Davno sam od svojih učitelja naučio da umjetnost nije imitacija, već simulacija života. Bilo je i onih hrabrijih koji su govorili, ne znam koliko ozbiljno, da je umjetnost – život sa greškom. Hičkok je, kažu rekao, da je film (čitaj umjetnost) život bez njegovih dosadnih djelova itd… Stalno drvimo o čudima, životima, sudbinama… ali smo, nekako, prenebregnuli činjenicu da živimo u digitalnom dobu. Da su ljudi, a ne likovi, sasvim (ne)legitimno postali virtuelni i žive svoj „rijaliti” život punim plućima. Iskreno, posvećeno i voajerski, nije ni bitno.

Nije novo, ali je neophodno napomenuti, da savremeni čovjek, možemo slobodno reći duhovni i materijalni potrošač u kapitalističkom društvu, sa svim iskonskim vrlinama i manama, a posebno sa jednom jednakom vrlinom i manom od Adama i Eve, a to je radoznalost, u kontekstu (masovnih) komunikacija, može ponijeti epitet aktivnog tehničara, realizatora, umjetnika, producenta, organizatora… svog slobodnog vremena koje zahvaljujući tehnološkom napretku evoluira u „kreativno” slobodno vrijeme. Taj potrošač nosi čuveno ime, prezime i srednje ime: Anonimus. Niko ne zna ko je, a svak ga poznaje. Ja najviše u sebi. Neopterećen je rezultatom i odgovornošću, a, ipak, paranoičan da će biti otkriven, pa djela, na sebi svojstven način, na više polja: tehničkom, informativnom, ideološkom, sociološkom, patološkom, kriminalnom, umjetničkom… (ne) rušeći Mekluanovu tezu da su mediji poruka, uspostavljajući svoju logiku da su mediji besplatni kamenčići ili komadići stakla od kojih će sklopiti svoj mozaik, koji će podijeliti sa milionima drugih anonimusa, izložen komentarima laičke, a „zaštićen” od stručne javnosti, pa i od zakona, jer na internet planeti, gdje je svaka jedinka država za sebe, počinilac krivičnog djela je neprimijetan ili kopija, jer, kako su teorije nebrojeno puta istakle, danas kopija može da bude bolja od originala. Takođe, iz istorije i teorije znamo da baze podataka postaju interfejs na koje, mnogo puta i kriminalno, nasrću pojedinci i grupe, i samoposlužuju se kreacijom drugih, sasvim slobodno dajući sebi za pravo da nasumice od postojećih stvaraju nova djela. Ili od postojećih vijesti novu vijest. A ko su, kako nastaju i kako opstaju – ti tzv. stvaraoci?

Profil jednog anonimusa, sveca i lopova, tupana i klikeraša, itd i tsl, iskače iz svih postulata stare, klasične i nove dramaturgije likova. Njegova biografija, biologija i psihologija su bukvalno nedokučive, ili bolje – toliko razruđene da ih je nemoguće sintetizovati, jer, ipak, ovdje se ne radi o umjetnosti, već o „pravom virtuelnom životu”, koji otvaraju one Manovičeve nove horizonte nastale spajanjem (pre)poznatog i (ne)poznatog, ali konkurentnog, kao neba i mora (ili zemlje). Dakle, dilema i začuđenost koju izazivaju profesionalni umjetnik i njegova kreacija u postmodernističkom dobu može se prenijeti i na aktivnog čitaoca ili gledaoca, odnosno Anonimusa u tehnoekstazi, ili kako ga nazvasmo potrošača, jer u eri tehnoinspiracije umjetnik nije zavisnik od milosti bogova i ljubavi muza, već po pravilu od tehničkih (ne)uslova, kao i spostvenih dobrih ili loših namjera, mogućnosti i nemogućnosti. A potrošač tek. On je inspirisan svim i svačim. Najviše svakodnevnim informacijama. On je ovisnik o informaciji, koja je bila i ostala nukleus svake vrste komunikacije. Njegova inspiracija je jednaka jednom kliku. A materijalni troškovi su minorni, dok su duhovni pod znakom pitanja, jer su uvijek pod rizikom interakcije. U svakom slučaju, već su nam utuvili u glavu, da se radi o kulturi komunikacije i stvaranja, tako da se otvara par ekselans kulturno pitanje djelanja na raznim internet platformama, odnosno u svojevrsnim komunikološkim diskursima koji se obnavljaju i stvaraju kao gušterov rep.

Razmišljajući o liku, Anonimusu, opet sam našao rješenja u Maničevoj tvrdnji da u ma koju novu eru danas ulazimo, mi još uvijek nijesmo napustili eru analognog mišljenja i stvaralaštva. Dakle, novi lik, u maniru likova avangarde ili antiteatra, ne pati od naracije kako smo naučeni, već nas moderne teorije navode na razliku, koja je u tome što naracija podrazumijeva kraj, dok baza podataka ne mora nikada biti završena, a što i jeste pravilo sa svim sajtovima i drugim platformama. Odnosno, ništa nije propušteno, već sve počinje od trenutka uključenja, odnosno aktivacije motiva, i lik djela onoliko koliko je konektovan. (Potpuno postmodernistički manir, više je nego jasno, a to nam daje pravo da gledamo Anonimusa kao dramatis personu.) Iduće konektovanje ne trpi dosljednost, već prilagođavanje, pa izvlačimo pouku da nasumično uzimanje ili dodavanje podataka upravo predstavlja antinarativnost. Narativ i bazu podataka, poučeni Manovičem, nazivamo konkuretnim imaginacijama (što je kao i svaki sukob izvanredan humus za odgajanje fikusa Anonimusa, kojeg aktiviramo motivima). A sumnja je sasvim dovoljna da nastane umjetničko djelo ili dramatis persona. Književni lik. Akt. Melodija, zašto da ne… Nastaje lik Anonimus (ali po mogućnosti bez smiješne uniforme, jer svaka uniforma je greška u pisanju). Sasvim svoj na svome u potrazi za umjetničkim djelom: scenom, kadrom, stranicom, slikom, kompozicijom itd.

Na kraju – ne treba zaboraviti da likove (prema sebi i drugima) stvara čovjek. Ponašanje se uči. Stvaranje, takođe. Djelanje, isto. Čovjek se mijenja, ali ne toliko radikalno koliko se mijenjaju i forme i mediji. U svakom slučaju pisati o likovima iz okruženja, a ne primijetiti najbrojnije – virtuelne anonimuse, nije profesionalno ni pošteno, jer ne treba zaboraviti da više ne postoji tradicionalni, već virtuelni komšiluk. Ko hoće da vjeruje – u redu, ko neće – ne zna šta propušta. Parafrazirajmo oca dramaturgije koji kaže da je bolje nemoguće a vjerovatno, nego vjerovatno a nemoguće. Ko će ga znati, ako Aristotel ne zna.

Obrad NENEZIĆ

Komentari