Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS TADIĆ: Samo verbalno otopljavanje

Objavljeno prije

na

MONITOR: Odnosi Podgorice i Beograda cvjetaju dolaskom nove vlasti. Šta to Nikolić, Vučić i Dačić, za razliku od vas, imaju?

TADIĆ: Političke aktere uglavnom povezuje zajednički interesi, a u ovom slučaju bi trebalo dobro razmisliti o kakvim interesima je reč. Ne bih rekao da se prvenstveno radi o interesu poboljšanja odnosa između Crne Gore i Srbije jer su ti odnosi i u prošlosti bili dobri. Pokazatelja dobre saradnje Srbije i Crne Gore u protekloj deceniji ima mnogo, a jedan od njih je i činjenica da je ekonomska saradnja dve zemlje dostigla najvišu tačku u vreme prošle vlasti. Očigledna je unutrašnjepolitička potreba da se sve što je ranije urađeno na razvijanju odnosa Srbije i Crne Gore predstavi kao nedovoljno dobro i da se stvori utisak kako je Srbija imala neprijateljsku politiku prema Crnoj Gori.

MONITOR: Da li se dio odgovora krije u Stanku Subotiću? Davno je procurilo da su se on, Đukanović, Vučić i Nikolić još 2007. tajno sastali u Ricu, u Parizu?
TADIĆ: Ne znam da li je do tog susreta došlo. Ali, činjenica je da je gospodin Subotić nakon promene vlasti u Srbiji dobio priliku da u sudskom procesu u kome je optužen za šverc cigareta iznese i političke ocene i stavove. To političke okolnosti u Srbiji ponovo degradira na nivo koji smo davno ostavili iza sebe u svojoj neslavnoj političkoj prošlosti. Gospodin Subotić je, možda, kako sebe naziva, biznismen, ali nije političar niti ima politička znanja da bismo njegova tumačenja političke stvarnosti uzimali kao relevantna. A da li postoji i kakva je priroda odnosa Subotića i političara koje ste pomenuli vreme će pokazati.

MONITOR: Kada smo već kod vremena. U časopisu „Vreme”, prošle godine, Đukanović je kazao da je priželjkivao da će se ,,na čelu Srbije konačno naći autentični Srbijanac koji neće imati potrebu da, kudeći susjede, svojim građanima dokazuje lojalnost”. Aludirao je na vas.
TADIĆ: Nikada nisam kudio Crnu Goru niti ijednu drugu državu u regionu, već sam se uvek zalagao za napredak regiona. Spekulacije o poreklima političara su pre svega neukusne, a i pomalo mirišu na nacionalizam. Ne znam da li je Milo Đukanović ovo izjavio, ali ukoliko jeste takav politički rečnik se kosi sa osnovnim građanskim manirima. Baš kao i Dačićeva opaska da će sada odnosi sa Crnom Gorom možda biti bolji jer on nema crnogorsko poreklo. Takve izjave se baziraju na nacionalizmu koga autori očigledno nisu svesni.

MONITOR: Rekao je i da su, tokom Vašeg predsjednikovanja, poslije ljubaznih izjava zvaničnika dvije zemlje, dolazili medijski napadi na Crnu Goru ,,ujednačeniji i sinhronizovaniji nego u vrijeme Slobodana Miloševića.”
TADIĆ: To je čista insinuacija. Nikada nisam imao kontrolu nad medijima, koja mi se pripisuje, niti sam ikada orkestrirao medije u skladu sa svojim političkim interesima. Baš kao što mi medijski ili bilo kakvi drugi napadi na Crnu Goru nisu bili u interesu. Srbija u vreme mojih mandata nije vodila kampanju protiv Crne Gore, a pogotovo se ja kao predsednik Srbije nisam bavio time.

MONITOR: Vladimir Popović je za TV Atlas kazao da ste mrzjeli Zorana Đinđića i uporedio vas s vazduhom ,,koji nema specifičnu težinu”?
TADIĆ: Ukoliko je gospodin Popović to rekao onda bi se moja analiza takvih njegovih izjava morala osloniti pre na moju kliničku, nego na političku praksu. Politički me takve izjave ne dotiču jer su takvi stavovi u domenu psihopatologije a ne politike. On pokazuje nameru da se bavi ne samo naučnim radom iz oblasti politike nego i psihologije. Ne vidim logičku ili stručnu vezu između menadžmenta ulične prodaje deviza, funkcije šefa sale restorana Savski galeb, sviranja harmonike u Mažestiku ili posedovanja marketinške agencije sa naučnim ili institutskim radom. Ništa od toga nije kvalifikacija za bavljenje ni naukom ni politikom.

Apsurdno je govoriti o nekoj posebnoj bliskosti Zorana Đinđića sa Popovićem ili bilo kojim drugim Zoranovim saradnikom. Danas je očigledno da mnogi prema kojima je on imao veoma različite odnose se utrkuju za mesto njegovog ,,bliskog prijatelja”. To je pre svega neukusno. Gospodin Popović nije ni radio u kabinetu Zorana Đinđića mesecima pre atentata. Svako ko je u to vreme radio u Đinđićevom kabinetu to dobro zna. Nakon Zoranove smrti on je krenuo u besomučnu trku za status njegovog bliskog prijatelja. Zorana sam upoznao pre svih tih ljudi koji trče u toj ,,trci”, još 1973. i dobar sam svedok ko je i u kojoj meri ulazio u odnos sa njim i na koji način. Ne znam šta je gospodin Popović radio te godine ali svakako nije bio prijatelj Zorana Đinđića, koga je sreo prvi put tek sredinom devedesetih.

MONITOR: U čemu ste pogriješili da onako izgubite izbore, pa da potom vrtoglavo padne i podrška DS-u?
TADIĆ: Ne znam na šta tačno mislite kada kažete „onako”. S obzirom na okolnosti u kojima se nalazilo naše društvo u uslovima nezapamćene svetske ekonomske krize, ne smatram da je razlika od dva procenta glasova posebno loša. Naprotiv. Naravno, bilo je i mojih grešaka. One su najočitije kada su u pitanju neka kadrovska rešenja. Što se tiče DS ono što se desilo nakon izgubljenih izbora je na neki način zakonomerno.

S obzirom da već više od godinu nisam na čelu stranke, a da je ona upravo u tom periodu doživela najveći pad, ne smatram da sam lično odgovoran za njen trenutni rezultat. DS je i nakon izgubljenih izbora jedno vreme držala rejting od preko 20 procenata. Nažalost na poslednjim lokalnim izborima taj rejting je bio nešto iznad 11 procenata. Pad DS je problem koji prevazilazi stranačke interese i predstavlja direktni problem celog društva i celokupne političke scene Srbije. Bez DS je nemoguća modernizacija i stabilizacija demokratije u Srbiji.

MONITOR: Rejting vladajuće SNS i Vučića vrtoglavo raste. Zašto?
TADIĆ: Ima više razloga. Pre svega vešto konstruisanje medijskog spektakla, koji se odnosi na prividno rešavanje onih problema na koje srpsko društvo dugo čeka. To naravno ne znači da su ti problemi rešeni, ali medijskim manipulisanjem neko vreme se može stvoriti privid njihovog rešenja. Umesto tih rešenja vidim svakodnevno gomilanje novih problema i produbljivanje starih. Ukoliko je popularnost zasnovana na utisku, a ne na rezultatima, trajaće taman koliko traje i taj utisak.

Hapšenja tajkuna, neće značiti mnogo ukoliko ne dođe do pravosnažnih presuda ili ukoliko se nastavi tajkunizacija Srbije. Odlazak Miškovića neće značiti mnogo ako ga zamene neki Subotić, Karić, Radulović i ljudi slične poslovne kulture. Predstavljanje velikih investicija će se pre ili kasnije sudariti sa realnom činjenicom da je priliv direktnih stranih investicija dramatično opao. Sve to zajedno će malo značiti ukoliko građani budu živeli sve lošije. Popularnost je trenutak u politici, a istorija daje ocenu tek nakon proteka određenog vremena. Spram ocene istorije procenti istraživanja popularnosti su beznačajni. Pored toga, mislim da na poziciju stranke na vlasti uvek utiče i pozicija najjače stranke u opoziciji.

MONITOR: Na šta mislite?
TADIĆ: Nažalost, i trenutna pozicija DS utiče na rast izbornih rezultata SNS-a.

MONITOR: Čak i Vesna Pešić hvali Vučića, a pojedini ga poistovjećuju sa Đinđićem?
TADIĆ: Ne doživljava Vesna Pešić samo Vučića pozitivno nego i Dačića koga upoređuje sa Čerčilom i De Golom. Nisam primetio da je slična istorijska poređenja pravila i u slučaju Nikolića, ali ni to me ne bi čudilo. Ako se Šešelj vrati, možda će isto doživljavati i njega. Što se tiče poređenja sa Đinđićem smatram da je nezdravo takvo poređenje raditi na svojevrsnim mitološkim projekcijama. Đinđića je odlikovala originalnost u političkim idejama i njihovom sprovođenju, što ne vidim da je ovde slučaj. Poređenje Đinđića i Vučića je potpuno bespredmetno.

MONITOR: Kako to Vučić, nekada radikal, i Dačić, miloševićevac, dobijaju pohvale za vašu agendu – Evropsku uniju?
TADIĆ: Da bi uspešno sprovodili našu politiku, koju su prihvatili, potrebno je osim koherentnosti i timskog rada, koji ne vidim među koalicionim partnerima na vlasti, da se suštinski udalje od makijavelističkog principa da cilj opravdava sredstvo. Ako vlast postane i sredstvo i cilj, onda svaki uspeh traje onoliko koliko i trenutni politički interes. Kada govorimo o pohvalama, pretpostavljam da pre svega mislite na zemlje koje su priznale nezavisnost Kosova.

One i imaju interes da pohvale ovu vladu zato što je prihvatila modifikovan Ahtisarijev plan, a godinama je taj deo međunarodne zajednice bezuspešno pokušavao da ubedi prethodne vlade da prihvate takvo rešenje. Dok god ova vlada bude činila ono što se od nje očekuje ona će dobijati pohvale. Čim nastanu problemi uslediće kritike. Niko ne bi trebalo da ima iluzije da će biti drugačije jer lista onih koji su nakon pohvala bili odbacivani kroz istoriju je duga.

Raskid sa devetnaestovjekovnim mitovima

MONITOR: Šta se stvarno u odnosima dvije zemlje, od vašeg odlaska, promijenilo?
TADIĆ: Ja vidim samo verbalno „otopljavanju” odnosa, a ne vidim rešen nijedan konkretan problem, kao što su problemi dvojnog državljanstva, pitanja crnogorske i srpske etničke zajednice i zaštite njihovih jezika, kulture, pitanja crkava itd. Kada je Dačić otvorio prvo konkretno pitanje, pitanje dvojnog državljanstva, naišao je na odgovor da nije vreme da se razgovara o tome. Video sam samo verbalnu manifestaciju prijateljstva, mada je i to dobro jer Srbija i Crna Gora bi trebalo da budu prijateljske zemlje.

Možda ću vas iznenaditi, ali ja ne mislim da bi Srbija trebalo da ima bolje odnose sa Crnom Gorom nego sa ostalim zemaljama u našem regionu. Odnose među zemljama bi trebalo da definišu realni interesi i okolnosti, a ne mitovi o bratstvu ili da budu unapred zadati na osnovu primitivnih metafora o „dva oka u glavi”. Trebalo bi konačno da evoluiramo od devetnaestovekovnih mitova i da gradimo moderna društva u kojima su interesi definisani kroz političke odnose.

Uprkos tome što sam u vreme dok sam bio predsednik smatrao da je odvajanje Crne Gore pogrešan čin, sada smatram da je to rešenje ipak bilo dobro jer je pružilo priliku za oba naroda da regulišu svoje odnose na institucionalan način i da izađu iz faze pretpolitičkih odnosa. Za mene je identitetsko pitanje veoma važno i spada u korpus zaštite ljudskih prava definisan poveljom UN. Kao što branim identitet Srba u Crnoj Gori tako branim i identitet Crnogoraca u Srbiji.

Bebin „institut” doprinosi deinstitucionalizaciji društva

MONITOR: Popović je osnovao Institut za javnu politiku, koji se ističe u hajci na kritičke medije i pojedince. Kako vidite njegovu ulogu?
TADIĆ: Sam naziv instituta je do te mere tendenciozan da je to teško i komentarisati. Ako već nešto funkcioniše kao institut, zanima me koji su to naučni radnici uključeni u njegov rad. U uređenim društvima instituti su ustanove koje se bave naukom i po definiciji ne služe za blaćenje kritički nastrojenih medija, organizacija i pojedinaca. Pojava ovakvih „instituta” svedoči da mi nismo u grupi uređenih društava i doprinosi deinstitucionalizaciji društva. Pored toga, uvreda je za naučnike, nevladine organizacije i naučne institucije koje se zaista bave naukom.

Marko MILAČIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo