Prijatelju, ne tražiti bolje mjesto za učenje arhitekture od Crne Gore. Nema ga. Žao mi je da u vrijeme studentski dana, dok sam srijetao Bogdana Bogdanovića, prije više od 30 godina, nijesam to mogao znati. Mjesto arhitektonske refleksije, ovdje, svjedočila bi njegova izgovorena riječ.
Njegova arhitektura kao da je zahvatila najviši stupanj principa građenja na tlu Crne Gore: objekat i okolina su jedinstvo – u vazduhu. Arhitektura je atmosfera. Ono što stvara osjećaj prijatnosti, što okružuje zidove spolja i unutra – prenosi se vazduhom – suština je prave arhitekture. Zid je sredstvo da se nešto u vazduhu zaustavi – to se osjeća baš tu, baš tako. Pretvaranje uhvaćenog vazduha stezanjem prstiju ruku u čvrstu materiju osjećaja je čulni fenomen – Arhitektura.
Vremenom, sve sam svjesniji cilja koji usmjerava moja nastojanja u arhitekturi: slijedim postignuća majstora zidina Stare Budve. Bogdana ne mogu više sresti da od njega čujem je li na putu protomajstora (kako je on volio da za sebe kaže) ozračen zidinama Budve kako se to meni čini. A čini mi se da im se niko više nije približio od njega: forma i struktura objekta pretvaraju osjećaj vazduha u spokoj prostora. Sve je tu pojednostavljeno, svedeno do krajnje granice. To se vidi u debljini zida, u stasu – pravo u nebo u jednom potezu – kao da lebdi, ništa ga ne podupire. U običnom materijalu koji je na dohvat ruke; u potpunom miru, novi horizont koji se ne suprostavlja prirodnom ni njegovom pravu na ravnotežu krajolika. Etički nepromjenljivo traje: svi za sva vremena polažu jednaka prava da uživaju u spokoju kao najvišoj pobudi za nastanak arhitekture.
Svako ko je bio u kontaktu sa Bogdanom kazao je: kakav um. Dođete kod njega sa zaokruženom pričom, ma kolika i kakva bila, samo što ste počeli prvu rečenicu on ju je već cijelu ,,pročitao”. Dubine sa kojih je on zahvatao mnogu su veće nego što je um.
Velika četvorka crnogorske arhitekture – slobodno čitaj naglas – i svjetske: Vujadin Popović, Tupa Vukotić, Milan Popović i Kana Radević rasla je pod njegovim direktnim uticajem. Arhitektura je istina bez ostatka, a on je sav bio satkan od arhitekture – više nego što je i sam bio svjestan. Tupa i Kana su mu bili neposredni saradnici, a Vujadin i Milan – tvrdim – i ako nemam dokaze svjedoka – morali su se grijati sa tog ognjišta. Niko mije mogao ući na beogradski Arhitektonski fakultet sa namjerom da postane arhitekta, u vremenu dok je on tamo bio, a da ne osjeti taj žar. Pogrešno je reći: bio nam je profesor- iskrivljeno bio sam njegov đak. Istina je, po njegovoj želji – svi smo mi sarađivali sa njim, kao studenti ili asistenti. Samo što je on znao da svaki čovjek u genima nosi iskustva i znanja od prvog čovjeka do danas. Plijenio je i stilom i načinom pri pomoći u procesu otpretavanja duboko skrivenih znanja po rođenju. Zato sa razlogom i kažemo i pišemo – arhitekta Bogdan Bogdanović.
Pričao mi je Miroslav Perković, kad ga je jednom po mojoj želji posjetio da je zatekao i fizičara Pavla Savića na tom ognjištu. Bogdana smo svi posjećivali kući – tako smo govorili – iako je to bio stan na Čuburi.
Dane i noći provodili smo sa njim i u Malom Popoviću. Od njega nijeste mogli naučiti. Ko vas, uostalom, može i čemu naučiti? Od njega ste mogli čuti. Bio je hodajuća enciklopedija, a poruke bi mu mogle stati stati u tri – četiri, proste ili malo proširenije rečenice: ,,Potkrovlje nije stan”; ,,U dvoiposobnom stanu čovjek se osjeća dvoiposobno”; ,,Ranku (Radoviću) sam govorio da ‘trebao malo postajati’ na mjestu izgradnje objekta”; i naročito, na prvi pogled šokantnu neozbiljnost od čovjeka kome za šest godina poznanstva i susreta ni jedna neozbiljnost nije prešla preko usta: ,,Fasade ne odgovaraju osnovama, osnove presjecima, niti oni fasadama”. Kakav šok na početku studija! A kako te riječi danas, 35 godina poslije, u dodiru sa stvarnošću, fino razumijem.
Arhitektura je usud da upoznate pravu čovjekovu prirodu: ogoljenu, od igara i trikova upotrebljivih na svim poljima psihologije. Kad gradi za sebe kuću čovjek otkriva dušu. Zar kameni ostatci nijesu jedina prava istorija, bez uljepšavanja iz bilo koje pobude.
U Crnoj Gori se ne može shvatiti i još manje prihvatiti planetarni značaj velike četvorke crnogorske arhitekture. Kakvim je tek Bogdan bio podvrgnut porugama i torturi. Novine su mjesecima otvorile stranice za njegovu satanizaciju; zato što je, iako ,,nepripremljen” za sjednicu, i prije njenog formalnog otvaranja dok su ,,zauzimana” sjedišta u sali ,,pročitao” svu priču koja nas prati kao zla kob već treću deceniju, gotovo vidovito opisujući što će nam izroditi proljeće te 1988. godine i u što smo se zaglibili; čak, što će se desiti i cijelom svijetu. Znao je vrijeme kad treba da kaže i što, ali nažalost nije imao kome. Oni koji su znali da ga treba čuti prekriveni su talasima nesnosne buke svake vrste ,,fukare” kako ih je on u startu nazvao. Tačno i precizno.
Naglašavajući – umjetnički – do kraja ne bi li skrenuo pažnju na nakaradnost puta bez povratka u avetinjsko crnilo kala – potpunu suprotnost arhitekturi kao brizi za čovjeka – našao se u poziciji sa koje je bolje mogao da razumije Le Corbiziea kome je zamjerao na prenaglašavanju, nekad toliko potrebnom da se skrene pažnja na suštinu.
Rezervisan za arhitekturu moderne, bez rezerve je odbio ponudu za projekt crkve poznajući tajnu pogodbe predstavnika boga i arhitekte, iako je izuzetno cijenio dostignuća arhitekture šibenske katedrale i izdvajao Gaudija a samim tim i Sagrada Familiju.
Kazao je da je bio ,,pozvan i plaćen da dosegne sastavnu sistematsku teoriju grada”. Priznao je da je to nemoguće uraditi. Ali je razvio ,,sopstvenu poetiku grada”.
Da bi se krenulo ka arhitekturi treba pročeprkati po onom opšteljudskom: ko sam, šta sam, dokle sam taj koji sam, jesam li danas i ovdje isti onaj koji sam u svojim uspomenama, u svojim ,,autoesejima”? Svuda je zavirio da bi saznao, saznao da bi predvidio.U pravo vrijeme i dozvoljenu svrhu izučavao je višu matematiku, numerologiju, astrologiju, mitologiju, ezoteriju, vjerovanja, bajalice, vradžbine, rituale, magijske obrede, magijske tehnike, magijsko-političke razloge, eksperimentisao bojanjem zidova u crno, zalazio u sveru slobodnih asocijacija, u igru naročito, u sva polja sa ,,efektivnim dokazima egzistencije, sa primjercima, uzorcima arhitektonskog afirmana”. To mu je predočilo matrice dobrog arhitektonskog ukusa da je mogao da se odupre granitiranju Knez Mihailove ulice (postavljanju granita); da je oslobađao prostor sa pozicije gradonačelnika za još nejasne ali obećavajuće mogućnosti (konkurs za Novi Beograd) a da ga ne ogradi barijerama autoriteta: poznavaoca grada i investitora.
Spoznajući što sve donose predrasude i shvatajući da je ,,čovjek konfuzna masa usled nekoherentnih informacija koje ga plaše, užasavaju, dovode u stanje (regresivne) samodbrane”, stalno tražeći sebe uspostavio je lični integritet da je u startu sa neskrivenim gađenjem mogao odbiti da učestvuje u najnakaznijoj zloupotrebi čovjeka, ako se ima na umu mjesto i vrijeme, što ih pamti čovjekova civilizacija.
Duša kruži, ,,stalno se traži, i uvijek se nanovo uspostavlja u svom integritetu”. Po rođenju gospodin u elegantnom crnom –generacijama – morao je izbjeći u crveni Beč da traži spasa duši pred crnim – ne može se zamisliti crnje. Naćerao je Evropu da mu oda počast. Humano biće se stalno ponovo uspostavlja iz mrvica sjećanja. I iz sjećanja na Bogdana.
Arhitekta Vladimir IVANOVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU7 dana