Država je nastala na određenom stupnju drušvenog razvoja i nestaće na određenom stupnju društvenog razvoja, to je opšte mjesto nauke o društvu.To važi i za našu vječnu. No, sve je više onih koji smatraju da je već nestala, samo još nije sahranjena…

,,…I bez nje se muče Crnogorci

i nikako ne mogu da pomru.

Pomrijeće, no će prije toga

Sebe i nju mrtvu obrukti”.

…kao uostalom i autor ovih proročanskih stihova, koje navodim po sjecanju. No, to i nije važno pošto „u svakom našem izdajniku ima nečeg herojskog i u svakom heroju nečeg izdajničkog”. A kako imaju zajednički imenitelj, uprošćena logika upućuje na zaključak da su svi isti – a nijesu.

Stav da je nastanak države rezultat viška vrijednosti neće izazvati sporove među sociolozima, ali postavljanje pitanja odumiranja započelo bi ideološki, politički i naučni armagedon. Naravno, sve države neće odumirati odjednom i na isti, način, nijesu tako ni nastajale. Moguće je da je globalizacija faza kroz koju će proći ili kojom započinje odumiranje. No, teško se oteti utisku da Crna Gora neće biti među prvima, s obzirom na njeno iskustvo u nestajanju.

Priča o crnogorskom nestajanju je jednostavna. „Naročita republika”, atipična društvena zajednica neposredne demokratije, socijalne solidarnosti i stanovite otpornosti imperijalnim apetitima susjeda, za više stoljeća stekla je ugled kakav nije nijedna mala zajednica. To je bila osnova da se uredi država po evropskim standardima onoga vremena- sa suverenom, nekontrolisanom autokratijom, dvorskom kamarilom, dvorcima, ljetnjikovcima i zimovnicima, sa infantilnim rasipništvom dvora, ogoljenom tajkunizacijom i pauperizacijom… Sve to, uz privid da država funkcioniše u okvirima epskog moralnog arhetipa.

Sumnje koje su se začinjale u samom društvu i revolucionarne ideje iz spoljnjeg svijeta, suočene sa terorom „toljagaša”, nijesu davale energiju za drugačije društvene promjene. Dominantno seljaštvo nije imalo tumača svojih interesa. Kakva- takva inteligencija metanisala je dvoru, koji je one druge obilježavao kao izdajnike. Crnogorskim picima je jedino nadahnuće bio Car junaka i Balkanska carica. Crna Gora je nezadrživo srljala u propast, što su zapažali rijetki strani posmatrači, svjedoči Potapov.

Sa prvim velikim iskušenjem (rat 1914) biće očigledno da je Kraljevina Crna Gora više operetska predstava nego ona zemlja koju su uvažavali i prijatelji i neprijatelji. Prvi put pojedine jedinice, njihovi djelovi ili pojedinci napuštaju frontove. Jedna veća formacija, koja je došla sa hercegovačkog bojišta u Danilovgrad, pucala je na suverena kad je ovaj došao da ih izgrdi, podsjeti na zavjet Obilića i vrati da ginu za Crnu Goru. Ubili su njegovog ađutanta Rista Lekića, a Car junaka se brzo automobilom udaljio u svoj dvorac u Podgorici. Ovo su bili izrazi ozbiljnog antidržavnog raspoloženja. Uprkos tome, Crnogorska vojska pokazala je neviđenu spremnost žrtvovanja za savezničku „bratsku” vojsku.

Sve što se Crnoj Gori tada i kasnije događalo bilo je rezultat inkubacije društvenih bolesti kojima je zaražena krajem XIX i početkom XX vijeka. A istorija ne prašta i sudi po zakonima koje arogantna kraljevina nije razumjela. Ni nesrećni Crnogorci. Zato je kraj bio krvav.

U spletu istorijskih okolnosti , Crna Gora je i vaskrsla četvrt vijeka kasnije. A vaskrsi su, kao i rađanja, krvavi.

No, crnogorski arhetipski damari danas su ugašeni, te možemo poručiti citiranom pjesniku proroku sa početka priče da onih Crnogoraca više nema. (Osim nekog u dubokoj ilegali…) Đekna još nije umrla, ali je dvorimo. I molimo se da bude lijep dan za sahranu. Toliko zaslužuje!

Momir M. MARKOVIĆ

Komentari