Povežite se sa nama

INTERVJU

LORDAN ZAFRANOVIĆ, REDITELJ: Tito je brend

Objavljeno prije

na

U nekoliko posljednjih godina, u javnom mnjenju zemalja nastalih raspadom SFRJ, vidljivo je pojačano interesovanje za epohu u kojoj je dominirao jedan čovjek – Josip Broz Tito. To, svakako, podstiče i najnovije ostvarenja reditelja Lordana Zafranovića, dokumentarni serijal o Titu Tito – posljednji svjedoci testamenta.To je povod ali ne, naravno, i jedini razlog za ovaj razgovor sa proslavljenim jugoslovenskim, hrvatskim ali odavno već i češkim rediteljem Lordanom Zafranovićem. Pokušali smo da i u ograničenim prilikama, pokažemo kreativnu inspiraciju i intelektualni fokus koji povezuje njegovo delo.

MONITOR: Hana Arent u svojoj studiji „O revoluciji” kaže da je 20. vijek, vijek profesionalnih revolucionara. Možemo li tako lakše razumjeti i Titov opus, njegov lik i delo?
ZAFRANOVIĆ: Tito je prema posljednjim svjedocima koji su mu bili bliski a koje smo snimali, bio jedinstvena ličnost. Bio je siromah, proleter, genije ilegale, komunist do kraja života, muž, ljubavnik, partizan na čelu kolone, strateg, državnik, ujedinitelj i voditelj trećeg svijeta, čovjek s kojim su svjetski državnici morali razgovarati sa uvažavanjem i ogromnim poštovanjem.

Dakle, kompletna i kompleksna ličnost kojeg je gradilo dvadeseto stoljeće, stoljeće dva svjetska rata i stoljeće radikalnih i krvavih revolucija. Ne može se Tita zamisliti bez te epohe niti epohu, stoljeće bez Tita.

Bio je to veliki izazov, završiti seriju od trinaest jednosatnih epizoda i utisnuti u film dio vlastitog iskustva jer živjeli smo i stvarali u Titovoj epohi.

Svi ti briljantni svjedoci bili su bliski Titu, njihove sudbine kroz seriju isprepletene su usponima i padovima, ljubavima i razočaranjima, napuštanjima i izolacijama. I svim onim što osjećamo kao dio svog vlastitog života. Htjeli smo pokazati, a svjedoci su to potvrdili, da je Tito bio jedan običan- neobičan čovjek, jer mi nismo ništa interpretirali nego smo slagali njihove bogate živote uz Tita i tako se sam ocrtao i Titov život i djelovanje, njegov karakter i akcija, uspjesi i zablude. Tako smo dobili emotivni slijed koje gledalac prati srcem a ne samo razumom. Ostaje da nam presude generacije koje dolaze.

MONITOR: Razmišljate li da o Titu napravite igrani film?
ZAFRANOVIĆ: Svojevremeno je izašla agencijska vijest da bi i De Niro i Stalone željeli igrati Tita. U jedom razgovoru, kad sam preko jedne veze došao u kontakt sa Spilbergom, rekao mi je da jedino što bi ga zanimalo iz naših krajeva je igrana serija o Titu. Neko sam se vrijeme bavio mišlju da po našoj dokumentarnoj seriji i ispovijesti svjedoka napišemo scenarij za igranu seriju i predložimo to američkom producentu. To ostaje kao mogućnost, jer jedino Tito od svih velikih državnika nema TV adaptaciju života i djelovanja. Tema je velika a i Tito je još brend.

MONITOR: Najavljujete novi film „Karuzo”, sa ličnostima i događajima iz 1940. u Splitu. Kao jedan hrvatski, splitski Amarkord. Da li je felinijevska obrada fašizma prijemčivija od one koju ste vi već pokazali, naročito u „Okupaciji u 26 slika”?
ZAFRANOVIĆ: Karuzo je moj povratak Dalmaciji, mom izvorištu i mojoj splitskoj ulici. Nema trenutka kad me ta ulica ne prati na mojim putovanjima kroz vrijeme i gradove u kojima sam živio i živim, a živim već davno izvan Splita.

Karuzo je komedija sa suzama, do koje mjere može čovjek biti zločest i u organiziranoj podvali osramotiti nejakog uličnog umjetnika. Dakle, film o nama, o manipulaciji sa umjetnicima najprije pojedinačno, a zatim kroz masovne svečanosti ruganja i izopačenosti u koju spada i nadolazeći fašizam neposredno pred Drugi svjetski rat. U toj ludnici ljudi se svrstavaju na stranu jačega, preuzimaju uloge egzekutora prema svima koji misle drugačije, uglavnom zlo se širi i u najniže slojeve pučanstva, nacije postaju svetinje, dozvoljeno je pojedinačno i masovno ubijanje u ime novog poretka, u ime nacije. Sve što je tuđe pa bio to i vlastiti otac, treba satrti, uništiti i sravniti sa ove svete zemlje. Posljedice i akumulirana mržnja traje do današnjeg dana i tu nema kraja. To je samo finale Karuza u čijem smo liku svi mi umjetnici prevareni i izmanipulirani, mi i naša djela.

MONITOR: Bili ste politički emigrant iz Tuđmanove Hrvatske 90-ih godina. Film Testament-sumrak stoljeća, završavali ste van zemlje. Danas je Hrvatska u EU, ali je evo potresa niz kompromitujućih poteza i događaja vezanih kako za kulturu ljudskih prava tako i za stare i 90-ih godina obnovljene nacionalističke resantimane. Iz čega to danas dolazi?
ZAFRANOVIĆ: Pravili smo filmove zbog straha da se agresivni nacionalizam i fašizam u ovim krajevima može vratiti i uništiti nacije u čije se ime izvršavaju genocidi na drugima, uništavaju druge nacije i rase. Ti filmovi bili su svojevrsni krik protiv, ali nisu imali neki veliki efekat, sve se devedesetih godina ponovilo. U Parizu sam montirao film Testament iz 1941. godine,a navečer bi gledao televiziju 1991. godine. Gotovo identične slike, govor mržnje, ubijanja i razaranja, ponovili su se. Htio sam napustiti film i vratiti se slikarstvu, pokušao sam slikati razočaran sa svim što smo sa filmovima napravili.

No život ide dalje. Nedavno sam pisao direktoru HTV da bi bilo dobro konačno prikazati film Zalazak stoljeća-testament široj javnosti, jer je taj film o ustaškoj fašističkoj državi bio praktički sve ove godine zabranjen, a HTV je čak bila i koproducent. Film je obišao cijeli svijet i bio bi red da se sada u doba širenja stadionskog ustaštva film prikaže, bio bi čak i edukativan, može i uz diskusiju za i protiv, ali da se konačno u ovoj tzv. demokraciji on prikaže. Nemamo odgovora sa HTV, s tim sam upoznao i predsjednika Josipovića. Vidjeti ćemo zrelost vladajućih da raskrste sa tom najsramnijom epizodom naše povijesti i pokažu šta je ta ustaška ideologija uradila u Jasenovcu i drugim logorima smrti pod pozdravom Za dom spremni.

MONITOR: U vašim planovima bio je i film po romanu Vidosava Stevanovića „Ostrvo Balkan”?
ZAFRANOVIĆ: U ruke mi je došla knjiga Vidosava Stevanovića Ostrvo Balkan. Pet godina je trajalo finaciranje tog međunarodnog projekta u kojem smo razotkrili ,,tko je gospodar svijeta”. Nažalost, film nije realiziran, bilo je dosta atmosfere i ljudi koji su bili protiv.

MONITOR: Posljednje decenije ste uglavnom proveli u Pragu. Češka umjetnost važi za subverzivnu, satiričnu ili metaforičku i mnogo manje narativno-eksplicitnu kada govori o „pojavi zla u istoriji”. Kao češki đak, vi ste najveće uspjehe, međutim, postigli upravo snažnim naturalizmom i „dokumentarizmom privatnog”?
ZAFRANOVIĆ: Velika je češka kinematografija, imala je krizu devedesetih godina iz prelaza na vulgarni tržni kapitalizam, ali ih ni to nije uništilo jer je ta velika i utemeljena tradicija filma do danas silna. U to vrijeme jedan je talentirani mladić založio kuću da napravi film, majka je ostala bez kuće ali je ostao FILM. Česi masovno gledaju svoje filmove i cijene svoje autore. U socijalizmu, bilo je zabranjenih filmova i autora, ali taj žar za slobodom napravio je neke od najboljih filmova svjetske kinematografije. Kad je sloboda došla bili su neko vrijeme bez udarnih tema kao da im se izmakla zemlja ispod njih. Danas su ponovo kritični, posebno u dokumentarnim filmovima. Mene smatraju već svojim autorom retrospektive mi je po svijetu otvarao legendarni ministar kulture Pavel Dostal, a u mojim filmovima ugrađeni su u svakom kadru moji profesori Klos i Vavra. Ne po osjećaju svijeta koji je drugačiji od njihovog, ja sam Mediteranac, ali po profesiji sasvim sigurno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo