Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR, PREDSJEDNIK CENTRA ZA POLITIČKU EDUKACIJU: Veliki dio SDP-a srastao sa DPS-om

Objavljeno prije

na

MONITOR: Neposredno nakon lokalnih izbora izjavili ste da će formiranje vlasti u Podgorici zavisiti od odluke SDP-a. Formiranje gradske uprave oteglo se mjesecima, uz mnoge peripetije. Koji je po vama najvjerovatniji epilog ovog političkog igrokaza?

JANJUŠEVIĆ: Dva su rješenja pred nama, iako iznenađenja nikada ne fali kada su crnogorski politički dogovori i pregovori u pitanju. Izbori su ono što je najrealnije gledano iz ove perspektive ili koaliranje SDP-a i DPS-a, koje nije isključeno. I jedno i dugo rješenje, kreatora ove situacije, tj. SDP vodi u političko nestajanje, mada ova politička rašomonijada kojoj smo svjedoci nakon lokalnih izbora može da proizvede i neko treće rješenje.

MONITOR: DPS opet nudi ruku saradnje SDP-u. Da li je moguć scenario da DPS sačeka raspodjelu mandata unutar koalicije ELPG, pa da krene u kupovinu poslanika kao u Nikšiću ili nedavno u Herceg Novom?
JANJUŠEVIĆ: To je postala potpuno normalna pojava da na brutalnu kupovinu odbornika i prisustvo političke korupcije svi državni organi ćute i pravdaju je činjenicom da je odbornik vlasnik svog mandata i da se tu ništa ne može. Tek tu onda vidite demokratski i institucionalni iskorak našeg društva. Kad Ustavni sud, koji je svojevremeno donio rješenje po kojem je odbornik i poslanik vlasnik svog mandata, tom odlukom u praksi proizvodi rješenja koja direktno ugrožavaju Ustav Crne Gore, član 2, da se ne može priznati ni uspostaviti vlast koja nije izraz slobodne volje građana, onda se mogu sagledati dubine tragičinih paradoksa koje živimo i o kojima svjedočimo. Ne bi zaista začudilo da DPS preuzme inicijativu tako što će među opozicionim odbornicima pronaći nekog ,,razočaranog” koji će preći na drugu stranu, jer će imati ,,samarićanski” motiv da pomogne građanima Podgorice.

MONITOR: Kakva je pozicija članica koalicije ELPG, SDP-a i Pozitivne, nakon lokalnih izbora i neuspjelih pregovora o formiranju vlasti u Podgorici?
JANJUŠEVIĆ: Ova koalicija se raspala na najgori mogući način. Oni su neuspjehom nametanja koncepta manjinske vlasti doveli do urušavanja ne samo partija koji su konstituenti koalicije, već i opozicionih struktura koji pokušavaju 25 godina neuspješno da smijene aktuelnu vlast. Tako su pokazali istinitom našu nedavnu ocjenu da u Crnoj Gori ne postoji politika kao društvena djelatnost koja nosi ogromnu odgovornost, već samo situacije koje kreira DPS i kojima se svi akteri ovog pseudopluralizma prilagođavaju. Ovim pregovaračkim galimatijasom napravljen je odličan marketinški okvir DPS-u za nove lokalne izbore, a možda i za usisavanje SDP-a u svoj partijski organizam, jer poslije ovakvog političkog lavirinta i ćorsokaka u koji je SDP sam sebe uvalio, ne znam u čijim očima može izgledati kao pouzdan partner i pričati na principijelnoj ravni.

MONITOR: Odnosi u vladajućoj koaliciji kao da su zamrznuti. Kako će oni dalje funkcionisati i da li je realno očekivati vanredne parlamentarne izbore?
JANJUŠEVIĆ: Postizborni pregovori su pokazali još jednu veliku istinu – da je veliki dio SDP-a organski srastao sa DPS-om i da je nemoguće napraviti taj hiruški rez koji bi razdvojio ovu koaliciju. Ako ćemo da se vratimo na jezik principa SDP-a, oni su imali tri velika razloga da raskinu koaliciju sa DPS-om. Prvi je politička korupcija u Podgorici, drugi je neustavna kandidatura Filipa Vujanovića , koji je direktno pogazio najviši pravni akt, i treći je situacija oko KAP-a, koji je po riječima Ranka Krivokapića najveća pohara u istoriji Crne Gore. Dio SDP-a vidi sve ovo i nažalost nema tu snagu kroz većinu u partijskim organima da okrene partiju u drugom pravcu. Vanredni parlamentarni izbori zavise očigledno više od drugih okolnosti, nego li od SDP-a, koji je svjestan svog propadanja i slabog rejtinga, jer, gledano iz ovog ugla, prije će DPS krenuti u vanredne izbore, koristeći slabosti Pozitivne i SDP-a, koji maltene nestaju sa političke scene, nego li što će se SDP opredijeliti na taj korak. Napravljena je takva politička vratolomija i gimnastika, i umjesto da imamo nove lokalne vlasti u kojima će DPS biti opozicija koja će strahovati od vanrednih parlamentarnih izbora, imamo situaciju da od vanrednih parlamentarnih izbora sada strahuju konstituenti koalicije ELPG.

MONITOR: Koalicija ELPG promovisala je, dosta nejasno, politiku trećeg puta. Da li je nešto takvo uopšte moguće u Crnoj Gori u kojoj partije odlučuju o svemu?
JANJUŠEVIĆ: Možda je samo zamisao i ideja bila dobra. Ostalo je sve bilo katastrofalno. Ako je namjera bila trasirati treći put kao model za meku smjenu DPS-a, što smo i mi kao organizacija prozreli nekih mjesec dana pred izbore, onda je za to trebalo mnogo ozbiljnog rada. Ova koalicija i koncepcijski i sadržajno bila je promašena. Koncepcijski, jer je morala mnogo ranije da se osmisli i formira, jednako kvalitetno marketinški i medijski sa namjerom da uđe u biračko tijelo DPS-a. Sadržajno da bude jasna, programski precizna sa vrlo decidiranim odgovorima sa kim i kako poslije izbora. Personalno da eksplicira ličnost koja bi mogla biti svojim autoritetom predsjednik države, a ne samo glavnog grada, a ne nikako krenuti od ličnosti iz aktuelne afere (Telekom) , koja je u startu poljuljala koaliciju. Za politiku trećeg puta da bi bila potpuno utemeljena potrebno je 15-20% biračkog tijela. Sa ovako lošim izbornim rezultatom oni nijesu mogli da postave tu veliku konstrukciju preko koje bi DPS prešao u opoziciju. Da su partije vodile glavnu riječ svjedočio je period poslije izbora u kojem nigdje nije bilo Bogojevića, već je sve zavisilo od SDP-a i njihova dva odbornika. Poslije izbora se ispostavilo da su postojale tri verzije trećeg puta. Jednu je imao SDP (da treba pregovarati samo sa DPS -om), drugu Pozitivna (da treba pregovarati samo sa opozicijom) i treća, možda najoriginalnija, g-dina Bogojevića da treba podršku manjinske vlasti tražiti istovremeno i od DPS-a i od opozicije, i da je to jedino smislena manjinska vlast koju bi istovremeno podržali i DPS i opozicija. Koalicija okupljena oko ,,trećeg puta” pokazala se prije kao neuspio eksperiment nego li kao istinska vizija.

MONITOR: Posljednjih nekoliko izbornih procesa karakteriše višemjesečno političko natezanje oko rezulatata, formiranja većine i slično.
JANJUŠEVIĆ: Više od sto godina Crna Gora je u formalnom smislu parlamentarna i ustavna demokratija, a da nikada nije promijenila vlast na izborima. Kancer partitokratizma je razorio svaku instituciju. U takvoj situaciji je jako teško govoriti o politici i institucionalnoj demokratiji. Posljednji izbori u dvanaest opština pokazuju da je ovo više teatar apsurda, beketovskog izraza, nego politički izborni sistem. Uporno čekamo Godoa koji nikako da dođe. Nužnost promjena kao da zavisi samo od političkih partija. Apsurdnost političkog nadmetanja vidi se paralelno kroz funkcionisanje vlasti sa bizarnošću djelovanja koalicije, dok sa druge strane opoziciona nesinhronizovanost, neujednačenost i nesposobnost smjenjivanja vlasti ukazuje na veliku degradaciju našeg društva koje je formalno na vratima Evropske unije.

MONITOR: Da li su s ovakvim odnosima u vladajućoj koaliciji uopšte mogući napreci u tzv. reformama, prvenstveno borbi protiv kriminala i korupcije?
JANJUŠEVIĆ: Iskustva u regionu, a i šire, pokazuju da sistem koji generiše korupciju, afere, nepotizam i ostale društvene anomalije ne može reformisati sam sebe. Jednostavno mora otići u opoziciju da bi prošao kroz političku katarzu, da bi se profiltrirao, pročistio , reformisao i drugačije sagledao i sebe i političku realnost. SPS je morao otići u opoziciju da bi otpočele suštinske reforme u Srbiji, HDZ je morao otići u opoziciju da bi borba protiv korupcije mogla da ima institucionalnu težinu i da bi USKOK bio ono što jeste. Kod nas su to samo kozmetičke promjene kroz razne strategije, akcione planove, komisije, uprave, agencije, ali milimetarskog pomaka nema. Što je DPS duže na vlasti postaje iz izbora u izbore sve grčevitija borba ne za opštine nego i za mjesne zajednice. Zato je jako teško i bolno prihvatiti činjenicu da su izgubljeni jedan Nikšić i Podgorica. I zato su pregovori oko formiranja vlasti u ovim opštinama jako teški, naporni, dugotrajni i na momente besmisleni.

MONITOR: Nakon afere Snimak, a i brojnih nepravilnosti tokom posljednjih lokalnih izbora, očigledno je da je opoziciji vrlo teško da dostigne manjak glasača koji DPS namakne kupovinom glasova, pritiscima na birače i raznim drugim sistemima krađe izbora. Koliko je realno očekivati da opozicija u ovakvim izbornim i postizbornim uslovima osvoji i formira vlast?
JANJUŠEVIĆ: Opozicija je u jako teškoj situaciji. Opozicija već godinama nikako da shvati svoj primarni cilj, a to je smjena vlasti. Jer dok toga ne bude ne mogu da zažive ni njihovi programi i ciljevi. Sve dok se budu takmičili ko će biti najjača opoziciona snaga, ko je tvrđi, a ko mekši opozicionar, čije će sujete prevladati u replikama, davaće legitimitet svemu postojećem kao konstruktivna opozicija ili kako neko kaže kao formalna opozicija, koja ne želi vlast. To nosi veliku opasnost da u situaciji kada dođe do očekivanih promjena veliki dio opozicije potone sa vladajućim strukturama. Zato joj je potrebna prije svega konsolidacija oko minimuma zajedničkog djelovanja, a to je oko smjene vlasti. U suprotnom imaćemo Herceg Novi ili neku novu brutalnu situaciju, jer reakcije nijesu adekvatne.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo