Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ĐORĐIJE BLAŽIĆ, DEKAN FAKULTETA ZA DRŽAVNE I EVROPSKE STUDIJE: Ova vlast ne želi ulazak u EU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste kazali da će Crna Gora u procesu evropskih integracija doći do određenog nivoa, ali da će, ako se bude moralo ići dalje, nastati lom u društvu. Na kakav lom mislite?

BLAŽIĆ: Vlast u prethodne dvije decenije počiva na starom rimskom pravilu vladanja ,,Divide et impera”, kao i izgradnji personalne partijske mreže vladajućih struktura kojima utiče na birače čime suštinski uspijevaju da biološku egzistenciju građanina vežu za pojedince iz vlasti za ,,usluge” koje dobijaju od vlasti za njihov izborni glas. Vlast se ne libi od zloupotreba državnih resursa i koruptivnih radnji, o čemu vrlo jasno govori afera Snimak i druge. U konstelaciji ovakvih odnosa u društvu, proces integracija će teći dok Evropska unija svjesno ,,žmuri” na ponašanje autokratskog režima, dok se institucije budu bavile formalnim pitanjima usaglašavanja propisa, formiranja institucija, izrada analiza po principu ,,uradi sve da ne uradiš ništa”.

Kada budemo imali državne institucije i profesionalne kadrove posvećene javnom interesu, na dnevni red će doći primjena zakona a time i pravna odgovornost onih koji su doveli ovu zemlju u ovakvo beznadežno stanje. Nužno će doći i do ,,čišćenja” institucija od nesposobnih, korumpiranih i kompromitovanih kadrova, naročito u bezbjednosnim i pravosudnim organima kao glavnim polugama održavanja vlasti.

MONITOR: A ako u skorije vrijeme ne dođe do promjena?
BLAŽIĆ: Ako uskoro ne dođe do ozbiljnijeg uticaja međunarodne zajednice i otrežnjenja društvene svijesti naroda, prirodni – biološki zakoni odumiranja učiniće svoje da se crnogorska Pandorina kutija otvori. Tada će na površinu isplivati sve društvene devijacije i ličnosti koje su ih produkovale, a pripadnici ovih društvenih grupa će snositi teške posljedice za ono što su decenijama radili. Crnogorski društveni milje i vlast su tipičan primjer prirodne zakonitosti ,,neko se prema vama ponaša onako kako mu dozvolite, a ne onako kako on hoće “, odnosno da ,,svaki narod zaslužuje vlast koju ima”. To pokazuje da objektivna odgovornost za višedecenijski crnogorski društveni tamni vilajet leži prije svega na nama kao građanima, a ne na vlasti.

MONITOR: Da li je stvarno ovoj vlasti cilj ulazak Crne Gore u EU?
BLAŽIĆ: Ne. Suštinski vlasti je, po mom mišljenju, cilj da ,,radi”, ali ne i ulazak Crne Gore u EU. Ulazak u EU značio bi prvo prethodno, a posebno naknadno obračunavanje institucija sa društvenim grupacijama koje su se ne malo ogriješile o zakone ove države. Posljedice za pojedince iz tih grupacija bile bi veoma teške. Zato nije realno očekivati da vlast, koja je dovela ovu zemlju u beznađe, nešto promijeni na svoju štetu.

MONITOR: Šta znači Đukanovićeva ponuda srpskim strankama da uđu u Vladu?
BLAŽIĆ: Model opstanka na vlasti ! Evidentno je da je era apsolutne vlasti završena, sada je druga faza – opstanak u vlasti po svaku cijenu. Treća će uslijediti kada država izgradi institucije i počne da funkcioniše u ozbiljnijoj realizaciji poglavlja 23 i 24 – cijepanje ili nestanak nekih partija sa političke scene i odlazak nekih partija u opoziciju. To smatram društvenom neminovnošću zato što društvo neće tolerisati političke interesne grupe koje ostvaruju i štite lične interese na račun nacionalnog interesa. Naravno, bitan preduslov ovoga je mnogo razvijenija društvena svijest građana, naročito ,,sive” inteligencije, uništene i obespravljene radničke klase i deprimirane studentske populacije o čijoj se budućnosti radi.

MONITOR: DPS-a će ovaj potez tumačiti kao svoj doprinos ublažavanju nacionalnih podjela u Crnoj Gori između Crnogoraca i Srba?
BLAŽIĆ: Nije riječ o ublažavanju nacionalnih podjela, jer hrestomatija vladanja jasno govori da su te podjele, kao metod vladanja, svjesno izazivane da bi se skretala pažnja javnosti sa katastrofalne ekonomsko-socijalne situacije, da bi se ista vlast kasnije pojavila sa mesijanskim rješenjem navodnih ,,problema”. U našem društvenom kontekstu imamo tri grupacije: Crnogorce, Srbe i pripadnike manjinskih naroda i etničkih grupa. Zajedničko obilježje crnogorske i srpske grupacije je što imaju po dvije podgrupacije, i to apsolutno dominantne profesionalno-komercijalne Crnogorce i profesionalno-komercijalne Srbe, ali i drugu podgrupu kao manjinu – emocionalno-patriotske Crnogorce i emocionalno-patriotske Srbe, koji su za svako poštovanje. Vratite točak istorije dvadeset godina i neće vam biti teško zaključiti ko je ko iz političkog establišmenta bio devedestih godina, a ko su sada dominantni profesionalno–komercijalni, a ko emocionalno-patriotski Crnogorci i Srbi.

MONITOR: Kakve su šanse da se uspostavi širi opozicioni savez ili će ipak neka od opozicionih stranaka napraviti dil sa DPS-om?
BLAŽIĆ: Crnogorska politička scena nema ozbiljne opozicije, čast izuzecima, već kvaziopoziciju koja decenijama gubi političke utakmice (izbore), ali se njihova rukovodeća struktura ne mijenja. Ne slučajno! Jasno je: Vlast uvijek ima svoje igrače, ali i igrače u rezervi.

MONITOR: Vrhovi DPS-a i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori opet se zbližavaju. Kako to tumačite?
BLAŽIĆ: Kao što sam rekao, druga faza je opstanak u vlasti, a u toj situaciji je dobar svaki partner koji će dati podršku bilo koje vrste!

MONITOR: Da li Crna Gora u dogledno vrijeme može postati ozbiljna država?
BLAŽIĆ: U konstelaciji trenutnih društveno-političkih odnosa, u kojima umjesto javnog interesa građana dominira interes održanja vlasti i lični ekonomski interesi državno-partijskih, kriminalnih i tajkunskih grupacija, nema realnih mogućnosti da Crna Gora postane ozbiljna država. Ozbiljna država počiva na ustavnim principima građanske, demokratske, ekološke i države socijalne pravde zasnovane na vladavini prava. Crna Gora više od dvije decenije egzistira na suprotnim principima, zarobljena u začaranom trouglu državno-partijskih oligarha – kriminala – tajkuna. To nije pravna već dogovorna ,,država”.

MONITOR: Ima li Crna Gora nezavisnih institucija?
BLAŽIĆ: Ne! Ova zemlja nema državne institucije, jer su to vladajući partijski izvršni organi čiji je zadatak da štite likove i djela svojih bosova raznih društvenih profila. Njihovi interesi se preko kvaziinstitucija formalizuju kao javni interes.

To, između ostalog, i objašnjava zašto Crna Gora, pored ustavnih obaveza, već sedam godina nema četiri ,,stubna zakona” države (Zakon o Skupštini CG, Vladi, Predsjedniku CG i ministarstvima i organima uprave), zašto se zakoni donose da bi se zaštitili interesi pojedinaca iz državnog, partijskog, kriminalnog i tajkunskog miljea, zašto su sporne privatizacije, zašto je nacionalno bogatstvo pretočeno u privatne džepove, zašto 650.000 hiljada stanovnika sa ovakvim prirodnim bogatstvom ne može da ima život dostojan čovjeka… Treba biti vrlo ,,sposoban”, pa uništiti sve to.

MONITOR: Pod kojim uslovima Crna Gora može imati kompetentne i autonomne institucije?
BLAŽIĆ: Pod uslovom da ima demokratsku vlast, časne političare koji shvataju da je vršenje javne funkcije čast a ne unosan biznis , jake i opremljene državne institucije i visoko profesionalne i kompetentne kadrove posvećene vladavini prava.

Prepreka lični interesi

MONITOR: Šta je najveća prepreka Crne Gore na putu evropskih integracija?
BLAŽIĆ: Najveći problem su lični interesi monopolskih društvenih grupacija i njihova potreba samoodržanja sistema kao jedine garancije njihove ,,luke sigurnosti”. Za stabilizaciju društvenog stanja neophodno je da Crna Gora postane država, izgradi ozbiljne državne institucije, očisti ih od političara biznismena, poltrona i nesposobnih karijerista u pravosudnim i drugim državnim organima.

Ne izlaziti na režirane izbore

MONITOR: Da li opozicija treba da izlazi na izbore dok se ne stvore demokratski uslovi ili da ih bojkotuje?
Blažić: Postojeće stanje veoma dobro odgovara vlasti, ali i dobrom dijelu kvazi opozicije. U takvom društvenom miljeu moguće su samo dvije, po meni utopističke, varijante: da se ,,dogodi narod” i narod vrati vlast koja mu pripada po ustavu ili da se ujedini ,,opozicija” i bojkotuje ,,institucije” sistema i na taj način uskrati legitimitet vlasti i izazove institucionalnu krizu sistema, koja bi morala zabrinuti i međunarodnu zajednicu. Najgora je varijanta učešće na izborima koji nikada nijesu bili ni demokratski ni slobodni i koji su uvijek bili i biće praćeni nezakonitostima, krađama, korupcijom, zloupotrebama državnih resursa…

Birati ljude a ne partije

MONITOR: Koji je suštinski problem izbornog sistema u Crnoj Gori?
BLAŽIĆ: Suštinski problem je uzurpacija ustavnog prava građanina kao nosioca suvereniteta da neposredno bira poslanike i odbornike, kao što bira Predsjednika Crne Gore. Nikada u posljednje dvije decenije građanin Crne Gore nije birao poslanike i odbornike već je glasao za političke partije, a one su onda kalkulisale sa svojim predstavnicima u predstavničkim organima. Crna Gora kao veoma mala država treba da ima model izbornog sistema koji će građaninu omogućiti da bira svoje predstavnike, pri čemu treba voditi računa da to budu otvorene liste uz personalni izbor kandidata na listi, zastupljenost u predstavničkim tijelima predstavnika svih djelova Crne Gore, odnosno opština, i naravno instrumente odgovornosti izabranih prema biračkom tijelu. U našem izbornom sistemu ne postoji nijedan oblik odgovornosti izabranih predstavnika, osim odgovornost svojoj partiji. Zato većini aktuelnih političkih aktera ne odgovara suštinska promjena izbornog zakonodavstva. Zato Crna Gora nema Zakon o izboru odbornika i poslanika već ,,Zakon o izboru političkih partija”. Sve dok građanin kao ustavni nosilac suvereniteta nema pravo da bira ličnost – poslanika ili odbornika nego da glasa za političku partiju, Crna Gora će imati partitokratski režim vlasti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo