Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MIROSLAV PROKOPIJEVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: U Evropu kao ćurke na Božić

Objavljeno prije

na

Odlaganje i uslovljavanje pristupanja zemalja Zapadnog Balkana EU mnoge brine i zbog očekivanja da će se napredovanjem u integracijama ubrzati i ekonomski razvoj posljednjih decenija osiromašenih zemalja regije. Koliko su bila pretjerana naša očekivanja i koliko su, prema tome, velike naše brige, razgovarali smo sa dr Miroslavom Prokopijevićem, direktorom Centra za slobodno tržište, jednim od najboljih poznavalaca pomenute perspektive. MONITOR: Koliko, po vama, na privrednom planu, gube zemlje kojima se odlaže dobijanje kandidature ili odlaganje početka pregovora s EU, ne samo kada se radi o otvaranju novih IPA fondova.

PROKOPIJEVIĆ: IPA fondovi ostaju nepromenjeni do kraja 2013, a onda nastupa nova finansijska perspektiva 2014-2020, gde se pozicije zemalja kandidata ne razlikuju mnogo od prethodnog perioda. Odlaganje kandidature i početka pregovora više je politička i simbolička nego ekonomska šteta. Niko neće pohrliti u neku zemlju da ulaže ako postane kandidat ili počne pregovore. A pohrliće u zemlju gde je poslovno okruženje dobro. Štaviše, neki se investitori možda odluče da odu iz zemlje koja je postala kandidat, zato što ona mora postepeno početi da uvodi skupu regulativu, posebno oko zaštite okoline, radnih odnosa, zaštite potrošača… US Steel sigurno neće imati ovaj obim posla u Srbiji ako ona postane članica EU, kao što je više nego prepolovio proizvodnju u Slovačkoj i Poljskoj posle 2004, odnosno posle ulaska tih zemalja u EU.

MONITOR: Da li se u ekonomsko-razvojnom doprinosu zemljama koje su u procesu pristupanja EU nešto mijenja zbog krize eura i EU institucija?
PROKOPIJEVIĆ: Sigurno da se menja. Pitanje proširenja je beznačajno u svetlu krize evro zone. Sva pažnja i resursi usmereni su na krizu. Proširenje se tek drži reda radi. Naravno, za proširenje važi stara regulativa, pa i plaćanja iz fondova, ali dinamika se kontroliše, i – posle prijema Hrvatske – prva naredna članica može ući daleko posle 2020. S druge strane i kalkulacija članstva se menja. S pojavom krize evrozone biće više plaćanja za posrnule zemlje, nego za članstvo u EU. Za članstvo se plaća najviše do 1,24 odsto od nacionalnog dohotka a, na primer, za fond od oko 200 mlrd evra, koji se u EU prikuplja da bi se dao MMF, kao leveridž, da bi branio evro zonu, daje se oko dva odsto od dohotka. Nemačka treba da plati 45 mlrd MMF, Švedska oko 11, a Slovenija oko 700 miliona evra – dakle duplo više nego za članstvo. Fond ESF od sredine 2012. treba da raspolaže s oko 440 mlrd, novac će morati da se daje u gotovom, a ne kao sada za privremeni fond EFSF, gde se daje putem garantija zemalja s kreditnim rejtingom AAA, a to znači da će Nemačka za ESF morati da priloži oko 93-4 mlrd, Švedska preko 20, a Slovenija preko milijardu evra. To javne finansije tih i drugih EU zemalja pomera u još veći deficit i biće velikog komešanja, već je počelo a da evrocent nije dat, oko toga ko će da plati, a ko neće. Ako neki neće da plate, oni koji hoće moraće da daju još više. Itd, sve to mora da se sagleda i vidi, isplati li se u datom trenutku ići u EU. A ne kao što ogromna većina u regionu radi, idu kao ćurke na Božić.

MONITOR: Srbija ima dobre ekonomske odnose s Njemačkom, u tom smislu prva je od zemalja CEFTA. I posljednjih godina njen izvoz u Njemačku raste. Ali, vlada Angele Merkel nije spremna da odustane od svojih zahtjeva kada se radi o Kosovu. Da li je ipak stvar i u tome da Srbija nije dovoljno privredno značajna zemlja za Njemačku?
PROKOPIJEVIĆ: Nemačka ima izvoz od preko 1.000 milijardi evra, Srbija za Nemačku nije ni među 30 najvažnijih tržišta, dakle beznačajna je, iako su Srbiji Nemci jedan od tri najvažnija trgovinska partnera. Kada je tako, Nemačkoj je lako da postavlja uslove, a Srbiji ostaje da bira hoće li ih ispuniti ili ne.

MONITOR: I Crna Gora je uslovljena, iako joj je određeno vrijeme početka pregovora o pristupanju EU. Insistira se na oštrijoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, kroz jačanje pravosudnih institucija. Da li se u ovom prilično uopštenom zahtjevu krije i neka konkretnija direktiva?
PROKOPIJEVIĆ: Ne znam, treba da pitate one koji su te uslove postavili.

MONITOR: Poslije akcije Balkanski ratnik protiv trgovine kokainom, sve češće se pominje trgovina heroinom, gdje je Kosovo glavno balkansko dilersko središte, ali je mreža daleko šira. Koje je tržište kod nas „slobodnije”, ono legalno koje navodno podržavaju reformisane države ili ovo crno, ilegalno?_
PROKOPIJEVIĆ: U principu, uvek je slobodnije ilegalno tržište nego legalno, mada i legalno ima neke prednosti, inače bi svi otišli u sivi sektor. Ali, što se tiče osnove pitanja, ne bavim se time, pa pojma nemam. Otkud ja znam da li neko nešto švercuje i ako to čini, šta švercuje. Time se bave neka tela, pitajte njih.

MONITOR: Da li vas je začudilo ovo što se događa u Sloveniji koja se do skoro hvalila modelom svoje tranzicije i razvoja, a danas je potresaju ozbiljni dužnički problemi?
PROKOPIJEVIĆ: Ni najmanje, to je za mene bilo sasvim očekivano, iako u Srbiji već skoro dve decenije postoji legenda da ona treba da kopira Sloveniju u koncepciji privrednog razvoja. Obično se kao razlozi navode da je Slovenija imala postepenu reformu a ne šok terapiju, da firme nije rasprodala strancima, da se oduprla diktatu MMF i nikada nije tražila njegovu pomoć… Više puta sam govorio i pisao da Slovenija nije dobar izbor uzora za bilo koju tranzicionu privredu, pa ni Srbiju. Uzalud. I dalje ovde prevladava mišljenje da bi bilo sjajno da uzor bude Slovenija.

Oktobra 2010. u Ljubljani je održan skup ekonomista povodom desetogodišnjice smrti Aleksandra Bajta, jednog od vodećih ekonomista bivše Jugoslavije. Tom prilikom, pored ostalih, jedan od starijih slovenačkih ekonomista imao je referat o tome kako se Slovenija razvijala posle raspada bivše Jugoslavije i kasnije u Evropskoj uniji. On kaže da je stopa produktivnosti rada u Sloveniji od 1991. do danas neprestano opadala i da se na kraju tog perioda prepolovila u odnosu na 1991. Istovremeno, on kaže da je nivo ulaganja ostao isti, što znači da je efikasnost ulaganja danas upola manja nego pre 20 godina. Da li je to primer koji sme da služi za uzor i zašto je do toga došlo?

MONITOR: U čemu je stvar?
PROKOPIJEVIĆ: Tu se vraćam na stvari koje sam više puta pominjao. Svi smo mogli da vidimo da je visina direktnih stranih ulaganja u odnosu na BDP u Sloveniji proteklih 20 godina bila vrlo niska, jedna od najnižih u istočnoj Evropi. Razlog za to nije bio što stranci nisu želeli da kupe slovenačke firme, nego što slovenačka država nije htela da im ih proda. Slovenci su radije hteli da sami upravljaju svojim firmama, pa je država zadržala udeo, a drugi su uzeli insajderi (radnici i menadžeri). Jedan slovenački zvaničnik mi je čak jednom rekao: „Pa ti hoćeš da mi firme prodamo mrskim strancima, a jedva smo se rešili Italijana i Austrijanaca?” Tako firme ostadoše Slovencima, ali tu je i ključ problema.

MONITOR: Zašto?
PROKOPIJEVIĆ: Ako neko nudi da vam kupi firmu, on misli da će s njom napraviti više od vas. Nema problema ako mu ne prodate jednu ili par firmi. Ali, ako ne želite da mu prodate većinu firmi, onda je posledica da će vaše firme biti manje produktivne. Drugim rečima, vaša produktivnost će ići po nižoj, a produktivnost firmi da ste ih prodali išla bi po višoj krivulji. Za godinu-dve nema velike razlike među krivuljama, ali za 20 ima. To se i desilo. Slovenačka privreda je ostala u većinskom domaćem vlasništvu, ali je izgubila produktivnost, a to znači pala je u konkurentnosti.

Neefikasne firme nisu mogle dobiti strane kredite, ali tu su bile slovenačke državne banke, pre svih NLB. Delile su kredite i, naravno, ovi se nisu mogli vraćati. Tako su nastali gubici, koji su već vrlo veliki, ali koje će na kraju pokriti slovenački poreski obveznici. Ovaj put, ali ko će sledeći put? Na ovu se nadovezala još jedna velika nesreća.

Da bi manjinskim paketima kontrolisala čitavu veliku privredu, slovenačka država je usvojila „nemački model”, gde su sve velike firme u jednoj mreži. Tako država sa 10-30 odsto udela u pojedinim firmama kontroliše čitavu privredu, jer niko nema veći paket. Ako neko ima loše poslovne rezultate, drugi iz „mreže” pokrivaju gubitak. Takav sistem ne valja, jer ne dopušta da dobri prežive, a loši propadnu. Ako je malo loših, „mreža” može da živi. Ali, ako je mnogo loših, oni potapaju i dobre. I to je ono što se sada događa.

Zato niko u privrednom smislu ne bi smeo da kopira Sloveniju, ako sebi želi dobro. Odlično je što je Slovenija u NATO i EU, ali nijedna od te dve stvari joj neće pomoći da reši pomenute probleme. Njih moraju da reše sami Slovenci i, nadam se, da će naći rešenje, što bi bilo dobro i za njih i za region.

Drugi talas

MONITOR: Političari najavljuju drugi talas ekonomske krize i na Balkanu koji bi trebalo da „stigne” na proljeće. Jesu li naše države, uključujući i Hrvatsku, sposobne da joj se suprotstave?
PROKOPIJEVIĆ: Problem eks-yu država je što su slabo reformisane kad je reč o tržišnoj privredi i vladavini prava. Zato će svaka kriza spolja teže da ih pogodi, nego što bi moralo. Gledajte Baltičke zemlje, njih je prošla kriza strašno pogodila, napravili su fantastične rezove i reforme za godinu-dve, i sada idu super. Nova kriza će i njih zakačiti, ali će to biti sitni kašalj, u odnosu na grip, upalu pluća i rak, od kojih će oboleti ostali u Istočnoj Evropi. A šta će ih pogoditi zavisi od toga koliko su reformisani.

Bezbjednost

MONITOR: Koliko su finansijsko-ekonomski problemi Zapada i njihove političke posljedice, mislim tu i na EU i na SAD, opasni po bezbjednost?
PROKOPIJEVIĆ: To bi mogao da bude veliki problem, mada se nadam da će Evropa i svet to ovaj put nekako izbeći. Ako propadne evro, a na putu je, ako propadnu ulozi mnogih štediša širom Evrope, a na putu su, ako propadnu delom ili u većini penzioni i investicioni fondovi, ako padne privredna aktivnost zbog pada kreditnog tržišta pa mnogi ostanu i bez posla, onda će u Evropi nastati velike osiromašene mase. One neće glasati za umerene lidere, tipa Merkel, Sarkozi ili Berluskoni, nego za ekstremiste. A to može doneti velike probleme. Jedino se nadam da je Evropa između dva svetska rata naučila bar deo te lekcije i da se ovaj put to ne može ponoviti, bar ne u tako razornoj formi. U prilog tome ide i što je Evropa, zbog pogrešnih ekonomskih izbora, postala svetska periferija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo