Povežite se sa nama

FOKUS

DRAGSTOR KOD MILIVOJA: Sloboda za kusur

Objavljeno prije

na

10051315-svetozar-marovic

Nakon Miloša Marovića, još jedan ,,znameniti” Budvanin priznao je svoju krivicu, ispregovarao kaznu, i izašao iz zatvora u Spužu da ,,u krugu familije” sačeka odluku Višeg suda o (ne)prihvatanju Sporazuma sa Specijalnim tužilaštvom.

Lazar Rađenović, nekadašnji predsjednik Opštine Budva priznao je pred Specijalnim tužilaštvom krivično djelo zloupotreba službenog položaja u pet poslova kojima je Budva, nezvanično, oštećena za blizu 30 miliona eura. I nagodio se da, za kaznu, u zatvoru provede dvije godine i u budžet uplati 30 hiljada eura.

Prethodno je Miloš Marović sa tužilaštvom napravio dogovor prema kome je priznao krivicu za djela iz oblasti privrednog kriminala koja su mu stavljena na teret i prihvatio kaznu od godinu dana zatvora i 380 hiljada eura. Prema do sada poznatom – ni tužilaštvu koje je zaključilo ovaj sporazum nije do kraja jasno iz kojih će to sredstava Marović platiti dogovorenu globu, odnosno, nije isključena mogućnost da on svoju kaznu plati novcem stečenim kriminalnim aktivnostima za koje je osuđen!?

Sve to je stvorilo prostor za brojne dileme i spekulacije.

Relativno mali iznos dogovorene novčane kazne Lazaru Rađenoviću advokat Željko Đukanović pravda tvrdnjom da njegov klijent nije imao nikakve materijalne koristi od učinjenih zloupotreba. ,,Specijalno tužilaštvo ni jednim provedenim dokazom nije ukazalo da je Lazar Rađenović stekao bilo kakvu protivpravnu imovinsku korist za sebe i sebi bliska lica. Da jeste, njegova imovina bi vjerovatno bila privremeno, a na kraju i trajno oduzeta”, pojasnio je Đukanović.

Ovo objašnjenje, međutim, sadrži makar jednu strukturnu grešku: među desetak uticajnih Budvanki i Budvana koje je policija, po nalogu Specijalnog tužilaštva, privela u minulih šest mjeseci, nema nikoga čija imovina je privremeno oduzeta ili je, makar, stavljena sudska zabrana raspolaganja istom. To bi, analogno tumačenju advokata Đukanovića, moglo da znači da u spornim budvanskim poslovima nikakvu imovinsku korist za sebe i svoje bližnje nije pribavio niko od 15-ak do sada privođenih i osumnjičenih (optuženih). Đe su, onda, ti silni milioni?

Komentarišući Sporazum sa Marovićem, Specijalni tužilac za organizovani kriminal Milivoje Katnić objašnjava da je on zakonit i da tužilaštvo od njega ima znatne koristi. ,,Kada su Marović i njegov branilac predložili tužilaštvu da sklopimo sporazum o priznanju krivice, mi smo detaljno ispitali da li su ispu-njeni uslovi za to. Tužilaštvo je za to prije svega bilo motivisano činjenicom da ćemo iz potpunog priznanja okrivljenog saznati činjenice za dokazivanje kri-vičnih djela drugih počinilaca i onih koje dosad nismo otkrili”, objašnjavao je Katnić. Pitanje – odakle Maroviću novac da plati kaznu, ostalo je bez preciznog objašnjenja.

,,Vrši se identifikacija imovine okrivljenih, a nakon sprovedenog postupka procijeniće se i koliko je ko pribavio protivpravne imovinske koristi, nakon če-ga će se vršiti proširena finansijska istraga”, naveo je specijalni tužilac. Mogao bi se izvući zaključak – nadamo se pogrešan – da tužilaštvo u pregovore o priznanju krivice sa optuženima i osumnjičenima ulazi a da prethodno nije utvrdilo makar koliko je ko od njih imao koristi iz nezakonitih poslova.

Zato se mogla očekivati bura kritika koju su podigli dogovori sa Marovićem i Rađenovićem.

,,Sporazumno priznanje krivice Miloša Marovića predstavlja amnestiju za učešće u milionskoj korupciji, ali i podstrek i njemu i drugim licima da ubuduće nastave sa istim krivičnim djelima”, naveli su iz MANS-a.

Njihove kolege iz NVO Alternativa otišli su i korak dalje podnoseći krivičnu prijavu protiv NN lica iz Vrhovnog državnog tužilaštva ,,koje je uticalo na sklapanje ovih sporazuma u ime države na štetu njenih poreskih obveznika”.

Iz Alternative navode da se ,,ovim sporazumom podstiču krađa i koruptivne radnje u okviru državne administracije i motiviše svaki budući zaposleni u državnoj administraciji da vrši krivične radnje”. Konačno, oni su tužilaštvu spočitali ono što ovih dana mnogi misle, ali ne žele naglas da kažu: ,,Ovi ustupci su napravljeni da bi Svetozar Marović ćutao u daljem postupku protiv njega”!

Postoji dovoljno argumenata da bi se ova (hipo)teza potvrdila. Problem je što ne manjka ni onih koji je ruše. Ne treba objašnjavati svu korist koju bi porodica Marović imala ukoliko bi se njeni najmlađi optuženici (Svetozarevi sin i kćerka) iz Spuža vratili u Budvu, odnosno na Cetinje, bez javnog bručenja na sudu i uz relativno malu – a u svakom slučaju za njih podnošljivu i prihvatljivu – kaznu.

Sa druge strane, pokušajmo sagledati stvari i iz vizure tužilaca: ukoliko sud prihvati promovisani Sporazum, Miloš Marović će za nepuna tri mjeseca preći put od uvaženog mještanina sa gomilama lako stečenog novca do osobe koja je priznala saučesništvo u višemilionskim pljačkama. Potom će samo od dobre volje lokalnih budvanskih čelnika, i diktata njihovih mentora iz Podgorice, zavisiti da li će Marovići i njihovi pomagači ostati bez najvećeg dijele svoje imovine vraćajući Budvi i Budvanima ono što su im prethodno oteli.

Alternativu ovakvom raspletu događaja imali smo priliku da vidimo i sredinom ove nedjelje. Tada je, naime, iz Apelacionog suda stigla vijest da je po treći put ukinuta osuđujuća presuda u predmetu Zavala. Dakle, ni pet godina nakon hapšenja i podizanja optužbe bivši predsjednik i potpredsjednik SO Budva Rajko Kuljača i Dragan Marović nemaju osuđujuću presudu, iako ih je sud u sva tri prethodna suđenja oglasio krivima. Sada će konačnu odluku donijeti Apelacioni sud. I šta ako optuženi – uz nesporne zloupotrebe tokom radova na Zavali – budu oslobođeni kao što to najavljuju njihovi advokati? Da li će u tom kontekstu odluke Katnića i njegovih saradnika imati drugačiju specifičnu težinu? Naravno, pod uslovom da sud prihvati postignute nagodbe. Ili bi i ovi procesi mogli proći kao slučaj Zavala?

Poslanik Nebojša Medojević tvrdi da je specijalni tužilac svojim odlukama ušao u zonu krivične odgovornosti.

,,Specijalni tužilac se ovakvim pristupom ozbiljno poigrava pravnom državom i pretvara krivični postupak u najobičniju pijačnu trgovinu. Ovakve tragične pogodbe tužilaštva sa pripadnicima organizovane kriminalne grupe iz Budve predstavljaju školski primjer zloupotrebe ovlašćenja i ugrožavanja ustavnog poretka zemlje i šalju opasnu sliku građanima da se kriminal i korupcija isplati”, konstatuje Medojević, ,,Specijalni tužilac Katnić bi morao da vodi računa da su i njegove odluke podložne provjeri i preispitivanju i da bi mogao i krivično odgovarati zbog njih.”

Prilika je da podsjetimo kako i Medojević, odnosno trećina crnogorske opozicije, imaju možda nenamjerne, ali ozbiljne zasluge za ono što se dešava ovih dana.

Skupština Crne Gore je prošlog ljeta usvojila izmjene i dopune Zakonika o krivičnom postupku čime su, pored ostalog, promijenjena pravila za Sporazum o priznanju krivice. Zbog odsustva 13 opozicionih poslanika nije prošao amandman Snežane Jonice i Draginje Vuksanović u kojem su bila nabrojana krivična djela za koja nije moguće sklopiti sporazum. Na tom popisu bila su i krivična djela protiv izbornih prava i pranje novca, krivična djela sa elementima organizovanog kriminala, zloupotrebe službenog položaja, protivzakoniti uticaj, primanje i davanje mita, ubistvo, teško ubistvo, obljuba nad nemoćnim licem, obljuba nad djetetom ili obljuba zloupotrebom položaja.

Šta je tu je. Na snazi je ostao predlog DPS-a da se može pregovarati sa počiniocima svih krivičnih djela izuzev za terorizam i ratne zločine. A mi se sada čudimo što se visoki funkcioneri DPS-a danas koriste tim propisom. Valjda smo mislili da su oni slučajno usvojili taj propis. Za ne daj Bože.

Nekad moćni Budvani u društvu svodnika i narkodilera

Ukoliko nadležni sud prihvati sporazume o priznanju krivice koje je Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal zaključilo sa Milošem Marovićem i Lazarom Rađenovićem, oni će se naći u ,,biranom” društvu podvodača, svodnika i narko-dilera koju su slične sporazume o priznanju krivice već dogovorili sa Osnovnim i Višim tužilaštvom, uz saglasnost nadležnog suda.

Ne treba isključiti mogućnost da se makar neki od pomenutih Budvana – po opisu kriminalnih poslova u kojima su učestvovali i koje su priznali – od ranije poznaju sa koleginicom sa one strane zakona Željkom Rolović, zvanom Madam (umjetnički nadimak Lutka). Rolovićeva je jesanas priznala da je organizovala lanac prostitucije u stanovima, hotelima i jahtama na primorju, zbog čega joj je u Osnovnom sudu u Kotoru, nakon potpisivanja Sporazuma o priznaju krivice, izrečena novčana kazna od 2.500 eura.

Prošle godine, takođe pred Osnovnim tužilaštvom u Kotoru, Sporazum o priznaju krivice prihvatio je i Rade Božović, vlasnik budvanskog lokala San Remo. On je pristao na 100 dana zatvora kao kaznu za organizovanje prostitucije i ilegalno držanje oružja. Njegovi pomagači Miloš Vlahović i Marko Jovanović takođe su priznali krivicu i osuđeni su na po mjesec dana zatvora.

Rade Božović se, krajem godine, ponovo našao u statistici sporazumnog priznaja krivice. Ovog puta kao vlasnik podgoričkog noćnog kluba Valentino Božović i njegovi saradnici Nebojša Drakić i Darko Vlahović priznali su kriminalno udruživanje, posredovanje u vršenju prostitucije i nedozvoljeno držanje oružja, zbog čega je Božović dobio pet mjeseci zatvora a Drakić i Vlahović novčanu kaznu od 1.500 eura.

Sa podgoričkim tužilaštvom jesenas se sporazumjelo i 14 optuženih za krijumčarenje ljudi. Dobili su ukupno 13,5 godina zatvora (u prosjeku, manje od 12 mjeseci po glavi) priznajući da su učestvovali u krijumčarenju 138 azilanata.

Dragan R. Adžić i Dragan I. Rnković sporazumjeli su se sa Višim tužilaštvom u Podgorici da ih šverc kilograma marihuane košta po godinu zatvora. Njihov ,,kolega” Pavle M. Martinović dogovorio je kaznu od dvije godine i dva mjeseca zatvora priznajući šverc pet kilograma marihuane i ,,stvaranje kriminalne organizacije”.

Ako nekome smeta to što se članovi viđenijih budvanskih familija stavljaju u isti koš sa bludnicama, makroima i narko-dilerima, treba imati na umu – to društvo birali su sami. O čemu svjedoče njihova priznanja i dogovoreni Sporazumi o priznanju krivice.

Statistika, navika, panika

Prema statistici koja je javnosti predočena sredinom prošle godine državni tužioci su, za pet godina, zaključili samo 74 sporazuma o priznanju krivice. Od toga je sud odbio četiri, navela je sutkinja Vrhovnog suda Svetlana Vujanović, ,,Ovaj Institut nije ostvario očekivanja u pogledu smanjenja broja predmeta i omogućavanja tužiocu da na jednostavan i brz način riješi ove predmete”.

Nezadovoljni su bili i advokati. Jedan od uočenih problema je, prema riječima Gorana Rodića, to što se „po našim propisima može pregovarati sa tužiocem samo o kazni dok je u korijenu tog Instituta, na Zapadu, da sa tužiocem pregovarate i o činjeničnom opisu djela i o kvalifikaciji djela.”

Konačno, na manjkavosti ovog propisa – baš onakve sa kojima se danas suočavamo upozoravali su pravnici sa bogatim iskustvom, poput sudije Vrhovnog suda Čedomira Bogićevića. On u autorskom tekstu objavljenom u Vijestima u septembru 2014. opominje: ,,Sporazumno priznanje krivice je procesno-pravna konstrukcija krivično-procesnog sistema koja je antičovječna i s pogledom na crnogorski moralni kodeks, kao društvenu aksiologiju vjekova, ali i na Kantov kategorički imperativ, nemoralna ustanova koja odudara od strukturne vrijednosti pravde i koja kao ustanova predstavlja zloćudni tumor što razara ionako krhko tkivo dokazne procesne strukture…” . Bogićević zaključuje: ,,Ova ustanova ne može da se primi na crnogorsko jurističko tlo, jer je u dubokoj suprotnosti sa njenom pravnom, moralnom i socijalnom kulturom”.

Upozorenja su stizala i iz američkog pravosuđa, iako se tamo sporazumnim priznanjem krivice okonča oko 90 odsto predmeta koje tužilaštvo pokrene pred saveznim sudovima.

Bivši savezni tužilac u Vašingtonu Nikolas Mensfild je, prije nepune dvije godine, gostujući u Crnoj Gori objašnjavao da i predmeti organizovanog kriminala i korupcije mogu imati epilog na osnovu dogovora između tužioca i okrivljenog, ali samo u slučaju da tužilaštvo nema dovoljno jak slučaj protiv korumpiranog zvaničnika.

,,Slučajevi koji uključuju organizovani kriminal i korupciju su često među predmetima visokog profila koji stavljaju tužioca pod lupu javnosti. U takvom kontekstu, bilo bi javno i profesionalno neprijatno, ali i potencijalno štetno za karijeru tužioca da se dogovori sa osumnjičenim, s obzirom na to da u tim slučajevima javnost takve kazne smatra za previše blage”.

Nova hapšenja u Budvi

U četvrtak, neposredno pred izlazak ovog broja Monitora, po nalogu tužilaštva izvršena su nova hapšenja u Budvi. Prema nezvaničnim saznanjima Televizije Vijesti radi se o najmanje šest osoba, među kojima su Borislav Delić, bivši telohranitelj Svetozara Marovića i osnivač kompanije za obezbjeđenje Perjanik, Milo Klisić, Novka Baćević, Katarina Radišević, i državljanin Njemačke Ginter Faust. Iz policije je saopšteno da su uhapšeni ,,izvršili više produženih krivičnih djela zloupotreba službenog položaja putem pomaganja na organizovan način”. ,,Hapšenje šest osumnjičenih lica je nastavak započetih tužilačko – policijskih aktivnosti u predmetima WTE, Bulevar Bečići i Copyright kojima je Opština Budva oštećena za višemilionski iznos”, navodi se u saopštenju policije. Slučaj WTE odnosi se na posao izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Budvi, kojim je, kako su mediji ranije izvještavali, Opština Budva oštećena za 8.000.000 eura.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo