Povežite se sa nama

INTERVJU

LORDAN ZAFRANOVIĆ, REDITELJ: Tito je brend

Objavljeno prije

na

U nekoliko posljednjih godina, u javnom mnjenju zemalja nastalih raspadom SFRJ, vidljivo je pojačano interesovanje za epohu u kojoj je dominirao jedan čovjek – Josip Broz Tito. To, svakako, podstiče i najnovije ostvarenja reditelja Lordana Zafranovića, dokumentarni serijal o Titu Tito – posljednji svjedoci testamenta.To je povod ali ne, naravno, i jedini razlog za ovaj razgovor sa proslavljenim jugoslovenskim, hrvatskim ali odavno već i češkim rediteljem Lordanom Zafranovićem. Pokušali smo da i u ograničenim prilikama, pokažemo kreativnu inspiraciju i intelektualni fokus koji povezuje njegovo delo.

MONITOR: Hana Arent u svojoj studiji „O revoluciji” kaže da je 20. vijek, vijek profesionalnih revolucionara. Možemo li tako lakše razumjeti i Titov opus, njegov lik i delo?
ZAFRANOVIĆ: Tito je prema posljednjim svjedocima koji su mu bili bliski a koje smo snimali, bio jedinstvena ličnost. Bio je siromah, proleter, genije ilegale, komunist do kraja života, muž, ljubavnik, partizan na čelu kolone, strateg, državnik, ujedinitelj i voditelj trećeg svijeta, čovjek s kojim su svjetski državnici morali razgovarati sa uvažavanjem i ogromnim poštovanjem.

Dakle, kompletna i kompleksna ličnost kojeg je gradilo dvadeseto stoljeće, stoljeće dva svjetska rata i stoljeće radikalnih i krvavih revolucija. Ne može se Tita zamisliti bez te epohe niti epohu, stoljeće bez Tita.

Bio je to veliki izazov, završiti seriju od trinaest jednosatnih epizoda i utisnuti u film dio vlastitog iskustva jer živjeli smo i stvarali u Titovoj epohi.

Svi ti briljantni svjedoci bili su bliski Titu, njihove sudbine kroz seriju isprepletene su usponima i padovima, ljubavima i razočaranjima, napuštanjima i izolacijama. I svim onim što osjećamo kao dio svog vlastitog života. Htjeli smo pokazati, a svjedoci su to potvrdili, da je Tito bio jedan običan- neobičan čovjek, jer mi nismo ništa interpretirali nego smo slagali njihove bogate živote uz Tita i tako se sam ocrtao i Titov život i djelovanje, njegov karakter i akcija, uspjesi i zablude. Tako smo dobili emotivni slijed koje gledalac prati srcem a ne samo razumom. Ostaje da nam presude generacije koje dolaze.

MONITOR: Razmišljate li da o Titu napravite igrani film?
ZAFRANOVIĆ: Svojevremeno je izašla agencijska vijest da bi i De Niro i Stalone željeli igrati Tita. U jedom razgovoru, kad sam preko jedne veze došao u kontakt sa Spilbergom, rekao mi je da jedino što bi ga zanimalo iz naših krajeva je igrana serija o Titu. Neko sam se vrijeme bavio mišlju da po našoj dokumentarnoj seriji i ispovijesti svjedoka napišemo scenarij za igranu seriju i predložimo to američkom producentu. To ostaje kao mogućnost, jer jedino Tito od svih velikih državnika nema TV adaptaciju života i djelovanja. Tema je velika a i Tito je još brend.

MONITOR: Najavljujete novi film „Karuzo”, sa ličnostima i događajima iz 1940. u Splitu. Kao jedan hrvatski, splitski Amarkord. Da li je felinijevska obrada fašizma prijemčivija od one koju ste vi već pokazali, naročito u „Okupaciji u 26 slika”?
ZAFRANOVIĆ: Karuzo je moj povratak Dalmaciji, mom izvorištu i mojoj splitskoj ulici. Nema trenutka kad me ta ulica ne prati na mojim putovanjima kroz vrijeme i gradove u kojima sam živio i živim, a živim već davno izvan Splita.

Karuzo je komedija sa suzama, do koje mjere može čovjek biti zločest i u organiziranoj podvali osramotiti nejakog uličnog umjetnika. Dakle, film o nama, o manipulaciji sa umjetnicima najprije pojedinačno, a zatim kroz masovne svečanosti ruganja i izopačenosti u koju spada i nadolazeći fašizam neposredno pred Drugi svjetski rat. U toj ludnici ljudi se svrstavaju na stranu jačega, preuzimaju uloge egzekutora prema svima koji misle drugačije, uglavnom zlo se širi i u najniže slojeve pučanstva, nacije postaju svetinje, dozvoljeno je pojedinačno i masovno ubijanje u ime novog poretka, u ime nacije. Sve što je tuđe pa bio to i vlastiti otac, treba satrti, uništiti i sravniti sa ove svete zemlje. Posljedice i akumulirana mržnja traje do današnjeg dana i tu nema kraja. To je samo finale Karuza u čijem smo liku svi mi umjetnici prevareni i izmanipulirani, mi i naša djela.

MONITOR: Bili ste politički emigrant iz Tuđmanove Hrvatske 90-ih godina. Film Testament-sumrak stoljeća, završavali ste van zemlje. Danas je Hrvatska u EU, ali je evo potresa niz kompromitujućih poteza i događaja vezanih kako za kulturu ljudskih prava tako i za stare i 90-ih godina obnovljene nacionalističke resantimane. Iz čega to danas dolazi?
ZAFRANOVIĆ: Pravili smo filmove zbog straha da se agresivni nacionalizam i fašizam u ovim krajevima može vratiti i uništiti nacije u čije se ime izvršavaju genocidi na drugima, uništavaju druge nacije i rase. Ti filmovi bili su svojevrsni krik protiv, ali nisu imali neki veliki efekat, sve se devedesetih godina ponovilo. U Parizu sam montirao film Testament iz 1941. godine,a navečer bi gledao televiziju 1991. godine. Gotovo identične slike, govor mržnje, ubijanja i razaranja, ponovili su se. Htio sam napustiti film i vratiti se slikarstvu, pokušao sam slikati razočaran sa svim što smo sa filmovima napravili.

No život ide dalje. Nedavno sam pisao direktoru HTV da bi bilo dobro konačno prikazati film Zalazak stoljeća-testament široj javnosti, jer je taj film o ustaškoj fašističkoj državi bio praktički sve ove godine zabranjen, a HTV je čak bila i koproducent. Film je obišao cijeli svijet i bio bi red da se sada u doba širenja stadionskog ustaštva film prikaže, bio bi čak i edukativan, može i uz diskusiju za i protiv, ali da se konačno u ovoj tzv. demokraciji on prikaže. Nemamo odgovora sa HTV, s tim sam upoznao i predsjednika Josipovića. Vidjeti ćemo zrelost vladajućih da raskrste sa tom najsramnijom epizodom naše povijesti i pokažu šta je ta ustaška ideologija uradila u Jasenovcu i drugim logorima smrti pod pozdravom Za dom spremni.

MONITOR: U vašim planovima bio je i film po romanu Vidosava Stevanovića „Ostrvo Balkan”?
ZAFRANOVIĆ: U ruke mi je došla knjiga Vidosava Stevanovića Ostrvo Balkan. Pet godina je trajalo finaciranje tog međunarodnog projekta u kojem smo razotkrili ,,tko je gospodar svijeta”. Nažalost, film nije realiziran, bilo je dosta atmosfere i ljudi koji su bili protiv.

MONITOR: Posljednje decenije ste uglavnom proveli u Pragu. Češka umjetnost važi za subverzivnu, satiričnu ili metaforičku i mnogo manje narativno-eksplicitnu kada govori o „pojavi zla u istoriji”. Kao češki đak, vi ste najveće uspjehe, međutim, postigli upravo snažnim naturalizmom i „dokumentarizmom privatnog”?
ZAFRANOVIĆ: Velika je češka kinematografija, imala je krizu devedesetih godina iz prelaza na vulgarni tržni kapitalizam, ali ih ni to nije uništilo jer je ta velika i utemeljena tradicija filma do danas silna. U to vrijeme jedan je talentirani mladić založio kuću da napravi film, majka je ostala bez kuće ali je ostao FILM. Česi masovno gledaju svoje filmove i cijene svoje autore. U socijalizmu, bilo je zabranjenih filmova i autora, ali taj žar za slobodom napravio je neke od najboljih filmova svjetske kinematografije. Kad je sloboda došla bili su neko vrijeme bez udarnih tema kao da im se izmakla zemlja ispod njih. Danas su ponovo kritični, posebno u dokumentarnim filmovima. Mene smatraju već svojim autorom retrospektive mi je po svijetu otvarao legendarni ministar kulture Pavel Dostal, a u mojim filmovima ugrađeni su u svakom kadru moji profesori Klos i Vavra. Ne po osjećaju svijeta koji je drugačiji od njihovog, ja sam Mediteranac, ali po profesiji sasvim sigurno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo