Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ĐORĐIJE BLAŽIĆ, DEKAN FAKULTETA ZA DRŽAVNE I EVROPSKE STUDIJE: Ova vlast ne želi ulazak u EU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste kazali da će Crna Gora u procesu evropskih integracija doći do određenog nivoa, ali da će, ako se bude moralo ići dalje, nastati lom u društvu. Na kakav lom mislite?

BLAŽIĆ: Vlast u prethodne dvije decenije počiva na starom rimskom pravilu vladanja ,,Divide et impera”, kao i izgradnji personalne partijske mreže vladajućih struktura kojima utiče na birače čime suštinski uspijevaju da biološku egzistenciju građanina vežu za pojedince iz vlasti za ,,usluge” koje dobijaju od vlasti za njihov izborni glas. Vlast se ne libi od zloupotreba državnih resursa i koruptivnih radnji, o čemu vrlo jasno govori afera Snimak i druge. U konstelaciji ovakvih odnosa u društvu, proces integracija će teći dok Evropska unija svjesno ,,žmuri” na ponašanje autokratskog režima, dok se institucije budu bavile formalnim pitanjima usaglašavanja propisa, formiranja institucija, izrada analiza po principu ,,uradi sve da ne uradiš ništa”.

Kada budemo imali državne institucije i profesionalne kadrove posvećene javnom interesu, na dnevni red će doći primjena zakona a time i pravna odgovornost onih koji su doveli ovu zemlju u ovakvo beznadežno stanje. Nužno će doći i do ,,čišćenja” institucija od nesposobnih, korumpiranih i kompromitovanih kadrova, naročito u bezbjednosnim i pravosudnim organima kao glavnim polugama održavanja vlasti.

MONITOR: A ako u skorije vrijeme ne dođe do promjena?
BLAŽIĆ: Ako uskoro ne dođe do ozbiljnijeg uticaja međunarodne zajednice i otrežnjenja društvene svijesti naroda, prirodni – biološki zakoni odumiranja učiniće svoje da se crnogorska Pandorina kutija otvori. Tada će na površinu isplivati sve društvene devijacije i ličnosti koje su ih produkovale, a pripadnici ovih društvenih grupa će snositi teške posljedice za ono što su decenijama radili. Crnogorski društveni milje i vlast su tipičan primjer prirodne zakonitosti ,,neko se prema vama ponaša onako kako mu dozvolite, a ne onako kako on hoće “, odnosno da ,,svaki narod zaslužuje vlast koju ima”. To pokazuje da objektivna odgovornost za višedecenijski crnogorski društveni tamni vilajet leži prije svega na nama kao građanima, a ne na vlasti.

MONITOR: Da li je stvarno ovoj vlasti cilj ulazak Crne Gore u EU?
BLAŽIĆ: Ne. Suštinski vlasti je, po mom mišljenju, cilj da ,,radi”, ali ne i ulazak Crne Gore u EU. Ulazak u EU značio bi prvo prethodno, a posebno naknadno obračunavanje institucija sa društvenim grupacijama koje su se ne malo ogriješile o zakone ove države. Posljedice za pojedince iz tih grupacija bile bi veoma teške. Zato nije realno očekivati da vlast, koja je dovela ovu zemlju u beznađe, nešto promijeni na svoju štetu.

MONITOR: Šta znači Đukanovićeva ponuda srpskim strankama da uđu u Vladu?
BLAŽIĆ: Model opstanka na vlasti ! Evidentno je da je era apsolutne vlasti završena, sada je druga faza – opstanak u vlasti po svaku cijenu. Treća će uslijediti kada država izgradi institucije i počne da funkcioniše u ozbiljnijoj realizaciji poglavlja 23 i 24 – cijepanje ili nestanak nekih partija sa političke scene i odlazak nekih partija u opoziciju. To smatram društvenom neminovnošću zato što društvo neće tolerisati političke interesne grupe koje ostvaruju i štite lične interese na račun nacionalnog interesa. Naravno, bitan preduslov ovoga je mnogo razvijenija društvena svijest građana, naročito ,,sive” inteligencije, uništene i obespravljene radničke klase i deprimirane studentske populacije o čijoj se budućnosti radi.

MONITOR: DPS-a će ovaj potez tumačiti kao svoj doprinos ublažavanju nacionalnih podjela u Crnoj Gori između Crnogoraca i Srba?
BLAŽIĆ: Nije riječ o ublažavanju nacionalnih podjela, jer hrestomatija vladanja jasno govori da su te podjele, kao metod vladanja, svjesno izazivane da bi se skretala pažnja javnosti sa katastrofalne ekonomsko-socijalne situacije, da bi se ista vlast kasnije pojavila sa mesijanskim rješenjem navodnih ,,problema”. U našem društvenom kontekstu imamo tri grupacije: Crnogorce, Srbe i pripadnike manjinskih naroda i etničkih grupa. Zajedničko obilježje crnogorske i srpske grupacije je što imaju po dvije podgrupacije, i to apsolutno dominantne profesionalno-komercijalne Crnogorce i profesionalno-komercijalne Srbe, ali i drugu podgrupu kao manjinu – emocionalno-patriotske Crnogorce i emocionalno-patriotske Srbe, koji su za svako poštovanje. Vratite točak istorije dvadeset godina i neće vam biti teško zaključiti ko je ko iz političkog establišmenta bio devedestih godina, a ko su sada dominantni profesionalno–komercijalni, a ko emocionalno-patriotski Crnogorci i Srbi.

MONITOR: Kakve su šanse da se uspostavi širi opozicioni savez ili će ipak neka od opozicionih stranaka napraviti dil sa DPS-om?
BLAŽIĆ: Crnogorska politička scena nema ozbiljne opozicije, čast izuzecima, već kvaziopoziciju koja decenijama gubi političke utakmice (izbore), ali se njihova rukovodeća struktura ne mijenja. Ne slučajno! Jasno je: Vlast uvijek ima svoje igrače, ali i igrače u rezervi.

MONITOR: Vrhovi DPS-a i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori opet se zbližavaju. Kako to tumačite?
BLAŽIĆ: Kao što sam rekao, druga faza je opstanak u vlasti, a u toj situaciji je dobar svaki partner koji će dati podršku bilo koje vrste!

MONITOR: Da li Crna Gora u dogledno vrijeme može postati ozbiljna država?
BLAŽIĆ: U konstelaciji trenutnih društveno-političkih odnosa, u kojima umjesto javnog interesa građana dominira interes održanja vlasti i lični ekonomski interesi državno-partijskih, kriminalnih i tajkunskih grupacija, nema realnih mogućnosti da Crna Gora postane ozbiljna država. Ozbiljna država počiva na ustavnim principima građanske, demokratske, ekološke i države socijalne pravde zasnovane na vladavini prava. Crna Gora više od dvije decenije egzistira na suprotnim principima, zarobljena u začaranom trouglu državno-partijskih oligarha – kriminala – tajkuna. To nije pravna već dogovorna ,,država”.

MONITOR: Ima li Crna Gora nezavisnih institucija?
BLAŽIĆ: Ne! Ova zemlja nema državne institucije, jer su to vladajući partijski izvršni organi čiji je zadatak da štite likove i djela svojih bosova raznih društvenih profila. Njihovi interesi se preko kvaziinstitucija formalizuju kao javni interes.

To, između ostalog, i objašnjava zašto Crna Gora, pored ustavnih obaveza, već sedam godina nema četiri ,,stubna zakona” države (Zakon o Skupštini CG, Vladi, Predsjedniku CG i ministarstvima i organima uprave), zašto se zakoni donose da bi se zaštitili interesi pojedinaca iz državnog, partijskog, kriminalnog i tajkunskog miljea, zašto su sporne privatizacije, zašto je nacionalno bogatstvo pretočeno u privatne džepove, zašto 650.000 hiljada stanovnika sa ovakvim prirodnim bogatstvom ne može da ima život dostojan čovjeka… Treba biti vrlo ,,sposoban”, pa uništiti sve to.

MONITOR: Pod kojim uslovima Crna Gora može imati kompetentne i autonomne institucije?
BLAŽIĆ: Pod uslovom da ima demokratsku vlast, časne političare koji shvataju da je vršenje javne funkcije čast a ne unosan biznis , jake i opremljene državne institucije i visoko profesionalne i kompetentne kadrove posvećene vladavini prava.

Prepreka lični interesi

MONITOR: Šta je najveća prepreka Crne Gore na putu evropskih integracija?
BLAŽIĆ: Najveći problem su lični interesi monopolskih društvenih grupacija i njihova potreba samoodržanja sistema kao jedine garancije njihove ,,luke sigurnosti”. Za stabilizaciju društvenog stanja neophodno je da Crna Gora postane država, izgradi ozbiljne državne institucije, očisti ih od političara biznismena, poltrona i nesposobnih karijerista u pravosudnim i drugim državnim organima.

Ne izlaziti na režirane izbore

MONITOR: Da li opozicija treba da izlazi na izbore dok se ne stvore demokratski uslovi ili da ih bojkotuje?
Blažić: Postojeće stanje veoma dobro odgovara vlasti, ali i dobrom dijelu kvazi opozicije. U takvom društvenom miljeu moguće su samo dvije, po meni utopističke, varijante: da se ,,dogodi narod” i narod vrati vlast koja mu pripada po ustavu ili da se ujedini ,,opozicija” i bojkotuje ,,institucije” sistema i na taj način uskrati legitimitet vlasti i izazove institucionalnu krizu sistema, koja bi morala zabrinuti i međunarodnu zajednicu. Najgora je varijanta učešće na izborima koji nikada nijesu bili ni demokratski ni slobodni i koji su uvijek bili i biće praćeni nezakonitostima, krađama, korupcijom, zloupotrebama državnih resursa…

Birati ljude a ne partije

MONITOR: Koji je suštinski problem izbornog sistema u Crnoj Gori?
BLAŽIĆ: Suštinski problem je uzurpacija ustavnog prava građanina kao nosioca suvereniteta da neposredno bira poslanike i odbornike, kao što bira Predsjednika Crne Gore. Nikada u posljednje dvije decenije građanin Crne Gore nije birao poslanike i odbornike već je glasao za političke partije, a one su onda kalkulisale sa svojim predstavnicima u predstavničkim organima. Crna Gora kao veoma mala država treba da ima model izbornog sistema koji će građaninu omogućiti da bira svoje predstavnike, pri čemu treba voditi računa da to budu otvorene liste uz personalni izbor kandidata na listi, zastupljenost u predstavničkim tijelima predstavnika svih djelova Crne Gore, odnosno opština, i naravno instrumente odgovornosti izabranih prema biračkom tijelu. U našem izbornom sistemu ne postoji nijedan oblik odgovornosti izabranih predstavnika, osim odgovornost svojoj partiji. Zato većini aktuelnih političkih aktera ne odgovara suštinska promjena izbornog zakonodavstva. Zato Crna Gora nema Zakon o izboru odbornika i poslanika već ,,Zakon o izboru političkih partija”. Sve dok građanin kao ustavni nosilac suvereniteta nema pravo da bira ličnost – poslanika ili odbornika nego da glasa za političku partiju, Crna Gora će imati partitokratski režim vlasti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo