Povežite se sa nama

INTERVJU

IVICA BULJAN, REDITELJ: Ja ne čekam, sam se bacam u posao

Objavljeno prije

na

Ivica Buljan važi za jednog od najboljih reditelja u regionu. Istim intenzitetom režira i u Hrvatskoj i u svijetu. Njegove predstave su gostovale na mnogim internacionalnim festivalima, za koje je dobio značajna pozorišna priznanja. Buljan režira eksperimentalne komade za koje je potrebno nekoliko kvadratnih metara, ali i velike ambijentalne predstave. Crnogorska publika ga je upamtila po predstavi Nova zemlja koju je radio za Crnogorsko narodno pozorište.

MONITOR: Poznati ste i po tome što radite na više adresa. Nedavno ste se vratili iz Afrike, gdje ste u Obali Slonovače imali premijeru predstave ,,Snajper” prema tekstu Damira Karakaša, za koga kažu da je suptilno brutalan u pisanju. Kako ste došli na ideju da režirate savremeni hrvatski tekst baš tamo sa afričkim umjetnicima?
BULJAN: Prvi put sam u Abidžanu 2009. režirao Krležino Kraljevo. Obala Bjelokosti po prirodnim bogatstvima jedna je od najbogatijih zemalja, Abidžan ima dobru umjetničku akademiju, ali nakon što je završe, glumci, muzičari i likovni umjetnici ne mogu naći angažman i prisiljeni su zaposliti se u školama. Ne postoji veza između obrazovanja za umjetničke profesije i produkcije. U Kraljevu sam radio s četrdesetak umjetnika, a ovaj put sam odlučio napraviti mobilniju predstavu koja će imati dulji vijek trajanja, i postaviti produkcijske standarde.

MONITOR: Kako ste birali glumce, je li bila klasična audicija? Kažite nam o toj saradnji sa afričkim umjetnicima i da li je savremeni tekst i vaš rad prevazišao sve različitosti s afričkom ambijentom?
BULJAN: U zemlji ne postoji stalni ansambl. Na audiciji se pojavilo mnogo glumaca. Kao što je Kraljevo polifona orgija stvorena za sajmište kakvih u Abidžanu ima mnogo, i Snajper ima svoje razloge za Afriku. To je samo djelomično ,,hrvatski” komad zbog mogućeg prepoznavanja okoliša iz kojeg dolazi protagonist Muki. Damir Karakaš je kozmopolit, jedna od najuzbudljivijih pojava sa hrvatske umjetničke scene. Bio je novinar crne kronike, dugo je svirao harmoniku u Parizu, i to na ulici, objavio odlične novele i romane u kojima brutalno spaja ličko naslijeđe i nervoze velegrada. Tekst Snajper je lijep, sirov, nabijen idejama, paranoidan kao scenarij Gusa Van Santa.

MONITOR: Takođe ste nedavno postavili u Mađarskoj ,,Roberta Zucca”, za koju su kritičari rekli da je priča o nasilju brutalna do bola i da je to predstava nakon koje se iz pozorišta izlazi s grčem u želucu. Kažite nam nešto o ovom komadu i predstavi.
BULJAN: Preveo sam Roberta Zucca, ali mislim da ga ne bih mogao raditi na hrvatskom, slovenskom ili francuskom jeziku koji su moji. Kad sam upoznao mađarske glumce, znao sam da oni mogu sirovo pokazati taj kultni kanonski tekst u jeziku kojeg volim iz filmova Bele Tara. Koristio sam i engleski prijevod Martina Crimpa.

MONITOR: Bernard-Marie Koltes napisao je ,,Roberta Zucca” na kraju kratkog životnog puta, a ovo je vaša deseta inscenacija nekog Koltesova teksta i može se reći da ste jedan od najboljih poznavalaca njegovog djela. Uskoro u Lisabonu režirate njegov komad. Šta je to što vas je toliko privuklo Koltesovom djelu?
BULJAN: Dvadeset godina proučavam Koltesove tekstove, režiram ih, iznova čitam. Kazalište treba suvremene tekstove, oni snažnije od klasika govore o našem vremenu. Zato sam režirao tekstove Dubravke Ugrešić, Filipa Šovagovića, Ivane Sajko, Olje Savičević Ivančević, Zdenka Mesarića, Juli Zeh… Ali Koltes mi nudi razumijevanje klasične drame i suvremenosti. Njegov Pijani proces je savršen Zločin i kazna današnjice. On je anticipirao novu američku televizijsku dramaturgiju koja je danas najinovativniji medij.

MONITOR: Sa glumicom i rediteljkom Senkom Bulić radili ste mnoge predstave. Nedavno je bila premijera predstave o Patti Smith. Zašto ste baš odabrali da se bavite životom ove umjetnice?
BULJAN: Radeći autore pjesnike kao Cvetajevu, Pasolinija, Heinera Mullera, Elfriede Jelinek, dolazio sam do Rimbauda, Doorsa, Hendrixa, Janis Joplin i Patti Smith. Kad se pojavila Pattina autobiografija Samo djeca, odmah sam osjetio snažan materijal. Nije riječ samo o razumljivom zanimanju za idole naše mladosti koji defiliraju tom knjigom. Patti je vjernica, njezini hramovi su mentalni, ona slavi čovjekovu ranjivost, zna je upravo zahvaljujući svom primjeru transformirati u umjetničku kreaciju. Htjeli smo uraditi predstavu koja slijedi umjetničku filozofiju Patti Smith. Prvi dio je performerska prezentacija teksta koji sam izbjegava biti biografski. U njemu se ukazuje na nekoliko čvorova: otkriće umjetničkog poslanstva dok prvi put promatra Picassove slike i čita Arthura Rimbauda, susret s Coney Islandom, ljubavna veza s Robertom Mappelthoropom, susret s ikonama r'n'rolla, strastven susret sa Samom Shepardom koji je nagovara da postane pjevačica, pjesnikinja i svirač. U drugom dijelu Senka pjeva Patti.

MONITOR: U januaru su bile premijere vaše tri predstave, a uskoro ćete režirati u Trstu, Beogradu, Lisabonu… Kako sve to postižete?
BULJAN: Postoje umjetnici koji radove pripremaju dugo, čekaju nadahnuće i idealne uvjete. Ja ne čekam, sam se bacam u posao jer ga volim i živim od njega. Reiner Werner Fassbinder je do trideset sedme snimio četrdeset četiri filma, režirao toliko kazališnih predstava, televizijskih filmova i serija, glumio, napisao mnoštvo drama i adaptacija. Sad radim u Trstu i nakon proba Ujaka Vanje kojeg je Nejc Gazvoda iznova napisao za mene, intenzivno čitam Danila Kiša kojeg ću raditi u produkciji Hartefakta u Bitef teatru. Rad u kazalištu nikad me ne zamara, to je poput duhovne vježbe koja čovjeka čini zauvijek mladim.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo