Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Ksenija CICVARIĆ- Crnogoski ,,Slavuj sa Ribnice”, pjevačica i baštinarka crnogorske izvorne pjesme i narodne kulture.

Ksenija Cicvarić rođena je u Podgorici 1929. godine, od oca Radivoja Bracovića i majke Simone Zlatičanin. U Podgorici je Ksenija završila gimnaziju.

Šezdesetih godina XX vijeka, započela je pjevačku karijeru u Radio Titogradu, a kasnije nastavila u Radio Beogradu u ansamblu poznatog i slavnog Carevca. Imala je 27 godina kad se prijavila na audiciju Radio Titograda.

„Bila sam već udata i imala sam dvoje đece; radila sam u banci na prebrojavanju novčanica. U to vrijeme Radio Titograd je raspisao konkurs za audiciju. Prijavila sam se, jer sam željela da pjevam u horu. Bilo je to slavno vrijeme titogradskog radio hora kad je dirigent bio Marko Rivijera. Na audiciji mi je bio i Janika Balaž. Primili su me s oduševljenjem i tako je počelo moje drugo poglavlje u životu“ (Ksenija o početku karijere na Radiju Titograd).

Izazivala je pažnju svojim pjevačkim sposobnostima, bila je pouzdan prijatelj i divan kolega. Zbog svojih vrlina i talenta dobila je nadimak ,,Slavuj sa Ribnice”.

Život Ksenije Cicvarić nije bio lak i jednostavan. Veoma mlada doživjela je tragedije koje je liječila pjesmom. U njenom se glasu ośeća dramatičnost, odmjerenost, toplina. Za Kseniju pjesma je bila život, a pjevanje je značilo živjeti.

Sa ponosom je nosila crnogorsku nošnju i pjevala crnogorske izvorne pjesme: ,,Mlada Jelka”, ,,Oj vesela veselice”, ,,Milica jedna u majke”, ,,Sejdefu majka buđaše” i druge.

Pjesmom je sačuvala veliki dio blaga crnogorske kulturne baštine.

Jedanaestog februara 1997. godine, u 72. godini života, umrla je Ksenija Cicvarić.

,,Njeno ime izgovaram s velikim poštovanjem. Zaslužila je da se nje śećaju sve generacije. I dan-danas kad čujem neke njene pjesme dođe mi da zaplačem. Još se nije rodio neko ko će ovu vrstu muzike otpjevati tako dobro kao Ksenija” – Branka Šćepanović.

Ksenija VUJOVIĆ-TOŠIĆ – Prva akademska slikarka, profesorica likovne umjetnosti (Trst, 1930 – 1990, Podgorica).

Rođena je u slikarskoj porodici u Trstu. Nakon završetka rata, njena porodica se seli na Cetinje. U tom periodu intenzivira se njena ljubav prema slikarstvu.

Ksenijin otac, Savo Vujović, bio je istaknuti slikar, grafičar i karikaturista i jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Po dolasku na Cetinje radio je kao profesor umjetničke škole. Na Cetinju Ksenija završava osnovnu i srednju školu. Iz ljubavi prema slikarstvu, odlučuje da upiše studije likovnih umjetnosti.

Na studije odlazi u Ljubljanu đe završava osnovne studije na Akademiji likovnih umjetnosti 1953. godine i to u klasi akademskog slikara Franca Mihaliča. Željna usavršavanja, Ksenija na istoj akademiji završava i magistarske studije 1955. godine. Akademija za slikarstvo dodijelila joj je nagradu kao najboljem studentu. Za svoj talenat dobila je i istaknutu Prešernovu nagradu (1954.) sa samo 24 godine.

U Sloveniji je radila kao pripravnica za likovno vaspitanje. Nakon dvije godine, vraća se u Crnu Goru, započinje rad kao slikarka-dekoraterka u ,,Lovćen filmu’’ i asistent Antona Lukatelija. Članica Udruženja likovnih umjetnika postala je 1956. godine. U Crnoj Gori radila je kao profesorica likovne umjetnosti.

Izlagala je širom Crne Gore i Evrope, kako kroz samostalne, tako i kroz kolektivne izložbe. Njeni radovi obišli su svijet – od Francuske, Rumunije, Austrije, Danske do Turske, Egipta i mnogih drugih zemalja.

Svoj rad pretežno je bazirala na crtežima, grafici, ilustracijama i vinjetama. Slikala je pejzaž pročišćenim, svijetlim koloritom i malim brojem poteza. Ksenija se nakon udaje posvetila porodici, no ipak, nije zapostavljala ni slikanje.

,,Ja sam domaćica i majka, i malo vremena mi ostaje za slikarstvo. Dan brzo prođe i paletu uzimam uveče. Ponekad radim po čitavu noć. To je dokaz da iz ljubavi i samopožrtvovanjem prilazim slikarstvu”.

Pored slikanja, Ksenijina ljubav bila je prosvjeta. Godine 1974. dobija mjesto profesora likovne umjetnosti u Tehničkom školskom centru. Od 1958. živi i radi u Podgorici kao slobodna umjetnica. Povremeno je boravila u Italiji i Francuskoj.

Njena poslednja retrospektivna izložba održana je 1994. godine u Podgorici.

Dobitnica je i nagrade Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. novembar“ (1967), kao i nagrade Skupštine opštine Cetinje (1974).

Ksenija je preminula u Podgorici u 69-oj godini života.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović Svetlana Lola Miličković

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Jelica MAŠKOVIĆ – Narodna heroina, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu Kolašinu. Poslije toga nastavila je učenje u Domaćičkoj školi u Nikšiću. Pod uticajem oca Novice i strica Mijata rano se uključila u revolucionarni pokret. Njen stric Mijat je, kao student prava, pošao da se bori u Španskom građanskom ratu đe je i poginuo.

To je još više učvrstilo Jelicu da istraje u borbi za pravedniji poredak. Uoči rata primljena je u SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije). Bila je veoma agilna u radu sa mladima u pripremama za Trinaestojulski ustanak. Od prvoga dana ustanka sa čitavom porodicom uključila se u Komski partizanski odred. Zajedno sa saborcima ušla je u sastav Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade, kojom je komandovao Peko Dapčević. Postala je desetar i jedan od istaknutijih, neustrašivih boraca.

Po śedočenjima, prilikom borbe kod Bugojna, u Bosni, bila je „u grupi od 12 odabranih bombaša, čime je potvrdila mišljenje drugova u četi da je jedan od njenih najboljih boraca”. Nakon toga Jelena je postala puškomitraljezac i dobila je čin desetara.

Partizani su nastavili borbe pokušavajući da oslobode pojedina mjesta u Bosni. Nastojali su da likvidiraju ustaški garnozon u Kupresu. Prilikom prvog napada na Kupres, 11. jula 1942., koji nije dao uspjeha, Jelica je pokazala izuzetnu hrabrost. Ustaše su pokušale da opkole ranjenike i zaštitnicu. Zajedno sa svojim komandirom, Jelica je rafalima pokosila prve redove i zadržavala neprijatelje, dok se bataljon nije izvukao iz opsade. O žestini borbi za Kupres govori i podatak da je prilikom napada na ustaške položaje poginulo 8 boraca iz Jeličine desetine.

Nekoliko dana kasnije Jelica je junački završila svoj mladi život. Tokom drugog napada na Kupres, 13/14. avgusta 1942., bila je teško ranjena u nogu. Uprkos nastojanjima bolničarke Ikonije Radović da je izvuče, Jelica joj nije dozvolila, da se Radovićka ne izloži smrtnoj opasnosti. Onda je Jelica Mašković Jeja, da živa ne padne u ustaške ruke, aktivirala bombu i hrabro otišla u legendu.

Proglašena je za narodnog heroja 20. decemba1951, kao jedna od najmlađih iz Crne Gore.

Nadira MUMINOVIĆ-ĐURAŠKOVIĆ – Članica grupe Žene pod feredžom, borkinja za ženska prava, prava muslimanki i emancipaciju, učesnica NOB-a.

Jedna je od četiri muslimanke iz Gusinja koja je bila učesnica Narodnooslobodilačke borbe. Nadira je prva žena iz plavsko-gusinjskog kraja koja je odbacila feredžu i zamijenila je partizanskom kapom s petokrakom. Bila je izuzetno hrabra žena, o čijoj plemenitosti i žrtvi se i danas priča u gusinjskom kraju. Na osnovu raspoloživih podataka saznali smo da je bila jedina muslimanka iz Crne Gore koja je zbog Informbiroa preko tri godine provela u zatvorima na Cetinju, Kotoru, logorima Sveti Grgur i Goli otok. Prije i tokom pristupanja u partizane Nadira je organizovala razne akcije, i radila na emancipaciji unutar svoje zajednice. Tokom rata se borila za bolji položaj žena i njihovu ravnopravnost, bila je otvoreno protiv običaja koje žene postavljaju u podređen položaj u odnosu na muškarce. Nadira je bila aktivistkinja ilegalne grupe ,,đevojaka pod feredžom”. Pored Nadire u toj grupi, kao i u ratu, učestvovala je i njena sestra Fadila. ,,Neka Gusinjanke budu prve” – govorile su muslimanke koje su skinule feredžu. Skidanje feredže i pristupanje partizanima bio je događaj od velikog značaja. Zbog njihovog aktivizma i njihovih ubjeđenja porodice su često bile zlostavljane i maltretirane od muslimanske milicije. Nadira je stilom i načinom života prkosila ustaljenim pravilima života. Borila se, ne samo za prava žena, nego čovjeka uopšte. Na terenu je organizovala sastanke na kojima su dogovarali razne akcije i distribuciju propagandnog meterijala. Dogovarali su se kako da na najbolji način pristupaju stanovništvu kao i tretman prema izdajnicima. Tokom rata Nadira je dobrovoljno postala veza na jednom od najopasnijih terena između srezova i, kako kažu njeni saborci, teško da bi koji muškarac u tom vremenu htio i smio da se prihvati tog posla. Književnik Dušan Kostić pričao je o tome kako mu je Nadira davala podatke o kretanjima neprijateljskih jedinica i da niko nije mogao ni da pretpostavi da iza toga stoji ova hrabra žena. Njihov odlazak u partizane je dočekan sa velikim oduševljenjem i poštovanjem. To je bila svojevrsna revolucija u revoluciji.

Nadira je sa drugaricama i nakon rata obavljala vojne zadatke. Koliko su bile poštovane govore i svjedočenja da su bile štićene kuda god su prolazile, a Vasojevići su znali svojim tijelima da ih štite kako ih ni geler neprijateljski ne bi pogodio dok prolaze kroz njihov kraj. Po izvještajima, Vrhovnog štaba i vojno-političkog rukovodstva Crne Gore, konstatovano je da je u Crnoj Gori u tom periodu vođena najživlja i najuspješnija gerilska aktivnost upravo u Vasojevićima.

,,Nadira – žrtva dvije ljubavi”, kako je zabilježeno u dokumentarnom filmu o njoj, od 1942. godine bila je članica SKOJ-a, od 1945. godine KPJ-a. Nakon oslobođenja bila je članica OK KP-a Gusinje, delegat Osnivačkog kongresa KP Crne Gore, kandidatkinja za članicu Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije i veoma vrijedan i cijenjen akcijaš.

Milovan Đilas je kasnije u pričama u Londonu pisao o susretu s njom. ,,Došao sam na rijeku Ljuču, 1947. da lovim ribu prepoznali smo se pa sam je pitao: “Jesi li ti ona što je skinula feredžu?” Pozvao sam je na kafu, a ona mi je odgovorila: – Ne, Vi ćete kod mene da svratite na kafu i čašu rakije.” Niti je ona otišla s njim na kafu, niti je on došao na čašu rakije, ali su se pozdravili kao prijatelji.

Sa rezolucijom Informbiroa, 1948. godine došle su i Nadirine nevolje. ,,Sukob sa Informbiroom mi je veoma teško pao. Nijesam mogla da razaberem što se to zbiilo… Nijesam mogla ništa da kažem ni protiv Sovjetskog Saveza ni protiv naših. Zbog toga sam se povukla…”

Sedamdesetih godina dvadesetog vijeka Nadira se vratila u članstvo Komunističke partije Jugoslavije i nastavila da živi u svom kraju kao jedna od najuglednijih stanovnica Gusinja.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Vukosava MIĆUNOVIĆ –  Narodna heroina, nositeljka partizanske spomenice 1941. godine kao i više ratnih odlikovanja.

Rano se opredjeljuje za napredni radnički pokret i uz svoju braću učestvuje u pripremama Trinaestojulskog ustanka. Kao omladinka učestvovala je u pozadinskim akcijama – nosila je hranu borcima i održavala vezu između ustaničkih odreda. U oktobru 1941. godine stupila je u organizaciju Crnogorske narodne omladine. Zajedno sa Đinom Vrbicom, članicom Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru išla je na Omladinsku konferenciju u Katunsku nahiju. Poslije bratove pogibije u bici za Pljevlja, Vukosava odmah stupa kao borac u Velestovsku partizansku četu.

Početkom 1942. godine primljena je u članstvo KPJ-a. Kao partizanski borac učestvovala je u borbama na Zagredi, nešto kasnije na Zagaraču, đe joj je poginuo i drugi brat. Posle bratove pogibije, nastavila je borbe sa Lovćenskim udarnim bataljonom. To su bile teške odstupne borbe sve do Grahova. Na Droškorici, u toku borbi za zauzimanje četničkog utvrđenja, đe je učestvovala kao bombaš, bila je ranjena u ruku. Poslije ranjavanja nalazila se u bolnici Lovćenskog partizanskog odreda, a poslije formiranja IV crnogorske proleterske udarne brigade, 11. juna 1942. godine stuplila je u Treću četu Drugog bataljona. Postaje neustrašiva u svim borbama, a u borbama na Kupresu i Bugojnu njeni podvizi zadivili su mnoge. Sama je ušla u grad i uspjela iz obruča da izvuče drugove koji su ostali iza čete. Za ovaj podvig, kao i junaštvo iskazano u prethodnim borbama Vukosava je bila pohvaljena od strane Vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita.

Za vrijeme bitke na Neretvi, najteže borbe sa Njemcima vodili su na Vilića gumnu. Tada je njen bataljon izvršavao naređenje Vrhovnog štaba – da Njemce moraju zadržati po svaku cijenu, kako bi se spasili ranjenici u Prozoru. Bataljon je izdržao jedanaest neprijateljskih juriša i pretrpio velike gubitke. Čitava komanda Treće čete je izginula, izuzev Vukosave koja u tom teškom i tragičnom trenutku preuzima komandu nad prorijeđenom četom, na položaju je ostalo svega devet boraca, koji su uspjeli da izdrže napade neprijatelja do dolaska pojačanja.

Herojske podvige Vukosave Mićunović u njenoj ratnoj biografiji opisao je književnik Čedo Vuković.

Nakon bitke na Sutjesci, Vukosava je bila članica Politodjela i rukovodilac SKOJ-a u brigadi, a potom je bila upućena u Crnu Goru, đe je određena za članicu Okružnog komiteta SKOJ-a za Cetinje. Delegirala je Prvim kongresom Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Crne Gore u Kolašinu 1943. godine, kada je i izabrana za članicu Zemaljskog odbora. Tokom 1944. godine bila je sekretarka Okružnog komiteta SKOJ-a na Cetinju. Učestvovala je i na Drugom kongresu USAO-a Crne Gore na Cetinju, kada je izabrana za članicu Sekreterijata Zemaljskog odbora i članicu Pokrajinsk-g komiteta SKOJ-a za Crnu Goru.

Poslije oslobođenja zemlje, 1945. godine bila je aktivna društveno-politička radnica u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori: bila je članica CK SK-a Crne Gore, republička i savezna poslanica, članica Izvršnog vijeća Skupštine SR CG.

Nositeljka je Partizanske spomenice 1941. godine i ostalih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su: Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem i Orden zasluga za narod za zlatnom zvijezdom. Za Narodnog heroja proglašena je 10. jula 1952. godine.

Joka BALETIĆ – Bila je borkinja i revolucionarka.

Iako veoma mlada, Joka Baletić se, još kao gimnazijalka na početku Drugog svjetskog rata uključila u borbu za oslobođenje. Bila je borkinja Rudinsko-trepačkog partizanskog bataljona. U četvrtom udarnom bataljonu Nikšićkog NOP odreda bila je četna bolničarka. Nakon borbe sa četnicima, na Kablenoj Glavici kod Nikšića aprila 1942. godine, zarobljena je zajedno sa svojim saborcem, komesarom čete Ljubom Čupićem. Odvedeni su u zatvor pod Bedem. Znala je da je čeka osuda na smrt. Zato je željela da i tada pokaže prkos i hrabrost, da neprijatelja s prezirom gleda u oči. Željela je da ponosno ode u smrt, lijepo obučena. Sestra Neda Babić joj je za tu priliku poklonila crvenu haljinu i svilene čarape.

Na javnom suđenju u zgradi pozorišta u Nikšiću okupio se veliki broj građana. Kada su je uveli u salu/sudnicu, Joka je uzdignute glave ušla i sa stisnutom pesnicom uzviknula: „Smrt fašizmu!“ Sudija je naredio prisutnim stražarima da je izudaraju. Na pitanja je odgovarala odsječno i hrabro, govoreći tužiocu da laže. Mnogi od prisutnih neprijatelja bili su zadivljeni njenom hrabrošću. Italijani su htjeli da je osude na „doživotnu robiju” jer je bila maloljetna, ali su četnici odlučili da je osude na smrt vješanjem. Kao otežavajuću okolnost uzeli su to što je puška, koju je imala kod sebe kada je uhvaćena, imala veliki broj zareza na kundaku, što su tumačili kao broj Italijana koje je ubila. To je uzeto kao dokaz da bi presuda bila oštrija, iako je puška koju je Joka nosila bila oteta od neprijatelja i ko zna ko je te zareze urezivao i šta su oni značili. Joka je na to odgovorila herojski: „Pušku sam dobila kao borac Narodnooslobodilačke vojske.” Presudu na smrt primila je s prezrivim osmijehom.

Takav prezir i prkos iskazala je i kada su je poveli na vješala, 9. maja 1942. godine, istoga dana kada je strijeljan i njen saborac Ljubo Čupić. U simboličkoj bluzi crvene boje klicala je slobodi sa podignutim svezanim rukama. Nije dozvolila da joj dželat stavi omču oko vrata, već ga je nogom odgurnula govoreći: „Nijesi dostojan da mi stavljaš omču oko grla. Ja ću sama!”

Njeno herojsko držanje na suđenju i javnom vješanju ostalo je kao primjer mlađim naraštajima kako se daje život za slobodu. Joka Baletić je prva žena koja je obješena u Crnoj Gori.

Danas, jedna ulica u Nikšiću nosi njeno ime, od zaborava je čuva pomen na spomeniku pod Trebjesom. O njoj danas živi priča kao o jednoj odvažnoj, hrabroj ženi, a njena fotografija sa gubilišta postala je simbol otpora.

(Nastaviće se)