Biti ratno siroče, pa makar i na pravoj strani, znači biti izabran od muke i pošasti, a ne nikako počasti i sreće, kako su zavidni Crnogorci gledali na djecu junaka. Međutim, ako im je sudbina uskratila životnu šansu na samom početku, društvo je takvu hendikepiranu djecu uzimalo pod svoje okrilje i ono što je ,,bog” oduzeo kumunističkoj siročadi – roditeljsku ljubav, vraćao je samoupravni socijalistički sistem. Šlepala su se uz njih i ova druga, gora djeca (a mimo nas, ne znam postoje li igdje na svijetu gora i bolja djeca siročad), ali biti ratno siroče prvoborca i nosioca spomenice, e to je već značilo da si izabran da budeš drukčiji. Jedan od drugačije nesrećne djece koji su svoje očeve ili majke zapamtili samo kao uramljene fotografije na zidovima, bio je Milan Dugo Krivokapić.

Nije Dugo bio posljednji nikšićki i crnogorski boem, niti je to htio biti, već povučeni lirik, koji je tihovao svoj život sa majkom ,,koja je obijala i drvo i kamen, u prslim cipelama da mu kupi hljeba”… Kafanu je, tek, shvatao kao prijatelja, poeziju kao životnu izabranicu, a aforizme kao poznanike sa kojima bi razmijenio po koju kratku i duhovitu repliku, i onda bi svako nastavljao svojim putem. Aforizmi su nestajali među građanima, upoznajući nove poznanike, a Dugo u crno vino dok ga ciroza ne opomene da su pretjerali sa druženjem, a onda u špricer da ogovaraju ,,prokorde” kao posesivnog i patološkog prijatelja i saputnika. Znala se tu, katkad, umiješati i po koja rakija, svadljiva kao pogana žena ili čo’jek, ali su se brzo Dugo i ,,vino” vraćali jedno drugom, i ta fatalna veza trajala je sve do njegove smrti.

Nikada Dugo nije bio klovn koji je zabavljao i zasmijavao široke narodne mase, već je opominjao na devijacije i ljudi i sistema. ,,Dok je majmuna biće ljudi” aforizam je koji kao naslov nosi njegova posljednja knjiga aforizama, gdje je jasno stavio do znanja da nije oduševljen, već zabrinut nad ovim svijetom i ljudima. ,,Nikako te nema” je pjesma koja je posvećena Vitu Nikoliću, a čiji je naslov ponijela njegova posljednja knjiga pjesama, iskreni je vapaj samoće sa kojom je proživio šest decenija. Bilo je Nje, ali ne dovoljno i ne u pravo vrijeme. Kao i sve velike ljubavi završile su se u mimohodu ili neslavno. Ostvarene su samo simulacija srećnih ljubavi. Bila je to izvjesna gospođa R, kojoj sam se divio i ljutio se na nikšićkog boema zašto vrijeme posvećeno njoj dijeli sa nama, zašto je ne sačuva za sebe, za svoje vrijeme, za svoju vječnost. Nije to bila drska ,,Čedomila” koju nije htio da grli jer su mu ,,dvije ruke, dvije bodljikave žice, pa kako da je zagrli a da je ne ubode”, već krhka dama koja se gubila u zelenkastom moru njegovih očiju, čije je beonjače već tada počeo da hvata led i da se pogled gubi negdje u dubini drugih neistraženih svjetova.

Svakog 30. decembra umjesto praznične vrtoglavice mene skoli neka tiha sjeta, jer je čuveni dispečer radijskog ,,Taksimetra” odlučio, kako bi nas sve iznenadio, da umre u jednoj godini – 30. decembra 2008. a da ga sahranimo 1. januara 2009. No, on nije imao namjeru da se uopšte sahrani… Sjeta, koja je pomiješana sa tugom i ponosom što smo bili prijatelji, povezana je za dva događaja, meni jako važna u životu. Dan kada me zaustavio kao mladog studenta na ulici i rekao, tiho, toplo i iskreno da bi rado govorio o mojoj poeziji, bilo je prvo priznanje od nekog afirmisanog pjesnika da to što pišem ima poetskog smisla. Desetak godina kasnije, kada smo postali prijatelji, postao je žrtva jedne naše drenove šale, kako mi Nikšićani umijemo da tepamo neslanim. Elem, predložio sam da snimimo televizijski poetski film o njegovoj poeziji kako bi sačuvali lik, djelo i glas žive legende Nikšića za buduće generacije. Sa oduševljenjem je prihvatio i bespogovorno izvršavao sve naše zahtjeve da ,,pješke” proputuje svoju poeziju i život. I onda kad je očekivao da montiramo film, željno ga iščekujući, jer je zahvaljujući snimatelju Batu Smardžiću pregledao izvrsne kadrove – mi smo zbijali šale – da ne žuri sa montiranjem, jer nećemo imati šta da pustimo gledaocima kad umre. Na žalost, to se i desilo sedam godina kasnije. Sa montažerom Vladom Rakočevićem sam prve minute filma, koji nosi ime po jednoj Dugovoj pjesmi ,,Do đavola”, montirali u noći kada je umro kako bi na lokalnoj nikšićkoj televiziji obavjestili sugrađane da se na bolji svijet preselio ,,Dugo – a ko bi drugo” za Novu godinu, u fazonu kako je on odjavljivao kultni ,,Taksimetar”.

Dok su prisutni držali govore ispred kapele i spremali pokojnika da napusti Nikšić i da ga sahranimo sa precima u Trepčima, krupne pahulje snijega su počele da prekrivaju smrznutu zemlju. Svi su cupkali i pokušavali da se zagriju, dok su govornici produžavali govore da ugrabe pet minuta Dugove slave, ali niko nije slutio šta nam je pripremio tihi i nenametljivi pjesnik, aforističar i novinar na posljednjem ispraćaju. Kako je Dugova duša grabila preko nikšićkih planina ka svetim Petru i Pavlu, koje je jedva nazirao od snijega koji sve više i gušće padao, povorka je napuštala Nikšićko polje i počela da se penje uz posijeđela brda od prvog snijega.

Čuveni ,,golf II” Dugovog i mog prijatelja Dragana grabio je uz strane kao koza savladavajući uklizanu stazu i za sobom ostavljajući sve više automobila koji su se isključivali zbog leda i snijega. Međutim, na jednom od uspona ni ,,dvojka” nije mogla da izdrži, pa je proklizala. Priroda, poput stručnog saobraćajca, poskrajnula nas je sa uklizanog kolovoza na proširenje, na ivicu litice, gdje su nas zadržali, sveti Petar i Pavle, koji su strpljivo iščekivali Dugovu dušu da se odvoji od zemaljskog carstva, koje i nije bilo neko carstvo za njega. Osjećaj nelagode i neispunjene obaveze prema prijatelju koji je pošao na posljednji put, počeo je polako da smjenjuje osjećaj neizvjesnosti, jer se nije moglo ni gore uz stranu, niti dolje niz stranu. Oni rijetki koji su pokušavali da se vrate završavali su u stijenama, jarkovima i proširenjima. A negdje iznad nas se Dugo smješkao i pretvarao svoju sahranu u još jednu, onu nikšićku – drenovu šalu. Na kraju je na sahranu stiglo samo nekoliko momaka u vojnom vozilu koje je opremljeno za snjegove surove i sirove crnogorske planine u čije su naručje spustili Dugovo tijelo na vo vjeki vjekov.

Dok smo iščekivali pomoć, koja nije stizala, a gorivo se bližilo kraju, a sa njim i grijanje u automobilima, već blizu dogovora da krenemo pješke niz brda, Dragan je našao flašu ,,prokordea” u gepeku. Čudio se, češkao, premišljao, smješkao, otpijao, zvao ženu i djecu da provjeri ko je zaboravio ili poturio flašu vina u automobilu, ali ni on ni ostali nijesu mogli da se sjete. Nije nam ništa preostalo, nego da uz tugaljivu jezu koja se širila našim tijelima, optužimo Duga za taj plemeniti crni dar u bijeloj noći. Okrenuli smo se nebu koje se smješkalo krupnim pahuljama, otpijali i u sebi ponavljali: za tvoju dušu – lako ti nebo, prijatelju!

Obrad NENEZIĆ