Što se kaže – srce mi je stalo isto kao i prije par mjeseci dok sam na televiziji gledao kako se nacije opraštaju od velikog čovjeka i njegovog djela. Ali, da počnem od početka… Već nervozan što mi taksi kasni krenuo sam u susret magli i gustoj kiši, sa nabijenom kapom do obrva, kad je ispred mene banuo glavati čovjek i prilično uzrujano bupnuo: Đe je ođe Lovranska… Ne znam šta mi je sve proletjelo kroz glavu tog momenta ali sam promucao: Iza… Ćelavi se vratio iz žive ograde i sjeo u crveno-žuti taksi, pa dao gas i parkirao se ispred kuće u kojoj sam stanovao. Dakle, ćelavi od kojeg sam streknuo bio je vozač naručenog taksija. Preispitujući sebe vratio sam se i sjeo u automobil. Ipak me prepoznao, ali nije govorio o spornom događaju, već da vozi za kuma par dana dok ne nađe vozače. Omiljena priča propalih veličina koji se naposljetku zadovolje bilo čim… Ali, priča tek ovdje počinje. Sjećam se da su ga zvali Kodžak, a ja sam ga u jednom filmskom scenariju nazvao Zucone, po besmrtnoj statueti koja nije htjela da oživi na naredbu genijalnog stvoritelja. I nije mi prvi put poslužio kao motiv, no o tom potom.

Kao većina crnogrskih studenata upadao sam s vremena na vrijeme u tamne vilajete „depresivnog optimizma zemljaka” (kako nas je rastumačio jedan psihoanalitičar). Obično bi se famozna kafa pretvorila u cjelodnevno prebiranje po zajedničkoj prošlosti, prije svega o adolcentskom stažu na korzou koji su uništili sukobi u komšiluku devedesetih prošlog vijeka, odakle su sugrađani donosli oružje, a onda bi u njima proključalo kolektivno famelijarno, kako veli Sondi, pa se korzo ubrzo umjesto šetališta pretvorilo u stazu za stihijska stampeda. Mnogo puta sam razmišljao kako rat, s vremena na vrijeme, podsjeti Nikšićane da su surovi i sirovi u surovoj klimi, kako im je tepao „otuđeni” Kovač. Taman im je sigurna egzistencija bila opitomila temperament u drugoj polovini XX vijeka, kad ih je zadesio raspad SFRJ. I tako unedogled, naravno, uvijek nam je neko drugi kriv. Nije mi bilo prvi put da moja priča i tok misli idu pogrešnim smjerovima. Tako je i bilo dok smo u Nušićevoj ulici cijedili kišno jesenje popodne na pokrivenoj terasi fensi kafea: Zucone, vlasnik radnje mobilnih telefona na Zelenom vencu, nekoliko gazdi kafea i dežurnih zgubidana sa prefiksom „crnogorski” – naišao je skitnica asketskog izgleda, što ga je jedino razlikovalo od ostalih gubitnika koji su se odrekli prošlog života sa razlogom ili bez. Ne podižući pogled ispod kape „francuzice” zatražio je hrapavim glasom milostinju… Starca sam već uočio u Zvezdarskoj šumi, kroz koju sam katkad prolazio sa trolejbuske stanice do iznajmljenog stana. Uvijek je bio okružen psima dok je tvrdo spavao na kartonima, ogrnut velencom koja me podsjećala na suknenu ćebad koju je posjedovala svaka crnogorska kuća. Potom bih ga vidio iz „trole” po zvezdarskim kontejnerima kako hljeb okačen o metalne šiljke dijeli sa psima. Psi nijesu bili agresivni ni kad su dijelili hranu među sobom, a ni sa ljudima. Jedino moguće opravdanje za njihovu miroljubivost nalazio sam u ispunjenosti ljubavlju, a i hranom. Već tada je počela da me progoni ideja da napišem nešto o asketskom prosjaku koji dijeli preostali život sa čoporom pasa… I dok me stara ideja natjerala da se isključim iz jave, Zucone je ustao i odalamio starca, prvo šakom po glavi, a onda mu nabio nogu u tur, takvom silinom da se ovaj kao u filmu prevrnuo nekoliko puta niz strminu Nušićeve ulice. Nenaviknuti da tako reagujemo na odrpance, pa ni na bilo koga, svi smo ustali i krenula je svađa i koškanje sa Zuconeom koji je roptao da mu je skitnica upropastio ugled i život. Pritisnut opravdanom agresijom nekoliko rasrđenih zemljaka ćelavi siledžija se ubrzo izgubio prema Terazijama prijeteći svima, a kad smo se okrenuli ni starca više nije bilo. Samo je muk zavladao kaskadnim terasama u mirnoj beogradskoj ulici.

Iste noći sam napisao dramu za djecu „Ždera iz kontejnera”. Kažu da se dobra drama može sažeti u jednoj rečenici, pa ću pokušati, uz dužno izvinjenje da nijesam napisao dobar komad: Odbačeni pjesnik za djecu se pod stare dane odaje alkoholu, pa počinje da živi kao skitnica spavajući u gradskim kontejnerima sve dok ga djeca iz kvarta ne otkriju i prepoznaju kao svog idola, a među kojima je i njegova unuka, koja će natjerati roditelje da promijene mišljenje i da starca povedu na liječenje, a kasnije i vrate porodici. No, ova priča nema srećan kraj, koji je dobrodošao edukativnom dječjem pozorištu.

Nekoliko mjeseci poslije tuče u Nušićevoj, kada se mučnina od nemilog događaja već pogubila u preživljenom, na jednoj crnogorskoj televiziji sam ugrabio IN MEMORIAM o crnogorsko-srpskom pjesniku za djecu. Slagao bih kad bih rekao da sam čuo za njegovo djelo, ali je to bio onaj zvezdarski skitnica sa čoporom pasa. Na komemoraciji koju je organizovalo Udruženje pisaca za djecu i omladinu u prvom redu je sjedio ganuti Zucone, čovjek koji je izdudarao oca pred drugovima. Tada sam shvatio zašto je rekao da mu je upropastio ugled i život. Ali, nijesam shvatao sada zašto je uplakan u prvom redu?! Nijesam to shvatao ni kad me vozio prema centru u žuto-crvenom taksiju. Nijesam znao ni da li je ženjen, ni da li ima djevojčicu koju sam ja izmaštao kako bih djeci poslao poruku da su oni najvažnija karika ljubavi među oholim i surovim odraslim ljudima. Samo sam znao da mi se vratio onaj neizdrživi ukus nemoći koji sam osjetio kad je Zucone nabio šaku u glavu i nogu u tur nemoćnom starcu, odnosno ocu. Samo sam znao da nikada nećemo prestati da budemo životinje koje govore.

Obrad NENEZIĆ