Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVEN RADUNOVIĆ, POSLANIK DEMOKRATSKOG FRONTA I PREDSJEDNIK ODBORA ZA EVROPSKE INTEGRACIJE: Bojkot, ali svi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Demokratski front je više puta govorio o izbornim manipulacijama na osnovu kojih Đukanović i njegova koalicija dobijaju izbore. Sa kakvom nadom ulazite u izbornu trku u Ulcinju?

RADUNOVIĆ: Demokratski front nema iluzija kada je ulcinjski izborni rezultat u pitanju. Naš cilj je da ponovimo ili blago poboljšamo rezultat sa parlamentarnih izbora. Dominantnu ulogu u formiranju vlasti će imati liste albanskih nacionalnih stranaka i DPS. Međusobne optužbe, koje čujemo ovih dana iz redova dojučerašnjih koalicionih partnera, jasno pokazuju da DPS nije jedini učesnik u prljavim političkim igrama u Ulcinju, tako da će izborni ambijent biti tradicionalan – nedemokratski.

MONITOR: Ima li smisla uopšte izlaziti na takve izbore i kako tumačite ovu strategiju da DPS „razvlači” lokalne izbore?
RADUNOVIĆ: Strategija DPS-a da se izbori organizuju u što manje opština odjednom, kako bi kompletan državni i paradržavni aparat mogao da se fokusira na jedan ili dva grada, sama po sebi dokaz je namjere da se državni resursi zloupotrijebe u partijske svrhe. Afera Snimak je samo donijela audio konfirmaciju te namjere. Pitanje smislenosti izlaska na izbore pod ovakvim uslovima je, naravno, potpuno logično. Budite sigurni da kad bi zavisilo od DF, opozicija ne bi izlazila na ovakve izbore. Međutim, dosad drugi relevantni činioci na opozicionoj sceni nisu pokazivali razumijevanje za takvu ideju, a bojkot od strane samo jedne stranke ili koalicije ne bi promijenio ništa, osim što bi odgovorne političare ostavio van državnog ili lokalnog parlamenta, a one manje odgovorne nagradio većim brojem mandata. To smo već imali prilike da vidimo.

MONITOR: Koliko su značajni izbori u Podgorici i ima li opozicija zajedničku strategiju kako da pobijedi na tim izborima?
RADUNOVIĆ: Značaj izbora za Skupštinu Glavnog grada je višestruk i toga su svjesni svi na političkoj pozornici. S jedne strane, u Podgorici živi 30% stanovništva Crne Gore, a njen politički, ekonomski, kulturni ili sportski značaj daleko prevazilazi taj procenat. S druge strane, uz sve zloupotrebe, pritiske i krađe, opozicija je u prethodne dvije izborne utakmice prilično ubjedljivo pobjeđivala vlast. I kad su DPS-SDP bili zajedno (parlamentarni izbori) i kad je Miodrag Lekić pobijedio Vujanovića na predsjedničkim izborima. Da li je ovo što sam naveo o značaju Podgorice i realnim šansama opozicije da pobijedi, dovoljno opravdanje za davanje legitimiteta očekivano neregularnom izbornom procesu? Mislim da jeste. Iako to možda nije principijelno, smatram da treba iskoristiti veliku šansu da pobjedom u Podgorici krenu dugo očekivane promjene. Uostalom, u borbi sa ovakvom nemoralnom, korumpiranom i kriminalizovanom vlašću, ne postoji potez ili aktivnost zbog kojih bi normalan čovjek trebalo da osjeća grižu savjesti.

Po mom mišljenju, sve stranke ili koalicije koje su u opoziciji u Skupštini Crne Gore trebalo bi samostalno da izađu na predstojeće izbore. To je najsigurniji način da se prikupe svi glasovi Podgoričana koji su protiv DPS i SDP, jer se izbjegavaju situacije u kojima bi neki birač apstinirao zbog animoziteta prema političaru koji bi bio na zajedničkoj listi sa njegovom strankom. Potreban nam je svaki glas, jer opozicija mora da pobijedi i DPS i SDP. Jasni su planovi socijaldemokrata, kroz poruke koje šalju starijem partneru da je Miomir Mugoša jedina prepreka njihovoj saradnji.

MONITOR: Prema nekim analizama jedini izlaz za uspostavljanje funkcionalne demokratije je stvaranje nove većine u parlamentu: opozicija plus SDP, koja bi formirala tehničku vladu i pripremila prve slobodne izbore u Crnoj Gori.
RADUNOVIĆ: Ne slažem se sa analizama da je to jedini izlaz, ne želim SDP-u da pridajem toliki značaj, ali definitivno jeste najbrži i sa pravno-tehničkog aspekta najlakše ostvariv. Međutim, još prije mjesec rekao sam da ne mislim da će SDP tako brzo ,,ostaviti” DPS. I jedni i drugi će se truditi da koalicija opstane sve dok ne obezbijede zadovoljavajuće alternativno rješenje.

MONITOR: Na čelu ste jednog od najvažnijih odbora u Skupštini. Mislite li da proces evropskih integracija zaista može promijeniti Crnu Goru? I koliku podršku Evrope ima opozicija?
RADUNOVIĆ: Ispunjavanje obaveza koje nam nameće proces EU integracija, smatram prečicom do standarda i civilizacijskih vrijednosti koje sami, očigledno, nismo bili u stanju da usvojimo. Iskreno vjerujem da nam predpristupni pregovori, ukoliko im budemo posvećeni, mogu pomoći da postanemo bolje i poštenije društvo, kao i poželjnije mjesto za odrastanje naše djece. Kad to postignemo, manje će biti važno hoćemo li stvarno i ući u EU.

Kako se Brisel bude uvjeravao da je aktuelna vlast neiskren partner, kada su ozbiljne reforme u pitanju, tako će opozicija dobijati sve veću podršku. Ima li boljeg dokaza o prevarnom ponašanju DPS-a od njegovog djelovanja u Radnoj grupi za izgradnju povjerenja u izborni proces ili u Anketnom odboru, osnovanom da se ispita afera Snimak? Nećemo dugo čekati na relativizovanje važnosti EU integracija od strane Đukanovićeve vlasti.

MONITOR: Očekujete li konkretne rezultate od otvaranja poglavlja 23 i 24?
RADUNOVIĆ: Brisel će insistirati na vladavini prava, nezavisnom pravosuđu, slobodi medija i efikasnijoj borbi protiv kriminala i korupcije. Svi znamo da to, u stvari, znači: podizanje optužnica, poštena suđenja, presude i oduzimanje nelegalno stečene imovine ljudima koji su, kao miljenici i saradnici režima, dosad bili zaštićeni. Ne vjerujem da kod premijera i njegovih saradnika postoji politička volja za preduzimanjem ovih koraka. Pravi rezultati se mogu očekivati tek nakon smjene režima.

MONITOR: Kako tumačite stavove zvaničnog Beograda da bi srpske partije u Crnoj Gori trebalo da uđu u Đukanovićevo vladajuće kolo i kakav je stav Nove o tome?
RADUNOVIĆ: Razumljiv je stav da bi Srbi u Crnoj Gori najlakše rješavali nagomilane probleme iz pozicije vlasti. Svjesna toga, Nova stvara uslove za smjenu režima koji je kreirao te nagomilane probleme svim građanima Crne Gore, a posebno Srbima. Sarađujemo i sarađivaćemo sa onima koji su spremni da grade društvo ravnopravnih, u kojem će važiti demokratski standardi modernih evropskih država. Svi koji misle da je legitimno diskriminisati govornike srpskog jezika ili da mladi Srbi ne treba da imaju jednake šanse pri zapošljavanju u državnoj upravi, završiće na smetlištu istorije, zajedno sa inspiratorom i glavnim realizatorom ovih nedjela – Milom Đukanovićem.

MONITOR: Da li umjesto ovih priča o državotvornom bloku treba razmišljati o srpsko-crnogorskom pomirenju u okviru opozicije, jer i tu ideju kao da hoće da preotme Đukanović i iskoristi je za održavanje moći i ovakvog poretka?
RADUNOVIĆ: Fundament za taj veoma važan proces može da bude Deklaracija o pomirenju, koju su 20. maja 2012. godine potpisali istaknuti srpski i crnogorski intelektualci. U njoj se kaže da je došao trenutak za istorijsko pomirenje Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori, i zatvaranje podjela koje su usporavale demokratizaciju i ekonomski i kulturni razvoj posljednjih 100 godina.

MONITOR: Posljednjih mjeseci sve je izraženije nasilje protiv neistomišljenika vlasti, posebno kritičkih medija i pojedinaca. Čini se da opozicija nije snažno stala u njihovu odbranu.
RADUNOVIĆ: Ne mogu da se složim sa tom konstatacijom. Opozicija čini sve, što je u njenoj moći, da zaštiti slobodne medije i hrabre pojedince koji dižu glas protiv nedemokratske vlasti. Pored osude nasilja, učestvujemo i podržavamo sve proteste kojima se traži hitna akcija protiv inspiratora i egzekutora, dok u svakodnevnoj komunikaciji sa predstavnicima međunarodne zajednice insistiramo na konstantnom pritisku na režim, koji za rezultat treba da ima efikasne istražne radnje i pravosnažne osude stvarnih počinilaca i njihovih naredbodavaca. Problem nasilja nad medijima i novinarima postao je i sastavni dio mnogih međunarodnih dokumenata. To je najviše što se može očekivati od nekog ko ne raspolaže izvršnom vlašću. Nakon preuzimanja vlasti, nijedan od zlikovaca neće ostati zaštićen.

Đukanovićeva pozicija je sve nepodnošljivija

MONITOR: Kako tumačite jezik mržnje koji državni mediji i politički vrh, prije svega Milo Đukanović, upućuju svojim oponentima i kritičkim medijima?
RADUNOVIĆ: Zahtjevi iz Evrope da se u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije pređe sa riječi na djela, čine Đukanovićevu poziciju sve nepodnošljivijom. Treba hapsiti prijatelje i rođake. Kada se tome dodaju računi koji svakodnevno pristižu, a odnose se na kriminalno ili nestručno, svejedno je, vođenje državne ekonomije, potpuno je razumljivo da premijer gubi živce i pribjegava ponašanju i rječniku koji je dosad, uglavnom, izbjegavao.

Mediji u državnom vlasništvu, kao i neki privatni, koje uređuju režimski ,,specijalci”, produkuju atmosferu imanentnu komunističkim društvima prošlog vijeka. U njima su kritičari diktatora i njegovog režima postajali legitimne mete svakojakih ludaka i kriminalaca.

Manevar iz Marovićeve kuhinje

MONITOR: Kako tumačite otopljavanje odnosa između SPC i DPS-a, da li je i to dio ove strategije da bi prosrpske partije trebalo da uđu u koaliciju sa Milom Đukanovićem?
RADUNOVIĆ: Obradovala bi me svaka relaksacija položaja SPC u Crnoj Gori, makar ona bila i proizvod neiskrenog ponašanja DPS-a. Nažalost, od toga nema ništa. Za Đukanovićev tim ništa nije sveto, pa odatle pokušaj zloupotrebe Crkve u dnevnopolitičke svrhe. Ovim manevrom, smišljenim u kuhinji Svetozara Marovića, pokušavaju da stvore alibi za nekog novog Novaka Kilibardu, kako bi režim dobio vještačko disanje od Srba, istih onih nad kojima se iživljavao posljednjih petnaestak godina.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo