Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MARKO PRELEC, ISTORIČAR I ANALITAČAR: Sistem je problem

Objavljeno prije

na

,,Od kad sam počeo pratiti ovaj bivše-jugoslavenski prostor, od početka 90-ih, ima dvije faze – nagli pokret unatrag u ratnim godinama, a onda polagani oporavak koji još traje. Za razliku od istočne Europe, koja je prošla tranziciju od komunizma ka demokraciji, mi smo proživjeli dvije tranzicjie – od komunizma manje-više direktno u ratno stanje, pa tek onda u normalu. Svaka zemlja na svoj način. Kad se tako gleda, čini mi se, pomaci su golemi”, kaže na početku razgovora za Monitor Marko Prelec, istoričar koji od kada je doktorirao na Jelu, prati Balkan, u različitim ulogama, od istraživača u Tribunalu u Hagu, do direktora Međunarodne krizne grupe, koju je napustio krajem godine.

MONITOR: Kao istoričar kako procjenjujete naš odnos prema neposrednoj prošlosti, da li se region suočava sa onim šta se zbilo devedesetih i koja je od balkanskih zemalja tu najviše napredovala?
PRELEC: Već duže se nažalost ne bavim strukom tako da ne znam radove mlađe generacije, ali se čudim koliko se malo radilo upravo na temi povijest 90-ih. Mislim da nema rata koji je ostavio više tragova toliko brzo i široko dostupnih istraživačima, uglavnom zbog intenzivnog rada haškog tužilaštva. Za dokumentaciju poput predsjedničkih stenograma, koje imamo za Bosnu, Hrvatsku i Srbiju, trebalo se čekati više desetljeća. Da ne govorim o hrpi, zapravo planini, dokumenata i svjedočanstva dostupnih svima preko interneta. No još čekamo za kvalitetne radove, u regionu i vani. Što se zapravo dogodilo u tim našim ratovima? Koje su bile strategije? Kakvi su bili efekti na lokalnoj razini? Koje su razlike između oružanih snaga, policija, sigurnosnih službi? Kako je rat promijenio, ako je uopće promijenio, dugogodišnje nacionalne ideologije i identitete naroda? Na takve i puno sličnih pitanja još čekamo odgovore.

MONITOR: Koliko je važan taj proces spoznaje šta se stvarno desilo?
PRELEC: Nedavno sam razgovarao sa jednim visokoobrazovanim srpskim pravnikom i pričao mu kako mi je bilo svjedočiti na sudu BiH u predmetu Kravica, gdje su bosansko-srpski specijalci pobili otprilike tisuću zarobljenih Bošnjaka, a on me gleda iznenađeno i kaže, ali u Kravici su stradali Srbi? Što i jesu, ali ranije i u mnogo manjem broju. Svako zna svoju priču. Daleko smo od zajedničkog shvaćanja rata, čak i od nekog pristojnog minimuma, do koga bi zaista trebali doći.

MONITOR: Mnoge balkanske zemlje još nemaju potpunu funkcionalnu demokratiju i vladavinu prava. Ko prednjači, ko je u zaostaku i zašto?
PRELEC: Rekao bih da jedino Slovenija i Hrvatska imaju funkcionalne demokracije, a niti jedna zemlja bivše Jugoslavije nema pravu vladavinu prava. To je porazno i nedovoljno istraženo. Mislim da se radi o otpornosti sistema upravljanja državom i privredom koji se razvio u kasnoj, dekadentnoj fazi komunizma, osamdesetih godina. Osnovna matrica tada uspostavljena još funkcionira u posve drugačijim pravnim uvjetima. Postoji ista stranačka elita i ista menadžerska klasa i surađuju isto tako dobro, i – ovo je ključno, barem u Bosni i na Kosovu, gdje dobro poznam situaciju – omogućuju siromašan ali prihvatljiv život golemoj mreži radnika. Sve to radi na osnovi osobnog poznanstva, između redova zakona. To nije klasična korupcija, iako ima i toga, nego nešto šire i veće, jedan čitav političko-ekonomski sustav. U tome je i razlika – korupcija je perverzija sistema, a ovo što imamo svi mi na Balkanu jest sistem.

MONITOR: U posebno teškoj situaciji je Bosna, zbog ustavnog uređenja. Ima li političke volje da ona postane funkcionalna zajednica?
PRELEC: Očajna ali neozbiljna situacija u Bosni. BiH životari, i to ne baš mnogo gore nego susjedne zemlje. U mnogo čemu se gore živi, recimo, u zabitim selima južne Srbije, gdje rata nije bilo, nego u djelovima Bosne koje su bili uništeni do temelja. Mislim da nema mjesta za bosanski katastrofizam. Ali postavili ste pravo pitanje. Činjenica je da nitko u Bosni ne voli ovakvu državu i jedna je od rijetkih točaka slaganja da je sadašnje uređenje loše. Samo, za jedne je država nedovoljno izgrađena, za druge je već previše uzela od entiteta, a za mnoge Hrvate fali još jedan entitet. Kako dalje? Mislim da dolazi vrijeme za novo ustavno uređenje, na principima federalizma dobro poznatih u Europi. Nakon svega što se desilo teško je zamisliti Bosnu kao bilo što drugo nego federacija teritorijalnih jedinica, ratom proizvedenom, većinom jednog naroda. Alternativa tome nije, bojim se, jaka i funkcionalna središnja država nego propast i raspad. Ali federalna država može biti zdrava, i pravedna, i europska: po starom, malo narcisoidnom jugoslavskom klišeu, ko Švicarska.

MONITOR: Nedavno ste, na poziv Monitora, boravili u Crnoj Gori. Rekli ste da nigdje nijeste osjetili takvu tenziju, iako druge balkanske zemlje možda imaju veće probleme. Zašto?
PRELEC: Nisam ni u kom smislu stručnjak za crnogorsku politiku. Taj komentar sam ponudio kao promatrač izvana. Zaista mi se tako činilo, osjetio sam atmosferu političkog neprijateljstva, čak mržnje koje nisam vidio van ratnih dana. Mislim da se radi o osjećaju frustracije i bespomoćnosti što opozicije, što civilnog društva, nevladinih organizacija i medija. Radite koliko hoćete ali u suštini vlast se ne mijenja. U čemu se sastoji građanski izbor, onda? Nema ga. Vlast se odnosi prema nekima u civilnom sektoru, pa i prema vama u Monitoru, na bizaran način.

MONITOR: Zalažete se za mijenjanje sitema na Balkanu, kako bi se uveo poredak vladavine prava. Kako to izvesti, posebno ako se imaju u vidu sprege kriminalnih, ekonomskih i političkih krugova?
PRELEC: Nezadovoljstvo postaje konstanta jugoistočne Europe. Balkanski sistem funkcionira, i dozvoljava rast privrede, ali ima ozbiljne slabosti. Narod shvaća da postoji klasa onih koji imaju moć, onih koji odlučuju, čije firme dobro posluju na osnovi prijateljskih vlasti, a većina ostalih nemaju ništa od toga. To nije zdrava situacija. Uz ozbiljan svjetski problem ekonomske nejednakosti, imamo i gorčinu političke nejednakosti. A mislim da je upravo taj osjećaj da su pravila ista za sve, mogućnosti isti za sve, privlačio ljude zapadnoj Europi, kad smo se formalno svi nalazili van nje.

MONITOR: Šta bi sada trebalo da bude uloga EU na Balkanu posebno kod zemalja kandidata?
PRELEC: Najvažnije i najkorisnije, za zemlje kandidate i za EU, je podsticati izgradnju vladavine prava u smislu jednakosti svih pred zakonom. Dakle, izgradnju sustava gdje čarobni krug političko-ekonomoske elite više ne postoji, kao što uglavnom ne postoji u zemljama ,,stare” EU, unatoč svih svojih problema i svoje korupcije. To podrazumijeva izgradnju jakih i djelotvornih državnih institucija. Kako to EU može postići? Tri stvari. Zemlje članice i pojedini političari u njima bi se trebali prestati natjecati ko može brže zalupiti vrata Europe i strože se ponašati prema neopranim masama Balkana. Činjenica je da u najboljim uvjetima niti jedna zemlja neće biti spremna za članstvo do 2020. a vjerojatno i kasnije: nitko nije pred vratima ni na vidiku. Znam da su glasači protiv migracije i da je preporučiti političaru da se odrekne jeftinih poena kao da mački savjetuješ vegetarijansku dijetu, no svaki ljuti govor protiv proširenja u Parlamentu ili Bundestagu ima jedan jedini efekat –usporavanje reforme na Balkanu. To povećava broj migranata i azilanta. Drugo, EU treba hitno početi pristupne pregovore sa Albanijom, Bosnom, Makedonijom i Kosovom. Neka ti pregovori traju deset, petnaest ili dvadeset godina ako treba. Treće – treba podsticati investicije na Balkanu.

MONITOR: Posljednjih ste godina na Kosovu. Kako tumačite razvoj odnosa u posljednje vrijeme između Beograda i Prištine?
PRELEC: Pomak je posljedica izuzetne slabosti Srbije i jakog pritiska Brisela. Privreda Srbije je u dubokoj krizi i nije jasno da li itko na vlasti shvaća kako je staviti na zdrave temelje. U Beogradu je prevladalo mišljenje da nemaju praktične alternative ruci koju pruža Brisel zato će pristati na sve što se traži oko Kosova. To može trajati dok se Srbija ne oporavi, što će trajati više godina. No, bojim se, službeni Beograd radi samo ono što Brisel naređuje i ništa više. Daleko smo od bobrosusjedskih odnosa. Sa strane Kosova, suštinsko pitanje je odnos prema srpskoj manjini, naročito na sjeveru zemlje gdje je vlast Prištine neprijatna novina. Vlada Kosova prečesto postupa sa osjećajem straha od raspada države. Iskustvo pokazuje da pokazivanje čvrste ruke tjera manjine, ohrabruje separatizam i slabi državu. Ni Beograd ni Priština, izgleda, nisu to naučili.

Korupcija kao mutacija

MONITOR: Na skupu u organizaciji Monitora ste postavili tezu – da li je korupcija bolest ili simptom?
PRELEC: Probao sam opisati nešto što nije ni bolest ni simptom nego, ako hoćete biološke, medicinske metafore, neka vrsta mutacije. Ono što stranci opisuju kao visoku korupciju nije niz krivičnih djela u jednom inače zdravom političko-ekonomskom sustavu nego sama suština tog sustava, koji funkcionira upravno onako kako je namijenjen. Radnici rade i glasaju, vladari određuju poslodavce, poslodavci plaćaju glasače, sve je to jedna mreža odnosa. Mislim da čitav prostor bivše Jugoslavije radi manje ili više na ovaj način, i u manjoj mjeri slično je i u široj jugoistočnoj Europi od Mađarske do Grčke i Turske. Jedino što je posebno za Crnu Goru jest veličina: ovo je dovoljno mala zemlja da njom može upravljati jedna veoma mala grupa ljudi, a ne jedna višestranačka, multietnička kvazikoalicija kao, na primjer, u Bosni.

Evropski zakoni nedovoljni

MONITOR: Nekada ste vjerovali da će integrisanje EU legislative u domaće zakonodavstvo razbiti balkanski sistem, ali više nijeste sigurni u to. Zasto?
PRELEC: Kriza je pokazala da je sasvim moguće uvesti europsko zakonodavstvo a ipak ostati zemlja koja funkcionira na osnovi drugih, neformalnih pravila: pogledajte Grčku. Onda dodajmo rast ekstremizma i razgrađivanje demokratskih ustanova u Mađarskoj, probleme u Rumunjskoj i Bugarskoj, nedavno otkrivanje dubokih problema u Sloveniji koja je slovila kao najbolji đak, referendumski grčevi u Hrvatskoj. Europsko zakonodavstvo pomaže ali nije dovoljno. Naši su dobro uvježbani, znaju postavljat zakone i regulativu tako da sve izgleda čisto-bistro a nije moguće u praksi ništa uraditi bez veza i privatnih dogovora. Nažalost, nitko još nije smislio metodu prenosa društvenih vrijednosti, pravila, političkih struktura i sve ostalo što čini zdrav liberalno-demokratski kapitalizam i vladavinu prava. Moramo pokušavati razne mjere, vidjet što funkcioniše i što ne. No mislim da uz EU regulativu, imperativno treba razbiti spregu političke i privredne moći a to je jedino moguće uz dolazak stranog kapitala.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo