Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (I): Strijeljanje u Kragujevcu

Objavljeno prije

na

Kako pamtite ratne i prve posleratne godine? Okupaciju u Drugom svetskom ratu dočekali ste u Kragujevcu kao osmogodišnja devojčica. Šta Vam je iz tog vremena ostalo u najupečatljivijoj uspomeni? Kakva je bila Vaša mladost i školovanje u prvim posleratnim danima? – Na ovo Vaše pitanje gotovo mi je najlakše da odgovorim iako je i ono pokazalo da kada se čovek vraća unatrag, za neke stvari tek sada ima razumevanje i vidi da nisu tako jednostavne. Ja sam sve vreme okupacije provela u jednom selu pored Kragujevca, u Beloševcu, ni sat vremena hoda nije udaljeno, i sad, kada sam povodom Vašeg pitanja razmišljala, shvatila sam da nikad nisam svoje roditelje pitala zašto smo se mi tamo, kako se tada govorilo, sklonili, jer to nije bilo drastično uklanjanje od opasnosti. Verovatno smo otišli da bismo bili u široj porodici, i to je stvarno bila pametna odluka i mojih, a i roditelja moje braće od tetaka. Tamo je bilo mnogo dece, tamo su živeli moj deda i baka po majci, ali su živela i njegova dva brata i nas je bilo vrlo mnogo u toj, da tako kažem „dečijoj koloniji”. Ja sam bila jedina devojčica, moja braća od tetaka su bili daleko brojniji i za mene je bilo posebno iskustvo nadmudrivanje sa njima i osećanje da nisam isto što i oni. Kako pamtim okupaciju? Tu bih morala da Vam kažem neki podatak o kome ja, zapravo, nikad nisam govorila. Braća moje majke, njena braća od stričeva, znači, moji ujaci iz druge dve porodice, su svi bili u partizanima, bilo ih je četvoro i neki od njih su bili predratni komunisti kao moj poslednji ujak koji je umro ove zime, bio je sudija Ustavnog suda. On je završio prava pre rata, primljen je u partiju godine kada sam se ja rodila i ja se kao kroz san sećam odlazaka u zatvore i opasnosti u toku rata jer su sve te kuće često pretresane, moj deda i drugi deda iz te porodice, treći je umro pre rata, su često pretresani i izvođeni noću. Moram reći da niko nije tada doživeo neku drastičniju sankciju, ali živelo se u neizvesnosti, opreznosti i strahu. Prvi traumatični događaj koji pamtim bilo je streljanje u Kragujevcu, i pamtim ga iz više razloga. U selu Grošnici, nedaleko od Kragujevca, ubijena je vrlo brojna muška familija moga oca, on sam je slučajno izbegao streljanje jer kada je ono počelo, mama mu je rekla da se negde skloni, on je zalutao u šumi gde ga je neko sreo i rekao mu da u Grošnici sve streljaju i da beži. Tako se on pukim slučajem spasao, ali su ubijena njegova rođena braća i njihova deca, moja braća od stričeva. U Grošnici je postojala, ne znam da li još uvek postoji, spomen ploča gde je bilo mnogo Perovićevih, mislim da je bilo dvanaest muškaraca, najbližih srodnika moga oca. To je bilo nešto što je živelo u porodici, ali streljanje u Kragujevcu pamtim iz vremena posle rata jer mi je ostalo u vrlo živom sećanju kako je grad tada izgledao. Pamtim ga kao grad žena u crnini u kome se vrlo tiho govorilo jer je, zapravo, iz svake kuće neko bio izveden i streljan. Iako sam bila devojčica, imala sam jasnu svest o tome da su izvođeni đaci. To se moje pamćenje održalo i na druge načine jer je poznati profesor Lazar Pantelić koji je streljan zajedno sa đacima, a nuđeno mu je u poslednjem trenutku da ih napusti, bio otac jedne od mojih najbližih drugarica Olje Pantelić. Ja sam, zapravo, u toj kući rasla, zajedno smo učili, to je bila brojna porodica, tri ćerke i dva sina, svi su učili ili studirali, i za mene je ostala tajna kako je njihova mama, gospođa Mira, uopšte preživela. Ja se samo sećam da je ona izdavala jednu sobu, da se živelo vrlo oskudno, potrebe su bile zaista minimalne, ali pamtim da je postojala neverovatna solidarnost, da smo mi jedni od drugih donosili, sve delili… Dakle, to mi je ostalo u vrlo živom sećanju i ta slika je nešto odvojeno od odlazaka u Šumarice, posebno odvojeno od kasnijih rituala. To je u meni bilo duboko i po tome ni ja nisam, u suštini, mnogo čeprkala. Kragujevac pamtim i po veoma čestim sahranama jer su pronalažena deca na raznim frontovima. Druga moja drugarica Danica Pantelić je imala dva brata, njen otac je imao veliku bojadžijsku radnju pored biblioteke u gradu, čika Radenko Pantelić, gde sam ja provodila takođe mnogo vremena jer smo zajedno učile, tako se tada živelo. Ta moja drugarica je izgubila oba brata na Sremskom frontu. Pamtim njene roditelje kao vrlo tihe ljude, uvek u crnom, i za mene je ostala tajna kako su se ti ljudi nosili sa svojim nesrećama. Ja sam apsolutno svesna da sam kao dete o tome, nekako, razmišljala. U svakom slučaju, Kragujevac pamtim kao grad koji je preživeo jednu tešku traumu koja je u njemu živela na taj tihi način….

Koga posebno pamtite?

– Najviše pamtim svoju profesorku matematike koja je bila jedna vrlo neobična žena, Katarina Janićijević, poticala je iz generacije prvih intelektualaca koji su se u Srbiji obrazovali, njen otac je predavao latinski jezik, oba njena brata su bili školovani ljudi, jedan je bio pravnik, drugi lekar, njen muž je bio advokat, jedan neobično plemenit čovek, ali, kako da Vam kažem, od nje ste učili matematiku, ali ste neverovatno mnogo učili kako treba, u suštini, živeti. Između nas dve je postojao vrlo prisan odnos od početka, tako da sam ja bila u prilici da slušam njene reakcije na razne situacije. Ona je pre Drugog svetskog rata bila levo orijentisana, nikad nije pripadala nekoj organizaciji ili pokretu, ali je a priori bila protiv progona, sankcija, uvek je bila na strani progonjenih levičara, i u gimnaziji, bilo da se radilo o đacima ili o profesorima, kao što je to bila i posle 1945. godine. Vrlo dobro pamtim kako je ona sa mnom, sa mladom osobom, razgovarala kao sa sebi ravnom i kako mi je pričala da su nekog lekara uveče gonili i ona kaže: „Pa kako možeš rešiti da nekog ubiješ bez suda?!” To sam vrlo dobro upamtila. Sećam se, još sam bila u početnim razredima gimnazije, održavao se neki zajednički sastanak učenika i profesora na kome je govorio jedan od prvoboraca, Raja Nedeljković. On je bio strog čovek, posle je bio republički poslanik, član CKSK Srbije, bio je Kragujevčanin, i na tom sastanku on je govorio vrlo strogo, na neki način preteći protivnicima. Sećam se da je bila zima, pošla sam kući sa mojom profesorkom hemije, zvala se Ljubica Filipović, bila je krupna žena, i tako, kroz taj mrak ona je sa mnom kao devojčicom išla i sva je ceptela, ja sam tada shvatila da je u ratu izgubila sina, i onda je rekla kako je vlast uvek ista, kako je uvek arogantna, kako uvek preti i sva je, nekako, podrhtavala tokom tog razgovora. Znam da sam se uz nju šćućurila, da sam osećala da je ona pogođena, pratila sam je do kuće i to je, nekako, ostalo duboko u meni, te stvari su mi se jako utisnule. Razmišljala sam zašto su te žene toj devojčici pričale takve stvari? Da li je to bila stvar poverenja, da li su one mene osećale jer nikad nisam bila na strani neke agresije u odnosima, ili su i same htele da, na neki način, utiču na mene?! To su detalji na koje sam se često u životu vraćala u sudarima sa osionošću koja je meni smetala i u komunizmu i u postkomunizmu podjednako, kad ona nije pod nekom kontrolom… Naši profesori su poznavali život svake svoje učenice, oni su odlazili u naše kuće, razgovarali sa našim roditeljima, oni su nas, zapravo, učili kako se govori i kako se misli. Ja se apsolutno ne sećam nikakve indoktrinacije u školi. U kragujevačkoj gimnaziji je bilo puno profesora ruskih emigranata i nisu oni samo predavali ruski jezik. Imala sam profesorku koja nam je predavala latinski jezik, a bila je ruska emigrantkinja, predavala mi je i biologiju ruska emigrantkinja, dakle, neku ideološku indoktrinaciju ti ljudi nisu bili prisiljeni da sa nama rade ili ja apsolutno nikad to nisam osećala.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XXII): Kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Početkom studenoga 2021. pitao sam Igora ima li snage doći u knjižnicu Bogdan Ogrizović i govoriti s desetak drugih govornika na književnom skupu posvećenom sedamdesetoj obljetnici mojeg rodenja. Rado je, bas entuzijastično, prihvatio poziv.

Međutim, upravo tada počeo je rapidno jačati novi soj korone, delta, najsmrtonosniji dotad. Ja sam se u proljeće cijepio i vratio u Zagreb; ubrzo se pokazalo da cjepivo i ne pruža potpunu zaštitu, kakvo razočaranje!

Igor i Slavica nisu bili cijepljeni, smatrali su da je za njih cjepivo bar jednako opasno kao i sam virus; nisu pritom podcjenjivali virus; znali su da može biti i smrtonosan i zdravstveno razoran. Jedini način da se sačuvaju bio je da izbjegavaju susrete s ljudima. Krajem studenoga javila mi se Slavica:

– Žao nam je, ali Igor će morati odustati od nastupa. Rado bi govorio o tebi, ti si toliko puta o njemu, ali tu će biti pedeset, možda i sto ljudi. Nema šanse da izbjegnemo virus. A naš imunitet nije bogzna kakav.

Javio se i Igor, žao mu je! Ali pokušat će nešto napisati ako budemo tiskali temat.

Međutim, korona je poprimila takve razmjere da smo potkraj studenoga otkazali sve skupove u Društvu pisaca. I sastanke Uprave održavali smo preko Zooma. Početkom prosinca i ja sam se razbolio od korone. Prenio mi ju je moj bratić, vršnjak; došao je poslovno sa sinom na neke sastanke u Zagreb; potom su navratili do mene.

Sjećam se da sam ga pokušao pozdraviti onako boksački, stisnutom šakom. On se samo nasmijao: – Daj, ne paničari! – i čvrsto me zagrlio. Ostali su kod mene dva-tri sata u razgovoru; bili smo jako bliski cijeli život, što se još više pojačalo kad smo zajednički obnovili djedovsku kuću u starim Drašnicama.

Dan-dva kasnije počeli su me boljeti sinusi, pojavila se grlobolja, temperatura i osjećaj malaksalosti. Kupio sam kućne testove za COVID-19, ali prvi je bio negativan. Sav sretan, objavio sam na Fejsu kako me korona i ovaj put zaobišla, na što mi se javila bratićeva kći upozorivši me da ponovim test jer su moj bratić i njegov sin došli iz Zagreba zaraženi. Bila je u pravu, u drugom testiranju bio sam pozitivan. Nisam se javijao na PCR testiranje jer opća zaraza je poprimila takve razmjere da se na službeno testiranje moralo čekati tjedan dana. Mjerio sam temperaturu više puta dnevno, pratio stupanj saturacije kisikom, uzimao paracetamol i multivitaminske pripravke. U međuvremenu mojem je bratiću naglo skočila temperatura, prebačen je u splitsku bolnicu, odmah je priključen na respirator. Nakon desetak dana pokušali su ga skinuti s respiratora, ali pojavile su se srčane aritmije, otkazali su bubrezi. Nakon nekoliko dana bratić je umro, moj rođak kojeg sam volio kao rođenog brata (i on mene). Bio je to za mene stravičan šok, pa on je bio boljeg zdravlja od mene, to ljeto, nekoliko mjeseci ranije, nosio je neke pakete s kućanskim elementima teške preko četrdeset kila uz stubište u mojoj kući!

Pukla me je depresija, danima nisam izlazio iz kreveta, nisam imao snage ni da otputujem na pogreb do Dalmacije. Tek nakon mjesec dana počeo sam ponovno izlaziti iz kuće.

Moja jedina veza s vanjskim svijetom bilo je komuniciranje preko mobitela i interneta. S vremena na vrijeme komunicirao sam i s Mandićima, zapravo sa Slavicom, Igor se povremeno gubio, ostajao bez snage, ali bi se svaki put oporavio, vratio. Tada bi i pisao svoje tekstove za Jutarnji list. Prilikom jednog razgovora Igor je zatražio mobitel od Slavice. Uspio je samo promumijati nešto meni posve nerazumijivo, molio sam ga da ponovi, čulo se kako diše, ali ponavljanja nije bilo. Ne znam je li Slavica bila uz njega; nakon minutu–dvije prekinuo sam razgovor, zabrinut za Igorovo stanje. Ipak, taj put došao je k sebi, sve je bilo u redu.

Ali bilo je jasno da se Igor postupno gasi, njegovo srce pumpalo je sve manju količinu krvi, osciliralo u otkucajima; mozak mu je povremeno radio čisto, a povremeno – očito u stanju ishemije – patološki agresivno, optužujući Slavicu nemogućim optužbama. Međutim, u rijetkim trenucima normalizacije nalazio je snage da napiše tekst za Jutarnji list.

A onda mi je, 13. ožujka navečer, Slavica javila da je Igor umro; bila je prilično smirena, pratila je kako se Igor gasi, znala je da je kraj neminovan. Detaljno mi je ispripovijedala kako je izgledao posljednji lgorov dan.

– Hoćeš li da sve to objavim na Fejsu; to će onda biti prva vijest o Igorovoj smrti?

Slavica se složila, bolje da ja kao njegov prijatelj prvi objavim tu vijest nego da o tome izvještava HINA.

Vrlo brzo sam, na temelju onoga što mi je Slavica ispričala, napisao objavu o Igorovu odlasku; sve je bilo u njegovu stilu, do posljednjeg daha:

„Maloprije mi se javila Slavica Mandić: – Danas predvečer, oko 18 i 30, umro je naš Igor!

Već godinama je imao srčane probleme, zadnje dvije godine Slavica i on povukli su se pred koronom u svoj stan u Ulici grada Mainza, nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom.

Slavica kaže da je imao jako napornu noć, slabo je spavao, ali vjerojatno sluteći kraj naručio je baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.

Gasio se, ali bio je priseban; Slavicu je medicinska sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: – Osamdeset i tri! (lako mu je rođendan tek u studenom…)

Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.

Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam tu fotku punu ljubavi za vrijeme jednoga zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo.

Adio, dragi moj”

Nisam slao Slavici objavu na pregled, javila se ubrzo nakon što sam je postavio na Fejs. Imala je samo jednu faktografsku primjedbu: uz školjke su popili po času vina, a Igor je primijetio kako bi uz takav ručak bolje pasao šampanjac. Nisam htio korigirati objavu; poželio je šampanjac, neka mu u objavi i stoji da je popio čašu šampanjca.

Moju objavu o Igorovoj smrti prenijele su sve novine i portali u bivšoj zajedničkoj zemji. Sama objava na Fejsu dobila je preko 3000 lajkova, 640 komentara, 186 dijeljenja. Više nego ijedna druga objava ikad na mojem profilu.

Govorio sam potom na komemoraciji u Novinarskom domu; nisam imao snage za oproštaj na Mirogoju, sugerirao sam Slavici Rada Šerbedžiju; njega je Igor iskreno volio, uzajamno su se voljeli.

Igorovom smrću ostaje u našim životima golema praznina; nije uvijek bilo lako prijateljevati s njim, ali znalo je biti i čudesno zanimijivo. Baš neobičan, svoj, čovjek i intelektualac!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XXI): Počasni doktor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Igor je često gostovao u Rijeci i Bakru, gdje mu je dosta posjećene promocije organizirao Nikola Petković, profesor Kulturalnih studija na Riječkom sveučilištu. U jednom trenutku u proljeće 2018. godine Nikola se javio i meni, kako bi volio predložiti Igora za počasnog doktora Riječkog sveučilista. Hoću li biti jedan od službenih predlagateja, kao glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije? Sa zadovolistvom sam prihvatio poziv jer Igora smatram jednim od pionira kulturalnih studija kod nas…

Doista, naš prijedlog je prihvaćen i Igor je s velikom medijskom pompom izabran za počasnog doktora Riječkog sveučilišta. Zaobilazile su ga u životu književne nagrade iako je napisao tridesetak knjiga, nitko ga nije zvao u HAZU, a sad jedna renomirana institucija njegov književnoesejistički opus valorizira kao vrhunsku vrijednost.

Počasni doktorat Igoru je uručen u siječnju 2019. Rektorica Snježana Prijić Samardžija rekla je prigodom uručenja da je Igor Mandić prvorazredni javni intelektualac, te da je ova dodjela počasnog doktorata na najboljem tragu prosvijećenosti i prosvjetiteljstva, čin odavanja počasti vladavini neovisnog uma nad uskogrudnim afektivnim radikalizmom.

,,Javnog intelektualca čine intelektualne vrline znalca, poznavatelja, mislitelja, informirane i reflektivne osobe, vrline intelektualne znatiželje, intelektualne nezavisnosti, savjesnosti, odgovornosti i hrabrosti”, istaknula je, „te je bitno da to bude osoba koju mnogi rado čitaju i slušaju, čiji stavovi imaju odjeka, da je to društveno široko prepoznatjiva osoba, s nevjerojatnom moći i utjecajem da potiče širu javnu raspravu. To može biti samo osoba koja ima snažne, originalne i supstantivne stavove o fenomenima koji zanimaju širu javnost, ne može je se vezati politikom, institucijski ili emotivno kupiti.

Mandić je cijeloga svoga života iznosio kontroverzna gledišta jer nikada nije podilazio ili kalkulirao, nego i namjerno provocirao. U vremenima u kojima se kritičko razmišljanje svelo na neinformirano kritizerstvo, a stav na autocenzurirano povlađivanje autoritetima i navodno neupitnim vrijednostima, potreba za javnim intelektualcima je naša nasušna potreba”.

Tim počasnim doktoratom Riječko sveučiliste je opalilo javni šamar Zagrebačkome, koje se upravo bavilo idejom o počasnom doktoratu kojim bi ovjenčalo kontroverznog zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića (a nije daleko od toga ni počasni doktorat čelniku BiH HDZ-a Draganu Čoviću.)

Viđao sam tih dana Igora razmjerno često, bilo je očito da uživa u počasti; znao se on odupirati kad su ga napadali, bio je borben i prgav, pa se činilo kako mu nisu važne pohvale, ali nije bio baš neosjetljiv kad bi doživio pohvale, pogotovo od ljudi koje on cijeni.

Došla je 2020. godina, ja sam u siječnju otputovao u Budimpeštu da pravim društvo Luki, jer Jasmina je bila dva tjedna u Južnoj Africi na znanstvenoj konferenciji. Potkraj veljače, Jasmina, Luka i ja otputovali smo automobilom u Berlin, gdje nam se pridružila Jelena, koja je doletjela iz Londona.

Cilj putovanja bio je posjet Jeleninoj berlinskoj izložbi. Naravno, osim razgledanja izložbe (ne bez ponosa na naše talentirano dijete), obilazili smo poznate berlinske lokalitete, ili besciljno uživali u krojcberškim kafićima i slastičarnicama. Tražili smo i zanimjive restorane, a Berlin je sa svojom multietničkom gastronomskom ponudom pravo mjesto za takav tip istraživanja.

Vratio sam se u Zagreb baš kad su se i kod nas pojavili prvi slučajevi korone. Bili su to dani panike, pogotovo nakon strašnih prizora koji su počeli pristizati iz bolnice u Bergamu. Jedino iskustvo efikasne prevencije bilo je ono kinesko, koje je podrazumijevalo posvemašnje zatvaranje i vrlo rigorozne mjere zaštite. Neka druga, evropska iskustva, poput onih švedskih, činila su se previše liberalnima s obzirom na naš mentalitet. Zapravo se ugasio sav javni život.

Iako sam dosta aktivan na internetu, pa i na društvenim mrežama, koje su dobar lijek protiv osjećaja osamljenosti, ova prisilna samoća (praćena anksioznošću zbog moguće zaraze) nije mi se ni najmanje sviđala. Čim je prva kriza malo popustila te su u svibnju ukinute mjere zabrane prometa između županija, ja sam potrpao odjeću, laptop i knjige u automobil i krenuo na more, u svoju vikendicu. Bit ću dolje dok kriza ne prođe. Pisat ću, plivati, šetati uz more, družiti se s uskim krugom prijatelja. A vjerujem da će do mojih malih Drašnica korona teško i doprijeti.

Razgovarao sam povremeno s Mandićima; oni su se zatvorili u svoj stan, Igor je preuzeo obavezu odlaženja u nabavku hrane i novina. Strah ih je, ali ipak nisu u panici; stabilni su, a realističnim osjećajem kako su se naživjeli, doživjevši sve lijepe i teške strane života.

Igor je povremeno upadao u zdravstvene krize jer mu je popustilo srce. To su liječnici ustanovili još prije korone. Nije pristao ni na kakav operativni zahvat; dobio je medikamentoznu terapiju i nastojao se ne izlagati naporu ni stresnim psihičkim stanjima. Nije očajavao, nadmašio je životni vijek koji je očekivao.

Nakon nekog vremena sjetili su ga se iz Jutarnjeg lista, povjerili su mu da svake subote objavljuje književnu kritiku. Prvu kritiku iz serije, koju je sam imenovao ,,Zub kritike”, objavio je 7. studenoga 2020. a posljednju 12. ožujka 2022., neposredno prije smrti. Ukupno je objavio u toj seriji šezdesetak kritika, dovoljno za zbirku koja će se, pretpostavljam, pojaviti nakon njegove smrti.

Iako je povremeno ispadao iz forme i nije imao snage za pisanje, ipak je prilično redovito ispunjavao svoju rubriku. Pitao me telefonski čitam li ga. Morao sam priznati, prestao sam kupovati Jutarnji list, ne samo zato što su u mojim Drašnicama zatvorili novinski kiosk kao nerentabilan.

Ljutio se na mene kad bih mu rekao da nisam vidio njegovu kritiku. Glupo mi je voziti do Makarske i kupovati novine samo zbog dva-tri autora koji me zanimaju; najčešće mi novine ostanu nepročitane i kad ih kupim. Naprosto, tiskovni medij je pregazilo vrijeme.

– Ja sam ti, Igore, posve prešao na društvene mreže, tamo objavim sve što želim komentirati, odmah, bez čekanja, a i pročitam ljude s kojima sam umrežen, a zanimaju me. Loša je strana što nema honorara, ali novine su zadnjih godina ionako radikalno srezale honorare.

Međutim, Igora je bilo nemoguće izbjeći ako pratiš društvene mreže. Jedni su se ljutili zbog oštrine njegova „kritičkog zuba” drugi, pak, izražavali zadovoljstvo. Njegova kritika nikoga nije ostavljala ravnodušnim, čak i kad se radilo o „staračkom ugrizu”.

Povremeno bih objavio ponešto o njemu i Slavici (recimo, redovito sam mu na Fejsu čestitao rođendane); svaki put su te objave dobivale golemi broj lajkova i komentara, vole ga ljudi, bar moji fejs-prijatelji! Neke sam lijepe objave kopirao i slao Slavici na njezin smartphone, a shvatio sam s vremenom kako Slavica ima prijateljice koje su umrežene sa mnom i da promptno dobiva sve informacije o onome što pišem.

Slavicu su posebno zanimale fotografije i vijesti o mojoj maloj kćeri, koju sam dobio u svojoj šezdeset i sedmoj godini u vezi s crnogorskom dramskom spisateljicom Bojanom Mijović. Kad sam im rekao da je djevočici ime Ada, zanijemili su. Nije moja Ada dobila ime po Igorovoj i Slavičinoj; njezina mama strastvena je filmofilka i obožava Bertolučijev film Dvadeseto stoljeće, u kojem se glavni ženski lik zove Ada. Ime je imala pripremijeno godinama, a sviđalo se i meni, nisam imao ništa protiv Bojanina izbora. Uostalom, u Dalmaciji Ada nije rijetko ime.

Bilo mi ih je žao kad sam vidio kako ih je šokiralo ime moje kćeri, njihove su rane bile tek naizgled zacijelile, svaki poticaj bi proizveo bol. Međutim, Slavica je brzo zavoljela moju malu Adu, princezu, ljepoticu. Redovito sam je izvještavao o njezinu napretku, slao nove fotografije.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XX): Predsmrtni dnevnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Ja sam, pak, s Mandićem počeo planirati novu autobiografsku knjigu, nastavak knjige Sebi pod kožu; znao sam da nam je ostalo dosta tema koje nisu apsolvirane u prvoj knjizi. U ovoj smo knjizi manje išli na dnevnik, a više i izravnije na memoarsko-autobiografski sloj. Igor je sada imao znatno više samopouzdanja, nije toliko tražio moju psihološku podršku.

Ponovili smo isti model prezentiranja koji smo iskušali na predstavljanju knjige Sebi pod kožu: najprije smo poglavlja knjige tiskali u Književnoj republici, a nakon otprilike godinu i pol, 2009., tiskana je i knjiga U zadnji čas. Izbor naslova jasno je napućivao na autorovu ideju kako napunivši sedamdeset godina ulazi u razdoblje starosti; ovu knjigu tretira kao možda i zadnje što će napisati, pred smrt, u zadnji čas. Bude li imao vremena i snage, sabrat će još neku knjigu svojih još neukoričenih novinskih članaka. Iz razgovora koje sam tih dana vodio s Igorom mogu posvjedočiti kako je bio uvjeren da neće još dugo poživjeti, najviše 76 godina, što je prosječan vijek muškaraca u Hrvatskoj.

Knjiga U zadnji čas imala je nešto manju nakladu nego prethodna, ali opet je bila među najprodavanijim naslovima u Hrvatskoj. Uspjeh je pomogao Igoru da se nosi s depresijama vezanim za Adinu smrt; koliko god on naizgled bio namćor, neovisan o emocijama publike, ipak je volio odlaziti na tribine, putovati, komunicirati s ljudima koji ga čitaju i vole.

Godine 2011. beogradski nakladnik Službeni glasnik objavio je Mandićevu zbirku kritika o srpskim autorima Kaj ste pisali, bre?/ Šta ste napisali, bre. Urednik knjige Gojko Tešić i sam Mandić zamolili su me da knjigu predstavim na beogradskom Sajmu knjiga. Slavica, Igor i ja uputili smo se mojim autom, taj izlet sam opisao u reportaži objavljenoj u zagrebačkom magazinu Aktual. Putovati s Igorom nije jednostavno, neprekidne neobjašnjive promjene raspoloženja, stanovite nepodudarnosti u odabiru naših beogradskih prijatelja i s tim povezane moje eskivaže.

Nekako u to vrijeme došlo je do raskola u Profilu, glavni urednik Drago Glamuzina prešao je u VBZ; naravno, pobrinio se da sa sobom povede i ponajbolje Profilove autore. Ja sam ostao još neko vrijeme u Profilu, ali radio sam sa sve manje entuzijazma jer je od mene traženo da mi svi autori koje biram budu komercijalni. A recimo, čak ni Ivo Brešan nije bio tretiran kao komercijalno zanimijiv pisac.

Od mene se očekivalo da zadržim Igora Mandića kao kućnog autora. Ja se nisam želio ni mogao natjecati s Glamuzinom jer je on imao odriješene ruke, mogao je Igoru ponuditi veći honorar, iznad limita kojim sam ja raspolagao u Profilu. Mogao je, također, Mandiću reprintirati i honorirati stare naslove, što Profilu ne bi bilo dovoljno „komercijalno”. Osim toga, nisam ni ja čovjek posve lišen osjetijivosti: ako Igor sam ne osjeća zahvalnost i osobni dug prema meni zbog onoga što sam uložio u dvije njegove autobiografske knjige, ne treba ga silom zadržavati.

U svakom slučaju, Igor je napustio Profil, napustio je i mene kao urednika, a ja sam se trudio da ne pokažem povrijeđenu taštinu; baš sam se trudio da ostanemo u prijateljskim odnosima. Nalazili smo se na zajedničkim ručkovima (ponekad i s Brunom Kragićem, ravnateljem Leksa, koji nas je znao pozvati Kod Draška), ponekad i na nedjeljnim sajmovima antikviteta na Britancu. I govorio sam na nekim Igorovim promocijama, recimo – na promociji reprinta Prijapova problema.

Glamuzina je dobro znao kako je zapravo jedina mogućnost da Mandić napiše bestseler da se vrati autobiografskom žanru. Treća Mandićeva autobiografska knjiga Oklop od papira izišla je 2014. Na silu sklepana knjiga, nešto recikliranih restlova prethodnih knjiga, dosta starih intervjua, puno ponavljanja. Igor je pokušao knjigu učiniti atraktivnom nekim ekscesnim fotografijama, poput svoga akra s nudističke plaže. Knjiga se slabo prodavala, vjerni Mandićevi čitatelji osjećali su se prevareno.

Činilo se da je tom kjigom okončan Igorov spisateljski opus, ispraznio se, nema novih ideja. Na vlastito iznenađenje nadživio je svoju sedameset i šestu godinu, koju je stalno spominjao kao „kritičnu”. A onda mi je, sjećam se, prvi put u kafiću na Britancu počeo govoriti kako misli da će ipak napisati još jednu knjigu: o smrti, kombinaciju autobiografije i tanatološke esejistike.

Mandićeva knjiga Predsmrtni dnevnik (VBZ, Zagreb 2017.) izazvala je veliku pozornost javnosti i postala svojevrsnim „mračnim hitom” hrvatske književnosti. Igor je u četvrtoj knjizi svojega autobiografskog niza tematizirao sam kraj svoje biografije: starenje, rasap tjelesnih funkcija, izvjesnu prisutnost smrti. Približavajući se osamdesetoj godini, odlučio je tematizirati i sam kraj svojega života, jer jedino oružje kojim se može poslužiti u unaprijed izgubljenom ratu protiv egzistencijalnog apsurda jest tipkovnica.

On se ne boji smrti, ne zato što vjeruje da je naš tjelesni život samo prolazna faza prema ostvarenju vječnosti u zagrobnom životu, ili u reinkarnaciji kao u istočnjačkim religijama. Uvjereni je racionalist koji ne želi sebe zavaravati nedokazljivim tlapnjama. Suočava se sa smrću kao definitivnim krajem, bez imalo straha. U tim svojim predsmrtnim trenucima, kako Mandić doživljava aktualni trenutak svojega života, vraća se važnim događajima i osobama iz svojega života, rekonstruira neke situacije koje su mu se urezale u sjećanje. Ili govori o turobnom starenju možda još uvijek slavnog, ali siromašnog pisca u Hrvatskoj. Epikurejca prisiljenog da živi u zatvoru materijalne oskudice.

Usporedo s tim nizom dijarijsko-memoarskih zapisa, u eruditsko-esejističkim refleksijama, kojima je knjiga prožeta, osvrće se na niz knjiga, umjetničkih djela i filozofskih tekstova posvećenih fenomenu smrti, ispisanih u tradiciji kulture zapadnoga kruga. Njegovu pozornost posebno zaokuplja fenomen samoubojstva, kao pitanje s kojim se već suočavao u emocionalno prenapregnutim, tragičnim trenucima svoga života, ali i kao prvorazredno pitanje kojim se bavi filozofija egzistencije.

Bio sam u žiriju Kamovljeve nagrade za 2018. godinu i svesrdno sam se zauzeo da je dobije baš Igor, kojega su dotad zaobilazile sve književne nagrade osim Kiklopa. U obrazlozenju nagrade napisao sam: „Ova knjiga definitivno zaslužuje nagradu koja nosi Kamovljevo ime: ona je sojevrstan šamar malograđanskom ukusu i nazorima vezanim za život i smrt. Osim toga, treba imati na umu kako Mandić upravo svojom samosvojnošću, nastojanjem da govori ‘uz dlaku’, protiveći se stereotipima koje zagovara građanska većina jest zasigurno najautentičniji sljedbenik kamovljevskog anarhičnog duha u hrvatskoj književnosti. Zbog toga su ga dosad mnoge nagrade mimoišle, ali ova mu -s pravom – pripada!”

Moram priznati kako sam mislio da se Igor na autobiografskom planu ispraznio, što mi je potvrdila njegova treća knjiga tog niza. Međutim, Igor me iznenadio: ponudio je svome uredniku Glamuzini ideju koja je u prvi mah izgledala premračno, neatraktivno za širu publiku. Glamuzina je ideju prihvatio i sustavno podupirao. S pravom, Igor je u svojoj sedamdeset i osmoj godini objavio izvrsnu knjigu, koja je doživjela široku recepciju i postala hitom godine (prodano 7000 primjeraka).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo