Povežite se sa nama

FELJTON

DRAGUTIN PAPOVIĆ: KAKO JE UNIŠTENA JUGOSLAVIJA (IV): Loš san koji ne prolazi

Objavljeno prije

14 godina

na

Janez Stanovnik je izjavio: „I kada je sve ovo započelo u Srbiji i kada se iskoristio pritisak sa ulica, prvo da bi se svrgnula vlada u Vojvodini, a zatim sam očekivao da je na redu Kosovo – ali nije bilo Kosovo, već susjedna republika Crna Gora. I kad sam se uplašio da bi sljedeća mogla biti Bosna, rekoh: ‘E pa, prijatelju, prevršio si mjeru’. Zašto? U stvari, bojao sam se da će, ako se ovo proširi na Bosnu, koja nije nacionalno homogena, već u njoj pravoslavni, katolici, muslimani lijepo žive zajedno i grade homogenost među ljudima različitih vjera – rekoh sebi, ako ovo pređe u Bosnu i Bosna se dezintegriše, biće krvoprolića. Toga sam se duboko plašio, da smo na ivici građanskog rata, što me natjeralo da se oglasim u javnosti, kao što je i Crnogorac ustao i rekao ‘NE’ kada je ovo došlo do Crne Gore. Osjećao sam da bi se oglušio o svoju savjest, ako bih dopustio da cijelo breme padne na Crnogorce. I u to vrijeme sam mislio da svi treba da kažemo, i da ja treba da javno kažem: ‘Ovdje je granica. Molim te, ne prelazi liniju’. Mislim da se situacija u Jugoslaviji promijenila kada su izgovorene te riječi. I veoma se nadam da smo na ovaj način učinili presudan korak i prešli rubikon. Veoma sam uvjeren da smo otvorili put demokratskom rješenju”. Procjenjujući dalje Miloševićevo ponašanje Stanovnik je izjavio: „On je veoma dobro prihvatio činjenicu to što mu je rečeno ‘ne’ i zbog toga sam ja sa zadovoljstvom prihvatio vijest da je izjavio da je 17. sjednica dobra i uspješna. Po mom mišljenju, to pokazuje da je on realan…Zbog toga se ja veoma nadam da je ova uzburkana situacija u Jugoslaviji neka vrsta lošeg sna koji je prošao”. Loš san je tek počinjao. Ohrabren dopustom da na Kosovu situaciju riješi po svom nahođenju Milošević je na Ušću 19. novembra održao najveći miting do tada. Naveo je: „Nije vrijeme za tugu, već za borbu. Ta svijest je osvajala Srbiju ovog ljeta i ta svijest je postala materijalna snaga koja će zaustaviti teror na Kosovu i koja će ujediniti Srbiju. To je proces koji ne može da zaustavi više nikakva sila pred kojom je slab svaki strah”. Pod pritiskom CK SKJ i CK SK Srbije 18. novembra Kaćuša Jašari i Azem Vlasi su u PK SK Kosova oslobođeni dužnosti. Zbog toga su u Prištini 19. novembra, paralelno sa održavanjem mitinga na Ušću, izbile demonstracije na kojima je učestovalo na desetine hiljada ljudi. Oni su nosili slike Tita i Kardelja, jugoslovenske, srpske, partijske i zastave albanske i turske narodnosti. Davali su podršku Vlasiju i Jašari, tražili da se sačuva Ustav iz 1974. godine. Skupovi su održani u omladinskom domu „Boro i Ramiz” i ispred zgrade PK SK Kosova. Demonstranti su skandirali „Tito-partija” i pjevali „Druže Tito mi ti se kunemo”. Studenti Prištinskog univerziteta su se okupili u maloj sali doma „Boro i Ramiz”. Student Sulejman Morina je govorio protiv albanskih nacionalista i svoje izlaganje završio uzvicima: „Dolje ideologija albanskih nacionalista”, „Živio srpski narod”, „Živjeli narodi i narodnosti Kosova i Jugoslavije”. Studentima se obratio Azem Vlasi, koji je na albanskom i srpskohrvatskom jeziku rekao: „Naš jugoslovenski prostor nikada nije bio pretijesan ni za koga, a takođe ni suvišan. Ovdje će svima nama biti dobro samo ako živimo u bratstvu i jedinstvu i ravnopravnosti”. Na apel Vlasija studenti su se nakon njegovog govora razišli, a Vlasi je zatim prešao u sportsku, veću, salu gdje je bila druga grupa demonstranata. Vlasi je izjavio da su ostavke podnešene pod pritiskom i naveo: „Odgovornost nije na nama, nego na srpskom i jugoslovenskom rukovodstvu. Što su tražili, to su dobili”.

Predsjedništva CK SK Srbije i SR Srbije su održala zajedničku sjednicu 21. novembra na kojoj su zaključli da su protesti u Prištini nastavak kontrarevolucije, albanskog nacionalizma i separatizma, i kontinuitet od 1981. godine. Milošević je izjavio de će poraziti separatističke snage i da će učiniti kraj „ustavno-pravnim apsurdima” koji su destabilizovali Srbiju i Jugoslaviju. Predsjedništvo CK SKJ je 24. novembra prihvatilo ostavke u PK SK Kosova, protestni miting u Prištini ocijenilo kao prijetnju političko-bezbjedonosnom stanju i dalo podršku organima SK Srbije. Predsjedništvo je izjavilo da je među pripadnicima albanske narodnosti potrebno „suzbijati dezinformacije i strahovanja od predloženih promjena u Ustavu SR Srbije i od tobožnjeg ugrožavanja prava narodnosti i autonomije pokrajina”. S druge strane, iako je na mitingu na Ušću u izobilju bilo nacionalističkih parola, Predsjedništvo CK SKJ nije reagovalo i nije osudilo taj skup, dok je miting u Prištini, na kome nije bilo ni jednog nacionalističkog ispada, oštro kritikovan. To je bio još jedan dokaz o nagodbi s Miloševićem da na Kosovu sprovede sopstvenu politiku. Istovremeno, na ovoj sjednici Predsjedništvo CK SKJ je dalo apsolutnu podršku i garancije rukovodstvu Crne Gore. Predsjednik Predsjedništva CK SK Crne Gore Miljan Radović je naveo da je glavni problem u Crnoj Gori teška ekonomska situacija, jer je dug njene privrede 2,7 puta veći od jugoslovenskog prosjeka, da su 163 OOUR-a sa preko 40.000 radnika poslovala sa gubicima, da se bilzu 70 odsto gubitaka odnosi na najveće radne organizacije u Crnoj Gori i da blizu 100.000 građana Crne Gore prima neku vrstu socijalne pomoći. Milan Kučan i Stipe Šuvar su obećali pomoć privredi Crne Gore, ali su te mjere došle prekasno. Milošević je bio u rapidnom usponu, a njegove snage u Crnoj Gori brojne i spremne.

Nagodba sa Miloševićem se može uporediti sa nagodbom koju su Britanija i Francuska imale sa Hitlerom. Hitler je rušio Evropu nasilnim mijenjanjem statusa Rura, Sara, Austrije i Čehoslovačke. Pregovarače je stavljao pred svršen čin i tvrdio da su to posljednji zahtjevi. Britanija i Francuska nijesu imale hrabrosti da se suprotstave, popuštale su i pristajale na ucjene i rekle da nakon Minhenskog sporazuma nema popuštanja i da je Poljska posljednja linija. Istu taktiku je primjenjivao Milošević u rušenju Jugoslavije. Taktikom upornosti i svršenog čina, i zahvaljujući oportunizmu i nesuprotstavljanju pregovarača, narušio je status pokrajina. Ostale republike, prvenstveno Slovenija, su pristale i rekle da je posljednja linija Crna Gora. No, ubrzo se pokazalo da Milošević nema namjeru da se zaustavi i prešao je liniju na koju ga je upozorio Janez Stanovnik. Smatrao je da će supranici samo verbalno reagovati na njegov naredni korak, i u januaru 1989. godine završio je započeti posao u Crnoj Gori, a u februaru 1989. godine na Kosovu je kriza umjesto pregovorima „riješena” tako što je proglašeno vanredno stanje tokom kojeg su pale prve žrtve. Tu je bio suštinski kraj Jugoslavije i od tada se Slovenija okrenula jačanju svojih državnih funkcija i počela borbu za državnu samostalnosti, a u drugim republikama su počele da jačaju nacionalističke snage i sve očitije je bilo da se loš san pretvara u stvarni košmar. Posljednji uspjeh Jugoslavije bile su reforme Ante Markovića 1989/90. godine, koji je vjerovao da Jugoslaviju može spasiti tržišnom ekonomijom.

Milošević je taktikom upornosti i stavljanja pred svršen čin nastavio u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, i pravog suparnika je našao tek u SAD-u. Amerika je pročitala Miloševićevu taktiku i okrenula je protiv njega. Milošević je mislio da Amerikanci blefiraju u Bosni, ali su ga žestoko razuvjerili. Mislio je da blefiraju i na Kosovu, ali je dobio udarac od koga se nije oporavio. Da se neko odlučno suprotstavio Miloševiću 1988. godine mnogo života bi bilo spašeno. Tada još nije vladao nad JNA.

Teško je reći da li bi se Jugoslavija održala i da nije bilo Miloševića, ali je postojala jaka volja da se ona održi. Milošević je brutalno prekinuo reforme u koje je ušla. Imajući u vidu dezintegracije SSSR-a i Čehoslovačke i kretanje ka političkom pluralizmu u kome bi došle do izražaja mnoge razlike, teško da bi Jugoslavija izbjegla razdruživanje, ali je gotovo sigurno da bi bez Miloševića i saradnika na udruženom zločinačkom poduhvatu izbjegla razaranje.

(Kraj)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (II): Dvije dukljanske vladarke

Objavljeno prije

5 dana

na

26 Septembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

 

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (I): Primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom

Objavljeno prije

2 sedmice

na

20 Septembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Monografija „Žene u Crnoj Gori“ urađena je sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Ovim istorijskim pregledom prikazujemo činjenice o ličnostima koje portretišemo.

Poseban akcenat ove publikacije stavljen je na originalne portrete – ilustracije žena, a neke naše žene su prvi put dobile vidljiv lik, na osnovu dostupnih zapisa o njima. Kao autori i priređivači, trudili smo se da monografiju učinimo razumljivom i dostupnom svima, bez obzira na uzrast ili pol.

Knjiga „Žene u Crnoj Gori“ prije svega je identitetska priča, a nakon toga i emancipatorska u smislu borbe za prava žena u društvu.

Ovaj odabir portretiranih žena predstavlja naš autorski doprinos u sagledavanju milenijumskog trajanja Crne Gore kroz žensko postojanje i njen nepobitan uticaj na razne istorijske tokove. Ovo su primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom.

Odabrali smo i one žene koje su iz drugih sredina gradile crnogorsko društvo, a tu su i naše Crnogorke koje su svojim talentom i djelovanjem gradile i emacipovale sredine u kojima su živjele.

Zastupljene su i žene koje su bile prve u nečemu, ne samo kod nas nego i u svijetu, i mi ih ovom knjigom stavljamo u naš istorijski i kulturni kontekst.

Naš je cilj i želja da motivišemo i ohrabrimo savremenu ženu da slobodno i hrabro nastavi borbu za lični i društveni progres i da pri tome imaju svijest da je ta borba istorijski kontinuitet.

Knjigu posvećujemo svim ženama na putu modernog i emancipatorskog djelovanja u svim sredinama.

TEUTA 231-228. p.n.e.

Ilirska kraljica Teuta, vladala je od 231. godine p. n. e. do 228. godine p. n. e. Njena vladavina zapravo je bila u znaku regent-vladavine umjesto maloljetnog posinka Pinesa, a nakon smrti njenog muža Agrona, koji je vladao od 250. godine p. n. e. do 231. godine p. n. e, za čije je vladavine Ilirija bila na vrhuncu moći.

Kraljevstvo Ilira prostiralo se od rijeke Neretve na śeveru do rijeke Aous (Vjosa, Albanija) na jugu. Teuta je vladala iz Skadra, ilirske prijestonice. uz pomoć savjetnika kralja Agrona.

Za vrijeme vladavine Teuta je pokušala da proširi kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija i djelova Epira. Početak njene vladavine obilježili su napadi i pljačkanje savezničkih brodova. Mornarica i vojska napale su Elidu i Meseniju na Peloponezu 230. godine p. n. e, iskrcali se u Epir i osvojili Foiniku. Epirani su prihvatili savez sa Kraljevstvom Ilira, dok je Rim poslao braću Korunkami da pregovaraju s Teutom.

Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika, o čemu je pisao Polibije koji je i zabilježio Teutin odgovor izaslanicima: ,,Kraljevima ne dopušta zakon da sprečavaju Ilire da se na privatan način obogate plodovima mora”.

Godine 229. p. n. e, kraljica Teuta naredila je napad na Krf. Iliri su osvojili ostrvo, a zapovjednik garnizona postao je Demetrije Hvarski.

Iste godine otpočeo je Rimsko-ilirski rat. Rimljani su prvo napali osvojeni Krf. Nije poznato da li je Demetrije Hvaranin (Demetriusa) izdao Teutu ili se jednostavno predao, ishod toga napada bio je poražavajući za Teutu. Rimljani su osvojili Krf, a Demetrije Hvaranin je zapovijedao Ilirima, oženio je Triteutu (prvu ženu kralja Agrona), oduzeo vlast Pineusu. Rimska vojska osvajala je dio po dio Ilirskog kraljevstva i došla do Skadra. U međuvremenu, Teuta se sklonila u Rhizon (Risan).

Na proljeće 227. godine p. n. e. prihvatila je poraz, odstupila s prijestola i pristala na uslove mira. Ilirsko kraljevstvo je opstalo, ali je teritorijalno bilo ograničeno na dio oko Skadra.

Vjeruje se da je utvrđenje koje se nalazi na ostrvu Svetcu, hrvatskom dijelu Jadranskog mora, pripadalo ilirskoj kraljici Teuti, stoga se i zove Krajicin, odnosno Teutina kula ili Teutin grad.

Prema legendi, kraljica Teuta je nakon brojnih pohoda svoje gusarske flote u Jonskom, Egejskom i Jadranskom moru, sakupila veliko bogatstvo. Bila je veoma mudra, pa se skrasila u tvrđavi iznad Risna u Bokokotorskome zalivu. Kad su rimske imperije zapośele Risan i otvorile kapije grada i njene tvrđave, Teute više nije bilo. Prema jednom kazivanju, Teuta se bacila sa stijene brda Orjen iznad Risna, dok je prema drugim kazivanjima, nastavila da živi u brdima iznad grada.

(Nastaviće se)
Ilustracija: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

GOVOR SRETENA PEROVIĆA PRILIKOM DODJELE AKADEMSKOG ZVANJA DOCTOR HONORIS CAUSA (II): Nemam povjerenja u budućnost društva koje nudi samo božanstvo kapitala

Objavljeno prije

3 sedmice

na

12 Septembra, 2025

Objavio:

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

 

Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne Crnogorske crkve i Crnogorske Države, jedan od najvećih evropskih pjesnika XIX vijeka, mnogo je polagao u duhovno zdravlje svojega malobrojnog crnogorskog naroda. On nije završio visoku školu, ali je bio univerzalno obrazovani duhovnik i poliglota, mislilac i modernizator svoje malene, sa svake strane ugrožavane Države. A prije svega bio je genijalni pjesnik.

Po svojoj suštini, po svojoj prirodi lirska poezija je bliska snovima. Ma koliko da formalno traje treptaj zagonetna mistika sjenije,  (sa više ili manje stihova), lirska pjesma odražava samo jedan kreativni, jedno magnoveno duševno ili misaono stanje, ponekad i ambivalentnog smisla. Ne samo zato, njene metafore i druge stilske figure djeluju prisnije ako su prožete semantičkom ili kontekstualnom sumaglicom, kao da su upravo potekle iz pretkomora sna. Lirska poezija nije obavezno zagonetka, ali i kad je čine jasne riječi i njihov uobičajeni, prirodni međuodnos – pjesma i tada jeste. Stara je istina da bez mistike, makar i u sasvim blagom stanju, nema trajnije poezije. Nekad, u mojoj mladosti, u doba jugoslovenskog, mekšeg socijalističkog realizma – i sama riječ mistika bila je žigosana. Ali, ako za nju nije bilo blagonaklonosti u „teoriji“, ona je imala svoj udio u pjesničkoj praksi – čak i kod onih koji su pjevali samo o srećnom društvu i još srećnijoj budućnosti. Misterioznost riječi  sama po sebi je neke vrste poezije. Pjesnik, dakle, nije misterija, poezija uglavnom jeste. Kako nastaje pjesma, zašto nastaje pjesma, kad je najbolji trenutak da se zapiše pjesma, ili pojedini stih neke u tren izgubljene, nestale  neke pjesme – to nijesu odgonetnuli ni autori koji su doživjeli duboke godine i još vide svijet u slikama, u metaforama, u sunčevom spektru emocija.

Vraćam se na početak ovog zapisa. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA. Više takvih ili sličnih, apstraktnih a frekventnih riječi – Vjera, Ljubav, Istina, Pravda i slično – pokazuju da su svi pravi pjesnici, pjesnički zavjerenici – neke vrste vlasti, i sama vlast, kakav je bio naš Njegoš, kakav je bio Gete, kakav je moj Sengor, a naš danas.

Nijesu, naravno, svi pjesnici blage naravi, humanisti, altruisti, pacifisti; neki su bili ili jesu i antihumanisti – militaristi, pučisti, nacisti, šovinisti, fašisti, pa i teroristi – ne samo riječima no i djelima, ali ja i njih vidim kao metafore zla koje su prolazne kao i naši životi.

Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mom narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizacija, ona epska, često opora ali i viteška, poezija-tovanja, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda… južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije, a jeste stvar moralne kondicije.

Zbog svega toga, i bez toga, nemam povjerenja u pjesnike bez NADE i morala, ni u budućnost društva koje nudim samo božanstvo kapitala.

Visokopoštovani gospodine rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uzorni studenti, uvažene kolege i dragi prijatelji – svima vama još jedno trajno HVALA!  Svima vama još jedno trajno HVALA!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo