Ako i bude zatvoreno poglavlje 23, imaćemo neki vid nastavka monitoringa i dodatnih uslova. Teško je povjerovati da će u ovako kratkom roku biti uspostavljen funkcionalan sistem i  kontinuirane provjere integriteta vršilaca pravosudnih funkcija, kao preduslov otpočinjanja suštinske reforme ove grane vlasti

MONITOR: Ustavni sud ove sedmice razmatra da li sutkinja Desanka Lopičić može nastaviti da obavlja funkciju. Ona krajem mjeseca stiče uslove za penziju. Kako vidite situaciju sa tom institucijom, od različitih tumačenja o penzionisanju sudija do političkih dogovora za upražnjena mjesta?

MARIĆ: Ustavni sud je objasnio svoje postupanje u odnosu na slučaj Lopičić, ali problem je mnogo dublji i stariji od ovog slučaja. Prvi uslov koji je nastupio u vezi sa sutkinjom Lopičić je istek mandata, procedura je zadovoljena, ali nije zadovoljen javni interes da se novi sudija Ustavnog suda izabere na vrijeme, ili bar u razumnom roku,  za šta još nije kasno.

Situacija u vezi sa Ustavnim sudom Crne Gore jasno pokazuje duboke strukturne i političke slabosti institucija, ali i nedorečenosti normativnog okvira.

Različita tumačenja odredbi o prestanku funkcije sudija Ustavnog suda otvaraju prostor za pravnu nesigurnost i selektivnu primjenu prava, što je posebno problematično za instituciju koja bi trebalo da bude krajnji autoritet u tumačenju Ustava, a ovu negativnu praksu imamo zadnjih godina, tako da su sudije ustavnog suda odlazile u penziju i prestajao im je mandat po različitim procedurama i tumačenjima.

Činjenica da se ovakva pitanja rješavaju u atmosferi političkih pregovora i dogovora o upražnjenim mjestima dodatno narušava kredibilitet Ustavnog suda. Umjesto jasnih, predvidivih i pravno utemeljenih procedura, stiče se utisak da politički akteri imaju presudan uticaj na funkcionisanje i sastav Suda. To direktno utiče na percepciju njegove nezavisnosti i nepristrasnosti. Stoga treba što prije sprovesti preporuke Venecijanske komisije, ali uz dodatne analize i unaprijeđenja normativnog okvira u odnosu na potrebu zaustavljanja nevesele prakse zadnjih godina, pa možemo reći i duže.

Ovakva situacija je posljedica dugogodišnjeg odsustva sistemskog pristupa reformi pravosuđa, uključujući i nepostojanje jasnih prelaznih i završnih odredbi za ključne institucije. Ustavni sud je već duže funkcionisao u otežanom kapacitetu, što je pokazalo koliko je sistem ranjiv kada politički konsenzus izostane, ili kada se namjerno opstruira iz raznih parcijalnih interesa.

Konačno, bez jasnog normativnog rješenja koje precizno uređuje mandat, prestanak funkcije i popunjavanje mjesta sudija Ustavnog suda, ovakve krize će se ponavljati. Ustavni sud mora biti izuzet iz dnevno-političkih kalkulacija, jer svako dalje politizovanje ove institucije ugrožava ustavni poredak, pravnu sigurnost i povjerenje građana u vladavinu prava.

MONITOR:  Sutkinja Vesna Moštrokol, predsjednica sudskog vijeća u predmetu “državni udar” podnijela je ostavku. Neki pravni stručnjaci smatraju da se postupak mora ponoviti zbog promjene sastava sudskog vijeća, u slučaju da ono nije glasalo o presudi, što još nije jasno. Kakav je vaš stav?

MARIĆ: Ovdje je bitno znati u kojoj fazi je postupak. Sama ostavka nije automatski i razlog za ponavljanje postupka, ako je odluka donijeta. Međutim, na osnovu onoga što možemo vidjeti u medijima, postoji osnovana pretpostavka da se u konkretnom slučaju postupak mora ponoviti. Odnosno da je došlo do bitne povrede postupka zbog promjene vijeća.

MONITOR: Ova godina ključna je kada je u pitanju reforma pravosuđa, odnosno zatvaranje poglavlja 23, 24.  Mislite li da Crna Gora može ispuniti te obaveze?

MARIĆ: Nažalost, nisam optimista. Pomaka ima, nekih primjera distribucije pravde i promjena u pravosudnom sistemu takoođe ima, ali suštinski pravosuđe je i dalje nereformisano, a sam proces reformi spor i nedopustivo u rukavicama.

Poglavlje 24 bolje stoji i u tom poglavlju se mogu postići značajni rezultati koji bi ako se dese bili ocijenjeni kao zadovoljavajući.

Kada govorimo o Poglavlju 23,   ako i bude zatvoreno, zasigurno će imati neki vid nastavka monitoringa i dodatnih uslova. Teško je povjerovati da će u ovako kratkom roku biti uspostavljeni funkcionalan sistem, kontinuirane provjere integriteta vršilaca pravosudnih funkcija, kao preduslov otpočinjanja suštinske reforme ove grane vlasti.

Kada govorimo o ovom sistemu onda se misli i na ulogu dijela bezbjednosnih i antikorupciskih institucija, čija je uloga značajna i koje bi i same morale proći kroz neki vid provjere integriteta i reforme, da bi funkcionalan sistem bilo moguće uspostaviti. Mislim na ANB i ASK koje bi konačno trebalo da se transformišu u institucije čija obrada podataka i čije baze podataka mogu biti od vitalnog značaja za provjeru integriteta nosilaca pravosudnih funkcija, ali i svih drugih funkcionera naravno. Da se manje bave formalnim prekršajima bez suštine, mislim prvenstveno na ASK, a više istinskim provjerama, administrativnim istragama.

Bez popularno nazvanog vetinga ne vjerujem u suštinsku reformu  pravosuđa, a samim tim ni u mogućnost da se obaveze iz Poglavlja 23 realizuju i da dobijemo visok nivo povjerenja u pravosudni sistem.

MONITOR: Godina je počela kulminacijom situacije u Botunu, gdje se čitaju i pokušaji usporavanja zemlje na evropskom putu. Ima li Crna Gora snage da ipak stigne do cilja?

MARIĆ: Ima, bar iz dva razloga. Prvi je činjenica da je pitanje Botuna, inače legitimno ekološko pitanje i problem, zloupotrijebljeno za politički interplej unutar vladajuće koalicije, te će se groteskno podijeliti političke karte za ulazak u finiš mandata ove Vlade i pozicioniranje za izbore 2027. pa će manje ili više svim akterima vlasti doprinos EU integracijama biti dio kampanje.

Drugi je snažna politička volja ključnih država EU da Crna Gora postane prva sledeća članica, dominantno iz geopolitičkih razloga. Da podsjetim,  ne bi bilo prvi put da neka država bude primljena u EU iz razloga geopolitike, uprkos brojnim demokratskim i institucionalnim deficitima. Sjetimo se primjera Bugarske i Rumunije. Danas možemo reći da je to bila dobra odluka EU.

MONITOR:  Umjesto da evropski put bude u središtu politika, identitetska pitanja sve su češće na političkom stolu. DNP Milana Kneževića uslovljava  ostanak u Vladi cijelim nizom takvih tema, od srpskog jezika pa nadalje. Kako to komentarišete?

MARIĆ: Tu ima neke koordinacije među prosrpskim partijama. Vidljiva je politička platforma balansiranja između EU integracija kao ključnog spoljnopolitičkog pravca i etničkog sentimenta na kome se decenijama gradila politička ponuda. Botun kao ekološki problem i jedan od ključnih uslova za zatvaranje poglavlja o ekologiji poslužio je da se demonstrira mogućnost opstrukcije EU puta, ali i kao odličan ponton da se na Vladi afirmišu identitetska pitanja, naprave vjerovatno neke komisije, radne grupe i tako napravi politički švedski sto prije dolazećih izbornih kampanja. Sa tog stola uzimaće svi što im bude trebalo. Prograđanske partije i sada  kada su u vlasti, umivenije etnocentrične najviše će koristiti rezultate i napredak važan za EU integracijama zemlje, a dominantno etnocentrične forsiraće identitetska pitanja.

MONITOR: A inicijativu predsjednika parlamenta da se američkom predsjedniku Donaldu Trampu dodijeli Nobelova nagrada za mir?

MARIĆ: Čudna je to inicijativa, odnosno potpis podrške na već pokrenutu inicijativu, da budemo precizni. Mandić za razliku od Kneževića vjeruje da može sa pozicije predsjednika Parlamenta dodatno konstituisati spoljnopolitičke smjernice Crne Gore. Ima naglašenu međunarodnu aktivnost posljednjih mjeseci i očigledno želi da sebe i svoju partiju predstavi kao nekoga ko će i nakon sljedećih izbora biti vlast, i ne samo vlast nego i kreator politika vlasti. Mandićeve ambicije su očigledno velike, ali za takve političke ambicije treba i izborni legitimitet koga mogu imati samo ako koalicija ZBCG ostane na okupu. Mislim da su i Mandić i Knežević majstori dizanja uloga sa jasno zacrtanim realpolitičkim ciljem.

MONITOR:  Kako do Evrope, između ideologija devedesetih koje još žive i urušenih institucija koje još nijesu ozdravile?

MARIĆ: Voljom Evrope. Spoljnopolitički prioriteti Crne Gore su zadržani i nakon promjene vlasti, a geopolitička kretanja tjeraju Evropu da pokaže da i dalje može da se širi na platformi unije. Devedesete su danas ostale paradna demonstracija za umirivanje frustracija koje je proizvela poražena i pogubna politika tih godina, ali i kao politička platforma na kojoj se i dalje dobijaju glasovi. To ne znači da možemo biti spokojni, naprotiv, posmatrajući kojom brzinom i na koji način se mijenja svijet i strada međunarodno pravo, uz reafirmaciju rigidnog imperijalizma, puno je razloga za brigu.

Čini se da je članstvo u EU danas više bezbjednosno nego pitanje vladavine prava i ekonomije. Danas nam je ,čini se, primarno potreban unutardruštveni dijalog. Otvorene debate o svijetu u kome se nalazimo i našim pozicijama kao društva. Inkluzija nije ništa drugo nego insistiranje na komunikaciji bez bilo kog vida isključivanja ili izolacije. Ne smijemo potrebu za dijalogom i spremnost na dijalog makar on bio i o identiteskim pitanjima doživjeti kao slabost, već kao šansu da smo još jedan korak bliže minimumu zajedničkog društvenog sadržaja. EU integracije su za sada uspjele da prežive kao zajednički društveni imenitelj, pa i to može biti razlog više da se nađemo u EU društvu.

Milena PEROVIĆ

Nakon što je zaustavljena eksploatacija pijeska iz rijeka, kamen je postao nova zlatna koka građevinskog lobija. Vlasti se smjenjuju, ali interesi građevinskih monopola ostaju isti, živimo posljedice urbanističkog kriminala koji i danas određuje prostor u kojem živimo

MONITOR:Upozorili ste javnost da nije slučajno što je Ministarstvo energetike i rudarstva organizovalo javnu raspravu o dodjeli lokacija za eksploataciju mineralnih sirovina u periodu od 30. decembra do 19. januara, u vrijeme novogodišnjih i božićnih praznika, zimskog raspusta i smanjene pažnje javnosti. Šta se krije iza toga? 

IKOVIĆ: Čelnici Ministarstva energetike i rudarstva dobro znaju da je eksploatacija kamena veliki biznis. Znaju i da je skupo graditi nove puteve do kamenoloma, pa se eksploatacija usmjerava uz postojeće saobraćajnice. Ti putevi vode do sela, ne do rudnika, a građani tamo ne žive zbog profita, već zbog života.

Zato je javna rasprava namjerno organizovana tokom praznika i odmora, po starom receptu tokom smanjene pažnje javnosti. To je svjesna politička odluka.

Nakon što je zaustavljena eksploatacija pijeska iz rijeka, kamen je postao nova zlatna koka građevinskog lobija. Vlasti se smjenjuju, ali interesi građevinskih monopola ostaju isti, živimo posljedice urbanističkog kriminala koji i danas određuje prostor u kojem živimo.

To nije razvoj, to je kratkoročna zarada na račun dugoročne štete. Posljedice takvog investitorskog urbanizma već ozbiljno osjećamo, prostor ne može da se obnavlja, a mi ga trošimo kao da sjutra ne postoji.

Oni koji vode državu su izabrani i plaćeni da štite javni interes, a ne da služe privatnom profitu koji raste na račun javnog dobra. Kada vlast to ne radi, građani imaju pravo i obavezu da brane prostor u kojem žive. Tražili smo produžetak javne rasprave i dobili smo još 10 dana, traje do 30. januara i to je rok da se jasno kaže da smo zavisni od prirodnih resursa i da razvoj ne može značiti uništavanje sela, vode i poljoprivrede.

MONITOR: Godina je počela sa poplavama i mukom Vlade. Kako ocjenjujete odgovor i pomoć države i da li smo izvukli neka iskustva iz ranijih poplava i požarnih sezona? 

IKOVIĆ: Godina je počela poplavama, ali i potpunom konfuzijom Vlade. Prvih dana svjedočili smo ćutanju institucija, jer je državna uprava faktički bila na novogodišnjem odmoru. Dok je voda ulazila u kuće, Vlada se nije oglašavala niti je pokazala da postoji operativan tim za zaštitu i spašavanje.

Ovakve krize najbolje ogole spremnost institucija. Poplava je samo potvrdila da imamo zapuštenu infrastrukturu, nejasnu podjelu odgovornosti i nedostatak tačnih podataka. Da smo poplave dočekali pripremljeni, govorili bismo o kratkotrajnoj vremenskoj nepogodi. Umjesto toga, gledali smo posljedice dugogodišnjeg lošeg upravljanja vodama i prostorom. Sistem očigledno ne počiva na institucijama, već na pojedincima i njihovoj ličnoj snalažljivosti, što nije prihvatljivo u ozbiljnoj, tj. otpornoj državi.

Problem nije samo u zakašnjelim akcijama spašavanja, već u onome što im je prethodilo. Voda je ulazila u kuće jer ne postoje odvodni kanali, jer su objekti građeni na plavnim područjima i zato što smo rijekama godinama nasilno mijenjali tok bez ikakvih stručnih projekata. Uz to, uklanjana je šuma duž riječnih korita, a putevi su građeni upravo tamo gdje je prirodna putanja rijeke. Naglo topljenje snijega, ogoljeni tereni bez šumskog pokrivača stvorili su veliki vodni talas koji korita nijesu mogla da prime. To jasno pokazuje da poplave nijesu incident, već posljedica pogrešnih političkih odluka i izostanka planiranja.

Iskustva iz ranijih poplava i požarnih sezona očigledno nijesmo izvukli. Da jesmo, danas bismo imali prohodne vodotoke, funkcionalne odvodne kanale i prostorne planove koji poštuju prirodu. Dobra praksa upravljanja vodama i održavanja riječnih korita najbolja je zaštita od poplava, ali ona zahtijeva odgovornu i stručnu vlast koju mi nemamo. Priroda nam je pokazala šta treba da radimo kako bismo imali manju štetu, a veću korist od vremenskih nepogoda, od nas zavisi hoćemo li ponavljati greške.

MONITOR:U fokusu javnosti više nije zagađenje vazduha iako je ono i dalje prisutno. Ima li tu pomaka? 

IKOVIĆ:U fokusu javnosti su teme koje nas najviše bole i koje direktno pogađaju naš džep. Zagađen vazduh ne boli dok ga udišemo, bolest dolazi sporo i tiho. Ako su se građani uspavali u borbi za čist vazduh, onda je red da se uključe ljekari, profesori i akademici. Upravo za to postoje i za to su plaćeni.

Biti „ekološka država“ a istovremeno udisati zagađen vazduh, uvoziti hranu upitnog kvaliteta i piti neispravnu vodu, znači da živimo ozbiljnu izdaju javnog interesa. To ne smijemo prihvatiti kao sudbinu.

Sloboda, kao i zdrava životna sredina, ne dobija se jednom zauvijek. Ona se gradi i osvaja svakog dana.

MONITOR: Kako kometarišete dešavanja oko kolektora u Borunu?

IKOVIĆ: Izostala je pravovremena i otvorena komunikacija između uprave i građana. Građani nijesu bili informisani o planovima, niti o prednostima i mogućim manama projekta iako se on finansira njihovim novcem. Loša iskustva iz prošlosti i negativna percepcija sličnih projekata dodatno su pojačali nepovjerenje. Otpor prema izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu postojao je i prije 15 godina kao i danas, ali tada kao ni sada, nije vođena ozbiljna informativna kampanja.

Politički predstavnici iz Zete nijesu stali uz svoje građane tokom usvajanja prostornog plana, niti su se na vrijeme uključili u rješavanje problema, a onda su nezadovoljstvo građana iskoristili za svoje lične ciljeve koji dijele već podijeljeno društvo. Ovaj slučaj je pokazao sve manjkavosti crnogorske politike i može poslužiti kao važna lekcija iz građanskog obrazovanja, jasno pokazujući kako se brane javni interesi i kako se politička moć može zloupotrijebiti.

Pouka je jasna: potrebno je planirati više postrojenja za tretman otpadnih voda u različitim sredinama, uz stalnu i transparentnu komunikaciju sa građanima. Projekat može biti uspješan samo ako ga građani razumiju i prihvate. Istovremeno, neophodno je formirati lokalne stručne timove koji će biti osposobljeni za rad i održavanje ovakvih sistema u budućnosti.

MONITOR: Da li ima poboljšanja i hoće li biti bolje  kako budemo bliži zatvaranju poglavlja 27?

IKOVIĆ:Napredak u zaštiti životne sredine u Crnoj Gori je jako spor, ali izvjestan, prije svega zbog sve snažnijeg pritiska građana i obaveza koje nameće Evropska unija.

Politika zaštite životne sredine još uvijek nije stvarni prioritet. Umjesto da razvijamo sopstveni, održivi model, često nekritički preuzimamo obrasce zapadnog razvoja, gubeći pritom svoje prednosti i originalnost. Ne oslobađamo se zastarjelih tehnologija i loših razvojnih rješenja, već ih produžavamo pod izgovorom ekonomskog rasta.

Zaštita životne sredine nije prepreka već nadogradnja razvoju. Potreban nam je razvoj koji čuva ono što već imamo, koji ne narušava ambijent, koji podstiče proizvođače, koji već posluju na održivim osnovama i koji prirodne resurse koriste odgovorno.

Kada se pogleda trenutna situacija u Crnoj Gori,  suštinski nijesmo daleko od samog početka razumijevanja ovih koncepata. Čeka nas ozbiljan posao, a on će biti dug i težak onoliko koliko mi ne budemo htjeli da učimo i da se prilagodimo.

Kontinuirano zagađenje Zete

MONITOR: Kao odbornik u Danilovgradu koje ekološke probleme u Bjelopavlićkoj ravnici smatrate najurgentnijim?

IKOVIĆ:Ekološki problemi naše ravnice nijesu slučajni, oni su direktna posljedica loših političkih i izbjegavanja hrabrih odluka. To podrazumijeva izostanak kazni, tolerisanje stihijske gradnje i kontinuirano zagađenje rijeke Zete. Čak i dobru odluku o proglašenju rijeke Zete parkom prirode nijesmo sproveli u djelo kako treba.

Mi smo komunalno neuredan grad, a improvizovano upravljanje otpadom dodatno ugrožava životnu sredinu, naročito kada se otpad pali. Rukovodstvo se često hvali novim ulicama u centru grada a pri tome nijesu postavili cijevi za otpadne vode pa će neko sjutra morati ponovo da prekopava iste te ulice. Ali znam da će doći vrijeme kada će neko da odgovara za takav nerad i neodgovorno poslovanje.

Propisi sami po sebi nijesu problem, možemo imati i najbolje zakone, ali ako izostane politička volja da se oni primijene i ako nema kaznene politike, stvara se utisak da uređen grad kod nas nije moguć. Zapravo jeste, ali problem je što takve odluke nijesu politički popularne i ne donose sigurne poene na narednim izborima.

Kada se hrabre odluke stalno odlažu zbog političkog komfora, priroda plaća cijenu, a društvo ostaje taoc kratkoročnih interesa.  Uređen sistem ne nastaje dodvoravanjem, već odlučnošću da se interes javnog dobra stavi iznad političkog profita.

Predrag NIKOLIĆ

Ako se dogodi novi tripolarni svjetski poredak, EU će imati izbor: ili će igrati igru koju je svojedobno najavila Ursula fon der Lajen svojom frazom o „sve više geopolitičkoj Europskoj komisiji“ ili će postati „tvrđava liberalnih vrijednosti“ i demokratije.  Ovo drugo bi je učinilo atraktivnom svima koji se žele suprotstaviti opasnim neoimperijama

MONITOR: Kao autor knjige „Otpor intelektualaca“ i neko lično izložen napadima zbog korišćenja prava na kritiku javne scene u Hrvatskoj, kako ocjenjujete sadašnje domete kritičkog mišljenja hrvatskih intelektualaca i njihov uticaj na javnost?

JOVIĆ: Intelektualci se danas svugdje u svijetu nalaze izloženi rizicima, pa tako i u Hrvatskoj, u kojoj jača nacionalizam i politički revizionizam u odnosu na Drugi svjetski rat, a nastavlja se dogmatska mitologizacija rata iz 1990-ih. Pa ipak, postoji otpor tome. Glavni akteri toga otpora su kolumnisti, književnici, poneki novinar, ljudi koji nisu dio struktura. Na univerzitetu se već osjećaju ograničenja koja nameće struktura, pa se više pazi što se može a što ne može reći. Prvi puta sada političari, i to iz vladajućih struktura, traže otkaze za profesore. Taj trend podsjeća na Mađarsku pod Orbanom, na Tursku pod Erdoganom, ali i na SAD pod Trampom, gdje profesori gube posao iz političkih razloga. No, napadi, recimo na mene, sada dobivaju drugu dimenziju jer se ne napada više ono što sam  rekao nego se izmišlja da sam rekao ono što nisam. To je tipična kampanja difamacije, dezavuiranja i laganja – po svom karakteru šovinistička. Što se tiče dometa tih procesa, oni su ipak ovisni o jačini otpora. Moramo uporno i čvrsto štititi autonomiju univerziteta i intelektualnog djelovanja.

MONITOR:  Donald Tramp je među prvim predsjedničkim aktivnostima imao i restrikcije prema univerzitetima, napadajući čak i Harvard. U Srbiji, vlast proganja i egzistencijalno ugrožava ljude iz akademske zajednice, a i vi ste izloženi hajci dijela desnice na vlasti i njihovih simpatizera…Da li je za „tehno-feudalne“ političke menadžere znanje opasno i suvišno?

JOVIĆ: Mislim da ih smeta kritičko mišljenje jer mnogi misle da su istodobno najmoćniji, najljepši i najpametniji. Broj narcisoidnih – a u biti, izvan sfere vlasti beznačajnih i etički problematičnih – moćnika raste. Nakon sloma socijalizma i krize liberalizma pojavljuju se anti-prosvjetiteljski pokreti i politike. Oni se osvećuju za cijelu jednu epohu utemeljenu na znanju, racionalnosti, obrazovanju, na ideji jednakosti, solidarnosti i globalne povezanosti. Osvećuju se zbog demokracije i ideje humanizma – nasuprot autoritarnosti i teokraciji. Ljude od znanja tretiraju kao neku odnarođenu elitu, kao „autošoviniste“, ljude koji se bave beskorisnim temama. Traže da se vratimo ideji „poniznosti“ prema vlastima, bilo svjetovnim ili crkvenim. Da vjera i poslušnost u odnosu na naciju i državu, ideologiju i vođu, budu ispred kritičkog mišljenja, znanja i obrazovanja. I da se, pritom, samoponižavamo nekim „pokajanjem“, javnim klanjanjem dogmi i nacionalističkim mitovima. To oni hoće.

MONITOR: Smatrate da je etnopolitika glavna karakterisitika odnosa Hrvatske prema BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Koliko se to „slaže“ sa etnopolitikama unutar nekih od tih država i kako izaći iz tog opasnog vrtloga koji ne zaustavljaju ni „obziri“ prema EU?

JOVIĆ: Etnopolitiku sam spominjao u kontekstu hrvatske vanjske politike, premda njeni zagovornici zapravo relativiziraju granicu između domaćeg i vanjskog. Njima je važnija granica među nacijama od granice među državama, pa smatraju da je legitimno pisati izborne zakone u drugim zemljama, ili na drugi način ulaziti u njihove unutarnje politike, kao da nema granice. Države članice EU ponekad koriste proces proširenja Unije kako bi pritisnuli zemlje-kandidatkinje koje se osjećaju potčinjenima jer njihov ulazak ovisi o svakoj članici Unije. To smo već vidjeli u slučaju Grčke i Sjeverne Makedonije, ranije Slovenije i Hrvatske, pa sada Bugarske i Sjeverne Makedonije – a vidimo da slične pritiske radi i Hrvatska u odnosu na Crnu Goru. Etnopolitika ograničava suverenitet drugih država. Kako izaći iz toga? Tako da se poštuju granice. Sasvim je legitimno da manjine u svakoj zemlji traže što god misle da trebaju – štoviše, trebale bi tražiti i dobiti i više nego što imaju. Ali, druga je stvar kad jedna zemlja ulazi u suvereni prostor unutarnje politike druge zemlje i govori u ime državljana te druge zemlje – samo zato što su oni pripadnici istog etničkog naroda. Time i same pripadnike tog naroda stavljaju u vrlo neugodnu poziciju, da moraju birati jesu li više na strani države čiji su državljani i u kojoj žive ili neke druge koja je navodno njihova „matična država“.

MONITOR: Trampova „Donroova“ spoljna politika liči na  grabljenje teritorija, resursa i uticaja, dok Rusija, a posebno Kina, ne pokazuju zbog toga osobito uzbuđenje. Da li bi cijena toga za SAD mogla biti veća od dobiti?

JOVIĆ: Ove druge dvije zemlje koje ste spomenuli se ne uzbuđuju jer zasad Tramp ne pretendira napraviti svjetski imperij nego ograničen. On se vraća na Monroovu doktrinu, ali pritom pokušava kontrolirati cijeli Zapad, uključujući i zapadnu Evropu. Istodobno, izgleda da priznaje Rusiji pravo na post-sovjetski prostor – vidjet ćemo da li to uključuje i tri baltičke zemlje koje su sada u NATO-u i EU ili ne. Kina se  drži po strani, ali jača u svim aspektima – naročito u ekonomskom i vojnom. Zasad djeluje konstruktivno u međunarodnim odnosima, za razliku od ove druge dvije zemlje.

MONITOR: Izraz „zapadni saveznici“, izgubio je  stabilni sadržaj. EU-sa blizu pola milijarde ljudi i moćnim finansijskim, ekonomskim i kulturnim kapacitetima, marginalizovana je kao faktor u rješavanju aktuelnih kriza, sem kada je u pitanju materijalna i logistička pomoć. Da li je to i nagovještaj da su vrijednosti na kojima je građena, nepotrebne svjetskom poretku koji se nazire?

JOVIĆ: Već dugo govorim i pišem o Americi kao „vanjskoj sili“ u odnosu na EU, te sam upozoravao da je pogrešno da EU pod „vanjskim silama“ – a koristili su i pojam „maligne vanjske sile“ – podrazumijeva samo Rusiju, Kinu, te neke zemlje Bliskog istoka. Zbog ovog našeg post-jugoslavenskog rata, SAD su se vratile u Evropu – i to tako da ostanu, prije svega na Balkanu. Zato proces evropskih integracija i nije do kraja završen – jer su SAD ovdje rješavale jedan problem stvarajući druge, pri čemu jedino one mogu i riješiti probleme koje su stvorile. Ako se dogodi novi tripolarni svjetski poredak, EU će imati izbor: ili će igrati igru koju je svojedobno najavila Ursula fon der Lajen svojom frazom o „sve više geopolitičkoj Europskoj komisiji“ ili će postati „tvrđava liberalnih vrijednosti“ i demokracije. Ovo drugo bi je učinilo atraktivnom svima koji se žele suprotstaviti opasnim neoimperijama. U tom slučaju EU bi se nadala da će jednom opet doći do većih promjena, do kolapsa tog tripolarnog poretka – i vjerojatno čekati novu generaciju da bi se to ostvarilo.

MONITOR: Tramp je najavio da nije nemoguće da dođe i do zaoštravanja krize u odnosima SAD i NATO. Trampove SAD ne mare za UN. Da li bi ugrozile vlastitu bezbjednost ako bi došlo do kraha evroatlantskog saveza?

JOVIĆ: NATO nije toliko važan Americi koliko njenim evropskim saveznicima i Kanadi, premda SAD ima financijske koristi od njega. Ali, kad se nisu slagali s ostalima u NATO-u pokretali su samostalne vojne akcije, npr. s „koalicijom dobrovoljnih“ u pitanju Iraka 2003. Tramp se povlači iz većine institucija sadašnjeg međunarodnog poretka, pa nije nemoguće da se povuče i iz NATO-a. U tom bi slučaju NATO mogao postati europska vojna struktura. Kanada bi se našla u situaciji koja karakterizira njenu cijelu povijest – između SAD i Britanije, a Britanija između SAD i Evrope, što je isto njena tradicionalna pozicija. Amerika bi, ako izađe iz NATO-a, djelovala agresivnije, stvarajući neformalne koalicije a istovremeno tretirajući druge zemlje ili kao klijente koji moraju slušati SAD ili kao neprijatelje. U svemu tome će vojne strukture u SAD-u ipak imati neku mogućnost da utječu na smjer kretanja. Vidjet ćemo kako će odlučiti.

Raspad NATO-a i dublja kriza EU značili bi poraz Zapada

MONITOR: Zbog najnovijih poteza SAD u spoljnoj politici, govori se o ozbiljnoj krizi međunarodnog poretka. Da li se ta kriza već reflektuje i na naš dio svijeta, s obzirom na to koliko ona pogađa EU, NATO i čitav evropski kontinent?

JOVIĆ: Naš dio svijeta je prošli put kad se srušio stari poredak prilično stradao. Međunarodni poredak u 20. stoljeću rušio se otprilike jednom u generaciji, a i sada se događa jedan takav trenutak, koji unosi neizvjesnost, a na nekim rubnim djelovima Evrope i haos, anarhiju i nasilje. Svaka zemlja koja nije zadovoljna sa starim poretkom u tome vidi šansu, ali one koje zavise o očuvanju starog strahuju. Sve zemlje Zapadnog Balkana osim Srbije su ili već u NATO-u ili je NATO u njima, kao što je slučaj sa BiH i Kosovom. Stoga je njihova budućnost čvrsto povezana s opstankom i statusom NATO i EU. U slučaju Srbije postoje neizvjesnosti – i to iz više razloga. Te se neizvjesnosti prelijevaju dijelom i na BiH, preko Republike Srpske. Donekle i na Crnu Goru, premda je tu stvar riješena ulaskom te zemlje u NATO – nadam se uskoro i u EU. Ali, već i ako je neka zemlja samo u NATO-u, to je dovoljno – ona je i za Zapad i za Rusiju već svrstana na Zapad. Naravno, ako NATO nestane ili značajno oslabi, otvorila bi se opet pitanja čije je što, sada u kontekstu koji bi bio vrlo nepovoljan za Zapad, jer bi raspad NATO-a i dublja kriza EU značili zapravo poraz Zapada.

Tramp  poštuje samo silu i moć

MONITOR: Da li su potezi  Donalda Trampa i posljedica njegovih propalih pokušaja-i tokom prvog i ovog mandata, da se „sprijatelji“ sa najvećim autokratama i diktatorima današnjice i sa njima odmjeri „pravo“ rivalstvo, bez miješanja „demokratske EU“ i drugih zapadnih saveznika?

JOVIĆ: Tramp je u politiku došao iz biznisa, a u biznisu nema demotracije niti ideje jednakosti i ravnopravnosti. Ponaša se kao vlasnik Amerike i svega što Amerika „posjeduje“ u inozemstvu. On prezire demokratiju, a poštuje samo silu i moć. Posebno prezire liberalne vrijednosti kao što su sloboda pojedinaca, autonomija univerziteta, rodna ravnopravnost i sl. Nova strategija nacionalne sigurnosti najavljuje da će SAD podržavati pokrete i partije koje se protive globalizaciji i Evropskoj uniji. Teško je vidjeti što on želi u međunarodnoj politici, jer povlači brojne nepredvidive i racionalno teško objašnjive poteze. U svom članku koji bi uskoro trebao izaći njegovu politiku sam opisao kao „ograničeni imperijalizam u tekućem post-unipolarizmu“. To bi značilo da je njegova ambicija da odredi područja na svijetu gdje ne želi uticaj nikog drugog, te da njima vlada kao imperijalna sila. Mislim da je svjestan da i drugi pretendenti na status globalne sile  – Rusija i Kina – žele isto. Tako da je dogovor između ta tri režima sasvim moguć.

Nastasja RADOVIĆ