Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MARKO PRELEC, ISTORIČAR I ANALITAČAR: Sistem je problem

Objavljeno prije

na

,,Od kad sam počeo pratiti ovaj bivše-jugoslavenski prostor, od početka 90-ih, ima dvije faze – nagli pokret unatrag u ratnim godinama, a onda polagani oporavak koji još traje. Za razliku od istočne Europe, koja je prošla tranziciju od komunizma ka demokraciji, mi smo proživjeli dvije tranzicjie – od komunizma manje-više direktno u ratno stanje, pa tek onda u normalu. Svaka zemlja na svoj način. Kad se tako gleda, čini mi se, pomaci su golemi”, kaže na početku razgovora za Monitor Marko Prelec, istoričar koji od kada je doktorirao na Jelu, prati Balkan, u različitim ulogama, od istraživača u Tribunalu u Hagu, do direktora Međunarodne krizne grupe, koju je napustio krajem godine.

MONITOR: Kao istoričar kako procjenjujete naš odnos prema neposrednoj prošlosti, da li se region suočava sa onim šta se zbilo devedesetih i koja je od balkanskih zemalja tu najviše napredovala?
PRELEC: Već duže se nažalost ne bavim strukom tako da ne znam radove mlađe generacije, ali se čudim koliko se malo radilo upravo na temi povijest 90-ih. Mislim da nema rata koji je ostavio više tragova toliko brzo i široko dostupnih istraživačima, uglavnom zbog intenzivnog rada haškog tužilaštva. Za dokumentaciju poput predsjedničkih stenograma, koje imamo za Bosnu, Hrvatsku i Srbiju, trebalo se čekati više desetljeća. Da ne govorim o hrpi, zapravo planini, dokumenata i svjedočanstva dostupnih svima preko interneta. No još čekamo za kvalitetne radove, u regionu i vani. Što se zapravo dogodilo u tim našim ratovima? Koje su bile strategije? Kakvi su bili efekti na lokalnoj razini? Koje su razlike između oružanih snaga, policija, sigurnosnih službi? Kako je rat promijenio, ako je uopće promijenio, dugogodišnje nacionalne ideologije i identitete naroda? Na takve i puno sličnih pitanja još čekamo odgovore.

MONITOR: Koliko je važan taj proces spoznaje šta se stvarno desilo?
PRELEC: Nedavno sam razgovarao sa jednim visokoobrazovanim srpskim pravnikom i pričao mu kako mi je bilo svjedočiti na sudu BiH u predmetu Kravica, gdje su bosansko-srpski specijalci pobili otprilike tisuću zarobljenih Bošnjaka, a on me gleda iznenađeno i kaže, ali u Kravici su stradali Srbi? Što i jesu, ali ranije i u mnogo manjem broju. Svako zna svoju priču. Daleko smo od zajedničkog shvaćanja rata, čak i od nekog pristojnog minimuma, do koga bi zaista trebali doći.

MONITOR: Mnoge balkanske zemlje još nemaju potpunu funkcionalnu demokratiju i vladavinu prava. Ko prednjači, ko je u zaostaku i zašto?
PRELEC: Rekao bih da jedino Slovenija i Hrvatska imaju funkcionalne demokracije, a niti jedna zemlja bivše Jugoslavije nema pravu vladavinu prava. To je porazno i nedovoljno istraženo. Mislim da se radi o otpornosti sistema upravljanja državom i privredom koji se razvio u kasnoj, dekadentnoj fazi komunizma, osamdesetih godina. Osnovna matrica tada uspostavljena još funkcionira u posve drugačijim pravnim uvjetima. Postoji ista stranačka elita i ista menadžerska klasa i surađuju isto tako dobro, i – ovo je ključno, barem u Bosni i na Kosovu, gdje dobro poznam situaciju – omogućuju siromašan ali prihvatljiv život golemoj mreži radnika. Sve to radi na osnovi osobnog poznanstva, između redova zakona. To nije klasična korupcija, iako ima i toga, nego nešto šire i veće, jedan čitav političko-ekonomski sustav. U tome je i razlika – korupcija je perverzija sistema, a ovo što imamo svi mi na Balkanu jest sistem.

MONITOR: U posebno teškoj situaciji je Bosna, zbog ustavnog uređenja. Ima li političke volje da ona postane funkcionalna zajednica?
PRELEC: Očajna ali neozbiljna situacija u Bosni. BiH životari, i to ne baš mnogo gore nego susjedne zemlje. U mnogo čemu se gore živi, recimo, u zabitim selima južne Srbije, gdje rata nije bilo, nego u djelovima Bosne koje su bili uništeni do temelja. Mislim da nema mjesta za bosanski katastrofizam. Ali postavili ste pravo pitanje. Činjenica je da nitko u Bosni ne voli ovakvu državu i jedna je od rijetkih točaka slaganja da je sadašnje uređenje loše. Samo, za jedne je država nedovoljno izgrađena, za druge je već previše uzela od entiteta, a za mnoge Hrvate fali još jedan entitet. Kako dalje? Mislim da dolazi vrijeme za novo ustavno uređenje, na principima federalizma dobro poznatih u Europi. Nakon svega što se desilo teško je zamisliti Bosnu kao bilo što drugo nego federacija teritorijalnih jedinica, ratom proizvedenom, većinom jednog naroda. Alternativa tome nije, bojim se, jaka i funkcionalna središnja država nego propast i raspad. Ali federalna država može biti zdrava, i pravedna, i europska: po starom, malo narcisoidnom jugoslavskom klišeu, ko Švicarska.

MONITOR: Nedavno ste, na poziv Monitora, boravili u Crnoj Gori. Rekli ste da nigdje nijeste osjetili takvu tenziju, iako druge balkanske zemlje možda imaju veće probleme. Zašto?
PRELEC: Nisam ni u kom smislu stručnjak za crnogorsku politiku. Taj komentar sam ponudio kao promatrač izvana. Zaista mi se tako činilo, osjetio sam atmosferu političkog neprijateljstva, čak mržnje koje nisam vidio van ratnih dana. Mislim da se radi o osjećaju frustracije i bespomoćnosti što opozicije, što civilnog društva, nevladinih organizacija i medija. Radite koliko hoćete ali u suštini vlast se ne mijenja. U čemu se sastoji građanski izbor, onda? Nema ga. Vlast se odnosi prema nekima u civilnom sektoru, pa i prema vama u Monitoru, na bizaran način.

MONITOR: Zalažete se za mijenjanje sitema na Balkanu, kako bi se uveo poredak vladavine prava. Kako to izvesti, posebno ako se imaju u vidu sprege kriminalnih, ekonomskih i političkih krugova?
PRELEC: Nezadovoljstvo postaje konstanta jugoistočne Europe. Balkanski sistem funkcionira, i dozvoljava rast privrede, ali ima ozbiljne slabosti. Narod shvaća da postoji klasa onih koji imaju moć, onih koji odlučuju, čije firme dobro posluju na osnovi prijateljskih vlasti, a većina ostalih nemaju ništa od toga. To nije zdrava situacija. Uz ozbiljan svjetski problem ekonomske nejednakosti, imamo i gorčinu političke nejednakosti. A mislim da je upravo taj osjećaj da su pravila ista za sve, mogućnosti isti za sve, privlačio ljude zapadnoj Europi, kad smo se formalno svi nalazili van nje.

MONITOR: Šta bi sada trebalo da bude uloga EU na Balkanu posebno kod zemalja kandidata?
PRELEC: Najvažnije i najkorisnije, za zemlje kandidate i za EU, je podsticati izgradnju vladavine prava u smislu jednakosti svih pred zakonom. Dakle, izgradnju sustava gdje čarobni krug političko-ekonomoske elite više ne postoji, kao što uglavnom ne postoji u zemljama ,,stare” EU, unatoč svih svojih problema i svoje korupcije. To podrazumijeva izgradnju jakih i djelotvornih državnih institucija. Kako to EU može postići? Tri stvari. Zemlje članice i pojedini političari u njima bi se trebali prestati natjecati ko može brže zalupiti vrata Europe i strože se ponašati prema neopranim masama Balkana. Činjenica je da u najboljim uvjetima niti jedna zemlja neće biti spremna za članstvo do 2020. a vjerojatno i kasnije: nitko nije pred vratima ni na vidiku. Znam da su glasači protiv migracije i da je preporučiti političaru da se odrekne jeftinih poena kao da mački savjetuješ vegetarijansku dijetu, no svaki ljuti govor protiv proširenja u Parlamentu ili Bundestagu ima jedan jedini efekat –usporavanje reforme na Balkanu. To povećava broj migranata i azilanta. Drugo, EU treba hitno početi pristupne pregovore sa Albanijom, Bosnom, Makedonijom i Kosovom. Neka ti pregovori traju deset, petnaest ili dvadeset godina ako treba. Treće – treba podsticati investicije na Balkanu.

MONITOR: Posljednjih ste godina na Kosovu. Kako tumačite razvoj odnosa u posljednje vrijeme između Beograda i Prištine?
PRELEC: Pomak je posljedica izuzetne slabosti Srbije i jakog pritiska Brisela. Privreda Srbije je u dubokoj krizi i nije jasno da li itko na vlasti shvaća kako je staviti na zdrave temelje. U Beogradu je prevladalo mišljenje da nemaju praktične alternative ruci koju pruža Brisel zato će pristati na sve što se traži oko Kosova. To može trajati dok se Srbija ne oporavi, što će trajati više godina. No, bojim se, službeni Beograd radi samo ono što Brisel naređuje i ništa više. Daleko smo od bobrosusjedskih odnosa. Sa strane Kosova, suštinsko pitanje je odnos prema srpskoj manjini, naročito na sjeveru zemlje gdje je vlast Prištine neprijatna novina. Vlada Kosova prečesto postupa sa osjećajem straha od raspada države. Iskustvo pokazuje da pokazivanje čvrste ruke tjera manjine, ohrabruje separatizam i slabi državu. Ni Beograd ni Priština, izgleda, nisu to naučili.

Korupcija kao mutacija

MONITOR: Na skupu u organizaciji Monitora ste postavili tezu – da li je korupcija bolest ili simptom?
PRELEC: Probao sam opisati nešto što nije ni bolest ni simptom nego, ako hoćete biološke, medicinske metafore, neka vrsta mutacije. Ono što stranci opisuju kao visoku korupciju nije niz krivičnih djela u jednom inače zdravom političko-ekonomskom sustavu nego sama suština tog sustava, koji funkcionira upravno onako kako je namijenjen. Radnici rade i glasaju, vladari određuju poslodavce, poslodavci plaćaju glasače, sve je to jedna mreža odnosa. Mislim da čitav prostor bivše Jugoslavije radi manje ili više na ovaj način, i u manjoj mjeri slično je i u široj jugoistočnoj Europi od Mađarske do Grčke i Turske. Jedino što je posebno za Crnu Goru jest veličina: ovo je dovoljno mala zemlja da njom može upravljati jedna veoma mala grupa ljudi, a ne jedna višestranačka, multietnička kvazikoalicija kao, na primjer, u Bosni.

Evropski zakoni nedovoljni

MONITOR: Nekada ste vjerovali da će integrisanje EU legislative u domaće zakonodavstvo razbiti balkanski sistem, ali više nijeste sigurni u to. Zasto?
PRELEC: Kriza je pokazala da je sasvim moguće uvesti europsko zakonodavstvo a ipak ostati zemlja koja funkcionira na osnovi drugih, neformalnih pravila: pogledajte Grčku. Onda dodajmo rast ekstremizma i razgrađivanje demokratskih ustanova u Mađarskoj, probleme u Rumunjskoj i Bugarskoj, nedavno otkrivanje dubokih problema u Sloveniji koja je slovila kao najbolji đak, referendumski grčevi u Hrvatskoj. Europsko zakonodavstvo pomaže ali nije dovoljno. Naši su dobro uvježbani, znaju postavljat zakone i regulativu tako da sve izgleda čisto-bistro a nije moguće u praksi ništa uraditi bez veza i privatnih dogovora. Nažalost, nitko još nije smislio metodu prenosa društvenih vrijednosti, pravila, političkih struktura i sve ostalo što čini zdrav liberalno-demokratski kapitalizam i vladavinu prava. Moramo pokušavati razne mjere, vidjet što funkcioniše i što ne. No mislim da uz EU regulativu, imperativno treba razbiti spregu političke i privredne moći a to je jedino moguće uz dolazak stranog kapitala.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo