Povežite se sa nama

INTERVJU

IVICA BULJAN, REDITELJ: Ja ne čekam, sam se bacam u posao

Objavljeno prije

na

Ivica Buljan važi za jednog od najboljih reditelja u regionu. Istim intenzitetom režira i u Hrvatskoj i u svijetu. Njegove predstave su gostovale na mnogim internacionalnim festivalima, za koje je dobio značajna pozorišna priznanja. Buljan režira eksperimentalne komade za koje je potrebno nekoliko kvadratnih metara, ali i velike ambijentalne predstave. Crnogorska publika ga je upamtila po predstavi Nova zemlja koju je radio za Crnogorsko narodno pozorište.

MONITOR: Poznati ste i po tome što radite na više adresa. Nedavno ste se vratili iz Afrike, gdje ste u Obali Slonovače imali premijeru predstave ,,Snajper” prema tekstu Damira Karakaša, za koga kažu da je suptilno brutalan u pisanju. Kako ste došli na ideju da režirate savremeni hrvatski tekst baš tamo sa afričkim umjetnicima?
BULJAN: Prvi put sam u Abidžanu 2009. režirao Krležino Kraljevo. Obala Bjelokosti po prirodnim bogatstvima jedna je od najbogatijih zemalja, Abidžan ima dobru umjetničku akademiju, ali nakon što je završe, glumci, muzičari i likovni umjetnici ne mogu naći angažman i prisiljeni su zaposliti se u školama. Ne postoji veza između obrazovanja za umjetničke profesije i produkcije. U Kraljevu sam radio s četrdesetak umjetnika, a ovaj put sam odlučio napraviti mobilniju predstavu koja će imati dulji vijek trajanja, i postaviti produkcijske standarde.

MONITOR: Kako ste birali glumce, je li bila klasična audicija? Kažite nam o toj saradnji sa afričkim umjetnicima i da li je savremeni tekst i vaš rad prevazišao sve različitosti s afričkom ambijentom?
BULJAN: U zemlji ne postoji stalni ansambl. Na audiciji se pojavilo mnogo glumaca. Kao što je Kraljevo polifona orgija stvorena za sajmište kakvih u Abidžanu ima mnogo, i Snajper ima svoje razloge za Afriku. To je samo djelomično ,,hrvatski” komad zbog mogućeg prepoznavanja okoliša iz kojeg dolazi protagonist Muki. Damir Karakaš je kozmopolit, jedna od najuzbudljivijih pojava sa hrvatske umjetničke scene. Bio je novinar crne kronike, dugo je svirao harmoniku u Parizu, i to na ulici, objavio odlične novele i romane u kojima brutalno spaja ličko naslijeđe i nervoze velegrada. Tekst Snajper je lijep, sirov, nabijen idejama, paranoidan kao scenarij Gusa Van Santa.

MONITOR: Takođe ste nedavno postavili u Mađarskoj ,,Roberta Zucca”, za koju su kritičari rekli da je priča o nasilju brutalna do bola i da je to predstava nakon koje se iz pozorišta izlazi s grčem u želucu. Kažite nam nešto o ovom komadu i predstavi.
BULJAN: Preveo sam Roberta Zucca, ali mislim da ga ne bih mogao raditi na hrvatskom, slovenskom ili francuskom jeziku koji su moji. Kad sam upoznao mađarske glumce, znao sam da oni mogu sirovo pokazati taj kultni kanonski tekst u jeziku kojeg volim iz filmova Bele Tara. Koristio sam i engleski prijevod Martina Crimpa.

MONITOR: Bernard-Marie Koltes napisao je ,,Roberta Zucca” na kraju kratkog životnog puta, a ovo je vaša deseta inscenacija nekog Koltesova teksta i može se reći da ste jedan od najboljih poznavalaca njegovog djela. Uskoro u Lisabonu režirate njegov komad. Šta je to što vas je toliko privuklo Koltesovom djelu?
BULJAN: Dvadeset godina proučavam Koltesove tekstove, režiram ih, iznova čitam. Kazalište treba suvremene tekstove, oni snažnije od klasika govore o našem vremenu. Zato sam režirao tekstove Dubravke Ugrešić, Filipa Šovagovića, Ivane Sajko, Olje Savičević Ivančević, Zdenka Mesarića, Juli Zeh… Ali Koltes mi nudi razumijevanje klasične drame i suvremenosti. Njegov Pijani proces je savršen Zločin i kazna današnjice. On je anticipirao novu američku televizijsku dramaturgiju koja je danas najinovativniji medij.

MONITOR: Sa glumicom i rediteljkom Senkom Bulić radili ste mnoge predstave. Nedavno je bila premijera predstave o Patti Smith. Zašto ste baš odabrali da se bavite životom ove umjetnice?
BULJAN: Radeći autore pjesnike kao Cvetajevu, Pasolinija, Heinera Mullera, Elfriede Jelinek, dolazio sam do Rimbauda, Doorsa, Hendrixa, Janis Joplin i Patti Smith. Kad se pojavila Pattina autobiografija Samo djeca, odmah sam osjetio snažan materijal. Nije riječ samo o razumljivom zanimanju za idole naše mladosti koji defiliraju tom knjigom. Patti je vjernica, njezini hramovi su mentalni, ona slavi čovjekovu ranjivost, zna je upravo zahvaljujući svom primjeru transformirati u umjetničku kreaciju. Htjeli smo uraditi predstavu koja slijedi umjetničku filozofiju Patti Smith. Prvi dio je performerska prezentacija teksta koji sam izbjegava biti biografski. U njemu se ukazuje na nekoliko čvorova: otkriće umjetničkog poslanstva dok prvi put promatra Picassove slike i čita Arthura Rimbauda, susret s Coney Islandom, ljubavna veza s Robertom Mappelthoropom, susret s ikonama r'n'rolla, strastven susret sa Samom Shepardom koji je nagovara da postane pjevačica, pjesnikinja i svirač. U drugom dijelu Senka pjeva Patti.

MONITOR: U januaru su bile premijere vaše tri predstave, a uskoro ćete režirati u Trstu, Beogradu, Lisabonu… Kako sve to postižete?
BULJAN: Postoje umjetnici koji radove pripremaju dugo, čekaju nadahnuće i idealne uvjete. Ja ne čekam, sam se bacam u posao jer ga volim i živim od njega. Reiner Werner Fassbinder je do trideset sedme snimio četrdeset četiri filma, režirao toliko kazališnih predstava, televizijskih filmova i serija, glumio, napisao mnoštvo drama i adaptacija. Sad radim u Trstu i nakon proba Ujaka Vanje kojeg je Nejc Gazvoda iznova napisao za mene, intenzivno čitam Danila Kiša kojeg ću raditi u produkciji Hartefakta u Bitef teatru. Rad u kazalištu nikad me ne zamara, to je poput duhovne vježbe koja čovjeka čini zauvijek mladim.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo