Povežite se sa nama

FELJTON

JUGOSLAVIJA JE BILA NAŠA PRVA EVROPA (II): Žan Kasu u Beogradu

Objavljeno prije

na

Kakav ste bili đak, šta ste u školi najviše voleli?
– Znate šta, ja ne mogu da kažem da sam bila štreber, nekako, ja sam bila od onih đaka koji su sve učili, ja sam mislila da je škola za to, sigurno sam više bila naklonjena predmetima iz društvenih nauka, imala sam odličnog nastavnika književnosti koji je tada, u tim podelama važio za, neću reći, „reakciju”, ali za nekog kritičkog čoveka prema režimu… Da li je važio ili ste to i Vi osećali?
– To je nešto što je više strujalo, ali, profesor (Vujadinović se zvao) nas je učio visokoj pismenosti, sećam se tih pismenih zadataka, oni su bili vezani za književnost sem možda maturskog zadatka koji je bio vezan, hajde da tako kažem, za politiku. Imali smo dobru praksu, dobijali smo velika dela klasične ruske, francuske, engleske književnosti da proučimo, da referišemo, da o tome vodimo raspravu i, mislim da je to nešto što nas je formiralo, ja sam osećala da to na mene vrlo mnogo utiče. Volela sam istoriju, volela sam jako filozofiju, volela sam jezike, ali, kažem Vam, ja sam učila sve sa jakim osećanjem dužnosti, možda je to deo moje rigidne prirode, ali ja sam stvarno tako to shvatala. Mi smo imali školske biblioteke i sami smo ih pravili, donosili smo knjige, umnožavali smo fond iz nekih naših fondova, ali u Kragujevcu je postojala i odlična gradska biblioteka koju sam ja maksimalno koristila, tu sam pročitala ruske klasike, i Dostojevskog i Tolstoja… Naravno, vreme se menja, ja ništa ne upoređujem, ali mislim da je to bila škola u kojoj smo se mi učili i mišljenju i raspravljanju, mi smo imali literarne družine, svako je nešto pisao, vežbao se, tu smo vodili rasprave, ko je imao talenta za neke druge stvari, za crtanje, za pevanje, on je išao u druge sekcije, u svakom slučaju taj vannastavni život bio je vrlo buran. Najbolji đaci smo bili neki Stojanović i ja, probala sam da se setim njegovog imena, on je posle, mislim, bio profesor Pravnog fakulteta u Kragujevcu. Ipak, vodilo se računa o nekim kriterijima, ja sam proglašena za najbolju učenicu generacije, i sećam se da mi je moja razredna starešina to saopštila i rekla da su svi profesori bili jedinstveni, samo je jedan profesor rekao: „To je pravedno, ali možda će nam neko zameriti što smo to dali devojci, a ne mladiću.” Ja sam, i to ću Vam reći, kao nabolji đak u generaciji imala stipendiju grada. Nikad to nisam nikom ispričala, ali kad sam diplomirala ja sam svoju stipendiju vratila, rekla sam da je to sad potrebno nekom drugom, da se ne vraćam u Kragujevac, da ne mogu svome gradu da vratim to što je on meni dao, moji roditelji su tada nešto prodali i tako smo stipendiju vratili. Hoću da kažem, ja nisam mislila da je to meni dato, da sam to dobila zato što sam bila najbolja učenica… Moja generacija je bila rano angažovana, postojala je organizacija, u početku je to bio SKOJ, posle omladinska organizacija i mi smo na razne načine tu bili angažovani, ali se to svršavalo za vreme školskog odmora… Neprestano smo radili, počeli smo odmah da idemo na radne akcije gde smo provodili leto. Ja sam bila na četiri takve radne akcije, prvi put sam bila na Novom Beogradu…

1948. godine?
– Da, ja sam bila, takoreći, dete, bili smo dva meseca na Novom Beogradu, onda smo sledeće godine gradili autoput Beograd–Zagreb, zatim smo bili na pruzi Banja Luka–Doboj, a poslednja akcija je bila gradnja tekstilne fabrike u Novom Pazaru.

Koliko su se kragujevačka i beogradska sredina razlikovale u vreme kada ste prešli u glavni grad?
– Moram reći, ne mnogo. Kragujevac je u to vreme ipak imao časopis, postojalo je neko pamćenje, postojala su udruženja, predavanja, onda su počeli da se organizuju koncerti, izložbe, tako da Kragujevac nisam doživljavala kao neku puku provinciju iz koje ja sad odlazim u velegrad, ne bih mogla da kažem da je to bio slučaj ni sa mojim drugaricama i drugovima. Mi smo se, naravno, radovali dolasku na studije u Beograd, zadržale su se te veze bez obzira na fakultete na kojima smo se našli neko vreme, a onda, kako to biva obično u životu, počeli smo da se na neki način udaljavamo. Ja sam došla na studije 1952. godine, hranili smo se u studentskoj menzi, prve dve godine sam stanovala kod ujaka, a posle smo moja drugarica i ja stanovale u omladinskom domu gde su nam dali sobu, to je Mićićka koju sam Vam pomenula. Te dve sredine se nisu mnogo razlikovale zato što je društvo bilo vrlo siromašno, ja se sećam da sam na studije došla u dokolenicama. To su pedesete godine, to je najveće siromaštvo, to je i jedna atmosfera za koju će ljudi reći da je nešto prošlo, možda da oni to nisu osećali, ja lično jesam, a mislim, i dobar deo moje generacije, mi smo osećali da je zemlja u opasnosti, da je sukob sa Sovjetskim Savezom nešto stvarno… Ja sam, recimo, uvek radila kao što sada radim u Univerzitetskoj biblioteci, imala sam svoje mesto u Seminaru za srpski jezik, uvek je tu bila jedna barikada knjiga…

A jeste li izlazili?
– Postojale su mogućnosti za druženje, ne mogu da kažem da nisam izlazila, ali, da budem iskrena, igranke mene nisu mnogo privlačile, mi smo se družili, vodili silne rasprave. Pedesetih godina Beograd je počeo da se otvara, dolazili su ljudi čija ste predavanja mogli da slušate na Kolarčevom univerzitetu, Žan Kasu, ljudi koji su podržavali Jugoslaviju, dolazile su kulturne grupe, dolazilo je englesko pozorište, kinesko pozorište i balet, dolazili su glumci, Žerar Filip, Simon Sinjore, dakle, to je postajala sredina koja je budila našu radoznalost i mi smo na sve to išli, jako se trudili da dođemo do karte, bilo je tada i posebnih predstava za studente. I intelektualni život je bio dinamičan, nije uopšte bio ravan, tada je počela da izlazi Nova misao, tu su se vodile neke rasprave, došao je Đilasov slučaj, on je bio jedna neočekivana pojava u pokretu koji je bio jedinstven, ali ne mogu da kažem da je to bilo samo u atmosferi straha, da na partijskom sastanku baš ništa niste mogli pitati, ja ne pamtim takvo vreme. Partijski smo bili organizovani na fakultetu, sećam se, Sulejman Redžepagić se zvao, bio je darovit student, on je tada u raspravi o Đilasu imao i neka pitanja. Sećam se vrlo dobro „ibeovaca” koji su se vratili sa izdržavanja kazne i došli da nastave studije, moja generacija je njih već zatekla na fakultetu. Oni su delovali kao fizički izmučeni ljudi, ali u studentskoj sredini uopšte nisu bili ekskomunicirani. To su bili vrlo sposobni ljudi, među njima je bio i Mitar Pešikan koji je posle postao akademik, bio je i Dušan Jović koji je kasnije postao profesor univerziteta, mi smo se družili normalno na studijama i kad sam ja otišla iz politike, on je bio jedan od retkih ljudi koji je kod mene redovno dolazio, ja se nikad nisam pitala koji su to motivi, uvek sam sa njim razgovarala otvoreno o svemu i on je tako to i objasnio, da se setio naših druženja kad su se oni vratili sa Otoka. Mi smo znali da su oni došli sa izdržavanja kazne, ali ja se ne sećam nikakve barijere među nama, naprotiv, oni su kasnili sa studijama, menjali smo beleške, udžbenika nije bilo, zajedno smo učili, sećam se nekolicine takvih ljudi, bilo je među njima i žena. Čak ne mogu ni da Vam kažem gde su oni izdržavali kaznu jer to nikad nije bio predmet naših razgovora, u svakom slučaju, oni su se integrisali u sredinu, oni nikad o tome nisu govorili, verovatno su imali i neki obzir. Imala sam i profesora koji je jedno vreme bio na Golom otoku, to je profesor Miodrag Popović sa kojim sam se družila i kao odrasla osoba, do njegovih poslednjih dana. Zajedno sa Dušanom Ivanićem sam spadala u ljude koje je on pozivao u svakom trenutku, živeo je tu blizu. Različito smo mislili o stvarima, o svemu smo razgovarali, ali se ne sećam, ili sam ja tako stvari percipirala, da je postojala neka ekskomunikacija tih ljudi… Vrlo dobro se sećam dolaska Hruščova u Beograd. Ja sam jedina ostala u Seminaru, nisam otišla na taj doček. Iskreno da Vam kažem, nisam htela da izgubim vreme. Ne mogu da kažem da je to bio neki moj politički stav, mislila sam – šta ću ja tamo – ja sam ostala i znam da su me kolege pitale: „Pa dobro, šta ti bi, jedina si ostala, znaš kako je fantastično bilo, Rusi došli na poklonjenje, znaš šta im je Tito rekao…” Ne znam da li sam tada to tumačila, ali ja prosto nisam htela u tu gomilu, šta ću ja tamo, bolje je meni da sedim u Seminaru, da nešto čitam, da se spremam za ispit… Ovaj razgovor, ne mogu da kažem da nije neko malo mučenje ali ja to Vama mogu da kažem, ja nikada nisam bila identifikovana sa politikom, razumete?!

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (IV): Romantična vrlina prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

„Moje prvo ljubavno pismo, koje sam poslala, bilo je jako tužno. Sećam se kako sam danima, prvo razmišljala, a potom i smišljala, da svoja osećanja prenesem na papir i da to liči na nešto. Uz mnogo snebivanja, muke, dilema, i dosta znoja, pismo je, na kraju, napisano i poslano. Danima u nestrpljenju čekala na odgovor koji nikada nije stigao“. Ovako piše na svom blogu poznata slikarka, opisujući svoje nevolje kada su muškarci i žene jedni drugima svoje intimne i ljubavne poruke iznosili u pismima. Jetka i iskrena ispovest o jednom romantičarskom narativu kojeg je vreme definitivno prebrisalo.

Noseći u svom biću aromatične asocijacije svoga vremena i sopstveni emotivni univezum dosledne mere ukusa, razumevanja i vrednovanja, ovaj iskustveni prtljag prošlosti, uzdrhtale emocionalne rascvetalosti bio je intimni koordinatni sistem ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, snova i stvarnosti. Izrastao, kako iz nužnosti za ljubavlju, tako i iz individualne kreacije takve potrebe, jače i od koristi i od razuma, postaje neodvojiv deo svake tradicije. Kao sklonište i utočište, kao trajna uspomena na mladost, ljubavna pisma su važan deo sociokulturnog, antropološkog, sociološkog i tradicijskog nasleđa. Ona su i značajan izvor informacija o vremenu u kojem su nastajala, a mogu biti vredna građa etnolozima, istoričarima, umetnicima. Kao znamenje samog života, ona su i trag hiljadugodišnje istorije čovečanstva. U antičkoj književnosti, ona su bila poseban vid retorike, pa su postojali i priručnici za sastavljanje pisama. Ta neobična filozofija života bila je druga priroda naših predaka, iako prikrivena, zaklonjena, pritajena.

Kao aktivno mesto života, njihov početak se vezuje za pronalazak pisma i pismenosti. Koliko je stara istorija pismenosti, toliko je stara i ova epistolarna forma. Pisma su od davnina savladavala razdaljine i spajale emocije, prenoseći poruke različitog sadržaja. Dugi niz vekova to je bio jedini vid kontakta među onima koji nisu zajedno. Od „Solomonove pesme“ koja se nalazi u Bibliji i Starom zavetu, preko drevne prepiske indijskog cara i carice, nezavisno od kultura i generacija, ona su bila glas intimnosti, i izraz bliskosti između dvoje ljudi. U težnji da ljubav tumače snagom svoje poetske raskoši, izražavala su najtananija i najintimnija osećanja. Kao nemi svedoci vremena, takva pisma predstavljaju riznicu ogromnog planetarnog bogatstva osećanja u originalnoj formi. U tim živopisnim slikama jednog sveta, koji će za većinu nas ostati fizički nedostupan, sve je bilo ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u istinsku lepotu pravih vrednosti. U potrazi za ljubavlju i za svim onim što pokreće svakog čoveka, pisma su im omogućavala da izraze skriveni aspekt svog bića, da podele tajni šapat svojih duša. Bio je to najkraći, najjednostavniji i najefikasniji način da se pronađe put do emocija, snažnih doživljaja i sveta otvorenih mogućnosti. („Zahvaljujući pismima, moj unutrašnji život je bio bogatiji; emocije nisam držala pod ključem. Ljubav mi je bila uzvraćena“, pohvalila se čitateljka jednog časopisa).

Skupljajući sećanja, od zbunjenosti, smetenosti do potpunog stasavanja, kroz senovitost potisnutih uspomena, tadašnji momci, puni individualne anarhije, znali su da nema te lepote koja se neće izložiti zavodljivoj slabosti briljantno napisanog ljubavnog pisma, tj. iskazane duboke emocije. Savršeno oblikovane misli u svoj svojoj lepoti bila je garancija njihovog uspeha. Za razliku od momaka, devojke su, odrastajući u ambijentu tradicionalnih shvatanja, ređe bile inicijatori kontakta sa momcima preko pisama. Takva njihova iskušenja mogla su imati posledice po cenu njihove časti i ponosa, zbog čega su svoju skučenost bojile strpljenjem, a svoju osujećenost nadom. Čiste od mnogo čega, njihova čednost nikad nije bila oslobodjena od predrasuda. Ako su želele da prenesu poruku, morale su da nađu kreativan način da je sakriju. U takvim okolnostima devojke su imale svoje „strategije“ i rituale, pomoću kojih su momcima kradom dodavale svoja kratka pisamca ili slale šifrovane poruke. (U Londonu je 1977. godine objavljen priručnik za dame, u kojem se, između ostalog, objašnjava kako se preko lepeze mogu slati ljubavni signali. Inače, šifrovane poruke su se stavljale u goblenima, zidnim tapiserijama, umetničkim slikama, pesmama…)

„Kad se djevojka i momak vole i nemaju prilike da ašikuju, šalje jedno drugome znakove ljubavi. Ti su znakovi od strane devojke: jabuka i u nju usađen karanfil, kita cvijeća, svezana svilom i zlatom u znak da njih dvoje jedno uz drugo pristaju, ko zlato na svilu i da se nerazrješivo svežu. Komadić od hasure znači, da je djevojka momku od srca hasret (rada);komadić ugljena, da joj srce za njim crni kao ugljen; zrno kafe znači, da bi rado sa njim posjedila, razgovarala i kahvu popila. Jagluk (marama) znači da jaduje za njime i da će suze roniti, ako joj se iznevjeri. Osim toga znači i selam“. (Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, „Dobra knjiga“, Tuzla, 2021).

I kao što se svaka varoš nije mogla zamisliti bez bogomolje i kafane, ni ljubavna pisma nisu mogla zaobići zavodljivu melodiju srca koja vole. Kakav god bio – život u sjaju i raskoši, sivilu, oskudici i povremenoj tuposti, ljubav je suverena sila koja ima moć da preobražava stvarnost. Pisma su povezivala život, ljude, sreću, bol, mladost, nadu, brigu, godine; pusta usta, gola duša, niko te ništa ne pita. U njima se život, kakav god bio, prikazuje ili iscrpljuje – na jednom ramenu anđeo, na drugom đavo. Ljubavna pisma su bila svetla, orjentiri i ognjišta pod nebrojivim zvezdama; bogatila su ljudsko postojanje, umnožavala živote. U ovim narativima, ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, ona su životu pridodavala dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, lepote, ostvarenosti. Između topline i večnosti, sreće i vesele nade, bilo je i tuge i očaja.

Bila je to gotovo nevidljiva, ali sveprisutno naglašena običajnost, nešto nedovoljno definisano a, opet, rasprostranjeno; nešto što se ne izdvaja i ne izdiže iznad života, već čini njegov sastavni deo, savremenim generacijama teško dokučivo i shvatljivo. Struktuirana u kulturulošku pojavnost romantičarske tradicije, kao metafora ranjivosti duše i kulturnih korena, ljubavna pisma danas figuriraju kao umetnička projekcija romaneskne književnosti. Pročišćenim i svedenim stilom, stoje na braniku poezije velike lepote, te najfinijeg i najrazumljivijeg književnog jezika, koji u svakom pogledu može biti uzor. Najlepši stihovi, sročeni u ovim pismima, nikad neće biti pročitani. Bio je to šapat davnog, primarnog oblika, osvetljen fenomenologijom gorke istine i sama istina o čovekovoj potrazi za ljubavlju i srećom. U ovim pismima, ali i lakoći njihovog razumevanja i uživanja, traje emocija surove nežnosti u svedenom ritualu, najbliža dramskoj napetosti, kojom se zadržava pažnja sevdalisanja ili serenadisanja. Lepotu romantičnih osećanja u ljubavnim pismima mnogih slavnih ljudi nikad neće moći da zamene internet i savremena digitalna tehnologija. („Ti si veća od nebesa, ti si veća od zemlje, ti za koju je otkupninu bio sam Stvoritelj svijeta. Ali, što je on vidio u tebi, pitam se, kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog poslednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Šta li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu“, Pjer Abelar Eloizi Abelar (Heloise et Abelard). „Kamo sreće da volim Boga, kao što volim tebe“, bio je odgovor Eloize (prepiska iz XII veka).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (III): Veliki riality show

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Generacijsku decu, koja su odrastala sa milionima svojih vršnjaka širom Jugoslavije, karakterisala je vedrina igre, slavljenje života i humor koji donosi rasterećenje. Mladost bez nade ne može da se razvija, a kamoli da u zrelom dobu rešava neke teške probleme. „Dan mladosti se proslavljao izuzetno organizovano, svečano, masovno, u svim djelovima zemlje. Brojne i raznovrsne programe – masovni ispraćaji, govori, tv prenosi –  tokom dva tri mjeseca, priređivali su pretežno mladi – pioniri i omladina- ali su učestvovali i stariji, a posebno vojska. Bio je to jedan od najvažnijih državnih praznika. Kroz desetine raznovrsnih programa, u kojima su učestvovale na hiljade mladih, dolazilo je do masovnog druženja i njihovog zbližavanja, a to je doprinosilo ostvarivanju duha zajedništva i bratstva i jedinstva. Bio je to pravi veliki riality show. U krajnjem, sve je to bilo u funkciji afirmacije zajedničkog života svih građana, u svim republikama Jugoslavije“, zapisao je istaknuti crnogorski novinar i publicista Danilo Burzan.

Više od tri i po decenije, Tito je bio nezaobilazna figura iz detinjstva, mladosti i zrelog doba najvećeg broja Jugoslovena. O njemu skoro da sve znamo: napisane su silne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Urastao u svoj istorijski trenutak, kao osvedočeni antifašista i partizanski vođa, Tito je bio brend, jednako koliko i Jugoslavija; čovek misije koji je uvek verovao u moć energije mladosti, i to je posebno naglašavao. Državnik magične energije ispisao je realan bajkoliki životni scenario ostvarenog životnog podviga. („Jednom prilikom, na svečanom ručku u Diseldorfu, predsednik nemačke vlade upita predsednika Tita: „Čujem, gospodine predsedniče, da ste bili jedan od prvih gastarbajtera iz vaše zemlje u Nemačkoj i da ste tada, pred Prvi svetski rat, razmišljali o tome da se iselite u Ameriku. Šta bi bilo sa vama i sa vašom zemljom i sa Evropom, da ste tada otišli preko okeana? Bio bih milioner, odgovorio je Tito“, Ivan Ivanji, JBT i njegovo doba, „Vreme“, maj 2011). Ogromna većina takvih istorijskih veličina, jednako poput uglednih domaćina, kojima je čast bila ispred života, a obraz iznad svakog bogatstva, posle svoje smrti „zasluže“ čitave knjige ispunjene sa mnogo klevete, pakosti, prostote, raznih falsifikata, od pseudo ekspertskih znalaca i narcisoidnih manipulatora, koji tako namire sebe prodajom u visokim tiražima. U takvim manipulacijama svaki zdrav razum bi ustuknuo pred ogromnim talasom gluposti, u kojoj mnoge stvari liče na mržnju. Ljudi imaju jednu večnu, neutaživu želju da vrše nasilje nad interpretacijom prošlosti, a u svakom ludilu je svaka istina obesnažena. Takvima je teško doći do istine, osim one kojom su okovani. Naravno, pred nama je prošlost satkana od niti sećanja i redefinisanja istorije i simbola iz mladosti, odnosno bogati dvosmisao viđenja, te zato prošlost treba gledati i analizirati vrlo pažljivo i odgovorno. O ljudima, istoriji i vladarima, ljubavi i prijateljstvu ne treba imati iluzija.

Štafeta mladosti je zamišljena kao opštejugoslovenska manifestacija i, kao takva, „predstavljala je sinonim za masovnost i raznovrsnost telesnog i duhovnog razvoja najšireg sloja građanstva, bez obzira na klasnu, versku i nacionalnu pripadnost. Prenošenjem  štafete, povezivani su svi koji su je držali u ruci, ali i oni koji su je samo videli i pozdravili. Okupljanjem ljudi oko zajedničke „stvari“, ujedinjavale su se široke mase i tako se identifikovao zajednički nacionalni identitet“. Pragmatično prilagođena kulturnom miljeu i najmasovnijem društvenom sloju, sa veštim spojem autoritarne svesti i tradicionalizma, štafeta mladosti je svojim zamahom, obimom i strategijom, decenijma prekrivala smisao društvenog života u Jugoslaviji. Kao manifestantna dramska forma i društvena činjenica, poput religioznog obreda, ovaj fenomen je postao neizbežni deo istorije privatnog života i snažnih ličnih doživljaja, iako je svako od njih bio istureni statista, u kojima su ova iskustva oblikovana po strogim pravilima igre. Sve je u toj neobičnoj priči, potencirane atmosfere, bilo besprekorno složeno, s ciljem stvaranja idealizovane slike o bliskosti jednog autoritarnog režima sa narodom a, pre svega, sa omladinom. Smisao iskušenja kroz koje zajedno prolaze, sjedinjuje razdvojene krajnosti. Doduše, sem prvih desetak godina posle rata, bilo je to doba stabilne države i socijalne jednakosti, u kome je svako mogao da se bori i izbori za pravdu, porodicu, za krov nad glavom, za spokojnu noć i da putuje gde želi, sa crvenim pasošem, koji je bio simbol toga vremena. Raznovrsnost svega u tadašnjoj zemlji bila je naša vrednost i prednost. Raspad Jugoslavije je bukvalno svima na ovom prostoru prelomio živote, zaustavio sve društvene procese, zatvarajući sva individualna, kolektivna i zajednička vrata iza sebe.

S ove vremenske distance, štafeta i Dan mladosti, kao onovremeni damar i tanani društveni refleks, ostaju najlepše uspomene mnogih učesnika takvih manifestacija. U njih su utkane priče detinjstava, važnih trenutaka, nezaboravnih ljubavi, velikog drugarstva i prijateljstva, koje je bilo uzvišeno, solidarno, puno poštovanja i najlepših manira. Da bi ovaj fenomen dobio adekvatnu analizu, moraju se okolnosti čitati u novom ključu, uz potpuno sagledavanje opštih istorijskih i društvenih procesa. Ne treba naglašavati, ni idealizovati, ali ne treba ni zaboraviti koliko su simbolično stilizovani realiteti značili tom vremenu. I zato u ovoj naraciji ima nečeg neodoljivog u oživljavanju neke konekcije koja daje raskošan vez emocija i uspomena, koje današnje i buduće generacije neće biti u stanju da razumeju. I baš zato, ovaj društveni obrazac govori jezikom nedovršenosti, nudeći mogućnost novih čitanja, otkrića i tumačenja, produbljenih analiza.

Autentična ideja poimanja karaktera i smisla jugoslovenskog društvenog i kulturnog prostora još uvek je i te kako živa i bliska osećajnosti mnogih malih, običnih ljudi. I danas posle mnogo godina od ukidanja štafete i Dana mladosti, bivši junaci ili njihovi potomci uzalud traže sebe u krhotinama prošlosti, obilazeći dvadeset petog maja „Kuću cveća“ i Muzej „25 maj“, donoseći cveće i štafete sa porukama iz svih republika zemlje koja više ne postoji, afirmišući recepciju da snove i uspomene ne ruše priče, već mi sami. Odanost jednoj ideji koja je želela da spoji nacije, religije, običaje i strahove, svojstvene svim jugoslovenskim građanima, podjednako, kroz stvaranje jedne idealizovane slike o svom predsedniku, završila se njegovim krajem. Da je imala drugi smisao, poruku i cilj, možda bi njena egzistencija trajala i danas.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (II): Simbolički dodiri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Decenijski fenomen proslave rođendana Josipa Broza Tita, oličene u Štafeti i Danu mladosti, uz hiljade parola, poruka, ispraćaja, sletova i raznih drugih kulturno-umetničkih i sportskih manifestacija, i njihova kulturološka, sociološka, politička i etnološko-antroplološka priča o štafeti nije, niti će uskoro biti do kraja ispričana. Između iskustva normalnog, svakodnevnog života, svih društvenih slojeva i narativa namenjenih narodnim masama, koji su tom životu pridavali određeni smisao, nije zjapio prazan prostor niti je bilo ogromnih provalija. Bio je to duh otvorene i komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, sa licem odgovornog života i ljudskog ponosa. Ljudi su živeli bez osećanja apatije, gubitništva i depresije, zadovoljni onim što poseduju i velikom nadom da će im budućnost doneti egzistencijalnu komociju i sigurnost. Sa neuništivom nadom, iskonskom verom i podstrekom ka traženju višeg cilju u svemu što su radili, bila je to svojevrsna emanacija energije, slobode, pokreta, u stvarnosti koja je tekla u veseloj lakoći nemaštine, pravoj gustini drugarstva i prijateljstva, i spremnosti da se odgovori na sve poteškoće koje život donosi.

Formalni organizator svih manifestacija, oličenih u Štafeti i Danu mladosti, bila je omladina Jugoslavije, koja je imala bezrezervnu podršku svih relevantnih institucija, počev od lokalnih do najviših državnih organa vlasti. Stara je istina: kad god se pojavi nešto novo, samim tim postaje i lepše, interesantnije, intrigantnije. To životu pridodaje dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, ostvarenosti. Vođeni željom da krenu u susret nečemu što ih ispunjava, da menjaju svoju sudbinu, pomeraju i ruše granice, a ne samo da tako nešto pasivno očekuju, omladina je prihvatila poziv da, u vrtlogu emocija, svojom aktivnošću organizuje i pokrije sve proslave oko štafete. Bilo je to nesumnjivo podsticajno, jer su bili vezivno tkivo između stvarnog i izmaštanog, između mogućeg i nemogućeg, a takvi poduhvati, obično, pokrenu dobru energiju, združenu raznolikim senzibilitetima u duhu, tada, avangardnih događanja. U postrevolucionarnom periodu, puni nemira, svetlosti, radosti, u potrezi za prostorom, za nebom, mesečinom, za igrom i pevanjem, druženjem i prijateljstvom svaka njihova manifestacija imala je više lica, a istinsko je samo jedno: lice strasti i ljubavi, gde se stapaju pogledi i dodiri, kao savršenstvo međuljudske komunikacije.

Pored glavne, postojale su još i lokalne, regionalne, republičke i stalne štafete. Svake godine, glavna štafeta je polazila iz nekog drugog mesta, koja su baštinila odredjenu revolucionarnu tradiciju, u skladu sa tadašnjim standardom republičkog ključa. Obilazila je čitavu zemlju, različitim rutama, a završna, moderna i sažeta gimnastičko sletska manifestacija, sa nekoliko hiljada učesnika, organizovana je na stadionu JNA u Beogradu, pod sloganom: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Doček savezne štafete u svakom mestu priređivan je uz veliko uzbuđenje i radost, uz cveće, državne i republičke zastave, parole i transparente. Tamo gde bi prenoćila, omladina je uz logorske vatre i koncerte, priređivala razne priredbe i igranke koje su trajale celu noć. Lokalne i regionalne štafete slivale su se u tokove značajnijih, a uručivane su rukovodiocima na mitinzima, organizovanim u njihovim mestima. „Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti čime su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti u Beogradu“. Poslednji nosioci koji su štafetu uručivali Titu birani su među najboljim radnicima, poljoprivrednicima, studentima, učenicima, i to po republičkom ključu. Kao uspomenu na taj događaj, darivan im je zlatan ručni časovnik. Inače, glavna štafeta je izrađivana od drveta, ređe pleksiglasa, ili nekog plemenitog metala, poput zlata i srebra, sa dodatkom dragog kamenja. Na vrhu palice nalazila se zvezda petokraka, buktinja ili grb, dok su poruke pionira, omladine, raznih društvenih i sportskih organizacija smeštane u unutrašnjost štafete. (U Muzeju istorije Jugoslavije čuva se više od dvadeset dve hiljade štafeta).

Od momenta polaska pa sve do predaje glavne štafete, sredstva informisanja su, svakodnevno, poklanjala izuzetnu pažnju i sveobuhvatnost, kako u informativnim tako i specijalnim emisijama i prilozima što, sa aspekta današnjeg rezona, prevazilazi svaku meru i pristojnost. Mesecima, iz dana u dan, udarna vest na tv dnevniku bila je štafeta mladosti. Pragmatično osmišljen i prilagođen, višeslojni informativno propagandni odnos uspostavlja naraciju u više smerova, poruka i skrivenih značenja. Mediji su stvarali utisak čarolije putem magije, koja je dekorisanu, stilizovanu, ubogu stvarnost izmeštala u neku lepšu dimenziju vremena i prostora, što je bio cilj i namera društvenim, kulturnim i političkim idealima toga vremena. Simbolički dodiri svih prostora kroz koje je prolazila štafeta, u čvrstom spoju života i igre mladosti, postala je nova stvarnost koja simbolište bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Taj spektakl nije bio samo ritualni ornament realnog društva, već središte njegove nestvarnosti. Pola godine Jugosloveni su se pitali, gde će štafeta konačiti. O ovom fenomenu su snimljeni mnogi filmovi, a posebno dokumentarni video zapisi, koji se čuvaju u depou Jugoslovenske kinoteke i Muzeju istorije Jugoslavije. Štaviše, mnogi umetnici poklanjali su Muzeju svoja vredna dela, inspirsana štafetom i omladinskim manifestacijama.

U želji da se, u atmosferi egzistencijalne teskobe, ovom društvenom ornamentu obezbedi vitalnost, više od onog pojavnog, organizovane su velike manifestacije, počev od mitinga pa do celonoćnih omladinskih igranki i zabava. Kroz harmonizaciju grupne interakcije pojačava se atribut društvenog angažmana. Ta potencirana atmosfera i strategija političkog inženjeringa bile su suština izazova, jer jedan pravi trenutak pobeđuje sve nevolje i sve godine nespokoja i oskudice. U predelima nade i čežnje, mladosti priliči igra, a bez nje je zabava bez obaveze da otkriva sopstvenu prirodu, da razvija i obogaćuje um. Izazov koji im upućuje štafeta mladosti delovao je kao nešto jedinstveno, a žudnja za dubljim doživljajima, po mnogo čemu, fantazmagorično. Ta iracionalna nada bila je inspirativni podsticaj da će neka slična emocija i energija ući u njihov život, kao trenutak dostojan pamćenja ili životnog trajanja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo