Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MIROSLAV PROKOPIJEVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: U Evropu kao ćurke na Božić

Objavljeno prije

na

Odlaganje i uslovljavanje pristupanja zemalja Zapadnog Balkana EU mnoge brine i zbog očekivanja da će se napredovanjem u integracijama ubrzati i ekonomski razvoj posljednjih decenija osiromašenih zemalja regije. Koliko su bila pretjerana naša očekivanja i koliko su, prema tome, velike naše brige, razgovarali smo sa dr Miroslavom Prokopijevićem, direktorom Centra za slobodno tržište, jednim od najboljih poznavalaca pomenute perspektive. MONITOR: Koliko, po vama, na privrednom planu, gube zemlje kojima se odlaže dobijanje kandidature ili odlaganje početka pregovora s EU, ne samo kada se radi o otvaranju novih IPA fondova.

PROKOPIJEVIĆ: IPA fondovi ostaju nepromenjeni do kraja 2013, a onda nastupa nova finansijska perspektiva 2014-2020, gde se pozicije zemalja kandidata ne razlikuju mnogo od prethodnog perioda. Odlaganje kandidature i početka pregovora više je politička i simbolička nego ekonomska šteta. Niko neće pohrliti u neku zemlju da ulaže ako postane kandidat ili počne pregovore. A pohrliće u zemlju gde je poslovno okruženje dobro. Štaviše, neki se investitori možda odluče da odu iz zemlje koja je postala kandidat, zato što ona mora postepeno početi da uvodi skupu regulativu, posebno oko zaštite okoline, radnih odnosa, zaštite potrošača… US Steel sigurno neće imati ovaj obim posla u Srbiji ako ona postane članica EU, kao što je više nego prepolovio proizvodnju u Slovačkoj i Poljskoj posle 2004, odnosno posle ulaska tih zemalja u EU.

MONITOR: Da li se u ekonomsko-razvojnom doprinosu zemljama koje su u procesu pristupanja EU nešto mijenja zbog krize eura i EU institucija?
PROKOPIJEVIĆ: Sigurno da se menja. Pitanje proširenja je beznačajno u svetlu krize evro zone. Sva pažnja i resursi usmereni su na krizu. Proširenje se tek drži reda radi. Naravno, za proširenje važi stara regulativa, pa i plaćanja iz fondova, ali dinamika se kontroliše, i – posle prijema Hrvatske – prva naredna članica može ući daleko posle 2020. S druge strane i kalkulacija članstva se menja. S pojavom krize evrozone biće više plaćanja za posrnule zemlje, nego za članstvo u EU. Za članstvo se plaća najviše do 1,24 odsto od nacionalnog dohotka a, na primer, za fond od oko 200 mlrd evra, koji se u EU prikuplja da bi se dao MMF, kao leveridž, da bi branio evro zonu, daje se oko dva odsto od dohotka. Nemačka treba da plati 45 mlrd MMF, Švedska oko 11, a Slovenija oko 700 miliona evra – dakle duplo više nego za članstvo. Fond ESF od sredine 2012. treba da raspolaže s oko 440 mlrd, novac će morati da se daje u gotovom, a ne kao sada za privremeni fond EFSF, gde se daje putem garantija zemalja s kreditnim rejtingom AAA, a to znači da će Nemačka za ESF morati da priloži oko 93-4 mlrd, Švedska preko 20, a Slovenija preko milijardu evra. To javne finansije tih i drugih EU zemalja pomera u još veći deficit i biće velikog komešanja, već je počelo a da evrocent nije dat, oko toga ko će da plati, a ko neće. Ako neki neće da plate, oni koji hoće moraće da daju još više. Itd, sve to mora da se sagleda i vidi, isplati li se u datom trenutku ići u EU. A ne kao što ogromna većina u regionu radi, idu kao ćurke na Božić.

MONITOR: Srbija ima dobre ekonomske odnose s Njemačkom, u tom smislu prva je od zemalja CEFTA. I posljednjih godina njen izvoz u Njemačku raste. Ali, vlada Angele Merkel nije spremna da odustane od svojih zahtjeva kada se radi o Kosovu. Da li je ipak stvar i u tome da Srbija nije dovoljno privredno značajna zemlja za Njemačku?
PROKOPIJEVIĆ: Nemačka ima izvoz od preko 1.000 milijardi evra, Srbija za Nemačku nije ni među 30 najvažnijih tržišta, dakle beznačajna je, iako su Srbiji Nemci jedan od tri najvažnija trgovinska partnera. Kada je tako, Nemačkoj je lako da postavlja uslove, a Srbiji ostaje da bira hoće li ih ispuniti ili ne.

MONITOR: I Crna Gora je uslovljena, iako joj je određeno vrijeme početka pregovora o pristupanju EU. Insistira se na oštrijoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, kroz jačanje pravosudnih institucija. Da li se u ovom prilično uopštenom zahtjevu krije i neka konkretnija direktiva?
PROKOPIJEVIĆ: Ne znam, treba da pitate one koji su te uslove postavili.

MONITOR: Poslije akcije Balkanski ratnik protiv trgovine kokainom, sve češće se pominje trgovina heroinom, gdje je Kosovo glavno balkansko dilersko središte, ali je mreža daleko šira. Koje je tržište kod nas „slobodnije”, ono legalno koje navodno podržavaju reformisane države ili ovo crno, ilegalno?_
PROKOPIJEVIĆ: U principu, uvek je slobodnije ilegalno tržište nego legalno, mada i legalno ima neke prednosti, inače bi svi otišli u sivi sektor. Ali, što se tiče osnove pitanja, ne bavim se time, pa pojma nemam. Otkud ja znam da li neko nešto švercuje i ako to čini, šta švercuje. Time se bave neka tela, pitajte njih.

MONITOR: Da li vas je začudilo ovo što se događa u Sloveniji koja se do skoro hvalila modelom svoje tranzicije i razvoja, a danas je potresaju ozbiljni dužnički problemi?
PROKOPIJEVIĆ: Ni najmanje, to je za mene bilo sasvim očekivano, iako u Srbiji već skoro dve decenije postoji legenda da ona treba da kopira Sloveniju u koncepciji privrednog razvoja. Obično se kao razlozi navode da je Slovenija imala postepenu reformu a ne šok terapiju, da firme nije rasprodala strancima, da se oduprla diktatu MMF i nikada nije tražila njegovu pomoć… Više puta sam govorio i pisao da Slovenija nije dobar izbor uzora za bilo koju tranzicionu privredu, pa ni Srbiju. Uzalud. I dalje ovde prevladava mišljenje da bi bilo sjajno da uzor bude Slovenija.

Oktobra 2010. u Ljubljani je održan skup ekonomista povodom desetogodišnjice smrti Aleksandra Bajta, jednog od vodećih ekonomista bivše Jugoslavije. Tom prilikom, pored ostalih, jedan od starijih slovenačkih ekonomista imao je referat o tome kako se Slovenija razvijala posle raspada bivše Jugoslavije i kasnije u Evropskoj uniji. On kaže da je stopa produktivnosti rada u Sloveniji od 1991. do danas neprestano opadala i da se na kraju tog perioda prepolovila u odnosu na 1991. Istovremeno, on kaže da je nivo ulaganja ostao isti, što znači da je efikasnost ulaganja danas upola manja nego pre 20 godina. Da li je to primer koji sme da služi za uzor i zašto je do toga došlo?

MONITOR: U čemu je stvar?
PROKOPIJEVIĆ: Tu se vraćam na stvari koje sam više puta pominjao. Svi smo mogli da vidimo da je visina direktnih stranih ulaganja u odnosu na BDP u Sloveniji proteklih 20 godina bila vrlo niska, jedna od najnižih u istočnoj Evropi. Razlog za to nije bio što stranci nisu želeli da kupe slovenačke firme, nego što slovenačka država nije htela da im ih proda. Slovenci su radije hteli da sami upravljaju svojim firmama, pa je država zadržala udeo, a drugi su uzeli insajderi (radnici i menadžeri). Jedan slovenački zvaničnik mi je čak jednom rekao: „Pa ti hoćeš da mi firme prodamo mrskim strancima, a jedva smo se rešili Italijana i Austrijanaca?” Tako firme ostadoše Slovencima, ali tu je i ključ problema.

MONITOR: Zašto?
PROKOPIJEVIĆ: Ako neko nudi da vam kupi firmu, on misli da će s njom napraviti više od vas. Nema problema ako mu ne prodate jednu ili par firmi. Ali, ako ne želite da mu prodate većinu firmi, onda je posledica da će vaše firme biti manje produktivne. Drugim rečima, vaša produktivnost će ići po nižoj, a produktivnost firmi da ste ih prodali išla bi po višoj krivulji. Za godinu-dve nema velike razlike među krivuljama, ali za 20 ima. To se i desilo. Slovenačka privreda je ostala u većinskom domaćem vlasništvu, ali je izgubila produktivnost, a to znači pala je u konkurentnosti.

Neefikasne firme nisu mogle dobiti strane kredite, ali tu su bile slovenačke državne banke, pre svih NLB. Delile su kredite i, naravno, ovi se nisu mogli vraćati. Tako su nastali gubici, koji su već vrlo veliki, ali koje će na kraju pokriti slovenački poreski obveznici. Ovaj put, ali ko će sledeći put? Na ovu se nadovezala još jedna velika nesreća.

Da bi manjinskim paketima kontrolisala čitavu veliku privredu, slovenačka država je usvojila „nemački model”, gde su sve velike firme u jednoj mreži. Tako država sa 10-30 odsto udela u pojedinim firmama kontroliše čitavu privredu, jer niko nema veći paket. Ako neko ima loše poslovne rezultate, drugi iz „mreže” pokrivaju gubitak. Takav sistem ne valja, jer ne dopušta da dobri prežive, a loši propadnu. Ako je malo loših, „mreža” može da živi. Ali, ako je mnogo loših, oni potapaju i dobre. I to je ono što se sada događa.

Zato niko u privrednom smislu ne bi smeo da kopira Sloveniju, ako sebi želi dobro. Odlično je što je Slovenija u NATO i EU, ali nijedna od te dve stvari joj neće pomoći da reši pomenute probleme. Njih moraju da reše sami Slovenci i, nadam se, da će naći rešenje, što bi bilo dobro i za njih i za region.

Drugi talas

MONITOR: Političari najavljuju drugi talas ekonomske krize i na Balkanu koji bi trebalo da „stigne” na proljeće. Jesu li naše države, uključujući i Hrvatsku, sposobne da joj se suprotstave?
PROKOPIJEVIĆ: Problem eks-yu država je što su slabo reformisane kad je reč o tržišnoj privredi i vladavini prava. Zato će svaka kriza spolja teže da ih pogodi, nego što bi moralo. Gledajte Baltičke zemlje, njih je prošla kriza strašno pogodila, napravili su fantastične rezove i reforme za godinu-dve, i sada idu super. Nova kriza će i njih zakačiti, ali će to biti sitni kašalj, u odnosu na grip, upalu pluća i rak, od kojih će oboleti ostali u Istočnoj Evropi. A šta će ih pogoditi zavisi od toga koliko su reformisani.

Bezbjednost

MONITOR: Koliko su finansijsko-ekonomski problemi Zapada i njihove političke posljedice, mislim tu i na EU i na SAD, opasni po bezbjednost?
PROKOPIJEVIĆ: To bi mogao da bude veliki problem, mada se nadam da će Evropa i svet to ovaj put nekako izbeći. Ako propadne evro, a na putu je, ako propadnu ulozi mnogih štediša širom Evrope, a na putu su, ako propadnu delom ili u većini penzioni i investicioni fondovi, ako padne privredna aktivnost zbog pada kreditnog tržišta pa mnogi ostanu i bez posla, onda će u Evropi nastati velike osiromašene mase. One neće glasati za umerene lidere, tipa Merkel, Sarkozi ili Berluskoni, nego za ekstremiste. A to može doneti velike probleme. Jedino se nadam da je Evropa između dva svetska rata naučila bar deo te lekcije i da se ovaj put to ne može ponoviti, bar ne u tako razornoj formi. U prilog tome ide i što je Evropa, zbog pogrešnih ekonomskih izbora, postala svetska periferija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo