Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MARKO PRELEC, ISTORIČAR I ANALITAČAR: Sistem je problem

Objavljeno prije

na

marko-prelec

,,Od kad sam počeo pratiti ovaj bivše-jugoslavenski prostor, od početka 90-ih, ima dvije faze – nagli pokret unatrag u ratnim godinama, a onda polagani oporavak koji još traje. Za razliku od istočne Europe, koja je prošla tranziciju od komunizma ka demokraciji, mi smo proživjeli dvije tranzicjie – od komunizma manje-više direktno u ratno stanje, pa tek onda u normalu. Svaka zemlja na svoj način. Kad se tako gleda, čini mi se, pomaci su golemi”, kaže na početku razgovora za Monitor Marko Prelec, istoričar koji od kada je doktorirao na Jelu, prati Balkan, u različitim ulogama, od istraživača u Tribunalu u Hagu, do direktora Međunarodne krizne grupe, koju je napustio krajem godine.

MONITOR: Kao istoričar kako procjenjujete naš odnos prema neposrednoj prošlosti, da li se region suočava sa onim šta se zbilo devedesetih i koja je od balkanskih zemalja tu najviše napredovala?
PRELEC: Već duže se nažalost ne bavim strukom tako da ne znam radove mlađe generacije, ali se čudim koliko se malo radilo upravo na temi povijest 90-ih. Mislim da nema rata koji je ostavio više tragova toliko brzo i široko dostupnih istraživačima, uglavnom zbog intenzivnog rada haškog tužilaštva. Za dokumentaciju poput predsjedničkih stenograma, koje imamo za Bosnu, Hrvatsku i Srbiju, trebalo se čekati više desetljeća. Da ne govorim o hrpi, zapravo planini, dokumenata i svjedočanstva dostupnih svima preko interneta. No još čekamo za kvalitetne radove, u regionu i vani. Što se zapravo dogodilo u tim našim ratovima? Koje su bile strategije? Kakvi su bili efekti na lokalnoj razini? Koje su razlike između oružanih snaga, policija, sigurnosnih službi? Kako je rat promijenio, ako je uopće promijenio, dugogodišnje nacionalne ideologije i identitete naroda? Na takve i puno sličnih pitanja još čekamo odgovore.

MONITOR: Koliko je važan taj proces spoznaje šta se stvarno desilo?
PRELEC: Nedavno sam razgovarao sa jednim visokoobrazovanim srpskim pravnikom i pričao mu kako mi je bilo svjedočiti na sudu BiH u predmetu Kravica, gdje su bosansko-srpski specijalci pobili otprilike tisuću zarobljenih Bošnjaka, a on me gleda iznenađeno i kaže, ali u Kravici su stradali Srbi? Što i jesu, ali ranije i u mnogo manjem broju. Svako zna svoju priču. Daleko smo od zajedničkog shvaćanja rata, čak i od nekog pristojnog minimuma, do koga bi zaista trebali doći.

MONITOR: Mnoge balkanske zemlje još nemaju potpunu funkcionalnu demokratiju i vladavinu prava. Ko prednjači, ko je u zaostaku i zašto?
PRELEC: Rekao bih da jedino Slovenija i Hrvatska imaju funkcionalne demokracije, a niti jedna zemlja bivše Jugoslavije nema pravu vladavinu prava. To je porazno i nedovoljno istraženo. Mislim da se radi o otpornosti sistema upravljanja državom i privredom koji se razvio u kasnoj, dekadentnoj fazi komunizma, osamdesetih godina. Osnovna matrica tada uspostavljena još funkcionira u posve drugačijim pravnim uvjetima. Postoji ista stranačka elita i ista menadžerska klasa i surađuju isto tako dobro, i – ovo je ključno, barem u Bosni i na Kosovu, gdje dobro poznam situaciju – omogućuju siromašan ali prihvatljiv život golemoj mreži radnika. Sve to radi na osnovi osobnog poznanstva, između redova zakona. To nije klasična korupcija, iako ima i toga, nego nešto šire i veće, jedan čitav političko-ekonomski sustav. U tome je i razlika – korupcija je perverzija sistema, a ovo što imamo svi mi na Balkanu jest sistem.

MONITOR: U posebno teškoj situaciji je Bosna, zbog ustavnog uređenja. Ima li političke volje da ona postane funkcionalna zajednica?
PRELEC: Očajna ali neozbiljna situacija u Bosni. BiH životari, i to ne baš mnogo gore nego susjedne zemlje. U mnogo čemu se gore živi, recimo, u zabitim selima južne Srbije, gdje rata nije bilo, nego u djelovima Bosne koje su bili uništeni do temelja. Mislim da nema mjesta za bosanski katastrofizam. Ali postavili ste pravo pitanje. Činjenica je da nitko u Bosni ne voli ovakvu državu i jedna je od rijetkih točaka slaganja da je sadašnje uređenje loše. Samo, za jedne je država nedovoljno izgrađena, za druge je već previše uzela od entiteta, a za mnoge Hrvate fali još jedan entitet. Kako dalje? Mislim da dolazi vrijeme za novo ustavno uređenje, na principima federalizma dobro poznatih u Europi. Nakon svega što se desilo teško je zamisliti Bosnu kao bilo što drugo nego federacija teritorijalnih jedinica, ratom proizvedenom, većinom jednog naroda. Alternativa tome nije, bojim se, jaka i funkcionalna središnja država nego propast i raspad. Ali federalna država može biti zdrava, i pravedna, i europska: po starom, malo narcisoidnom jugoslavskom klišeu, ko Švicarska.

MONITOR: Nedavno ste, na poziv Monitora, boravili u Crnoj Gori. Rekli ste da nigdje nijeste osjetili takvu tenziju, iako druge balkanske zemlje možda imaju veće probleme. Zašto?
PRELEC: Nisam ni u kom smislu stručnjak za crnogorsku politiku. Taj komentar sam ponudio kao promatrač izvana. Zaista mi se tako činilo, osjetio sam atmosferu političkog neprijateljstva, čak mržnje koje nisam vidio van ratnih dana. Mislim da se radi o osjećaju frustracije i bespomoćnosti što opozicije, što civilnog društva, nevladinih organizacija i medija. Radite koliko hoćete ali u suštini vlast se ne mijenja. U čemu se sastoji građanski izbor, onda? Nema ga. Vlast se odnosi prema nekima u civilnom sektoru, pa i prema vama u Monitoru, na bizaran način.

MONITOR: Zalažete se za mijenjanje sitema na Balkanu, kako bi se uveo poredak vladavine prava. Kako to izvesti, posebno ako se imaju u vidu sprege kriminalnih, ekonomskih i političkih krugova?
PRELEC: Nezadovoljstvo postaje konstanta jugoistočne Europe. Balkanski sistem funkcionira, i dozvoljava rast privrede, ali ima ozbiljne slabosti. Narod shvaća da postoji klasa onih koji imaju moć, onih koji odlučuju, čije firme dobro posluju na osnovi prijateljskih vlasti, a većina ostalih nemaju ništa od toga. To nije zdrava situacija. Uz ozbiljan svjetski problem ekonomske nejednakosti, imamo i gorčinu političke nejednakosti. A mislim da je upravo taj osjećaj da su pravila ista za sve, mogućnosti isti za sve, privlačio ljude zapadnoj Europi, kad smo se formalno svi nalazili van nje.

MONITOR: Šta bi sada trebalo da bude uloga EU na Balkanu posebno kod zemalja kandidata?
PRELEC: Najvažnije i najkorisnije, za zemlje kandidate i za EU, je podsticati izgradnju vladavine prava u smislu jednakosti svih pred zakonom. Dakle, izgradnju sustava gdje čarobni krug političko-ekonomoske elite više ne postoji, kao što uglavnom ne postoji u zemljama ,,stare” EU, unatoč svih svojih problema i svoje korupcije. To podrazumijeva izgradnju jakih i djelotvornih državnih institucija. Kako to EU može postići? Tri stvari. Zemlje članice i pojedini političari u njima bi se trebali prestati natjecati ko može brže zalupiti vrata Europe i strože se ponašati prema neopranim masama Balkana. Činjenica je da u najboljim uvjetima niti jedna zemlja neće biti spremna za članstvo do 2020. a vjerojatno i kasnije: nitko nije pred vratima ni na vidiku. Znam da su glasači protiv migracije i da je preporučiti političaru da se odrekne jeftinih poena kao da mački savjetuješ vegetarijansku dijetu, no svaki ljuti govor protiv proširenja u Parlamentu ili Bundestagu ima jedan jedini efekat –usporavanje reforme na Balkanu. To povećava broj migranata i azilanta. Drugo, EU treba hitno početi pristupne pregovore sa Albanijom, Bosnom, Makedonijom i Kosovom. Neka ti pregovori traju deset, petnaest ili dvadeset godina ako treba. Treće – treba podsticati investicije na Balkanu.

MONITOR: Posljednjih ste godina na Kosovu. Kako tumačite razvoj odnosa u posljednje vrijeme između Beograda i Prištine?
PRELEC: Pomak je posljedica izuzetne slabosti Srbije i jakog pritiska Brisela. Privreda Srbije je u dubokoj krizi i nije jasno da li itko na vlasti shvaća kako je staviti na zdrave temelje. U Beogradu je prevladalo mišljenje da nemaju praktične alternative ruci koju pruža Brisel zato će pristati na sve što se traži oko Kosova. To može trajati dok se Srbija ne oporavi, što će trajati više godina. No, bojim se, službeni Beograd radi samo ono što Brisel naređuje i ništa više. Daleko smo od bobrosusjedskih odnosa. Sa strane Kosova, suštinsko pitanje je odnos prema srpskoj manjini, naročito na sjeveru zemlje gdje je vlast Prištine neprijatna novina. Vlada Kosova prečesto postupa sa osjećajem straha od raspada države. Iskustvo pokazuje da pokazivanje čvrste ruke tjera manjine, ohrabruje separatizam i slabi državu. Ni Beograd ni Priština, izgleda, nisu to naučili.

Korupcija kao mutacija

MONITOR: Na skupu u organizaciji Monitora ste postavili tezu – da li je korupcija bolest ili simptom?
PRELEC: Probao sam opisati nešto što nije ni bolest ni simptom nego, ako hoćete biološke, medicinske metafore, neka vrsta mutacije. Ono što stranci opisuju kao visoku korupciju nije niz krivičnih djela u jednom inače zdravom političko-ekonomskom sustavu nego sama suština tog sustava, koji funkcionira upravno onako kako je namijenjen. Radnici rade i glasaju, vladari određuju poslodavce, poslodavci plaćaju glasače, sve je to jedna mreža odnosa. Mislim da čitav prostor bivše Jugoslavije radi manje ili više na ovaj način, i u manjoj mjeri slično je i u široj jugoistočnoj Europi od Mađarske do Grčke i Turske. Jedino što je posebno za Crnu Goru jest veličina: ovo je dovoljno mala zemlja da njom može upravljati jedna veoma mala grupa ljudi, a ne jedna višestranačka, multietnička kvazikoalicija kao, na primjer, u Bosni.

Evropski zakoni nedovoljni

MONITOR: Nekada ste vjerovali da će integrisanje EU legislative u domaće zakonodavstvo razbiti balkanski sistem, ali više nijeste sigurni u to. Zasto?
PRELEC: Kriza je pokazala da je sasvim moguće uvesti europsko zakonodavstvo a ipak ostati zemlja koja funkcionira na osnovi drugih, neformalnih pravila: pogledajte Grčku. Onda dodajmo rast ekstremizma i razgrađivanje demokratskih ustanova u Mađarskoj, probleme u Rumunjskoj i Bugarskoj, nedavno otkrivanje dubokih problema u Sloveniji koja je slovila kao najbolji đak, referendumski grčevi u Hrvatskoj. Europsko zakonodavstvo pomaže ali nije dovoljno. Naši su dobro uvježbani, znaju postavljat zakone i regulativu tako da sve izgleda čisto-bistro a nije moguće u praksi ništa uraditi bez veza i privatnih dogovora. Nažalost, nitko još nije smislio metodu prenosa društvenih vrijednosti, pravila, političkih struktura i sve ostalo što čini zdrav liberalno-demokratski kapitalizam i vladavinu prava. Moramo pokušavati razne mjere, vidjet što funkcioniše i što ne. No mislim da uz EU regulativu, imperativno treba razbiti spregu političke i privredne moći a to je jedino moguće uz dolazak stranog kapitala.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo