Povežite se sa nama

INTERVJU

MEJDI SULEJMANI, INTERPRETATOR TRADICIONALNE MUZIKE U BIH: Ili sviraš srcem ili ne sviraš nikako

Objavljeno prije

na

MONITOR: Predstavljate avangardnog umjetnika u BiH, ali ne previše eksponiranog u javnosti. Zašto?

SULEJMANI: Zalažem se definitivno za slobodu u muziciranju i eksperimentisanje te mislim da je osjećaj slobode suštinska bit muzike. Prvenstveno interpretator treba da se osjeća ugodno u svojoj koži i spoji u jedno s instrumentom dok komponuje i nastupa. Zatim publika treba da se poistovjeti i prepozna ono što interpretator želi da kaže, a nikako obrnuto, što je danas slučaj u društvu, tj. plasiranje u medije svega i svačega, gdje je jedini cilj profit, što kod pravog umjetnika definitivno nije slučaj.

Budući da ne radim komercijalnu muziku, sviram sevdah i u posljednje vrijeme istražujem jazz, dovoljno sam eksponiran, a i da budem iskren biram i u kojim novinama i na kojim portalima će se nalaziti moje ime. Ne snimam i ne plasiram svakodnevno muzičke uratke po društvenim mrežama, jer mislim da za nešto kvalitetno treba vremena i mnogo predanosti. Meni je moj muzički integritet najbitniji. Neću da svaštarim.

MONITOR: Dva puta ste nastupili na Jazz Fest/Music Meeting-u u Sarajevu…
SULEJMANI: U sklopu manifestacije Sarajevo Jazz Fest već drugu godinu traje i projekat Music Meeting koji je namijenjen mladim muzičarima. Ima za cilj razmjenu iskustava i upoznavanje između mladih muzičara kao i prisustvovanje radionicama velikih imena svjetske muzičke scene.

MONITOR: Kakvi su utisci?
SULEJMANI: Samo riječi hvale imam za taj potez organizatora Sarajevo Jazz Festa koji su se svojim angažmanom potrudili da sve bude savršeno organizovano. Društvo u kojem živimo treba ovakve projekte, jer je ovo pokazatelj kako muzika spaja ljude. Zamislite mlade ljude iz Bosne, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Slovenije skupa na sceni Late Night Stage-a koji se prvi put u životu vide ali dođu i sviraju jazz standarde skupa, šire iskrenu emociju i ljubav prema muzici. Balkanu je neophodno ovakvih projekata.

MONITOR: Šta je sa Guitar ART Expo koji se održava u Beogradu?
SULEJMANI: To je takmičenje mladih gitarista na nivou Balkana, gdje sam nastupao i osvojio treće mjesto. Osim nagrada, jako je bitno druženje sa kolegama iz drugih zemalja. Kultura i sport su najveći ambasadori i zaista da se vlasti potrude, kao što nije slučaj, stanje bi se brže mijenjalo ka boljem. Ovako smo izabrali teži put, ali ne našom krivicom.

MONITOR: Amira Medunjanin je u Rolling Stones-u spomenula i Vašeg brata Fatmira Sulejmanija?
SULEJMANI: Za mene bi bilo neobično raditi intervju gdje ne bih spomenuo svog brata, fenomenalnog interpretatora sevdaha, veoma svestranog vokala čije vrijeme tek dolazi. Radujem se tom vaktu. Amiru Medunjanin smo upoznali na jednom jako uspješnom projektu Sevdah Pogon, gdje se ona oduševila Fatmirovom interpretacijom Evo srcu mome radosti. Veoma smo ponosni što je Fatmir ostao u sjećanju jedne vrsne internacionalne umjetnice.

MONITOR: Okrenuli ste se sevdahu. Zašto?
SULEJMANI: Mnogo sam slušao i svirao rock, heavy metal te ostale žanrove koji se između ova dva pravca nalaze, i dan danas to rado slušam, ali zamislite tranziciju iz tih žanrova u sevdah. To je jedan potpuno novi svijet. Kao kada vas neko ostavi helikopterom u srce prašume i toliko toga je tu za vidjeti i istražiti, te naposljetku treba i pronaći pravi put. Objeručke sam prigrlio žanr koji mi je sve vrijeme bio ispred nosa, te dosta istražujem, slušam stare snimke, proučavam muzičku formu sevdalinki. Toliko toga je tu neistraženo i neobično, a ljudi, nažalost, tako olako shvataju sevdalinku. Sretan sam što sam svoju pažnju usmjerio ka sevdahu jer toliko toga je tu za naučiti. U tom procesu sam se naslušao svega i svačega od ljudi koji misle da znaju svirati i pjevati sevdah, do onih koji tvrde da ,,bez harmonike se sevdah ne može svirati” a poznato je da je sevdalinka prvenstveno namjenjena ispjevavanju, a tek poslije dolazi saz uz koji se sevdalinka izvodila. Preporučujem video Damira Imamovića Deset najčešćih zabluda o sevdahu. U tom snimku je mnogo toga objašnjeno.

MONITOR: Gdje je BiH sevdah danas?
SULEJMANI: Želim da se vratim prvo na poslijeratnu ekspanziju sevdah scene na Balkanu. Sve je počelo sa Mostar Sevdah Reunion koji su vratili sevdah na radio i TV stanice, ali u novom ruhu. Tu je sevdah scena počela da se budi. Amira Medunjanin i Damir Imamović su internacionalni interpretatori sevdaha koji su zaista svojim interpretacijama naveli medije da pišu i govore o sevdahu poslije toliko vremena i to ne samo novinari sa Balkana, nego su i strani mediji počeli da govore o specifičnom muzičkom žanru, te ga nazivaju još i Balkan blues. Mene su lično Amirine i Damirove interpretacije navele da slušam sevdah i da istražujem o sevdahu. Drago mi je što mogu reći da mi je Damir mentor od kojeg sam dosta naučio i još uvijek učim. Njegova riznica starih snimaka te članaka i intervjua koje je on radio za Sevdah Lab je zaista na zavidnom nivou, te se nadam da ćemo skupa nešto zajedno raditi. Sevdah scena je u razvoju, siguran sam da sevdah dolazi na velika vrata. Vremenom će se filtrirati interpretatori te će oni koji vrijede ostati zapamćeni. Kako god ovo zvučalo, mišljenja sam da sevdah nije turbo folk gdje se proda njiva i snimi album. Ili sviraš srcem ili ne sviraš nikako.

MONITOR: Koliko zajednica pridaje značaju sevdaha?
SULEJMANI: Zavisi na koju zajednicu mislimo. Pošto živim u Brčko distriktu BiH, mogu reći da zajednica nije zainteresovana za ovu muzičko – poetsku formu, ali zato su mladi ljudi koji imaju entuzijazma tu da stanje promijene, ma koliko teško to bilo. Publike koja rado sluša sevdah ima, ali vlasti nemaju sluha. Ja imam volje i entuzijazma da promovišem sevdah i ne želim da odustanem. U Sarajevu je opet drugačije, jer postoje mjesta gdje se može interpretirati sevdah i gdje postoje ljudi koji se zaista razumiju u taj žanr i konstruktivnom kritikom zaista mogu pomoći. Teško je sada jasno tvrditi i reći koliko zajednica pridaje značaju sevdaha jer je ovo doba ekspanzije sevdaha, još se čeka na krajnji rezultat. Trebamo se nadati najboljem i vrijedno raditi. Stvar koja mi najviše smeta, ali koju polako učim da ignorišem je ta što se društvo i kod sevdaha dijeli. Neki su veoma konzervativni te ne dopuštaju novoj generaciji sevdaha da ostavi svoj pečat i izričaj.

MONITOR: Šta da rade mladi koji imaju želju da se bave muzikom?
SULEJMANI: Jedina solucija je da putuju i plaćaju deset puta skuplje stan, put i hranu, da nastave školovanje u drugim gradovima, a Distrikt u medijima je ušminkan kao savršeno mjesto i oaza za život sa poznatom krilaticom ,,Ogled za ugled”.

Bilo bi sebično s moje strane da uopće pomišljam i da se nadam da politika može da učini nešto na polju sevdaha, kada toliko ima drugih stvari da se riješi. Što se tiče kulture mislim da su jedina oaza umjetnicima društvene mreže i NVO organizacije gdje mogu promovisati svoj rad. Najviše me boli kada mladi, školovani i talentovani ljudi bježe u inostranstvo gdje traže svoje mjesto pod suncem. Ni njih ne treba kriviti, jednostavno im je dosta svega. Ja se još uvijek trudim i tražim način da ostanem. Iskreno, ne želim da idem. Hoću da ostanem u državi gdje sam rođen iako to ponekad košta mnogo živaca. Nešto definitivno mora da se uradi. Biću optimista pa ću da kažem da tapkamo u mjestu, iako svjesno nazadujemo.

Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo