Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, POLITIKOLOG, PROFESOR FPN: Sistem uzajmnog varanja

Objavljeno prije

na

stojiljkovic

MONITOR: Vaša knjiga „Sva lica opozicije” promovisana je 5. oktobra, kada se navršilo 15 godina od pobjede DOS-a. Taj datum i pad sa vlasti Slobodana Miloševića, već dugo je polemičko mjesto u srpskoj javnosti. Kako ga se vi sjećate, a kako biste danas ocijenili njegov značaj i domete?
STOJILJKOVIĆ: Istraživanja pokazuju da već deceniju natpolovična većina građana Srbije smatra čak da se toga dana gotovo ništa, sem promene garniture na vlasti, i nije dogodilo. Broj onih koji veruju da je to početak propadanja Srbije približno izjednačen sa udelom onih koji i dalje misle da je to početak njenog demokratskog preobražaja.

Logično se postavlja pitanje šta se to u međuvremenu desilo, da se dominantna intepretacija značaja 5. oktobra svede na okvir političkog događaja kojim je Srbija izašla iz perioda autoritarizma i izolacije i tek otvorila šanse za put od partokratije ka konsolidovanoj demokratiji.

Pre svega, produženo stanje „defektne” demokratije(Merkel), praćeno krizom i siromaštvom i nezaposlenošću, kao i gotovo endemski ukorenjenom i raširenom korupcijom, razvejalo je možda i prevelika očekivanja građana i dovelo do gubitka energije za promene. Razočarenje , cinizam i indiferentnost postali su dominantno stanje duha, praćeno dubokim nepoverenjem u političke elite. Demokratski politički i civilni akteri suočili su se brzo sa brojnim iskušenjima i izazovima, koji su posledično otkrili svu dubinu razlika unutar „demokratskog bloka”. Osim i dalje aktuelnog, radikalnog raskida sa prošlošću, prvu ključnu prepreku čine razmere siromaštva i nezaposlenosti u Srbiji.

Razdirane borbom za vlast, internim sukobima i aferama, nove vlasti nisu uspele da stvore operativnu strategiju razvoja, ali ni da efektivno reformišu državni aparat. Izložene velikim probuđenim očekivanjima građana one su se suočile sa istanjenim početnim poverenjem. No, povratak „starih” pitanja sa nacionalno-političke agende, posebno pitanje rešenja statusa Kosova nakon (samo)proglašenja nezavisnosti, ponovo je Srbiju vratio u atmosferu i odnose nepoverenja iz 1999. godine.

MONITOR: Došlo je i do velikih programskih preokreta na strani post-petooktobarskih opozicionih stranaka, SPS i dijela SRS, koje su danas na vlasti?
STOJILJKOVIĆ: Izbijanje planetarne ekonomske krize i njeno prožimanje sa dubinskim, internim uzročnicima krize svom silinom su otvorili pitanje urgentnog iznalaženja novog modela i strategije razvoja. Oko toga, politički akteri široko okupljeni u neku vrstu političkog kišobrana za promene su se, čini se, definitivno razišli.

Politički pragmatizam i logika hoda ka vlasti doveli su i do evolucije socijalista i podele unutar radikala i stanja na političkoj sceni u kome su i na vlasti i u opoziciji izmešani i pobornici i protivnici petooktobarskih promena. Time je i ova snažna ali tek konjukturna linija političkih, ali i širih socijalnih i kulturnih podela, za samo nekoliko godina, izgubila na uticaju.

Sasvim suprotno stvar stoji na simboličkoj i identitetskoj ravni za nas učesnike protesta iz devedesetih. Za moju porodicu, prijatelje i brojne poznate i nepoznate učesnike koji su devedesetih iskazali građanski otpor i prkos i ne pomišljajući da ga, nakon promena, politički naplate, to vreme ostaje kao sećanje kako Srbija ume i može da se uspravi i bude dostojanstvena, gotovo otmena u svom nepristajanju na (izbornu) prevaru. Na drugoj strani, pokazalo se ponovo na delu pravilo da kada se građani demobilišu i vrate svojim svakodnevnim životima, prorade unutrašnje i spoljne političke kuhinje i interesne kalkulacije. Na kraju vlast postane samo sofisticiranija i manipulativnija, a učesnici protesta ostanu u rasejanju ili se opredele za unutrašnju javnu i političku emigraciju.

MONITOR: Dugo se u javnom mnjenju održavala predrasuda da je opozicija neka vrsta avangarde, nešto svakako bolje od vlasti. Koliko bi nama bilo potrebno da opozicija bude „avangardna”?
STOJILJKOVIĆ: Bar u Srbiji je svako ko nešto znači u političkom životu bio i u opoziciji i u sedlu vlasti. Role su bile podeljene i na male i velike igrače, avangardu i retrogardu i gotovo svi su naizmenice igrali sve ove uloge. Očito da je za opoziciju jedino važno da ima demokratski puls i kondiciju, da kritikuje i nudi alternativu, da u javni život unosi transparetnost ili svetlost koja je, kako je to davno već konstatovano, najbolje dezinfekciono sredstvo u tamnom vilajetu politike vođene daleko izvan očiju javnosti.

MONITOR: U knjizi ste napravili i političke portrete nekoliko ličnosti koje su obilježile najnoviju istoriju Srbije. Govorili ste i o slabim reakcijama „građanskog društva” i o dominaciji populizma. Kolika je tu odgovornost intelektualaca?
STOJILJKOVIĆ: Populizam je sistem uzajamnog varanja u kome učestvuju političari svesni da put do vlasti vodi preko jeftinih, a politički isplativih obećanja, ali i građani koji, umesto da odrastu i prihvate odgovornost, za mrvice sa trpeze vlasti i iluziju sigurnosti pristaju da uvek nanovo budu prevareni i padnu na slatkorečivost.

Posledično, naša društva su društva prividnog haosa iza koga se krije pažljivo građeni sistem organizovane neodgovornosti. Sve po pravilima reklame jeste simulakrum – liči na original, ali ne deluje. Vlast ne stanuje na formalno ustanovljenoj adresi – parlament je kao hram demokratije a više je lutkarsko marionetsko pozorište gde konce povlače glumci iza scene, na sednicama vlade se više izglasava nego meritorno odlučuje, na (privatnim) fakultetima se stiču diplome pre negoo znanje, mediji više uspavljuju savesti i bude jeftinu radoznalost nego što kritički informišu. Spisak se može dalje dopunjavati svim poslovima iz kojih se može izcediti neka dobit pri čemu za kvaziintelektualnu elitu je tipično iznajmljivanje pozicije eksperta, odnosno prodaja „ časti i obraza”. Nagradno pitanje je: Koliko danas vredi čojstvo i junaštvo Marka Miljanova?

MONITOR: Šta mislite o pristupu koji nije rijedak među našim javnim ličnostima, a sada ga zastupaju i najmoćniji ljudi na vlasti, da je autoritarna vladavina ovdje neophodna zbog „zatucane većine”, kako je nedavno, pozivajući se na Miloša i Mihaila Obrenovića, preporučio i srpski premijer Aleksandar Vučić?
STOJILJKOVIĆ: Kod nas, po nalazima istraživanja, najbolje prolaze verzije redukovane, „od siline beskrajnih demokratskih rasprava i zanovetanja, svađa i gubljenja vremena „ oslobođene , efikasne i „vođene”, usmeravane demokratije – u recimo putinističkoj ili „čujmo vođu – gospodara „verziji. Nažalost i građani bez demokratskog treninga i prkosa misle da za nas i nije puna demokratija, odnosno polovina od njih se i danas slaže sa stavom da treba samo izabrati vođu i poslušno ga slediti dok nekako ne ukapiramo da je on, kao u Domanovićevoj priči, nagluv i kratkovid. Ponekad pomislim da je derogiranje demokratskih institucija – teranje šege sa njima, svestan i unapred od strane političkih vođa i njihovih poslušnika, kanalisan proces.

MONITOR: Da li je, možda, problem u nestrpljenju „aktera demokratskih promjena” jer živimo ne samo u procesima političke i ekonomske tranzicije, već i u dužim promjenama viševjekovnih navika?
STOJILJKOVIĆ: Sve što smo izgleda uspeli je da četvrt veka, krećući iz polazne pozicije periferijskog, mekog, folklorno balkanskog modela socijalizma, posle dugog lutanja napravimo pun krug i dospemo na poziciju periferijskog velikoj meri socijalno nakaznog kapitalizma. Naši poslovi i životi su sve nesigurniji i nezaštićeniji a pored svih racionalizacija, privatizacija i liberalizacija proizvodimo i zapošljavamo manje nego davnih osamdesetih godina prošlog veka. No dok je ogromna većina osiromašena i prekarizovana uzak vrh socijalne i političke piramide živi, bolje reći iživljava svoje najskrivenije snove. Ovde smo gde jesmo, zato što smo ostali podanici i palančani po svom strahu i rajinskoj svesti. Društva u kojima živimo su gotovo idealan primer i dokaz da su osnovni energetski principi, politike strah i pohlepa – strah na dnu a pohlepa na vrhu socijalne piramide. Nama se po diktatu politike desio narod u antibirokratskim, jogurt ili balvan revolucijama ali nam se, ne bar na duži rok, nisu desili uspravni građani i građanke. Bez samosvesnih građana spremnih na promišljeni aktivizam, nema ni demokratije ni prosperiteta.

Karike koje nedostaju

MONITOR: Zašto ste u svojoj, kako kažete, prvoj publicističkoj knjizi, za motivaciju uzeli opoziciju? Da li je ona „najslabija karika” sadašnje faze demokratizacije u Srbiji?
STOJILJKOVIĆ: Nezrela, egocentrična i nedovoljno autentična i profilirana opozicija je tek jedna u nizu karika demokratije koje nedostaju. U tom nizu su i netransparentna i neodgovorna vlast, slabo i nedovoljno kuražno civilno društvo, marginalizovani sindikati , zavisno od politike pravosuđe i policija, mediji u šaci političara i velikih oglašivača, na zov pozicija i sinekura neotporna akademska zajednica… Ovom spisku bi svako od naših čitalaca mogao dodati još ponešto i ponekog.

Južnije i tužnije

MONITOR: Kada pogledate naš dio Evrope i svijeta, a posebno zemlje nastale od SFRJ, uočavate li sličnosti i razlike, posebno kada govorimo o političkoj zrelosti opozicionog djelovanja i reakcije društva na poteze vlasti?
STOJILJKOVIĆ: Nema nijedne stabilizovane, „uzor” demokratije bez primera prisluškivanja, trgovine uticajem ili direktne korupcije u vrhovima vlasti. Kada je ulog u igri vlast ili ekstra dobit, zovu novca i privida svemoći se svuda teško može odoleti. Za razliku od nas, gde gotovo nijedna otvorena afera ne doživi svoj sudski epilog i završnicu, tamo se pada sa vlasti ili čak odstupa sa nje čim se uvidi da će se greške platiti gubitkom izbora. Nasuprot praksi reagovanja na pritisak javnosti, kod nas „kraduckanje” pre proizvodi osećaj zavisti i ogovaranje nego moralnu osudu. Višestruki izborni fijasko ne vodi, sem u krajnje retkim izuzecima, dobrovoljnom uklanjanju sa pozicije šefa opozicione stranke. Kad je o eks-jugoslovenskom prostoru reč, u tom pogledu kao da još uvek važi duhovita doskočica , podignuta do nivoa pravila: „što južnije – to tužnije „.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo