Povežite se sa nama

FELJTON

DRAGUTIN PAPOVIĆ: KAKO JE UNIŠTENA JUGOSLAVIJA (IV): Loš san koji ne prolazi

Objavljeno prije

15 godina

na

Janez Stanovnik je izjavio: „I kada je sve ovo započelo u Srbiji i kada se iskoristio pritisak sa ulica, prvo da bi se svrgnula vlada u Vojvodini, a zatim sam očekivao da je na redu Kosovo – ali nije bilo Kosovo, već susjedna republika Crna Gora. I kad sam se uplašio da bi sljedeća mogla biti Bosna, rekoh: ‘E pa, prijatelju, prevršio si mjeru’. Zašto? U stvari, bojao sam se da će, ako se ovo proširi na Bosnu, koja nije nacionalno homogena, već u njoj pravoslavni, katolici, muslimani lijepo žive zajedno i grade homogenost među ljudima različitih vjera – rekoh sebi, ako ovo pređe u Bosnu i Bosna se dezintegriše, biće krvoprolića. Toga sam se duboko plašio, da smo na ivici građanskog rata, što me natjeralo da se oglasim u javnosti, kao što je i Crnogorac ustao i rekao ‘NE’ kada je ovo došlo do Crne Gore. Osjećao sam da bi se oglušio o svoju savjest, ako bih dopustio da cijelo breme padne na Crnogorce. I u to vrijeme sam mislio da svi treba da kažemo, i da ja treba da javno kažem: ‘Ovdje je granica. Molim te, ne prelazi liniju’. Mislim da se situacija u Jugoslaviji promijenila kada su izgovorene te riječi. I veoma se nadam da smo na ovaj način učinili presudan korak i prešli rubikon. Veoma sam uvjeren da smo otvorili put demokratskom rješenju”. Procjenjujući dalje Miloševićevo ponašanje Stanovnik je izjavio: „On je veoma dobro prihvatio činjenicu to što mu je rečeno ‘ne’ i zbog toga sam ja sa zadovoljstvom prihvatio vijest da je izjavio da je 17. sjednica dobra i uspješna. Po mom mišljenju, to pokazuje da je on realan…Zbog toga se ja veoma nadam da je ova uzburkana situacija u Jugoslaviji neka vrsta lošeg sna koji je prošao”. Loš san je tek počinjao. Ohrabren dopustom da na Kosovu situaciju riješi po svom nahođenju Milošević je na Ušću 19. novembra održao najveći miting do tada. Naveo je: „Nije vrijeme za tugu, već za borbu. Ta svijest je osvajala Srbiju ovog ljeta i ta svijest je postala materijalna snaga koja će zaustaviti teror na Kosovu i koja će ujediniti Srbiju. To je proces koji ne može da zaustavi više nikakva sila pred kojom je slab svaki strah”. Pod pritiskom CK SKJ i CK SK Srbije 18. novembra Kaćuša Jašari i Azem Vlasi su u PK SK Kosova oslobođeni dužnosti. Zbog toga su u Prištini 19. novembra, paralelno sa održavanjem mitinga na Ušću, izbile demonstracije na kojima je učestovalo na desetine hiljada ljudi. Oni su nosili slike Tita i Kardelja, jugoslovenske, srpske, partijske i zastave albanske i turske narodnosti. Davali su podršku Vlasiju i Jašari, tražili da se sačuva Ustav iz 1974. godine. Skupovi su održani u omladinskom domu „Boro i Ramiz” i ispred zgrade PK SK Kosova. Demonstranti su skandirali „Tito-partija” i pjevali „Druže Tito mi ti se kunemo”. Studenti Prištinskog univerziteta su se okupili u maloj sali doma „Boro i Ramiz”. Student Sulejman Morina je govorio protiv albanskih nacionalista i svoje izlaganje završio uzvicima: „Dolje ideologija albanskih nacionalista”, „Živio srpski narod”, „Živjeli narodi i narodnosti Kosova i Jugoslavije”. Studentima se obratio Azem Vlasi, koji je na albanskom i srpskohrvatskom jeziku rekao: „Naš jugoslovenski prostor nikada nije bio pretijesan ni za koga, a takođe ni suvišan. Ovdje će svima nama biti dobro samo ako živimo u bratstvu i jedinstvu i ravnopravnosti”. Na apel Vlasija studenti su se nakon njegovog govora razišli, a Vlasi je zatim prešao u sportsku, veću, salu gdje je bila druga grupa demonstranata. Vlasi je izjavio da su ostavke podnešene pod pritiskom i naveo: „Odgovornost nije na nama, nego na srpskom i jugoslovenskom rukovodstvu. Što su tražili, to su dobili”.

Predsjedništva CK SK Srbije i SR Srbije su održala zajedničku sjednicu 21. novembra na kojoj su zaključli da su protesti u Prištini nastavak kontrarevolucije, albanskog nacionalizma i separatizma, i kontinuitet od 1981. godine. Milošević je izjavio de će poraziti separatističke snage i da će učiniti kraj „ustavno-pravnim apsurdima” koji su destabilizovali Srbiju i Jugoslaviju. Predsjedništvo CK SKJ je 24. novembra prihvatilo ostavke u PK SK Kosova, protestni miting u Prištini ocijenilo kao prijetnju političko-bezbjedonosnom stanju i dalo podršku organima SK Srbije. Predsjedništvo je izjavilo da je među pripadnicima albanske narodnosti potrebno „suzbijati dezinformacije i strahovanja od predloženih promjena u Ustavu SR Srbije i od tobožnjeg ugrožavanja prava narodnosti i autonomije pokrajina”. S druge strane, iako je na mitingu na Ušću u izobilju bilo nacionalističkih parola, Predsjedništvo CK SKJ nije reagovalo i nije osudilo taj skup, dok je miting u Prištini, na kome nije bilo ni jednog nacionalističkog ispada, oštro kritikovan. To je bio još jedan dokaz o nagodbi s Miloševićem da na Kosovu sprovede sopstvenu politiku. Istovremeno, na ovoj sjednici Predsjedništvo CK SKJ je dalo apsolutnu podršku i garancije rukovodstvu Crne Gore. Predsjednik Predsjedništva CK SK Crne Gore Miljan Radović je naveo da je glavni problem u Crnoj Gori teška ekonomska situacija, jer je dug njene privrede 2,7 puta veći od jugoslovenskog prosjeka, da su 163 OOUR-a sa preko 40.000 radnika poslovala sa gubicima, da se bilzu 70 odsto gubitaka odnosi na najveće radne organizacije u Crnoj Gori i da blizu 100.000 građana Crne Gore prima neku vrstu socijalne pomoći. Milan Kučan i Stipe Šuvar su obećali pomoć privredi Crne Gore, ali su te mjere došle prekasno. Milošević je bio u rapidnom usponu, a njegove snage u Crnoj Gori brojne i spremne.

Nagodba sa Miloševićem se može uporediti sa nagodbom koju su Britanija i Francuska imale sa Hitlerom. Hitler je rušio Evropu nasilnim mijenjanjem statusa Rura, Sara, Austrije i Čehoslovačke. Pregovarače je stavljao pred svršen čin i tvrdio da su to posljednji zahtjevi. Britanija i Francuska nijesu imale hrabrosti da se suprotstave, popuštale su i pristajale na ucjene i rekle da nakon Minhenskog sporazuma nema popuštanja i da je Poljska posljednja linija. Istu taktiku je primjenjivao Milošević u rušenju Jugoslavije. Taktikom upornosti i svršenog čina, i zahvaljujući oportunizmu i nesuprotstavljanju pregovarača, narušio je status pokrajina. Ostale republike, prvenstveno Slovenija, su pristale i rekle da je posljednja linija Crna Gora. No, ubrzo se pokazalo da Milošević nema namjeru da se zaustavi i prešao je liniju na koju ga je upozorio Janez Stanovnik. Smatrao je da će supranici samo verbalno reagovati na njegov naredni korak, i u januaru 1989. godine završio je započeti posao u Crnoj Gori, a u februaru 1989. godine na Kosovu je kriza umjesto pregovorima „riješena” tako što je proglašeno vanredno stanje tokom kojeg su pale prve žrtve. Tu je bio suštinski kraj Jugoslavije i od tada se Slovenija okrenula jačanju svojih državnih funkcija i počela borbu za državnu samostalnosti, a u drugim republikama su počele da jačaju nacionalističke snage i sve očitije je bilo da se loš san pretvara u stvarni košmar. Posljednji uspjeh Jugoslavije bile su reforme Ante Markovića 1989/90. godine, koji je vjerovao da Jugoslaviju može spasiti tržišnom ekonomijom.

Milošević je taktikom upornosti i stavljanja pred svršen čin nastavio u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, i pravog suparnika je našao tek u SAD-u. Amerika je pročitala Miloševićevu taktiku i okrenula je protiv njega. Milošević je mislio da Amerikanci blefiraju u Bosni, ali su ga žestoko razuvjerili. Mislio je da blefiraju i na Kosovu, ali je dobio udarac od koga se nije oporavio. Da se neko odlučno suprotstavio Miloševiću 1988. godine mnogo života bi bilo spašeno. Tada još nije vladao nad JNA.

Teško je reći da li bi se Jugoslavija održala i da nije bilo Miloševića, ali je postojala jaka volja da se ona održi. Milošević je brutalno prekinuo reforme u koje je ušla. Imajući u vidu dezintegracije SSSR-a i Čehoslovačke i kretanje ka političkom pluralizmu u kome bi došle do izražaja mnoge razlike, teško da bi Jugoslavija izbjegla razdruživanje, ali je gotovo sigurno da bi bez Miloševića i saradnika na udruženom zločinačkom poduhvatu izbjegla razaranje.

(Kraj)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

OD MAJA 2006. DO MAJA 2026. (IV): Građanska Crna Gora: Ideja u izgradnji

Objavljeno prije

3 dana

na

12 Juna, 2026

Objavio:

Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor analize o građanskoj državi je Vuk Čađenović, izvršni direktor Instituta Damar

 

 

Malo je pojmova u savremenom crnogorskom političkom govoru koji se toliko često upotrebljavaju, a tako rijetko precizno ispunjavaju sadržajem, kao što su građanska država i otvoreno društvo. Oba pojma su prisutna u deklaracijama, partijskim programima i javnim nastupima, ali njihova stvarna vrijednost ne mjeri se na nivou političkog jezika, već na nivou institucionalne prakse i društvenih odnosa koje proizvode. Upravo zato je, dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, korisnije pitati koliko je Crna Gora operativno građanska i otvorena, nego da li se takvom naziva.

Na normativnom planu odgovor nije sporan. Crna Gora je ustavno određena kao građanska država, što znači da politička zajednica počiva na građaninu kao nosiocu suverenosti, a ne na privilegovanom identitetskom kolektivu. Međutim, između ustavne formule i društvene stvarnosti postoji prostor u kojem se odlučuje stvarni karakter jednog poretka. Taj prostor čine institucije, političke partije, kultura javne rasprave i svakodnevna sposobnost društva da prihvati razliku bez pretvaranja razlike u trajni sukob.

Tu je korisno prizvati Poperovu ideju otvorenog  društva. U najkraćem, otvoreno društvo nije zajednica bez identiteta, uvjerenja ili sukoba, nego poredak u kojem su vlast, norme i odluke otvoreni za kritiku i korekciju. Zato se u crnogorskom kontekstu može reći da građanska država i otvoreno društvo nijesu dva odvojena ideala, nego dva povezana zahtjeva: jednakost prava, institucionalna nepristrasnost i politički prostor u kojem različiti identiteti mogu koegzistirati bez težnje da bilo koji od njih trajno monopolizuje državu.

Posmatrano iz te perspektive, položaj žena predstavlja jedan od jasnijih pokazatelja da se crnogorski politički prostor makar djelimično otvarao. U Skupštini Crne Gore vidi se rast učešća žena: sa 7 poslanica, odnosno 8,64 odsto, u periodu 2006–2012 na 23 poslanice ili 28,40 odsto u aktuelnom sazivu od 2023. godine. Sličan trend vidi se i u lokalnim parlamentima, gdje je udio žena sa 12,7 odsto u 2009. porastao na 35,8 odsto u 2023, uz rast broja odbornica sa 92 na 303. To pokazuje da je sistem otvoreniji prema dijelu društva koji je dugo bio potisnut sa margine odlučivanja. Ipak, razlike među opštinama – od 54,5 odsto u Budvi do 22,6 odsto u Petnjici 2023. godine – pokazuju da taj proces nije jednako učvršćen na svim nivoima. Istovremeno, rast ne znači da su rodne barijere prevaziđene. Prije pokazuje da su kvote i institucionalni mehanizmi otvorili vrata koja partijska selekcija i politička kultura same nijesu bile spremne da otvore u istoj mjeri, pa otpor patrijarhalnih obrazaca i dalje ostaje prisutan.

Slična logika važi i za položaj manjinskih zajednica. U periodu 2006–2023 zastupljenost manjinskih partija u Skupštini Crne Gore varira, ali 2023. godina predstavlja maksimum, sa ukupno 10 mandata manjinskih lista i partija: 6 Bošnjačke stranke, 3 albanskih partija i 1 hrvatske partije. To pokazuje da je u pluralnom društvu politička stabilnost održivija kada se različitosti institucionalno uključuju, nego kada se politika gradi oko pretpostavke jedne dominantne zajednice. Građanska država, u tom smislu, nije negacija manjinskih identiteta, već okvir u kojem se oni politički priznaju bez dovođenja u pitanje jednakosti građana.

Međutim, upravo tu počinje i složeniji problem. Afirmativna zastupljenost nije isto što i depolarizacija. Raspoložive analize pokazuju da su manjinske partije dugo djelovale kao stabilizatori suverenističkog i proevropskog pola, ali i da se dio biračkog prostora postepeno etnički konsolidovao. Među Bošnjacima podrška Bošnjačkoj stranci raste sa 23,0 odsto u 2012. na 45,5 odsto u 2023, dok kod Albanaca zbirna podrška albanskim partijama raste sa 12,3 odsto u 2006. na 40,6 odsto u 2023. godini. To ne znači da su manjinski birači politički monolitni, jer i dalje postoji prostor za građanske alternative, ali znači da su partije često ispravnu ideju afirmativne reprezentacije prevodile u trajnu logiku etničkog adresiranja birača. Tako se od referendumske formule građanske i multietničke države postupno prelazi ka obrascu u kojem partije razlike ne amortizuju, nego ih održavaju kao stabilnu infrastrukturu političke mobilizacije.

Otvorenost jednog društva, međutim, ne mjeri se samo time ko je formalno prisutan u institucijama, već i time kako društvo doživljava različite grupe. Podaci o socijalnoj distanci omogućavaju i vremensko poređenje. Na skali od 0 do 1, gdje više vrijednosti znače veću negativnu socijalnu distancu, distanca prema Albancima pada sa 0,471 u 2006. na 0,383 u 2016. i 0,292 u 2026. godini. Distanca prema Romima ostaje vrlo visoka 2006. i 2016. godine (0,605), ali u 2026. pada na 0,362. Nasuprot tome, distanca prema LGBT osobama ostaje gotovo nepromijenjeno visoka: 0,57 u 2006, 0,57 u 2016. i 0,561 u 2026. Za spremnost građana da prihvate političkog predstavnika „druge“ nacije nemamo jednako jasan direktan indikator, ali obrasci polarizacije pokazuju da etničko-nacionalna dimenzija i dalje predstavlja jezgro političkog razdvajanja i da se referendumska linija srpsko-crnogorskog konflikta nije ugasila, već se periodično reaktivira kroz pitanja državnosti, odnosa prema Srbiji, crkvi i simboličkom identitetu države.

Zato se pitanje građanske države nužno vraća na političke partije. Tu nije dovoljno pitati koja je partija nominalno građanska. Mnogo je važnije pitati ko u praksi amortizuje, a ko pojačava identitetske rascjepe. Raspoložive analize pokazuju da su partije u Crnoj Gori često promjenljivije od blokova: mijenjaju se organizacije i koalicije, ali su osnovne linije suverenističko-procrnogorskog i prosrpskog pola trajnije od pojedinačnih aktera. DPS je dugo funkcionisao kao relativno multietnički stub suverenističkog bloka, ali se s vremenom i sam etnički sužavao. Demokrate, URA i PES jesu u određenim fazama okupljali heterogenije birače, ali ta širina sama po sebi nije značila prevazilaženje identitetske politike; često je prije označavala labavu koegzistenciju različitih segmenata koji se pod pritiskom „tvrdih“ tema ponovo razilaze. Upravo zato bi bilo pogrešno izjednačiti etničku raznolikost biračke baze sa stvarnom građanskom integracijom. Problem crnogorskog partijskog sistema nije samo u tome što postoje otvoreno nacionalne partije, već u tome što i nominalno građanski akteri često preuzimaju logiku blokovske mobilizacije i identitetske signalizacije kada procijene da je to politički korisno. Partije, dakle, ne stvaraju sve rascjepe iz ničega, ali ih organizuju, artikulišu i prevode u izborne i koalicione strategije.

Tu se zatvara krug između građanske države i otvorenog društva. Ako je građanska država institucionalni oblik jednakosti, onda je otvoreno društvo njen kulturni i politički uslov. Bez otvorenog društva, građanska država lako ostaje ustavna proklamacija koju identitetske mobilizacije i zatvorene partijske strukture prazne iznutra. Bez građanske države, otvoreno društvo ostaje normativni ideal bez dovoljno snažnog institucionalnog oslonca. Zato je za Crnu Goru korisnije da ove dvije ideje posmatra kao međusobno zavisne procese nego kao paralelne diskurse.

Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, najpoštenija ocjena možda glasi ovako: Crna Gora jeste postala otvorenija i inkluzivnija nego što je bila 2006. godine, ali još nije dovoljno konsolidovala građanski model da bi on bio otporan na političke i identitetske regresije. Napredak je vidljiv u rastu političke zastupljenosti žena i u institucionalnoj prisutnosti manjinskih aktera. Istovremeno, ostaju ozbiljna ograničenja: spora promjena prema grupama koje nose najdublje kulturne predrasude, visoka i gotovo nepromijenjena distanca prema LGBT osobama, kao i partijski sistem koji društvene rascjepe češće prevodi u instrumente mobilizacije nego u mehanizme njihovog prevazilaženja. Pravi test naredne decenije neće biti koliko će se puta u javnosti izgovoriti sintagma građanska Crna Gora, već koliko će država i društvo uspjeti da izgrade poredak u kojem su različitost, kritika i jednakost normalno stanje, a ne povremeni politički gest.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

OD MAJA 2006. DO MAJA 2026. (III): Što ga više mijenjamo, to je više isto

Objavljeno prije

1 sedmica

na

5 Juna, 2026

Objavio:

Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor analize o stanju u pravosuđu je advokat Siniša Gazivoda

 

 

Pravda za državu predstavlja temeljni okvir za uspostavljanje reda, vladavinu prava, socijalnu jednakost i odgovornost institucija prema građanima. Ona se ogleda u funkcionalnom pravosudnom sistemu, poštovanju ljudskih prava, zaštiti najslabijih kroz socijalnu pravdu i ravnopravnom tretmanu svih pred zakonom, čime se jača povjerenje u državne strukture.

Vladavina prava je jedan od ključnih postulata Evropske unije (EU). Iako njene države članice imaju različite nacionalne identitete i tradicije, temeljno značenje vladavine prava isto je u svim zemljama i uključuje šest načela: zakonitost, uključujući transparentan, odgovoran, demokratski i pluralistički proces donošenja zakona; pravnu sigurnost; zabranu proizvoljnog korišćenja izvršne vlasti; efikasnu sudsku zaštitu od strane nezavisnih i nepristrasnih sudova; efikasnu sudsku kontrolu, uključujući poštovanje temeljnih prava; podjelu vlasti i jednakost pred zakonom.

Borba za pravdu i uspostavljanje vladavine prava vjerovatno je obilježilo svaki dan postojanja Crne Gore, nakon obnove nezavisnosti 2006. godine. Vladavina prava je bila predmet reformi, političkih upotreba i zloupotreba, suštinska vrijednost iskrenih poklonika i poštapalica za političke frazere koji su je formalno proklamovali.

Njen ključni stub je stvaranje profesionalnog, efikasnog i nezavisnog pravosuđa. Reforma pravosuđa je započeta još početkom dvijehiljaditih, a ni nakon četvrt vijeka nije donijela rezultate koji bi građanima garantovali pravdu u razumnom roku i jednakost pred zakonom.

Kao najteži i najvažniji test njene sposobnosti i dan danas ostaje da obezbijedi vladavinu prava, zaštitu ljudskih prava i efikasno funkcionisanje institucija. To je vjerovatno najvažniji zadatak na crnogorskom putu ka članstvu u EU.

Zato je važno da se o reformi pravosuđa ne govori samo kao o tehničkom uslovu na evropskom putu, već kao o pitanju od suštinskog značaja za svakodnevni život građana. Od kvaliteta rada sudova i tužilaštava zavisi povjerenje građana u institucije, osjećaj sigurnosti i uvjerenje da država funkcioniše jednako za sve. Kada to povjerenje izostane, gubi se osnovni temelj društvenog ugovora i vjera da se promjene mogu ostvariti kroz institucije, a ne mimo njih.

Zato u susret debati o ključnim tačkama razvoja crnogorske države i društva od maja 2006. do maja 2026. godine, dajemo pregled sprovođenja reformskih aktivnosti koje su trebale donijeti pravdu i vladavinu prava.

Reforma pravosuđa u Crnoj Gori započeta je 2000. godine donošenjem Projekta reforme pravosuđa od strane Vlade ondašnje Republike Crne Gore. Na prvi pogled poređenje toga kako je pravosuđe izgledalo na početku reforme, a kako izgleda sada, vjerovatno bi se najbolje moglo opisati francuskom izrekom – plus ça change, plus c’est la même chose (što se više mijenja, to je više isto). Ovo posebno ako se to poređenje čini iz ugla koji je građanima najvažniji – dužina trajanja postupaka, povjerenje u pravosuđe, percepcija rezistentnosti pravosuđa na korupciju, politički i drugi uticaj. Ipak, pažljivijim sagledavanjem, u dosadašnjoj reformi desile su se i brojne izuzetno važne promjene.

U prvoj fazi reforme, nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore donošenjem Ustava Crne Gore iz 2007. godine, imenovanje i razrješenje sudija, osim predsjednika Vrhovnog suda, iz nadležnosti Skupštine prešlo je u potpunu nadležnost Sudskog savjeta, dok je državne tužioce i dalje birala Skupština. Sudski savjet bio je sačinjen od: četvoro sudija koje bira i razrješava Konferencija sudija, dva poslanika koje bira i razrješava Skupština iz reda parlamentarne većine i opozicije, dva ugledna pravnika koje bira i razrješava predsjednik Crne Gore i ministra pravde.

Od iskazivanja namjere za pristupanje EU, sticanja statusa kandidata za članstvo 2010. godine i započinjanja pregovora o pristupanju u junu 2012. godine, pa do danas, pravosudna reforma u najvećem dijelu se planira i sprovodi kao dio procesa za ispunjavanje kriterijuma za članstvo u Uniji. Konkretnije, od otvaranja pregovora za poglavlje 23 – Pravosuđe i osnovna prava, te donekle za pregovaračko poglavlje 24 – Pravda, sloboda i sigurnost u decembru 2013. godine, koncept reforme sprovodi se, više ili manje uspješno, u kontekstu pregovaranja.

U tom smislu, u junu 2013. godine, Vlada je usvojila akcione planove za poglavlja 23 i 24, a zatim je u julu 2013. godine Skupština donijela Amandmane na Ustav Crne Gore koji su uveli i značajne izmjene u pogledu pravosuđa. Izbor predsjednika Vrhovnog suda i predsjednika Sudskog savjeta prenijeti su u nadležnost Sudskog savjeta. Propisana je kvalifikovana većina za izbor sudija Ustavnog suda, Vrhovnog državnog tužioca, izmijenjena je struktura Sudskog savjeta na način da više  poslanici u Skupštini Crne Gore nijesu članovi Sudskog savjeta već je povećan broj uglednih pravnika koje, u skladu sa izmjenama, Skupština  bira kvalifikovanom većinom. Izbor državnih tužilaca, osim vrhovnog državnog tužioca u potpunosti je prenijet u nadležnost Tužilačkog savjeta.

Uvođenjem revidirane metodologije za pristupanje Uniji tokom 2020. godine, poglavljima 23 i 24 dat je značaj „srca procesa pregovaranja”, budući da je vladavina prava jedna od osnovnih vrijednosti na kojima je Unija utemeljena, pa se po novoj metodologiji prvi klaster, u koji spadaju ova poglavlja, prvi otvara i ostaje otvoren tokom cijelog pregovaračkog procesa.

Političke promjene iz ljeta 2020. godine i njihove određene reperkusije ne mogu se izostaviti ni iz najkraće kontekstualizacije pravosudne reforme. Reforme koje su uslijedile uticale su i na kadrovski sastav pravosudnih institucija. Ove promjene doprinijele su jačanju odgovornosti u sistemu i dovele do toga da se na optuženičkoj klupi u ovom trenutku nalaze veoma istaknuti predstavnici pravosuđa od kojih su neki bili i nosioci same pravosudne reforme, iako za sva lica za koja je postupak još uvijek u toku i dalje važi pretpostavka nevinosti.

Međutim, činjenica da su neki od njih sa čelnih pozicija u pravosuđu i organima za sprovođenje zakona prešli na optuženičke klupe u svakom slučaju upućuje na tektonske potrese i promjene u pravosudnom sektoru. Ovi slučajevi predstavljaju, možda i najveći izazov za sudstvo u njegovoj dosadašnjoj istoriji. Sudovi moraju da pokažu da su nepristrasni i nezavisni i od tih pojedinaca  kojima sude, ali i od političkih centara moći koji očekuju ovakav ili onakav ishod postupka, kao i od očekivanja opšte javnosti, te da pri tome obezbijede pravo na pravično suđenje svim okrivljenim licima. Uz to i sam postupak mora biti sproveden u razumnom roku, kako zbog prava okrivljenih, tako i zbog efikasnog sprovođenja pravde.

Očekivanja koja se u okviru pregovaračkog poglavlja 23 ispostavljaju pred crnogorsko pravosuđe – prije svega ispunjavanje standarda nepristrasnosti, nezavisnosti, odgovornosti, efikasnosti, profesionalizma, pristupa pravdi i kvaliteta – cijeniće se, između ostalog, i po postupanju u ovim slučajevima.

U cilju postizanja prethodno navedenih standarda, Vlada Crna Gora je u maju 2024. godine usvojila Strategiju reforme pravosuđa (2024 – 2027) sa Akcionim planom za njenu primjenu 2024–2025. Podsjećamo, to je četvrta strategija reforme pravosuđa koja je usvojena u periodu od obnove nezavisnosti (2007 – 2012, 2014 – 2018, 2019–2022, 2024 – 2027).

U junu 2024. godine Crna Gora je dobila pozitivan IBAR, odnosno Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (Interim Benchmark Assessment Report) za poglavlja 23 i 24 i dobila završna mjerila u postupku pregovaranja sa Evropskom unijom. Ipak, nešto više od godinu dana nakon dobijenog pozitivnog IBAR-a već se radi na ponovnim izmjenama pojedinih zakona koji su tada usvojeni. Formalno gledajući ovo bi trebalo biti početak završne faze naših pregovora, odnosno finalizacija ispunjavanja zadatih mjerila. Međutim, nije mali broj onih koji vjeruju da ovo nije bio zaslužen rezultat, već da je bilo „gledanja kroz prste” kako bi EU imala makar jednu uspješnu priču u procesu proširenja.

Nijedna reforma neće biti uspješna bez jasne političke volje i elementarnog društvenog konsenzusa i suštinskih, a ne samo formalnih promjena. Nezavisno, profesionalno i efikasno pravosuđe mora biti shvaćeno kao zajednički interes svih – vlasti, opozicije, pravosudnih institucija i građana. Tek kada ta svijest postane stvarni okvir djelovanja, biće moguće govoriti o reformi koja je završila svoj formalni krug i počela da proizvodi suštinske rezultate.

Do tada će mnogi građani i građanke Crne Gore sačekati na svoju pravdu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

OD MAJA 2006. DO MAJA 2026.: Dvije decenije izgovora (II)

Objavljeno prije

2 sedmice

na

30 Maja, 2026

Objavio:

Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti. Autor ekonomske analize je Miloš Vuković, izvršni direktor Fidelity consulting-a

 

 

Ekonomska dinamika posljednjih godina ne može se razumjeti bez centralne uloge inflacije. Upravo je inflacija, više od bilo koje pojedinačne reforme, bila ključni faktor rekordnih budžetskih prihoda uz istovremeno slabljenje realnog životnog standarda. To je možda i najvažniji makroekonomski paradoks novijeg perioda: snažan rast nominalnih fiskalnih agregata uz pad realne kupovne moći stanovništva. I upravo je taj paradoks postao osnov za posljednji veliki izgovor: narativ o „rekordnim prihodima“, koji je decenijski izostanak strukturnih reformi pokušao da prikaže kao dokaz uspješne ekonomske politike.

Mehanizam je, ekonomski gledano, jednostavan, ali njegove distributivne posljedice nijesu. Rast cijena hrane, roba i usluga automatski povećava osnovicu za porez na dodatu vrijednost i akcize, čime se generiše ono što se u ekonomskoj literaturi naziva inflacionim porezom. U sistemu sa visokim učešćem indirektnih poreza u ukupnim prihodima, a Crna Gora je upravo takav sistem, inflacija djeluje kao snažan, ali izrazito regresivan izvor budžetskih prihoda. Rekordni nominalni prihodi u takvom okruženju nijesu indikator jačanja proizvodne osnove privrede, već prvenstveno odraz cjenovne dinamike i strukture poreskog sistema.

Tu se otvara razlika između fiskalne i socijalne perspektive, koja je možda najvažnija lekcija ovih dvadeset godina. Na nivou agregata, država je mogla da prikaže poboljšane budžetske performanse: veće prihode, niži deficit, povoljnije pokazatelje servisiranja duga. Na nivou domaćinstava, ista nominalna primanja kupovala su manje dobara i usluga. Realna plata, kategorija koja je u ekonomskoj analizi mnogo relevantnija od nominalne, kretala se znatno nepovoljnije nego što sugerišu zvanična saopštenja. Otuda sistemski raskorak između makroekonomskog narativa i mikroekonomskog (životnog) iskustva građana koji se godinama premošćuje upravo izgovorima: čas globalnim cjenovnim šokovima, čas geopolitičkim okolnostima, čas „uvezenom inflacijom“, a najređe pogledom u sopstveni model rasta.

Zato se ozbiljna ekonomska analiza ne može zaustaviti na konstataciji da su plate i prihodi rasli. Ključna pitanja su sljedeća: koliko je rastao realni dohodak, kakva je struktura tog rasta i kakva je kompozicija budžetskih prihoda. Ako značajan dio fiskalnog poboljšanja proizilazi iz oporezivanja sve skuplje potrošnje, država ne ubira plodove povećane produktivnosti, već prihode od erozije kupovne moći. To je kvalitativno bitno različita pozicija od one koju sugeriše zvanična komunikacija i pozicija koja u dugom roku nije održiva.

Distributivni efekti tog mehanizma dodatno usložnjavaju sliku. Inflacija je, po pravilu, regresivna: najjače pogađa domaćinstva koja najveći dio dohotka troše na osnovne životne potrebe. Empirijski podaci za Crnu Goru, kao i za većinu zemalja sa sličnom strukturom potrošnje, potvrđuju da su upravo niži i srednji decili dohotka pretrpjeli najveći realni gubitak. Posljedica je dvostruka: rast mjerene nejednakosti u društvu i jačanje percepcije socijalnog deficita, čak i u uslovima kada zvanični makroekonomski pokazatelji izgledaju povoljno. To nije pitanje optike već društvene kohezije, koja je u jednoj maloj državi razvojna kategorija prvog reda.

Sumarno, ekonomska istorija Crne Gore u periodu 2006–2026. može se opisati kao dvije decenije sistematskog kupovanja vremena pomoću sve novijih izgovora. Improvizacija je, na taj način, prerasla iz izuzetka u dominantan metod ekonomskog upravljanja, a izgovor iz retoričkog manevra u sistemski instrument ekonomske politike.

Otuda i temeljni paradoks današnje pozicije zemlje, koji se mora imenovati upravo na ovaj jubilej. Crna Gora je nominalno bogatija nego 2006. godine, ali strukturno i dalje izrazito ranjiva. Ima više nominalne dohotke, ali nedovoljno snažnu proizvodnu osnovu. Bilježi rekordne javne prihode, uz oslabljenu realnu kupovnu moć stanovništva. Sprovodi mjere koje po svojoj prirodi više odgovaraju instrumentima političkog ciklusa nego razvojnoj strategiji. Drži ekonomiju koja je predugo trošila prostor, umjesto da ga koristi za izgradnju otpornosti. Sjever je i dalje razvojno zapostavljen, demografski trendovi su zabrinjavajući, a strukturni odlazak mladih ljudi predstavlja tihi gubitak ljudskog kapitala koji nijedan budžetski rekord ne može da nadoknadi.

Dvadeset godina nezavisnosti zato nije samo prilika za jubilarnu retrospektivu, već i za ozbiljnu reviziju ekonomske paradigme i, prije svega, za prestanak proizvodnje izgovora. Politički suverenitet uspostavljen je 2006. godine i to je istorijski neopoziva tekovina. Ekonomski suverenitet, u smislu izgrađenog razvojnog modela otpornog na eksterne šokove, još uvijek nije konsolidovan. Ekonomija koja sistemski zavisi od eksterne tražnje, stranog kapitala, koncentrisanog turističkog sektora i inflacije kao prikrivenog fiskalnog instrumenta nije izgradila održiv model rasta. Ona je, u ekonomskom smislu, kupovala vrijeme i za svaku tu kupovinu imala spreman izgovor.

Najpoštenija ocjena dvadesetogodišnjeg bilansa stoga bi mogla glasiti ovako: Crna Gora je u tom periodu uspjela da održi makroekonomsku stabilnost u nominalnim okvirima i da povremeno generiše ciklične epizode rasta, ali nije uspjela da izgradi dosljedan, produktivno utemeljen socijalno pravedan ekonomski model. U tom kontekstu, Evropa sad 2 nije anomalija, već logičan ishod dominantne ekonomske paradigme u kojoj je nominalna ekspanzija godinama prikazivana kao razvoj, inflacija prećutno tretirana kao saveznik fiskalne politike, a izgovor kao zamjena za strategiju.

Pravi smisao obilježavanja dvadesetogodišnjice obnove nezavisnosti zato nije u tome da se prošlost uljepša, već da se otvori prostor za narednu deceniju u kojoj će se ekonomska politika konačno mjeriti onim što jeste izgradila, a ne onim čime je objašnjavala zašto nije. Crna Gora je 2006. godine vratila svoju državu. Sada joj duguje ekonomski model dostojan te države. Ako naredni jubilej, tridesetogodišnjica 2036. godine, bude obilježen istim portfoliom izgovora, teret neće biti samo ekonomski. Biće, prije svega, istorijski.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo