Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MARKO PRELEC, ISTORIČAR I ANALITAČAR: Sistem je problem

Objavljeno prije

na

,,Od kad sam počeo pratiti ovaj bivše-jugoslavenski prostor, od početka 90-ih, ima dvije faze – nagli pokret unatrag u ratnim godinama, a onda polagani oporavak koji još traje. Za razliku od istočne Europe, koja je prošla tranziciju od komunizma ka demokraciji, mi smo proživjeli dvije tranzicjie – od komunizma manje-više direktno u ratno stanje, pa tek onda u normalu. Svaka zemlja na svoj način. Kad se tako gleda, čini mi se, pomaci su golemi”, kaže na početku razgovora za Monitor Marko Prelec, istoričar koji od kada je doktorirao na Jelu, prati Balkan, u različitim ulogama, od istraživača u Tribunalu u Hagu, do direktora Međunarodne krizne grupe, koju je napustio krajem godine.

MONITOR: Kao istoričar kako procjenjujete naš odnos prema neposrednoj prošlosti, da li se region suočava sa onim šta se zbilo devedesetih i koja je od balkanskih zemalja tu najviše napredovala?
PRELEC: Već duže se nažalost ne bavim strukom tako da ne znam radove mlađe generacije, ali se čudim koliko se malo radilo upravo na temi povijest 90-ih. Mislim da nema rata koji je ostavio više tragova toliko brzo i široko dostupnih istraživačima, uglavnom zbog intenzivnog rada haškog tužilaštva. Za dokumentaciju poput predsjedničkih stenograma, koje imamo za Bosnu, Hrvatsku i Srbiju, trebalo se čekati više desetljeća. Da ne govorim o hrpi, zapravo planini, dokumenata i svjedočanstva dostupnih svima preko interneta. No još čekamo za kvalitetne radove, u regionu i vani. Što se zapravo dogodilo u tim našim ratovima? Koje su bile strategije? Kakvi su bili efekti na lokalnoj razini? Koje su razlike između oružanih snaga, policija, sigurnosnih službi? Kako je rat promijenio, ako je uopće promijenio, dugogodišnje nacionalne ideologije i identitete naroda? Na takve i puno sličnih pitanja još čekamo odgovore.

MONITOR: Koliko je važan taj proces spoznaje šta se stvarno desilo?
PRELEC: Nedavno sam razgovarao sa jednim visokoobrazovanim srpskim pravnikom i pričao mu kako mi je bilo svjedočiti na sudu BiH u predmetu Kravica, gdje su bosansko-srpski specijalci pobili otprilike tisuću zarobljenih Bošnjaka, a on me gleda iznenađeno i kaže, ali u Kravici su stradali Srbi? Što i jesu, ali ranije i u mnogo manjem broju. Svako zna svoju priču. Daleko smo od zajedničkog shvaćanja rata, čak i od nekog pristojnog minimuma, do koga bi zaista trebali doći.

MONITOR: Mnoge balkanske zemlje još nemaju potpunu funkcionalnu demokratiju i vladavinu prava. Ko prednjači, ko je u zaostaku i zašto?
PRELEC: Rekao bih da jedino Slovenija i Hrvatska imaju funkcionalne demokracije, a niti jedna zemlja bivše Jugoslavije nema pravu vladavinu prava. To je porazno i nedovoljno istraženo. Mislim da se radi o otpornosti sistema upravljanja državom i privredom koji se razvio u kasnoj, dekadentnoj fazi komunizma, osamdesetih godina. Osnovna matrica tada uspostavljena još funkcionira u posve drugačijim pravnim uvjetima. Postoji ista stranačka elita i ista menadžerska klasa i surađuju isto tako dobro, i – ovo je ključno, barem u Bosni i na Kosovu, gdje dobro poznam situaciju – omogućuju siromašan ali prihvatljiv život golemoj mreži radnika. Sve to radi na osnovi osobnog poznanstva, između redova zakona. To nije klasična korupcija, iako ima i toga, nego nešto šire i veće, jedan čitav političko-ekonomski sustav. U tome je i razlika – korupcija je perverzija sistema, a ovo što imamo svi mi na Balkanu jest sistem.

MONITOR: U posebno teškoj situaciji je Bosna, zbog ustavnog uređenja. Ima li političke volje da ona postane funkcionalna zajednica?
PRELEC: Očajna ali neozbiljna situacija u Bosni. BiH životari, i to ne baš mnogo gore nego susjedne zemlje. U mnogo čemu se gore živi, recimo, u zabitim selima južne Srbije, gdje rata nije bilo, nego u djelovima Bosne koje su bili uništeni do temelja. Mislim da nema mjesta za bosanski katastrofizam. Ali postavili ste pravo pitanje. Činjenica je da nitko u Bosni ne voli ovakvu državu i jedna je od rijetkih točaka slaganja da je sadašnje uređenje loše. Samo, za jedne je država nedovoljno izgrađena, za druge je već previše uzela od entiteta, a za mnoge Hrvate fali još jedan entitet. Kako dalje? Mislim da dolazi vrijeme za novo ustavno uređenje, na principima federalizma dobro poznatih u Europi. Nakon svega što se desilo teško je zamisliti Bosnu kao bilo što drugo nego federacija teritorijalnih jedinica, ratom proizvedenom, većinom jednog naroda. Alternativa tome nije, bojim se, jaka i funkcionalna središnja država nego propast i raspad. Ali federalna država može biti zdrava, i pravedna, i europska: po starom, malo narcisoidnom jugoslavskom klišeu, ko Švicarska.

MONITOR: Nedavno ste, na poziv Monitora, boravili u Crnoj Gori. Rekli ste da nigdje nijeste osjetili takvu tenziju, iako druge balkanske zemlje možda imaju veće probleme. Zašto?
PRELEC: Nisam ni u kom smislu stručnjak za crnogorsku politiku. Taj komentar sam ponudio kao promatrač izvana. Zaista mi se tako činilo, osjetio sam atmosferu političkog neprijateljstva, čak mržnje koje nisam vidio van ratnih dana. Mislim da se radi o osjećaju frustracije i bespomoćnosti što opozicije, što civilnog društva, nevladinih organizacija i medija. Radite koliko hoćete ali u suštini vlast se ne mijenja. U čemu se sastoji građanski izbor, onda? Nema ga. Vlast se odnosi prema nekima u civilnom sektoru, pa i prema vama u Monitoru, na bizaran način.

MONITOR: Zalažete se za mijenjanje sitema na Balkanu, kako bi se uveo poredak vladavine prava. Kako to izvesti, posebno ako se imaju u vidu sprege kriminalnih, ekonomskih i političkih krugova?
PRELEC: Nezadovoljstvo postaje konstanta jugoistočne Europe. Balkanski sistem funkcionira, i dozvoljava rast privrede, ali ima ozbiljne slabosti. Narod shvaća da postoji klasa onih koji imaju moć, onih koji odlučuju, čije firme dobro posluju na osnovi prijateljskih vlasti, a većina ostalih nemaju ništa od toga. To nije zdrava situacija. Uz ozbiljan svjetski problem ekonomske nejednakosti, imamo i gorčinu političke nejednakosti. A mislim da je upravo taj osjećaj da su pravila ista za sve, mogućnosti isti za sve, privlačio ljude zapadnoj Europi, kad smo se formalno svi nalazili van nje.

MONITOR: Šta bi sada trebalo da bude uloga EU na Balkanu posebno kod zemalja kandidata?
PRELEC: Najvažnije i najkorisnije, za zemlje kandidate i za EU, je podsticati izgradnju vladavine prava u smislu jednakosti svih pred zakonom. Dakle, izgradnju sustava gdje čarobni krug političko-ekonomoske elite više ne postoji, kao što uglavnom ne postoji u zemljama ,,stare” EU, unatoč svih svojih problema i svoje korupcije. To podrazumijeva izgradnju jakih i djelotvornih državnih institucija. Kako to EU može postići? Tri stvari. Zemlje članice i pojedini političari u njima bi se trebali prestati natjecati ko može brže zalupiti vrata Europe i strože se ponašati prema neopranim masama Balkana. Činjenica je da u najboljim uvjetima niti jedna zemlja neće biti spremna za članstvo do 2020. a vjerojatno i kasnije: nitko nije pred vratima ni na vidiku. Znam da su glasači protiv migracije i da je preporučiti političaru da se odrekne jeftinih poena kao da mački savjetuješ vegetarijansku dijetu, no svaki ljuti govor protiv proširenja u Parlamentu ili Bundestagu ima jedan jedini efekat –usporavanje reforme na Balkanu. To povećava broj migranata i azilanta. Drugo, EU treba hitno početi pristupne pregovore sa Albanijom, Bosnom, Makedonijom i Kosovom. Neka ti pregovori traju deset, petnaest ili dvadeset godina ako treba. Treće – treba podsticati investicije na Balkanu.

MONITOR: Posljednjih ste godina na Kosovu. Kako tumačite razvoj odnosa u posljednje vrijeme između Beograda i Prištine?
PRELEC: Pomak je posljedica izuzetne slabosti Srbije i jakog pritiska Brisela. Privreda Srbije je u dubokoj krizi i nije jasno da li itko na vlasti shvaća kako je staviti na zdrave temelje. U Beogradu je prevladalo mišljenje da nemaju praktične alternative ruci koju pruža Brisel zato će pristati na sve što se traži oko Kosova. To može trajati dok se Srbija ne oporavi, što će trajati više godina. No, bojim se, službeni Beograd radi samo ono što Brisel naređuje i ništa više. Daleko smo od bobrosusjedskih odnosa. Sa strane Kosova, suštinsko pitanje je odnos prema srpskoj manjini, naročito na sjeveru zemlje gdje je vlast Prištine neprijatna novina. Vlada Kosova prečesto postupa sa osjećajem straha od raspada države. Iskustvo pokazuje da pokazivanje čvrste ruke tjera manjine, ohrabruje separatizam i slabi državu. Ni Beograd ni Priština, izgleda, nisu to naučili.

Korupcija kao mutacija

MONITOR: Na skupu u organizaciji Monitora ste postavili tezu – da li je korupcija bolest ili simptom?
PRELEC: Probao sam opisati nešto što nije ni bolest ni simptom nego, ako hoćete biološke, medicinske metafore, neka vrsta mutacije. Ono što stranci opisuju kao visoku korupciju nije niz krivičnih djela u jednom inače zdravom političko-ekonomskom sustavu nego sama suština tog sustava, koji funkcionira upravno onako kako je namijenjen. Radnici rade i glasaju, vladari određuju poslodavce, poslodavci plaćaju glasače, sve je to jedna mreža odnosa. Mislim da čitav prostor bivše Jugoslavije radi manje ili više na ovaj način, i u manjoj mjeri slično je i u široj jugoistočnoj Europi od Mađarske do Grčke i Turske. Jedino što je posebno za Crnu Goru jest veličina: ovo je dovoljno mala zemlja da njom može upravljati jedna veoma mala grupa ljudi, a ne jedna višestranačka, multietnička kvazikoalicija kao, na primjer, u Bosni.

Evropski zakoni nedovoljni

MONITOR: Nekada ste vjerovali da će integrisanje EU legislative u domaće zakonodavstvo razbiti balkanski sistem, ali više nijeste sigurni u to. Zasto?
PRELEC: Kriza je pokazala da je sasvim moguće uvesti europsko zakonodavstvo a ipak ostati zemlja koja funkcionira na osnovi drugih, neformalnih pravila: pogledajte Grčku. Onda dodajmo rast ekstremizma i razgrađivanje demokratskih ustanova u Mađarskoj, probleme u Rumunjskoj i Bugarskoj, nedavno otkrivanje dubokih problema u Sloveniji koja je slovila kao najbolji đak, referendumski grčevi u Hrvatskoj. Europsko zakonodavstvo pomaže ali nije dovoljno. Naši su dobro uvježbani, znaju postavljat zakone i regulativu tako da sve izgleda čisto-bistro a nije moguće u praksi ništa uraditi bez veza i privatnih dogovora. Nažalost, nitko još nije smislio metodu prenosa društvenih vrijednosti, pravila, političkih struktura i sve ostalo što čini zdrav liberalno-demokratski kapitalizam i vladavinu prava. Moramo pokušavati razne mjere, vidjet što funkcioniše i što ne. No mislim da uz EU regulativu, imperativno treba razbiti spregu političke i privredne moći a to je jedino moguće uz dolazak stranog kapitala.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo