INTERVJU
DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, POLITIKOLOG, PROFESOR FPN: Sistem uzajmnog varanja

MONITOR: Vaša knjiga „Sva lica opozicije” promovisana je 5. oktobra, kada se navršilo 15 godina od pobjede DOS-a. Taj datum i pad sa vlasti Slobodana Miloševića, već dugo je polemičko mjesto u srpskoj javnosti. Kako ga se vi sjećate, a kako biste danas ocijenili njegov značaj i domete?
STOJILJKOVIĆ: Istraživanja pokazuju da već deceniju natpolovična većina građana Srbije smatra čak da se toga dana gotovo ništa, sem promene garniture na vlasti, i nije dogodilo. Broj onih koji veruju da je to početak propadanja Srbije približno izjednačen sa udelom onih koji i dalje misle da je to početak njenog demokratskog preobražaja.
Logično se postavlja pitanje šta se to u međuvremenu desilo, da se dominantna intepretacija značaja 5. oktobra svede na okvir političkog događaja kojim je Srbija izašla iz perioda autoritarizma i izolacije i tek otvorila šanse za put od partokratije ka konsolidovanoj demokratiji.
Pre svega, produženo stanje „defektne” demokratije(Merkel), praćeno krizom i siromaštvom i nezaposlenošću, kao i gotovo endemski ukorenjenom i raširenom korupcijom, razvejalo je možda i prevelika očekivanja građana i dovelo do gubitka energije za promene. Razočarenje , cinizam i indiferentnost postali su dominantno stanje duha, praćeno dubokim nepoverenjem u političke elite. Demokratski politički i civilni akteri suočili su se brzo sa brojnim iskušenjima i izazovima, koji su posledično otkrili svu dubinu razlika unutar „demokratskog bloka”. Osim i dalje aktuelnog, radikalnog raskida sa prošlošću, prvu ključnu prepreku čine razmere siromaštva i nezaposlenosti u Srbiji.
Razdirane borbom za vlast, internim sukobima i aferama, nove vlasti nisu uspele da stvore operativnu strategiju razvoja, ali ni da efektivno reformišu državni aparat. Izložene velikim probuđenim očekivanjima građana one su se suočile sa istanjenim početnim poverenjem. No, povratak „starih” pitanja sa nacionalno-političke agende, posebno pitanje rešenja statusa Kosova nakon (samo)proglašenja nezavisnosti, ponovo je Srbiju vratio u atmosferu i odnose nepoverenja iz 1999. godine.
MONITOR: Došlo je i do velikih programskih preokreta na strani post-petooktobarskih opozicionih stranaka, SPS i dijela SRS, koje su danas na vlasti?
STOJILJKOVIĆ: Izbijanje planetarne ekonomske krize i njeno prožimanje sa dubinskim, internim uzročnicima krize svom silinom su otvorili pitanje urgentnog iznalaženja novog modela i strategije razvoja. Oko toga, politički akteri široko okupljeni u neku vrstu političkog kišobrana za promene su se, čini se, definitivno razišli.
Politički pragmatizam i logika hoda ka vlasti doveli su i do evolucije socijalista i podele unutar radikala i stanja na političkoj sceni u kome su i na vlasti i u opoziciji izmešani i pobornici i protivnici petooktobarskih promena. Time je i ova snažna ali tek konjukturna linija političkih, ali i širih socijalnih i kulturnih podela, za samo nekoliko godina, izgubila na uticaju.
Sasvim suprotno stvar stoji na simboličkoj i identitetskoj ravni za nas učesnike protesta iz devedesetih. Za moju porodicu, prijatelje i brojne poznate i nepoznate učesnike koji su devedesetih iskazali građanski otpor i prkos i ne pomišljajući da ga, nakon promena, politički naplate, to vreme ostaje kao sećanje kako Srbija ume i može da se uspravi i bude dostojanstvena, gotovo otmena u svom nepristajanju na (izbornu) prevaru. Na drugoj strani, pokazalo se ponovo na delu pravilo da kada se građani demobilišu i vrate svojim svakodnevnim životima, prorade unutrašnje i spoljne političke kuhinje i interesne kalkulacije. Na kraju vlast postane samo sofisticiranija i manipulativnija, a učesnici protesta ostanu u rasejanju ili se opredele za unutrašnju javnu i političku emigraciju.
MONITOR: Dugo se u javnom mnjenju održavala predrasuda da je opozicija neka vrsta avangarde, nešto svakako bolje od vlasti. Koliko bi nama bilo potrebno da opozicija bude „avangardna”?
STOJILJKOVIĆ: Bar u Srbiji je svako ko nešto znači u političkom životu bio i u opoziciji i u sedlu vlasti. Role su bile podeljene i na male i velike igrače, avangardu i retrogardu i gotovo svi su naizmenice igrali sve ove uloge. Očito da je za opoziciju jedino važno da ima demokratski puls i kondiciju, da kritikuje i nudi alternativu, da u javni život unosi transparetnost ili svetlost koja je, kako je to davno već konstatovano, najbolje dezinfekciono sredstvo u tamnom vilajetu politike vođene daleko izvan očiju javnosti.
MONITOR: U knjizi ste napravili i političke portrete nekoliko ličnosti koje su obilježile najnoviju istoriju Srbije. Govorili ste i o slabim reakcijama „građanskog društva” i o dominaciji populizma. Kolika je tu odgovornost intelektualaca?
STOJILJKOVIĆ: Populizam je sistem uzajamnog varanja u kome učestvuju političari svesni da put do vlasti vodi preko jeftinih, a politički isplativih obećanja, ali i građani koji, umesto da odrastu i prihvate odgovornost, za mrvice sa trpeze vlasti i iluziju sigurnosti pristaju da uvek nanovo budu prevareni i padnu na slatkorečivost.
Posledično, naša društva su društva prividnog haosa iza koga se krije pažljivo građeni sistem organizovane neodgovornosti. Sve po pravilima reklame jeste simulakrum – liči na original, ali ne deluje. Vlast ne stanuje na formalno ustanovljenoj adresi – parlament je kao hram demokratije a više je lutkarsko marionetsko pozorište gde konce povlače glumci iza scene, na sednicama vlade se više izglasava nego meritorno odlučuje, na (privatnim) fakultetima se stiču diplome pre negoo znanje, mediji više uspavljuju savesti i bude jeftinu radoznalost nego što kritički informišu. Spisak se može dalje dopunjavati svim poslovima iz kojih se može izcediti neka dobit pri čemu za kvaziintelektualnu elitu je tipično iznajmljivanje pozicije eksperta, odnosno prodaja „ časti i obraza”. Nagradno pitanje je: Koliko danas vredi čojstvo i junaštvo Marka Miljanova?
MONITOR: Šta mislite o pristupu koji nije rijedak među našim javnim ličnostima, a sada ga zastupaju i najmoćniji ljudi na vlasti, da je autoritarna vladavina ovdje neophodna zbog „zatucane većine”, kako je nedavno, pozivajući se na Miloša i Mihaila Obrenovića, preporučio i srpski premijer Aleksandar Vučić?
STOJILJKOVIĆ: Kod nas, po nalazima istraživanja, najbolje prolaze verzije redukovane, „od siline beskrajnih demokratskih rasprava i zanovetanja, svađa i gubljenja vremena „ oslobođene , efikasne i „vođene”, usmeravane demokratije – u recimo putinističkoj ili „čujmo vođu – gospodara „verziji. Nažalost i građani bez demokratskog treninga i prkosa misle da za nas i nije puna demokratija, odnosno polovina od njih se i danas slaže sa stavom da treba samo izabrati vođu i poslušno ga slediti dok nekako ne ukapiramo da je on, kao u Domanovićevoj priči, nagluv i kratkovid. Ponekad pomislim da je derogiranje demokratskih institucija – teranje šege sa njima, svestan i unapred od strane političkih vođa i njihovih poslušnika, kanalisan proces.
MONITOR: Da li je, možda, problem u nestrpljenju „aktera demokratskih promjena” jer živimo ne samo u procesima političke i ekonomske tranzicije, već i u dužim promjenama viševjekovnih navika?
STOJILJKOVIĆ: Sve što smo izgleda uspeli je da četvrt veka, krećući iz polazne pozicije periferijskog, mekog, folklorno balkanskog modela socijalizma, posle dugog lutanja napravimo pun krug i dospemo na poziciju periferijskog velikoj meri socijalno nakaznog kapitalizma. Naši poslovi i životi su sve nesigurniji i nezaštićeniji a pored svih racionalizacija, privatizacija i liberalizacija proizvodimo i zapošljavamo manje nego davnih osamdesetih godina prošlog veka. No dok je ogromna većina osiromašena i prekarizovana uzak vrh socijalne i političke piramide živi, bolje reći iživljava svoje najskrivenije snove. Ovde smo gde jesmo, zato što smo ostali podanici i palančani po svom strahu i rajinskoj svesti. Društva u kojima živimo su gotovo idealan primer i dokaz da su osnovni energetski principi, politike strah i pohlepa – strah na dnu a pohlepa na vrhu socijalne piramide. Nama se po diktatu politike desio narod u antibirokratskim, jogurt ili balvan revolucijama ali nam se, ne bar na duži rok, nisu desili uspravni građani i građanke. Bez samosvesnih građana spremnih na promišljeni aktivizam, nema ni demokratije ni prosperiteta.
Karike koje nedostaju
MONITOR: Zašto ste u svojoj, kako kažete, prvoj publicističkoj knjizi, za motivaciju uzeli opoziciju? Da li je ona „najslabija karika” sadašnje faze demokratizacije u Srbiji?
STOJILJKOVIĆ: Nezrela, egocentrična i nedovoljno autentična i profilirana opozicija je tek jedna u nizu karika demokratije koje nedostaju. U tom nizu su i netransparentna i neodgovorna vlast, slabo i nedovoljno kuražno civilno društvo, marginalizovani sindikati , zavisno od politike pravosuđe i policija, mediji u šaci političara i velikih oglašivača, na zov pozicija i sinekura neotporna akademska zajednica… Ovom spisku bi svako od naših čitalaca mogao dodati još ponešto i ponekog.
Južnije i tužnije
MONITOR: Kada pogledate naš dio Evrope i svijeta, a posebno zemlje nastale od SFRJ, uočavate li sličnosti i razlike, posebno kada govorimo o političkoj zrelosti opozicionog djelovanja i reakcije društva na poteze vlasti?
STOJILJKOVIĆ: Nema nijedne stabilizovane, „uzor” demokratije bez primera prisluškivanja, trgovine uticajem ili direktne korupcije u vrhovima vlasti. Kada je ulog u igri vlast ili ekstra dobit, zovu novca i privida svemoći se svuda teško može odoleti. Za razliku od nas, gde gotovo nijedna otvorena afera ne doživi svoj sudski epilog i završnicu, tamo se pada sa vlasti ili čak odstupa sa nje čim se uvidi da će se greške platiti gubitkom izbora. Nasuprot praksi reagovanja na pritisak javnosti, kod nas „kraduckanje” pre proizvodi osećaj zavisti i ogovaranje nego moralnu osudu. Višestruki izborni fijasko ne vodi, sem u krajnje retkim izuzecima, dobrovoljnom uklanjanju sa pozicije šefa opozicione stranke. Kad je o eks-jugoslovenskom prostoru reč, u tom pogledu kao da još uvek važi duhovita doskočica , podignuta do nivoa pravila: „što južnije – to tužnije „.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost

Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana
MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?
PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.
Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.
Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.
MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?
PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)
Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast
MONITOR: Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?
VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.
Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.
Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi, možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.
Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.
MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?
VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.
Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.
MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?
VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.
Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?
MONITOR: Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha – od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?
VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.
Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.
Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.
MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?
VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima Vlade.
Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.
Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.
MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?
VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.
MONITOR: Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?
VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.
MONITOR: Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?
VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.
Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.
Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.
Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
INTERVJU4 sedmice
SRĐAN PERIĆ, PREOKRET: Mimikrija politike
-
FOKUS4 sedmice
SLUČAJ MILATOVIĆ I SPAJIĆ: Zaokruživanje vlasti
-
Izdvojeno4 sedmice
EPISKOPI SPC U PROMOCIJI ČETNIČKE IDEOLOGIJE: Parastosi podjela
-
FOKUS3 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
DRUŠTVO4 sedmice
NEBOM OD KOTORA DO LOVĆENA: Žićara za bogate
-
Izdvojeno4 sedmice
DR ŽARKO TREBJEŠANIN, PSIHOLOG, TIHI ČOVJEK KOJI SE GLASNO BUNI PROTIV NEPRAVDI: Ideje koje nose nešto novo uvijek su bile u manjini
-
Izdvojeno4 sedmice
DRŽAVNICI, ESTRADA I PODZEMLJE: Diskoteka, malboro, suzuki
-
Izdvojeno2 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali