Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (I): Strijeljanje u Kragujevcu

Objavljeno prije

15 godina

na

Kako pamtite ratne i prve posleratne godine? Okupaciju u Drugom svetskom ratu dočekali ste u Kragujevcu kao osmogodišnja devojčica. Šta Vam je iz tog vremena ostalo u najupečatljivijoj uspomeni? Kakva je bila Vaša mladost i školovanje u prvim posleratnim danima? – Na ovo Vaše pitanje gotovo mi je najlakše da odgovorim iako je i ono pokazalo da kada se čovek vraća unatrag, za neke stvari tek sada ima razumevanje i vidi da nisu tako jednostavne. Ja sam sve vreme okupacije provela u jednom selu pored Kragujevca, u Beloševcu, ni sat vremena hoda nije udaljeno, i sad, kada sam povodom Vašeg pitanja razmišljala, shvatila sam da nikad nisam svoje roditelje pitala zašto smo se mi tamo, kako se tada govorilo, sklonili, jer to nije bilo drastično uklanjanje od opasnosti. Verovatno smo otišli da bismo bili u široj porodici, i to je stvarno bila pametna odluka i mojih, a i roditelja moje braće od tetaka. Tamo je bilo mnogo dece, tamo su živeli moj deda i baka po majci, ali su živela i njegova dva brata i nas je bilo vrlo mnogo u toj, da tako kažem „dečijoj koloniji”. Ja sam bila jedina devojčica, moja braća od tetaka su bili daleko brojniji i za mene je bilo posebno iskustvo nadmudrivanje sa njima i osećanje da nisam isto što i oni. Kako pamtim okupaciju? Tu bih morala da Vam kažem neki podatak o kome ja, zapravo, nikad nisam govorila. Braća moje majke, njena braća od stričeva, znači, moji ujaci iz druge dve porodice, su svi bili u partizanima, bilo ih je četvoro i neki od njih su bili predratni komunisti kao moj poslednji ujak koji je umro ove zime, bio je sudija Ustavnog suda. On je završio prava pre rata, primljen je u partiju godine kada sam se ja rodila i ja se kao kroz san sećam odlazaka u zatvore i opasnosti u toku rata jer su sve te kuće često pretresane, moj deda i drugi deda iz te porodice, treći je umro pre rata, su često pretresani i izvođeni noću. Moram reći da niko nije tada doživeo neku drastičniju sankciju, ali živelo se u neizvesnosti, opreznosti i strahu. Prvi traumatični događaj koji pamtim bilo je streljanje u Kragujevcu, i pamtim ga iz više razloga. U selu Grošnici, nedaleko od Kragujevca, ubijena je vrlo brojna muška familija moga oca, on sam je slučajno izbegao streljanje jer kada je ono počelo, mama mu je rekla da se negde skloni, on je zalutao u šumi gde ga je neko sreo i rekao mu da u Grošnici sve streljaju i da beži. Tako se on pukim slučajem spasao, ali su ubijena njegova rođena braća i njihova deca, moja braća od stričeva. U Grošnici je postojala, ne znam da li još uvek postoji, spomen ploča gde je bilo mnogo Perovićevih, mislim da je bilo dvanaest muškaraca, najbližih srodnika moga oca. To je bilo nešto što je živelo u porodici, ali streljanje u Kragujevcu pamtim iz vremena posle rata jer mi je ostalo u vrlo živom sećanju kako je grad tada izgledao. Pamtim ga kao grad žena u crnini u kome se vrlo tiho govorilo jer je, zapravo, iz svake kuće neko bio izveden i streljan. Iako sam bila devojčica, imala sam jasnu svest o tome da su izvođeni đaci. To se moje pamćenje održalo i na druge načine jer je poznati profesor Lazar Pantelić koji je streljan zajedno sa đacima, a nuđeno mu je u poslednjem trenutku da ih napusti, bio otac jedne od mojih najbližih drugarica Olje Pantelić. Ja sam, zapravo, u toj kući rasla, zajedno smo učili, to je bila brojna porodica, tri ćerke i dva sina, svi su učili ili studirali, i za mene je ostala tajna kako je njihova mama, gospođa Mira, uopšte preživela. Ja se samo sećam da je ona izdavala jednu sobu, da se živelo vrlo oskudno, potrebe su bile zaista minimalne, ali pamtim da je postojala neverovatna solidarnost, da smo mi jedni od drugih donosili, sve delili… Dakle, to mi je ostalo u vrlo živom sećanju i ta slika je nešto odvojeno od odlazaka u Šumarice, posebno odvojeno od kasnijih rituala. To je u meni bilo duboko i po tome ni ja nisam, u suštini, mnogo čeprkala. Kragujevac pamtim i po veoma čestim sahranama jer su pronalažena deca na raznim frontovima. Druga moja drugarica Danica Pantelić je imala dva brata, njen otac je imao veliku bojadžijsku radnju pored biblioteke u gradu, čika Radenko Pantelić, gde sam ja provodila takođe mnogo vremena jer smo zajedno učile, tako se tada živelo. Ta moja drugarica je izgubila oba brata na Sremskom frontu. Pamtim njene roditelje kao vrlo tihe ljude, uvek u crnom, i za mene je ostala tajna kako su se ti ljudi nosili sa svojim nesrećama. Ja sam apsolutno svesna da sam kao dete o tome, nekako, razmišljala. U svakom slučaju, Kragujevac pamtim kao grad koji je preživeo jednu tešku traumu koja je u njemu živela na taj tihi način….

Koga posebno pamtite?

– Najviše pamtim svoju profesorku matematike koja je bila jedna vrlo neobična žena, Katarina Janićijević, poticala je iz generacije prvih intelektualaca koji su se u Srbiji obrazovali, njen otac je predavao latinski jezik, oba njena brata su bili školovani ljudi, jedan je bio pravnik, drugi lekar, njen muž je bio advokat, jedan neobično plemenit čovek, ali, kako da Vam kažem, od nje ste učili matematiku, ali ste neverovatno mnogo učili kako treba, u suštini, živeti. Između nas dve je postojao vrlo prisan odnos od početka, tako da sam ja bila u prilici da slušam njene reakcije na razne situacije. Ona je pre Drugog svetskog rata bila levo orijentisana, nikad nije pripadala nekoj organizaciji ili pokretu, ali je a priori bila protiv progona, sankcija, uvek je bila na strani progonjenih levičara, i u gimnaziji, bilo da se radilo o đacima ili o profesorima, kao što je to bila i posle 1945. godine. Vrlo dobro pamtim kako je ona sa mnom, sa mladom osobom, razgovarala kao sa sebi ravnom i kako mi je pričala da su nekog lekara uveče gonili i ona kaže: „Pa kako možeš rešiti da nekog ubiješ bez suda?!” To sam vrlo dobro upamtila. Sećam se, još sam bila u početnim razredima gimnazije, održavao se neki zajednički sastanak učenika i profesora na kome je govorio jedan od prvoboraca, Raja Nedeljković. On je bio strog čovek, posle je bio republički poslanik, član CKSK Srbije, bio je Kragujevčanin, i na tom sastanku on je govorio vrlo strogo, na neki način preteći protivnicima. Sećam se da je bila zima, pošla sam kući sa mojom profesorkom hemije, zvala se Ljubica Filipović, bila je krupna žena, i tako, kroz taj mrak ona je sa mnom kao devojčicom išla i sva je ceptela, ja sam tada shvatila da je u ratu izgubila sina, i onda je rekla kako je vlast uvek ista, kako je uvek arogantna, kako uvek preti i sva je, nekako, podrhtavala tokom tog razgovora. Znam da sam se uz nju šćućurila, da sam osećala da je ona pogođena, pratila sam je do kuće i to je, nekako, ostalo duboko u meni, te stvari su mi se jako utisnule. Razmišljala sam zašto su te žene toj devojčici pričale takve stvari? Da li je to bila stvar poverenja, da li su one mene osećale jer nikad nisam bila na strani neke agresije u odnosima, ili su i same htele da, na neki način, utiču na mene?! To su detalji na koje sam se često u životu vraćala u sudarima sa osionošću koja je meni smetala i u komunizmu i u postkomunizmu podjednako, kad ona nije pod nekom kontrolom… Naši profesori su poznavali život svake svoje učenice, oni su odlazili u naše kuće, razgovarali sa našim roditeljima, oni su nas, zapravo, učili kako se govori i kako se misli. Ja se apsolutno ne sećam nikakve indoktrinacije u školi. U kragujevačkoj gimnaziji je bilo puno profesora ruskih emigranata i nisu oni samo predavali ruski jezik. Imala sam profesorku koja nam je predavala latinski jezik, a bila je ruska emigrantkinja, predavala mi je i biologiju ruska emigrantkinja, dakle, neku ideološku indoktrinaciju ti ljudi nisu bili prisiljeni da sa nama rade ili ja apsolutno nikad to nisam osećala.

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (IX): Oči ranjene srne

Objavljeno prije

2 dana

na

14 Novembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ida VERONA – Pjesnikinja, slikarka, dramska spisateljica, pisala je na rumunskom i francuskom jeziku. Nakon I svjetskog rata živjela je u Prčanju, mjestu u kojem su njeni roditelji živjeli prije nego li je njen otac prihvatio službu u Rumuniji.

Porijeklo prezimena Verona, prema istraživanju Milana Šuflaja ilirsko-albanskog je porijekla, a u Državnom arhivu u Kotoru prvi put se pominje 1639. godine.

Stvarala je na nekoliko polja umjetnosti, no ipak se ne zna tačan podatak kad je zapravo počela da se bavi umjetnošću. Pretpostavlja se da je s 14 godina napisala prve pjesme.

Pjesme iz tog ranog perioda pisane su povodom raznih svečanosti, prigoda, dobrotvornih priredbi. Skromno napisane pod velom nepisanih pravila da se žene ne mogu baviti pisanjem niti iskazivati svoj talenat, pjesme su važne jer svjedoče o jednom trenutku vremena koje nije bilo naklonjeno ženama.

Prva pjesnička zbirka Ide Verone objavljena je između 1881–1882. godine pod nazivom ,,Nekoliko poetskih cvjetova”. Godine 1885. štampana je na francuskom jeziku, u Parizu, čuvena pjesnička zbirka ,,Mimosas”. Zbirka sadrži 86 pjesama nastalih oko trideset godina nakon Bodlerove zbirke ,,Cvijeće zla” kojom je označen početak simbolističkog pokreta u književnosti. Poetika i pjesnički izraz u zbirci Ide Verone približava je, ako ne i svrstava, u redove francuskih simbolista. Njena poezija takođe iskače iz okvira simbolizma budući da su joj uzori bili romantičari, poput Igoa ili Lamartina. Da se zaključiti da je Ida Verona bila darovita poetesa, da je njena poetika bogata.

U pjesničkoj zbirci ,,Mimosas” očituju se lični tonovi. Takva je i pjesma 8. Septembre 1913, koju je sačinila povodom otvaranje nove crkve u Prčanju. U istome žanru i poetskome maniru sačinjene su i pjesme-prigodnice, ,,namijenjene rumunjskoj kraljici Elizabeti, koja je poznata pod književnim imenom Carmen Sylva, ili pjesma crnogorskome kralju Nikoli, koji je pjesnikinji toplo zahvalio poslavši joj svoju fotografiju”. No, treba istaći da se u njenoj poeziji iščitavaju problemi kojima se iskazuje položaj i uloga žene ,,u tadašnjem društvenom miljeu, uz tezu da žene nijesu niža bića od muškaraca”, a pjesnikinja je nastojala da odgovori i na vječno pitanje: za čim treba i mora da teži djevojka i šta je ideal žene?”

I mada je bila pjesnikinja, Ida Verone se u završnoj fazi stvaralačkog rada oglasila i dramama ,,Katarina Aleksandrijska” i ,,Drama o Djevici”. U rukopisu su ostale tri drame istorijsko-psihološkog karaktera: ,,Abdul Hamid”, ,,Bića ljubavi” i dovršeni rukopis drame o legendarnom junaku stare Dacije kralju Decebalu.

Ida se bavila i slikarstvom. Njegovala je vjerske teme, slikala anđele i freske za župnu crkvu u Prčanju.

Istoričari književnosti Idu Veronu svrstavaju među bokokotorske pjesnikinje, a njeno stvaralaštvo imalo bi veći odjek da je pisala na maternjem jeziku. Ida Verona, atipična umjetnica, umrla je 29. avgusta 1935. godine u svojoj kući u Prčanju.

Jelena Savojska PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, italijanska kraljica, humanitarka i bolničarka.

Jelena Petrović-Njegoš, Elena di Savoia, rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. godine, kao šesto dijete, a peta šćer crnogorskog kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i kraljice Milene Petrović-Njegoš. Bila je pretposljednja italijanska kraljica.

S cetinjskog dvora u desetoj godini otišla je na školovanje u Petrograd. Školovala se na Institutu Smoljni, koji je bio organizovan za princeze i đevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod caričinim patronatom. Jelena je imala sklonost ka slikarstvu, pisanju, arhitekturi, a njen nacrt mauzoleja na Orlovom kršu koristili su projektanti prilikom izrade mauzoleja.

Jelenina školska drugarica Elza Bolderov opisala je Jelenin dolazak u Institut:

„Jednog jesenjeg jutra 1882, u naš razred su dovele novopristiglu.” „To mora da je princeza od Crne Gore”, kaže mi drugarica. „Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lijepe oči – oči ranjene srne.”

Udajom za princa Viktora Emanuela, Jelena Petrović-Njegoš postala je princeza Italije, a kasnije kraljica. Njenu ličnost krasile su vrline plemenitosti i dobročinstva. Njen je cilj bio služiti narodu, zbog čega je u Italiji, ali i rodnoj Crnoj Gori uživala veliku popularnost.

Godine 1909. u Narodnoj skupštini Crne Gore dobila je izraze divljenja za velikodušna i humana djela koja je uradila, a 1937. godine od pape Pia XI dobila je zlatnu ružu za svoj humanitarni rad. Zbog zasluga na polju medicine dobila je i zvanično priznanje u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta.

Bila je sve što je život tražio u određenim okolnostima. Previjala je ranjenike, hrabrila nevoljnike, spašavala đecu i porađala porodilje. Bila je sve, onoliko koliko joj je snaga dozvoljavala.

Tako su dva događaja u kojima se nesebično dala ostala upamćena kao primjeri solidarnosti i velike požrtvovanosti – zemljotres u Mesini i Veliki rat – Prvi svjetski rat.

Grad Mesinu, sicilijansku i kalabrijsku obalu je 28. decembra 1908. godine zadesio stravičan, razorni zemljotres, u kojem je poginulo oko osamdeset hiljada ljudi, od toga samo u Mesini šezdeset hiljada. Saznavši za katastrofu kralj i kraljica su, rizikujući svoje živote, u Mesini proveli više od dvadeset dana, na trusnom području dok je tlo podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta.

Na brodu, kraljica Jelena je obukla grubi bolnički radni ogrtač i pomagala hirurgu i grupi vojnih i civilnih ljekara, ne želeći da pored nje budu dvorske dame. Bila je vješta u pomaganju ranjenicima, pa je svojim rukama ublažila patnje mnogim nesrećnicima. Zajedno sa ženama iz običnog naroda, koje su izbjegle nesreću, šila je odjeću za žene i đecu koji je nijesu imali. Njena plemenitost bila je jednaka njenoj hrabrosti.

Jelena Petrović-Njegoš (Elena di Savoia), umrla je u osamdesetoj godini života i sahranjena je u Monpeljeu 1952. godine.

Širom Evrope, bolnice, ulice, trgovi i fondacije nose njeno ime, a Podgorica je 2021. godine dobila i njen spomenik.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VIII): Posljednja kraljica Crne Gore 

Objavljeno prije

1 sedmica

na

8 Novembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Milena PETROVIĆ-NJEGOŠ Posljednja kraljica Crne Gore.

Milena Petrović-Njegoš, crnogorska kraljica, supruga kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Milena je bila šćer vojvode Petra Vukotića i Jelene Vojvodić, unuka Stevana Vukotića. Prema istorijskim podacima, Milena je kao mlada đevojka – tinejdžerka, zaručena za budućeg crnogorskog vladara, Nikolu Petrovića Njegoša. U ranom đetinstvu ostala je bez majke. Na molbu vojvode Mirka otac je, 1856. godine, šalje na Cetinje. Hroničari tog vremena Milenu su opisivali kao smjernu i stidljivu đevojčicu, koja je na Cetinju sticala obrazovanje. Milena se 1860. godine sa svojih 14 godina, skromno vjenčala zbog korote za ubijenim knjazom Danilom, u Vlaškoj crkvi (iz XV vijeka) i postala crnogorska knjaginja.

U početku su Milenu poredili s njenom prethodnicom Darinkom, koja je bila njena suprotnost. Za razliku od Darinke, Milena je bila ćutljiva i povučena, nikada se nije nametala niti je isticala svoju ličnost.

Nakon slabljenja Darinkinog uticaja na crnogorskom dvoru i pri rođenju prvog Mileninog đeteta (1864), njen položaj se brzo mijenja i ona, sazrijevajući, tada izrasta u vladarku.

Prvorođeno dijete bila je princeza Zorka (Ljubica), koja se kasnije udala za Petra Karađorđevića, koji je bio prognan iz svoje zemlje i utočište našao u Crnoj Gori. Milena je rodila čak dvanaestoro đece. Jedna joj je kći (Jelena) postala italijanska kraljica, a čak dvije (Milica i Anastasija) ruske velike knjeginje.

Milena je postala kraljica 1910. godine, kada je Crna Gora postala kraljevina.

Nakon gubitka vlasti, Kraljica Milena je sa svojim suprugom kraljem Nikolom I Petrovićem Njegošem, šćerkama Ksenijom i Vjerom, napuštila Crnu Goru.

Nastanili su se u Francuskoj, vodeći svojevrsnu izbjegličku vladu. Kralj Nikola umro je 1921. godine na Azurnoj obali u Francuskoj, a kraljica Milena dvije godine nakon njega, 1923. godine na istom mjestu. U trenutku smrti kraljica Milena imala je 75 godina. Posmrtni ostaci prenešeni su 1991. godine na Cetinje i sahranjeni su u Crkvi na Ćipuru.

Kraljica Milena je Kraljevskom odlukom bila njegov nasljednik kad je on boravio u inostranstvu! Nakon kraljica iz dinastije Vojislavljević, Milena je bila prva i jedina kraljica u istoriji Crne Gore.

 

Jelena VICKOVIĆ Učiteljica i osnivačica prve privatne ženske škole.

Vicković je bila prva učiteljica za žene u Crnoj Gori. Rođena je u Kotoru, a nakon školovanja 1867. godine odlazi na Cetinje sa željom da opismeni što veći broj đeće, posebno đevojčica. Njenim dolaskom na Cetinje se prvi put u istoriji zemlje posvećuje pažnja obrazovanju ženske đece. Žene su do tada bile uskraćene za bilo kakvo obrazovanje i koncentrisane na brigu o porodici i potomstvu.

Upkos činjenici da je obrazovanje za đevojčice tada bilo tabu tema, Vicković je bila dovoljno hrabra i mudra da se upusti u mijenjanje dotadašnje obrazovne slike. U svojoj školi je đevojčice podučavala čitanju, pisanju, računanju, ručnom radu, kao i poukama iz dramske umjetnosti. Školski propisi tog vremena ukazuju na to da je roditeljima ženske đece ostavljeno na volju.

Jelena Vicković je na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala đevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za đevojčice otvorena je 1871/72. godine na Cetinju, da bi dvije godine kasnije bila pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske đece.

Jelena Vicković zaslužna je za opismenjavanje stotine đevojčica, đevojaka i žena u Crnoj Gori. Besplatno je podučavala đevojčice u svom domu i radila na opismenjavanju, osposobljavanju i emancipaciji žena. Ona je u svom stanu okupila đecu iz siromašnih porodica i podučavala ih.

Pored pomenutog, Jelena je od 1884. godine pružala i pouke iz dramske umjetnosti. O takvome obliku angažovanja učiteljice Vicković, i prikazu izvođenja jednočinki ,,Šaran“ i ,,Pola vino pola voda“ , pisao je ,,Glas Crnogorca“. Pretpostavlja se da je upravo Jelena bila jedna od dvije ženske osobe koje se spominju kao i izvođačice predstava na Cetinju u prvoj polovini sedamdesetih godina 19. vijeka.

U Cetinjskoj opštini je 1874. godine donijeta odluka da Jelenina privatna škola preraste u prvu žensku školu, koja je i otvorena na Cetinju, pored muške škole, a Jelena Vicković je i dalje ostala učiteljica u njoj. U mješovitoj školi radila je sve do penzionisanja 1897. godine.

Nakon otvaranja Jelenine škole na Cetinju, druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine, a treća u Baru 1901. godine.

Tek od 1914. godine zakonom biva uređena obaveza školovanja ženske đece.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VII): Pomoć svom narodu

Objavljeno prije

2 sedmice

na

31 Oktobra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ana Marija MAROVIĆ – Rođena u Veneciji 1815. godine, Ana Marija Marović bila je slikarka, pjesnikinja, socijalna radnica, sestra milosnica… Porijeklom je iz Boke Kotorske, iz ugledne kuće kapetana Joza Marovića, brodovlasnika i trgovca i majke Marije Ivanović. Odgajana je u krugu dvije ugledne porodice, koje su u njenu ličnost, od najranijeg đetinjstva, ugradili neustrašivost, odlučnost i plemenita ośećanja.

Ana Marija Marović objavila je knjige: Misli o ženskom odijevanju, Pravila za djevojke o kršćanskom življenju, Opomene i molitve za dobru ispovjed, Pričest, Misli o ljubavi prema Bogu, O prvoj pobožnosti, Soneti, Memoari (Uspomene). Prve stihove napisala je s dvadeset godina, a u tridesetim godinama objavljivala ih je pod psedonimom – Filotea.

Književni rad Ane Marije Marović podržavali su njen učitelj, Danijel Kanal i kardinal i patrijarh Venecije, Jakov Monico. Godine 1963, don Gracija Ivanović, preveo je i objavio njene pjesme. Novo izdanje pod nazivom Ana Marija Marović, Soneti, objavljeno je 1997. godine.

Imala je talenat i za slikanje i komponovanje muzike. Kad je u pitanju slikarstvo, kritičari je svrstavaju u predstavnike Nazarenske škole, čiji su predstavnici njemački slikar Johan Friedrih, tršćanin Josip Tominc i drugi.

Za motive i teme svojih slikarskih radova, Ana Marija uzima Isusa i Mariju. Spajajući mistično i religijsko, radila je slike za mnoge poznate ličnosti: papu Pija IX, austrijsku caricu Mariju Anu, kardinala Monico. Njene slike u raznim tehnikama, nalaze se u brojnim galerijama i crkvama u Veneciji, Zagrebu i Boki Kotorskoj. U Bogorodičnoj crkvi u Prčanju, nalazi se slika Sv. Jovana sa đetetom u tehnici svilenog veza. Motivski se uklapa u okvire Nazarenske škole, čiji slikari su nastojali da iskažu vjeru i ljubav u Isusa Hrista.

Kada su u pitanju muzička djela Ane Marije, ne može se sa sigurnošču navesti koja su to djela. Razlog tome je što je ona komponovala kratke forme koje su se većinom izvodile u crkvama. Uz slikarska djela i književni rad, ovo je bio samo još jedan način da od prihoda, Ana Marija pomogne sirotinji Venecije.

Sa svojim učiteljem, Danijelom Kanalom, godine 1859. osnovala je ,,Instituto Canal ai Servi”. Iste je godine Ana Marija je osnovala ženski kongregaciju, koja bi rukovodila Institutom u Veneciji. ,,Zavod sestara popraviteljica posvećen Presvetim srcima Isusa i Marije Neokaljane” i Institut počeli su sa radom 1864. godine, a korisnice su bile počiniteljke krivičnih djela, žene u prostituciji, žene na izdržavanju zatvorskih kazni. U Institutu su žene rehabilitovane, dobijale su znanje za obavljanje određenih poslova kako bi se mogle socijalizovati i nastaviti život u društvu. Te godine, Ana Marija je započela samostanski život.

Umrla je 3. oktobra 1887. godine i sahranjena na groblju Sv. Michele u Veneciji. Godine 1926. posmrtni ostaci prenešeni su u kapelu Zavoda Canal-Marović.

Tako se Ana Marija Marović, žena koja je svoj život posvetila da pomogne svom narodu u gradu u kojem su se njeni roditelji nastanili, pridružila Blaženoj Ozani Kotorskoj.

 

Darinka PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska knjeginja, Darinka Petrović-Njegoš, rođena je u porodici trgovca Marka Kvekića, koji je bio porijeklom iz okoline Herceg Novog. Kako je poticala iz imućne porodice, Darinka je dobila dobro obrazovanje, a govorila je pet jezika: latinski, italijanski, francuski, engleski i njemački.

Darinka Petrović-Njegoš bila je supruga knjaza Danila, prva žena koja je imala uticaj na političke procese, učesvovala u diplomatiji i političkim pitanjima.

Tokom boravka u Trstu knjaz Danilo se upoznao sa Darinkinim ocem, a sredinom 1853. godine i s Darinkom. O susretu sa svojom budućom suprugom, knjaz Danilo je govorio: ,,Ja sam htio kao knjaz, da knjaževu šćer vjenčam, pak ne bi mi suđeno. Ali je vazda bolje vjenčati viđenu, no čuvenu đevojku”.

A Darinka je zaista bila viđena đevojka, obrazovana, visprena, odlučna i hrabra. Imala je 17 godina kada se udala za knjaza Danila I. Taj knjažev izbor nije se dopao njegovim političkim saveznicima, niti oportunistima.

Dolazak knjeginje Darinke u Crnu Goru ujedno je jedan od najdinamičnijih perioda u njenoj istoriji.

Istoričati i hroničari zabilježili su da je Darinka imala snažan uticaj na sve političke procese u Crnoj Gori, na samoga knjaza Danila.  Inostrana prepiska koja je stizala u Crnu Goru, najprije je dolazila do Darinke, a njena orijentacija prema francuskoj kulturi, uticala je na promjene u vanjskoj politici knjaza Danila, nakon Krimskog rata, odnosno na Pariškom mirovnom kongresu (1956.), kada je Crna Gora prvi put u svojoj oslobodilačkoj borbi protiv Osmanskog carstva, oslonac potražila u francuskoj državi.

Darinka je uticala i na formiranje kulturnog ambijenta dvora i Biljarde, unijela je mnoge manire i novine, elegantne evropske toalete, nakit i frizure. Knjeginja Darinka bila je vlasnica prvog kišobrana u Crnoj Gori, kojeg je 1855. godine donijela u Crnu Goru.

Od tragične smrti supruga knjaza Danila, položaj knjeginje Darinke umnogome se mijenja. Iako je mladi knjaz Nikola I Petrović-Njegoš konsultovao oko svih pitanja vezanih za državnu vlast, nakon sukoba s vojvodom Mirkom Petrovićem, knjaginja Darinka s jednogodišnjom kćerkom Olgom odlazi u Rim.

Na poziv knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša vraća se u Crnu Goru, a 1862. godine odlazi u Beograd na diplomatski sastanak s knezom Mihailom Obrenovićem i Ilijom Garašaninom. I narednih godina učestvuje u političkom životu Crne Gore.

Ipak, sredina koja ne prihvata žene na važnim mjestima i političkim procesima, uticaj Rusije i razne okolnosti nepovoljno su utcale na dalje pozicioniranje knjaginje Darinke, kada biva primorana da napušti Crnu Goru.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo