Povežite se sa nama

INTERVJU

MEJDI SULEJMANI, INTERPRETATOR TRADICIONALNE MUZIKE U BIH: Ili sviraš srcem ili ne sviraš nikako

Objavljeno prije

na

MONITOR: Predstavljate avangardnog umjetnika u BiH, ali ne previše eksponiranog u javnosti. Zašto?

SULEJMANI: Zalažem se definitivno za slobodu u muziciranju i eksperimentisanje te mislim da je osjećaj slobode suštinska bit muzike. Prvenstveno interpretator treba da se osjeća ugodno u svojoj koži i spoji u jedno s instrumentom dok komponuje i nastupa. Zatim publika treba da se poistovjeti i prepozna ono što interpretator želi da kaže, a nikako obrnuto, što je danas slučaj u društvu, tj. plasiranje u medije svega i svačega, gdje je jedini cilj profit, što kod pravog umjetnika definitivno nije slučaj.

Budući da ne radim komercijalnu muziku, sviram sevdah i u posljednje vrijeme istražujem jazz, dovoljno sam eksponiran, a i da budem iskren biram i u kojim novinama i na kojim portalima će se nalaziti moje ime. Ne snimam i ne plasiram svakodnevno muzičke uratke po društvenim mrežama, jer mislim da za nešto kvalitetno treba vremena i mnogo predanosti. Meni je moj muzički integritet najbitniji. Neću da svaštarim.

MONITOR: Dva puta ste nastupili na Jazz Fest/Music Meeting-u u Sarajevu…
SULEJMANI: U sklopu manifestacije Sarajevo Jazz Fest već drugu godinu traje i projekat Music Meeting koji je namijenjen mladim muzičarima. Ima za cilj razmjenu iskustava i upoznavanje između mladih muzičara kao i prisustvovanje radionicama velikih imena svjetske muzičke scene.

MONITOR: Kakvi su utisci?
SULEJMANI: Samo riječi hvale imam za taj potez organizatora Sarajevo Jazz Festa koji su se svojim angažmanom potrudili da sve bude savršeno organizovano. Društvo u kojem živimo treba ovakve projekte, jer je ovo pokazatelj kako muzika spaja ljude. Zamislite mlade ljude iz Bosne, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Slovenije skupa na sceni Late Night Stage-a koji se prvi put u životu vide ali dođu i sviraju jazz standarde skupa, šire iskrenu emociju i ljubav prema muzici. Balkanu je neophodno ovakvih projekata.

MONITOR: Šta je sa Guitar ART Expo koji se održava u Beogradu?
SULEJMANI: To je takmičenje mladih gitarista na nivou Balkana, gdje sam nastupao i osvojio treće mjesto. Osim nagrada, jako je bitno druženje sa kolegama iz drugih zemalja. Kultura i sport su najveći ambasadori i zaista da se vlasti potrude, kao što nije slučaj, stanje bi se brže mijenjalo ka boljem. Ovako smo izabrali teži put, ali ne našom krivicom.

MONITOR: Amira Medunjanin je u Rolling Stones-u spomenula i Vašeg brata Fatmira Sulejmanija?
SULEJMANI: Za mene bi bilo neobično raditi intervju gdje ne bih spomenuo svog brata, fenomenalnog interpretatora sevdaha, veoma svestranog vokala čije vrijeme tek dolazi. Radujem se tom vaktu. Amiru Medunjanin smo upoznali na jednom jako uspješnom projektu Sevdah Pogon, gdje se ona oduševila Fatmirovom interpretacijom Evo srcu mome radosti. Veoma smo ponosni što je Fatmir ostao u sjećanju jedne vrsne internacionalne umjetnice.

MONITOR: Okrenuli ste se sevdahu. Zašto?
SULEJMANI: Mnogo sam slušao i svirao rock, heavy metal te ostale žanrove koji se između ova dva pravca nalaze, i dan danas to rado slušam, ali zamislite tranziciju iz tih žanrova u sevdah. To je jedan potpuno novi svijet. Kao kada vas neko ostavi helikopterom u srce prašume i toliko toga je tu za vidjeti i istražiti, te naposljetku treba i pronaći pravi put. Objeručke sam prigrlio žanr koji mi je sve vrijeme bio ispred nosa, te dosta istražujem, slušam stare snimke, proučavam muzičku formu sevdalinki. Toliko toga je tu neistraženo i neobično, a ljudi, nažalost, tako olako shvataju sevdalinku. Sretan sam što sam svoju pažnju usmjerio ka sevdahu jer toliko toga je tu za naučiti. U tom procesu sam se naslušao svega i svačega od ljudi koji misle da znaju svirati i pjevati sevdah, do onih koji tvrde da ,,bez harmonike se sevdah ne može svirati” a poznato je da je sevdalinka prvenstveno namjenjena ispjevavanju, a tek poslije dolazi saz uz koji se sevdalinka izvodila. Preporučujem video Damira Imamovića Deset najčešćih zabluda o sevdahu. U tom snimku je mnogo toga objašnjeno.

MONITOR: Gdje je BiH sevdah danas?
SULEJMANI: Želim da se vratim prvo na poslijeratnu ekspanziju sevdah scene na Balkanu. Sve je počelo sa Mostar Sevdah Reunion koji su vratili sevdah na radio i TV stanice, ali u novom ruhu. Tu je sevdah scena počela da se budi. Amira Medunjanin i Damir Imamović su internacionalni interpretatori sevdaha koji su zaista svojim interpretacijama naveli medije da pišu i govore o sevdahu poslije toliko vremena i to ne samo novinari sa Balkana, nego su i strani mediji počeli da govore o specifičnom muzičkom žanru, te ga nazivaju još i Balkan blues. Mene su lično Amirine i Damirove interpretacije navele da slušam sevdah i da istražujem o sevdahu. Drago mi je što mogu reći da mi je Damir mentor od kojeg sam dosta naučio i još uvijek učim. Njegova riznica starih snimaka te članaka i intervjua koje je on radio za Sevdah Lab je zaista na zavidnom nivou, te se nadam da ćemo skupa nešto zajedno raditi. Sevdah scena je u razvoju, siguran sam da sevdah dolazi na velika vrata. Vremenom će se filtrirati interpretatori te će oni koji vrijede ostati zapamćeni. Kako god ovo zvučalo, mišljenja sam da sevdah nije turbo folk gdje se proda njiva i snimi album. Ili sviraš srcem ili ne sviraš nikako.

MONITOR: Koliko zajednica pridaje značaju sevdaha?
SULEJMANI: Zavisi na koju zajednicu mislimo. Pošto živim u Brčko distriktu BiH, mogu reći da zajednica nije zainteresovana za ovu muzičko – poetsku formu, ali zato su mladi ljudi koji imaju entuzijazma tu da stanje promijene, ma koliko teško to bilo. Publike koja rado sluša sevdah ima, ali vlasti nemaju sluha. Ja imam volje i entuzijazma da promovišem sevdah i ne želim da odustanem. U Sarajevu je opet drugačije, jer postoje mjesta gdje se može interpretirati sevdah i gdje postoje ljudi koji se zaista razumiju u taj žanr i konstruktivnom kritikom zaista mogu pomoći. Teško je sada jasno tvrditi i reći koliko zajednica pridaje značaju sevdaha jer je ovo doba ekspanzije sevdaha, još se čeka na krajnji rezultat. Trebamo se nadati najboljem i vrijedno raditi. Stvar koja mi najviše smeta, ali koju polako učim da ignorišem je ta što se društvo i kod sevdaha dijeli. Neki su veoma konzervativni te ne dopuštaju novoj generaciji sevdaha da ostavi svoj pečat i izričaj.

MONITOR: Šta da rade mladi koji imaju želju da se bave muzikom?
SULEJMANI: Jedina solucija je da putuju i plaćaju deset puta skuplje stan, put i hranu, da nastave školovanje u drugim gradovima, a Distrikt u medijima je ušminkan kao savršeno mjesto i oaza za život sa poznatom krilaticom ,,Ogled za ugled”.

Bilo bi sebično s moje strane da uopće pomišljam i da se nadam da politika može da učini nešto na polju sevdaha, kada toliko ima drugih stvari da se riješi. Što se tiče kulture mislim da su jedina oaza umjetnicima društvene mreže i NVO organizacije gdje mogu promovisati svoj rad. Najviše me boli kada mladi, školovani i talentovani ljudi bježe u inostranstvo gdje traže svoje mjesto pod suncem. Ni njih ne treba kriviti, jednostavno im je dosta svega. Ja se još uvijek trudim i tražim način da ostanem. Iskreno, ne želim da idem. Hoću da ostanem u državi gdje sam rođen iako to ponekad košta mnogo živaca. Nešto definitivno mora da se uradi. Biću optimista pa ću da kažem da tapkamo u mjestu, iako svjesno nazadujemo.

Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo