Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, POLITIKOLOG, PROFESOR FPN: Sistem uzajmnog varanja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vaša knjiga „Sva lica opozicije” promovisana je 5. oktobra, kada se navršilo 15 godina od pobjede DOS-a. Taj datum i pad sa vlasti Slobodana Miloševića, već dugo je polemičko mjesto u srpskoj javnosti. Kako ga se vi sjećate, a kako biste danas ocijenili njegov značaj i domete?
STOJILJKOVIĆ: Istraživanja pokazuju da već deceniju natpolovična većina građana Srbije smatra čak da se toga dana gotovo ništa, sem promene garniture na vlasti, i nije dogodilo. Broj onih koji veruju da je to početak propadanja Srbije približno izjednačen sa udelom onih koji i dalje misle da je to početak njenog demokratskog preobražaja.

Logično se postavlja pitanje šta se to u međuvremenu desilo, da se dominantna intepretacija značaja 5. oktobra svede na okvir političkog događaja kojim je Srbija izašla iz perioda autoritarizma i izolacije i tek otvorila šanse za put od partokratije ka konsolidovanoj demokratiji.

Pre svega, produženo stanje „defektne” demokratije(Merkel), praćeno krizom i siromaštvom i nezaposlenošću, kao i gotovo endemski ukorenjenom i raširenom korupcijom, razvejalo je možda i prevelika očekivanja građana i dovelo do gubitka energije za promene. Razočarenje , cinizam i indiferentnost postali su dominantno stanje duha, praćeno dubokim nepoverenjem u političke elite. Demokratski politički i civilni akteri suočili su se brzo sa brojnim iskušenjima i izazovima, koji su posledično otkrili svu dubinu razlika unutar „demokratskog bloka”. Osim i dalje aktuelnog, radikalnog raskida sa prošlošću, prvu ključnu prepreku čine razmere siromaštva i nezaposlenosti u Srbiji.

Razdirane borbom za vlast, internim sukobima i aferama, nove vlasti nisu uspele da stvore operativnu strategiju razvoja, ali ni da efektivno reformišu državni aparat. Izložene velikim probuđenim očekivanjima građana one su se suočile sa istanjenim početnim poverenjem. No, povratak „starih” pitanja sa nacionalno-političke agende, posebno pitanje rešenja statusa Kosova nakon (samo)proglašenja nezavisnosti, ponovo je Srbiju vratio u atmosferu i odnose nepoverenja iz 1999. godine.

MONITOR: Došlo je i do velikih programskih preokreta na strani post-petooktobarskih opozicionih stranaka, SPS i dijela SRS, koje su danas na vlasti?
STOJILJKOVIĆ: Izbijanje planetarne ekonomske krize i njeno prožimanje sa dubinskim, internim uzročnicima krize svom silinom su otvorili pitanje urgentnog iznalaženja novog modela i strategije razvoja. Oko toga, politički akteri široko okupljeni u neku vrstu političkog kišobrana za promene su se, čini se, definitivno razišli.

Politički pragmatizam i logika hoda ka vlasti doveli su i do evolucije socijalista i podele unutar radikala i stanja na političkoj sceni u kome su i na vlasti i u opoziciji izmešani i pobornici i protivnici petooktobarskih promena. Time je i ova snažna ali tek konjukturna linija političkih, ali i širih socijalnih i kulturnih podela, za samo nekoliko godina, izgubila na uticaju.

Sasvim suprotno stvar stoji na simboličkoj i identitetskoj ravni za nas učesnike protesta iz devedesetih. Za moju porodicu, prijatelje i brojne poznate i nepoznate učesnike koji su devedesetih iskazali građanski otpor i prkos i ne pomišljajući da ga, nakon promena, politički naplate, to vreme ostaje kao sećanje kako Srbija ume i može da se uspravi i bude dostojanstvena, gotovo otmena u svom nepristajanju na (izbornu) prevaru. Na drugoj strani, pokazalo se ponovo na delu pravilo da kada se građani demobilišu i vrate svojim svakodnevnim životima, prorade unutrašnje i spoljne političke kuhinje i interesne kalkulacije. Na kraju vlast postane samo sofisticiranija i manipulativnija, a učesnici protesta ostanu u rasejanju ili se opredele za unutrašnju javnu i političku emigraciju.

MONITOR: Dugo se u javnom mnjenju održavala predrasuda da je opozicija neka vrsta avangarde, nešto svakako bolje od vlasti. Koliko bi nama bilo potrebno da opozicija bude „avangardna”?
STOJILJKOVIĆ: Bar u Srbiji je svako ko nešto znači u političkom životu bio i u opoziciji i u sedlu vlasti. Role su bile podeljene i na male i velike igrače, avangardu i retrogardu i gotovo svi su naizmenice igrali sve ove uloge. Očito da je za opoziciju jedino važno da ima demokratski puls i kondiciju, da kritikuje i nudi alternativu, da u javni život unosi transparetnost ili svetlost koja je, kako je to davno već konstatovano, najbolje dezinfekciono sredstvo u tamnom vilajetu politike vođene daleko izvan očiju javnosti.

MONITOR: U knjizi ste napravili i političke portrete nekoliko ličnosti koje su obilježile najnoviju istoriju Srbije. Govorili ste i o slabim reakcijama „građanskog društva” i o dominaciji populizma. Kolika je tu odgovornost intelektualaca?
STOJILJKOVIĆ: Populizam je sistem uzajamnog varanja u kome učestvuju političari svesni da put do vlasti vodi preko jeftinih, a politički isplativih obećanja, ali i građani koji, umesto da odrastu i prihvate odgovornost, za mrvice sa trpeze vlasti i iluziju sigurnosti pristaju da uvek nanovo budu prevareni i padnu na slatkorečivost.

Posledično, naša društva su društva prividnog haosa iza koga se krije pažljivo građeni sistem organizovane neodgovornosti. Sve po pravilima reklame jeste simulakrum – liči na original, ali ne deluje. Vlast ne stanuje na formalno ustanovljenoj adresi – parlament je kao hram demokratije a više je lutkarsko marionetsko pozorište gde konce povlače glumci iza scene, na sednicama vlade se više izglasava nego meritorno odlučuje, na (privatnim) fakultetima se stiču diplome pre negoo znanje, mediji više uspavljuju savesti i bude jeftinu radoznalost nego što kritički informišu. Spisak se može dalje dopunjavati svim poslovima iz kojih se može izcediti neka dobit pri čemu za kvaziintelektualnu elitu je tipično iznajmljivanje pozicije eksperta, odnosno prodaja „ časti i obraza”. Nagradno pitanje je: Koliko danas vredi čojstvo i junaštvo Marka Miljanova?

MONITOR: Šta mislite o pristupu koji nije rijedak među našim javnim ličnostima, a sada ga zastupaju i najmoćniji ljudi na vlasti, da je autoritarna vladavina ovdje neophodna zbog „zatucane većine”, kako je nedavno, pozivajući se na Miloša i Mihaila Obrenovića, preporučio i srpski premijer Aleksandar Vučić?
STOJILJKOVIĆ: Kod nas, po nalazima istraživanja, najbolje prolaze verzije redukovane, „od siline beskrajnih demokratskih rasprava i zanovetanja, svađa i gubljenja vremena „ oslobođene , efikasne i „vođene”, usmeravane demokratije – u recimo putinističkoj ili „čujmo vođu – gospodara „verziji. Nažalost i građani bez demokratskog treninga i prkosa misle da za nas i nije puna demokratija, odnosno polovina od njih se i danas slaže sa stavom da treba samo izabrati vođu i poslušno ga slediti dok nekako ne ukapiramo da je on, kao u Domanovićevoj priči, nagluv i kratkovid. Ponekad pomislim da je derogiranje demokratskih institucija – teranje šege sa njima, svestan i unapred od strane političkih vođa i njihovih poslušnika, kanalisan proces.

MONITOR: Da li je, možda, problem u nestrpljenju „aktera demokratskih promjena” jer živimo ne samo u procesima političke i ekonomske tranzicije, već i u dužim promjenama viševjekovnih navika?
STOJILJKOVIĆ: Sve što smo izgleda uspeli je da četvrt veka, krećući iz polazne pozicije periferijskog, mekog, folklorno balkanskog modela socijalizma, posle dugog lutanja napravimo pun krug i dospemo na poziciju periferijskog velikoj meri socijalno nakaznog kapitalizma. Naši poslovi i životi su sve nesigurniji i nezaštićeniji a pored svih racionalizacija, privatizacija i liberalizacija proizvodimo i zapošljavamo manje nego davnih osamdesetih godina prošlog veka. No dok je ogromna većina osiromašena i prekarizovana uzak vrh socijalne i političke piramide živi, bolje reći iživljava svoje najskrivenije snove. Ovde smo gde jesmo, zato što smo ostali podanici i palančani po svom strahu i rajinskoj svesti. Društva u kojima živimo su gotovo idealan primer i dokaz da su osnovni energetski principi, politike strah i pohlepa – strah na dnu a pohlepa na vrhu socijalne piramide. Nama se po diktatu politike desio narod u antibirokratskim, jogurt ili balvan revolucijama ali nam se, ne bar na duži rok, nisu desili uspravni građani i građanke. Bez samosvesnih građana spremnih na promišljeni aktivizam, nema ni demokratije ni prosperiteta.

Karike koje nedostaju

MONITOR: Zašto ste u svojoj, kako kažete, prvoj publicističkoj knjizi, za motivaciju uzeli opoziciju? Da li je ona „najslabija karika” sadašnje faze demokratizacije u Srbiji?
STOJILJKOVIĆ: Nezrela, egocentrična i nedovoljno autentična i profilirana opozicija je tek jedna u nizu karika demokratije koje nedostaju. U tom nizu su i netransparentna i neodgovorna vlast, slabo i nedovoljno kuražno civilno društvo, marginalizovani sindikati , zavisno od politike pravosuđe i policija, mediji u šaci političara i velikih oglašivača, na zov pozicija i sinekura neotporna akademska zajednica… Ovom spisku bi svako od naših čitalaca mogao dodati još ponešto i ponekog.

Južnije i tužnije

MONITOR: Kada pogledate naš dio Evrope i svijeta, a posebno zemlje nastale od SFRJ, uočavate li sličnosti i razlike, posebno kada govorimo o političkoj zrelosti opozicionog djelovanja i reakcije društva na poteze vlasti?
STOJILJKOVIĆ: Nema nijedne stabilizovane, „uzor” demokratije bez primera prisluškivanja, trgovine uticajem ili direktne korupcije u vrhovima vlasti. Kada je ulog u igri vlast ili ekstra dobit, zovu novca i privida svemoći se svuda teško može odoleti. Za razliku od nas, gde gotovo nijedna otvorena afera ne doživi svoj sudski epilog i završnicu, tamo se pada sa vlasti ili čak odstupa sa nje čim se uvidi da će se greške platiti gubitkom izbora. Nasuprot praksi reagovanja na pritisak javnosti, kod nas „kraduckanje” pre proizvodi osećaj zavisti i ogovaranje nego moralnu osudu. Višestruki izborni fijasko ne vodi, sem u krajnje retkim izuzecima, dobrovoljnom uklanjanju sa pozicije šefa opozicione stranke. Kad je o eks-jugoslovenskom prostoru reč, u tom pogledu kao da još uvek važi duhovita doskočica , podignuta do nivoa pravila: „što južnije – to tužnije „.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo