Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MARKO PRELEC, ISTORIČAR I ANALITAČAR: Sistem je problem

Objavljeno prije

na

,,Od kad sam počeo pratiti ovaj bivše-jugoslavenski prostor, od početka 90-ih, ima dvije faze – nagli pokret unatrag u ratnim godinama, a onda polagani oporavak koji još traje. Za razliku od istočne Europe, koja je prošla tranziciju od komunizma ka demokraciji, mi smo proživjeli dvije tranzicjie – od komunizma manje-više direktno u ratno stanje, pa tek onda u normalu. Svaka zemlja na svoj način. Kad se tako gleda, čini mi se, pomaci su golemi”, kaže na početku razgovora za Monitor Marko Prelec, istoričar koji od kada je doktorirao na Jelu, prati Balkan, u različitim ulogama, od istraživača u Tribunalu u Hagu, do direktora Međunarodne krizne grupe, koju je napustio krajem godine.

MONITOR: Kao istoričar kako procjenjujete naš odnos prema neposrednoj prošlosti, da li se region suočava sa onim šta se zbilo devedesetih i koja je od balkanskih zemalja tu najviše napredovala?
PRELEC: Već duže se nažalost ne bavim strukom tako da ne znam radove mlađe generacije, ali se čudim koliko se malo radilo upravo na temi povijest 90-ih. Mislim da nema rata koji je ostavio više tragova toliko brzo i široko dostupnih istraživačima, uglavnom zbog intenzivnog rada haškog tužilaštva. Za dokumentaciju poput predsjedničkih stenograma, koje imamo za Bosnu, Hrvatsku i Srbiju, trebalo se čekati više desetljeća. Da ne govorim o hrpi, zapravo planini, dokumenata i svjedočanstva dostupnih svima preko interneta. No još čekamo za kvalitetne radove, u regionu i vani. Što se zapravo dogodilo u tim našim ratovima? Koje su bile strategije? Kakvi su bili efekti na lokalnoj razini? Koje su razlike između oružanih snaga, policija, sigurnosnih službi? Kako je rat promijenio, ako je uopće promijenio, dugogodišnje nacionalne ideologije i identitete naroda? Na takve i puno sličnih pitanja još čekamo odgovore.

MONITOR: Koliko je važan taj proces spoznaje šta se stvarno desilo?
PRELEC: Nedavno sam razgovarao sa jednim visokoobrazovanim srpskim pravnikom i pričao mu kako mi je bilo svjedočiti na sudu BiH u predmetu Kravica, gdje su bosansko-srpski specijalci pobili otprilike tisuću zarobljenih Bošnjaka, a on me gleda iznenađeno i kaže, ali u Kravici su stradali Srbi? Što i jesu, ali ranije i u mnogo manjem broju. Svako zna svoju priču. Daleko smo od zajedničkog shvaćanja rata, čak i od nekog pristojnog minimuma, do koga bi zaista trebali doći.

MONITOR: Mnoge balkanske zemlje još nemaju potpunu funkcionalnu demokratiju i vladavinu prava. Ko prednjači, ko je u zaostaku i zašto?
PRELEC: Rekao bih da jedino Slovenija i Hrvatska imaju funkcionalne demokracije, a niti jedna zemlja bivše Jugoslavije nema pravu vladavinu prava. To je porazno i nedovoljno istraženo. Mislim da se radi o otpornosti sistema upravljanja državom i privredom koji se razvio u kasnoj, dekadentnoj fazi komunizma, osamdesetih godina. Osnovna matrica tada uspostavljena još funkcionira u posve drugačijim pravnim uvjetima. Postoji ista stranačka elita i ista menadžerska klasa i surađuju isto tako dobro, i – ovo je ključno, barem u Bosni i na Kosovu, gdje dobro poznam situaciju – omogućuju siromašan ali prihvatljiv život golemoj mreži radnika. Sve to radi na osnovi osobnog poznanstva, između redova zakona. To nije klasična korupcija, iako ima i toga, nego nešto šire i veće, jedan čitav političko-ekonomski sustav. U tome je i razlika – korupcija je perverzija sistema, a ovo što imamo svi mi na Balkanu jest sistem.

MONITOR: U posebno teškoj situaciji je Bosna, zbog ustavnog uređenja. Ima li političke volje da ona postane funkcionalna zajednica?
PRELEC: Očajna ali neozbiljna situacija u Bosni. BiH životari, i to ne baš mnogo gore nego susjedne zemlje. U mnogo čemu se gore živi, recimo, u zabitim selima južne Srbije, gdje rata nije bilo, nego u djelovima Bosne koje su bili uništeni do temelja. Mislim da nema mjesta za bosanski katastrofizam. Ali postavili ste pravo pitanje. Činjenica je da nitko u Bosni ne voli ovakvu državu i jedna je od rijetkih točaka slaganja da je sadašnje uređenje loše. Samo, za jedne je država nedovoljno izgrađena, za druge je već previše uzela od entiteta, a za mnoge Hrvate fali još jedan entitet. Kako dalje? Mislim da dolazi vrijeme za novo ustavno uređenje, na principima federalizma dobro poznatih u Europi. Nakon svega što se desilo teško je zamisliti Bosnu kao bilo što drugo nego federacija teritorijalnih jedinica, ratom proizvedenom, većinom jednog naroda. Alternativa tome nije, bojim se, jaka i funkcionalna središnja država nego propast i raspad. Ali federalna država može biti zdrava, i pravedna, i europska: po starom, malo narcisoidnom jugoslavskom klišeu, ko Švicarska.

MONITOR: Nedavno ste, na poziv Monitora, boravili u Crnoj Gori. Rekli ste da nigdje nijeste osjetili takvu tenziju, iako druge balkanske zemlje možda imaju veće probleme. Zašto?
PRELEC: Nisam ni u kom smislu stručnjak za crnogorsku politiku. Taj komentar sam ponudio kao promatrač izvana. Zaista mi se tako činilo, osjetio sam atmosferu političkog neprijateljstva, čak mržnje koje nisam vidio van ratnih dana. Mislim da se radi o osjećaju frustracije i bespomoćnosti što opozicije, što civilnog društva, nevladinih organizacija i medija. Radite koliko hoćete ali u suštini vlast se ne mijenja. U čemu se sastoji građanski izbor, onda? Nema ga. Vlast se odnosi prema nekima u civilnom sektoru, pa i prema vama u Monitoru, na bizaran način.

MONITOR: Zalažete se za mijenjanje sitema na Balkanu, kako bi se uveo poredak vladavine prava. Kako to izvesti, posebno ako se imaju u vidu sprege kriminalnih, ekonomskih i političkih krugova?
PRELEC: Nezadovoljstvo postaje konstanta jugoistočne Europe. Balkanski sistem funkcionira, i dozvoljava rast privrede, ali ima ozbiljne slabosti. Narod shvaća da postoji klasa onih koji imaju moć, onih koji odlučuju, čije firme dobro posluju na osnovi prijateljskih vlasti, a većina ostalih nemaju ništa od toga. To nije zdrava situacija. Uz ozbiljan svjetski problem ekonomske nejednakosti, imamo i gorčinu političke nejednakosti. A mislim da je upravo taj osjećaj da su pravila ista za sve, mogućnosti isti za sve, privlačio ljude zapadnoj Europi, kad smo se formalno svi nalazili van nje.

MONITOR: Šta bi sada trebalo da bude uloga EU na Balkanu posebno kod zemalja kandidata?
PRELEC: Najvažnije i najkorisnije, za zemlje kandidate i za EU, je podsticati izgradnju vladavine prava u smislu jednakosti svih pred zakonom. Dakle, izgradnju sustava gdje čarobni krug političko-ekonomoske elite više ne postoji, kao što uglavnom ne postoji u zemljama ,,stare” EU, unatoč svih svojih problema i svoje korupcije. To podrazumijeva izgradnju jakih i djelotvornih državnih institucija. Kako to EU može postići? Tri stvari. Zemlje članice i pojedini političari u njima bi se trebali prestati natjecati ko može brže zalupiti vrata Europe i strože se ponašati prema neopranim masama Balkana. Činjenica je da u najboljim uvjetima niti jedna zemlja neće biti spremna za članstvo do 2020. a vjerojatno i kasnije: nitko nije pred vratima ni na vidiku. Znam da su glasači protiv migracije i da je preporučiti političaru da se odrekne jeftinih poena kao da mački savjetuješ vegetarijansku dijetu, no svaki ljuti govor protiv proširenja u Parlamentu ili Bundestagu ima jedan jedini efekat –usporavanje reforme na Balkanu. To povećava broj migranata i azilanta. Drugo, EU treba hitno početi pristupne pregovore sa Albanijom, Bosnom, Makedonijom i Kosovom. Neka ti pregovori traju deset, petnaest ili dvadeset godina ako treba. Treće – treba podsticati investicije na Balkanu.

MONITOR: Posljednjih ste godina na Kosovu. Kako tumačite razvoj odnosa u posljednje vrijeme između Beograda i Prištine?
PRELEC: Pomak je posljedica izuzetne slabosti Srbije i jakog pritiska Brisela. Privreda Srbije je u dubokoj krizi i nije jasno da li itko na vlasti shvaća kako je staviti na zdrave temelje. U Beogradu je prevladalo mišljenje da nemaju praktične alternative ruci koju pruža Brisel zato će pristati na sve što se traži oko Kosova. To može trajati dok se Srbija ne oporavi, što će trajati više godina. No, bojim se, službeni Beograd radi samo ono što Brisel naređuje i ništa više. Daleko smo od bobrosusjedskih odnosa. Sa strane Kosova, suštinsko pitanje je odnos prema srpskoj manjini, naročito na sjeveru zemlje gdje je vlast Prištine neprijatna novina. Vlada Kosova prečesto postupa sa osjećajem straha od raspada države. Iskustvo pokazuje da pokazivanje čvrste ruke tjera manjine, ohrabruje separatizam i slabi državu. Ni Beograd ni Priština, izgleda, nisu to naučili.

Korupcija kao mutacija

MONITOR: Na skupu u organizaciji Monitora ste postavili tezu – da li je korupcija bolest ili simptom?
PRELEC: Probao sam opisati nešto što nije ni bolest ni simptom nego, ako hoćete biološke, medicinske metafore, neka vrsta mutacije. Ono što stranci opisuju kao visoku korupciju nije niz krivičnih djela u jednom inače zdravom političko-ekonomskom sustavu nego sama suština tog sustava, koji funkcionira upravno onako kako je namijenjen. Radnici rade i glasaju, vladari određuju poslodavce, poslodavci plaćaju glasače, sve je to jedna mreža odnosa. Mislim da čitav prostor bivše Jugoslavije radi manje ili više na ovaj način, i u manjoj mjeri slično je i u široj jugoistočnoj Europi od Mađarske do Grčke i Turske. Jedino što je posebno za Crnu Goru jest veličina: ovo je dovoljno mala zemlja da njom može upravljati jedna veoma mala grupa ljudi, a ne jedna višestranačka, multietnička kvazikoalicija kao, na primjer, u Bosni.

Evropski zakoni nedovoljni

MONITOR: Nekada ste vjerovali da će integrisanje EU legislative u domaće zakonodavstvo razbiti balkanski sistem, ali više nijeste sigurni u to. Zasto?
PRELEC: Kriza je pokazala da je sasvim moguće uvesti europsko zakonodavstvo a ipak ostati zemlja koja funkcionira na osnovi drugih, neformalnih pravila: pogledajte Grčku. Onda dodajmo rast ekstremizma i razgrađivanje demokratskih ustanova u Mađarskoj, probleme u Rumunjskoj i Bugarskoj, nedavno otkrivanje dubokih problema u Sloveniji koja je slovila kao najbolji đak, referendumski grčevi u Hrvatskoj. Europsko zakonodavstvo pomaže ali nije dovoljno. Naši su dobro uvježbani, znaju postavljat zakone i regulativu tako da sve izgleda čisto-bistro a nije moguće u praksi ništa uraditi bez veza i privatnih dogovora. Nažalost, nitko još nije smislio metodu prenosa društvenih vrijednosti, pravila, političkih struktura i sve ostalo što čini zdrav liberalno-demokratski kapitalizam i vladavinu prava. Moramo pokušavati razne mjere, vidjet što funkcioniše i što ne. No mislim da uz EU regulativu, imperativno treba razbiti spregu političke i privredne moći a to je jedino moguće uz dolazak stranog kapitala.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo