Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SREĆKO ĐUKIĆ DIPLOMATA IZ BEOGRADA: Ruski ratni blef nije uspio

Objavljeno prije

na

Njemački kancelar Olaf Šolc se nalazi pred zadatkom – kako oživjeti svojevrsnu „istočnu politiku“

 

MONITOR: Kriza Rusija–NATO će ima ozbiljne posljedice, u dizanju cijena nafte a i padanju berzanskih dionica na evropskim i azijskim berzama. Koliko se ekonomske posljedice ove krize već osjećaju i ko bi mogao biti najviše pogođen?

ĐUKIĆ: Ukrajinska kriza trebalo bi da je zakoračila u dugo drugo poluvreme,  u mirnije vode deeskalacije i pregovora. Međutim, to ostaje da se vidi i potvrdi. Odnosi Rusije sa NATO, ali i SAD i EU, poljuljani su do temelja,  kao nikada po okončanju hladnog rata dogovorom između Džordža Buša i Mihaila Gorbačova na Malti, 3. decembra 1989. Krizu  Rusije sa ukupnim Zapadom prati opasno zveckanje oružjem oko nove linije podela, oko Ukrajine, teritorijalno najveće evropske zemlje. Osporava joj se suvereni izbor sopstvenog puta (NATO, EU), plaćajući previsoku cenu – „načeta“ je 2014. „odlaskom“ Krima u Rusiju i samoproglašenjem Donjecka i Luganska  (Duma traži diplomatsko priznanje).

Kao i svaka duboka kriza, i ova nosi tekuće ekonomske posledice na berzama i kotacijma akcija, u padu rublje i grivne, rastu dolara, skoku cena energenata. Tu nema izuzetaka, svi su pogođeni. Međutim, uslediće dugoročne reperkusije kao posledica poljuljanog poverenja u Rusiju, kao sigurnog evropskog sanabdevača gasom, čime se odlikovala i u sovjetsko doba.

MONITOR: Njemački kancelar Olaf Šolc je izuzetno diplomatski aktivan: bio je u Vašingtonu, Kijevu i Moskvi. Pored opasnosti od eskalacije sukoba iz „hladnog“ u pravi rat, koliko je njegova misija vezana i za njemački posao sa Rusijom oko snabdijevanja ruskim gasom, sada kroz Sjeverni tok 2?

ĐUKIĆ: Moskva i Kijev su izloženi pravom diplomatskom desantu sa Zapada da se ukrajinska kriza reši mirnim putem. Šolc je u Moskvi poručio da pitanje stupanja Ukrajine u NATO uopšte nije na dnevnom redu, a razrešenje krize vidi samo mirnm putem i deeskalacijom. Nemačka je najveći ruski ekonomski partner u Evropi, uključujući potrošnju gasa  (oko 50 posto). Ako proradi Severni tok 2, zavisnost će se povećati za Nemačku za još 55 milijardi kubnih metara gasa godišnje, on postaje nedostižni distributer ruskog gasa. Međutim, snabdevanje Evrope ruskim gasom na današnjem ili na znatno većem nivou, nikako ne zavisi od Severnog toka 2. Postoji dovoljno drugih gasovoda, preko Belorusije (60 milijardi kubnih metara gasa godišnje), Ukrajine (160 milijardi kubnih metara gasa godišnje), Severnog toka 1  (55 milijardi kubnih metara gasa godišnje), Turskog toka (31 milijarda kubnih metara gasa godišnje), itd. Stvar je u tome da je Moskva odlučila da iz gasne igre sa Evropom izbaci posrednike, poput Ukrajine.

Rusiju  ne zadovoljava stanje ekonomskih odnosa sa EU, naročito sa glavnim tradicionalnim partnerom, Nemačkom (sa 100 milijardi uzajamna trgovina pala je ispod 60 milijardi evra). Kao posledica sankcija iz 2014. prepolovljena je količina nemačkih firmi u RF. Šolc se nalazi pred zadatkom – kako oživeti svojevrsnu „istočnu politiku“? Severni tok 2 je tehnički spreman za eksploataciju, ali pravna sertifikacija nije završena. Gasprom je postupio po zahtevu nemačkog regulatora, osnovao je ćerku firmu, ali proces će potrajati (u Nemačkoj, u Evropskoj komisiji, na sudu).

MONITOR: Bili ste ambasador Srbije u Bjelorusiji. Tvrdi se da Rusija ovu zemlju snabdijeva najjeftinijim energentima, te da je to odličan primjer načina na koji Vladimir Putin vodi spoljnu politiku. Pominjano je čak i to da bi Bjelorusija mogla ući i u neku mnogo formalniju i tješnju vezu sa Rusijom. To na Zapadu nije izazvalo previše brige?

ĐUKIĆ: Nafta i gas su perfektni instrumenti spoljne politike. Godišnje ruske dotacije Belorusiji decenijama se mere desetinom milijardi dolara (zavisno od cena nafte i gasa na svetskom tržištu). Belorusija, po povlašćenim cenama, svake godine dobija od Rusije oko 25 miliona tona nafte (njene potrebe su oko 4,5 miliona). Ostalo se preradi i reeksportuje na Zapad. Potrošnja ruskog gasa u Belorusiji iznosi 22 milijarde kubnih metara godišnje, i redovno je to najniža cena, za ovu godinu 127 dolara za hiljadu kubnih metara. Te pozicije dve zemlje čvrsto vezuju, još od Borisa Jeljcina, koji, sa Aleksandrom Lukašenkom, 1995. lansira proces udruživanja dve zemlje u  saveznu državu, danas duboko integrisanu – od  usaglašene ekonomske politike, jedinstvene odbrane i vojne doktrine, slobode kretanja ljudi, kapitala, itd. Lukašenko, u nedavnom intervjuu, poručuje da savezna država računa na proširenje, na Kazahstan, Jermeniju, neizostavno na Ukrajinu, a onda će krenuti i druge bivše sovjetske republike, i to može predstavljati obnovu Sovjetskog Saveza, najavljuje on. Inače, geopolitički Belorusija nije u fokusu Zapada poput Ukrajine.

MONITOR: Džozef Bajden i neki visoki britanski zvaničnici danima najavljuju vrijeme napada Rusije na Ukrajinu. Dio kvalifikovane svjetske javnosti je uzdržaniji i više vjeruje da se radi o nekoj vrsti Putinove vojno-strateške igre, ispitivanja praga osjetljivosti Zapada i NATO-a. Sada se iz Moskve tvrdi da se trupe povlače. Ima li mjesta velikoj nervozi i strahu i referiranju na „Minhensku atmosferu“ iz 1938.?

ĐUKIĆ: Ruski ratni blef nije uspeo. Moskva se okrenula traženju mirnog izlaza iz ukrajinskog ćorsokaka u koji je sama sebe dovela. Kremaljski stratezi su se preračunali, računali su na razbijenu Evropu,  NATO, da će pojedini Evropljani požuriti u Kremlj na poklonjenje. Moskva je, međutim, rezervisala povratak na početnu poziciju. Ništa nije završeno.

Aktuelna ukrajinska kriza na početku je ličila na kubansku (1962) pa se „zaustavila“ na Minhenu (1938). Ipak, svaki akter igra svoju zadatu igru: Moskva isporučuje ultimativne i hitne zahteve koje najsnažnije podržava golom vojnom silom – da pokaže kako ozbiljno misli, svesna njihove  neutemeljenosti; Vašington ne prestaje da provocira, navodeći Rusiju da napravi katastrofalnu grešku, da napadne i otpočne promašeni rat sa Ukrajinom; tada bi se raspakovao „čuveni“ paket antiruskih sankcija.

MONITOR: Da li nam i ova kriza pokazuje slab uticaj međunarodnih organizacija kada su u sukobu moćni globalni igrači?

ĐUKIĆ: Ukrajinski ministar inostranih poslova Dmitrij Kuleba tražio je sastanak zemalja potpisinica Bečkog dokumenta iz 2011. za jačanje mera poverenja i bezbednosti, zbog učestalog   kretanja vojske RF duž granice. Međutim, Moskva ignoriše „ultimatum“ Kijeva. Preostaje Stalni savet i Forum za bezbednost OEBS-a. Ali vidimo da efikasnost međunarodne organizacije zavisi od spremnosti glavnih igrača na saradnju, naročito kada su oni u pitanju.

MONITOR: Javnost u Srbiji je uzbunila vješto plasirana „informacija“ da će Rusija tražiti da joj Srbija dozvoli razmještanje raketnog sistema Iskander. Može li dio „Putinove igre“ biti i ispitivanje stepena lojalnosti formalno vojno neutralnih a Rusiji „prijateljskih“ zemalja kao što je Srbija?

ĐUKIĆ: Rusija traži tačke oslonca u Evropi kojih je malo. Srbija je pogodna  – nije članica NATO, na najvišem nivou drži strateške odnose sa Rusijom, pa treba proveriti lojalnosti na koje se zaklinje. Treba pak  pogledati geopolitičku kartu gde se Srbija nalazi: ona je usamljeno ostrvu u okeanu koji se naziva NATO i arhipelagu članica koje je okružuju. Vojna neutralnost Srbije služi za unutrašnje svrhe, niko i nigde je ne prizaje, ni velike sile, ni međunarodne organizacije.

 

Evropa se nikada nije sudarila sa ovako visokim cijenama gasa

MONITOR: Predsjednica EK Ursula fon der Lajen žali se da se iz Rusije ne šalju dovoljne količine gasa. Iz Brisela je rečeno da Rusija isporučuje gas prema već potpisanim ugovorima, ali ne izlazi u susret zahtjevima zemalja EU za dodatnim količinama. Ima li EU neku alternativu ruskom gasu, kako se spekuliše?

ĐUKIĆ: Nije sporno izvršavanje ranije zaključenih gasnih ugovora. Sporno je što  Gasprom mesecima  ne povećava isporuke gasa u Evropu i ne učestvuje na gasnim berzama. Ipak i bez Gasproma, kao glavnog evropskog snabdevača, oscilacije cena na tržištu se smanjuju, trenutna je 800 dolara za hiljadu kubnih metara gasa, a Evropa se ne smrzava.

Evropa se nikada nije sudarila sa ovako enormno visokim cenama gasa. Pogođene su sve zemlje koje nemaju neku vrstu specijalnih odnosa sa Ruskom Federacijom i njenim predsednikom (Orban, Vučić, Lukašenko, Nemačka). Gasprom je par ekselans državni monoplolista, a ne komercijalna kompanija koja zadvoljava povećanu tražnju na tržištu gasa u Evropi. Najveći evropski snabdevač gasom (40 posto) dopušta da cene gasa divljaju, ostavljajući nezadovoljenu tražnju. To se dešava uprkos postojanju slobodnih prenosnih kapaciteta, gasovoda iz Ruske federacije u Evropu. Međutim, Putin insistira da se gas šalje spornim gasovodom Severni tok 2. Gas se pretvara u političko sredstvo i rusko gasno oružje u Evropi.

Mnogi su očekivali da će se ove zime Evropa smrzavati. Treba zahvaliti strateškim rezervama i svima koji su pohitali na evropsko tržište da isporuče više gasa, pre svega tečnog (SAD, Australija, Katar, Nigerij, Malezij itd.), da zauzmu deo tržišta na kojem je do juče ruski gas bio neprikosnoven. Ruski gas u Evropi u kratkom roku nije moguće zameniti, ali, korak po korak, može se (i mora) relativizovati visoko učešće u potrošnji, od dve petine ili oko 200 milijardi kubnih metara gasa godišnje. Evropa mora misliti i na mogući prekid dostave ruskog gasa, na moguće sankcije. To se odnosi i na rusku naftu sa 10 posto svetskog učešća, ili 350 miliona tona izvoza. Evropska energetska (gasna) bezbednost podrazumeva i nove izvore snabdevanja i nove maršrute snabdevanja.

 

Kriza u Ukrajini je zaustavljena možda na vrhuncu

MONITOR: Sergej Lavrov, šef ruske diplomatije, navodno savjetuje Putina da nastavi diplomatski dijalog. Ima li u Rusiji zvaničnika koji se brinu da je ova kriza dostigla vrhunac i da Rusija iz nje ne može izaći kao pobjednica, te da ponašanje vlasti može izazvati veće nezadovoljstvo naroda?

ĐUKIĆ: Šta je Rusija dobila za tri meseca diplomatskog i vojnog pritiska na Zapad? Ono što joj se i ranije nudilo (rakete srednjeg i kratkog dometa, mere poverenja). Nije uspela u ultimativnim zahtevima, da spreči širenje NATO-a i dr. Uprkos tome, Putin „prihvata pregovore kao šansu“. Tako je kriza zaustavljena možda na vrhuncu.

Svake sankcije nanose štetu zemlji, građanima, a najmanje ili nikako, političkoj i drugoj oligarhiji. Znamo to i iz sopstvenog iskustva. Paket sankcija udruženog Zapada protiv Rusije pokopao bi nade za mnoge godine i decenije – lakše se one donose nego što se ukidjaju. (Na osnovu Džekson-Venikovog amandmana uvedene su sankcije SAD SSSR-u 1972, a ukinute 2012). Zapad je najavio, može se razumeti, totalne sankcije za Rusiju, koja bi se našla pred nesavladivim problemima koje mi ne možemo predvideti. Kina, objektivno, nije alternativa, ni tranzitni pravac, uprkos strateškim i savezničkim odnosima sa Rusijom. (Trgovina Kine sa SAD iznosi 756 milijardi dolara a sa RF 120 milijardi dolara.)

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Psihološki portret društva u krizi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja

 

 

MONITOR: Svjedočimo još jednom talasu nasilja. Pune se stupci crnih hronika, ali je nasilje sve prisutnije i u javnom diskursu. U traženju uzročnika, koji bi vi izdvojili?

CEROVIĆ: Nasilje koje danas vidimo u Crnoj Gori nije samo individualni čin, već simptom šire društvene patologije. Društvo gubi mehanizme regulacije i kontrole konflikta. Glavni uzročnici su brojni, ali vjerujem da u ovom trenutku leže u tri međusobno povezana faktora:

Hronična polarizacija i društveno nepovjerenje –  kada zajednica godinama živi u atmosferi podjela i antagonizama, nasilje postaje prihvatljiv jezik komunikacije. Politčki lideri i Crkva se očajnički trude da posiju što više sjemena podjela i paranoje. Nacija, vjera, parrtija su zamijenili nekadašnje plemenske podjele.

Vrtoglavo ekonomsko raslojavanje i razlike u socio-ekonomskom statusu – Crna Gora vjerovatno nikada nije bila raslojenija u socio-ekonomskom smislu.

Institucionalna slabost i selektivna Pravda – kada ljudi percipiraju da institucije nijesu u stanju da obezbijede jednak tretman, da ne obavljaju funkcije medijacije i kontrole procesa u društvu,  javlja se potreba za samostalnim „rješavanjem” i postizanjem “pravde“.

Kultura senzacionalizma i normalizacije agresije –  mediji i društvene mreže često daju prostor ekstremnim stavovima, čime se agresija multiplicira, stvara se osjećaj okruženosti agresijom i izaziva porast osjećaja potrebe za agresijom.

Iako je nasilje u direktnom smislu posljedica nekog individualnih impulsa, koji će prvo počiniti oni koji su posebno skloni ili “lomljivi”, postoje društveni mehanizmi koji podižu ukupnu vjerovatnoću da do toga dođe. U posudi punoj kukuruza neka zrna će prva početi da pucaju i da se pretvaraju u kokice, ali je to nevažno – važno je ko i zašto zagrijava posudu. Ko i zašto pravi kokice od društvenog sistema.

MONITOR:  Koliko hroničan izostanak odgovornosti, od tragedije na Cetinju pa nadalje, utiče na zdravlje zajednice?

CEROVIĆ: Izostanak odgovornosti ima razorne psihološke posljedice i to ne samo na žrtve i njihove bližnje. Osjećaj da društvo nema mehanizme odgovornosti, da se sve svodi na političko poigravanje i driblanje odgovornosti je bomba u njedrima onoga što nazivamo vladavina prava. Da bi vladavina prava postojala neophodno je da svi vjerujemo u zajednička pravila i da su ta pravila pravedna i primijenjena.  Svaka tragedija koja ostane bez jasnog institucionalnog i društvenog epiloga postaje trajno otvorena trauma koja se ugrađuje u kolektivno pamćenje. Kada se odgovorni ne imenuju i ne sankcionišu, kada se sve svede na nepredvidivost i pretpostavljenu neuračunljivost, zajednica počinje da shvata da živimo u svijetu gdje pravila ne važe i gdje nema sistema. Sistema prevencije, sistema kontrole, sankcionisanja, sistema odgovornosti, ali ni osnovne empatije. Krivi su oni koji protestuju na Kruševom ždrijelu, i najbolje da ih nekako poćeramo odatle da ne smetaju odvijanju vlasti.

Posljedice su višestruke: anksioznost i nesigurnost, normalizacija apatije i neodgovornosti, generacijski prenos traume…

MONITOR:  Na djelu je i istorijski revizionizam, u kom prednjači Srpska pravoslavna crkva. Gdje ide društvo u kom se ratni zločinci proglašavaju herojima?

CEROVIĆ: Istorijski revizionizam predstavlja opasno psihološko oruđe za namjerno cijepanje društvenog tkiva i stvaranje nepovjernja i straha. To je strateška namjera SPC. Da se spriječi u nastajanju mogućnost izgradnje građanskog društva. Da se kroz to obesmisli projekat Crne Gore kao evropske i građanske države.

Kada društvo počne da veliča zločince, ono zapravo šalje poruku da nasilje i kršenje moralnih normi mogu biti nagrađeni. Da prolivena krv ne samo neće biti kažnjena nego će biti nagrađeni dželati i zločinci. Ali to nije potreba za rehabilitacijom davno umrlih sadista poput popa Mace ili etno-genocidnih klerofašista poput Mihailovića. Cilj je u današnjici. Cijepanje, nepovjerenje, strah, paranoja pogoduju klerikalnim i nacionalističkim idejama – aktiviraju u današnjici one mehanizme straha na kojima takva politika cvjeta.

Posljedice su jasne moralna konfuzija i nesigurnost, povratak tribalizma i identitetske kompeticije i, u krajnjem, eskalacija konflikata i nasilja što i jeste krajnji cilj.

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja.

MONITOR:  Jedna od podgoričkih ulica mogla bi dobiti ime Pavla Bulatovića, ministra policije u vrijeme deportacija bosanskih izbjeglica 1992. Šta s tim?

CEROVIĆ: To je prezir prema žrtvama, druga deportacija, izrugivanje i izvrtanje našeg kolektivnog sjećanja i moralne orijentacije. Imena ulica nijesu neutralna: ona su simboli vrijednosti koje društvo odlučuje da promoviše. Kada jedna zajednica odluči da nazove ulicu po osobi čije se ime vezuje za tragične događaje poput deportacija izbjeglica, to ne predstavlja čin sjećanja već čin poricanja i reinterpretacije prošlosti.

Iz ugla psihologije zajednice, to znači da se trauma žrtava poništava, a društvo šalje poruku da patnja „drugih“ nije relevantna. Takvi potezi ne grade koheziju, već produbljuju rane i onemogućavaju pomirenje. Ali mislim da je to toliko već svima jasno, da su ove riječi skoro uzaludne ili trivijalne. Problem je što se samo progresivno navikavamo – ne postoji reakcija i bunt, neko ili nesto da kaže “stani”.

MONITOR:  Koliko je ovo društvo, iako se konstantno insistira na tome da smo sledeća članica EU, suštinski evropsko?

CEROVIĆ: Evropa nije samo geografski prostor – to je vrijednosni okvir. Suštinski evropsko društvo mjeri se kroz vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava, institucionalnu odgovornost, i kulturu dijaloga.

Danas vidimo da postoji potpuno lažni diskurs koji se uporno poziva na Evropu, ali istovremeno institucije padaju na koljena pred nacionalizmom, revizionizmom i korupcijom i revanšizmom. Zakone ćemo lako prilagoditi, ali ovo strateško razaranje društvenih i kulturnih preduslova za ućešće u veličanstvenom poduhvatu ujedinjenja Evrope, je skriveni ali veoka efikasan mehanizam odvlačenja Crne Gore u septičku jamu balkanskog tribalizma. Gdje suštinski ostajemo zarobljeni u matrici balkanskih konflikata.

Drugim riječima, pitanje nije koliko smo blizu EU po formalnim pregovaračkim poglavljima, već koliko smo blizu evropskom duhu – kulturi odgovornosti, tolerancije i povjerenja u institucije.

MONITOR: Kazali ste  da smo danas u fazi najviše izraženog raslojavanja u istoriji Crne Gore.

CEROVIĆ: Raslojavanje društva nije samo ekonomsko – ono je i psihološko, vrijednosno i kulturno. Danas u Crnoj Gori svjedočimo nekoliko paralelnih raslojavanja:

Ekonomsko. Rastuće nejednakosti stvaraju osjećaj nepravde i podstiču bijes, posebno među mladima koji vide da rad i obrazovanje ne garantuju sigurnost.

Političko. Društvo je duboko podijeljeno u blokove koji više ne razgovaraju jedni s drugima, već samo kroz sukobe i optužbe.

Vrijednosno. Dio populacije zagovara evropske vrijednosti, dok drugi dio vraća pogled u prošlost i traži sigurnost u nacionalizmu i religijskim autoritetima.

Psihološko. Raste broj ljudi s osjećajem izolacije, bespomoćnosti i nepovjerenja, što direktno utiče na mentalno zdravlje nacije.

Takvo raslojavanje vodi ka ozbiljnoj krizi kohezije i aktivira instiktivne mehanizme agresije i nepovjerenja, suštinski razlog za eskalaciju nasilja.  Sve to se protivi kulturi otvorenog i evropskog, i vraća nas na dobro poznato – zatvoreno i tribalno. To je možda i najveći izazov pred nama – da odlučimo u kojem pravcu želimo ići i da li smo spremni da platimo cijenu stvarne promjene.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA RAJKOVIĆ-NENADIĆ, NOVINARKA: Afera ,,papuča” ogolila stvarnost u kojoj živimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospođe Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom

 

MONITOR: Je li vas iznenadila prijava supruge gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića zbog fb statusa?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Jeste. Vrlo pažljivo pišem svoje statuse na društvenim mrežama uvažavajući značaj koji ti kanali komunikacije imaju posljednjih godina. Radilo se o satiričnom komentaru, čiji cilj jeste bio da se ukaže na društveni problem. Komentar jeste bio i provokativan i to mi je bio cilj – da ako se pisalo o skupim odjevnim kombinacijama supruga javnih ličnosti, sa pravom, ranije, zašto se ćuti kada je ova vlast od 2020.  u pitanju. To je legitimna tema, svuda u svijetu. Posebno, imajući u vidu da su na vlast došli na talasu populističke priče o siromašnim građanima i bogatim političarimi uz obećanje da se toj praksi staje na kraj.

I što smo dobili? Dakle, cilj jeste bio da se ukaže na taj društveni fenomen, na stil života. Na žalost ili na sreću priča je dobila i drugu dimenziju.

Ovdje bih ukazala na nekoliko stvari. Prvo, na uticaj koji imaju društvene mreže. Da sam napisala ozbiljan, analitičan tekst o tome sigurna sam da ne bi imao ovoliki odjek. To govori koliko je važna neka vrsta regulacije potpuno neregulasanih društvenih mreža i koliko su važni napori koje Evropa čini u tom smjeru. I koliko tradicionalni mediji gube na značaju.

Jasno mi je da, recimo, u ovom slučaju gospođa Mujović, koja je u poslu sa kozmetičkim uslugama, ne mora da zna gdje je granica slobode izražavanja a gdje počinje sporan govor koji je sankcionisan domaćim i međunarodnim pravom. Jasno mi je i da je možda u afektu reagovala podnoseći prijavu. Ono što ne mogu da shvatim je da je imala četiri dana da promisli, da povuče prijavu, da je neko savjetuje da joj nije pametno da na taj način demonstrira političku moć koja izvire iz pozicije funkcije koju njen suprug pokriva. Tako smo došli do priče o njenoj firmi u kojoj je ona sama i zaposleni u njoj prijavljeni na minimalac ili ispod minimalca o državnoj pomoći koju je dobijala. Sada je to posao za nadležne organe  – Agenciju za antikorupciju koja treba da pokaže da li je njen stil života u saglasju sa primanjima koja ona i suprug, gradonačelnik Podgorice prijavljuje, za inspekcije da ispitaju poslovanje njene firme, da li se radi o utaji poreza i sl…

Tako da je ova afera nazvana ,,papuča” zaista do srži ogolila stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Kakav je bio odnos policije i tužilaštva? Kako komentarišete epilog cijelog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Očekivala sam da prijava bude odbačena odmah, prije saslušanja jer je svima bilo jasno da nema ni jednog elemanta koji bi ukazivao da se radi o krivičnom djelu ili prekršaju. Nijesam prijetila, niti sam pozivala na nasilje. Dakle, u zemlji u kojoj se svakodnevno dešavaju ubistva u sred bijela dana, gdje stradaju djeca, gdje je femicid i nasilje postalo skoro pa normalno, jer malo ko reaguje, vi koristite represivni aparat i trošite novac poreskih obveznika na saslušavanje oko komentara za koji je bilo jasno da ne sadrži nijedan sporni element.

Vjerujete da mislim da nije bilo onoliko jakog pritiska javnosti, da bih bila optužena ili čak završila u pritvoru. U ovoj je zemlji odavno sve moguće. Time se želi postići da svi zaćutimo, da se svi uplašimo I da sljedeći put dobro promislimo što ćemo napisati. Znate, iza mene je 25 godina novinarske karijere. Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospodje Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom. Da nije tužno, bilo bi smiješno.

MONITOR: Šta bi mogli novinari, a šta političari, zaključiti iz ovog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Važno je da se poruči da nećemo ćutati. Da nas ne mogu uplašiti. Svih tih dana sam na društvenim mrežema bila omalovažavana, trpjela razne uvrede i potpuno je jasno bilo da je pokrenuta botovska mreža.Ta kampanja je, nakon odluke policije i tužilaštva da se odbaci prijava, potpuno prekinuta. Što znači da je bila organizovana ali da je neko u jednom trenutku valjda shvatio da je cijela priča otišla u drugom smjeru i da su napravili kontraefekat i političku štetu partiji i gradonačelniku.

Važno je jako da su svi mediji o ovom slučaju izvještavali profesionalno bez obzira na to koju imaju uređivačku politiku. Da ni jedan medij nije ni na koji način pokušao da spinuje. Ja sam nedavno u jednom intervju rekla da su crnogorski mediji uz sve mane najbolji dio društva, mnogi su mi zamjerili, ali je ovaj slučaj potvrdio da sam bila u pravu. Zaista, profesionalno sam jako ponosna, lično im vrlo zahvalna. Takođe, nevladine organizacije koje se bave slobodom izražavanja, koje su pokazale koliko je važna njihova uloga i njihov kredibilitet u društvu.

MONITOR: Pored novinarstva, dugo predajete o medijskoj pismenosti. Koliko nam  kao društvu nedostaje?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: I ovaj slučaj je pokazao koliko je  važna medijska pismenost. Gospođa Mujović, kao supuga gradonačelnika Podgorice, je morala da zna da je dužna da trpi veći stepen kritike od građana, da ne može da tuži svakoga ko joj ime pomene i da mora voditi računa što objavljuje na svom otvorenom profilu na društvenim mrežama. U normalnim zemljama, te profile javnih ličnosti i njihovih partnera vode specijalizovane agencije. Jer je to slika koja se šalje u javnost. Kako si obučen, kako izgledaš. Jer ti više nijesi privatna ličnost.

Medijska pismenost ključna da se izučava od osnovne škole i nadležni moraju da nađu način da animiraju djecu da izučavaju taj predmet koji je izborni. Jer djeca idu linijom manjeg otpora i biraju predmet koji im je lakši ili koji predaje nastavnik za koga važi da nije strog. Danas se djeca informišu putem društvenih mreža i zatvorenih viber grupa. Zato je važno da nauče što je lažna vijest, što je dezinformacija, koliko je važan izvor vijesti I sl…

Treba raditi i sa starijima, ja sam dosta radila sa starijom populacijom koja je, vjerujte mi, jako zainteresovana i spremna da uči.

MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu?  

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Medijska scena je posljednjih godina pod snažnim uplivom medija iz Srbije i to smatram ključnim problemom. Kroz izradu medijskih zakona, u čijoj sam izradi kao članica Radne grupe učestvovala, nijesmo uspjeli čak ni da se dotaknemo tog pitanja. Sve četiri komercijalne TV koje imaju nacionalnu frekfenciju su u vlasništvu kompanija ili biznismena iz te države. To nije nezakonito, ali zamislite da u Njemačkoj sve TV budu u vlasništvu kompanija iz Francuske. To bi prosto bilo nemoguće.

Drugo, kroz izbor članova Saveta AVM-a vidimo da političari vlasti ne odustaju od namjere da potpuno kontrolišu regulatora. Takođe, vidimo da nekoliko sudskih presuda da je nezakonito izabran na tu funkciju, nijesu dovoljne da aktuelni direktor RTCG ne bude više na toj funkciji. Kao pravnici, neshvatljivo je da se sudske odluke ne poštuju i da nema mehanizama da se sprovedu. Dakle, jasno je da vlastima odgovara ovakvo stanje i da njima Ustav i zakoni ne znače niti ih obavezuju. Kakva god da je Crna Gora bila ranije, tako nešto je bilo nezamislivo. To da se ne poštuju odluke sudova sam prvi put čula prije sedam, osam godina u Evropskom sudu u Strazburu kada su govorili da Turska i Rusija ne sprovode njihove odluke. Mislila sam da se to kod nas nikada ne može desiti.

Takođe smatram da je ostavka direktora Direktorata za medije Nedjeljka Rudovića pokazuje koliko je jak politički pritisak i koliko profesionalci nemaju što tu da traže.

MONITOR: A položaj zaposlenih u medijima?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Neću ništa novo reći – ekonomski status novinara je jako težak, rade jako stresan posao za platu ispod državnog prosjeka. Nije čudo što najbolji odlaze iz profesije, što studenti koji završavaju novinartsvo žele da rade u političkim partijama ili kao PR.

Povećanje broja medija nije donijelo kvalitetniji medijski sadržaj niti je doveo do boljeg ekonomskog položaja novinara.

Ipak, najporaznije mi je bilo što sam tokom jednog istraživanja prije par mjeseci od građana čula da sve manje vjeruju medijima, sve više koriste društvene mreže i misle da novinari dominanto rade pod uticajem raznih centara moći, političkih i ekonomskih.

Ja ipak još uvijek vjerujem u novinarstvo i ponavljam mislim da su mediji najbolji dio društva. Jer pogledajte kakvo nam je zdravstvo, sudstvo, tužilaštvo, obrazovanje i kome se građani obraćaju kad traže pravdu. Prva ili posljednja linije odbrane su im mediji.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN MILIVOJEVIĆ, PREDSJEDNIK DEMOKRATSKE STRANKE I NARODNI POSLANIK, BEOGRAD: Od svih učesnika u političkom životu očekujem da bezrezervno podrže studente

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slike iz Novog Pazara, na kojima studenti islamske i hrišćanske vjere  zajedno plešu, mole se i stoje jedni uz druge, predstavljaju jedan od najdubljih i najvrjednijih dometa pobune koju su pokrenuli studenti i građani

 

MONITOR: Pozvali ste građanstvo da 1. septembra izađe na proteste u oko 170 gradova i opština u Srbiji, ukoliko režim nastavi da napada i progoni one koji se bore protiv organizovanog kriminala i korupcije. Ako se tako dogodi, šta očekujete nakon toga? Ko će formulisati zahtjeve pobunjenih građana?

MILIVOJEVIĆ: Zahteve pobunjenih građana već su definisali oni koji u ovom trenutku imaju najveći društveni uticaj i politički kredibilitet, a to su pobunjeni studenti. Neophodno je intenzivirati građansku pobunu kako bi režim, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, bio nateran da raspiše izbore na kojima više nikada neće smeti da proglasi pobedu. Aleksandar Vučić je svestan svog političkog kraja i zna da ne može da pobedi ni na nameštenim izborima. Zato, kao i svaka kukavica, beži od izbora.

S druge strane, suočen je sa činjenicom da su godinama prikupljani dokazi o teškim krivičnim delima ovog režima konačno uzeti u razmatranje od strane Tužilaštva za organizovani kriminal. Panična reakcija režima posle hapšenja bivših ministara dovoljno govori o njihovoj spoznaji da je došlo vreme odgovornosti i pravde. Do konačnog namirenja pravde može doći samo po oslobođenju Srbije od ove mafijaške vlasti.

MONITOR: NVO Dokumenta iz Zagreba je izašla  sa podatkom o 2353 stradale osobe  za vrijeme i nakon Oluje. Od njih su 1747 srpske nacionalnosti, a 1055 su srpski civili. Srpske organizacije koje se bave izbjeglicama tvrde da u Hrvatskoj ima oko 850 neidentifikovanih stradalih. . Hrvatska nije preduzela ozbiljnije pravosudne aktivnosti za procesuiranje zločina u Oluji, a Srbija se tek 2022. počela baviti zločinom na Petrovačkoj cesti. Kakav je odnos Demokratske stranke prema ovom zaboravu?

MILIVOJEVIĆ: Demokratska stranka je jedina politička stranka koja se u kontinuitetu već 35 godina zalaže za kažnjavanje i procesuiranje svih ratnih zločina i izvođenje odgovornih pred lice pravde. U tom kontekstu, još 2001. godine, odmah po preuzimanju odgovornosti za upravljanje Srbijom, pokrenuli smo i pitanje odgovornosti za zločin na Petrovačkoj cesti, kao i za zločine tokom akcija Oluja, Bljesak i na prostoru Medačkog džepa. Istovremeno, dali smo snažan doprinos regionalnoj saradnji i pomirenju.

Nažalost, Aleksandar Vučić, kao promoter ratnohuškačke politike, nikada nije odstupio od svojih radikalskih ideja sejanja mržnje i kreiranja sukoba. Zato je i odlučio da pokuša sukob napadom na Državni univerzitet u Novom Pazaru, kako bi razbio jedinstvo studenata okupljenih oko ideje stvaranja društva u kome svi Srbiju doživljavaju kao svoju zemlju.

Slike iz Novog Pazara, na kojima studenti islamske i hrišćanske veroispovesti zajedno plešu, mole se i stoje jedni uz druge, predstavljaju jedan od najdubljih i najvrednijih dometa pobune koju su pokrenuli studenti i građani. Te slike svedoče o tome da je potpuna inkluzija Bošnjaka i svih drugih manjina u srpsko društvo moguća jedino razvlašćivanjem Vučićevog režima. Samo tada će Srbija biti zemlja svih svojih građana i jedno od normalnih društava ovog dela Evrope.

MONITOR:  Vučić se na komemoraciji u Sremskim Karlovcima izvinio izbjeglima iz Oluje što ih je država „skrivala“ ne dajući im da uđu u Beograd i Novi Sad. To je za njega bila prilika i da Oluju asocira sa krizama u BiH i Srbiji — kada je rekao da „nijedna Oluja više neće uspjeti onima koji prizivaju Oluju u RS i Srbiji“. Da li se tu radi o neadekvatnoj i nevještoj asocijaciji ili o poruci nekadašnjim izbjeglicama i njihovim porodicama, koji su danas glasači u Srbiji?

MILIVOJEVIĆ: Aleksandar Vučić je, kao i Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj, odgovoran za sramotan odnos prema Srbima izbeglim tokom avgusta 1995. godine. Te ljude su kod Batrovaca tog avgusta 1995. sa vodom i hranom čekali članovi Demokratske stranke i antiratni aktivisti, dok ih je policija usmeravala put Kosova i Metohije. Nakon toga, režim je sproveo prisilnu mobilizaciju svih muškaraca. Mnogi su poslati u Erdut, gde su stradali od ruku Arkanovih i Legijinih paravojnih formacija.

Nažalost, jedini koji je prizivao, i dan-danas priziva Oluju, jeste Aleksandar Vučić — promoter i rodonačelnik politike „sto za jednog“. Taj čovek nikada nije odstupio od te svoje politike, čak i kada je preko Šešeljevog šinjela navukao evropski frak. Pokušaj da krizu iz Srbije izmesti u region, po oprobanom radikalskom receptu: „Sad ste našli da me rušite“ dok prete Dodiku i Republici Srpskoj — ovog puta mu neće uspeti. Vučić je najveća pretnja opstanku ne samo Republike Srpske, već i Republike Srbije.

MONITOR: Na komemoraciji žrtvama Oluje u Hrvatskoj bili su i neki predstavnici srpske opozicije, ali nije bilo predstavnika države Srbije, sem nižih diplomata Ambasade. Predsjednik Srbije se ovih dana najviše bavio podrškom pravosnažno osuđenom Miloradu Dodiku.  Helena Strugar — državljanka Crne Gore koja studira na beogradskom Pravnom fakultetu — izgleda da neće moći da se vrati u Srbiju. Ona je učesnica studentskih blokada i snimila je napad na studente. Gde je naš region u politici vlasti u Beogradu?

MILIVOJEVIĆ: Vučiću je region samo poligon za ispoljavanje neiživljenih radikalskih frustracija. On nas uporno tera da gledamo u prošlost, a ne u zajedničku evropsku budućnost. Za njega je nezamisliva i sama pomisao da će Crna Gora 2027. verovatno postati članica EU.

Voleo bih da Helena Strugar, kao diplomirani pravnik Beogradskog univerziteta, u bliskoj budućnosti bude neko ko će se kroz evropske pravosudne institucije baviti Vučićevim mafijaškim delovanjem.

MONITOR: Podržali ste akciju Tužilaštva za organizovani kriminal i odluku Višeg suda kojima su podignute optužnice i određen pritvor za 13 odgovornih u vezi sa komercijalnim ugovorom obnove pruge Novi Sad–Kelebija, u okviru koje je bilo i finansiranje renoviranja željezničke stanice.. U javnosti se spekuliše da li je glavni tužilac TOK Mladen Nenadić zaista odlučio da radi svoj posao. Da li je „pobuna“ u TOK dovoljna da se pravosuđe pokrene?

MILIVOJEVIĆ: Da bi se kompletno pravosuđe pokrenulo, potrebno je da Vučićev režim bude razvlašćen i da se ponovo uspostavi institucionalni okvir za rad pravosudnih institucija. Ljudi u Srbiji biće zapanjeni kada se upoznaju sa razmerama pljačke i zlodela ove vlasti.

MONITOR:. Kakva vrsta međunarodnog pritiska na režim bi vodila ka promjenama u Srbiji?

MILIVOJEVIĆ: Svaka koja bi pružila nesumnjive dokaze o sprezi vrha vlasti i organizovanog kriminala — što je jedna od definicija mafije. Skaj aplikacije su nešto zbog čega Vučić nema miran san. Ne treba zaboraviti ni ubistvo Olivera Ivanovića, o čemu će tek uslediti „isplivavanje“ dokaza.

MONITOR: DS je dala bezrezervnu podršku studentima.  Oni se, međutim, i dalje ograđuju od saradnje sa opozicijom. Tokom posljednje  nedjelje pojavilo se nekoliko analiza javnog mnjenja sa donekle oprečnim rezultatima o podršci koju stranke vlasti, opozicije i studenti sada imaju. Da li je vrijeme da se razgovara o uslovima za izbore koje, vanredno, traže i studentsko-građanski pokret i opozicija?

MILIVOJEVIĆ: Nemamo vremena za gubljenje u raspravama koje samo kupuju vreme za Vučića. Svesni smo da izborni uslovi nisu dobri. Vučić mora biti poražen na izborima koje više nikada neće moći da proglasi za svoju pobedu. Od svih učesnika u političkom životu očekujem da bezrezervno podrže studente. To je ono što očekuje i zahteva ogromna većina građana Srbije.

MONITOR: Povodom stradanja u Gazi, rata u Ukrajini i globalne zaraze „trampizmom“, kako vidite „snalaženje“ zvaničnog Beograda?

MILIVOJEVIĆ: Vučićev mafijaški režim nema nikakvu politiku. Ima samo refleksno ponašanje jednog režima koji se bori za sopstveni opstanak. Sve što rade jeste pokušaj da održe balans između interesa različitih sila — dok istovremeno ne poštuju nijedan vrednosni okvir. Srbija zaslužuje da ima spoljnu politiku usklađenu sa vrednostima slobodnog i demokratskog sveta, a ne da bude poligon za Vučićeve šizofrene manevre.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo