Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (II): Žan Kasu u Beogradu

Objavljeno prije

na

Kakav ste bili đak, šta ste u školi najviše voleli?
– Znate šta, ja ne mogu da kažem da sam bila štreber, nekako, ja sam bila od onih đaka koji su sve učili, ja sam mislila da je škola za to, sigurno sam više bila naklonjena predmetima iz društvenih nauka, imala sam odličnog nastavnika književnosti koji je tada, u tim podelama važio za, neću reći, „reakciju”, ali za nekog kritičkog čoveka prema režimu… Da li je važio ili ste to i Vi osećali?
– To je nešto što je više strujalo, ali, profesor (Vujadinović se zvao) nas je učio visokoj pismenosti, sećam se tih pismenih zadataka, oni su bili vezani za književnost sem možda maturskog zadatka koji je bio vezan, hajde da tako kažem, za politiku. Imali smo dobru praksu, dobijali smo velika dela klasične ruske, francuske, engleske književnosti da proučimo, da referišemo, da o tome vodimo raspravu i, mislim da je to nešto što nas je formiralo, ja sam osećala da to na mene vrlo mnogo utiče. Volela sam istoriju, volela sam jako filozofiju, volela sam jezike, ali, kažem Vam, ja sam učila sve sa jakim osećanjem dužnosti, možda je to deo moje rigidne prirode, ali ja sam stvarno tako to shvatala. Mi smo imali školske biblioteke i sami smo ih pravili, donosili smo knjige, umnožavali smo fond iz nekih naših fondova, ali u Kragujevcu je postojala i odlična gradska biblioteka koju sam ja maksimalno koristila, tu sam pročitala ruske klasike, i Dostojevskog i Tolstoja… Naravno, vreme se menja, ja ništa ne upoređujem, ali mislim da je to bila škola u kojoj smo se mi učili i mišljenju i raspravljanju, mi smo imali literarne družine, svako je nešto pisao, vežbao se, tu smo vodili rasprave, ko je imao talenta za neke druge stvari, za crtanje, za pevanje, on je išao u druge sekcije, u svakom slučaju taj vannastavni život bio je vrlo buran. Najbolji đaci smo bili neki Stojanović i ja, probala sam da se setim njegovog imena, on je posle, mislim, bio profesor Pravnog fakulteta u Kragujevcu. Ipak, vodilo se računa o nekim kriterijima, ja sam proglašena za najbolju učenicu generacije, i sećam se da mi je moja razredna starešina to saopštila i rekla da su svi profesori bili jedinstveni, samo je jedan profesor rekao: „To je pravedno, ali možda će nam neko zameriti što smo to dali devojci, a ne mladiću.” Ja sam, i to ću Vam reći, kao nabolji đak u generaciji imala stipendiju grada. Nikad to nisam nikom ispričala, ali kad sam diplomirala ja sam svoju stipendiju vratila, rekla sam da je to sad potrebno nekom drugom, da se ne vraćam u Kragujevac, da ne mogu svome gradu da vratim to što je on meni dao, moji roditelji su tada nešto prodali i tako smo stipendiju vratili. Hoću da kažem, ja nisam mislila da je to meni dato, da sam to dobila zato što sam bila najbolja učenica… Moja generacija je bila rano angažovana, postojala je organizacija, u početku je to bio SKOJ, posle omladinska organizacija i mi smo na razne načine tu bili angažovani, ali se to svršavalo za vreme školskog odmora… Neprestano smo radili, počeli smo odmah da idemo na radne akcije gde smo provodili leto. Ja sam bila na četiri takve radne akcije, prvi put sam bila na Novom Beogradu…

1948. godine?
– Da, ja sam bila, takoreći, dete, bili smo dva meseca na Novom Beogradu, onda smo sledeće godine gradili autoput Beograd–Zagreb, zatim smo bili na pruzi Banja Luka–Doboj, a poslednja akcija je bila gradnja tekstilne fabrike u Novom Pazaru.

Koliko su se kragujevačka i beogradska sredina razlikovale u vreme kada ste prešli u glavni grad?
– Moram reći, ne mnogo. Kragujevac je u to vreme ipak imao časopis, postojalo je neko pamćenje, postojala su udruženja, predavanja, onda su počeli da se organizuju koncerti, izložbe, tako da Kragujevac nisam doživljavala kao neku puku provinciju iz koje ja sad odlazim u velegrad, ne bih mogla da kažem da je to bio slučaj ni sa mojim drugaricama i drugovima. Mi smo se, naravno, radovali dolasku na studije u Beograd, zadržale su se te veze bez obzira na fakultete na kojima smo se našli neko vreme, a onda, kako to biva obično u životu, počeli smo da se na neki način udaljavamo. Ja sam došla na studije 1952. godine, hranili smo se u studentskoj menzi, prve dve godine sam stanovala kod ujaka, a posle smo moja drugarica i ja stanovale u omladinskom domu gde su nam dali sobu, to je Mićićka koju sam Vam pomenula. Te dve sredine se nisu mnogo razlikovale zato što je društvo bilo vrlo siromašno, ja se sećam da sam na studije došla u dokolenicama. To su pedesete godine, to je najveće siromaštvo, to je i jedna atmosfera za koju će ljudi reći da je nešto prošlo, možda da oni to nisu osećali, ja lično jesam, a mislim, i dobar deo moje generacije, mi smo osećali da je zemlja u opasnosti, da je sukob sa Sovjetskim Savezom nešto stvarno… Ja sam, recimo, uvek radila kao što sada radim u Univerzitetskoj biblioteci, imala sam svoje mesto u Seminaru za srpski jezik, uvek je tu bila jedna barikada knjiga…

A jeste li izlazili?
– Postojale su mogućnosti za druženje, ne mogu da kažem da nisam izlazila, ali, da budem iskrena, igranke mene nisu mnogo privlačile, mi smo se družili, vodili silne rasprave. Pedesetih godina Beograd je počeo da se otvara, dolazili su ljudi čija ste predavanja mogli da slušate na Kolarčevom univerzitetu, Žan Kasu, ljudi koji su podržavali Jugoslaviju, dolazile su kulturne grupe, dolazilo je englesko pozorište, kinesko pozorište i balet, dolazili su glumci, Žerar Filip, Simon Sinjore, dakle, to je postajala sredina koja je budila našu radoznalost i mi smo na sve to išli, jako se trudili da dođemo do karte, bilo je tada i posebnih predstava za studente. I intelektualni život je bio dinamičan, nije uopšte bio ravan, tada je počela da izlazi Nova misao, tu su se vodile neke rasprave, došao je Đilasov slučaj, on je bio jedna neočekivana pojava u pokretu koji je bio jedinstven, ali ne mogu da kažem da je to bilo samo u atmosferi straha, da na partijskom sastanku baš ništa niste mogli pitati, ja ne pamtim takvo vreme. Partijski smo bili organizovani na fakultetu, sećam se, Sulejman Redžepagić se zvao, bio je darovit student, on je tada u raspravi o Đilasu imao i neka pitanja. Sećam se vrlo dobro „ibeovaca” koji su se vratili sa izdržavanja kazne i došli da nastave studije, moja generacija je njih već zatekla na fakultetu. Oni su delovali kao fizički izmučeni ljudi, ali u studentskoj sredini uopšte nisu bili ekskomunicirani. To su bili vrlo sposobni ljudi, među njima je bio i Mitar Pešikan koji je posle postao akademik, bio je i Dušan Jović koji je kasnije postao profesor univerziteta, mi smo se družili normalno na studijama i kad sam ja otišla iz politike, on je bio jedan od retkih ljudi koji je kod mene redovno dolazio, ja se nikad nisam pitala koji su to motivi, uvek sam sa njim razgovarala otvoreno o svemu i on je tako to i objasnio, da se setio naših druženja kad su se oni vratili sa Otoka. Mi smo znali da su oni došli sa izdržavanja kazne, ali ja se ne sećam nikakve barijere među nama, naprotiv, oni su kasnili sa studijama, menjali smo beleške, udžbenika nije bilo, zajedno smo učili, sećam se nekolicine takvih ljudi, bilo je među njima i žena. Čak ne mogu ni da Vam kažem gde su oni izdržavali kaznu jer to nikad nije bio predmet naših razgovora, u svakom slučaju, oni su se integrisali u sredinu, oni nikad o tome nisu govorili, verovatno su imali i neki obzir. Imala sam i profesora koji je jedno vreme bio na Golom otoku, to je profesor Miodrag Popović sa kojim sam se družila i kao odrasla osoba, do njegovih poslednjih dana. Zajedno sa Dušanom Ivanićem sam spadala u ljude koje je on pozivao u svakom trenutku, živeo je tu blizu. Različito smo mislili o stvarima, o svemu smo razgovarali, ali se ne sećam, ili sam ja tako stvari percipirala, da je postojala neka ekskomunikacija tih ljudi… Vrlo dobro se sećam dolaska Hruščova u Beograd. Ja sam jedina ostala u Seminaru, nisam otišla na taj doček. Iskreno da Vam kažem, nisam htela da izgubim vreme. Ne mogu da kažem da je to bio neki moj politički stav, mislila sam – šta ću ja tamo – ja sam ostala i znam da su me kolege pitale: „Pa dobro, šta ti bi, jedina si ostala, znaš kako je fantastično bilo, Rusi došli na poklonjenje, znaš šta im je Tito rekao…” Ne znam da li sam tada to tumačila, ali ja prosto nisam htela u tu gomilu, šta ću ja tamo, bolje je meni da sedim u Seminaru, da nešto čitam, da se spremam za ispit… Ovaj razgovor, ne mogu da kažem da nije neko malo mučenje ali ja to Vama mogu da kažem, ja nikada nisam bila identifikovana sa politikom, razumete?!

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXI): Izgradnja  svetilišta u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

„24. Oltar od zemlje načini mi, na kojem ćeš mi prinositi žrtve svoje paljenice… i žrtve svoje zahvalne.
Ako li mi načiniš oltar od kamena nemoj načiniti od tesanog kamena; jer ako povučeš po njemu gvožđem, oskvrnićeš ga...“ (Druga Knjiga Mojsijeva, Glava 20.T.)

Vjerovanje je staro koliko i čovjek. Mijenjali su se samo idoli i kultovi u koje se vjerovalo. Vjerovanje je nastalo iz straha od nepoznatog, iz potrebe za zaštitnikom… iz nade…  Što je bilo više nepoznatog i više strahova utoliko je bilo više bogova: Bog vatre, Bog sunca, Bog mora, Bog rata… za svaki od strahova postojao je po jedan moćan bog zaštitnik… kome su se molili, prinosili mu žrtve i u njegovu slavu gradili hramove.

Hramovi i svetilišta pripadaju najzačajnijim i najvrednijim djelima kulturne baštine i graditeljskog nasljeđa sveukupnog čovječanstva.

Najstarija svetilišta izgrađena su par hiljada godina prije nove ere: Stounhendž, Palata Knosos, Hram Amade, Hagar Qim i Hramovi Džganitija na Malti, Gobekli Tepe u Anadoliji…

Na području sadašnje Crne Gore, u antičko doba, egzistirale su tri grupe kultova: domaćih – ilirskih, rimskih i orijentalnih kultova. O svetilištima iz tog perioda se malo zna jer su se po pravilu nalazila pod vedrim nebom. Neki kultovi i vjerovanja antičkog doba i danas traju. Jedno od glavnih božanstava i zaštitnika Ilira bila je zmija. I danas, u nekim djelovima Crne Gore, zmija se smatra zaštitnikom i čuvarem kuće. Bog vegetacije i bog pastira bio je Silvan, o čijem poštivanju i danas ima tragova na više lokacija u Crnoj Gori…

Razvoj prvih gradova gradi i prve hramove. U antičkoj Duklji postojao je hram boginje Dijane, u Risnu  su pronađeni tragovi poštovanja boga konjanika Medaura, a na lokaciji na Carinama ostaci nekadašnje bazilike. U Risnu su i mozaici boga sna Hipnosa…

NAJSTARIJE CRKVE U CRNOJ GORI: Sa pojavom hrišćanstva počinje i izgradnja crkvenih objekata na prostoru današnje Crne Gore. Tako je period V i VI vijeka obilježila izgradnja nekoliko crkvenih građevina. Najpoznatije su bazilike A i B u samoj Duklji, bazilike u Doljanima, Martinićićima, Budimlji i Kolovratu kod Berana, u Boki (ispod crkve Sv.Petra u Bijeloj)…

Istorija je neprekidni proces promjena i preokreta. Smjenjivali su se vjekovi u kojima su nastajale i nestajale države i narodi, smjenjivali vladari i osvajači. Svaki novi vijek je, neki manje a neki više,  donosio nešto novo i predstavljao svojevrsnu prekretnicu u istoriji ljudskog roda. Istorija crnogorskog naroda obiluje ovim prekretnicima. Istorija nam priča da je IX vijek predstavljao jedan od najznačajnih perioda u stvaranju crnogorske države, o čemu je nešto više rečeno u posebnom poglavlju.

Novoj ekonomskoj-feudalnoj klasi treba i nova ideologija koja bi je podržala. To je bila hrišćanska crkva koja je i sama, sa svojim posjedima, bila dio te nove ekonomske klase, pa u IX vijeku paganska religija konačno ustupa mjesto hrišćanstvu. Proces hrišćanizacije uslovljen je izgradnjom crkvenih objekata. Podizali su ih vladari i vlastela kako bi kupili podršku crkve i oprost od grijeha. U njima su krštavani, krunisani i sahranjivanju vladari.

Prema istorijskim izvorima i arheološkim istraživanjima i u Dukljanskoj državi su građene mnoge crkve. Crkva svete Marije izgrađena je, najvjerovatnije početkom IX vijeka, u samom gradu Duklji. U njoj je sahranjen dukljanski kralj Svetopelek i krunisan njegov sin Svetolik. Katedrala svetog Tripuna u Kotoru podignuta je 809. godine. U isto vrijeme, između 797. i 809. godine, podignuta je Crkva Sv. Petra u Bijeloj. U periodu od 813. do 820. godine podignuta je crkva ispod velike katedrale iz doba Balšića kod ulcinjske kapije. Početkom IX vijeka podignute su i crkve: Sv. Tome u Prčanju, Sv. Stevana u Vranovićima u Grblju,  Sv. Jovana u Zatonu na Limu… Najmlađa crkva iz IX vijeka je crkva Sv. Marije u Budvi sagrađena 840. godine.

Značajnu ulogu u procesu hrišćanizacije imala je izgradnja prethodno pobrojanih crkava u Boki. Njihovu izgradnju predvodio je kotorski episkop Jovan. Oslanjajući se na kotorske plemiće, obezbjeđivao je neophodna sredstva za izgradnju crkvenih objekata.  U svrhu hrišćanizacije poslužio je i kult Svetog Tripuna.

Ugledni kotorski građanin Andreaci (Andrea Saracenis) otkupio je od mletačkog trgovca relikvijama mošti Svetog Tripuna i 908. godine podigao crkvu u samom gradu Kotoru, posvećenu ovom svecu.

Par vjekova kasnije, od 1124. do 1166. godine u Kotoru se gradi nova katedrala posvećena Sv. Tripunu. Jedna je od najvećih i najraskošnijih građevina u Starom gradu. Preživjela je nekoliko razornih zemljotersa 1667.  i 1979. godine i nakon njih je obnavljana. Katedrala Sv. Tripuna je stolna crkva Kotorske biskupije.

Andreaci je sahranjen u crkvi Sv. Tripuna koju je sagradio, o čemu svjedoči natpis na sarkofagu.

Natpis na sarkofagu u crkvi Sv. Tripuna: „U ime gospoda, ja Andreaci zajedno sa ženom svojom Marijom, podigosmo ovu grobnicu i ležimo u njoj. Svi vi koji čitate (ovaj natpis) molite Boga za nas grešnike

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo