Povežite se sa nama

INTERVJU

VERAN MATIĆ, PREDSJEDNIK KOMISIJE ZA ISTRAŽIVANJE UBISTVA NOVINARA: Ne smijemo odustati

Objavljeno prije

na

U Srbiji su, po prvi put od 11. aprila 1999, kada je u Beogradu ubijen novinar Slavko Ćuruvija, privedene i zadržane u pritvoru dvije osobe radi ispitivanja u vezi sa ovim ubistvom. Milan Radonjić, bivši šef Beogradskog centra RDB i Ratko Romić, bivši operativac RDB, sumnjiče se da su učestvovali, jedan u organizaciji a drugi u egzekuciji Ćuruvije, dok se pored njih kao osumnjičeni nalaze i Radomir Marković (izdržava kaznu od 40 godina zatvora), tadašnji šef RDB Srbije i radnik te službe Miroslav Kurak (van zemlje), prvi kao organizator a drugi kao saučesnik u ubistvu. U javnosti su nakon svega podgrijane velike nade da će se konačno rasvijetliti ne samo ubistva novinara već i brojna druga politička ubistva tokom 90-ih, ali i kasnije. O iskustvima na ovom teškom poslu razgovarali smo sa glavnim i odgovornim urednikom B92, Veranom Matićem, koji je na poziciji predsjednika Komisije za istraživanje ubistava novinara.

„Bez obzira na bombastične verbalne izjave, mislim da jednostavno nije bilo dovoljno svesti o tome kolika je važnost rešavanja ovih ubistava, jer da je postojala, onda bi se i dogodila, ili bi bio ostavljen jasan trag o tome da je sve učinjeno, a to nisam imao prilike da vidim. Neorganizovan pristup, stalno menjanje fokusa, timova, nedostatak lustracije u samim institucijama bezbednosti… Samo u slučaju istrage o ubistvu kolege Milana Pantića promenjeno je sedam radnih grupa u dvanaest godina, što znači da su se na manje od dve godine menjali timovi koji su radili na razotkrivanju ovog ubistva, verovatno kako su se menjali odnosi snaga unutar MUP-a ili u Vladi Republike Srbije. Na takav način je apsolutno nemoguće rešavati komplikovane slučajeve, odnosno politička ubistva, jer što više vremena prolazi, sve se više dokaza uništava i smanjuje se količina mogućih relevantnih svedočenja. Institucije su pokazale veliku slabost, i pored političke volje nije bilo ozbiljnog iskoraka. Zbog toga sam pre pet godina postao svestan da je potreban dodatni element i tada sam došao na ideju da bi to mogla da bude grupa koja će omogućiti sinergiju svih dosadašnjih saznanja i svih snaga koje bi mogle da pomognu da se napravi konkretan iskorak. Tada sam predložio predsedniku Tadiću osnivanje Komisije, ali se to nije dogodilo iz meni nepoznatih razloga. Pre godinu i po dana, isto sam predložio Aleksandru Vučiću i on je odmah pristao. Komisija je, evo posle godinu dana od osnivanja, napravila određeni rezultat kontinuiranim radom i velikim pritiskom prema svim institucijama, ali i objedinjavajući njihovu snagu. Imali smo i podršku međunarodne zajednice, naročito Dunje Mijatović i OEBS-a, što je rezultiralo i globalnom kampanjom koju je kreirala agencija Sači i Sači, a OEBS ponudio svima u svetu za korišenje upravo u borbi protiv nekažnjivosti nasilja nad novinarima. Potrebno je napraviti inovativne i hrabre iskorake i biti dosledan u pronalaženju rešenja. (U rešavanje slučaja ubistva novinara Gogandzea u Ukrajini, uključili su se svojevremeno i međunarodni istražitelji uz pomoć Saveta Evrope)”, kaže na početku razgovora za Monitor Matić.

MONITOR: Do sada je očigledna bila nesposobnost pravosuđa, a i snažan uticaj izvršne vlasti na tužilaštva. To se, na neki način, vidi i u slučaju Ćuruvija koji počinje da se procesuira tek sada, a specijalni tužilac Miljko Radisavljević je na tom mjestu još od 2007. Nade u pravdu su ponovo probuđene, ali da li su i izvjesne?
MATIĆ: To jeste veoma važno pitanje. Mislim da je ovaj slučaj i njegova sudbina možda preloman za vladavinu prava u Srbiji i izgradnju pravne države kroz ozdravljenje pravosudnog sistema. I ja bih želeo da imamo jake nezavisne ličnosti sa izraženim kredibilitetom na mestima tužilaca, kao i na pozicijama sudija. Želeo bih da imamo policiju koja je pravi servis ne samo vlasti već i građana. Veoma je važno da specijalni tužilac obavi temeljnu brzu istragu i napiše verodostojnu optužnicu. Samo suđenje vidim i kao katarzičan proces i za predstavnike Vlade koji su učestvovali u vlasti kada je ubijen Slavko Ćuruvija, ali ne samo ubijen, već i mrcvaren mesecima enormnim kaznama, zatvorskim kaznama protiv zaposlenih u Dnevnom telegrafu. Ovo mora biti i suđenje tom sistemu, režimu, porodici, koja je donela puno zla na ovim prostorima. Jako je važno da ovaj proces, uz sve to, ne bude incident već snažna poluga za uspostavljanje institucija u funkciji vladavine prava.

MONITOR: Novina u istrazi u vezi sa ubistvom Slavka Ćuruvije jeste i javno objavljen podatak, da je jedan od tri važna svjedoka i Milorad Luković Legija. On je sada i „učesnik i svjedok” brojnih zločina?
MATIĆ: Nisam imao uvid u njegov iskaz specijalnom tužiocu (mislim da je ovo prva tužilačka istraga u Srbiji i praktično sve konce u svojim rukama drži specijalni tužilac, dok je policija tu samo servis tužioca). Dakle, nema dovoljno informacija o njegovim motivima, ali sam siguran da može dati ključan doprinos da se napravi kvalitetna optužnica, jer su njegovi iskazi ukrštani sa iskazima drugih svedoka koji su takođe dali svoje svedočenje. Verujem i da ovde nije kraj u procesu prikupljanja dodatnih činjenica i nadam se da će sve biti učinjeno da se utvrdi uloga porodice Milošević-Marković i da se donesu presude.

Mislim da Ulemek može pružiti važne činjenice i o nizu drugih ubistava, čime bi se jasno utvrdilo da je postojao još jedan odred smrti u okviru državnog sistema. Verujem da tužilac neće propustiti tu šansu, jer je neophodno razjasniti i druga politička ubistva, bilo da su žrtve bili pripadnici ili protivnici režima.

MONITOR: Koliko je relevantna izjava Ćuruvijine supruge Branke Prpe da osumnjičeni Miroslav Kurak nije onaj kojeg je vidjela kako puca u glavu njenog muža? Iz njene izjave proizlazi da ona nije ispitivana za posljednjih godinu dana, a bila je svjedok a ne samo žrtva.
MATIĆ: Gospođa Prpa je dala iskaz policiji, tužilaštvu ranije. I ova izjava će svakako biti deo rada specijalnog tužioca u narednim nedeljama prilikom sastavljanja kredibilne optužnice. Ja nisam u prilici da komentarišem ovu izjavu upravo zbog toga što nisam svedok ovog zločina, a do sada davane izjave predstavljaju deo materijala tužilaštva koji ne može biti iznošen u javnost. Tužilac će u svakom slučaju morati da pribavi ubedljive činjenice i svedočenja kako bi sam proces rezultirao osuđujućim presudama.

MONITOR: Vaša Komisija je zajedno sa tužilačkom istragom došla i do nekih indicija u vezi sa ubistvom novinara Večernjih novosti Milana Pantića, koje se desilo nakon pada Miloševića, u junu 2001. Sumnja se da je povod za taj zločin pisanje Pantića o privatizacijama u Jagodini, posebno o onoj Cementare, a istrazi su, kako je objavljeno, bili interesantni Zoran Janjušević i Nemanja Kolesar, ljudi iz centra Vlade Zorana Đinđića. Da li je možda ta istraga zbog eventualnog negativnog svijetla na snage koje su zamijenile Miloševića, kočila i ove druge istrage?
MATIĆ: Videćemo na kraju istrage ko je i na koji način kočio razotrkivanje ovog ubistva. Tih meseci, kolega Pantić je napisao ogroman broj kritičkih tekstova o prljavim privatizacijama u tom regionu. Bukvalno je iz dana u dan pokretao novu temu jer se pljačka državne-društvene imovine histerično odvijala, kao da je gledao ko će što pre da ugrabi što više preduzeća. Čitajući te tekstove iz Večernjih novosti, ali i iz lokalnog lista Štampa, u kojem je sarađivao pod pseudonimom, mogli smo da identifikujemo niz mogućih motiva različitih učesnika u tom pljačkaškom pohodu. Ipak, izdvojila su se dva moguća pravca na kojima istraga sada radi, a to su privatizacije Jagodinske pivare, kao i privatizacija Cementare. Sigurno je da je veoma važno u istrazi, u što kraćem vremenskom periodu od ubistva, razotkriti i uhapsiti ubice jer se svakim danom smanjuje verovatnoća. I zbog toga ono što je urađeno tih prvih dana nije donelo nikakve rezultate. Verujem i da je bilo direktne opstrukcije. U svakom slučaju, kasnije su se menjale radne grupe na svake dve godine i sve su se više udaljavali od rešavanja ovog slučaja. Danas, radna grupa radi intenzivno u kontinuitetu godinu dana, proveravaju se sve opcije, saslušavaju mogući svedoci, počinioci (ovih dana će biti saslušan u zatvoru u Foči jedan od mogućih počinilaca koji je inače osuđen na 35 godina zatvora za ratne zločine počinjene u Srebrenici), čekamo saradnju sa službama u nekim drugim zemljama u kojima su sklonjeni drugi mogući počinioci.

MONITOR: Javnost je uvjerena da „svi putevi vode u Moskvu” tj. do Mirjane Marković, kada je riječ o pozadini ubistva Slavka Ćuruvije. Od valjanih dokaza, međutim, nema ništa. Pristup srpskog pravosuđa do Markovićeve sprečava jedna moćna država. Za sada izgleda da će razotkrivanje uloge Miloševićeve udovice biti moguće samo u nekoj dobro napisanoj „fikciji” ili možda „stvarnosnoj prozi”?
MATIĆ: Ja verujem u to da ćemo i to saznati, kad tad, a za to je važno da nikada ne zaboravimo, da uporno podsećamo, tražimo, insistiramo… Naša je obaveza da vršimo pritisak i iskoristimo svaku moguću šansu koja može u različitim okolnostima da se pojavi. Ako dignemo ruke, onda takvu šansu nećemo iskoristiti.

Misteriozni motivi ubistva Pukanića

MONITOR: Hrvatsko pravosuđe je „prepustilo” srpskom da ispita pozadinu – motiv i naručioca, ubistava hrvatskog novinara Iva Pukanića i njegovog saradnika Nika Franića, prije svega kroz postupak protiv Sretena Jocića – Joce Amsterdama koji se tereti za organizaciju ovih ubistava. Zašto je tako teško, pa često i sasvim nemoguće, otkriti nalogodavce?
MATIĆ: Najčešće se nalozi za političke likvidacije izdaju usmeno, bez svedoka. I zbog toga je jedino na šta se možete osloniti samo priznanje onoga ko je primio i prosledio nalog. Da li se to priznanje može dobiti nekom nagodbom jeste stvar zakonodavstva, tužilaštva, ali i samog počinioca. Zbog toga je važno da, pored pravosudnih organa, na utvrđivanju okolnosti ubistava rade i novinari, istraživači, istoričari, kako bi opisali i dokumentovali okolnosti i razloge koji su doveli do surovih ubistava, kako bi se razotkrila sama suština zločina, a ne samo onaj mehanički deo – način organizovanja egzekucije i akteri. Društvo onda može najsnažnije da osudi one za koje je potpuno jasno da su nalogodavci i da to postane deo kolektivne svesti, da se ne zaboravi, i da se insistira na stvaranju mehanizama i institucija da se nikada ne ponovi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo