Povežite se sa nama

INTERVJU

VERAN MATIĆ, PREDSJEDNIK KOMISIJE ZA ISTRAŽIVANJE UBISTVA NOVINARA: Ne smijemo odustati

Objavljeno prije

na

U Srbiji su, po prvi put od 11. aprila 1999, kada je u Beogradu ubijen novinar Slavko Ćuruvija, privedene i zadržane u pritvoru dvije osobe radi ispitivanja u vezi sa ovim ubistvom. Milan Radonjić, bivši šef Beogradskog centra RDB i Ratko Romić, bivši operativac RDB, sumnjiče se da su učestvovali, jedan u organizaciji a drugi u egzekuciji Ćuruvije, dok se pored njih kao osumnjičeni nalaze i Radomir Marković (izdržava kaznu od 40 godina zatvora), tadašnji šef RDB Srbije i radnik te službe Miroslav Kurak (van zemlje), prvi kao organizator a drugi kao saučesnik u ubistvu. U javnosti su nakon svega podgrijane velike nade da će se konačno rasvijetliti ne samo ubistva novinara već i brojna druga politička ubistva tokom 90-ih, ali i kasnije. O iskustvima na ovom teškom poslu razgovarali smo sa glavnim i odgovornim urednikom B92, Veranom Matićem, koji je na poziciji predsjednika Komisije za istraživanje ubistava novinara.

„Bez obzira na bombastične verbalne izjave, mislim da jednostavno nije bilo dovoljno svesti o tome kolika je važnost rešavanja ovih ubistava, jer da je postojala, onda bi se i dogodila, ili bi bio ostavljen jasan trag o tome da je sve učinjeno, a to nisam imao prilike da vidim. Neorganizovan pristup, stalno menjanje fokusa, timova, nedostatak lustracije u samim institucijama bezbednosti… Samo u slučaju istrage o ubistvu kolege Milana Pantića promenjeno je sedam radnih grupa u dvanaest godina, što znači da su se na manje od dve godine menjali timovi koji su radili na razotkrivanju ovog ubistva, verovatno kako su se menjali odnosi snaga unutar MUP-a ili u Vladi Republike Srbije. Na takav način je apsolutno nemoguće rešavati komplikovane slučajeve, odnosno politička ubistva, jer što više vremena prolazi, sve se više dokaza uništava i smanjuje se količina mogućih relevantnih svedočenja. Institucije su pokazale veliku slabost, i pored političke volje nije bilo ozbiljnog iskoraka. Zbog toga sam pre pet godina postao svestan da je potreban dodatni element i tada sam došao na ideju da bi to mogla da bude grupa koja će omogućiti sinergiju svih dosadašnjih saznanja i svih snaga koje bi mogle da pomognu da se napravi konkretan iskorak. Tada sam predložio predsedniku Tadiću osnivanje Komisije, ali se to nije dogodilo iz meni nepoznatih razloga. Pre godinu i po dana, isto sam predložio Aleksandru Vučiću i on je odmah pristao. Komisija je, evo posle godinu dana od osnivanja, napravila određeni rezultat kontinuiranim radom i velikim pritiskom prema svim institucijama, ali i objedinjavajući njihovu snagu. Imali smo i podršku međunarodne zajednice, naročito Dunje Mijatović i OEBS-a, što je rezultiralo i globalnom kampanjom koju je kreirala agencija Sači i Sači, a OEBS ponudio svima u svetu za korišenje upravo u borbi protiv nekažnjivosti nasilja nad novinarima. Potrebno je napraviti inovativne i hrabre iskorake i biti dosledan u pronalaženju rešenja. (U rešavanje slučaja ubistva novinara Gogandzea u Ukrajini, uključili su se svojevremeno i međunarodni istražitelji uz pomoć Saveta Evrope)”, kaže na početku razgovora za Monitor Matić.

MONITOR: Do sada je očigledna bila nesposobnost pravosuđa, a i snažan uticaj izvršne vlasti na tužilaštva. To se, na neki način, vidi i u slučaju Ćuruvija koji počinje da se procesuira tek sada, a specijalni tužilac Miljko Radisavljević je na tom mjestu još od 2007. Nade u pravdu su ponovo probuđene, ali da li su i izvjesne?
MATIĆ: To jeste veoma važno pitanje. Mislim da je ovaj slučaj i njegova sudbina možda preloman za vladavinu prava u Srbiji i izgradnju pravne države kroz ozdravljenje pravosudnog sistema. I ja bih želeo da imamo jake nezavisne ličnosti sa izraženim kredibilitetom na mestima tužilaca, kao i na pozicijama sudija. Želeo bih da imamo policiju koja je pravi servis ne samo vlasti već i građana. Veoma je važno da specijalni tužilac obavi temeljnu brzu istragu i napiše verodostojnu optužnicu. Samo suđenje vidim i kao katarzičan proces i za predstavnike Vlade koji su učestvovali u vlasti kada je ubijen Slavko Ćuruvija, ali ne samo ubijen, već i mrcvaren mesecima enormnim kaznama, zatvorskim kaznama protiv zaposlenih u Dnevnom telegrafu. Ovo mora biti i suđenje tom sistemu, režimu, porodici, koja je donela puno zla na ovim prostorima. Jako je važno da ovaj proces, uz sve to, ne bude incident već snažna poluga za uspostavljanje institucija u funkciji vladavine prava.

MONITOR: Novina u istrazi u vezi sa ubistvom Slavka Ćuruvije jeste i javno objavljen podatak, da je jedan od tri važna svjedoka i Milorad Luković Legija. On je sada i „učesnik i svjedok” brojnih zločina?
MATIĆ: Nisam imao uvid u njegov iskaz specijalnom tužiocu (mislim da je ovo prva tužilačka istraga u Srbiji i praktično sve konce u svojim rukama drži specijalni tužilac, dok je policija tu samo servis tužioca). Dakle, nema dovoljno informacija o njegovim motivima, ali sam siguran da može dati ključan doprinos da se napravi kvalitetna optužnica, jer su njegovi iskazi ukrštani sa iskazima drugih svedoka koji su takođe dali svoje svedočenje. Verujem i da ovde nije kraj u procesu prikupljanja dodatnih činjenica i nadam se da će sve biti učinjeno da se utvrdi uloga porodice Milošević-Marković i da se donesu presude.

Mislim da Ulemek može pružiti važne činjenice i o nizu drugih ubistava, čime bi se jasno utvrdilo da je postojao još jedan odred smrti u okviru državnog sistema. Verujem da tužilac neće propustiti tu šansu, jer je neophodno razjasniti i druga politička ubistva, bilo da su žrtve bili pripadnici ili protivnici režima.

MONITOR: Koliko je relevantna izjava Ćuruvijine supruge Branke Prpe da osumnjičeni Miroslav Kurak nije onaj kojeg je vidjela kako puca u glavu njenog muža? Iz njene izjave proizlazi da ona nije ispitivana za posljednjih godinu dana, a bila je svjedok a ne samo žrtva.
MATIĆ: Gospođa Prpa je dala iskaz policiji, tužilaštvu ranije. I ova izjava će svakako biti deo rada specijalnog tužioca u narednim nedeljama prilikom sastavljanja kredibilne optužnice. Ja nisam u prilici da komentarišem ovu izjavu upravo zbog toga što nisam svedok ovog zločina, a do sada davane izjave predstavljaju deo materijala tužilaštva koji ne može biti iznošen u javnost. Tužilac će u svakom slučaju morati da pribavi ubedljive činjenice i svedočenja kako bi sam proces rezultirao osuđujućim presudama.

MONITOR: Vaša Komisija je zajedno sa tužilačkom istragom došla i do nekih indicija u vezi sa ubistvom novinara Večernjih novosti Milana Pantića, koje se desilo nakon pada Miloševića, u junu 2001. Sumnja se da je povod za taj zločin pisanje Pantića o privatizacijama u Jagodini, posebno o onoj Cementare, a istrazi su, kako je objavljeno, bili interesantni Zoran Janjušević i Nemanja Kolesar, ljudi iz centra Vlade Zorana Đinđića. Da li je možda ta istraga zbog eventualnog negativnog svijetla na snage koje su zamijenile Miloševića, kočila i ove druge istrage?
MATIĆ: Videćemo na kraju istrage ko je i na koji način kočio razotrkivanje ovog ubistva. Tih meseci, kolega Pantić je napisao ogroman broj kritičkih tekstova o prljavim privatizacijama u tom regionu. Bukvalno je iz dana u dan pokretao novu temu jer se pljačka državne-društvene imovine histerično odvijala, kao da je gledao ko će što pre da ugrabi što više preduzeća. Čitajući te tekstove iz Večernjih novosti, ali i iz lokalnog lista Štampa, u kojem je sarađivao pod pseudonimom, mogli smo da identifikujemo niz mogućih motiva različitih učesnika u tom pljačkaškom pohodu. Ipak, izdvojila su se dva moguća pravca na kojima istraga sada radi, a to su privatizacije Jagodinske pivare, kao i privatizacija Cementare. Sigurno je da je veoma važno u istrazi, u što kraćem vremenskom periodu od ubistva, razotkriti i uhapsiti ubice jer se svakim danom smanjuje verovatnoća. I zbog toga ono što je urađeno tih prvih dana nije donelo nikakve rezultate. Verujem i da je bilo direktne opstrukcije. U svakom slučaju, kasnije su se menjale radne grupe na svake dve godine i sve su se više udaljavali od rešavanja ovog slučaja. Danas, radna grupa radi intenzivno u kontinuitetu godinu dana, proveravaju se sve opcije, saslušavaju mogući svedoci, počinioci (ovih dana će biti saslušan u zatvoru u Foči jedan od mogućih počinilaca koji je inače osuđen na 35 godina zatvora za ratne zločine počinjene u Srebrenici), čekamo saradnju sa službama u nekim drugim zemljama u kojima su sklonjeni drugi mogući počinioci.

MONITOR: Javnost je uvjerena da „svi putevi vode u Moskvu” tj. do Mirjane Marković, kada je riječ o pozadini ubistva Slavka Ćuruvije. Od valjanih dokaza, međutim, nema ništa. Pristup srpskog pravosuđa do Markovićeve sprečava jedna moćna država. Za sada izgleda da će razotkrivanje uloge Miloševićeve udovice biti moguće samo u nekoj dobro napisanoj „fikciji” ili možda „stvarnosnoj prozi”?
MATIĆ: Ja verujem u to da ćemo i to saznati, kad tad, a za to je važno da nikada ne zaboravimo, da uporno podsećamo, tražimo, insistiramo… Naša je obaveza da vršimo pritisak i iskoristimo svaku moguću šansu koja može u različitim okolnostima da se pojavi. Ako dignemo ruke, onda takvu šansu nećemo iskoristiti.

Misteriozni motivi ubistva Pukanića

MONITOR: Hrvatsko pravosuđe je „prepustilo” srpskom da ispita pozadinu – motiv i naručioca, ubistava hrvatskog novinara Iva Pukanića i njegovog saradnika Nika Franića, prije svega kroz postupak protiv Sretena Jocića – Joce Amsterdama koji se tereti za organizaciju ovih ubistava. Zašto je tako teško, pa često i sasvim nemoguće, otkriti nalogodavce?
MATIĆ: Najčešće se nalozi za političke likvidacije izdaju usmeno, bez svedoka. I zbog toga je jedino na šta se možete osloniti samo priznanje onoga ko je primio i prosledio nalog. Da li se to priznanje može dobiti nekom nagodbom jeste stvar zakonodavstva, tužilaštva, ali i samog počinioca. Zbog toga je važno da, pored pravosudnih organa, na utvrđivanju okolnosti ubistava rade i novinari, istraživači, istoričari, kako bi opisali i dokumentovali okolnosti i razloge koji su doveli do surovih ubistava, kako bi se razotkrila sama suština zločina, a ne samo onaj mehanički deo – način organizovanja egzekucije i akteri. Društvo onda može najsnažnije da osudi one za koje je potpuno jasno da su nalogodavci i da to postane deo kolektivne svesti, da se ne zaboravi, i da se insistira na stvaranju mehanizama i institucija da se nikada ne ponovi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo