Povežite se sa nama

FELJTON

DRAGUTIN PAPOVIĆ: KAKO JE UNIŠTENA JUGOSLAVIJA (IV): Loš san koji ne prolazi

Objavljeno prije

na

Janez Stanovnik je izjavio: „I kada je sve ovo započelo u Srbiji i kada se iskoristio pritisak sa ulica, prvo da bi se svrgnula vlada u Vojvodini, a zatim sam očekivao da je na redu Kosovo – ali nije bilo Kosovo, već susjedna republika Crna Gora. I kad sam se uplašio da bi sljedeća mogla biti Bosna, rekoh: ‘E pa, prijatelju, prevršio si mjeru’. Zašto? U stvari, bojao sam se da će, ako se ovo proširi na Bosnu, koja nije nacionalno homogena, već u njoj pravoslavni, katolici, muslimani lijepo žive zajedno i grade homogenost među ljudima različitih vjera – rekoh sebi, ako ovo pređe u Bosnu i Bosna se dezintegriše, biće krvoprolića. Toga sam se duboko plašio, da smo na ivici građanskog rata, što me natjeralo da se oglasim u javnosti, kao što je i Crnogorac ustao i rekao ‘NE’ kada je ovo došlo do Crne Gore. Osjećao sam da bi se oglušio o svoju savjest, ako bih dopustio da cijelo breme padne na Crnogorce. I u to vrijeme sam mislio da svi treba da kažemo, i da ja treba da javno kažem: ‘Ovdje je granica. Molim te, ne prelazi liniju’. Mislim da se situacija u Jugoslaviji promijenila kada su izgovorene te riječi. I veoma se nadam da smo na ovaj način učinili presudan korak i prešli rubikon. Veoma sam uvjeren da smo otvorili put demokratskom rješenju”. Procjenjujući dalje Miloševićevo ponašanje Stanovnik je izjavio: „On je veoma dobro prihvatio činjenicu to što mu je rečeno ‘ne’ i zbog toga sam ja sa zadovoljstvom prihvatio vijest da je izjavio da je 17. sjednica dobra i uspješna. Po mom mišljenju, to pokazuje da je on realan…Zbog toga se ja veoma nadam da je ova uzburkana situacija u Jugoslaviji neka vrsta lošeg sna koji je prošao”. Loš san je tek počinjao. Ohrabren dopustom da na Kosovu situaciju riješi po svom nahođenju Milošević je na Ušću 19. novembra održao najveći miting do tada. Naveo je: „Nije vrijeme za tugu, već za borbu. Ta svijest je osvajala Srbiju ovog ljeta i ta svijest je postala materijalna snaga koja će zaustaviti teror na Kosovu i koja će ujediniti Srbiju. To je proces koji ne može da zaustavi više nikakva sila pred kojom je slab svaki strah”. Pod pritiskom CK SKJ i CK SK Srbije 18. novembra Kaćuša Jašari i Azem Vlasi su u PK SK Kosova oslobođeni dužnosti. Zbog toga su u Prištini 19. novembra, paralelno sa održavanjem mitinga na Ušću, izbile demonstracije na kojima je učestovalo na desetine hiljada ljudi. Oni su nosili slike Tita i Kardelja, jugoslovenske, srpske, partijske i zastave albanske i turske narodnosti. Davali su podršku Vlasiju i Jašari, tražili da se sačuva Ustav iz 1974. godine. Skupovi su održani u omladinskom domu „Boro i Ramiz” i ispred zgrade PK SK Kosova. Demonstranti su skandirali „Tito-partija” i pjevali „Druže Tito mi ti se kunemo”. Studenti Prištinskog univerziteta su se okupili u maloj sali doma „Boro i Ramiz”. Student Sulejman Morina je govorio protiv albanskih nacionalista i svoje izlaganje završio uzvicima: „Dolje ideologija albanskih nacionalista”, „Živio srpski narod”, „Živjeli narodi i narodnosti Kosova i Jugoslavije”. Studentima se obratio Azem Vlasi, koji je na albanskom i srpskohrvatskom jeziku rekao: „Naš jugoslovenski prostor nikada nije bio pretijesan ni za koga, a takođe ni suvišan. Ovdje će svima nama biti dobro samo ako živimo u bratstvu i jedinstvu i ravnopravnosti”. Na apel Vlasija studenti su se nakon njegovog govora razišli, a Vlasi je zatim prešao u sportsku, veću, salu gdje je bila druga grupa demonstranata. Vlasi je izjavio da su ostavke podnešene pod pritiskom i naveo: „Odgovornost nije na nama, nego na srpskom i jugoslovenskom rukovodstvu. Što su tražili, to su dobili”.

Predsjedništva CK SK Srbije i SR Srbije su održala zajedničku sjednicu 21. novembra na kojoj su zaključli da su protesti u Prištini nastavak kontrarevolucije, albanskog nacionalizma i separatizma, i kontinuitet od 1981. godine. Milošević je izjavio de će poraziti separatističke snage i da će učiniti kraj „ustavno-pravnim apsurdima” koji su destabilizovali Srbiju i Jugoslaviju. Predsjedništvo CK SKJ je 24. novembra prihvatilo ostavke u PK SK Kosova, protestni miting u Prištini ocijenilo kao prijetnju političko-bezbjedonosnom stanju i dalo podršku organima SK Srbije. Predsjedništvo je izjavilo da je među pripadnicima albanske narodnosti potrebno „suzbijati dezinformacije i strahovanja od predloženih promjena u Ustavu SR Srbije i od tobožnjeg ugrožavanja prava narodnosti i autonomije pokrajina”. S druge strane, iako je na mitingu na Ušću u izobilju bilo nacionalističkih parola, Predsjedništvo CK SKJ nije reagovalo i nije osudilo taj skup, dok je miting u Prištini, na kome nije bilo ni jednog nacionalističkog ispada, oštro kritikovan. To je bio još jedan dokaz o nagodbi s Miloševićem da na Kosovu sprovede sopstvenu politiku. Istovremeno, na ovoj sjednici Predsjedništvo CK SKJ je dalo apsolutnu podršku i garancije rukovodstvu Crne Gore. Predsjednik Predsjedništva CK SK Crne Gore Miljan Radović je naveo da je glavni problem u Crnoj Gori teška ekonomska situacija, jer je dug njene privrede 2,7 puta veći od jugoslovenskog prosjeka, da su 163 OOUR-a sa preko 40.000 radnika poslovala sa gubicima, da se bilzu 70 odsto gubitaka odnosi na najveće radne organizacije u Crnoj Gori i da blizu 100.000 građana Crne Gore prima neku vrstu socijalne pomoći. Milan Kučan i Stipe Šuvar su obećali pomoć privredi Crne Gore, ali su te mjere došle prekasno. Milošević je bio u rapidnom usponu, a njegove snage u Crnoj Gori brojne i spremne.

Nagodba sa Miloševićem se može uporediti sa nagodbom koju su Britanija i Francuska imale sa Hitlerom. Hitler je rušio Evropu nasilnim mijenjanjem statusa Rura, Sara, Austrije i Čehoslovačke. Pregovarače je stavljao pred svršen čin i tvrdio da su to posljednji zahtjevi. Britanija i Francuska nijesu imale hrabrosti da se suprotstave, popuštale su i pristajale na ucjene i rekle da nakon Minhenskog sporazuma nema popuštanja i da je Poljska posljednja linija. Istu taktiku je primjenjivao Milošević u rušenju Jugoslavije. Taktikom upornosti i svršenog čina, i zahvaljujući oportunizmu i nesuprotstavljanju pregovarača, narušio je status pokrajina. Ostale republike, prvenstveno Slovenija, su pristale i rekle da je posljednja linija Crna Gora. No, ubrzo se pokazalo da Milošević nema namjeru da se zaustavi i prešao je liniju na koju ga je upozorio Janez Stanovnik. Smatrao je da će supranici samo verbalno reagovati na njegov naredni korak, i u januaru 1989. godine završio je započeti posao u Crnoj Gori, a u februaru 1989. godine na Kosovu je kriza umjesto pregovorima „riješena” tako što je proglašeno vanredno stanje tokom kojeg su pale prve žrtve. Tu je bio suštinski kraj Jugoslavije i od tada se Slovenija okrenula jačanju svojih državnih funkcija i počela borbu za državnu samostalnosti, a u drugim republikama su počele da jačaju nacionalističke snage i sve očitije je bilo da se loš san pretvara u stvarni košmar. Posljednji uspjeh Jugoslavije bile su reforme Ante Markovića 1989/90. godine, koji je vjerovao da Jugoslaviju može spasiti tržišnom ekonomijom.

Milošević je taktikom upornosti i stavljanja pred svršen čin nastavio u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, i pravog suparnika je našao tek u SAD-u. Amerika je pročitala Miloševićevu taktiku i okrenula je protiv njega. Milošević je mislio da Amerikanci blefiraju u Bosni, ali su ga žestoko razuvjerili. Mislio je da blefiraju i na Kosovu, ali je dobio udarac od koga se nije oporavio. Da se neko odlučno suprotstavio Miloševiću 1988. godine mnogo života bi bilo spašeno. Tada još nije vladao nad JNA.

Teško je reći da li bi se Jugoslavija održala i da nije bilo Miloševića, ali je postojala jaka volja da se ona održi. Milošević je brutalno prekinuo reforme u koje je ušla. Imajući u vidu dezintegracije SSSR-a i Čehoslovačke i kretanje ka političkom pluralizmu u kome bi došle do izražaja mnoge razlike, teško da bi Jugoslavija izbjegla razdruživanje, ali je gotovo sigurno da bi bez Miloševića i saradnika na udruženom zločinačkom poduhvatu izbjegla razaranje.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (IX): Špadijer protiv Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

Odlučujući po predstavci br. 31549/18 Špadijer protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) je 9. novembra 2021. godine utvrdio da je Država Crna Gora prekršila član 8 Konvencije o ljudskim pravima, jer nije valjano primijenila propise kako bi zaštitila službenicu zatvorskog obezbjeđenja koju su kolege zlostavljale, nakon što ih je ona prijavila za nepristojne kontakte s zatvorenicama.

U pitanju je slučaj kada je zaposlena u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija Crne Gore (ZIKS) svoje kolege prijavila za nedolično ponašanje na radnom mjestu, nakon čega je bila podvrgnuta mobingu, uključujući prijetnje i verbalno i fizičko zlostavljanje od strane kolega i nadređenih. Sud u Strazburu je utvrdio povredu člana 8 jer Država nije primijenila mehanizme građanskog i krivičnog prava u odgovoru na njene pritužbe.

Konkretno, država Crna Gora nije ocijenila sve incidente na koje se podnositeljica žalila i nije u obzir uzela cjelokupan kontekst, uključujući potencijalni kontekst zviždanja, kada je usljed prijave spornog ponašanja na radu, zaposlena u ZIKS-u postala žrtva takvih incidenata od strane svojih kolega i nadređenih, koji su pokušavali da je kazne i ućutkaju.

Presudom ESLJP utvrđeno je da je više državnih organa Crne Gore propustilo da adekvatno primijeni zakone i zaštiti lični integritet Daliborke Špadijer od odmazde kolega, koje je, kao državna službenica, prijavila za težak disciplinski prekršaj u ZIKS-u.

D.Š. je, samo zato što je odgovorno prijavila nezakonito ponašanje svojih kolega, državnih službenika u zatvoru, u kontinuitetu doživljavala mobing. Nijedan državni organ nije je zaštitio. Njeno iskustvo obeshrabruje svakog poštenog građanina i državnog službenika od prijavljivanja nezakonitog djelovanja drugih. Umjesto da je njen postupak, učinjen u interesu bezbjednosti, zakonitosti i vladavine prava, istaknut kao primjer i adekvatno nagrađen, D.Š. je  prijevremeno penzionisana sa 40 godina, sa hroničnim zdravstvenim problemima.

Podnositeljica predstavke rođena je 1978. i živi u Podgorici, u Crnoj Gori. U decembru 2000. primljena je u radni odnos na neodređeno vrijeme na mjestu stražarke unutrašnjeg obezbjeđenja u ženskom odjeljenju Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS) u Spužu, Danilovgrad. U predmetno vrijeme spornih dešavanja bila je šefica smjene u ženskom zatvoru.

Podnositeljica predstavke D.Š. je januara 2013. prijavila petoricu kolega za nepropisno ponašanje na radnom mjestu tokom novogodišnje noći  u ženskom zatvoru, zbog čega su službenici ZIKS-a kažnjeni u disciplinskom postupku smanjenjem zarade u iznosu od 20–30 odsto, dok je službenik A.V. koji je imao „fizički kontakt” sa dvije zatvorenice, sankcionisan umanjenjem zarade od 40 odsto i privremenom suspenzijom.

Međutim, tu su problemi D.Š. tek počeli. Ona je odmah po prijavljivanju incidenta doživjela otvorene prijetnje i vrijeđanje od strane kolega, posebno N.R. i A.V, a onda i od pretpostavljenih, koji su ignorisali njene zahtjeve za zaštitu prava u ženskom zatvoru. Nakon podnošenja prijave bila je izložena maltretiranju i zlostavljanju na radu. Predsjednik Sindikata tuženog joj je saopštio „da nije smjela da prijavi incident, da će zbog nje petoro ljudi ostati bez posla i da se takve stvari ne bi trebale prijavljivati, osim ako neko nekoga, ne daj Bože, ubije, kao i da je veliki broj kolega i koleginica protiv nje i da ubuduće pazi što radi.” Jedan kolega je pljunuo pored nje i izjavio: „Evo je smrdulja smrdljiva, da barem smrša 50 kilograma ličila bi na nešto.” Drugi incidenti su se zbili van radnog mjesta. Primjera radi, razbijeno je vjetrobransko staklo na njenom vozilu. Podnositeljica predstavke je avgusta 2013. podnijela zahtjev poslodavcu da pokrene postupak i zaštiti je od zlostavljanja. Žalila se na stalne uvrede i ponižavanje na poslu, zbog čega je imala zdravstvenih problema. Septembra 2013, od Uprave za inspekcijske poslove, Uprave ZIKS-a i posrednika ZIKS-a zaduženog za posredovanje među stranama u slučajevima zlostavljanja na radu zatražila je da odluče o njenom zahtjevu. Posrednik je novembra 2013. njen zahtjev odbio kao neosnovan.

D.Š. je 20. 11. 2013. godine podnijela tužbu protiv poslodavca Osnovnom sudu u Podgorici, tvrdeći da su joj incidentima zlostavljanja na radu ugroženi lični i profesionalni integritet. Kao moberi su označeni nadređeni, predsjednik sindikata tužene, te kolege vinovnici incidenta koji je prijavila. U ulozi pet označenih mobera našla su se isključivo lica muškog pola. Tužbenim zahtjevom je traženo da se utvrdi postojanje mobinga nad D.Š. od strane tužene Države Crne Gore, te da se zabrani zaposlenima tužene C.G. ZIKS-a N.R, M.R, A.V, S.R. i M.Ž. svako aktivno i pasivno ponašanje koje ima elemente zlostavljanja na radu, i da se obaveže tužena da tužiteljici na ime nematerijalne štete isplati i to: za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 8.000 eura, za pretrpljene i buduće bolove iznos od 4.000 eura i na ime pretrpljenog i budućeg straha iznos od 2.600 eura.

Deset dana nakon podnošenja tužbe Osnovnom sudu za mobing protiv tužene, obračun zarade tužiteljice od decembra vršen je po koeficijentu 3,77, umjesto po koeficijentu 5,01 za prethodni period zaključno s novembrom 2013. godine kada je podnesena tužba protiv poslodavca. Prethodno, uprkos imperativnim odredbama člana 24 Zakona o zabrani zlostavljanja na radu, prema kojem žrtva mobinga, nakon podnošenja zahtjeva za zaštitu od mobinga, odnosno, tužbe nadležnom sudu, ne smije biti dovedena u nepovoljniji položaj od strane poslodavca.

Na dan 10. februara 2015, nedelju dana prije no što je domaći sud trebalo da odluči o njenoj tužbi, podnositeljica predstavke je fizički napadnuta, kojom prilikom joj je nanešeno nekoliko udaraca u vrat, leđa, lakat i butine i upozorena je da pazi šta radi.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VIII): Vera Krstonijević i Ana Čučković protiv Opštine Nikšić i Zdravka Vlahovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužiteljica V.K. (Vere Krstonijević) i A.Č. (Ane Čučković) protiv tuženih Opštine Nikšić i Z.V. (Zdravka Vlahovića) utvrđeno je zlostavljanje na radu presudom Osnovnog suda u Nikšiću iz decembra 2017. Od podnošenja tužbe 2017. godine, ovaj radni spor je pravosnažno je okončan nakon dvije godine presudom Višeg suda u Podgorici, u martu 2019. godine. Vrhovni sud Crne Gore je u oktobru 2020. godine potvrdio drugostepenu presudu.

Z.V., pravosnažno potvrđen kao izvršilac mobinga, je dugogodišnji funkcioner DPS-a, kao i lice pravosnažno osuđeno za krivično djelo zloupotreba službenog položaja u produženom trajanju.

Nakon prvostepene presude u korist tužiteljica iz decembra 2017. godine kojom je Z.V. označen kao izvršilac mobinga, isti je nastavio da vrši dužnost načelnika Komunalne policije Opštine Nikšić na kojoj je bio od 2005. godine, a u kontinuitetu duže od 13 godina. U novembru 2018. unaprijeđen je i postavljen za savjetnika predsjednika Opštine Nikšić. Pravosnažna sudska presuda za nasilje nad dvjema koleginicama na radnom mjestu nije bila od bilo kakvog značaja za tadašnje rukovodstvo Opštine Nikšić.

Nakon političkih promjena, u avgustu 2021. Z.V. je razriješen sa mjesta savjetnika predsjednika Opštine Nikšić i preraspoređen na mjesto savjetnika u Sekretarijatu za uređenje prostora i zaštitu životne sredine. Tužiteljica I reda V.K. nije više zaposlena u lokalnoj upravi Opštine Nikšić, dok tužiteljica II reda A.Č. nastavlja s radnim angažmanom u Opštini, u službi glavnog gradskog arhitekte.

Tužiteljice V.K. i A.Č. žive i rade u Nikšiću. Tužiteljica prvog reda V.K. na radu je kod Opštine Nikšić od 1993, a tužiteljica drugog reda A.Č. u Opštini Nikšić je zaposlena od 1995. Tužiteljica prvog reda je magistar menadžmenta. Visoko stručno obrazovanje ima i tužiteljica drugog reda. Nije im omogućeno, kroz interno oglašavanje, i pored više postupaka, da kod prvotužene dobiju odgovarajuću zaradu i povoljniji radnopravni status u stepenu stručne spreme koju posjeduju.

Od 2007. godine, kada je formirana Komunalna policija Opštine Nikšić, obje tužiteljice su na radnom mjestu komunalnog nadzornika. Tada su rangirane u niži platni razred od onog koji su imale u drugim organima Opštine Nikšić u kojima su prethodno radile.

Nadređeni Z.V. je na mjestu načelnika Komunalne policije Opštine Nikšić od 2005. godine, do kraja novembra 2018. Odbija direktnu komunikaciju s tužiteljicama od 2009, te se ista obavlja posredno ili pisanim putem.

Tužiteljice su od 2006. prema tužilačkim navodima od drugotuženog Z.V., kao pretpostavljenog, izlagane zlostavljanju na radu u kontinuitetu. Mobing i diskriminacija nad tužiteljicama otpočeli su 2006. godine, kada su došle na posao i saznale da nisu više radnice službe u kojoj su radile, bez prethodne najave ili obavještenja. Tada su tužiteljice dobile rješenje o prestanku radnog odnosa od drugih opštinskih organa u kojima nisu bile zaposlene. Rješenja su kasnije poništena kao nezakonita.

Prema tužilačkim navodima, Z.V. je oko sebe stvorio krug ljudi od rođaka i nezakonito zaposlenih, preko kojih je ostvarivao zlostavljanje. Isto je dokazano i tokom krivičnog postupka, kada je osuđen i proglašen krivim zbog krivičnog djela – produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja sa kaznom zatvora od 8 mjeseci uslovno na dvije godine, što je potvrđeno i kontrolom upravne inspekcije u martu 2017. godine. Z.V. je davanjem grupi zaposlenih ovlašćenja koja im ne pripadaju omogućio pokretanje neopravdanih disciplinskih postupaka protiv tužiteljica, te vršio posredni mobing preko drugih zaposlenih koji su nadzirali rad tužiteljica, pratili po terenu i provjeravali da li su tužiteljice u kancelariji osam sati, vršili prijetnje disciplinskim postupcima.

Zadaci koje je dobijala tužiteljica V.K. su bili van okvira zakonom regulisane nadležnosti zaposlenih u Komunalnoj policiji, poput čuvanja topola, koje su privatno vlasništvo na privatnom zemljištu, iako komunalna policija vrši nadzor isključivo nad javnim površinama. Od V.K. je zahtijevano da vrši kurirske poslove raznošenja poreskih rješenja za drugi opštinski organ. S tim u vezi su i primjeri zaduženja tužiteljice prvog reda koji su uključivali: stajanje na divljoj deponiji da neko ne baci smeće – kada je bila izložena dobacivanjima, uvredama kamiondžija, napadima pasa lutalica, koje mjesto ni u slučaju nužde nije smjela napustiti; zabrane nošenja toplije odjeće uz službene uniforme na niskim temperaturama, neslaganja oko rasporeda godišnjih odmora; kao i dežuranje 2014. na vjerski praznik i pored molbe drugotuženom da se odobri oslobođenje od dežurstva. Posebno su eklatantni primjeri uklanjanja vrata sa kancelarije tužiteljice prvog reda od strane Z.V., uz prethodno postavljanje uvele ruže na radni sto V.K. na 8. mart, praznik žena.

Uz nepostojanje komunikacije između tužiteljica i drugotuženog i dovođenje u stanje izolacije i izopštavanja na radnom mjestu, u toku parničnog postupka načelnik Z.V. je tužiteljici drugog reda A.Č. dva puta donosio rješenje o prestanku radnog odnosa 2015, kasnije poništavano od Upravnog suda.

Tužiteljice su se više puta obraćale raznim nadležnim institucijama, uključujući obraćanja predsjedniku Opštine Nikišić, predsjedniku Vlade Crne Gore, Ombudsmanu, nadležnim inspekcijama, ali bez uspjeha.

VERA KRSTONIJEVIĆ I ANA ČUČKOVIĆ
Sistemski mobing

Sudski je utvrđeno da smo mobingovane od 2006. do 2019. godine. Na tu presudu Višeg suda tražile smo reviziju i to u dijelu odštete, a zlostavljači su potpuno negirali mobing i diskriminaciju. Sud je zlostravljačima zabranio dalje takvo ponašanje, a oni su isto nastavili tako da su Veri Krstonijević prvo umanjili nivo kvalifikacije diplome čime su joj poništili radno iskustvo i onemogućili joj napredovanje u službi ili konkurisanje bilo gdje u državi. I na kraju su joj dali otkaz 2019. godine.

Ona je pokrenula nove postupke zbog nastavljanja mobinga i diskriminacije 2020, ali taj postupak je zaustavljen do rješavanja prethodnog pitanja po reviziji. A onda poslije dvije godine 2022. dobija poziv od Osnovnog suda za nastavak suđenja sa presudom po reviziji, bez bilo kakvog potpisa ili pečata, koja je rješena još 2020, a one o tome ništa nijesu znale. Vrhovni sud je , navodno, obje revizije odbio na način da je potvrdio postojanje zlostavljanja u dužem vremenskom intervalu i posrednu i neposrednu dokumentaciju, ali je odbio dodjelu pravedne odštete. Odšteta u ovom slučaju zbog dužine trajanje mobinga nikako ne može biti satisfakcija za nas već bi trebalo da je kazna i način odvraćanja zlostavljača da ne ponavljaju nedozvoljenje radnje. Ovako simbolična kazna je izgubila svaku svrhu.

Tvrdimo da je sistem sve učinio da zaštiti zlostavljače, a svim žrtvama je poslao jasnu poruku kako će proći svi oni koji ih ometaju u zlostavljanju.

Inače, Zdravko Vlahović, bivši načelnik Komunalne policije, je, i pored pravosnažnih presuda za mobing i diskriminaciju i krivične odgovornosti zbog zloupotrebe službenog položaja, napredovao i postavljen je za Savjetnika predsjednika opštine, a po smjeni vlasti prvo ga postavljaju na mjesto pravnika, a nije pravnik, zbog čega mijenjaju sistematizaciju i postavljaju ga na mjesto Samostalnog savjetnika, pa ponovo mijenjaju sistematizaciju i postavljaju ga za Rukovodioca odjeljenja. Jedino su kažnjene žrtve.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VII): Vukadin Ćupić protiv Saveza Sindikata Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužioca V.Ć. (Vukadin Ćupić) protiv Saveza Sindikata Crne Gore presudom Višeg suda u Podgorici preinačena je dvostruka prvostepena presuda na štetu tužioca i presuđen mobing 06. 06. 2017. godine. Nakon podnošenja tužbe u junu 2012. godine pred Osnovnim sudom u Podgorici, ovaj radni spor pred crnogorskim redovnim sudovima trajao je 5 godina.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna sudska presuda za mobing u Crnoj Gori.

Generalni sekretar Saveza Sindikata Z.M. (Zoran Masoničić) i predsjednik opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. (Goran Dragović), označeni kao izvršioci mobinga u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata Crne Gore, danas više nisu na radu kod tuženog. Nakon Kongresa Saveza Sindikata iz novembra 2013. godine Z.M. je napustio čelnu poziciju. G.Đ. je napustio poziciju predsjednika Sindikata Glavnog grada u avgustu 2019. Danas je zaposlen u jednom od javnih preduzeća Glavnog grada Podgorica.

Tužilac V.Ć. živi i radi u Podgorici. Zaposlen je u Savezu Sindikata Crne Gore od maja 2008, na radnom mjestu vozača u Sektoru za finansijske i opšte poslove, da bi u januaru 2010. bio preraspoređen na mjesto vozača-kurira u Opštinskom sindikalnom povjereništvu (OSP), a da pritom prethodno radno mjesto nije ukinuto. Kao uzrok spornih dešavanja navodi sopstvene sindikalne aktivnosti kod tuženog, aktivno učešće u štrajkačkim aktivnostima, uključujući više puta ponovljene štrajkove glađu, zbog ugrožavanja egzistencijalnih prava zaposlenih.

Tužilac svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je nad njim u periodu od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, od strane generalnog sekretara Saveza Sindikata Z.M. i predsjednika Opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. vršen mobing. Diskriminatorski odnos i mobing sadržani su u činjenicama da mu je oduzeto službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada čime mu je onemogućeno da radi, upućivanje na rad u OSP u Podgorici, i pored činjenice da je u konfliktu sa predsjednikom OSP G.D, te činjenice da mu nijesu obezbijeđeni uslovi za rad − radni prostor, da je oslobođen od radnih dužnosti, jer nema radnih zadataka, kao i da su o njemu na sastancima u kabinetu generalnog sekretara tužene iznošene negativne tvrdnje i kao takve iznošene i u sredstvima javnog informisanja – dnevnim novinama Dan i Vijesti. Prema navodima tužbe pretpostavljeni G.D. je javno saopštavao da mu tužilac nije potreban kao radnik, da ne mora dolaziti na posao, da za njega nema ni stolice, ni kancelarije, da mu je mjesto u hodniku itd.

Zaštitu zbog mobinga u navedenom periodu zatražio je jer je bio faktički lišen rada – iako je bio raspoređen na radno mjesto, nije bio zadužen konkretnim poslovima tog radnog mjesta.

Postupanje crnogorskog pravosuđa u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata : Tužilac V.Ć. je tužbu protiv Saveza Sindikata Crne Gore podnio pred Osnovnim sudom u Podgorici 2012.

Osnovni sud u Podgorici je prvostepenom presudom iz decembra 2014. presudio na štetu tužioca, pozivajući se na odredbe Zakona o diskriminaciji, umjesto na odredbe Zakona o zabrani zlostavljanja na radu. Viši sud u Podgorici je Rješenjem iz novembra 2015. ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu u Podgorici na ponovno suđenje.

Osnovni sud u Podgorici je u julu 2016. ponovo odlučio na štetu tužioca.

Viši sud u Podgorici je, kao drugostepeni, odlučujući o žalbi tužioca iz juna 2017, donio je presudu kojom se ukida presuda Osnovnog suda u Podgorici iz jula 2016. i: a) utvrđuje da je tuženi u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012. vršio mobing prema tužiocu, pa mu se zabranjuje ponašanje koje predstavlja mobing na radu, što je tuženi dužan priznati i ubuduće se uzdržati od takvog ponašanja; b) obavezuje tuženi da tužiocu zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta isplati iznos od 700 eura; c) odbija kao neosnovan zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete u preostalom traženom iznosu od 4.300 eura; d) odbija kao neosnovan zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže na objavljivanje presude u javnim glasilima i dnevnim listovima Vijesti i Dan o trošku tuženog; e) sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Sud je cijenio, da se „po osnovu svih izvedenih dokaza, jasno može izvesti zaključak da je tužiocu onemogućeno vršenje redovnih radnih obaveza oduzimanjem vozila i onemogućavanjem da obavlja poslove svog radnog mjesta, prenošenjem netačnih informacija i kvalifikacija u sredstvima javnog informisanja, u kontaktima na javnom mjestu, u okviru profesionalne djelatnosti, iznošenjem negativnih sudova o tužiocu, zbog čega je trpio duševne bolove i strah uz povredu ugleda i dostojanstva, čime su kumulativno ispunjeni svi uslovi za postojanje mobinga”.

Nakon što je prvostepeni sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, uz zaključak da tužilac nije učinio vjerovatnim da je nad njim vršen mobing, Viši sud ovakav zaključak prvostepenog suda nije prihvatio. Polazeći od navedenog zakonskog utvrđenja pojma mobinga i sadržine izvedenih dokaza, nasuprot zaključku prvostepenog suda, „po ocjeni ovog suda tužilac je ne samo učinio vjerovatnim, već dokazao da je nad njim vršen mobing u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012, na način što mu je na nezakonit način oduzeto sredstvo za rad − službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada, čime mu je onemogućeno da radi”.

Kako je tuženi oduzeo tužiocu službeno vozilo kao osnovno sredstvo rada, jer je tužilac kao vozač shodno navedenoj odredbi Pravilnika imao obaveze i ovlašćenja koje se odnose na službeno vozilo, time nije mogao da faktički obavlja posao radnog mjesta na kojem je raspoređen. Znači, tužilac faktički nije obavljao poslove svog radnog mjesta, već je nesporno samo formalno dolazio na posao, a kako mu je službeno vozilo oduzeto, to nije imao ovlašćenja koja su mu propisana Pravilnikom u vezi  sa obavljanjem posla vozača. Što se tiče poslova kurira, s obzirom na to da se pošta elektronski razmjenjuje, nije imao ni tih poslova, pa tužilac u navedenom periodu nije ništa radio, već je samo dolazio na posao. S tim u vezi, neprihvatljiv je zaključak prvostepenog suda da oduzimanje službenog vozila od tužioca nije bilo nezakonito i suprotno Zakonu o zabrani i zlostavljanju na radu.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna presuda za mobing crnogorskog pravosuđa. Interesantno je da je u ovom slučaju mobing utvrđen za period od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, dakle za period značajno kraći od šest mjeseci, suprotno tumačenju da „mobing konstituišu radnje psihičkog zlostavljanja na radu koje se vrše najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci”, iako je na bazi upravo ovakvog tumačenja dominanatan broj tužbenih zahtjeva odbijen na štetu žrtava mobinga, tokom prve decenije implementacije Zakona o zabrani zlostavljanja na radu.

U prilog prethodnom, ide činjenica da je i Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u slučaju Špadijer protiv Crne Gore potvrdio da države ne treba da nameću prestroge definicije zlostavljanja na radu i da ne treba da zahtijevaju dostavljanje dokaza o minimalnom broju ili učestalosti incidenata. Po mišljenju Suda, „pritužbe o zlostavljanju na radu treba detaljno ispitati od slučaja do slučaja, u svijetlu posebnih okolnosti svakog slučaja i uzimajući u obzir cjelokupni kontekst. Drugim riječima, mogu postojati okolnosti u kojima su takvi incidenti rjeđi od jednom sedmično u periodu od šest mjeseci i još uvijek predstavljaju maltretiranje, ili okolnosti u kojima su takvi incidenti češći, a ipak ne predstavljaju zlostavljanje na radu”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo