Povežite se sa nama

INTERVJU

KATARINA SARIĆ, KNJIŽEVNICA: Nijesu svi ideali osuđeni na propast

Objavljeno prije

na

Katarina Sarić je rođena na Cetinju. Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću diplomirala je maternji jezik i južnoslovenske književnosti, a potom i filozofiju. U Podgorici je magistrirala socijalnu politiku i socijalni rad. Živi i radi u Budvi kao slobodna umjetnica. Članica je Matice crnogorske, Društva nezavisnih književnika Crne Gore, NVO Džonatan Livingston, Anima i Centar za žensko i mirovno obrazovanje.

 

MONITOR: Vaš roman Caligat in sole (S one strane svjetlosti) je antibajka, ili pomračena bajka, a glavna junakinja sukobljava se sa brojnim socijalnim problemima. Šta Vas je inspirisalo da napišete ovakav za ove prostore originalan roman?
SARIĆ: Prvi dio romana sa ovim, da kažem ,,sunčanim podnaslovom”, posvećen je sjećanju na priče za laku noć iz mog ranog djetinjstva, one prve životne lekcije koje ostaju duboko urezane u mapi svekolikog kasnijeg životnog puta svakog od nas. Sve te priče su nalikovale jedna drugoj, a u osnovi svih njih, kao njihov zajednički arhitekst, bila je jedna savršena bajka: o hrabrom kraljeviću koji spašava začaranu princezu. Moja junakinja Krunoslava provodi život u imaginarnom sljepilu pod čijim nevidljivim štitom traga za krunom u korijenu svog imena, i naravno za muškarcem koji će je spasiti. Antibajka je moj pokušaj demitologizacije stereotipnog kraja (i živjeli su srećno do kraja života…), i to je razlog zbog kojeg svoju romanesknu junakinju suočavam sa brojnim iskušenjima u kojima će najzad progledati i shvatiti da princa nema. Da ona sama mora postati odgovorna za vlastiti život.

MONITOR: Napisali ste dva nastavka ovog romana, odnosno trilogiju – „Tamna strana Mjeseca” i „Caligat in sole: San svih ozvjezdanih očiju”.
SARIĆ: Prvi dio nije bio dovoljan da obuhvati sve aspekte jednog zahvata u mit, kolektivno sjećanje, potragu za identitetom i svrhom življenja. Uz brojne metamorfoze kroz koje glavna (ali ne i jedina) junakinja prolazi na svom egzistencijalnom putovanju, data je i slika mijenjanja jedne kolektivne, društvene svijesti. Dakle, tkivo sva tri tematsko povezana romana objedinjuje dva paralelna toka: individualni i kolektivni. Drugi dio već naslovnom sintagmatikom upućuje na pomračenje. Razlog tome su razni unutrašnji lomovi junakinje koja je odrastala naivno vjerujući u srećan kraj, dočim se zapravo svi njeni veliki ideali kasnije ruše, a ona sama doživljava emocionalni krah (koji je, na kolektivnom nivou, praćen sunovratom zemlje njenog djetinjstva).

MONITOR: Zašto u Vašim romanima dominiraju ženski likovi?
SARIĆ: Ženski likovi zaista jesu dominantni (što nikako ne znači da nema muških), i to upravo zbog bazične ideje romana koja se odnosi na buđenje žene iz mitskog i bajkovitog sna u kojem ona pasivno čeka princa spasioca. Željela sam da poručim svim ženama sa naših prostora (time i sebi kao autorki) kako, uprkos činjenici da još živimo u dominantnom muškom svijetu, da se, ipak,same moramo izboriti za svoje mjesto pod suncem. Muškarac je tu da pruži podršku i ljubav, a ne da bude shvaćen u kontekstu spasioca u čijem će zagrljaju početi i završiti sav svijet žene.

MONITOR: Jednom ste rekli da su Vaše knjige namijenjene čitaocima koji gledaju svijet drugim očima, kao i Vi. Šta to znači, kakav je to Vaš pogled?
SARIĆ: Naslov koji objedinjuje trilogiju: Caligat in sole, doslovno znači slijep pod suncem. Radi se o naivnom pogledu na svijet, onom kroz koji se gleda kao kroz prizmu velikih i zamagljenih ideja, mitske prošlosti, nostalgije, romantizma… Ujedno je to pogled sa prozora kule od slonovače, onaj koji nema čvrsto uporište u realnosti. Ne kažem da su svi ideali osuđeni na propast, naprotiv, više je riječi o pomirenju dva svijeta (imaginarnog i realnog). A to se upravo događa u trećem romanu u kojem zvijezda iz podnaslova simbolički spaja ono što je u prethodna dva bilo bolno razdvojeno…

MONITOR: Čitanjem Vaših knjiga nije teško zaključiti da imate i filozofsko obrazovanje. Koliko Vam je to prednost u odnosu na pisce koji nemaju takvo obrazovanje?
SARIĆ: Pošto sam profesorica filozofije (a i književnosti), nijesam mogla da sakrijem opsesivne vlastite potrage za velikim metafizičkim tajnama kojima sam kroz studiranje bila posvećena. Znate, studiranje filozofije je po mnogo čemu osobeno. Sam korijen njen upućuje na strast (izvorniju od ljubavi prema mudrosti kako se često misli), a kada vam se ta strast jednom u krvi nastani, teško je više možete izbaciti iz sebe. Tako da nijesam baš sigurna da je to prednost, više opsesija koja vas stalno nagoni da prekoračujete granice empirije, odvodeći vas u svijet permanentne misaone avanture. Mada, kada je riječ o literarnoj fikciji, nesumnjivo joj priznajem prednost.

MONITOR: Kako reagujete kad kritičari pomenu žensko pismo, odnosno kada književnost ocjenjuju i dijele prema polu autora…
SARIĆ: Žensko pismo se kod nas vrlo često koristi u pejorativnom smislu, i to kao pandan mačoizmu. Smješteno u ovakav kontekst, ono mora zadobiti konotacije neozbiljnog, patetičnog i trivijalnog. Međutim, ako se tumači u ključu francuskih filozofa, recimo Deride ili Deleza, pisati ženski podrazumijeva jednu finu fleksibilnost forme i stila, lepršavost izraza (poput podatne i meke ženske ruke…). Ovakav stil se poredi sa metaforom Borhezovog vrta razgranatih staza, dakle, upravo suprotno predrasudama i stereotipima ustaljenih klišea.

MONITOR: Kakvo mišljenje o crnogorskoj književnosti i o savremenim crnogorskim piscima ima zemljakinja Mirka Kovača – i Vi ste porijeklom iz Petrovića?
SARIĆ: Na sam pomen našeg velikog pisca ne mogu a da ne iskažem iskreno divljenje njegovoj vještini poniranja u najdublje tajne, kako ljudske duše, tako i filogenetskog pamćenja, folklornog, mitskog, fantastičnog…Možda ovdašnjim piscima upravo nedostaje pomenuto, nekako mi se čini da danas sve manje ima fikcije i uobrazilje, a da dominiraju realni, dokumentarni i istorijski žanrovi.

MONITOR: Šta trenutno pišete?
SARIĆ: Upravo završavam roman koji je svojevrsna literarna varijacija čuvene legenda koja se vezuje za Pitagoru. Vjerujem da će čitaoci prepoznati da je riječ o reinkarnaciji, tačnije o preseljenju duša. Roman ponovo ima simbolički naslov: Nađa, uspori… (zgazićeš pticu!) . Ovog puta se bavim velikom temom – slobodom. Kako postati i ostati slobodan u materijalnom svijetu današnjice i naročito kako izgraditi autentičnost u dobu u kojem vladaju uniformisani stilovi života.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo