Povežite se sa nama

INTERVJU

MEJDI SULEJMANI, INTERPRETATOR TRADICIONALNE MUZIKE U BIH: Ili sviraš srcem ili ne sviraš nikako

Objavljeno prije

na

mejdi-sulejmani

MONITOR: Predstavljate avangardnog umjetnika u BiH, ali ne previše eksponiranog u javnosti. Zašto?

SULEJMANI: Zalažem se definitivno za slobodu u muziciranju i eksperimentisanje te mislim da je osjećaj slobode suštinska bit muzike. Prvenstveno interpretator treba da se osjeća ugodno u svojoj koži i spoji u jedno s instrumentom dok komponuje i nastupa. Zatim publika treba da se poistovjeti i prepozna ono što interpretator želi da kaže, a nikako obrnuto, što je danas slučaj u društvu, tj. plasiranje u medije svega i svačega, gdje je jedini cilj profit, što kod pravog umjetnika definitivno nije slučaj.

Budući da ne radim komercijalnu muziku, sviram sevdah i u posljednje vrijeme istražujem jazz, dovoljno sam eksponiran, a i da budem iskren biram i u kojim novinama i na kojim portalima će se nalaziti moje ime. Ne snimam i ne plasiram svakodnevno muzičke uratke po društvenim mrežama, jer mislim da za nešto kvalitetno treba vremena i mnogo predanosti. Meni je moj muzički integritet najbitniji. Neću da svaštarim.

MONITOR: Dva puta ste nastupili na Jazz Fest/Music Meeting-u u Sarajevu…
SULEJMANI: U sklopu manifestacije Sarajevo Jazz Fest već drugu godinu traje i projekat Music Meeting koji je namijenjen mladim muzičarima. Ima za cilj razmjenu iskustava i upoznavanje između mladih muzičara kao i prisustvovanje radionicama velikih imena svjetske muzičke scene.

MONITOR: Kakvi su utisci?
SULEJMANI: Samo riječi hvale imam za taj potez organizatora Sarajevo Jazz Festa koji su se svojim angažmanom potrudili da sve bude savršeno organizovano. Društvo u kojem živimo treba ovakve projekte, jer je ovo pokazatelj kako muzika spaja ljude. Zamislite mlade ljude iz Bosne, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Slovenije skupa na sceni Late Night Stage-a koji se prvi put u životu vide ali dođu i sviraju jazz standarde skupa, šire iskrenu emociju i ljubav prema muzici. Balkanu je neophodno ovakvih projekata.

MONITOR: Šta je sa Guitar ART Expo koji se održava u Beogradu?
SULEJMANI: To je takmičenje mladih gitarista na nivou Balkana, gdje sam nastupao i osvojio treće mjesto. Osim nagrada, jako je bitno druženje sa kolegama iz drugih zemalja. Kultura i sport su najveći ambasadori i zaista da se vlasti potrude, kao što nije slučaj, stanje bi se brže mijenjalo ka boljem. Ovako smo izabrali teži put, ali ne našom krivicom.

MONITOR: Amira Medunjanin je u Rolling Stones-u spomenula i Vašeg brata Fatmira Sulejmanija?
SULEJMANI: Za mene bi bilo neobično raditi intervju gdje ne bih spomenuo svog brata, fenomenalnog interpretatora sevdaha, veoma svestranog vokala čije vrijeme tek dolazi. Radujem se tom vaktu. Amiru Medunjanin smo upoznali na jednom jako uspješnom projektu Sevdah Pogon, gdje se ona oduševila Fatmirovom interpretacijom Evo srcu mome radosti. Veoma smo ponosni što je Fatmir ostao u sjećanju jedne vrsne internacionalne umjetnice.

MONITOR: Okrenuli ste se sevdahu. Zašto?
SULEJMANI: Mnogo sam slušao i svirao rock, heavy metal te ostale žanrove koji se između ova dva pravca nalaze, i dan danas to rado slušam, ali zamislite tranziciju iz tih žanrova u sevdah. To je jedan potpuno novi svijet. Kao kada vas neko ostavi helikopterom u srce prašume i toliko toga je tu za vidjeti i istražiti, te naposljetku treba i pronaći pravi put. Objeručke sam prigrlio žanr koji mi je sve vrijeme bio ispred nosa, te dosta istražujem, slušam stare snimke, proučavam muzičku formu sevdalinki. Toliko toga je tu neistraženo i neobično, a ljudi, nažalost, tako olako shvataju sevdalinku. Sretan sam što sam svoju pažnju usmjerio ka sevdahu jer toliko toga je tu za naučiti. U tom procesu sam se naslušao svega i svačega od ljudi koji misle da znaju svirati i pjevati sevdah, do onih koji tvrde da ,,bez harmonike se sevdah ne može svirati” a poznato je da je sevdalinka prvenstveno namjenjena ispjevavanju, a tek poslije dolazi saz uz koji se sevdalinka izvodila. Preporučujem video Damira Imamovića Deset najčešćih zabluda o sevdahu. U tom snimku je mnogo toga objašnjeno.

MONITOR: Gdje je BiH sevdah danas?
SULEJMANI: Želim da se vratim prvo na poslijeratnu ekspanziju sevdah scene na Balkanu. Sve je počelo sa Mostar Sevdah Reunion koji su vratili sevdah na radio i TV stanice, ali u novom ruhu. Tu je sevdah scena počela da se budi. Amira Medunjanin i Damir Imamović su internacionalni interpretatori sevdaha koji su zaista svojim interpretacijama naveli medije da pišu i govore o sevdahu poslije toliko vremena i to ne samo novinari sa Balkana, nego su i strani mediji počeli da govore o specifičnom muzičkom žanru, te ga nazivaju još i Balkan blues. Mene su lično Amirine i Damirove interpretacije navele da slušam sevdah i da istražujem o sevdahu. Drago mi je što mogu reći da mi je Damir mentor od kojeg sam dosta naučio i još uvijek učim. Njegova riznica starih snimaka te članaka i intervjua koje je on radio za Sevdah Lab je zaista na zavidnom nivou, te se nadam da ćemo skupa nešto zajedno raditi. Sevdah scena je u razvoju, siguran sam da sevdah dolazi na velika vrata. Vremenom će se filtrirati interpretatori te će oni koji vrijede ostati zapamćeni. Kako god ovo zvučalo, mišljenja sam da sevdah nije turbo folk gdje se proda njiva i snimi album. Ili sviraš srcem ili ne sviraš nikako.

MONITOR: Koliko zajednica pridaje značaju sevdaha?
SULEJMANI: Zavisi na koju zajednicu mislimo. Pošto živim u Brčko distriktu BiH, mogu reći da zajednica nije zainteresovana za ovu muzičko – poetsku formu, ali zato su mladi ljudi koji imaju entuzijazma tu da stanje promijene, ma koliko teško to bilo. Publike koja rado sluša sevdah ima, ali vlasti nemaju sluha. Ja imam volje i entuzijazma da promovišem sevdah i ne želim da odustanem. U Sarajevu je opet drugačije, jer postoje mjesta gdje se može interpretirati sevdah i gdje postoje ljudi koji se zaista razumiju u taj žanr i konstruktivnom kritikom zaista mogu pomoći. Teško je sada jasno tvrditi i reći koliko zajednica pridaje značaju sevdaha jer je ovo doba ekspanzije sevdaha, još se čeka na krajnji rezultat. Trebamo se nadati najboljem i vrijedno raditi. Stvar koja mi najviše smeta, ali koju polako učim da ignorišem je ta što se društvo i kod sevdaha dijeli. Neki su veoma konzervativni te ne dopuštaju novoj generaciji sevdaha da ostavi svoj pečat i izričaj.

MONITOR: Šta da rade mladi koji imaju želju da se bave muzikom?
SULEJMANI: Jedina solucija je da putuju i plaćaju deset puta skuplje stan, put i hranu, da nastave školovanje u drugim gradovima, a Distrikt u medijima je ušminkan kao savršeno mjesto i oaza za život sa poznatom krilaticom ,,Ogled za ugled”.

Bilo bi sebično s moje strane da uopće pomišljam i da se nadam da politika može da učini nešto na polju sevdaha, kada toliko ima drugih stvari da se riješi. Što se tiče kulture mislim da su jedina oaza umjetnicima društvene mreže i NVO organizacije gdje mogu promovisati svoj rad. Najviše me boli kada mladi, školovani i talentovani ljudi bježe u inostranstvo gdje traže svoje mjesto pod suncem. Ni njih ne treba kriviti, jednostavno im je dosta svega. Ja se još uvijek trudim i tražim način da ostanem. Iskreno, ne želim da idem. Hoću da ostanem u državi gdje sam rođen iako to ponekad košta mnogo živaca. Nešto definitivno mora da se uradi. Biću optimista pa ću da kažem da tapkamo u mjestu, iako svjesno nazadujemo.

Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo