Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, POLITIKOLOG, PROFESOR FPN: Sistem uzajmnog varanja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vaša knjiga „Sva lica opozicije” promovisana je 5. oktobra, kada se navršilo 15 godina od pobjede DOS-a. Taj datum i pad sa vlasti Slobodana Miloševića, već dugo je polemičko mjesto u srpskoj javnosti. Kako ga se vi sjećate, a kako biste danas ocijenili njegov značaj i domete?
STOJILJKOVIĆ: Istraživanja pokazuju da već deceniju natpolovična većina građana Srbije smatra čak da se toga dana gotovo ništa, sem promene garniture na vlasti, i nije dogodilo. Broj onih koji veruju da je to početak propadanja Srbije približno izjednačen sa udelom onih koji i dalje misle da je to početak njenog demokratskog preobražaja.

Logično se postavlja pitanje šta se to u međuvremenu desilo, da se dominantna intepretacija značaja 5. oktobra svede na okvir političkog događaja kojim je Srbija izašla iz perioda autoritarizma i izolacije i tek otvorila šanse za put od partokratije ka konsolidovanoj demokratiji.

Pre svega, produženo stanje „defektne” demokratije(Merkel), praćeno krizom i siromaštvom i nezaposlenošću, kao i gotovo endemski ukorenjenom i raširenom korupcijom, razvejalo je možda i prevelika očekivanja građana i dovelo do gubitka energije za promene. Razočarenje , cinizam i indiferentnost postali su dominantno stanje duha, praćeno dubokim nepoverenjem u političke elite. Demokratski politički i civilni akteri suočili su se brzo sa brojnim iskušenjima i izazovima, koji su posledično otkrili svu dubinu razlika unutar „demokratskog bloka”. Osim i dalje aktuelnog, radikalnog raskida sa prošlošću, prvu ključnu prepreku čine razmere siromaštva i nezaposlenosti u Srbiji.

Razdirane borbom za vlast, internim sukobima i aferama, nove vlasti nisu uspele da stvore operativnu strategiju razvoja, ali ni da efektivno reformišu državni aparat. Izložene velikim probuđenim očekivanjima građana one su se suočile sa istanjenim početnim poverenjem. No, povratak „starih” pitanja sa nacionalno-političke agende, posebno pitanje rešenja statusa Kosova nakon (samo)proglašenja nezavisnosti, ponovo je Srbiju vratio u atmosferu i odnose nepoverenja iz 1999. godine.

MONITOR: Došlo je i do velikih programskih preokreta na strani post-petooktobarskih opozicionih stranaka, SPS i dijela SRS, koje su danas na vlasti?
STOJILJKOVIĆ: Izbijanje planetarne ekonomske krize i njeno prožimanje sa dubinskim, internim uzročnicima krize svom silinom su otvorili pitanje urgentnog iznalaženja novog modela i strategije razvoja. Oko toga, politički akteri široko okupljeni u neku vrstu političkog kišobrana za promene su se, čini se, definitivno razišli.

Politički pragmatizam i logika hoda ka vlasti doveli su i do evolucije socijalista i podele unutar radikala i stanja na političkoj sceni u kome su i na vlasti i u opoziciji izmešani i pobornici i protivnici petooktobarskih promena. Time je i ova snažna ali tek konjukturna linija političkih, ali i širih socijalnih i kulturnih podela, za samo nekoliko godina, izgubila na uticaju.

Sasvim suprotno stvar stoji na simboličkoj i identitetskoj ravni za nas učesnike protesta iz devedesetih. Za moju porodicu, prijatelje i brojne poznate i nepoznate učesnike koji su devedesetih iskazali građanski otpor i prkos i ne pomišljajući da ga, nakon promena, politički naplate, to vreme ostaje kao sećanje kako Srbija ume i može da se uspravi i bude dostojanstvena, gotovo otmena u svom nepristajanju na (izbornu) prevaru. Na drugoj strani, pokazalo se ponovo na delu pravilo da kada se građani demobilišu i vrate svojim svakodnevnim životima, prorade unutrašnje i spoljne političke kuhinje i interesne kalkulacije. Na kraju vlast postane samo sofisticiranija i manipulativnija, a učesnici protesta ostanu u rasejanju ili se opredele za unutrašnju javnu i političku emigraciju.

MONITOR: Dugo se u javnom mnjenju održavala predrasuda da je opozicija neka vrsta avangarde, nešto svakako bolje od vlasti. Koliko bi nama bilo potrebno da opozicija bude „avangardna”?
STOJILJKOVIĆ: Bar u Srbiji je svako ko nešto znači u političkom životu bio i u opoziciji i u sedlu vlasti. Role su bile podeljene i na male i velike igrače, avangardu i retrogardu i gotovo svi su naizmenice igrali sve ove uloge. Očito da je za opoziciju jedino važno da ima demokratski puls i kondiciju, da kritikuje i nudi alternativu, da u javni život unosi transparetnost ili svetlost koja je, kako je to davno već konstatovano, najbolje dezinfekciono sredstvo u tamnom vilajetu politike vođene daleko izvan očiju javnosti.

MONITOR: U knjizi ste napravili i političke portrete nekoliko ličnosti koje su obilježile najnoviju istoriju Srbije. Govorili ste i o slabim reakcijama „građanskog društva” i o dominaciji populizma. Kolika je tu odgovornost intelektualaca?
STOJILJKOVIĆ: Populizam je sistem uzajamnog varanja u kome učestvuju političari svesni da put do vlasti vodi preko jeftinih, a politički isplativih obećanja, ali i građani koji, umesto da odrastu i prihvate odgovornost, za mrvice sa trpeze vlasti i iluziju sigurnosti pristaju da uvek nanovo budu prevareni i padnu na slatkorečivost.

Posledično, naša društva su društva prividnog haosa iza koga se krije pažljivo građeni sistem organizovane neodgovornosti. Sve po pravilima reklame jeste simulakrum – liči na original, ali ne deluje. Vlast ne stanuje na formalno ustanovljenoj adresi – parlament je kao hram demokratije a više je lutkarsko marionetsko pozorište gde konce povlače glumci iza scene, na sednicama vlade se više izglasava nego meritorno odlučuje, na (privatnim) fakultetima se stiču diplome pre negoo znanje, mediji više uspavljuju savesti i bude jeftinu radoznalost nego što kritički informišu. Spisak se može dalje dopunjavati svim poslovima iz kojih se može izcediti neka dobit pri čemu za kvaziintelektualnu elitu je tipično iznajmljivanje pozicije eksperta, odnosno prodaja „ časti i obraza”. Nagradno pitanje je: Koliko danas vredi čojstvo i junaštvo Marka Miljanova?

MONITOR: Šta mislite o pristupu koji nije rijedak među našim javnim ličnostima, a sada ga zastupaju i najmoćniji ljudi na vlasti, da je autoritarna vladavina ovdje neophodna zbog „zatucane većine”, kako je nedavno, pozivajući se na Miloša i Mihaila Obrenovića, preporučio i srpski premijer Aleksandar Vučić?
STOJILJKOVIĆ: Kod nas, po nalazima istraživanja, najbolje prolaze verzije redukovane, „od siline beskrajnih demokratskih rasprava i zanovetanja, svađa i gubljenja vremena „ oslobođene , efikasne i „vođene”, usmeravane demokratije – u recimo putinističkoj ili „čujmo vođu – gospodara „verziji. Nažalost i građani bez demokratskog treninga i prkosa misle da za nas i nije puna demokratija, odnosno polovina od njih se i danas slaže sa stavom da treba samo izabrati vođu i poslušno ga slediti dok nekako ne ukapiramo da je on, kao u Domanovićevoj priči, nagluv i kratkovid. Ponekad pomislim da je derogiranje demokratskih institucija – teranje šege sa njima, svestan i unapred od strane političkih vođa i njihovih poslušnika, kanalisan proces.

MONITOR: Da li je, možda, problem u nestrpljenju „aktera demokratskih promjena” jer živimo ne samo u procesima političke i ekonomske tranzicije, već i u dužim promjenama viševjekovnih navika?
STOJILJKOVIĆ: Sve što smo izgleda uspeli je da četvrt veka, krećući iz polazne pozicije periferijskog, mekog, folklorno balkanskog modela socijalizma, posle dugog lutanja napravimo pun krug i dospemo na poziciju periferijskog velikoj meri socijalno nakaznog kapitalizma. Naši poslovi i životi su sve nesigurniji i nezaštićeniji a pored svih racionalizacija, privatizacija i liberalizacija proizvodimo i zapošljavamo manje nego davnih osamdesetih godina prošlog veka. No dok je ogromna većina osiromašena i prekarizovana uzak vrh socijalne i političke piramide živi, bolje reći iživljava svoje najskrivenije snove. Ovde smo gde jesmo, zato što smo ostali podanici i palančani po svom strahu i rajinskoj svesti. Društva u kojima živimo su gotovo idealan primer i dokaz da su osnovni energetski principi, politike strah i pohlepa – strah na dnu a pohlepa na vrhu socijalne piramide. Nama se po diktatu politike desio narod u antibirokratskim, jogurt ili balvan revolucijama ali nam se, ne bar na duži rok, nisu desili uspravni građani i građanke. Bez samosvesnih građana spremnih na promišljeni aktivizam, nema ni demokratije ni prosperiteta.

Karike koje nedostaju

MONITOR: Zašto ste u svojoj, kako kažete, prvoj publicističkoj knjizi, za motivaciju uzeli opoziciju? Da li je ona „najslabija karika” sadašnje faze demokratizacije u Srbiji?
STOJILJKOVIĆ: Nezrela, egocentrična i nedovoljno autentična i profilirana opozicija je tek jedna u nizu karika demokratije koje nedostaju. U tom nizu su i netransparentna i neodgovorna vlast, slabo i nedovoljno kuražno civilno društvo, marginalizovani sindikati , zavisno od politike pravosuđe i policija, mediji u šaci političara i velikih oglašivača, na zov pozicija i sinekura neotporna akademska zajednica… Ovom spisku bi svako od naših čitalaca mogao dodati još ponešto i ponekog.

Južnije i tužnije

MONITOR: Kada pogledate naš dio Evrope i svijeta, a posebno zemlje nastale od SFRJ, uočavate li sličnosti i razlike, posebno kada govorimo o političkoj zrelosti opozicionog djelovanja i reakcije društva na poteze vlasti?
STOJILJKOVIĆ: Nema nijedne stabilizovane, „uzor” demokratije bez primera prisluškivanja, trgovine uticajem ili direktne korupcije u vrhovima vlasti. Kada je ulog u igri vlast ili ekstra dobit, zovu novca i privida svemoći se svuda teško može odoleti. Za razliku od nas, gde gotovo nijedna otvorena afera ne doživi svoj sudski epilog i završnicu, tamo se pada sa vlasti ili čak odstupa sa nje čim se uvidi da će se greške platiti gubitkom izbora. Nasuprot praksi reagovanja na pritisak javnosti, kod nas „kraduckanje” pre proizvodi osećaj zavisti i ogovaranje nego moralnu osudu. Višestruki izborni fijasko ne vodi, sem u krajnje retkim izuzecima, dobrovoljnom uklanjanju sa pozicije šefa opozicione stranke. Kad je o eks-jugoslovenskom prostoru reč, u tom pogledu kao da još uvek važi duhovita doskočica , podignuta do nivoa pravila: „što južnije – to tužnije „.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo