INTERVJU
VERAN MATIĆ, PREDSJEDNIK KOMISIJE ZA ISTRAŽIVANJE UBISTVA NOVINARA: Ne smijemo odustati

Objavljeno prije
12 godinana
Objavio:
Monitor online
U Srbiji su, po prvi put od 11. aprila 1999, kada je u Beogradu ubijen novinar Slavko Ćuruvija, privedene i zadržane u pritvoru dvije osobe radi ispitivanja u vezi sa ovim ubistvom. Milan Radonjić, bivši šef Beogradskog centra RDB i Ratko Romić, bivši operativac RDB, sumnjiče se da su učestvovali, jedan u organizaciji a drugi u egzekuciji Ćuruvije, dok se pored njih kao osumnjičeni nalaze i Radomir Marković (izdržava kaznu od 40 godina zatvora), tadašnji šef RDB Srbije i radnik te službe Miroslav Kurak (van zemlje), prvi kao organizator a drugi kao saučesnik u ubistvu. U javnosti su nakon svega podgrijane velike nade da će se konačno rasvijetliti ne samo ubistva novinara već i brojna druga politička ubistva tokom 90-ih, ali i kasnije. O iskustvima na ovom teškom poslu razgovarali smo sa glavnim i odgovornim urednikom B92, Veranom Matićem, koji je na poziciji predsjednika Komisije za istraživanje ubistava novinara.
„Bez obzira na bombastične verbalne izjave, mislim da jednostavno nije bilo dovoljno svesti o tome kolika je važnost rešavanja ovih ubistava, jer da je postojala, onda bi se i dogodila, ili bi bio ostavljen jasan trag o tome da je sve učinjeno, a to nisam imao prilike da vidim. Neorganizovan pristup, stalno menjanje fokusa, timova, nedostatak lustracije u samim institucijama bezbednosti… Samo u slučaju istrage o ubistvu kolege Milana Pantića promenjeno je sedam radnih grupa u dvanaest godina, što znači da su se na manje od dve godine menjali timovi koji su radili na razotkrivanju ovog ubistva, verovatno kako su se menjali odnosi snaga unutar MUP-a ili u Vladi Republike Srbije. Na takav način je apsolutno nemoguće rešavati komplikovane slučajeve, odnosno politička ubistva, jer što više vremena prolazi, sve se više dokaza uništava i smanjuje se količina mogućih relevantnih svedočenja. Institucije su pokazale veliku slabost, i pored političke volje nije bilo ozbiljnog iskoraka. Zbog toga sam pre pet godina postao svestan da je potreban dodatni element i tada sam došao na ideju da bi to mogla da bude grupa koja će omogućiti sinergiju svih dosadašnjih saznanja i svih snaga koje bi mogle da pomognu da se napravi konkretan iskorak. Tada sam predložio predsedniku Tadiću osnivanje Komisije, ali se to nije dogodilo iz meni nepoznatih razloga. Pre godinu i po dana, isto sam predložio Aleksandru Vučiću i on je odmah pristao. Komisija je, evo posle godinu dana od osnivanja, napravila određeni rezultat kontinuiranim radom i velikim pritiskom prema svim institucijama, ali i objedinjavajući njihovu snagu. Imali smo i podršku međunarodne zajednice, naročito Dunje Mijatović i OEBS-a, što je rezultiralo i globalnom kampanjom koju je kreirala agencija Sači i Sači, a OEBS ponudio svima u svetu za korišenje upravo u borbi protiv nekažnjivosti nasilja nad novinarima. Potrebno je napraviti inovativne i hrabre iskorake i biti dosledan u pronalaženju rešenja. (U rešavanje slučaja ubistva novinara Gogandzea u Ukrajini, uključili su se svojevremeno i međunarodni istražitelji uz pomoć Saveta Evrope)”, kaže na početku razgovora za Monitor Matić.
MONITOR: Do sada je očigledna bila nesposobnost pravosuđa, a i snažan uticaj izvršne vlasti na tužilaštva. To se, na neki način, vidi i u slučaju Ćuruvija koji počinje da se procesuira tek sada, a specijalni tužilac Miljko Radisavljević je na tom mjestu još od 2007. Nade u pravdu su ponovo probuđene, ali da li su i izvjesne?
MATIĆ: To jeste veoma važno pitanje. Mislim da je ovaj slučaj i njegova sudbina možda preloman za vladavinu prava u Srbiji i izgradnju pravne države kroz ozdravljenje pravosudnog sistema. I ja bih želeo da imamo jake nezavisne ličnosti sa izraženim kredibilitetom na mestima tužilaca, kao i na pozicijama sudija. Želeo bih da imamo policiju koja je pravi servis ne samo vlasti već i građana. Veoma je važno da specijalni tužilac obavi temeljnu brzu istragu i napiše verodostojnu optužnicu. Samo suđenje vidim i kao katarzičan proces i za predstavnike Vlade koji su učestvovali u vlasti kada je ubijen Slavko Ćuruvija, ali ne samo ubijen, već i mrcvaren mesecima enormnim kaznama, zatvorskim kaznama protiv zaposlenih u Dnevnom telegrafu. Ovo mora biti i suđenje tom sistemu, režimu, porodici, koja je donela puno zla na ovim prostorima. Jako je važno da ovaj proces, uz sve to, ne bude incident već snažna poluga za uspostavljanje institucija u funkciji vladavine prava.
MONITOR: Novina u istrazi u vezi sa ubistvom Slavka Ćuruvije jeste i javno objavljen podatak, da je jedan od tri važna svjedoka i Milorad Luković Legija. On je sada i „učesnik i svjedok” brojnih zločina?
MATIĆ: Nisam imao uvid u njegov iskaz specijalnom tužiocu (mislim da je ovo prva tužilačka istraga u Srbiji i praktično sve konce u svojim rukama drži specijalni tužilac, dok je policija tu samo servis tužioca). Dakle, nema dovoljno informacija o njegovim motivima, ali sam siguran da može dati ključan doprinos da se napravi kvalitetna optužnica, jer su njegovi iskazi ukrštani sa iskazima drugih svedoka koji su takođe dali svoje svedočenje. Verujem i da ovde nije kraj u procesu prikupljanja dodatnih činjenica i nadam se da će sve biti učinjeno da se utvrdi uloga porodice Milošević-Marković i da se donesu presude.
Mislim da Ulemek može pružiti važne činjenice i o nizu drugih ubistava, čime bi se jasno utvrdilo da je postojao još jedan odred smrti u okviru državnog sistema. Verujem da tužilac neće propustiti tu šansu, jer je neophodno razjasniti i druga politička ubistva, bilo da su žrtve bili pripadnici ili protivnici režima.
MONITOR: Koliko je relevantna izjava Ćuruvijine supruge Branke Prpe da osumnjičeni Miroslav Kurak nije onaj kojeg je vidjela kako puca u glavu njenog muža? Iz njene izjave proizlazi da ona nije ispitivana za posljednjih godinu dana, a bila je svjedok a ne samo žrtva.
MATIĆ: Gospođa Prpa je dala iskaz policiji, tužilaštvu ranije. I ova izjava će svakako biti deo rada specijalnog tužioca u narednim nedeljama prilikom sastavljanja kredibilne optužnice. Ja nisam u prilici da komentarišem ovu izjavu upravo zbog toga što nisam svedok ovog zločina, a do sada davane izjave predstavljaju deo materijala tužilaštva koji ne može biti iznošen u javnost. Tužilac će u svakom slučaju morati da pribavi ubedljive činjenice i svedočenja kako bi sam proces rezultirao osuđujućim presudama.
MONITOR: Vaša Komisija je zajedno sa tužilačkom istragom došla i do nekih indicija u vezi sa ubistvom novinara Večernjih novosti Milana Pantića, koje se desilo nakon pada Miloševića, u junu 2001. Sumnja se da je povod za taj zločin pisanje Pantića o privatizacijama u Jagodini, posebno o onoj Cementare, a istrazi su, kako je objavljeno, bili interesantni Zoran Janjušević i Nemanja Kolesar, ljudi iz centra Vlade Zorana Đinđića. Da li je možda ta istraga zbog eventualnog negativnog svijetla na snage koje su zamijenile Miloševića, kočila i ove druge istrage?
MATIĆ: Videćemo na kraju istrage ko je i na koji način kočio razotrkivanje ovog ubistva. Tih meseci, kolega Pantić je napisao ogroman broj kritičkih tekstova o prljavim privatizacijama u tom regionu. Bukvalno je iz dana u dan pokretao novu temu jer se pljačka državne-društvene imovine histerično odvijala, kao da je gledao ko će što pre da ugrabi što više preduzeća. Čitajući te tekstove iz Večernjih novosti, ali i iz lokalnog lista Štampa, u kojem je sarađivao pod pseudonimom, mogli smo da identifikujemo niz mogućih motiva različitih učesnika u tom pljačkaškom pohodu. Ipak, izdvojila su se dva moguća pravca na kojima istraga sada radi, a to su privatizacije Jagodinske pivare, kao i privatizacija Cementare. Sigurno je da je veoma važno u istrazi, u što kraćem vremenskom periodu od ubistva, razotkriti i uhapsiti ubice jer se svakim danom smanjuje verovatnoća. I zbog toga ono što je urađeno tih prvih dana nije donelo nikakve rezultate. Verujem i da je bilo direktne opstrukcije. U svakom slučaju, kasnije su se menjale radne grupe na svake dve godine i sve su se više udaljavali od rešavanja ovog slučaja. Danas, radna grupa radi intenzivno u kontinuitetu godinu dana, proveravaju se sve opcije, saslušavaju mogući svedoci, počinioci (ovih dana će biti saslušan u zatvoru u Foči jedan od mogućih počinilaca koji je inače osuđen na 35 godina zatvora za ratne zločine počinjene u Srebrenici), čekamo saradnju sa službama u nekim drugim zemljama u kojima su sklonjeni drugi mogući počinioci.
MONITOR: Javnost je uvjerena da „svi putevi vode u Moskvu” tj. do Mirjane Marković, kada je riječ o pozadini ubistva Slavka Ćuruvije. Od valjanih dokaza, međutim, nema ništa. Pristup srpskog pravosuđa do Markovićeve sprečava jedna moćna država. Za sada izgleda da će razotkrivanje uloge Miloševićeve udovice biti moguće samo u nekoj dobro napisanoj „fikciji” ili možda „stvarnosnoj prozi”?
MATIĆ: Ja verujem u to da ćemo i to saznati, kad tad, a za to je važno da nikada ne zaboravimo, da uporno podsećamo, tražimo, insistiramo… Naša je obaveza da vršimo pritisak i iskoristimo svaku moguću šansu koja može u različitim okolnostima da se pojavi. Ako dignemo ruke, onda takvu šansu nećemo iskoristiti.
Misteriozni motivi ubistva Pukanića
MONITOR: Hrvatsko pravosuđe je „prepustilo” srpskom da ispita pozadinu – motiv i naručioca, ubistava hrvatskog novinara Iva Pukanića i njegovog saradnika Nika Franića, prije svega kroz postupak protiv Sretena Jocića – Joce Amsterdama koji se tereti za organizaciju ovih ubistava. Zašto je tako teško, pa često i sasvim nemoguće, otkriti nalogodavce?
MATIĆ: Najčešće se nalozi za političke likvidacije izdaju usmeno, bez svedoka. I zbog toga je jedino na šta se možete osloniti samo priznanje onoga ko je primio i prosledio nalog. Da li se to priznanje može dobiti nekom nagodbom jeste stvar zakonodavstva, tužilaštva, ali i samog počinioca. Zbog toga je važno da, pored pravosudnih organa, na utvrđivanju okolnosti ubistava rade i novinari, istraživači, istoričari, kako bi opisali i dokumentovali okolnosti i razloge koji su doveli do surovih ubistava, kako bi se razotkrila sama suština zločina, a ne samo onaj mehanički deo – način organizovanja egzekucije i akteri. Društvo onda može najsnažnije da osudi one za koje je potpuno jasno da su nalogodavci i da to postane deo kolektivne svesti, da se ne zaboravi, i da se insistira na stvaranju mehanizama i institucija da se nikada ne ponovi.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR: Manipulisanje istinom je isto što i laž

Objavljeno prije
1 danna
18 Jula, 2025
Strah i manjak volje za suprotstavljanje vjerskim liderima je moguće najveći problem trenutne vladajuće klase i problem koji će najviše koštati crnogorsko društvo
MONITOR: Na dodjeli Trinaestojulske nagrade, predsjednik parlamenta Andrija Mandić je saopštio da su „velike ustaničke pobjede izvojevali intelektualci, kraljevski oficiri i dobrovoljci, sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti“. Kako vidite tu izjavu?
VUKANOVIĆ: Tu izjavu posmatram kao i skoro sve što radi trenutni predsjednik skupštine Crne Gore. Kao pokušaj manipulacije i kontaminacije. Ako uzmemo i analiziramo izrečenu tvrdnju, ona sama po sebi nije netačna, samo nije kompletno tačna. A ako iz seta informacija uklonite dio koji vam ne odgovara, onda radite manipulišete istinom. Manipulisanje istinom je isto što i laž.
U ovom slučaju manipulacija se odnosi na malu ali krucijalnu činjenicu ko je organizovao i sproveo ustanak, na kojim idejama i ko je nastavio da nosi baklju ustanka. Među pripadnicima NOB-a je bilo i intelektualaca, kraljevskih oficira, dobrovoljaca, sveštenika, vjerujućeg naroda i slobodoljubivih ateista, ali prije svega je najviše bilo partizana. Najmanje, ako je uopšte i bilo, je bilo lica koja su na neki način bila preteče velikodržavnih zločinačkih ideala na kojima se Andrija Mandić profilisao kao političar. Štoviše, učesnici ustanka su se borili kako protiv okupatora tako i struktura prethodnih vlasti i kolaboranata.
Zašto predsjednik skupštine izgovara laž? Prvo, postoji šablon ekstremističkog djelovanja prije svih značajnih državnih praznike ili nakon informacija da je Crna Gora korak bliže ulasku u EU. Potrebno je gušiti svaki osjećaj napretka, ponosa ali i društvene kohezije. Potrebno je hraniti ostrašćeno biračko tijelo novim društvenim kontaminacijama. Ako će takvo djelovanje usput da izazove agresivne reakcije i sukobe, za tu politiku još bolje.
MONITOR: Šef delegacije EU Johan Satler upozorio je da krečenje istorije nije pomirenje. Koliko se istorija u posljednje vrijeme kreči i sa kojim ciljem?
VUKANOVIĆ: Izjava gospodina Satlera ukazuje da je Delegacija itekako u toku i da razumije namjere ali i posljedice ovakvog djelovanja vlasti. Osim kratkoročnih motiva „krečenja“ istorije, naravno da postoje i dalekosežniji i kompleksniji motivi. Primarni cilj revizionizma je da kroz sveobuhvatan proces dođe do promjene identitetskih i vrijednosnih normi na kojima se jedno društvo zasniva. Revizionizam s kojim se mi suočavamo u Crnoj Gori, iako želi da ima slične ishode, ima mnogo veća ograničenja u ljudskim i ideološkim kapacitetima. Cilj klero-nacionalnog revizionizma koji je aktivan u crnogorskom i većem dijelu postkomunističkih društava je da jača političke struje ideologije koju sprovodi. Kao takva želi učvršćivanje narativa u jednom dijelu glasačkog tijela, ali i određenu perfidniju ulogu. Ovakav revizionizam se koristi da kreira konfuziju i spriječi konstruktivnu raspravu u cilju postizanja društvenog konsenzusa i napretka. Zašto? Jer naučna i konstruktivna rasprava neminovno dovodi do urušavanja ekstremističkih teza, a time i validnost te ideologije.
MONITOR: Na izjavu mitropolita Joanikija da je “Pavle Đurišić heroj nepobjedivog karaktera”, najveći dio vlasti nije kazao ništa, dok je predsjednik parlamenta to nazvao slobodom govora?
VUKANOVIĆ: Primjetna je modernizacija i usložnjavanje govora predsjednika parlamenta i „stručnjaka“ iz njegovog okruženja. Odjednom revizionističke teze nijesu više odbrana srpstva, predaka, majčinih suza, kosovskog zavjeta i ostale patetike generisane 90-ih. Sada se ti narativi provlače kroz demokratske, ljudskopravaške i humanističke koncepte slobode govora, pomirenja, ostvarivanja pravde i istine. Naravno da svi imaju velike sumnje kada ličnosti i organizacije sa debelom biografijom promocije i pravdanja zločinačkih ideologija to rade. Međutim, treba reagovati i na ovu novu formu manipulacije gdje se vrijednosti koje su se s mukom razvijale u crnogorskom društvu koriste sa lošim namjerama.
Najveći dio vlasti ćuti. Ponavljam da dio misli da ovakva degradacija društvene atmosfere nema uticaja na njih i čekaju da prođe bura da bi oni nastavili sa svojim poslovima.
Mislim da se prije svega radi o personalnim odlikama većeg dijela predstavnika vlasti. Jedna je definitivno kukavičluk da se suprotstave objektivno ozbiljnijim političarima iz nekadašnjeg DF-a, ali i autoritetu crkve. Strah i manjak volje za suprotstavljanje vjerskim liderima je moguće najveći problem trenutne vladajuće klase i problem koji će najviše koštati crnogorsko društvo. Ne treba isključiti da dio njih intimno podržava bljuvotine koje iznosi mitropolit, ali su previše oportuni i svjesni da će ih većina društva podozrivo gledati ako javno iznesu podršku tim stavovima. Neka čitaoci zaključe da li nas oportune kukavice i licemjeri mogu adekvatno voditi ka Evropi.
MONITOR: Koliko je uvriježen istorijski revizionizam u regionu?
VUKANOVIĆ: Od 80-ih godina prošlog vijeka političke strukture koje su se formirale unutar republičkih ogranaka komunističke partije počele su da kreiraju programe u kojima je nacionalno i vjersko buđenje trebalo da odigra ključnu ulogu u njihovom preuzimanju i održavanju na vlasti. Neke od tih struktura su svoje ambicije projektovale i na više okolnih republika i zbog toga smo imali ratove 90-ih. Od tog perioda u većoj ili manjoj mjeri revizionizam je sveprisutan u regionu, prije svega kroz tzv. istoriju „naše slavne istorije i naše patnje“. Dodatno, ušlo se u intenzivno protjerivanje svih etničkih, vjerskih i kulturnih elemenata koji su „različiti od nas“, ali i elemenata sopstvenog identiteta koji se ne uklapaju u nacionalistički narativ jednoumlja.
Nakon ratova 90-ih i uspostavljanja postkomunističkih država došlo je do određenog društvenog napretka i otklona od svega što su 90-e predstavljale. Ipak nakon više nacionalnih, regionalnih i evropskih kriza, ali prije svega nedovoljnog institucionalnog i ekonomskog razvoja, imamo sve intenzivniji povratak revizionizma. Što je ovakav revizionizam uspješniji, država je više zarobljena u koruptivno-tranzicionoj pljački, odnosno, što društvo ima većih problema, ovakav revizionizam je izraženiji.
MONITOR: A ideologije devedesetih?
VUKANOVIĆ: Svako ko je doživio 90-e može lako da primijeti kako danas imamo preslikane elemente ne samo političkog narativa, već i medijskog i kulturnog „stvaralaštva“ i ulične kulture toga perioda. Zaprepašćujuće je da građani koji su to već proživjeli nijesu svjesni mehanizama manipulacije, primitivizma, agresije i zatupljivanja koji su jednom na njih isprobani. Što je država udaljenija od vrijednosti EU, ti mehanizmi su jači. Interesantna je komplementarnost nasljeđa ideologije 90-ih sa savremenim alatima propagande koji dolaze prije svega iz Rusije. Na nasljeđu neriješenog otrova i trauma 90-ih zasađene su antizapadne, navodno anti-imperijalne ideje iz kojih su izrasle generacije korisnih idiota.
U Crnoj Gori ideologija 90-ih je evoluirala iako je u osnovi ista. Crkva više i ne krije uticaj na politiku i društvo, te je postala primarni megafon i sponzor prizemnog nacionalizma. Međutim, političari te ideologije koji su sada na vlasti više ne mogu da koristi ulične performanse, da veličaju ratne zločince 90-ih i da pozivaju ratne drugove. Oni svoje ostrašćeno biračko tijelo, koje je tri decenije temeljno hranjeno na najgorim istorijskim lažima ideologije 90-ih, sada moraju da hrane novim setom manipulacija. Kao i 90-ih, okomili su se na građansko, antifašističko, tolerantno, sekularno i humanističko nasljeđe crnogorskog društva. Posprdavanje sa državotvornim nasljeđem Crne Gore je samo predjelo.
Radi se o master planu uništenja Trinaestojulske nagrade
MONITOR: Dešavanja oko Trinaestojulske nagrade?
VUKANOVIĆ: Ako izuzmemo dešavanja oko Trinaestojulske nagrade iz šablona dvogodišnjeg djelovanja desničarskih grupacija unutar vladajuće većine, i posmatramo ovaj događaj izolovano, uočavaju se neki koliko zabrinjavajući toliko i patetični elementi. Zabrinjavajuće je degradiranje i očigledna neregularnost procesa dok je patetika rezervisana za očiglednu nesposobnost desničarskih perjanica. Ne umiju ni da slažu kako treba.
Ovdje se ne radi o master planu uništenja Trinaestojulske nagrade. Moguće da ovogodišnji konspiratori i dobitnici toliko loše misle o vlastitom plemenu, da su se toliko potrudili da unize nagradu dajući je samom sebi. Ipak, mislim da se radi o najbanalnijoj materijalnoj alavosti, grabeži za novčani aspekt nagrade, honorar i unutar-partijske kompenzacije.
Ono što dešavanja oko ovogodišnje Trinaestojulske nagrade jesu pokazala su tri činjenična stanja koja su do sada djelimično zamaskirana. Prvo, ne postoji pluralizam između NSD-a, DNP-a, SNP-a, ali i Demokrata. Priče da postoje različita mišljenja i vrijednosti nakon ovako usklađenog djelovanja padaju u vodu. Drugo, PES je spreman dosta toga da proguta i dozvoli ozbiljnu degradaciju države i društva. Pretpostavljam da misle da ovakvo djelovanje njihovih ekstremističkih saveznika nema i neće imati uticaja na njih, ali ipak mislim da se radi o ozbiljnom kukavičluku. Na kraju, tu je muk već zaboravljenih građanskih aktivista sa aktivističkim stažom do 2020.
Trenutni odnos prema kulturi sjećanja je još gori nego prije 2020
MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?
VUKANOVIĆ: Crnogorski slučaj suočavanja s prošlošću, prije svega oko 90-ih, može da se proučava kao sociološki primjer kakvu štetu na društvo može imati nepotpuna tranziciona pravda. Višedecenijska vlast je opstruirala sudske procese optuženima za ratne zločine, pružala otpor kreiranju adekvatnih udžbenika i postavljanju spomen obilježja na mjestima zločina, ali i tupila oštricu kritike. Promovisani su regionalni antiratni heroji, dok su lokalni heroji i aktivisti ili zaboravljeni ili sistemski ostrakovani.
Crnogorsko društvo je 2020. godine ušlo u značajne političke i društvene promjene, ali sa zloupotrijebljenom i iskrivljenom slikom prošlosti, prije svega o 90 – tim. . Ovakav pristup kao rezultat je imao da trenutni odnos ka kulturi sjećanja bude još gori nego prije 2020. Srebrenica je postala oruđe za političke ucjene, u parlamentu se čulo osporavanje međunarodno utvrđenih sudskih presuda, dok je napad na Dubrovnik djelimično zaboravljen. Perfidna zloupotreba prošlosti u cilju ostvarivanja političke dobiti i pranje biografija subjekata koji i dalje imaju istu ideologiju koja nas je gurnula u haos 90-ih je najkonkretniji ishod limitiranja procesa tranzicione pravde i selektivnosti i namjerne ograničenosti kod izgradnje kulture sjećanja. Druga zaostavština takvog pristupa je to što je trenutno tranziciona pravda, nakon što je iskorišćena za političku dobit, zaustavljena ili svedena na folklor.
Nakon dvadeset godina crnogorsko društvo jeste sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onim koji su nas jednom poveli u rat, razaranje i nemaštinu.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
LILI TRAUBMAN, ŽENE U CRNOM-IZRAEL: Teško mi je da prihvatim da su tolike vlade nezainteresovane ga Gazu

Objavljeno prije
1 danna
18 Jula, 2025
U Haifi, i muškarci i žene svakodnevno protestuju protiv rata. Tu se jednom nedjeljno održava i zajednički protest Jevreja i Palestinaca, protiv rata i genocida. Ti su protestanti izloženi stalnoj represiji. Neki od Jevreja se politički izjašnjavaju kao Palestinci. Oni su oštri anticionisti. Svake subote u mnogim mjestima traži se povratak talaca, ali i protestuje protiv rata. Ima dosta činova konkretne solidarnosti sa Palestincima, skupljanja novca. Doniram novac svakog dana
Lili Traubman ima i sama svoju veliku „egzodus“ priču. U Izrael je došla iz Čilea gdje je rođena, zbog opasnosti da kao-radikalna ljevičarka (članica radikalno lijevog pokreta MIRA), strada u čistkama vojne hunte Augusta Pinočea. Sa njom je bježala i njena šestomjesečna kćerka. Kako je rekla, mislila je da će se brzo vratiti natrag…
Njen otac-član Komunističke partije Čilea i visoko pozicionirani član vlade Salvadora Aljendea, bio je uhapšen i mučen do smrti. „ Moja porodica je porijeklom iz današnje Češke. Bili su buržuji-industrijalci, drugi po snazi u Češkoj. To je majčina porodica Cvorovic. U Češku su došli u 16. veku, izgleda iz vaših krajeva…Majka moje majke-moja baka, iz porodice je Kafka. Moji roditelji su sa svojim roditeljima pobjegli u Čile od nacizma. Otac se vratio u Evropu, u Veliku Britaniju, da se bori protiv fašizma. Postao je narodni heroj…“
MONITOR: Vi ste dugogodišnja aktivistkinja protiv okupacije Palestine, sada i protiv genocida u Gazi, djelujete u izraelskim Ženama u crnom…Ko su sve oni koji danas pružaju otpor politici Benjamina Netanjahua?
TRAUBMAN: Ima danas dosta grupa koje pružaju otpor na različite načine i sa različitim motivima. Neki govore kao majke koje ne žele da njihovi sinovi umiru na ratištu. Uvedeno je produženje trogodišnjeg perioda služenja vojnog roka, za još četiri meseca. Neki vojnici su zbog toga lomili sebi noge i ruke. Juče sam pročitala da je to produženje ukinuto…To je upravo zbog velikog pritiska dela društva. Mnogi su ogorčeni na činjenicu da ultra-ortodoksni Jevreji ne moraju da služe vojni rok. Traži se donošenje zakona o tome, jer se to- do sada, praktikovalo kao običajno pravo. To je izazvalo pobunu predstavnika ultraortodoksnih grupacija u Izraelskom parlamentu, Knesetu.
Ima i žena koje protestuju sa fotografijama mrtvih sinova. Ja nisam nikad protestovala kao majka, ali sam –ovog puta, to učinila…To znači da se ne traži samo povratak talaca, ali to ne znači i da se traži oslobađanje zatvorenih Palestinaca. U protestima ispred vojnih baza, žene nose velike formate fotografija palestinske dece koja su ubijena. One tako pokazuju pilotima aviona ko su i kako izgledaju žrtve njihovih napada…Tako se oni mogu „pogledati u ogledalo“, kao što je ŽUC u Srbiji to zatražio povodom 30 godina od genocida u Srebrenici. Imamo ambiciju da se sakupi onoliko žena koliko je ubijeno palestinske dece-blizu 20.000, sa njihovim fotografijama, iz vremena pre rata…
U Haifi, i muškarci i žene svakodnevno protestuju protiv rata. Tu se jednom nedeljno održava i zajednički protest Jevreja i Palestinaca, protiv rata i genocida. Ti su protestanti izloženi stalnoj represiji. Obavezno ih hapse i drže u pritvoru najmanje po nekoliko dana. Neki od Jevreja se politički izjašnjavaju kao Palestinci. Oni su oštri anticionisti. Svake subote u mnogim mestima traži se povratak talaca, ali i protestuje protiv rata. Ima dosta činova konkretne solidarnosti sa Palestincima, skupljanja novca. Doniram novac svakog dana…
MONITOR: Pričali ste i o građanskom otporu u svakodnevnim, „trivijalnim“ situacijama…
TRAUBMAN: Ja, recimo, protestujem i dok kupujem namirnice u supermarketu. Cene su sve više. Kažem to glasno, uz komentar da je to zbog Netanjahuovog rata. Kažem to prodavačici, drugi slušaju-neki se slažu, neki su uzdržani…Koristim svaku priliku da budem naročito ljubazna sa Palestincima u javnosti. Šoferi u Izraelu su, uglavnom, Palestinci. Uvek se ponašam izrazito ljubazno prema njima…Smatram da je to važno, ta javna humanizacija ljudskih odnosa…Važni su i ti mali činovi otpora. Recimo, ne kupujem proizvode iz doseljeničkih jevrejskih naselja, sa palestinske Zapadne obale.
MONITOR: U Izraelu postoje i prigovarači savjesti među Jevrejima, ali i „snalaženje“ rezervista da ne idu u rat…
TRAUBMAN: To su mladići od kojih su neki bili u zatvoru, a neki bi trebalo tek da odu. Neki to rade otvoreno. Pored dezertera ima i dezerterki…Otvoreno odbijaju da idu u vojsku. Oni su moji heroji…Postoje i „sivi pregovarači“-uglavnom rezervisti. Dovijaju se na razne načine da ne bi otišli u rat. Da bi izbegli vojni sud, pokušavaju da pribave lekarska opravdanja, tvrde da imaju smrt u porodici i slično.
MONITOR: Da li im ljekari, u stvari, pomažu?
TRAUBMAN: Ne znam da li su lekari „saučesnici“ u tome, ali se uglavnom smatra da su u pitanju PTSP pacijenti,već oboleli od postraumatskog sindroma. Ima ih na hiljade…
MONITOR: Već na početku rata bilo je nezadovoljstva među generalima. Joav Galant-bivši ministar odbrane koji je zajedno sa Netanjahuom optužen pred MKS, suprotstavio se ideji Premijera da Izrael Gazu sam stavi pod svoju vojnu i civilnu kontrolu. Neki su tvrdili da je bilo i indicija da će Hamas napasti?
TRAUBMAN: Ima informacija da se debatuje u Generalštabu o tome kakav je uopšte cilj ovog rata, da će njegov nastavak dovesti u veliku opasnost izraelske vojnike. Pominje se-u tom kontekstu, general Ejal Zamir…
MONITOR: Da li su rat i genocid u Gazi povećali distancu između Palestinaca u Izraelu, kojih ima oko dva miliona, i izraelskih Jevreja?
TRAUBMAN: Uvećana je distanca. Jako je poraslo nepoverenje između Palestinaca i Jevreja u Izraelu. To je najviše zbog državne propagande protiv Palestinaca. Jedna čuvena palestinska pevačica u Izraelu, morala je da napusti zemlju zbog velike kampanje koja se vodila protiv nje. Mnogo Palestinaca je bilo uhapšeno zbog postova na Fejsbuku. U državnim medijima to se stalno ponavlja, da bi demonizovali Palestince…Jedino su objektivni- novine Harec i TV13. Ova TV je veoma gledana. Pokušali su da je ukinu, ali nisu uspeli-zbog velike gledanosti. To je privatna TV kuća, ali je besplatna.Veoma je kritična prema državnoj politici. Na njoj nastupaju i desničari kojima smeta nedemokratičnost. Oni su inteligentni ljudi koji su protiv rata, protiv dehumanizacije Palestinaca.
MONITOR: Ko su ti desničari?
TRAUBMAN: Nisu članovi opozicionih partija. Nisu ni njihovi aktivisti. Neki od njih su bivši članovi jedne struje vladajućeg Likuda. Među njima ima i sinova i kćeri čuvenih „očeva Likuda“-kao što je Menahem Begin. I Begin smatra nedopustivim ovo što radi Netanjahu.
MONITOR: Vidimo da sadašnjoj vlasti u Izraelu, Trampove SAD ne prestaju sa davanjem podrške dok je EU veoma pasivna.?
TRAUBMAN: Samo nekoliko država Evropske unije su zaista zabrinute zbog onog što se dešava u Gazi. Posebno se tu ističe Španija. Države i njihove vlade su jako oportunističke. Vrednuju, uglavnom, svoje geopolitičke interese. Ja sam time veoma razočarana. Teško mi je da prihvatim da su tolike vlade neme i nezainteresovane.
MONITOR: Međunarodni krivični sud (MKS) je na potjernice stavio Benjamina Netanjahua i Joava Galanta, bivšeg ministra odbrane Izraela. Tužbu protiv njih je pokrenula Južnoafrička republika. Zar to nije pomoć protivnicima izraelskog režima?
TRAUBMAN: Ali, tu se sada ništa ne dešava. Da bi Netanjahu u aprilu posetio Mađarsku, ta država je objavila da se povlači iz Međunarodnog krivičnog suda. Oni mogu da idu gde god hoće. Nije lako dostići ni međunarodnu pravdu…
Smatram da postoje neke šanse za opoziciju Netanjahuu
MONITOR: Jedno vrijeme je stranka Ješ Atid (Budućnost postoji) liberala Jaira Lapida važila kao snažna opozicija..Kakva je pozicija i snaga opozicije Netanjahuu?
TRAUBMAN: Lapid je u svoju sekularnu partiju doveo inteligentne ljude, ali on ne može da ide dalje od toga…Većina iz njegove partije ozbiljno počinje da naginje ka desnici. Ajman Ode iz Komunističke partije je predložio razgovor šefova opozicionih partija. Pokušali su da ga izbace iz Kneseta, a Lapidova partija nije bila ni za ni protiv toga. To je nekad bila velika partija, uvijek antiratna…
Ja smatram da postoje neke šanse za opoziciju. Recimo, koalicija komunista i demokrata. Mogli bi im se pridružiti i djelovi drugih partija, pa i iz Lapidove Ješ Atid. Ako bi se udružili i ako bi Palestinci za njih glasali, dobili bi oko 30 od ukupno 120 mjesta u Knesetu. To jeste važno. Sem toga, bivši šef Generalštaba, Gadi Ajzenkot-koji se izražavao kao levičar, jedno vrijeme je bio i sa Benijem Gancom. Sada je napustio Gancovu partiju ali se nije pridružio nijednoj drugoj. On bi, sigurno, donio dosta glasova. Njegov sin i nećak su umrli u Gazi. On je humana osoba…
Bogate arapske zemlje su glasnogovornici Izraela
MONITOR: Egipat je primao samo bolesne i djecu, a druge arapske zemlje nijesu pokazale volju da pomognu na konkretniji način. Tramp je od Saudijske Arabije dobio ugovore na 600 milijardi dolara investicija u SAD, a Katar je hteo da mu pokloni najmoderniji „predsjednički“ avion…A za Palestince se priprema neka vrsta ogromnog geta u porušenom gradu Rafi…Kako gledate na odnos arapskih zemalja prema stradanju Palestinaca u Gazi?
TRAUBMAN: Egipat je primio dosta ljudi. Ipak se oni drugačije ponašaju prema Palestincima. Ne može se govoriti o arapskim državama. Oni su Palestince uvek doživljavali kao prijetnju. Jer su od njih obrazovaniji, demokratičniji…Uvek su bili krajnje licemjerni. Bogate arapske zemlje-kao šti su Ujedinjeni Arapski Emirati su glasnogovornici Izraela. Jasno je da Izrael u tim odnosima ima velike ekonomske interese. Sa druge strane, Katar je u koferima nosio novac Hamasu, u Gazu. Mi smo mislili da ti katarski koferi idu direktno u Gazu, ali se sada govori da su išli preko izraelske vlade…Nešto tog novca se, naravno, usput „gubilo“. U našoj vladi ima i ministara hedonista…Bojim se kapaciteta obavještajnih službi, Izrael pomaže arapskim zemljama da podignu nivo svojih bezbjednosnih službi. Sa druge strane, Izrael napada i Siriju i Jordan. U Siriji pokušava da pomogne Druzima da bi posvađali sirijsko društvo, koje ima mnogo etničkih zajednica. Druzi inače žive u Siriji, Izraelu i na okupiranoj Golanskoj visoravni, a većina ljudi na Golanskoj visoravni je protiv Izraela. Zajednica Druza koji žive u Izraelu je dio oružanih snaga Izraela. Tako je iz interesa a ne patriotizma. Najvažnije za Izrael je da podijele te etničke zajednice-iako kažu da im samo pomažu. Pročitala sam da je, ovih dana, bio sukob Druza i pustinjskih Beduina, sa oko 37 mrtvih. Izrael želi da Sirija ne bude država, a bila je najsekularnija na tom području. Ja ne znam šta će se desiti, ali mislim da je jako važno da pratimo Siriju. Postoji nada da će to ponovo biti zajednička država. Kad bi se ujedinili, mislim da bi to bila jaka država. Poslije Šestodnevnog rata, nikad više nije bilo napada Sirije na Izrael. To je bila najsigurnija granica.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
ŠEMSUDIN SKEJIĆ, NOVINAR: Opraštamo se od Al Jazeree balkans kao da je ljudsko biće

Objavljeno prije
1 danna
18 Jula, 2025
Iz nekih sadašnjih tekstova o nama može se steći dojam da smo bili uljuljkana skupina dobro plaćenih novinara koja je imala na pretek vremena za izradu priča, neopterećena brojkama gledanosti. Ne, mi smo bili tim koji je promišljao o svim temama, i oni najtežim, koje ovdje inače posvađaju i komšije i političare drugih nacionalnosti ili drugih ideoloških uvjerenja
Šemsudin Skejić je 14 godina radio u Al Jazeeri Balkans, koja je nedavno ugašena. Za Monitor kaže da ne može govoriti o zatvaranju ovog medija ali može o njoj dok je radila: ,,Moj generalni dojam za tih 14 godina jeste da su bile dostojanstvene u zanatskom smislu, radničkom i ljudskom. U zanatskom to znači da smo imali sve uvjete da radimo slobodno unutar novinarskih standarda i standarda Al Jazeere. Nijesu to različiti standardi nego su standardi AJ mnogo širi i mnogo detaljniji od npr: kodeksa novinarske etike i drugih pravila kojih bi se i inače novinari trebali pridržavati. U radničkom smislu dostojanstvo znači da su naša prava bila poštovana tokom rada i tokom zatvaranja”.
MONITOR: Zatvaranje Al Jazeere ste dočekali na poziciji direktora vijesti.
SKEJIĆ: Ja sam na AJB počeo kao asistent urednika vijesti. Godinu kasnije postao sam urednik vijesti i to sam radio sve do oktobra prošle godine. Tada su počeli razgovori da preuzmem funkciju direktora vijesti. Predstavio sam određene smjernice i razmišljanja o programu i tako sam došao na tu poziciju, sigurno najodgovorniju za mene do sada, ali i najponosniji posao koji sam radio. Napravili smo određene promjene a pri tome, barem se meni čini, da sam nastavio graditi autoritet kod kolega na način da budem od koristi. Ta pozicija direktora vijesti zahtijeva od vas određeno upravljanje ljudima, a meni je uvijek bilo važno da kolege moje ideje prihvate kao svoje i da ih unaprijede, a ne da ih provode zato što je to neki direktor rekao. Mislim da se autoritet, bilo gdje, ako hoćete da traje i da nema otpora, mora izgraditi na nekom znanju i radu, onda je puno lakše provoditi sve ideje.
MONITOR: Kakva je bila atmosfera i saradnja sa kolegama?
SKEJIĆ: Saradnja s kolegama bila je neopisivo ugodna i učinkovita. Pazite, iz nekih sadašnjih tekstova o nama može se steći dojam da smo bili uljuljkana skupina dobro plaćenih novinara koja je imala na pretek vremena za izradu priča, pri tome neopterećena brojkama gledanosti. Ne, mi smo bili tim koji je promišljao o svim temama, i oni najtežim, koje ovdje inače posvađaju i komšije i političare drugih nacionalnosti ili drugih ideoloških uvjerenja. Sve najteže teme mogli ste vidjeti u našem programu, i treba znati da su ih uobličavali upravo ljudi različitih nacionalnosti, uvjerenja, religija, godina, spolova… ali mi smo uvijek pronalazili način da svaku tu priču ispričamo, da u njoj nađemo i vijest i javni interes i da se pri tome ne posvađamo, nego ugodno sarađujemo. Uvijek je ključno pitanje za svaku priču bilo – šta obični ljudi imaju od nje… To, ta saradnja koju ističem, taj zajednički rad koji smo onda predstavljali svima na kritiku, možda je jedna od stvari koja nema direktne veze sa novinarstvom kao zanatom, ali ima sa svima nama u regiji.
MONITOR: ALB je bila primjer profesionalizma a za svoj rad novinari ovog medija su osvojili brojne nagrade.
SKEJIĆ: Sve ovo o čemu sam govorio smatram kolektivnim uspjesima, a usko novinarski gledano, redakcija vijesti, dobili smo mnoštvo nagrada. Teško je izdvajati neku, ali naši novinari su, na primjer, proglašavani novinarima godine u više zemalja regije. Jedna od zanimljivijih nagrada je prva nagrada za istraživačku priču, koju dodjeljuje Evropska unija. Svi ostali dobitnici su istraživački portali, mi smo bili jedina televizija. Nije uopšte lako u tri televizijske minute ispričati takvu priču: otkriti je, pojasniti gledateljima aktere, dokazivati je različitim sredstvima, dati priliku svima da kažu šta imaju, analizirati njene posljedice, sve u tri minute.
Uspjeh je što za 14 godina u tv vijestima nijesmo morali objaviti demant. Bilo je zahtjeva, neke smo odbijali mi, neke Agencija za komunikacije, a neke sudovi.
Osim toga, ja uspjehom vidim i to što nijesmo osramotili brend. Al Jazeera je brend i nama je neko dao da upravljamo djelićem toga, i zaista svi možemo biti ponosni što ga vraćamo neukaljanog. Naprotiv, stručna javnost o AJB govori kao o mediju koji će itetako nedostajati ovim prostorima.
Na kraju, uspjehom smatram i što se ja i moje kolege, a i mnogi drugi koji su sarađivali direktno s nama, opraštamo od AJB kao da je ljudsko biće i takve joj osobine pripisujemo. Mislim da vam razloge za to ne može nametnuti brend, standardi, niti pristojne plate, to smo mi stvorili odnosom jednih prema drugima. To vam mogu potvrditi i kolege iz Crne Gore Dragan Sjekloća, koji je radio u Sarajevu, te Predrag, Željka i kolege kamermani iz dopisništva u Podgorici.
MONITOR: Koji su dalji profesionalni planovi?
SKEJIĆ: Čuo sam dosta mojih kolega koji su rekli da će poslije Al Jazeere biti teško raditi u medijima. Sigurno je tačno, ali ja bih volio da svi oni nastave raditi upravo u medijima, zbog njih ali i drugih profesionalaca koji se u tim medijima trude raditi ovaj posao na pravi način. Možda će im biti lakše raditi posao na pravi način ako dobiju uz sebe još jednog profesionalca. Možda i sebe trebam ubijediti u ovo.
MONITOR: Iskustvo Crne Gore govori da je sve manje mladih koji se odlučuju da se bave novinarstvom, imamo poplavu patrijskih i tajkunskih medija… Kako biste ocijenili medijsku scenu u BiH i regionu?
SKEJIĆ: Što se tiče mladih, ne znam brojke o zainteresovanosti, ali mislim da neće novinarstvo izumrijeti jer nema studenata na fakultetima političkih nauka. Pravnici su recimo vrlo dobri novinari, ljudi sa sa završenim jezičkim fakultetima takođe. Dakle, mislim da neće novinarstvo biti ugroženo ako se malo ljudi školuje za taj posao.
Koncept finansiranja medija je takav da u svojoj suštini ne omogućava novinarsku slobodu, a sa druge strane imate tehnološki razvoj, umjetnu inteligenciju, društvene mreže. Svaka od ovih stvari doprinosi da novinarski posao postaje svojim rezultatima više promotivni nego korektivni. Svaka od ovih stvari zaslužuje i posebnu studiju, ali pokušat ću ukratko objasniti.
Novinari na Balkanu rade između čekića i nakovnja – između političkog i ekonomskog pritiska. Javni servisi više su pod političkim, a privatni mediji više pod ekonomskim pritiskom. Mada ne manjka ni kombinacija kad politika kroz upravne odbore javnih preduzeća ekonomski pritišće i ucjenjuje reklamama i javne i privatne medije.
U takvim uvjetima većina novinara svaki dan balansira između zanatskih pravila i plate za sljedeći mjesec, pa u jednom izvještaju naprave kompromis u korist zanata, a u drugom možda moraju u korist plate. Imate i vlasnike medija koji su svjesni svega, ali ako presijeku takav koncept, presjekli su i dotok novca. Naravno, ima i onih „angažiranih“ novinara koji provode politike, koji i nijesu novinari nego stranački aktivisti, iz uvjerenja, ili stranački plaćenici, koji u svakoj priči traže način kako da unište političke neprijatelje.
Imate i novinare klikbejtaše, jer klik se plaća.
Imate i novinare neznalice, bez integriteta, njima ne smeta ništa od navedenog, oni su sretni što im je neko našao posao i iz zahvalnosti pišu šta im se kaže.
Imate i javnost, no to nije onaj sociološki termin zbog kojeg se novinari trude, rade i trpe kritike, to je javnost kojoj ne smeta ovakav status novinara. Veliki dio naših javnosti novinarske izvještaje provlači kroz svoj stranački kriterij i tako nas klasifikuje. Ako podržava moje, ili napada tuđe, dobar je. Ako su potkačili moga, oni su strani plaćenici, unutrašnji i vanjski neprijatelji.
Volio bih da javnost novinare uvijek ocjenjuje na osnovu dokaza u njihovim pričama, onako kako smo mi radili priloge, kao mala naučna djela u kojima svaka riječ mora biti dokazana.
Među svim ovim ljudima, a mislim na novinare koji prave vijesti, imate i one medijske profesionalce koji žrtvuju sav svoj komfor da budu korektiv vlasti, koji shvataju da je novinarstvo borba za prava, za slobodu, nikad borba za sebe lično.
MONITOR: Koliki je uticaj novih tehnologija?
SKEJIĆ: Na drugoj strani su nove tehnologije. Izrada vijesti, na primjer televizijskih, jako je skupa i spora. Novinari u regiji su prije 30 ili 40 godina bili jedini u mogućnosti da određeni događaj kamerom prenesu uživo. Danas samo u Bosni i Hercegovini imate dva miliona ljudi koji određeni događaj mogu prenijeti kamerom uživo, tj koliko imate pametnih telefona.
A osim što smo postali spori i ne pokrivamo ono što svi sa pametnim telefonima mogu pokriti, nismo se ni snašli donekle. Ponekad vidite na TV prijenos nekog događaja koji je uz određenu razliku u kvalitetu slike mogao prenijeti bilo koji građanin. Dakle, mi moramo ljudima sa svih događaja ponuditi više od slike i tona samog događaja, da bismo imali svrhu.
Pali smo i pod uticaj realiti programa. Prenosimo najsočnije izjave političara, umjesto da prenosimo one koji oni sa svog položaja mogu izvršiti, a sve druge njihove, koje se uglavnom svedu na psihoanalize političkih protivnika, da zanemarimo.
Pri tome svemu, neregulisanost društvenih mreža, interneta općenito, u smislu novinarskih standarda doprinosi tome da u javnom prostoru imamo lažne vijesti, netačne, manipulantske, sve to devalvira posao i pravih profesionalaca.
MONITOR: Šta bi bila Vaša preporuka mladom novinaru koji tek počinje da se bavi tim pozivom?
SKEJIĆ: Novinarstvo je stvarno borba sa vjetrenjačama. Novinari ne mogu očekivati da će svojim poslom i angažmanom ispraviti sve nepravde i da će svi biti srećni. Sreću treba tražiti i nalaziti u mikro okruženju svaki dan, a ono široko okruženje popravljati bez obzira na spoznaju da to nećemo mi završiti.
Volio bih kad bismo, novinari, imali malo više znanja o osnovnim ekonomski i pravnim pojmovima sistema kojeg pokušavamo popraviti. Teško ću napraviti sjajnu priču o ekonomiji ako ne znam pročitati finansijski izvještaj, ako ne znam ni šta je bilans stanja, uspjeha, završni račun i slično. Teško ću popraviti sistem ako ne znam pravne akte kojima je taj sistem okružen i prožet. Uz sve to čitati. Nije neka čarobna formula, ali ako imate novinara koji zna s malo riječi ispričati puno, pri tome zna malo više od osnovnih ekonomskih i pravnih pojmova, sigurno u startu može biti drugačiji od drugih.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VII): Svjedok sudbine življenja

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR: Manipulisanje istinom je isto što i laž

Ni kriva ni tužna
Izdvajamo
-
FOKUS3 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
Izdvojeno3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe
-
DRUŠTVO4 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
Izdvojeno3 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
INTERVJU3 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja
-
DRUŠTVO4 sedmice
KOJE FAKULTETE UPISUJU CRNOGORSKI STUDENTI: Priprema za državni posao