Povežite se sa nama

INTERVJU

RAMBO AMADEUS: Pobijediti strah od riječi

Objavljeno prije

na

Predstavnik Crne Gore na Eurosongu 2012 je Antonije Toni Pušić – Rambo Amadeus. Ova informacija je odjeknula kao ,,bomba”. RTCG je prvi put nakon mnogo ljeta, načinjela pravi korak. Eurosong 2012 održaće se u Azerbejdžanu, Bakuu od 22. do 26. maja. U Beogradu i Ljubljani, Rambo Amadeus (ovaj put i Svjetski Mega Car, skraćeno RASMC) snimio je novi album Don't Happy, Be Worry (YU verzija), odnosno Čobane, vrati se – slovenačka verzija. Kao uobičajeni ,,Rambo manir”, uzburkao je javnost do te mjere da ga pojedine televizije ne žele kao ,,sliku i priliku na svom mediju”. Publiku je takođe, pocijepao na pola. Reakcije su od oduševljenja do zgražavanja vulgarnostima. Dok ga je onaj urbani dio kritike podržao i razumio kao ,,hermetizam nove muzike”, bilo je i onih zajedljivih kvazi poznavaoca muzike, koji tvrde da na albumu nema – čestite pjesme.

Na Fejsbuk društvenoj mreži, na jednom od profila ima registrovanih pet hiljada frendova. Koncerti su vazda rasporodati, dok mu se popularnost svakim danom- uduplava. Što se tiče Eurosonga 2012, svi smatraju da je full metal jacket! Pobjeda je naša-naravno!

MONITOR: Crnu Goru predstavljate na Pjesmi Evrope – Eurosong. Da li biste ovakvu ponudu svrstali u neobičnu?
PUŠIĆ: Naravno. S obzirom da ne spadam u main stream pop izvođače već da se moj izraz na Balkanu, kao prilično konzervativnoj sredini smatra alternativom, bio sam zaista prijatno iznenađen ovim pozivom. To je samo značilo radikalnu promjenu senzibiliteta države, koja se na takav prijedlog direktora televizije automatski nije pobunila. Drago mi je da u Evropu Crna Gora i ja ne idemo na dva kolosijeka, već da sam praktično u njenoj lokomotivi.

MONITOR: Vaši fanovi na Fejsbuku su podijeljeni. Šta to treba da znači?
PUŠIĆ: Statistički gledano ima oko dva posto onih koji zamjeraju. Statistički, šta god uradim, dva posto će uvijek naći neku zamjerku. To je sasvim u redu. Ja sam za demokratiju.

MONITOR: Koliko vaši fanovi razumiju ovaj ,,istorijski trenutak” za naciju, državu i turizam u cjelini?
PUŠIĆ: Nije ovo nikakav istorijski trenutak. Ovo je obična zabavna manifestacija čiju milionsku gledanost treba pametno iskoristiti. Za mene kao autora to je profesionalni izazov. Ako dobro pripremimo kampanju, svakako da bi turizam mogao da ima koristi. A i ja bi mogao da imam koristi ako napravim Eurohit!

MONITOR: Kako doživljavate crnogorsku muzičku scenu? U kojim okvirima ona postoji i zbog čega?
PUŠIĆ: Scena je široka, od gusala, preko Purka Aleksića do Repa, Diska i američkog Soula. Čitava zemaljska kugla je postala društvo spektakla. Čitave generacije maštaju o tome da budu pjevači, glumci i manekenke. Niko više ne želi da sadi raštano zelje i krtolu i da muze krave. Nije ni Crna Gora u tom smislu mimo ostaloga svijeta. Dakle scena je bogata i šarena. Po kvalitetu bih svakako izdvojio scenu koju je oko sebe razvio profesor jazza i gitarista Šule Jovović.

MONITOR: Studentske proteste kod nas vidite kao pomjeranje unaprijed ili se još tapka u mjestu?
PUŠIĆ: To je veliki pomak unaprijed. Činjenica da su ljudi smogli snage da glasno kažu šta im smeta u društvu; da su prestali da šapuću po kuloarima u strahu da ih ko ne čuje… kao za vrijeme Turaka. Taj strah od javne riječi je u današnje vrijeme potpuno iracionalan, i drago mi je da su ga studenti savladali.

MONITOR: Kako gledate na apolitičnost mladih ljudi? Izgleda da ih sve manje zanima politika.PUŠIĆ: Nisam siguran, apolitičan je samo ovaj najneobrazovaniji dio omladine koji se ni ušta ne razumije osim u nove modele mobilnih telefona i u nove pjevačice turbo folk produkcije. Mislim da su ostala djeca sasvim u toku.

MONITOR: Sa druge strane, mladi za besperspektivnost i nezaposlenost krive elitu i njen nemoral.
PUŠIĆ: Kriza u kojoj živimo je globalna, nije lokalna. Mijenja se tehnologija, propada stara industrija, posljedice krize su nesagledive. Naravno da omladini bode oči kad vide neke predstavnike vlasti kako se šepure na palubama megajahti i razmeću luksuzom. Jedan kvalitetniji zakon o progresivnom oporezivanju, kao što je na primjer u Švedskoj, sigurno bi bio blagotvoran. Zato se treba radovati – ulaskom u EU ćemo biti prinuđeni da preuzmemo njihove zakone i moralne norme.

MONITOR: Mislite li da će nas neznanje i bljuvotine sa interneta izvesti na pravi put?
PUŠIĆ: Bljuvotine imate svuda, i u kafani, i na televiziji, i u žutoj štampi. Internet se tu ne razlikuje. Ali, internet nudi jedan sasvim novi kvalitet, a to je mogućnost stvaranje mreža između ljudi. Pogledajte samo fenomen Piratske partije. Nju je iznjedrio internet.

MONITOR: Mislite li da smo zavedeni, zamađijani, obneviđeli kad ovaj svijet ne vidi od šume drveće, pa pristaje da živi u sopstvenom mraku bez pomaka?
PUŠIĆ: Ja vidim prilično dobro, a i ljudi oko mene. Družim se s naučnicima, društvenim radnicima, misionarima koji vjeruju u dobro i napredak ljudske vrste u cjelini. Vjerujem u pojedince, baš zato što se razlikuju od mase.

MONITOR: Kakva je razlika živjeti i raditi u Crnog Gori i živjeti i raditi u Srbiji?
PUŠIĆ: Beograd je milionski grad i daje dovoljno mogućnosti za tako uskoprofilisan posao kao što je moj. U Herceg Novom sam svako ljeto, uglavnom ne radim ništa, tu i tamo zasviram s bendom, ostalo vrijeme jedrim i hvatam inspiraciju. Ja sam povlašten time što zapravo živim u dvije sredine. Trudim se da izvučem najbolje iz obije.

MONITOR: Imate tri sina. Kakva je preporuka za staro-mlade roditelje, oko odgoja, brige i usmjeravanja?
PUŠIĆ: Razmažena djeca su zapravo ona koja su zanemarivana u djetinjstvu. S djecom treba provoditi vrijeme. Razgovarati, družiti se, biti u toku. Sport je blagotvoran za njihov razvoj, a muzička škola takođe.

MONITOR: Na Eurosongu očekujemo pobjedu. Da li ste spremni istrpjeti toliku popularnost?
PUŠIĆ: Uvijek mogu da pobjegnem u moj Herceg Novi, gdje sam okružen prijateljima koji su sa mnom odrasli, i koji na moju popularnost srećom ne daju ni pet para. Za te ljude uvijek ću biti onaj stari blesavi Toni Pušić.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo