Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ĐORĐIJE BLAŽIĆ, DEKAN FAKULTETA ZA DRŽAVNE I EVROPSKE STUDIJE: Ova vlast ne želi ulazak u EU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste kazali da će Crna Gora u procesu evropskih integracija doći do određenog nivoa, ali da će, ako se bude moralo ići dalje, nastati lom u društvu. Na kakav lom mislite?

BLAŽIĆ: Vlast u prethodne dvije decenije počiva na starom rimskom pravilu vladanja ,,Divide et impera”, kao i izgradnji personalne partijske mreže vladajućih struktura kojima utiče na birače čime suštinski uspijevaju da biološku egzistenciju građanina vežu za pojedince iz vlasti za ,,usluge” koje dobijaju od vlasti za njihov izborni glas. Vlast se ne libi od zloupotreba državnih resursa i koruptivnih radnji, o čemu vrlo jasno govori afera Snimak i druge. U konstelaciji ovakvih odnosa u društvu, proces integracija će teći dok Evropska unija svjesno ,,žmuri” na ponašanje autokratskog režima, dok se institucije budu bavile formalnim pitanjima usaglašavanja propisa, formiranja institucija, izrada analiza po principu ,,uradi sve da ne uradiš ništa”.

Kada budemo imali državne institucije i profesionalne kadrove posvećene javnom interesu, na dnevni red će doći primjena zakona a time i pravna odgovornost onih koji su doveli ovu zemlju u ovakvo beznadežno stanje. Nužno će doći i do ,,čišćenja” institucija od nesposobnih, korumpiranih i kompromitovanih kadrova, naročito u bezbjednosnim i pravosudnim organima kao glavnim polugama održavanja vlasti.

MONITOR: A ako u skorije vrijeme ne dođe do promjena?
BLAŽIĆ: Ako uskoro ne dođe do ozbiljnijeg uticaja međunarodne zajednice i otrežnjenja društvene svijesti naroda, prirodni – biološki zakoni odumiranja učiniće svoje da se crnogorska Pandorina kutija otvori. Tada će na površinu isplivati sve društvene devijacije i ličnosti koje su ih produkovale, a pripadnici ovih društvenih grupa će snositi teške posljedice za ono što su decenijama radili. Crnogorski društveni milje i vlast su tipičan primjer prirodne zakonitosti ,,neko se prema vama ponaša onako kako mu dozvolite, a ne onako kako on hoće “, odnosno da ,,svaki narod zaslužuje vlast koju ima”. To pokazuje da objektivna odgovornost za višedecenijski crnogorski društveni tamni vilajet leži prije svega na nama kao građanima, a ne na vlasti.

MONITOR: Da li je stvarno ovoj vlasti cilj ulazak Crne Gore u EU?
BLAŽIĆ: Ne. Suštinski vlasti je, po mom mišljenju, cilj da ,,radi”, ali ne i ulazak Crne Gore u EU. Ulazak u EU značio bi prvo prethodno, a posebno naknadno obračunavanje institucija sa društvenim grupacijama koje su se ne malo ogriješile o zakone ove države. Posljedice za pojedince iz tih grupacija bile bi veoma teške. Zato nije realno očekivati da vlast, koja je dovela ovu zemlju u beznađe, nešto promijeni na svoju štetu.

MONITOR: Šta znači Đukanovićeva ponuda srpskim strankama da uđu u Vladu?
BLAŽIĆ: Model opstanka na vlasti ! Evidentno je da je era apsolutne vlasti završena, sada je druga faza – opstanak u vlasti po svaku cijenu. Treća će uslijediti kada država izgradi institucije i počne da funkcioniše u ozbiljnijoj realizaciji poglavlja 23 i 24 – cijepanje ili nestanak nekih partija sa političke scene i odlazak nekih partija u opoziciju. To smatram društvenom neminovnošću zato što društvo neće tolerisati političke interesne grupe koje ostvaruju i štite lične interese na račun nacionalnog interesa. Naravno, bitan preduslov ovoga je mnogo razvijenija društvena svijest građana, naročito ,,sive” inteligencije, uništene i obespravljene radničke klase i deprimirane studentske populacije o čijoj se budućnosti radi.

MONITOR: DPS-a će ovaj potez tumačiti kao svoj doprinos ublažavanju nacionalnih podjela u Crnoj Gori između Crnogoraca i Srba?
BLAŽIĆ: Nije riječ o ublažavanju nacionalnih podjela, jer hrestomatija vladanja jasno govori da su te podjele, kao metod vladanja, svjesno izazivane da bi se skretala pažnja javnosti sa katastrofalne ekonomsko-socijalne situacije, da bi se ista vlast kasnije pojavila sa mesijanskim rješenjem navodnih ,,problema”. U našem društvenom kontekstu imamo tri grupacije: Crnogorce, Srbe i pripadnike manjinskih naroda i etničkih grupa. Zajedničko obilježje crnogorske i srpske grupacije je što imaju po dvije podgrupacije, i to apsolutno dominantne profesionalno-komercijalne Crnogorce i profesionalno-komercijalne Srbe, ali i drugu podgrupu kao manjinu – emocionalno-patriotske Crnogorce i emocionalno-patriotske Srbe, koji su za svako poštovanje. Vratite točak istorije dvadeset godina i neće vam biti teško zaključiti ko je ko iz političkog establišmenta bio devedestih godina, a ko su sada dominantni profesionalno–komercijalni, a ko emocionalno-patriotski Crnogorci i Srbi.

MONITOR: Kakve su šanse da se uspostavi širi opozicioni savez ili će ipak neka od opozicionih stranaka napraviti dil sa DPS-om?
BLAŽIĆ: Crnogorska politička scena nema ozbiljne opozicije, čast izuzecima, već kvaziopoziciju koja decenijama gubi političke utakmice (izbore), ali se njihova rukovodeća struktura ne mijenja. Ne slučajno! Jasno je: Vlast uvijek ima svoje igrače, ali i igrače u rezervi.

MONITOR: Vrhovi DPS-a i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori opet se zbližavaju. Kako to tumačite?
BLAŽIĆ: Kao što sam rekao, druga faza je opstanak u vlasti, a u toj situaciji je dobar svaki partner koji će dati podršku bilo koje vrste!

MONITOR: Da li Crna Gora u dogledno vrijeme može postati ozbiljna država?
BLAŽIĆ: U konstelaciji trenutnih društveno-političkih odnosa, u kojima umjesto javnog interesa građana dominira interes održanja vlasti i lični ekonomski interesi državno-partijskih, kriminalnih i tajkunskih grupacija, nema realnih mogućnosti da Crna Gora postane ozbiljna država. Ozbiljna država počiva na ustavnim principima građanske, demokratske, ekološke i države socijalne pravde zasnovane na vladavini prava. Crna Gora više od dvije decenije egzistira na suprotnim principima, zarobljena u začaranom trouglu državno-partijskih oligarha – kriminala – tajkuna. To nije pravna već dogovorna ,,država”.

MONITOR: Ima li Crna Gora nezavisnih institucija?
BLAŽIĆ: Ne! Ova zemlja nema državne institucije, jer su to vladajući partijski izvršni organi čiji je zadatak da štite likove i djela svojih bosova raznih društvenih profila. Njihovi interesi se preko kvaziinstitucija formalizuju kao javni interes.

To, između ostalog, i objašnjava zašto Crna Gora, pored ustavnih obaveza, već sedam godina nema četiri ,,stubna zakona” države (Zakon o Skupštini CG, Vladi, Predsjedniku CG i ministarstvima i organima uprave), zašto se zakoni donose da bi se zaštitili interesi pojedinaca iz državnog, partijskog, kriminalnog i tajkunskog miljea, zašto su sporne privatizacije, zašto je nacionalno bogatstvo pretočeno u privatne džepove, zašto 650.000 hiljada stanovnika sa ovakvim prirodnim bogatstvom ne može da ima život dostojan čovjeka… Treba biti vrlo ,,sposoban”, pa uništiti sve to.

MONITOR: Pod kojim uslovima Crna Gora može imati kompetentne i autonomne institucije?
BLAŽIĆ: Pod uslovom da ima demokratsku vlast, časne političare koji shvataju da je vršenje javne funkcije čast a ne unosan biznis , jake i opremljene državne institucije i visoko profesionalne i kompetentne kadrove posvećene vladavini prava.

Prepreka lični interesi

MONITOR: Šta je najveća prepreka Crne Gore na putu evropskih integracija?
BLAŽIĆ: Najveći problem su lični interesi monopolskih društvenih grupacija i njihova potreba samoodržanja sistema kao jedine garancije njihove ,,luke sigurnosti”. Za stabilizaciju društvenog stanja neophodno je da Crna Gora postane država, izgradi ozbiljne državne institucije, očisti ih od političara biznismena, poltrona i nesposobnih karijerista u pravosudnim i drugim državnim organima.

Ne izlaziti na režirane izbore

MONITOR: Da li opozicija treba da izlazi na izbore dok se ne stvore demokratski uslovi ili da ih bojkotuje?
Blažić: Postojeće stanje veoma dobro odgovara vlasti, ali i dobrom dijelu kvazi opozicije. U takvom društvenom miljeu moguće su samo dvije, po meni utopističke, varijante: da se ,,dogodi narod” i narod vrati vlast koja mu pripada po ustavu ili da se ujedini ,,opozicija” i bojkotuje ,,institucije” sistema i na taj način uskrati legitimitet vlasti i izazove institucionalnu krizu sistema, koja bi morala zabrinuti i međunarodnu zajednicu. Najgora je varijanta učešće na izborima koji nikada nijesu bili ni demokratski ni slobodni i koji su uvijek bili i biće praćeni nezakonitostima, krađama, korupcijom, zloupotrebama državnih resursa…

Birati ljude a ne partije

MONITOR: Koji je suštinski problem izbornog sistema u Crnoj Gori?
BLAŽIĆ: Suštinski problem je uzurpacija ustavnog prava građanina kao nosioca suvereniteta da neposredno bira poslanike i odbornike, kao što bira Predsjednika Crne Gore. Nikada u posljednje dvije decenije građanin Crne Gore nije birao poslanike i odbornike već je glasao za političke partije, a one su onda kalkulisale sa svojim predstavnicima u predstavničkim organima. Crna Gora kao veoma mala država treba da ima model izbornog sistema koji će građaninu omogućiti da bira svoje predstavnike, pri čemu treba voditi računa da to budu otvorene liste uz personalni izbor kandidata na listi, zastupljenost u predstavničkim tijelima predstavnika svih djelova Crne Gore, odnosno opština, i naravno instrumente odgovornosti izabranih prema biračkom tijelu. U našem izbornom sistemu ne postoji nijedan oblik odgovornosti izabranih predstavnika, osim odgovornost svojoj partiji. Zato većini aktuelnih političkih aktera ne odgovara suštinska promjena izbornog zakonodavstva. Zato Crna Gora nema Zakon o izboru odbornika i poslanika već ,,Zakon o izboru političkih partija”. Sve dok građanin kao ustavni nosilac suvereniteta nema pravo da bira ličnost – poslanika ili odbornika nego da glasa za političku partiju, Crna Gora će imati partitokratski režim vlasti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo