Povežite se sa nama

FELJTON

DRAGUTIN PAPOVIĆ: KAKO JE UNIŠTENA JUGOSLAVIJA (IV): Loš san koji ne prolazi

Objavljeno prije

na

Janez Stanovnik je izjavio: „I kada je sve ovo započelo u Srbiji i kada se iskoristio pritisak sa ulica, prvo da bi se svrgnula vlada u Vojvodini, a zatim sam očekivao da je na redu Kosovo – ali nije bilo Kosovo, već susjedna republika Crna Gora. I kad sam se uplašio da bi sljedeća mogla biti Bosna, rekoh: ‘E pa, prijatelju, prevršio si mjeru’. Zašto? U stvari, bojao sam se da će, ako se ovo proširi na Bosnu, koja nije nacionalno homogena, već u njoj pravoslavni, katolici, muslimani lijepo žive zajedno i grade homogenost među ljudima različitih vjera – rekoh sebi, ako ovo pređe u Bosnu i Bosna se dezintegriše, biće krvoprolića. Toga sam se duboko plašio, da smo na ivici građanskog rata, što me natjeralo da se oglasim u javnosti, kao što je i Crnogorac ustao i rekao ‘NE’ kada je ovo došlo do Crne Gore. Osjećao sam da bi se oglušio o svoju savjest, ako bih dopustio da cijelo breme padne na Crnogorce. I u to vrijeme sam mislio da svi treba da kažemo, i da ja treba da javno kažem: ‘Ovdje je granica. Molim te, ne prelazi liniju’. Mislim da se situacija u Jugoslaviji promijenila kada su izgovorene te riječi. I veoma se nadam da smo na ovaj način učinili presudan korak i prešli rubikon. Veoma sam uvjeren da smo otvorili put demokratskom rješenju”. Procjenjujući dalje Miloševićevo ponašanje Stanovnik je izjavio: „On je veoma dobro prihvatio činjenicu to što mu je rečeno ‘ne’ i zbog toga sam ja sa zadovoljstvom prihvatio vijest da je izjavio da je 17. sjednica dobra i uspješna. Po mom mišljenju, to pokazuje da je on realan…Zbog toga se ja veoma nadam da je ova uzburkana situacija u Jugoslaviji neka vrsta lošeg sna koji je prošao”. Loš san je tek počinjao. Ohrabren dopustom da na Kosovu situaciju riješi po svom nahođenju Milošević je na Ušću 19. novembra održao najveći miting do tada. Naveo je: „Nije vrijeme za tugu, već za borbu. Ta svijest je osvajala Srbiju ovog ljeta i ta svijest je postala materijalna snaga koja će zaustaviti teror na Kosovu i koja će ujediniti Srbiju. To je proces koji ne može da zaustavi više nikakva sila pred kojom je slab svaki strah”. Pod pritiskom CK SKJ i CK SK Srbije 18. novembra Kaćuša Jašari i Azem Vlasi su u PK SK Kosova oslobođeni dužnosti. Zbog toga su u Prištini 19. novembra, paralelno sa održavanjem mitinga na Ušću, izbile demonstracije na kojima je učestovalo na desetine hiljada ljudi. Oni su nosili slike Tita i Kardelja, jugoslovenske, srpske, partijske i zastave albanske i turske narodnosti. Davali su podršku Vlasiju i Jašari, tražili da se sačuva Ustav iz 1974. godine. Skupovi su održani u omladinskom domu „Boro i Ramiz” i ispred zgrade PK SK Kosova. Demonstranti su skandirali „Tito-partija” i pjevali „Druže Tito mi ti se kunemo”. Studenti Prištinskog univerziteta su se okupili u maloj sali doma „Boro i Ramiz”. Student Sulejman Morina je govorio protiv albanskih nacionalista i svoje izlaganje završio uzvicima: „Dolje ideologija albanskih nacionalista”, „Živio srpski narod”, „Živjeli narodi i narodnosti Kosova i Jugoslavije”. Studentima se obratio Azem Vlasi, koji je na albanskom i srpskohrvatskom jeziku rekao: „Naš jugoslovenski prostor nikada nije bio pretijesan ni za koga, a takođe ni suvišan. Ovdje će svima nama biti dobro samo ako živimo u bratstvu i jedinstvu i ravnopravnosti”. Na apel Vlasija studenti su se nakon njegovog govora razišli, a Vlasi je zatim prešao u sportsku, veću, salu gdje je bila druga grupa demonstranata. Vlasi je izjavio da su ostavke podnešene pod pritiskom i naveo: „Odgovornost nije na nama, nego na srpskom i jugoslovenskom rukovodstvu. Što su tražili, to su dobili”.

Predsjedništva CK SK Srbije i SR Srbije su održala zajedničku sjednicu 21. novembra na kojoj su zaključli da su protesti u Prištini nastavak kontrarevolucije, albanskog nacionalizma i separatizma, i kontinuitet od 1981. godine. Milošević je izjavio de će poraziti separatističke snage i da će učiniti kraj „ustavno-pravnim apsurdima” koji su destabilizovali Srbiju i Jugoslaviju. Predsjedništvo CK SKJ je 24. novembra prihvatilo ostavke u PK SK Kosova, protestni miting u Prištini ocijenilo kao prijetnju političko-bezbjedonosnom stanju i dalo podršku organima SK Srbije. Predsjedništvo je izjavilo da je među pripadnicima albanske narodnosti potrebno „suzbijati dezinformacije i strahovanja od predloženih promjena u Ustavu SR Srbije i od tobožnjeg ugrožavanja prava narodnosti i autonomije pokrajina”. S druge strane, iako je na mitingu na Ušću u izobilju bilo nacionalističkih parola, Predsjedništvo CK SKJ nije reagovalo i nije osudilo taj skup, dok je miting u Prištini, na kome nije bilo ni jednog nacionalističkog ispada, oštro kritikovan. To je bio još jedan dokaz o nagodbi s Miloševićem da na Kosovu sprovede sopstvenu politiku. Istovremeno, na ovoj sjednici Predsjedništvo CK SKJ je dalo apsolutnu podršku i garancije rukovodstvu Crne Gore. Predsjednik Predsjedništva CK SK Crne Gore Miljan Radović je naveo da je glavni problem u Crnoj Gori teška ekonomska situacija, jer je dug njene privrede 2,7 puta veći od jugoslovenskog prosjeka, da su 163 OOUR-a sa preko 40.000 radnika poslovala sa gubicima, da se bilzu 70 odsto gubitaka odnosi na najveće radne organizacije u Crnoj Gori i da blizu 100.000 građana Crne Gore prima neku vrstu socijalne pomoći. Milan Kučan i Stipe Šuvar su obećali pomoć privredi Crne Gore, ali su te mjere došle prekasno. Milošević je bio u rapidnom usponu, a njegove snage u Crnoj Gori brojne i spremne.

Nagodba sa Miloševićem se može uporediti sa nagodbom koju su Britanija i Francuska imale sa Hitlerom. Hitler je rušio Evropu nasilnim mijenjanjem statusa Rura, Sara, Austrije i Čehoslovačke. Pregovarače je stavljao pred svršen čin i tvrdio da su to posljednji zahtjevi. Britanija i Francuska nijesu imale hrabrosti da se suprotstave, popuštale su i pristajale na ucjene i rekle da nakon Minhenskog sporazuma nema popuštanja i da je Poljska posljednja linija. Istu taktiku je primjenjivao Milošević u rušenju Jugoslavije. Taktikom upornosti i svršenog čina, i zahvaljujući oportunizmu i nesuprotstavljanju pregovarača, narušio je status pokrajina. Ostale republike, prvenstveno Slovenija, su pristale i rekle da je posljednja linija Crna Gora. No, ubrzo se pokazalo da Milošević nema namjeru da se zaustavi i prešao je liniju na koju ga je upozorio Janez Stanovnik. Smatrao je da će supranici samo verbalno reagovati na njegov naredni korak, i u januaru 1989. godine završio je započeti posao u Crnoj Gori, a u februaru 1989. godine na Kosovu je kriza umjesto pregovorima „riješena” tako što je proglašeno vanredno stanje tokom kojeg su pale prve žrtve. Tu je bio suštinski kraj Jugoslavije i od tada se Slovenija okrenula jačanju svojih državnih funkcija i počela borbu za državnu samostalnosti, a u drugim republikama su počele da jačaju nacionalističke snage i sve očitije je bilo da se loš san pretvara u stvarni košmar. Posljednji uspjeh Jugoslavije bile su reforme Ante Markovića 1989/90. godine, koji je vjerovao da Jugoslaviju može spasiti tržišnom ekonomijom.

Milošević je taktikom upornosti i stavljanja pred svršen čin nastavio u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, i pravog suparnika je našao tek u SAD-u. Amerika je pročitala Miloševićevu taktiku i okrenula je protiv njega. Milošević je mislio da Amerikanci blefiraju u Bosni, ali su ga žestoko razuvjerili. Mislio je da blefiraju i na Kosovu, ali je dobio udarac od koga se nije oporavio. Da se neko odlučno suprotstavio Miloševiću 1988. godine mnogo života bi bilo spašeno. Tada još nije vladao nad JNA.

Teško je reći da li bi se Jugoslavija održala i da nije bilo Miloševića, ali je postojala jaka volja da se ona održi. Milošević je brutalno prekinuo reforme u koje je ušla. Imajući u vidu dezintegracije SSSR-a i Čehoslovačke i kretanje ka političkom pluralizmu u kome bi došle do izražaja mnoge razlike, teško da bi Jugoslavija izbjegla razdruživanje, ali je gotovo sigurno da bi bez Miloševića i saradnika na udruženom zločinačkom poduhvatu izbjegla razaranje.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXI): Izgradnja  svetilišta u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

„24. Oltar od zemlje načini mi, na kojem ćeš mi prinositi žrtve svoje paljenice… i žrtve svoje zahvalne.
Ako li mi načiniš oltar od kamena nemoj načiniti od tesanog kamena; jer ako povučeš po njemu gvožđem, oskvrnićeš ga...“ (Druga Knjiga Mojsijeva, Glava 20.T.)

Vjerovanje je staro koliko i čovjek. Mijenjali su se samo idoli i kultovi u koje se vjerovalo. Vjerovanje je nastalo iz straha od nepoznatog, iz potrebe za zaštitnikom… iz nade…  Što je bilo više nepoznatog i više strahova utoliko je bilo više bogova: Bog vatre, Bog sunca, Bog mora, Bog rata… za svaki od strahova postojao je po jedan moćan bog zaštitnik… kome su se molili, prinosili mu žrtve i u njegovu slavu gradili hramove.

Hramovi i svetilišta pripadaju najzačajnijim i najvrednijim djelima kulturne baštine i graditeljskog nasljeđa sveukupnog čovječanstva.

Najstarija svetilišta izgrađena su par hiljada godina prije nove ere: Stounhendž, Palata Knosos, Hram Amade, Hagar Qim i Hramovi Džganitija na Malti, Gobekli Tepe u Anadoliji…

Na području sadašnje Crne Gore, u antičko doba, egzistirale su tri grupe kultova: domaćih – ilirskih, rimskih i orijentalnih kultova. O svetilištima iz tog perioda se malo zna jer su se po pravilu nalazila pod vedrim nebom. Neki kultovi i vjerovanja antičkog doba i danas traju. Jedno od glavnih božanstava i zaštitnika Ilira bila je zmija. I danas, u nekim djelovima Crne Gore, zmija se smatra zaštitnikom i čuvarem kuće. Bog vegetacije i bog pastira bio je Silvan, o čijem poštivanju i danas ima tragova na više lokacija u Crnoj Gori…

Razvoj prvih gradova gradi i prve hramove. U antičkoj Duklji postojao je hram boginje Dijane, u Risnu  su pronađeni tragovi poštovanja boga konjanika Medaura, a na lokaciji na Carinama ostaci nekadašnje bazilike. U Risnu su i mozaici boga sna Hipnosa…

NAJSTARIJE CRKVE U CRNOJ GORI: Sa pojavom hrišćanstva počinje i izgradnja crkvenih objekata na prostoru današnje Crne Gore. Tako je period V i VI vijeka obilježila izgradnja nekoliko crkvenih građevina. Najpoznatije su bazilike A i B u samoj Duklji, bazilike u Doljanima, Martinićićima, Budimlji i Kolovratu kod Berana, u Boki (ispod crkve Sv.Petra u Bijeloj)…

Istorija je neprekidni proces promjena i preokreta. Smjenjivali su se vjekovi u kojima su nastajale i nestajale države i narodi, smjenjivali vladari i osvajači. Svaki novi vijek je, neki manje a neki više,  donosio nešto novo i predstavljao svojevrsnu prekretnicu u istoriji ljudskog roda. Istorija crnogorskog naroda obiluje ovim prekretnicima. Istorija nam priča da je IX vijek predstavljao jedan od najznačajnih perioda u stvaranju crnogorske države, o čemu je nešto više rečeno u posebnom poglavlju.

Novoj ekonomskoj-feudalnoj klasi treba i nova ideologija koja bi je podržala. To je bila hrišćanska crkva koja je i sama, sa svojim posjedima, bila dio te nove ekonomske klase, pa u IX vijeku paganska religija konačno ustupa mjesto hrišćanstvu. Proces hrišćanizacije uslovljen je izgradnjom crkvenih objekata. Podizali su ih vladari i vlastela kako bi kupili podršku crkve i oprost od grijeha. U njima su krštavani, krunisani i sahranjivanju vladari.

Prema istorijskim izvorima i arheološkim istraživanjima i u Dukljanskoj državi su građene mnoge crkve. Crkva svete Marije izgrađena je, najvjerovatnije početkom IX vijeka, u samom gradu Duklji. U njoj je sahranjen dukljanski kralj Svetopelek i krunisan njegov sin Svetolik. Katedrala svetog Tripuna u Kotoru podignuta je 809. godine. U isto vrijeme, između 797. i 809. godine, podignuta je Crkva Sv. Petra u Bijeloj. U periodu od 813. do 820. godine podignuta je crkva ispod velike katedrale iz doba Balšića kod ulcinjske kapije. Početkom IX vijeka podignute su i crkve: Sv. Tome u Prčanju, Sv. Stevana u Vranovićima u Grblju,  Sv. Jovana u Zatonu na Limu… Najmlađa crkva iz IX vijeka je crkva Sv. Marije u Budvi sagrađena 840. godine.

Značajnu ulogu u procesu hrišćanizacije imala je izgradnja prethodno pobrojanih crkava u Boki. Njihovu izgradnju predvodio je kotorski episkop Jovan. Oslanjajući se na kotorske plemiće, obezbjeđivao je neophodna sredstva za izgradnju crkvenih objekata.  U svrhu hrišćanizacije poslužio je i kult Svetog Tripuna.

Ugledni kotorski građanin Andreaci (Andrea Saracenis) otkupio je od mletačkog trgovca relikvijama mošti Svetog Tripuna i 908. godine podigao crkvu u samom gradu Kotoru, posvećenu ovom svecu.

Par vjekova kasnije, od 1124. do 1166. godine u Kotoru se gradi nova katedrala posvećena Sv. Tripunu. Jedna je od najvećih i najraskošnijih građevina u Starom gradu. Preživjela je nekoliko razornih zemljotersa 1667.  i 1979. godine i nakon njih je obnavljana. Katedrala Sv. Tripuna je stolna crkva Kotorske biskupije.

Andreaci je sahranjen u crkvi Sv. Tripuna koju je sagradio, o čemu svjedoči natpis na sarkofagu.

Natpis na sarkofagu u crkvi Sv. Tripuna: „U ime gospoda, ja Andreaci zajedno sa ženom svojom Marijom, podigosmo ovu grobnicu i ležimo u njoj. Svi vi koji čitate (ovaj natpis) molite Boga za nas grešnike

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo