Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Da pokrenem Monitor inspirisao me terorista Vladimir Iljič Lenjin: „Iskra je bila iskra naše revolucije”. (Iskra je bila publikacija kojom su boljševici pripremili revoluciju.) Moja motivacija i nivo ličnih mogućnosti bili su dovoljni da ja istovremeno obavim poslove: direktora, glavnog urednika, tehničkog urednika, novinara u redakciji, prevodioca, daktilografa, vozača, dežurnog novinara u štampariji, distributera po kioscima, noćnog stražara… Budući da (iz poznatih razloga) od lista nije bilo nikakve zarade (ne vjerujem ni danas da doseže 50 odsto troškova) moje pregnuće ne bi bilo dovoljno da list preživi da mu niz ljudi nije dao moralnu i materijalnu podršku. Dvojica su se u tome izdvojila, i zato su osnivči Monitora: dr Miodrag Perović i Stanisalav Ćano Koprivica.

Prvi je u četrdeset i osmoj dobio infarkt, drugi je skoro bankrotirao zbog toga što su mu se svetili za podršku Monitoru. (Je li tako?)

Od ostalih tvojih ujeda odgovoriću danas na još jedan.  Kažeš da i ja snosim dio krivice u razjedinjavanju Crnogoraca. Moguće, ali ja sam učinio sve što sam mogao da razjedinjenost bude manja. Poništavao sam sebe od prvog dana da ne bih ugrozio druge. Na primjer, u Monitoru sam cijelo vrijeme bio v.d. direktora i glavnog urednika, da bi bilo jasno da tražim ljude koji će biti profesionalni direktor i profesionalni urednik. Za koje će to biti profesija, a ne misija kao za mene. Nikad nijesam stavio svoju sliku u novinu, da bi bilo jasno da ne planiram da budem
političar. Gledao sam da pomirim Slavka i Žarka, Slavka i Jevrema (prekriženo i rukom napisano Ćana), Žarka i Iliju i dr. Pravio sam se da sam naivan i glup i da ne vidim želje onih koji su planirali da budu predsjednici i premijeri Crne Gore, odnosno da su tražili politiku koja vodi tom cilju, iako je to bila iluzija. Nijesam ušao u rat sa novinarima da ne bih ugrozio opstanak medija. Svima koji su me gađali kamenom, vratio sam hljebom. Radio sam to jer sam osjećao da su slabiji od mene, a oni su odlazili s utiskom da sam slab i glup [prekriženo i rukom napisano: slab i pobijeđen].

Na desetogodišnjicu Monitora su pokušali da te zovu u mom prisustvu. Sekretarica je odgovorila da nijesi u Moskvi. Ostavljena je poruka da ti se prenese da su te zvali iz Monitora u vezi sa desetogodišnjicom. Činjenica je da je to moglo biti odrađeno bolje i da za dozu traljavosti ja snosim najveći dio krivice. Razlog je, vjerovatno, što sam malo otupio od iscrpljenosti od života koji sam vodio posljednjih dvanaest godina.

Za inicijativu o dječjem gradu na Prevlaci koja ti nije objavljena, nijesam čuo. Jesi li siguran da su monitorovci dobili tvoje pismo? Trebalo je da me zoveš, da provjerim o čemu se radi.

Podržaću tvoj zahtjev da Milka i Draško podnesu izvještaj i račune kad zaželiš. Dostavili su mi izvještaje za 1997. i 1998. godinu, koje čuvam arhivirane. U načelu, trebalo je davno da dobijem izvještaj za 1999. (a kroz dva mjeseca i za 2000). Preopterećenje koje imaju zbog brzine i količine događaja od bombardovanja NATO pakta 1999. je saopšteni razlog što kasne sa izvještajem. Ima bar pola godine kako stalno govore, i kad ih ne pitam, znamo da kasnimo, biće uskoro.

Ako si zaboravio ko je Pavle Spasić (a ne Savić), pitaj Maju. Ona mu je slala tvoj i moj zahtjev da kupi diskove. Ali ja ti nijesam o tome pisao zato što očekujem da ti participiraš u isplati, već, kako sam u pismu rekao, kao informaciju o ljudima i čudima. (Prošlo je 6,5 godina od tada i ja sam računao da je to bila pomoć zagrebačkih Crnogoraca.)

Kad ćeš ovamo?
Pozdravi Veru.
Miško

Iako Ćanovo pismo i moj odgovor nemaju značaja za istoriju Monitora, uključio sam ih u ovaj tekst jer su ta pisma imala neobičnu istoriju. Marko Špadijer je bio jedan od monitorovaca koji je kasnije „poginuo” braneći Đukanovića od moje i Monitorove kritike. Pošto se približio režimu, želio je da umanji moju ulogu u osnivanju Matice crnogorske. Povodom nekog jubileja Matice napisao je da sam ja odmah po osnivačkoj skupštini, na kojoj sam izabran za jednog od potpredsjednika, napustio Maticu. Navodno zbog toga što sam bio u lošim odnosima sa Božinom Ivanovićem, koji je izabran za predsjednika. Ja sam, u stvari, s Božinom imao odlične odnose još od vremena kad sam se bavio osnivanjem Prirodno-matematičkog fakulteta, kad je Božina bio ministar za obrazovanje i nauku. Naši odnosi su se produbili kad je osnovan Leksikografski zavod Crne Gore.

Božina je bio naš (Ratko Đurović, Sreten Perović, Radoš Rotković i ja) česti gost. Rukovodstvo Matice sam napustio iz dva razloga. Prije svega da bih oslobodio mjesto za nekoga od mojih kolega profesora s univerziteta, koji su željeli da daju doprinos. (Bio sam u osnivačkim tijelima niza tzv. procrnogorskih organizacija.) Tačno je da sam jednom u šali prigovorio Božini zbog nečega što je učinila CANU dok je on bio njen sekretar. Naime, CANU je za naučnika godine proglasila magistra Momira Bulatovića, koji u to vrijeme nije mogao da zadrži zvanje asistenta jer nije doktorirao u zakonom predviđenom roku od devet godina. Na sastanku predsjedništva Matice, našalio sam se na Božinin račun, koji je na dodjeljivanju nagrade stajao pored Momira: „Što ne ode u toalet da p…. kad je televizija snimala”. Poslije ove šale ja sam još podugo ostao u predsjedništvu Matice. Marko je napravio priču o netrpeljivosti s Božinom deceniju i po kasnije, jer je to bilo vrijeme kad se odricanjem od Miška Perovića na dvoru zasluživala milost. Drugi razlog što sam napustio Maticu desetak mjeseci po osnivanju (tada je to bilo kao danas pet godina), bio je, u stvari, to što je Marko žurio da smjesti Maticu u zagrljaj vlasti. Kad je 2010. počeo pritisak na mene, Marko i ja, kad bi se sreli, držali smo se na distanci koja nije odgovarala istoriji naših odnosa. U jednom susretu na groblju, bio je u društvu Milana Roćena. Milan mi je prišao i rukovali smo se. Zaustavio se i Marko, nije imao kud. Za par minuta koliko je susret trajao, uspio je da mi ispriča da kad je i u Maticu stiglo Ćanovo pismo, on ga je odmah pohranio u trezor banke. Nije me pitao da li sam odgovarao Ćanu, niti nudio da pohrani i moje pismo. Samo je sa žaljenjem konstatovao da pismo na faks papiru blijedi, pa će postati teško čitljivo.

Ćanovo pismo i moj odgovor su se u javnosti prvi put pojavili u feljtonu Srđana Kusovca 2010. u Pobjedi. To je bio početak hajke čiji cilj je bio da se uništi „medijska imperija” i tzv. Druga familija. (Tada se to odnosilo na moju porodicu i porodicu moje sestre i brata. Danas ovaj termin koriste DPS i DF za vodeće ljude u sistemu Vijesti.) Kusovac je napisao da mu je pisma donio Ćanov sin Nikola. Drugi put Ćanovo pismo je 2020. godine iskoristio Veseljko Koprivica. Tada je počela nova hajka na mene, Željka i sistem Vijesti zbog toga što nijesmo podržali –  Đukanovića i DPS na avgustovskim izborima 2020, kad su izgubili vlast. Pisali smo da je obaranje diktature mirnim putem na izborima istorijsko postignuće Crne Gore i da treba formirati vladu bez DPS-a. Da je jedini način da Crna Gora, koju je Đukanovićev režim egzistencijalno ugrozio, preživi, je da počne da demokratski miri svoje različitosti. Veseljko je objavio po dva moja i Ćanova pisma i stavio naslov Polemika Miodrag Perović – Ćano Koprivica. Objavio je moje pismo koje je rasrdilo Ćana i Ćanovo pismo, ali nije objavio moj odgovor na Ćanovo pismo, već je umjesto mog odgovora stavio moje pismo Ćanu pisano gotovo godinu dana kasnije. Htio je da stvori utisak da se zaista radi o polemici, iako i osrednje pažljiv čitalac vidi da to pismo nema logičke veze sa prethodnim Ćanovim pismom. Povodom njegovog falsifikovanja, Veseljko i ja smo razmijenili dva pisma o kojima ću govoriti kasnije.

Nekoliko stvari iz Ćanovog pisma ću, ipak, prokomentarisati ovdje. Ja nijesam volio proslave jubileja siromašnog Monitora. Proslave su organizovalii direktori i glavni urednici. Jedina svečanost koju sam ja organizovao bilo je otvaranje Radija Antena M 1994. (Na teniskom terenu ispred redakcije, bez ikakvih troškova.) Ćano je redovno pozivan, ali nije dolazio. Nije došao na otvaranje Radija Antene M (jul 1994), nije došao na petogodišnjicu Monitora (1995), nije došao na petogodišnjicu Antene M 1999. Ovo je moglo uticati na agilnost u obavještavanju o desetogodišnjici. Ipak, sigurno je da je kod sekretarice u Moskvi ostavljena poruka desetak dana prije događaja. I da je sekretarica zadužena da ponovo pozove Ćana kroz par dana (do kad je trebao da se vrati s puta). Njen poziv je morao biti malo bliži danu jubileja, ali sigurno nije bio dan pred jubilej, kako je Veseljko pisao 2020.

Bilo je neprirodno da Monitor odbije da piše o Ćanovoj ideji da se na Prevlaci podigne zajednički dječji grad Crne Gore i Hrvatske. Rečeno mi je da Ćano svoje obraćanje nije poslao na Monitor, već, možda usmeno preko Veseljka, koji je trebao da spremi tekst. Koja vrsta nesporazuma se dogodila između Draška i Veseljka nijesam shvatio.

Veseljko je 2020. pisao da nije mogao da ostvari Ćanovu želju da gornje Ćanovo pismo objavi u Monitoru. Ja u to sumnjam iz dva razloga. Ćanovo pismo je pisano kao lično pismo meni, bez ijedne riječi o objavljivanju. Drugo, jer je Veseljko znao da bih ja izvršio pritisak da se pismo objavi zajedno sa mojim odgovorom. S obzirom na ulogu koju Veseljko danas igra, ne bih se iznenadio da je nešto muvao oko objavljivanja Ćanovog pisma, ali bez mog odgovora. Da bi sakrio da je u pitanju nesporazum, a ne „polemika” kako kaže 2020. godine.

Ćanovu konstataciju da će jednog dana tražiti da mu se podnesu računi o poslovanju tumačio sam njegovom ljutnjom. Jer od kad je u septembru 1994. za direktora Monitora imenovan Željko Ivanović, ja sam o finansijama Monitora znao uglavnom ono što je pisalo u završnom računu i godišnjem izvještaju koji je direktor podnosio Upravnom odboru, čiji član je bio i Ćano.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Nakon deceniju tokom koje je režim tretirao Monitor kao izdajnika (srpstva), državna radio televizija je osnivanje Monitora iznenada uključila u emisiju koja govori o važnim istorijskim događajima. U nastavku pisma htio sam da napravim šalu u vezi sa ovom promjenom u režimskoj propagandi, pa sam pismo Ćanu produžio ovako.

Prije tri nedjelje (19. oktobra) bila je desetogodišnjica Monitora. Državna televizija u svojoj emisiji Kalendar, u kojoj se kratko navode značajni datumi iz crnogorske istorije, uključila je za 19. oktobar i osnivanje Monitora. Rekli su da smo ja i ti osnivači („poznati crnogorski biznismen svoga vremena”). Eto, ostvarilo se ono što sam ti rekao, da ću te uvesti u istoriju. Prosuo si na razne strane mnogo para, i bilo bi ti sve uzalud, da nijesi crkavicu (u odnosu na druga ulaganja) dao i za Monitor.

Ja sve čekam kad ćeš da se finansijski oporaviš, pa da prihvatim tvoj poziv da dođem u Moskvu. Nijesam bio odavno, skoro deceniju.

Od problema koje imam pomenuću ti dva. Prije mjesec i po dođe Pavle Spasić iz Zagreba sa računom od 4.300DEM iz aprila 1994, kad je za Antenu M kupio kompakt diskove dalmatinske i hrvatske muzike. Veli, ovo ste Ćano i ti naručili iz Moskve (i pokaže faks-pismo), niko mi nije platio. Reče da je propao finansijski, da mu je žena umrla i da traži da mu vratim novac. Nije mi preostalo ništa drugo nego da prihvatim dug i pristanem da mu ga vratim. Budući da sam nedavno renovirao stan, nijesam imao da mu te pare dam odjednom, pa smo se dogovorili da mu ih isplatim u toku nekoliko mjeseci. Dao sam do sada 1.000 DEM, daću do Nove godine još 1.000–1.500. Ljumović (koji rukovodi Antenom M) obećao mi je da će mi davati po 500 DEM mjesečno tokom osam-devet mjeseci. Ovo je bilo samo da te informišem.

Drugi problem se sastoji u sljedećem. Monitorovci kažu da su neke firme, kod kojih su htjeli da zarade reklamu, pitale mogu li dobiti markicu pored zaglavlja Monitora na naslovnoj strani, tamo gdje stoji Montexov i znak Hipotekarne banke. Spremni su da plate koliko i Hipotekarna banka (600 DEM mjesečno). Najkraće, Monitorovci pitaju da li bi mogli, makar povremeno, da to mjesto pored zaglavlja iznajme neko vrijeme, a da znak Montexa ispuštaju ili stavljaju na drugo mjesto, dok ovaj drugi naručilac plaća? Ustručavaju se da te pitaju. Pošto sam ja davno prihvatio činjenicu da život mora dalje i kad ja nijesam glavni, ja se odlučih da se ne ustručavam. (Monitor će zauvijek biti finansijski nesposoban da preživi.)

Za sada toliko.
Pozdravi Veru,
Miško

Dva dana kasnije, zvali su me iz Monitora da mi kažu da je stigao faks iz Moskve sa pismom od Ćana. Na povratku s fakulteta, svratio sam i od čuvara preuzeo pismo.

10.11. 2000.
Dragi Miško,
Ništa me ne može iznenaditi, pa ni predlozi koje predlažeš u ime Monitora. Ja smatram da sam ja Tebe uveo u istoriju, a ne Ti mene. Ja nijesam radio za pare i istoriju, već za Crnu Goru. Pošto Ti nije poznat moj rad, nerado ću Ti navesti neke činjenice, radi Tvoje informacije.

Formiranje Montexa (980 zaposlenih), mala privreda (političke strukture bile protiv), bescarinska zona – takođe su bili protiv, uvođenje kompjutera u osnovne škole, pomoć bolnicama i školama, štampanje knjiga, pomoć u izdavanju lista Onogošt, pomoć crnogorskim muzejima, kupovina slika od mladih crnogorskih umjetnika, liječenje djece i odraslih, zajedničko stvaranje Monitora i Radija Antena M, pomoć Matici Crne Gore, početno stvaranje Crnogorskog PEN Centra, praktično uvođenje ekologije (Montex pokretač, stvoreno ekološko odjeljenje u Montexu Mont-bio, dobijena prva evropska nagrada za čisti ekološki med u Ženevi, formiranje Pogona ukrasne keramike, formiranje domaće radinosti (600 žena po selima i gradovima radile trikotažu), renoviranje Zetskog doma na Cetinju, renoviranje zgrade Zahumlja u Nikšiću, finansiranje asfaltnog puta u Banjanima (20 kilometara).

Formiranjem Montexa spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore povećala se sa 1 odsto na 11 odsto. Otvorio sam više od 20 predstavništava i firmi u inostranstvu (postojalo je samo jedno). Finansiranje filmova, neki zabranjeni – film Živka Nikolića i dokumentarni „Socijalizam u Banjanima”.

Ulaganje 22 miliona dolara u Obod Cetinje. Spriječena integracija Oboda u EI Niš.

Zbog svega navedenog i nenavedenog spadam među prve ličnosti koje su crnogorska sredstva informisanja napadala i saopštavala lažne informacije, uključujući i hapšenje na podgoričkom aerodromu.

Prvi čovjek koji je 70-ih govorio o ekonomskoj eksploataciji Crne Gore bio je Komnen Cerović, a drugi Ćano Koprivica.

Prvi put u istoriji Crne Gore izvodi se građevinska operativa Crne Gore da radi u inostranstvu. Monopol je imala građevinska operativa Srbije i Hrvatske, itd.

Što se tiče Monitora, ne želim da o tome govorim, a jednoga dana zahtijevaću da se podnesu bilansi i računi. Nije novinare strah da me pitaju, kako Ti kažeš, već stid i sramota. I Tebi ne može da služi na čast što nijesam dobio poziv za desetogodišnjicu Monitora.

Monitor nije htio da objavi otvoreno pismo koje sam uputio Predsjedniku Crne Gore i Hrvatske o Prevlaci o izgradnji dječijeg grada. Objavile su ga hrvatske novine i nikšićki Onogošt. Na vrh dva mjeseca o toj ideji javlja se nepoznata osoba preko lista Pobjeda da je to njegova ideja.

Što se tiče Pavla Savića, o njemu ne znam ništa. Volio bih da vidim fax-pismo, možda sam zaboravio taj detalj. Nakon dobijanja kopije fax-pisma saopštiću Ti odluku.

O neizvjesnom ishodu Crne Gore krivi su samo Crnogorci koji su razjedinjeni i zavide jedni drugima, zbog ličnih interesa, položaja, rejtinga, crnogorske pizme, zarađenih i nezarađenih sredstava itd., itd. Sad je potrebnije nego ikad objediniti snage za nezavisnost Crne Gore. Nažalost, to nije 90, 91, 92. kada nas je ljubav prema Crnoj Gori, državnosti i nezavisnosti objedinjavala i vezala. Nemoj da računaš da dijela Tvoje krivice nema u tom međusobnom razjedinjavanju.

Na kraju želim da Ti saopštim da mi ništa nije žao što sam uradio za Crnu Goru, žao mi je što sam malo uradio.

Vrlo rado bićeš pozvan u goste i nadam se uskoro.
Ćano

Ošamutilo me ovo pismo. Ćano je bio posljednji čovjek na svijetu koga bih želio da povrijedim. Požurio sam da odmah odgovorim, kako bi nesporazum trajao što kraće.

10.11. 2000.
Dragi Ćano,

Oprosti, nijesam imao namjeru da te povrijedim. Naprotiv, želio sam da kažem da ti žrtva za Monitor nije bila uzaludna. Pamtiće buduća pokoljenja, čak i ako su ovdanašnja sklona zaboravu.

Pominjanjem istorije htio sam da se našalim, a ne da negiram vrijednost tvog ogromnog činjenja za Crnu Goru. Kad sam rekao da sam te uveo u istoriju, htio sam da kažem da ti je investicija u Monitor, gledano iz ugla pamćenja i sjećanja, jedna od najdugoročnijih. Imao sam u vidu da će kroz, recimo 50 godina, mnoge od tvojih doprinosa pokriti zaborav, a ova, tj. Monitor, nosiće u impresumu tvoje ime dok bude izlazio. Na kraju, tu istu šalu sam izgovorio bar dvaput od 1990. (Još prije mog infarkta 1995. Upravni odbor je donio odluku da u impresumu lista piše da smo ti i ja/ja i ti osnivači lista i Ranko Vukotić te o tome pismeno obavijestio.)

Osim molbe da mi oprostiš za nespretnost, imam potrebu da i ja, radi tvoje informisanosti, (nerado) kažem nekoliko riječi o sebi.

U mojoj profesiji malo što je moguće učiniti za Crnu Goru, a da se istovremeno ne radi i za istoriju. Kad neko odluči da pokuša da napravi novi korak u matematici, neizbježno se nada da će pomaći s mjesta onaj teret koji nijesu bili u stanju da pomjeraju dalje ljudi poput Pitagore, Arhimeda, Njutna, Lajbniza, Ajnštajna, … . Takav pokušaj uvijek nosi u sebi rizik neuspjeha, koji se najčešće i događa. Ali samo onaj ko se okušao u ovoj uzaludnosti, zna šta treba učiniti da bi se u Crnoj Gori uopšte mogao roditi (makar jednom u nekoliko vjekova) i neki Arhimed.

Kad smo se ti i ja udružili zbog Crne Gore, ja sam već bio učinio ponešto za Crnu Goru. To, nažalost, znači da sam se već bio izmjerio sa istorijom. Rezultati toga bili su: jedna teorija i nekoliko teorema koje je citiralo više ljudi na nekoliko kontinenata, od kojih većinu nikada nijesam sreo prije toga, uspješna karijera podgoričkog i mičigenskog profesora, dva univerzitetska udžbenika …. Želja da u Crnoj Gori stvorim uslove bez kojih su pokušaji slični mom besmisleni i uzaludni, bila me već snabdjela iskustvom u osnivanju i rukovođenju raznim institucijama i organizacijama: Prirodno-matematički fakultet (osnivač i dekan), Univerzitet (prorektor), Evropski matematički savjet (inicijativna grupa), Evropsko matematičko društvo (inicijativna grupa), Računski centar Radoja Dakića, Leksikografski zavod i Enciklopedija Crne Gore (glavni urednik za prirodno-matematičke, tehničke i medicinske nauke), Demokratska alternativa (osnivač i predsjednik) …

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

SRJ, odnosno Srbija je i vojno i politički poražena u sukobu sa NATO paktom. U Kumanovu je 9. juna potpisan međunarodni „Vojno tehnički sporazum”, na osnovu kojeg su se VJ i policija Srbije povukle sa Kosova i došle međunarodne jedinice. Zahvaljujući protivljenju Crne Gore Miloševićevoj politici vojnog sukoba sa NATO paktom, EU i SAD su ispoljile blagonaklonost prema Crnoj Gori. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sreo se 21. juna 1999. u Ljubljani sa predsjednikom SAD Bilom Klintonom. Đukanović je poslije tog sastanka izjavio: „Crna Gora od američkog predsjednika nije tražila priznanje svoje državne samostalnosti” i govorio o demokratizaciji i rekonstrukciji SRJ. DPS je napravio platformu za preuređenje srpsko-crnogorskih odnosa, za koju je Filip Vujanović rekao da „poštuje ono što obezbjeđuje punu ravnopravnost i državnost Crne Gore”. Monitor je tražio više, pa su njegovi tekstovi nosili naslove Krpljenje Titanika i Mi sami (prevod naziva irskog separatističkog pokreta Šin fejn).

NATO intervencija je stavila u drugi plan jedan problem koji se razvijao u independističkom pokretu od raskola u DPS-u. Poslije predsjedničkih izbora 1997. većina independista (izuzev rukovodstva Liberalnog saveza), je davala podršku Đukanoviću. Zbog odvajanja od Miloševića bili su spremni da ublaže kritiku zbog korupcije i ortačkog kapitalizma, koji se gradio u Crnoj Gori. Poslije parlamentarnih izbora 1998. SDP je bila u vlasti, a Liberalni savez u opoziciji. Među independistima je prevladalo mišljenje da je odluka da Liberalni savez ne pristupi pobjedničkoj predizbornoj koaliciji Da živimo bolje (u koju je ušla Narodna stranka – koalicioni partner Liberalnog saveza na prethodnim izborima) bila pogrešna. Zbog toga je u januaru 1999. Slavko formalno prepustio poziciju lidera LS advokatu iz Kotora Miodragu Živkoviću. Ovo je ojačalo poziciju independističkog krila koje je bilo za saradnju sa DPS-om.

Benevolentnost independista prema Đukanoviću postala je još izraženija poslije NATO intervencije. Independističke snage su jačale, ali su rasle društvene devijacije koje su usporavale demokratsku transformaciju Crne Gore. O tom problemu pisao sam u članku Sizif
(19. maj 2000): „Znali smo da je Monitor preslab da zaustavi rat i razaranje, ali smo se nadali da možemo sačuvati plamičak vatre iz kojeg će se kasnije razviti energija za moralnu obnovu i preporod. Osjećali smo se i kao Prometej i kao Sizif. Dok nas je Zevs, oličen u Crnogorskoj vlasti, preko svojih orlova kljuvao danju, noću, skupivši snagu, spremali smo naredni broj, mučeni sumnjom da li uzaludno guramo kamen uz brdo. … Kao i kod Sizifa, koji je bio kažnjen zato što je Zevsovoj volji suprotstavio blagodet vode za Citadelu u Korintu, naš prezir balkanskih bogova, naša pobuna protiv nasilja i smrti, naša strast za životom i civilizacijom, ’pobjeđivala je neizrecivu kaznu u kojoj je cijelo naše biće bilo usmjereno ka ispunjenju – ničega.’

„Koliko je Crna Gora danas, zaista, drugačija od Crne Gore s početka devedesetih? I mnogo i malo. Mnogo, jer je tokom ove decenije prešla ogroman osmovjekovni put od ranog – mračnog do kasnog srednjeg vijeka. Malo, jer još nije zakoračila u renesansu.”

„Crna Gora ne može postati slobodna a Crnogorci moderna nacija bez utemeljenja u Evropu, što podrazumijeva i utemeljenje demokratije u njoj. Značajan broj nezavisnih medija i (pro)crnogorske inteligencije sklopio je ‘primirje’ s vrhom crnogorske vlasti, kao što se Sizif pomirio sa Zevsom kad je ovaj postao drugačiji. To može biti opasno ako rezultira nestankom javne kritike vlasti. Jer, bez kritike nije moguće postići da poštovanje demokratskih principa postane mentalna navika, a ne glumačka rola. Niti spriječiti da pojedinci i interesne grupe supstituišu demokratske institucije, a korupcija postane preovađujući kulturni oblik. Što se Monitora tiče – kamen se još kotrlja.”

Na osnovu ovog mog teksta kasnije je napravljena priča da sam ja kriv što je independistički pokret navodno usvojio strategiju država, pa demokratija. Meni se čini, da je ovaj tekst, skrećući pažnju na opasnost da „korupcija postane preovađujući kulturni oblik”, prvi ukazao da će država koju stvaramo biti prožeta korupcijom i nedemokratska.

Posljednja rečenica u tekstu svjedoči da sam vjerovao da je Monitor izuzetak među independističkim medijima. Ispostaviće se da sam pogriješio. Ublažavanje kritičke oštrice lista već je bilo počelo. Ja sam to ublažavanje primijetio sa zakašnjenjem. Od ljeta 1997. pa do kraja 1988. bio sam se gotovo potpuno posvetio profesionalnim obavezama na fakultetu, dok mi je veliki dio 1999. potrošila NATO intervencija. Rijetko sam bivao u redakciji i kad sam prvi put čuo priču o omekšavanju kritičke oštrice lista, mislio sam da je to o čemu se govori posljedica promjena koje su se dogodile u cijelom independističkom pokretu. Da su autori postali manje kritični, i o tome sam pisao u Sizifu. Krajem jeseni 2000. stvari će početi da mi postaju jasnije.

Do jeseni, iz Monitorovog života vrijedi zabilježiti konferenciju Unapređenje demokratije u Jugoistočnoj Evropi, koja je održana u Berlinu početkom jula. Ministri spoljnih poslova SAD i Njemačke Madlen Olbrajt i Joška Fišer upriličili su susret sa predstavnicima opozicije u Srbiji i Crnoj Gori. Iz Crne Gore prisustvovao sam ja. U mojoj arhivi nalazi se izvještaj za Vijesti, koji sam poslao Ljubiši, u kojem stoji da sam na tom susretu rekao:„Dajući prednost jednoj od dvije dominantne komponente u crnogorskom istorijskom i kulturnom nasljeđu može se postići da se Crnogorci ponašaju kao narod… koji teži evropskim integracijama … i kolektivnoj evropskoj odbrani i bezbjednosti, ili kao ratničko pleme koje pomaže braći Srbima da napuste evropsku civilizaciju. Od 1989. godine, kad je Milošević pučem instalirao režim u Crnoj Gori, pa do 1997. dominirala je ova druga Crna Gora. Od 1997. crnogorska vlast je usvojila kao program demokratizaciju i proevropsku politiku, što je zaoštrilo sukob sa Beogradom i intenziviralo proces emancipacije Crne Gore. Broj crnogorskih građana koji je zadovoljan postojećom državnom zajednicom sa Srbijom, od februara 1998. do aprila 2000. pao je sa 51 na 25 odsto. Gospodin Đukanović – izgleda, na Vaš zahtjev i zahtjev onoga što se naziva međunarodnom zajednicom – prigušuje ovaj proces. … Na taj način politička situacija u Crnoj Gori najviše zavisi od situacije u Srbiji. Međutim, u skoroj budućnosti, u Srbiji ne može doći do promjene režima. Srpska opozicija nije uspjela da Miloševiću suprotstavi drugi sistem vrijednosti. Najveći njen dio je staromodan, nije prihvatio modernu političku doktrinu, i takmiči se s Miloševićem u arhaičnom patriotizmu i nacionalizmu. Na njenim skupovima i dalje dominiraju tri prsta, znak s kojim su Srbi išli na Sloveniju, na Hrvatsku, na Dubrovnik, na Bosnu, na Kosovo. Sa tim znakom se u Crnoj Gori podržava Milošević, a u Beogradu ide protiv njega. Glavna tema za srpsku opoziciju još nijesu čovjek i njegova sloboda, pa borbu vodi u oblasti u kojoj je Milošević mnogo bolji majstor od nje. Srpskoj opoziciji tek predstoji borba da se na dnevni red u Srbiji stavi novi sistem vrijednosti, da borbu prevede u oblast u kojoj je moguće pobijediti Miloševića. Zato je potrebno mnogo vremena i snage – crnogorskoj opoziciji je trebalo osam godina. Zbog toga vjerujem da Milošević u Srbiji može još dugo da vlada.

Mislim da će Crna Gora u međuvremenu biti prinuđena da ubrza proces demokratizacije i ekonomskih reformi, čime će ojačati njeno samopouzdanje i ona će uskoro zatražiti samostalnost. Niko od 12 predstavnika srpske opozicije nije reagovao na ove riječi.”

Milošević je 6. jula bez saglasnosti Crne Gore promijenio Ustav SRJ (ustavni puč) koji je predvidio neposredne predsjedničke izbore i neposredne izbore za oba vijeća Savezne skupštine (unitarizacija SRJ) i raspisao predsjedničke i parlamentarne izbore SRJ za 24. septembar 2000. Članice vladajuće koalicije Da živimo bolje i Liberalni savez nijesu priznale promjene saveznog ustava i nijesu učestvovali na saveznim izborima. Od značajnih partija učestvovao je samo SNP. Uslijedio je najvažniji događaj 2000. godine – puč kojim je Milošević svrgnut s vlasti. Srpska opozicija je 5. oktobra u Beogradu organizovala demonstracije koje su prinudile Miloševića da prihvati da je na predsjedničkim izborima SRJ od 24. septembra pobijedio Vojislav Koštunica. Savezni izbori nijesu poništeni i u saveznoj vladi učestvovao je samo SNP. DPS i SDP su usvojili platformu o transformaciji Savezne republike Jugoslavije u konfederaciju Srbije i Crne Gore sa međunarodnim subjektivitetom članica. Narodna stranka se tome usprotivila. Raspala se vladajuća koalicije Da živimo bolje. Liberalni savez je bio protiv platforme jer je smatrao da treba prvo stvoriti nezavisnu Crnu Goru, pa onda ulaziti u konfederaciju sa Srbijom. SNP je ostala lojalna saveznoj državi i smatrala da se problemi u odnosima sa Srbijom mogu riješiti bez razbijanja savezne države. Očekivalo se raspisivanje parlamentarnih izbora, koji će opredijeliti budućnost crnogorske i savezne države, zavisno od toga da li će na njima pobijediti suverenisti ili unionisti. Procjene su bile da nijedna strana nema veliku prednost. Početkom novembra napisao sam tradicionalni jesenji izvještaj Ćanu o „stanju nacije”.

8.11.2000.
Dragi Ćano,

Došao je finale sa neizvjesnim ishodom. Crnogorcima fali mnogo stvari, svijesti o sebi, muda i para. Ipak se nadam da će se sve završiti na prihvatljiv način.

(Nastaviće se)

Komentari