Povežite se sa nama

Izdvojeno

RUSKO- UKRAJINSKI SPARING: Smirivanje ili predah prije nove runde

Objavljeno prije

na

Šatl diplomatija sa posjetama francuskog predsjednika Emanuela Makrona i njemačkog kancelara Olafa Šolca Moskvi, te ponovna video konferencija između američkog i ruskog predsjednika je ulila nadu da diplomatija ipak ima primat u rješavanju konflikta. Ukrajina je takođe izrazila spremnost da odustane od puta za članstvo u NATO koje ionako nije dogledno. Na kraju dana Moskva dalje ima inicijativu i jače karte u rukavu

 

Mnogi su sa zebnjom očekivali 16. februar kada je po najavi američkog predsjednika Džozefa Bajdena trebala otpočeti nova ruska invazija na Ukrajinu. Pomenutom datumu su prethodila upozorenja znatnog broja ambasada svojim državljanima da hitno napuste Ukrajinu usljed nepobitnog prisustva preko 160 hiljada ruskih vojnika i tehnike blizu granice sa ruske i bjeloruske strane pod izgovorom vojnih manevara. I ruska crnomorska flota izvodi pomorske manevre kojima se sužava pristup trgovačkih brodova ukrajinskim lukama.

Amerikanci su poslanstvo u Kijevu praktično zatvorili i osim ambasadora i nekoliko najbližih saradnika ostatak diplomatskog osoblja prebacili u Lavov, grad na krajnjem zapadu zemlje blizu granice sa Poljskom. Američka upozorenja slijedilo je i crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova i pozvalo crnogorske državljane da napuste zemlju. Isto su uradile i vlasti Kosova, Slovenije, Sjeverne Makedonije i Hrvatske. Ukrajinski oligarsi su takođe napustili svoju zemlju prije šest dana svojim privatnim avionima što je izazvalo revolt i kod vlasti i među običnim Ukrajincima. Predsjednik Volodimir Zelenski je zatražio da se smjesta vrate ili će razgovarati sa njima na drugačiji način. Nakon toga su se 15. februara uveče neki oligarsi počeli vraćati da bi 16. februara osvanule slike Rinata Ahmetova i Vadima Novinskog u obilasku i bodrenju azovskog grada i luke Mariupol koja se nalazi svega 30km od linije fronta. Ovaj industrijski i lučki grad je tokom 2014. i 2015. godine bio jedna od glavnih meta proruskih separatista i ruskih specijalnih snaga čije osvajanje je trebalo spojiti Krim sa teritorijama „narodnih republika“ u Donbasu.

Povratak oligarha poklopio se sa izjavom glasnogovornika ruskog Ministarstva odbrane Igora Konašnenkova da je vojni vrh počeo sa povlačenjem dijela jedinica koje pripadaju zapadnim i južnim vojnim oblastima u blizini ukrajinske granice „nakon završetka vojnih vježbi ovog mjeseca“. Jedinice koje su dovedene iz Sibira i Dalekog istoka će ostati na sadašnjem rasporedu „još neko vrijeme“. Pored snimaka jedinica koje su se vraćale u baze u Kursku i Voronježu prikazani su i snimci povlačenja dijela vojnih jedinica sa anektiranog Krima preko novoizgrađenog mosta koji spaja poluostrvo sa južnom Rusijom. Najavljeno je i povlačenje 30 hiljada ruskih vojnika i vojne tehnike (uključujući i dva raketna bataljona naoružana protivvazdušnim sistemom S-400) iz Bjelorusije po okončanju vojnih vježbi sa bjeloruskom armijom. Vježbe su počele 10. februara i trebaju trajati do 20. februara.

Marija Zaharova iz ruskog Ministarstva inostranih poslova je zapadna upozorenja o predstojećem napadu okarakterisala kao „histeriju“ i optužila zapadne medije da čine sve da dođe do rata rekavši da  „toliku količinu lažnih vijesti, dezinformacija, kleveta, laži u koncentrisanom obliku odavno nije vidjela“. Zaharova nije usamljena i sa njenim stavom bi se i mnogi na Zapadu složili, pogotovo imajući u vidu izuzetno nisko povjerenje javnosti koje uživa američki predsjednik Bajden, čak gore od njegovog prethodnika Donalda Trampa. U Njemačkoj, Britaniji i Francuskoj su mnogi skeptični i podsjećaju na medijsku histeriju koja je vladala na Zapadu pred anglo-američku invaziju na Irak 2003, pod izgovorom da režim Sadama Huseina posjeduje „oružje za masovno uništenje“ (WMD) i da je „spreman iskoristiti ga u bilo kom momentu“. Nakon okupacije Iraka anglo-američke vojne vlasti nisu pružile dokaze da je Sadamov režim posjedovao to oružje dok su  se predsjednik Džordž Buš i premijer Toni Bler kasnije pravdali da su donosili odluke na osnovu „sumnjivih obavještajnih podataka“. Kritičari su ih optuživali za namjerno laganje da bi se dokopali iračke nafte.

Uprkos medijskom naboju, strani izvještači javljaju o izrazitoj smirenosti i odsustvu panike među Ukrajincima, ukoliko se izuzmu nekolicina oligarha. Restorani i kafići normalno rade ne samo u Kijevu već i u Harkivu i Mariupolu koji su maltene na prvoj liniji. Kijevske vlasti su pozvale naciju na smirenost uz uvjeravanja da su oružane snage sposobne braniti teritorijalni integritet zemlje. Ukrajinska armija puno spremnije dočekuje ratne prijetnje  nego 2014. Njen aktivni sastav broji 215 hiljada uz 250 hiljada rezerve koji će se u slučaju najgoreg pokazati kao tvrd orah ruskom agresoru. Ukrajinska armija je 2014. godine  imala svega 6 hiljada borbeno spremnih trupa za brzo raspoređivanje a uspjela je očuvati stratešku dubinu teritorije i spriječiti pucanje linije fronta uprkos ruskom zauzimanju Krima i djelova Donbasa. Efekti ruske agresije su bili puno manji nego što je Kremlj očekivao, a izostala je i podrška ne samo ukrajinskog stanovništva kojem je maternji jezik ruski nego i etničkih Rusa koji žive na tom području. Rusija je tada uspjela osvojiti samo manji dio Luhanske oblasti i Donjetske oblasti (uključujući i grad Donjetsk kao administrativni centar) i to tek nakon iscrpljujućih borbi i teških gubitaka koje su pretrpile ruske jedinice uključujući i elitnu 76. gardijsku vazdušno-desantnu diviziju dovedenu iz Pskova u sjevernoj Rusiji. Moskva je uvijek negirala da je njena regularna vojska učestvovala u ratnom sukobu.

Prije sukoba 2014. godine, Ukrajinci su bili apsolutna većina i u Luhanskoj oblasti (58 odsto) i u Donjetsku (57 odsto) ali je u Luhansku dvije trećine stanovništva govorilo ruski kao maternji dok je u Donjetsku čak 75 odsto koristilo ruski kao maternji jezik. Ruski kao maternji u tolikom postotku je posljedica rusifikacije oblasti nakon genocida koji su moskovske vlasti sprovele nad ukrajinskim narodom 1932. i 1933. godine putem vještački stvorene gladi i masovnih egzekucija zbog protivljenja nasilnoj kolektivizaciji i podržavljenju poljoprivredne zemlje. Zvanična Moskva ne priznaje da se desio genocid (poznatiji kao Holodomor) i da je bio uperen protiv ukrajinskog naroda već tvrdi da je u pitanju bila glad zbog loših usjeva i da nije bila samo ograničena na Ukrajinu.

Ratni sukob 2014. i 2015. godine je odnio preko 14 hiljada života 1,4 miliona interno raseljenih Ukrajinaca i preko 900 hiljada Rusa od kojih je većina otišla u Rusiju. Na teritoriji pod kontrolom moskovskih „narodnih republika“ živi oko 3,8 miliona stanovnika po tvrdnjama sadašnjih vlasti koje je teško nezavisno potvrditi. Od aprila prošle godine Putinova administracija je pojednostavila proceduru dobijanja ruskog pasoša za stanovnike tih oblasti i već je podijeljeno preko 700 hiljada pasoša. Ruski ustav nalaže da je država dužna pomoći ruskim državljanima bez obzira gdje se nalaze. Postojanje velikog broja državljana olakšava  kontinuirani uticaj.

Uporedo sa povlačenjem dijela vojnih efektiva ruska Duma je izglasala rezoluciju o priznavanju samoproglašenih „narodnih republika“ Donjetsk i Luhansk u regionu Donbasa gdje je Moskva instalirala marionetske režime nakon  agresije 2014. Rezolucija nije obavezujuća a konačna odluka o priznavanju će zavisiti od predsjednika Vladimira Putina. Zapadni analitičari smatraju da je rezolucija dogovoreni gaf da bi se ruski predsjednik predstavio kao mirotvorac u odnosu na domaće jastrebove. Smatra se da su ti regioni korisniji Kremlju kao dio stalnog problema unutar Ukrajine i tinjajući konflikt nego da ih Rusija prizna ili anektira kao Krim. Rusija je 2008. godine priznala kao „samostalne i suverene“ pobunjene regione Gruzije –  Abhaziju i Južnu Osetiju. Diplomatskom priznanju je prethodio gruzijski napad na Južnu Osetiju u pokušaju vraćanja pokrajine pod kontrolu centralnih vlasti. Namjere Gruzina je spriječila intervencija ruske armije koja je prešla u napad na Gruziju i natjerala tadašnjeg predsjednika Mikaela Sakašvilija da pristane na ponižavajuće uslove prekida vatre. Rusija igra i veliku ulogu kao medijator i mirovnjak u sukobu oko jermenske enklave Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu. Rusija je prošle godine spasila Jermeniju i Nagorno-Karabah od totalnog vojnog poraza i rasporedila dvije hiljade vojnika na teritoriji enklave i Lačin koridora koji spaja pobunjenu oblast sa Jermenijom time potvrdivši svoj jak uticaj na Kavkazu.

Nedavna šatl diplomatija sa posjetama francuskog predsjednika Emanuela Makrona i njemačkog kancelara Olafa Šolca Moskvi, te ponovna video konferencija između američkog i ruskog predsjednika je ulila nadu da diplomatija ipak ima primat u rješavanju konflikta. Ukrajina je takođe izrazila spremnost da odustane od puta za članstvo u NATO koje ionako nije dogledno. Na kraju dana Moskva ostaje i dalje ta koja ima inicijativu i jače karte u rukavu.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

NOVINARKA PROTIV MAFIJE: Olja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživačka novinarka Olivera Lakić i njen portal Libertas obavještavaju  javnost o vezama državnih struktura sa organizovanim kriminalom. Ona još nije dočekala optužnicu protiv kriminalaca koji su je prije četiri godine s leđa upucali ispred ulaza zgrade, gdje stanuje. Prije toga je bila meta više fizičkih i verbalnih napada, koji nijesu do kraja rasvijetljeni

 

Da li bi i kada Specijalno državno tužilaštvo (SDT) procesuiralo bivšu predsjednicu Vrhovnog suda Vesnu Medenicu, koja se trenutno nalazi u istražnom zatvoru, ili ponovo otvorilo istražni postupak u slučaju sumnjive saradnje između pripadnika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Petra Lazovića i Ljuba Milovića, da portal Libertas nije objavio dokumenta Europol-a (evropske policije), koja ih sumnjiče za teška krivična djela? Možda bez tih informacija ne bismo ni znali da je SDT već zatvorilo slučaj policajaca-saradnika kavačkog klana.

Nakon objavljene dokumentacije Europola uslijedilo je hapšenje Vesne Medenice i još najmanje 12 osoba zbog sumnje da su bili dio organizovane kriminalne grupe. Miloš Medenica je još nedostupan tužilaštvu, navodno se u Beogradu liječi od bolesti zavisnosti.

Prema istraživanjima Libertasa, Europol je tužilaštvu i policiji u julu prošle godine dostavio dokument sa transkriptima komunikacija policijskih službenika Petra Lazovića i Ljuba Milovića sa poznatim kriminalcima Radojem Zvicerom, Veljkom Belivukom, Markom Miljkovićem i drugima. Kada je prošlog ljeta objavljeno da su Lazovići omogućili Belivuku i Miljkoviću, beogradskim kriminalcima optuženim za teške zločine, da uđu u Crnu Goru, bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić ubjeđivao nas je da je Zoran Lazović „najbolji crnogorski policajac“, dok je njegov sin samo izvršavao službene zadatke.

Specijalni tužilac Saša Čađenović u januaru je, za vrijeme Katnićevog mandata, donio odluku da u radnjama mlađeg Lazovića i Milovića nema krivičnog djela. Novoizabrani glavni specijalni državni tužilac Vladimir Novović naložio je da se predmet ponovo otvori. Milivoje Katnić je saopštio da nije Čađenović odbacio prijavu protiv Lazovića, već Specijalno državno tužilaštvo dok je on njime rukovodio. Ponovo je pojasnio kako je policijski službenik radio svoj posao.

„Čađenović je uzeo komunikaciju, fotografiju, stotine poruka. Petar Lazović je dao izjavu na 40 strana. Nakon toga su pozvane starješine da daju izjavu, izvršena je provjera podataka – da li su pokrenute mjere tajnog nadzora, angažovani svjedoci saradnici… Po onome što ja znam, Europol je izanalizirao našu odluku i prihvatio činjenicu“, kazao je Katnić za Antenu M. On tvrdi da su dokumenta Europol-a objavljena „nelegalno“, i da se time crta meta njemu i njegovoj porodici. Cilj je, kaže, „da se Crna Gora predstavi kao država koja ne može da funkcioniše kao samostalna, suverena, antifašistička država“.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UZ DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM: Naši majski porazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta je nama njihova borba dala? Poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka nego o slavi predaka, a iskazivanje vojne moći tokom invazije na susjeda daleko je od svijetle antifašističke istorije

 

Slavio je opet ovog vikenda Stari kontinent i Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom. Kokteli, vijenci, koncerti, vojna parada na Crvenom trgu, a u srcu Evrope – rat.

Ove godine Danom pobjede se obilježilo 77 godina od kraja Drugog svjetskog rata, a Danom Evrope pet godina manje od pokretanja inicijative za stvaranje Evropske unije. U zemljama EU posebna važnost se daje Danu Evrope i deklaraciji Roberta Šumana koja je udarila temelj evropskom pomirenju i otvorila vrata da stari neprijatelji, prije svih Francuska i Njemačka, krenu novim putem.

U Njemačkoj i Francuskoj danas – Emanuel Makron se sreo sa veteranima iz Drugog svjetskog rata na ceremoniji pod Trijumfalnom kapijom, da bi narednog dana govorio na konferenciji Budućnost Evrope u Strazburu. Predložio je i novu evropsku organizaciju koja bi omogućila demokratskim evropskim nacijama da pronađu novi prostor za političku saradnju. Naravno, centralni dio govora bila je aktuelna situacija u Ukrajini.

U  Rusiji tradicionalna vojna parada. I kod njih umjesto sjećanja na desetine miliona onih koji su dali živote za neki bolji svijet, sve puca od političkih poruka koje se vrte oko rata u Ukrajini. Slovo Z je tu da podsjeti, ako je neko imao nedoumica. Vladimir Putin je u govoru ponovio da se ruska vojska u Ukrajini bori za bezbjednost Rusije i da je razlog za invaziju to što NATO prijeti Rusiji na njenim granicama. „Rusija je pozvala Zapad na otvoreni dijalog, potragu za kompromisnim rješenjem uz međusobno uvažavanje interesa. Sve je bilo uzalud. Zemlje NATO-a nisu htjele da nas saslušaju, što znači da su imale potpuno drugačije planove. Bile su u toku pripreme za operaciju u Donbasu, invaziju na zemlju koja je istorijski naša, uključujući i Krim. U Kijevu su objavili potencijalnu nabavku nuklearnog oružja, a NATO je počeo da preuzima vojnu kontrolu na teritorijama sa kojima se graničimo“, govorio je Putin.

Na strazburškoj konferenciji ni Makron, a posebno Ursula van der Lejen nijesu ispustili da kontrastiraju događaje obilježavanja velikog praznika u Rusiji i Strazburu. Osvrćući se na ženu koja se pojavila sa svojom bebom na svečanosti u Strazburu, Lejenova je rekla da želi da 9. maj proslavi „ovu sliku, daleko moćniju od bilo koje vojne parade“.

Mi na Balkanu, Evropa u malom. Samo mnogo gori. Ne odričemo se zlog sjemena.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo