Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVEN RADUNOVIĆ, POSLANIK DEMOKRATSKOG FRONTA I PREDSJEDNIK ODBORA ZA EVROPSKE INTEGRACIJE: Bojkot, ali svi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Demokratski front je više puta govorio o izbornim manipulacijama na osnovu kojih Đukanović i njegova koalicija dobijaju izbore. Sa kakvom nadom ulazite u izbornu trku u Ulcinju?

RADUNOVIĆ: Demokratski front nema iluzija kada je ulcinjski izborni rezultat u pitanju. Naš cilj je da ponovimo ili blago poboljšamo rezultat sa parlamentarnih izbora. Dominantnu ulogu u formiranju vlasti će imati liste albanskih nacionalnih stranaka i DPS. Međusobne optužbe, koje čujemo ovih dana iz redova dojučerašnjih koalicionih partnera, jasno pokazuju da DPS nije jedini učesnik u prljavim političkim igrama u Ulcinju, tako da će izborni ambijent biti tradicionalan – nedemokratski.

MONITOR: Ima li smisla uopšte izlaziti na takve izbore i kako tumačite ovu strategiju da DPS „razvlači” lokalne izbore?
RADUNOVIĆ: Strategija DPS-a da se izbori organizuju u što manje opština odjednom, kako bi kompletan državni i paradržavni aparat mogao da se fokusira na jedan ili dva grada, sama po sebi dokaz je namjere da se državni resursi zloupotrijebe u partijske svrhe. Afera Snimak je samo donijela audio konfirmaciju te namjere. Pitanje smislenosti izlaska na izbore pod ovakvim uslovima je, naravno, potpuno logično. Budite sigurni da kad bi zavisilo od DF, opozicija ne bi izlazila na ovakve izbore. Međutim, dosad drugi relevantni činioci na opozicionoj sceni nisu pokazivali razumijevanje za takvu ideju, a bojkot od strane samo jedne stranke ili koalicije ne bi promijenio ništa, osim što bi odgovorne političare ostavio van državnog ili lokalnog parlamenta, a one manje odgovorne nagradio većim brojem mandata. To smo već imali prilike da vidimo.

MONITOR: Koliko su značajni izbori u Podgorici i ima li opozicija zajedničku strategiju kako da pobijedi na tim izborima?
RADUNOVIĆ: Značaj izbora za Skupštinu Glavnog grada je višestruk i toga su svjesni svi na političkoj pozornici. S jedne strane, u Podgorici živi 30% stanovništva Crne Gore, a njen politički, ekonomski, kulturni ili sportski značaj daleko prevazilazi taj procenat. S druge strane, uz sve zloupotrebe, pritiske i krađe, opozicija je u prethodne dvije izborne utakmice prilično ubjedljivo pobjeđivala vlast. I kad su DPS-SDP bili zajedno (parlamentarni izbori) i kad je Miodrag Lekić pobijedio Vujanovića na predsjedničkim izborima. Da li je ovo što sam naveo o značaju Podgorice i realnim šansama opozicije da pobijedi, dovoljno opravdanje za davanje legitimiteta očekivano neregularnom izbornom procesu? Mislim da jeste. Iako to možda nije principijelno, smatram da treba iskoristiti veliku šansu da pobjedom u Podgorici krenu dugo očekivane promjene. Uostalom, u borbi sa ovakvom nemoralnom, korumpiranom i kriminalizovanom vlašću, ne postoji potez ili aktivnost zbog kojih bi normalan čovjek trebalo da osjeća grižu savjesti.

Po mom mišljenju, sve stranke ili koalicije koje su u opoziciji u Skupštini Crne Gore trebalo bi samostalno da izađu na predstojeće izbore. To je najsigurniji način da se prikupe svi glasovi Podgoričana koji su protiv DPS i SDP, jer se izbjegavaju situacije u kojima bi neki birač apstinirao zbog animoziteta prema političaru koji bi bio na zajedničkoj listi sa njegovom strankom. Potreban nam je svaki glas, jer opozicija mora da pobijedi i DPS i SDP. Jasni su planovi socijaldemokrata, kroz poruke koje šalju starijem partneru da je Miomir Mugoša jedina prepreka njihovoj saradnji.

MONITOR: Prema nekim analizama jedini izlaz za uspostavljanje funkcionalne demokratije je stvaranje nove većine u parlamentu: opozicija plus SDP, koja bi formirala tehničku vladu i pripremila prve slobodne izbore u Crnoj Gori.
RADUNOVIĆ: Ne slažem se sa analizama da je to jedini izlaz, ne želim SDP-u da pridajem toliki značaj, ali definitivno jeste najbrži i sa pravno-tehničkog aspekta najlakše ostvariv. Međutim, još prije mjesec rekao sam da ne mislim da će SDP tako brzo ,,ostaviti” DPS. I jedni i drugi će se truditi da koalicija opstane sve dok ne obezbijede zadovoljavajuće alternativno rješenje.

MONITOR: Na čelu ste jednog od najvažnijih odbora u Skupštini. Mislite li da proces evropskih integracija zaista može promijeniti Crnu Goru? I koliku podršku Evrope ima opozicija?
RADUNOVIĆ: Ispunjavanje obaveza koje nam nameće proces EU integracija, smatram prečicom do standarda i civilizacijskih vrijednosti koje sami, očigledno, nismo bili u stanju da usvojimo. Iskreno vjerujem da nam predpristupni pregovori, ukoliko im budemo posvećeni, mogu pomoći da postanemo bolje i poštenije društvo, kao i poželjnije mjesto za odrastanje naše djece. Kad to postignemo, manje će biti važno hoćemo li stvarno i ući u EU.

Kako se Brisel bude uvjeravao da je aktuelna vlast neiskren partner, kada su ozbiljne reforme u pitanju, tako će opozicija dobijati sve veću podršku. Ima li boljeg dokaza o prevarnom ponašanju DPS-a od njegovog djelovanja u Radnoj grupi za izgradnju povjerenja u izborni proces ili u Anketnom odboru, osnovanom da se ispita afera Snimak? Nećemo dugo čekati na relativizovanje važnosti EU integracija od strane Đukanovićeve vlasti.

MONITOR: Očekujete li konkretne rezultate od otvaranja poglavlja 23 i 24?
RADUNOVIĆ: Brisel će insistirati na vladavini prava, nezavisnom pravosuđu, slobodi medija i efikasnijoj borbi protiv kriminala i korupcije. Svi znamo da to, u stvari, znači: podizanje optužnica, poštena suđenja, presude i oduzimanje nelegalno stečene imovine ljudima koji su, kao miljenici i saradnici režima, dosad bili zaštićeni. Ne vjerujem da kod premijera i njegovih saradnika postoji politička volja za preduzimanjem ovih koraka. Pravi rezultati se mogu očekivati tek nakon smjene režima.

MONITOR: Kako tumačite stavove zvaničnog Beograda da bi srpske partije u Crnoj Gori trebalo da uđu u Đukanovićevo vladajuće kolo i kakav je stav Nove o tome?
RADUNOVIĆ: Razumljiv je stav da bi Srbi u Crnoj Gori najlakše rješavali nagomilane probleme iz pozicije vlasti. Svjesna toga, Nova stvara uslove za smjenu režima koji je kreirao te nagomilane probleme svim građanima Crne Gore, a posebno Srbima. Sarađujemo i sarađivaćemo sa onima koji su spremni da grade društvo ravnopravnih, u kojem će važiti demokratski standardi modernih evropskih država. Svi koji misle da je legitimno diskriminisati govornike srpskog jezika ili da mladi Srbi ne treba da imaju jednake šanse pri zapošljavanju u državnoj upravi, završiće na smetlištu istorije, zajedno sa inspiratorom i glavnim realizatorom ovih nedjela – Milom Đukanovićem.

MONITOR: Da li umjesto ovih priča o državotvornom bloku treba razmišljati o srpsko-crnogorskom pomirenju u okviru opozicije, jer i tu ideju kao da hoće da preotme Đukanović i iskoristi je za održavanje moći i ovakvog poretka?
RADUNOVIĆ: Fundament za taj veoma važan proces može da bude Deklaracija o pomirenju, koju su 20. maja 2012. godine potpisali istaknuti srpski i crnogorski intelektualci. U njoj se kaže da je došao trenutak za istorijsko pomirenje Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori, i zatvaranje podjela koje su usporavale demokratizaciju i ekonomski i kulturni razvoj posljednjih 100 godina.

MONITOR: Posljednjih mjeseci sve je izraženije nasilje protiv neistomišljenika vlasti, posebno kritičkih medija i pojedinaca. Čini se da opozicija nije snažno stala u njihovu odbranu.
RADUNOVIĆ: Ne mogu da se složim sa tom konstatacijom. Opozicija čini sve, što je u njenoj moći, da zaštiti slobodne medije i hrabre pojedince koji dižu glas protiv nedemokratske vlasti. Pored osude nasilja, učestvujemo i podržavamo sve proteste kojima se traži hitna akcija protiv inspiratora i egzekutora, dok u svakodnevnoj komunikaciji sa predstavnicima međunarodne zajednice insistiramo na konstantnom pritisku na režim, koji za rezultat treba da ima efikasne istražne radnje i pravosnažne osude stvarnih počinilaca i njihovih naredbodavaca. Problem nasilja nad medijima i novinarima postao je i sastavni dio mnogih međunarodnih dokumenata. To je najviše što se može očekivati od nekog ko ne raspolaže izvršnom vlašću. Nakon preuzimanja vlasti, nijedan od zlikovaca neće ostati zaštićen.

Đukanovićeva pozicija je sve nepodnošljivija

MONITOR: Kako tumačite jezik mržnje koji državni mediji i politički vrh, prije svega Milo Đukanović, upućuju svojim oponentima i kritičkim medijima?
RADUNOVIĆ: Zahtjevi iz Evrope da se u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije pređe sa riječi na djela, čine Đukanovićevu poziciju sve nepodnošljivijom. Treba hapsiti prijatelje i rođake. Kada se tome dodaju računi koji svakodnevno pristižu, a odnose se na kriminalno ili nestručno, svejedno je, vođenje državne ekonomije, potpuno je razumljivo da premijer gubi živce i pribjegava ponašanju i rječniku koji je dosad, uglavnom, izbjegavao.

Mediji u državnom vlasništvu, kao i neki privatni, koje uređuju režimski ,,specijalci”, produkuju atmosferu imanentnu komunističkim društvima prošlog vijeka. U njima su kritičari diktatora i njegovog režima postajali legitimne mete svakojakih ludaka i kriminalaca.

Manevar iz Marovićeve kuhinje

MONITOR: Kako tumačite otopljavanje odnosa između SPC i DPS-a, da li je i to dio ove strategije da bi prosrpske partije trebalo da uđu u koaliciju sa Milom Đukanovićem?
RADUNOVIĆ: Obradovala bi me svaka relaksacija položaja SPC u Crnoj Gori, makar ona bila i proizvod neiskrenog ponašanja DPS-a. Nažalost, od toga nema ništa. Za Đukanovićev tim ništa nije sveto, pa odatle pokušaj zloupotrebe Crkve u dnevnopolitičke svrhe. Ovim manevrom, smišljenim u kuhinji Svetozara Marovića, pokušavaju da stvore alibi za nekog novog Novaka Kilibardu, kako bi režim dobio vještačko disanje od Srba, istih onih nad kojima se iživljavao posljednjih petnaestak godina.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo