Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVEN RADUNOVIĆ, POSLANIK DEMOKRATSKOG FRONTA I PREDSJEDNIK ODBORA ZA EVROPSKE INTEGRACIJE: Bojkot, ali svi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Demokratski front je više puta govorio o izbornim manipulacijama na osnovu kojih Đukanović i njegova koalicija dobijaju izbore. Sa kakvom nadom ulazite u izbornu trku u Ulcinju?

RADUNOVIĆ: Demokratski front nema iluzija kada je ulcinjski izborni rezultat u pitanju. Naš cilj je da ponovimo ili blago poboljšamo rezultat sa parlamentarnih izbora. Dominantnu ulogu u formiranju vlasti će imati liste albanskih nacionalnih stranaka i DPS. Međusobne optužbe, koje čujemo ovih dana iz redova dojučerašnjih koalicionih partnera, jasno pokazuju da DPS nije jedini učesnik u prljavim političkim igrama u Ulcinju, tako da će izborni ambijent biti tradicionalan – nedemokratski.

MONITOR: Ima li smisla uopšte izlaziti na takve izbore i kako tumačite ovu strategiju da DPS „razvlači” lokalne izbore?
RADUNOVIĆ: Strategija DPS-a da se izbori organizuju u što manje opština odjednom, kako bi kompletan državni i paradržavni aparat mogao da se fokusira na jedan ili dva grada, sama po sebi dokaz je namjere da se državni resursi zloupotrijebe u partijske svrhe. Afera Snimak je samo donijela audio konfirmaciju te namjere. Pitanje smislenosti izlaska na izbore pod ovakvim uslovima je, naravno, potpuno logično. Budite sigurni da kad bi zavisilo od DF, opozicija ne bi izlazila na ovakve izbore. Međutim, dosad drugi relevantni činioci na opozicionoj sceni nisu pokazivali razumijevanje za takvu ideju, a bojkot od strane samo jedne stranke ili koalicije ne bi promijenio ništa, osim što bi odgovorne političare ostavio van državnog ili lokalnog parlamenta, a one manje odgovorne nagradio većim brojem mandata. To smo već imali prilike da vidimo.

MONITOR: Koliko su značajni izbori u Podgorici i ima li opozicija zajedničku strategiju kako da pobijedi na tim izborima?
RADUNOVIĆ: Značaj izbora za Skupštinu Glavnog grada je višestruk i toga su svjesni svi na političkoj pozornici. S jedne strane, u Podgorici živi 30% stanovništva Crne Gore, a njen politički, ekonomski, kulturni ili sportski značaj daleko prevazilazi taj procenat. S druge strane, uz sve zloupotrebe, pritiske i krađe, opozicija je u prethodne dvije izborne utakmice prilično ubjedljivo pobjeđivala vlast. I kad su DPS-SDP bili zajedno (parlamentarni izbori) i kad je Miodrag Lekić pobijedio Vujanovića na predsjedničkim izborima. Da li je ovo što sam naveo o značaju Podgorice i realnim šansama opozicije da pobijedi, dovoljno opravdanje za davanje legitimiteta očekivano neregularnom izbornom procesu? Mislim da jeste. Iako to možda nije principijelno, smatram da treba iskoristiti veliku šansu da pobjedom u Podgorici krenu dugo očekivane promjene. Uostalom, u borbi sa ovakvom nemoralnom, korumpiranom i kriminalizovanom vlašću, ne postoji potez ili aktivnost zbog kojih bi normalan čovjek trebalo da osjeća grižu savjesti.

Po mom mišljenju, sve stranke ili koalicije koje su u opoziciji u Skupštini Crne Gore trebalo bi samostalno da izađu na predstojeće izbore. To je najsigurniji način da se prikupe svi glasovi Podgoričana koji su protiv DPS i SDP, jer se izbjegavaju situacije u kojima bi neki birač apstinirao zbog animoziteta prema političaru koji bi bio na zajedničkoj listi sa njegovom strankom. Potreban nam je svaki glas, jer opozicija mora da pobijedi i DPS i SDP. Jasni su planovi socijaldemokrata, kroz poruke koje šalju starijem partneru da je Miomir Mugoša jedina prepreka njihovoj saradnji.

MONITOR: Prema nekim analizama jedini izlaz za uspostavljanje funkcionalne demokratije je stvaranje nove većine u parlamentu: opozicija plus SDP, koja bi formirala tehničku vladu i pripremila prve slobodne izbore u Crnoj Gori.
RADUNOVIĆ: Ne slažem se sa analizama da je to jedini izlaz, ne želim SDP-u da pridajem toliki značaj, ali definitivno jeste najbrži i sa pravno-tehničkog aspekta najlakše ostvariv. Međutim, još prije mjesec rekao sam da ne mislim da će SDP tako brzo ,,ostaviti” DPS. I jedni i drugi će se truditi da koalicija opstane sve dok ne obezbijede zadovoljavajuće alternativno rješenje.

MONITOR: Na čelu ste jednog od najvažnijih odbora u Skupštini. Mislite li da proces evropskih integracija zaista može promijeniti Crnu Goru? I koliku podršku Evrope ima opozicija?
RADUNOVIĆ: Ispunjavanje obaveza koje nam nameće proces EU integracija, smatram prečicom do standarda i civilizacijskih vrijednosti koje sami, očigledno, nismo bili u stanju da usvojimo. Iskreno vjerujem da nam predpristupni pregovori, ukoliko im budemo posvećeni, mogu pomoći da postanemo bolje i poštenije društvo, kao i poželjnije mjesto za odrastanje naše djece. Kad to postignemo, manje će biti važno hoćemo li stvarno i ući u EU.

Kako se Brisel bude uvjeravao da je aktuelna vlast neiskren partner, kada su ozbiljne reforme u pitanju, tako će opozicija dobijati sve veću podršku. Ima li boljeg dokaza o prevarnom ponašanju DPS-a od njegovog djelovanja u Radnoj grupi za izgradnju povjerenja u izborni proces ili u Anketnom odboru, osnovanom da se ispita afera Snimak? Nećemo dugo čekati na relativizovanje važnosti EU integracija od strane Đukanovićeve vlasti.

MONITOR: Očekujete li konkretne rezultate od otvaranja poglavlja 23 i 24?
RADUNOVIĆ: Brisel će insistirati na vladavini prava, nezavisnom pravosuđu, slobodi medija i efikasnijoj borbi protiv kriminala i korupcije. Svi znamo da to, u stvari, znači: podizanje optužnica, poštena suđenja, presude i oduzimanje nelegalno stečene imovine ljudima koji su, kao miljenici i saradnici režima, dosad bili zaštićeni. Ne vjerujem da kod premijera i njegovih saradnika postoji politička volja za preduzimanjem ovih koraka. Pravi rezultati se mogu očekivati tek nakon smjene režima.

MONITOR: Kako tumačite stavove zvaničnog Beograda da bi srpske partije u Crnoj Gori trebalo da uđu u Đukanovićevo vladajuće kolo i kakav je stav Nove o tome?
RADUNOVIĆ: Razumljiv je stav da bi Srbi u Crnoj Gori najlakše rješavali nagomilane probleme iz pozicije vlasti. Svjesna toga, Nova stvara uslove za smjenu režima koji je kreirao te nagomilane probleme svim građanima Crne Gore, a posebno Srbima. Sarađujemo i sarađivaćemo sa onima koji su spremni da grade društvo ravnopravnih, u kojem će važiti demokratski standardi modernih evropskih država. Svi koji misle da je legitimno diskriminisati govornike srpskog jezika ili da mladi Srbi ne treba da imaju jednake šanse pri zapošljavanju u državnoj upravi, završiće na smetlištu istorije, zajedno sa inspiratorom i glavnim realizatorom ovih nedjela – Milom Đukanovićem.

MONITOR: Da li umjesto ovih priča o državotvornom bloku treba razmišljati o srpsko-crnogorskom pomirenju u okviru opozicije, jer i tu ideju kao da hoće da preotme Đukanović i iskoristi je za održavanje moći i ovakvog poretka?
RADUNOVIĆ: Fundament za taj veoma važan proces može da bude Deklaracija o pomirenju, koju su 20. maja 2012. godine potpisali istaknuti srpski i crnogorski intelektualci. U njoj se kaže da je došao trenutak za istorijsko pomirenje Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori, i zatvaranje podjela koje su usporavale demokratizaciju i ekonomski i kulturni razvoj posljednjih 100 godina.

MONITOR: Posljednjih mjeseci sve je izraženije nasilje protiv neistomišljenika vlasti, posebno kritičkih medija i pojedinaca. Čini se da opozicija nije snažno stala u njihovu odbranu.
RADUNOVIĆ: Ne mogu da se složim sa tom konstatacijom. Opozicija čini sve, što je u njenoj moći, da zaštiti slobodne medije i hrabre pojedince koji dižu glas protiv nedemokratske vlasti. Pored osude nasilja, učestvujemo i podržavamo sve proteste kojima se traži hitna akcija protiv inspiratora i egzekutora, dok u svakodnevnoj komunikaciji sa predstavnicima međunarodne zajednice insistiramo na konstantnom pritisku na režim, koji za rezultat treba da ima efikasne istražne radnje i pravosnažne osude stvarnih počinilaca i njihovih naredbodavaca. Problem nasilja nad medijima i novinarima postao je i sastavni dio mnogih međunarodnih dokumenata. To je najviše što se može očekivati od nekog ko ne raspolaže izvršnom vlašću. Nakon preuzimanja vlasti, nijedan od zlikovaca neće ostati zaštićen.

Đukanovićeva pozicija je sve nepodnošljivija

MONITOR: Kako tumačite jezik mržnje koji državni mediji i politički vrh, prije svega Milo Đukanović, upućuju svojim oponentima i kritičkim medijima?
RADUNOVIĆ: Zahtjevi iz Evrope da se u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije pređe sa riječi na djela, čine Đukanovićevu poziciju sve nepodnošljivijom. Treba hapsiti prijatelje i rođake. Kada se tome dodaju računi koji svakodnevno pristižu, a odnose se na kriminalno ili nestručno, svejedno je, vođenje državne ekonomije, potpuno je razumljivo da premijer gubi živce i pribjegava ponašanju i rječniku koji je dosad, uglavnom, izbjegavao.

Mediji u državnom vlasništvu, kao i neki privatni, koje uređuju režimski ,,specijalci”, produkuju atmosferu imanentnu komunističkim društvima prošlog vijeka. U njima su kritičari diktatora i njegovog režima postajali legitimne mete svakojakih ludaka i kriminalaca.

Manevar iz Marovićeve kuhinje

MONITOR: Kako tumačite otopljavanje odnosa između SPC i DPS-a, da li je i to dio ove strategije da bi prosrpske partije trebalo da uđu u koaliciju sa Milom Đukanovićem?
RADUNOVIĆ: Obradovala bi me svaka relaksacija položaja SPC u Crnoj Gori, makar ona bila i proizvod neiskrenog ponašanja DPS-a. Nažalost, od toga nema ništa. Za Đukanovićev tim ništa nije sveto, pa odatle pokušaj zloupotrebe Crkve u dnevnopolitičke svrhe. Ovim manevrom, smišljenim u kuhinji Svetozara Marovića, pokušavaju da stvore alibi za nekog novog Novaka Kilibardu, kako bi režim dobio vještačko disanje od Srba, istih onih nad kojima se iživljavao posljednjih petnaestak godina.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo