Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Parcelizacija i fašizacija

Objavljeno prije

na

Političari koji  kao jedini politički kapital imaju nacionalizam insistiraće na ostvarenju ideje velikosrpstva kao vlastitog utočišta. Provokacije tek počinju , a prva je Rezolucija o Jasenovcu

 

 

MONITOR: Kako vidite rekcije prije i poslije usvajanja Rezolucije UN o genocidu o Srebrenici?

KOVAČEVIĆ: Kao bacanje prašine u oči. Ogromna prašina  neznavenih, besmislenih i bezumnih riječi koja tjera normalnog čovjeka na sljepilo.  Teško je očuvati elementaran vid  i uvid u situaciju. Uprkos iskustvu  da je u Crnoj Gori već jednom pređena ta situacija i da je najveće zakonodavno tijelo usvojilo stav da je u Srebrenici bio genocid. Jedan ministar  (Leposavić) koji je negirao  genocid  je ostao bez fotelje. DF je uprkos javnog glasa protiv, ostankom u Parlamentu prihvatio i podržao tu odluku.Bilo je to 2021. Stavljena je  tačka na to pitanje. To je automatski zahtijevalo otvaranje pitanja suočavanja sa ratom devedesetih -dovršavanje sudskih procesa, otvaranje novih, kažnjavanje politički i idejno  odgovornih lustracijom, postavljanje spomenika, obilježavanje dana sjećanja i unošenje tih podataka  u obrazovni proces. Namjerno propuštena šansa. Umjesto bezupitnog prihvatanja, jednostavnog ZA, čak sponzorisanja, postala je predmet ozbiljnog sporenja. Oni koji su se povinovali ranijoj odluci  zadržali su mržnju i osvetničke ideje sakrivene ćutanjem od javnosti do „povoljnog trenutka“do „njihove vlasti“.  Izgleda da je sada taj trenutak halabuke. Prašina od bezumnih i nelogičnih interpretacija, viktimizacije žrtava, otvorenih prijetnji,  osvetničkih  predloga, ucjenjivanja i  revizije istorije kako bi, pretpostavljam, njihova nekritična vizija vlastitog značaja bila sačuvana od istine.

Mislim da pokretanje usvajanja Rezolucije o  genocidu u Srebrenici u UN, u ovom trenutku, nema nikakve veze sa Crnom Gorom, čak ni sa Srbijom. Genocid u Gazi  traži globalnu i brzu reakciju a UN u nedostatku moći  da  zaustavi  ovo nasilje skreće pažnju na tzv „zapadni Balkan“ radi nekih geostrateških planova za svijet. Rezolucija ima važnu funkciju priznanja i opomene i pomirenja, naročito zbog toga što su je pokrenule  države sa  iskustvom genocida i vlastite dugogodišnje stigme. Glasanje u UN  (najviše „uzdržanih“)pokazuje da je taj vapaj uzaludan i da je ogroman broj država politizovan, uhvaćen u klopku globalne podjele svijeta, militarizacije,  straha i nemoći.

Glasanje crnogorske vlade je  ispao hrabar čin zato što je  pritisak na predsjednika vlade  bio okrutan i višeslojan. Ovakva odluka u takvim uslovima liči na  otklon od etnonacionalističkih politika . Pitanje je da li će moći istrajati na tom kursu građanske države ili će ugasiti svaku nadu za međuetnički sklad . Političari koji  kao jedini politički kapital imaju nacionalizam insistiraće na ostvarenju ideje velikosrpstva kao vlastitog utočišta. Provokacije tek počinju , prva je –  Rezolucija o Jasenovcu.

MONITOR: Rezoluciju o Jasenovcu  su potpisali poslanci ZBCG, PES-a i Demokrata. Trenutno je u parlamentu.

KOVAČEVIĆ: U Jugoslaviji se o Jasenovcu znalo –  učilo se u školama, obilazile su ga đačke ekskurzije, to mjesto je imalo posebnu poziciju sjećanja u zajedničkoj istoriji.  Ni tada proces suočavanja nije tekao dosledno i do kraja.  Generacije su rasle u negiranju istine pa smo svjedočili ponavljanje  zločina. Jasenovac je po mom shvatanju odgovornost Hrvata a odgovornost nas u Crnoj Gori je da nakon suočavanja sa devedesetim istražimo i suočimo se sa užasnim zločinima iz II sv. rata na našoj teritoriji kako bi se odalo priznanje nedužnim žrtvama i išlo dalje.  A bilo ih je na svim stranama, još su mnoga stratišta nepoznata i neobilježena. Indikativno je to  da   partije koje sada pokreću Rezoluciju o Jasenovcu nisu to uradile  kada se u parlamentu raspravljalo o Srebrenici(ZBCG I Demokrate). Reaktivno ili instruirano  pokretanje ovih bolnih pitanja  je  etički krajnje problematično.

 MONITOR: Kako ono što se dešavalo na političkoj sceni prije i posle glasa CG za Rezoluciju o Srebrenici može uticati na  političke procese?

KOVAČEVIĆ: Svaka kriza je i šansa.Važno bi bilo da se prašina slegne i da se vlada konačno konsoliduje . Ova tema zahtijeva  isti princip i metod za sve zločine  kako bi se oduzeli argumenti  nacionalistima i klerofašistima koji godinama truju međuljudske odnose i „ čuvaju“ mržnju čijom će se instrumentalizacijom  dočepati vlasti, moći i privilegija .

Ovo što se sada dešava u sadejstvu sa rukovodstvom i političkom elitom iz Srbije, pri čemu se političari iz Crne Gore omalovažavaju i ismijavaju, nije nimalo naivno i ugrožava stabilnost i normalno funkcionisanje države. Uz ostale velike probleme koje je ova vlada otvorila a mnoge i stvorila, voljela bih da griješim, ali   opasno liči na ono što se imenuje –parcelizacijom i fašizacijom ,  kada se građanski karakter države gubi,nacionalno iščišćuje teritorija, isključuju i napadaju svi oni koji misle drugačije, manjine homogenizaciju ,mediji  okupiraju, simboli se povampiruju i sije se egzistencijalni strah do „potpune pobjede“ selektivne pravde i istine koja ustvari nije moguća ali može biti tragična.

MONITOR: A evropski put zemlje?

KOVAČEVIĆ:  Prepoznajem veliku naklonost evropskih izaslanika prema Crnoj Gori što nije sigurno da će da traje dugo  jer zavisi od situacije i  upletenost  EU na aktuelnim ratištima ( Ukrajina i Gaza). Ne bi bilo dobro da se ponovi istorija  kada  smo u ratnim previranjima bili „moneta za potkusurivanje“.

Naš evropski put u ovom trenutku  zavisi isključivo od političke volje sadašnje vladajuće  većine.  Jasno je da dio vladajuće koalicije  nastoji da ovaj proces uspori i spriječi, drugi dio od projektovanih vizija budućnosti slabo razumije realnost.  Trenutno vlada haos i improvizacija. Odluka podrške Rezoluciji o Srebrenici mogla bi biti prekretnica ali to nije sigurno zbog naivne ravnoteže sa rezolucijom o Jasenovcu u Parlamentu. Strah me,  ako nastave putem kojim su krenuli  – ambivalentno,  paušalno  i neodgovorno, odužiće se taj put.

MONITOR: Godišnjica je deportacija bosanskih izbjeglica. Brojne inicijative civilnog sektora kada je u pitanju taj zločin i dalje su na čekanju. Šta to govori o ovdašnjim političkim klasama?

KOVAČEVIĆ: Brojne inicijative vezane za ratne zločine na teritoriji Crne Gore sada služe za politička potkusurivanja i zloupotrebe. Ne znam što je pogubnije  za taj proces , dugogodišnje ignorisanje i oglušavanje političkih subjekata na inicijative  NVO  ili naprasno interesovanje za „svoje žrtve“ ,nakon odlaska DPSa sa vlasti, politizujući zločine  i potpirujući nacionalistčke strasti, šire  granice i poltronstvo prema „matičnim“ državama . Postoji manjkavost  i  u institucijama koje  malo rade ili odlažu ova pitanja. Što se tiče deportacije, prošle godine je na simboličnom mjestu deportacije premijer Abazović dao javno obećanje da će mjesto biti dostojno obilježeno i proces ponovo pokrenut,  pa nije urađeno ništa. Ove godine je prisustvovao  „drugi ešalon“ sa istim riječima  i vjerujem  istim rezultatima. Vidim kako se i zloupotrebljava energija NVO i patnja žrtava i prvenstveno laže javnost.

MONITOR: Gdje je proces suočavanja sa prošlošću?

KOVAČEVIĆ: Tamo gdje je politička volja. U Crnoj Gori se ta volja još ne nazire. Retorika nije dovoljna, nikada nije ni bila ali je fukari bila korisna. Proces suočavanju sa prošlošću uvijek mora početi od sebe, od onih koji imaju živo sjećanje na ratne događaje.Pitanja:  gdje si bio ? Što si radio? Zašto si podržao ? Ili si se suprotstavio?  Mora biti sasvim jasno da je to proces koji uznemirava, koristi sve moguće psihološke mehanizme otpora saznanju istine  ali je rezultat iscjeljujući i vodi pomirenju. U sebi moramo izmiriti zločinca i žrtvu, a ne stvarati crno-bijelu sliku u kojoj su naši nevine žrtve a njihovi zločinci. Svi  u svojoj prošlosti ( u svojim precima) imamo i žrtve  i zločince i koji nas oblikuju a od određenog konteksta zavisi „njihovo aktiviranje“. To je činjenica koju  mentalno i moralno nedorasli i neodgovorni ljudi ne mogu da prihvate. Proces suočavanja je jačanjem nacionalističkih ideologija ugrožen.

MONITOR: Kako vidite odnos vlasti Srbije prema Crnoj Gori?

KOVAČEVIĆ: Manje više  je paternalistički i potcjenjujući odnos svih u regionu prema Crnoj Gori, sa vicevima o našoj „časti i poštenju“. Odnos srpskog rukovodstva je trenutno skandalozan i funkcionalan.Pokušavam da pobjegnem od  osjećanja poniženja i inferiornosti ( istovremeno) i njihovog tutorskog  stava prema našim političarima, bez uvažavanja mentalnih i geografskih granica .Spinovanje o zajedništvu, „bratstvu“ i sličnim glupostima je još na cijeni a dozvoljava se Crnoj Gori samo da bude  privjesak  koji uvećava srbijanskim političarima  moć i manipulacije. U ovom kontekstu ( ali i u drugim) otvaranje identitetskih pitanja smatram  zloupotrebom  političkih ciljeva i jasnim  teritorijalnim pretenzijama.

MONITOR: Šta pokazuje rezultat izbora u Budvi?

KOVAČEVIĆ: Vidljivo je da se strukture moći sporo mijenjaju ali ipak pomjeraju. Dvije situacije mi umanjuju nadu. Prvo je – imenovanje Budve srpskim gradom i izjava predsjednika Parlamenta -„pobjeda je srpskog naroda“  .  Zar to nije  kidnapovanje  Budve od Crne Gore i opasna najava teritorijalnih podjela? Ovo svjedoči o zaslijepljenosti nacionalističkom ideologijom koja  nakon ovakvih izjava normalizuje konfliktne teme. Slijedi   preispitivanje zastave, jezika, slave …. pa granica, pa humanog preseljenja i put za novo nasilje je otvoren.

Drugo –  glavni pregovarač kao nosilac liste . Zabrinjavajući je  taj sindrom  omnipotencije osoba koje omirišu vlast i počinju da  gomilaju funkcije u interesu partije. To  je preuzimanje metoda DPSa kojim su  uspješno urušavane  institucije, podgrijavana korupcija, smanjivana  odgovornost  i povećavana lična važnost i korist. Svi svjedočimo koliko je važna posvećenost funkciji glavnog pregovarača u ovom vremenu i bilo bi časno  da je prvo slijedila  ostavka  na tu poziciju  kada je  već odlučeno da „gine“ za Budvu i uveličava rejting partije. Ovakvim gestovima urušava se nada u demokratski razvoj Crne Gore. Uzgred, PES je postigao odličan rezultat kada se uzmu  u obzir vrijednosti, organizovanost i postizborna doktrina i djelovanje te partije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo