Povežite se sa nama

INTERVJU

SENKA BULIĆ, GLUMICA I REDITELJKA: Promjena svijeta kroz umjetnost

Objavljeno prije

na

Hrvatska umjetnica Senka Bulić godinama je u centru pažnje kako hrvatske, tako i regionalne kulturne javnosti. Crnogorska publika je pamti kao glumicu u predstavi Slobodana Milatovića Kasandra, po predstavi MA & AL u režiji Ivice Buljana, ali i kao rediteljku Rozamunde, rađenu po tekstu nobelovke Elfride Jelinek. Na prethodnom FIAT-u gostovala je s predstavom Rekvijem za organe – pokora, koju je Senka Bulić režirala, bila producent, ali i u kojoj je glumila. Ova darovita umjetnica bila je i direktorica Scene Gorica, dvije godine i direktorica dramskog programa 57.i 58. Splitskog ljeta. Osnivačica je Kazališta Hotel Bulić. U Zagrebu je 16. januara održana premijera predstave o životu Patti Smith Dream of life Kazališta Hotel Bulić, u režiji Ivice Buljana i Senke Bulić. Takođe, Senka Bulić postavila je dječju predstavu Šuma Striborova, a ovih dana održana je premijera predstave Roberto Zucco, koju je Ivica Buljan režirao u Budimpešti prema tekstu Bernard-Marieja Koltesa, u kojoj Senka Bulić glumi.

MONITOR: Vaša nova predstava ,,Dream of live” inspirisana je životom Patti Smith i prati genezu umjetnika, kao i rast kreacije iz duha toga vremena. Takođe istražujete američku bit generaciju. Kako ste došli na ideju da radite ovu predstavu i kako je tekla realizacija?
BULIĆ: Odavno već razmišljam o tome, ideja se gradila još otkad mi je Ivica Buljan predložio da radim Patti Smith. Dugo sam proučavala materijal o njoj, o periodu u kojem je stvarala, filmove, knjige, muziku, sve umjetnike koji su bili dio jake, revolucionarne scene Njujorka… Angažirali smo dvije sjajne mlade autorice Jelenu Svilar i Moranu Foretić da napišu svoj autorski tekst, koji je neka njihova priča o Patti. Napisale su tekst koji je oslonjen na biografske podatke , ali vrlo suptilan, rafinirani tekst, bez kiča, ilustracije….Tekst je priča o Pattinoj pobuni, mogućnosti promjene svijeta kroz umjetnost. U predstavi performansu, osim mene na sceni su Stipe Kostanić glumac , glazbenici Neven Svilar, Mario Kovačević i Petar Aleraj…

MONITOR: Muzičarka i pjesnikinja Peti Smit je definitivno impresivna i vrlo jedinstvena umjetnica, koja je mnogima bila inspiracija. Šta za Vas ona predstavlja?
BULIĆ: Mene je period kojim se bavimo u predstavi također odredio, obilježili su me autori koji su bili dio te scene Robert Mapplethorpe, Sam Shepard, Andy Warhol, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Morrison, Ginsberga, Burroughs, bitnici… Autori koji su dio njenog svijeta su autori uz koje sam ja odrastala Genet, Rimbaud… Režirala sam Genetove tekstove, igrala u njima. “Gospa od cvijeća” je moj najdraži roman.

U tekstu se galerija likova izmjenjuje kao umjetnički ringišpil uz sve ono što je izraslo iz njih – ekspresija, nastup, glazba kao poslanje i kao sredstvo komunikacije s publikom.

MONITOR: Nedavno smo u Podgorici, u okviru FIAT-a, gledali Vašu predstavu ,,Rekvijem za organe – Pokora”, u kojoj nastupate sa Ivanom Jozić i Damirom Martinovićem Mrletom iz grupe “LET3”. Predstava inspirisana filozofijom i tekstovima Antonina Artaud nikog nije ostavila ravnodušnim i publika je ispratila aplauzom. Koliko je teško i naporno izvoditi ovu predstavu?
BULIĆ: Artaudovi tekstovi su mi već dugo važna inspiracija. Prije dvije godine sam radila predstavu Svršimo s božjim sudom part one. Htjela sam Artaudov materijal provesti kroz sebe kao izvođača, ne da bih ga ilustrirala nego da bi taj tekst u meni neprestano proizvodio neočekivane reakcije. Vratio me je mom performerskom biću. Artaudova mašta kroz tragično viđenje svijeta donosi kazalište krvi, tijela, genezu stvaranja i želju za dubokom fizičkom promjenom što je inspiriralo ljude poput Allena Ginsberga, Richarda Foremana, Sama Sheparda, i Jima Morrisona, koji su mu odali počast. Artaudova aktualnost je sablasno autentična i danas.

Predstava s kojom smo gostovali na FIAT-u Rekvijem za organe –pokora s Damirom Martinovićem Mrletom i Ivanom Jozić rad je na skupu tekstova što ih je priredio za radijsko izvođenje 1947. godine. Bili su toliko subverzivni da je direktor radija emisiju skinuo s programa u montaži. Dio ove cjeline je i poema Kazalište okrutnosti, koja se naslovom i idejno poziva na poznate autorove manifestne tekstove objavljene 1932. i 1933. iako nije bila uključena u radijsku izvedbu zbog vremenskog ograničenja. Izvedbu tekstova pratili su glazbeni i govorni zvučni efekti. Bavljenje zvukom je platforma istraživanja i u ovom projektu. Damir Martinović Mrle je posebnim softverima i hardwerima projekta X-th Sense Marca Donnarumma došao do zvukova unutrašnjih organa nas izvođača koji smo u predstavi ozvučeni posebnim mikrofonima i sami organski stvaramo zvuk.

MONITOR: U Zetskom domu na Cetinju prije par godina radili ste ,,Rozamundu” Elfride Jelinek. Predstava je dobila par nagrada, a prošle godine na Festivalu alternativnog i novog teatra (INFANT) u Novom Sadu, žiri je jednoglasno donio odluku uz obrazloženje ,,da je rediteljka Senka Bulić u predstavi moćnih glumačkih kreacija i raskošne vizuelne ljepote sugestivno scenski prikazala vječitu misteriju muško-ženskog odnosa”. Kakav je život ove predstave u regionu, jer se više ne igra u Crnoj Gori?
BULIĆ: Predstava je izvrsno prošla na INFANT-u, jednako i od publike i žirija koji je jednoglasno dodijelio predstavi nagradu za najbolju u cjelini na festivalu. I dalje dobivamo pozive za igranje predstave. Planiramo zagrebačke izvedbe i u pregovorima smo za još neka regionalna gostovanja. Jako mi je drago da je ta izvedba dovela do novih poziva, stvorio se naglo veliki interes. Za mene ova nagrada kao i mnoge druge znači potvrdu važnosti mog teatarskog puta.

MONITOR: Vaša strast za pozorištem i umjetnošću je stvarno velika. Kako uspijevate da glumite, režirate i producirate toliko projekata?
BULIĆ: Izabrala sam poziciju, svoj prostor slobode, unatoč tome što mnoge okolnosti nisu nakolonjene u toj situaciji, ali me ne odvraćaju od mog umjetničkog puta. Osjetila na svojoj koži vrlo negativno što znači kad istinski radite velike, vrijedne projekte (Gorica-Kiklop, Splitsko ljeto- Adio kauboju). Uvijek angažiram umjetnike koji žele stvarati kazalište izvan konvencionalnih modela koji vladaju u Hrvatskoj, ljude koji žele modele koji nude vitalnost i mobilnost. Pokreće me želja za stvaranjem pa nemam osjećaj da radim toliko puno, svemu se jednako predajem, mislim da se ne zakidam ni u glumačkom ni redateljskom ni producentskom poslu zato što ih intenzivno istovremeno živim.

MONITOR: Kod nas nezavisni projekti prosto i da ne postoje. Rijetko kad se desi neki da nije rađen u okviru državnog ili opštinskog pozorišta. Kako uspijeva Kazalište ,,Hotel Bulić”?
BULIĆ: U egzistencijalnom smislu je puno teže raditi u nezavisnim produkcijama. Ali ja ipak biram taj put jer mi je jako bitna moja umjetnička pozicija, beskompromisno bavljenje umjetnošću, za koje nisam sigurna da bih mogla ostvariti uvijek u nekom institucionalnom mehanizmu. Vrlo su nepovoljni i otežani uvjeti rada na nezavisnoj sceni iako se upravo na njoj događaju zanimljivi projekti, relevantni u domaćem i inozemnom kontekstu. Vrlo je teško u nesigurnim uvjetima održati kontinuitet izvedbi, postoje brojni problemi koji otežavaju funkcioniranje. Ali pokretačka je mogućnost da radim one autore koje volim, da biram umjetnike s kojima želim raditi i koji imaju istu želju za rad sa mnom. Svi mi koji radimo u tim uvjetima želimo sačuvati svoje autentične umjetničke prostore usprkos demotivirajućem kontekstu.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Tomislav ĆURKOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo