Povežite se sa nama

KULTURA

Đukanović ministrima, ministri zaboravu

Objavljeno prije

na

  Novi skandal oko prije šest godina ugašenog Cetinjskog bijenala još jednom je, u ogoljenom izdanju, pokazao višegodišnji ponižavajući odnos crnogorske vlasti prema princu Nikoli i dinastiji Petrović Njegoš.

Ministar kulture Crne Gore Branislav Mićunović obradovao je prije nekoliko dana javnost viješću da će Marina Abramović i on, “uz podršku utemeljivača Bijenala princa Nikole Petrovića” obnoviti kulturnu manifestaciju Cetinjsko bijenale. Poznata umjetnica je pojasnila da se sa ministrom dogovorila da to bude 2013., na 200-godišnjicu rođenja Petra II Petrovića Njegoša.

 

“Neka to bude jedan novi početak ove manifestacije”, kazala je Marina Abramović, odnedavno crnogorska državljanka.

A onda je iz Pariza stigla vijest koja je bacila sjenku na ambiciozni plan tandema Mićunović – Abramović.

BESKRUPULOZAN AKT PROTIV PRINCA: “Princa Petrovića niko nije kontaktario niti pitao za mišljenje o obnavljanju bijenala”, reagovala je Tanja Turquin Spičanović, ovlašćena zastupnica princa Nikole.

“Odluka ministra kulture je još jedan beskrupolozan akt protiv princa Nikole
Petrovića Njegoša, utemeljitelja i autora Cetinjskog bijenala, kroz koji je princ, u vrijeme najstrašnijih ratnih godina, očuvao kontakte Crne Gore sa svijetom. To je djelo princa Nikole Petrovića, na koje on ima autorstvo i nijedan ministar, niti vlada države koja poštuje evropsku praksu i norme ne može otuđiti autorska prava”, rekla nam je, u razgovoru za Monitor, Tanja Turquin Spičanović.

Princa Nikolu, kaže Turquin Spičanović, ne čudi da Vlada, koja godinama manipuliše dostojanstvom crnogorske dinastije, koristi i taj način da zatre sva djela živih Petrovića-Njegoša, ali ga čudi da je jedna velika svjetska umjetnica prihvatila da u tom kontekstu bude saučesnik takvog nedostojnog odnosa crnogorske Vlade prema princu.

Slična izjava objavljena je u crnogorskim medijima. Na nju je hitro reagovalo, i to prilično oštro, Ministarstvo kulture.

LEKCIJA IZ MINISTARSTVA KULTURE: “U Crnoj Gori niko neće ni pomisliti da učini bilo šta u vezi Cetinjskog bijenala što bi narušilo status i ugled princa Nikole Petrovića Njegoša, kao utemeljivača jedne od najznačajnijih kulturnih manifestacija na ovim prostorima” uzvratilo je Ministarstvo kulture.

Iz Ministarstva su posavjetovali da bi bilo dobro “da se Spičanović informiše detaljno” o čemu se radi i “pažljivije da preispita formalno-pravne okvire za svoje teze o ‘ukidanju autorstva’ i evropskoj praksi vezanoj za autorska prava”.

U saopštenju se navodi da je reagovanje Tanje Turkin Spičanović manipulacija i “najnovija uzurpacija činjenica prema ličnoj volji” i da bez obzira na sve to “u Crnoj Gori niko neće ni pomisliti da učini bilo što u vezi Bijenala što bi narušilo status i ugled princa Nikole”.

Ministarstvo se pohvalilo da se “Crna Gora posebno pažljivo odnosi prema dinastiji Petrović Njegoš, njenoj istorijskoj ulozi i značaju, ali i prema njenim potomcima”.

Ima još: “Ukoliko Turkin Spičanović nije obaviještena, ministar Mićunović je još prije više od godinu u telefonskom razgovoru upoznao princa Nikolu sa idejom da Bijenale bude obnovljeno”.

Na kraju upozorenje – ubuduće će se svaka komunikacija između ministra Mićunovića i princa Nikole “odvijati direktno, van medija i bez zastupnika bilo koje vrste”.

PRINC DEMANTUJE MINISTARSTVO: U Parizu se, ipak, nisu povinovali ovom uputstvu revnosnog Ministarstva kulture. Monitor je od princa dobio izjavu povodom optužbi i hvala Ministarstva kulture, a od njegove pravne zastupnice detaljna objašnjenja i dokumenta koji demantuju tvrdnje iza kojih je tako tvrdo stalo Ministarstvo.

“Moje lično saopštenje samo je proslijedila moja zastupnica Tanja Turquin Spičanović. Potvrđujem da nijesam primio nikakav predlog za obnavljanje Bijenala. Podsjećam na moj stav da ne želim da učestvujem u bilo kakvoj javnoj akciji u Crnoj Gori niti da budem predmet bilo kakve javne inicijative sve dok se ne iznađe pravedno rješenje za status dinastije. Da bi se izbjegle sve mogućnosti nesporazuma verbalne komunikacije, zamolio bih ministre zadužene za dinastiju Petrović Njegoš za nastavak pregovora početih 2004. i nastave komunikaciju pisanim putem preko mog ovlašćenog zastupnika Tanje Turquin Spičanović”, navodi se u izjavi princa Nikole.

Od Tanje Turquin Spičanović saznali smo da princ dolazi u Crnu Goru između 16. i 18. jula i da će tada održati konferenciju za novinare na kojoj će lično objasniti kako crnogorska vlast rješava status dinastije Petrović Njegoš, koji „nije stvar prijateljstva nego stvar crnogorskog naroda”.

I PRAVNO I POLITIČKO PITANJE: Prema riječima Tanje Turquin Spičanović pitanje koje se sada ponovo postavlja o statusu i ulozi dinastije Petrović Njegoš u Crnoj Gori nije samo pravno, nego prije svega političko pitanje.

„Aktuelna i dugogodišnja anahrona glorifikacije mrtvih Petrovića iskazana u gomili birokratskih fraza, posebno prilikom podizanja spomenika ili jubileja, nije nažalost najbolji pokazatelj o spremnosti Crne Gore da modernim pristupom i pravičnim rješenjem statusa živih potomaka dinastije Petrović očuva svoj istorijski kontinuitet”, kaže ona.

Suština spora na relaciji princ Nikola – Vlada Crne Gore je rehabilitacija i restitucija imovine dinastije Petrović Njegoš. Do sada javnost nije imala priliku da sazna sadržaj prepiske sa Vladom Crne Gore, koja traje od 2004. godine do danas, „jer se ostajalo u nadi da će se u direktnim pregovorima naći časno rješenje za dinastiju Petrović”. A ta prepiska, u koju smo imali uvid, pokazuje da je današnji odnos Vlade Crne Gore prema crnogorskoj dinastiji Petrović Njegoš nastavak velike istorijske nepravde. Podsjetićemo samo na nekoliko detalja.

Princ Nikola je kao nosilac nasljednih prava dinastije Petrović Njegoš, poslije nekoliko razgovora sa premijerom Milom Đukanovićem, uputio zvaničan dopis crnogorskoj vladi 2004. godine. Time počinje maratonski pregovor sa Vladom o rehabilitiaciji i restituciji imovine crnogorske dinastije. Ta priča ni do danas nije okončana.

ZAHTJEVI BEZ ODGOVORA: Vlada je obavijestila princa u avgustu 2005. godine da “prema važećim propisima Republike Crne Gore ne postoji mogućnost povraćaja imovine bivšim vlasnicima ako je oduzeta prije 15. maja 1945. godine, i da se to može regulisati samo posebnim zakonom”. Zvanično je obrazloženo da bez države tadašnja Crna Gora ne može da trajno riješi to pitanje.

Vlada je iste godine odlučila da princu Nikoli da na korišćenje kuću kralja Nikole na Njegušima i zadužila Ministarstvo kulture da iznađe mogućnost da mu na korišćenje stavi i određene prostorije u Plavom dvorcu na Cetinju. Međutim, princ nikada nije dobio precizan odgovor na svoje zahtjeve da se konkretno definiše način korišćenja tih objekata, kaže Tanja Turquin Spičanović.

O prinčevim zahtjevima informisani su i Predsjednik Crne Gore i predsjednik parlamenta i to i prije i poslije obnove nezavisnosti Crne Gore. Poslije referenduma princ je više puta obnovio svoj zahtjev, ali bez ikakvih konkretnih rezultata, iako su mu odgovore obećavali i Vlada i predsjednik parlamenta.

UMJESTO ĐUKANOVIĆA – MIĆUNOVIĆ I RADOVIĆ: U novembru prošle godine premijer Milo Đukanović poslao je princu pismo u kojem ga obavještava da, pošto je nekoliko godina “sa posebnom pažnjom i interesovanjem pratio temu povodom koje se obraćate”, više nema potrebe da se tim pitanjem bavi predsjednik Vlade.

“Ne samo zbog moje prezauzetosti, već i zbog toga što su gospoda Branislav Mićunović, ministar kulture sporta i medija, i Miraš Radović, ministar pravde, detaljno upoznati sa ovom inicijativom i sa mogućnostima kojima Vlada raspolaže po ovom pitanju…. Stoga Vam predlažem da buduće komunikacije povodom ove teme nastavite sa ministrima Radovićem i Mićunovićem…”

Poslije susreta sa pomenutim ministrima u decembru prošle godine, princ je još jednom obnovio svoj zahtjev. U tom dopisu, pozivajući se na javno preuzete obaveze premijera Đukanovića, precizirao je šta traži: punu rehabilitaciju, odnosno uspostavljanje dostojanstva dinastije Petrović – Njegoš; restituciju koja bi podrazumijevala (u nemogućnosti restiticuje imovine) obeštećenje u dogovorenoj novčanoj sumi koja bi bila prenesena na fondaciju Petrović, a fondacija bi se bavila kulturnom baštinom i razvojnim projektima u Crnoj Gori; da Vlada Crne Gore definiše status crnogorske dinastije u skladu sa evropskom praksom, što podrazumijeva vođenje računa o dostojanstvu dinastije kao i o realnim ekonomskim mogućnostima Vlade Crne Gore.

Na taj dopis princ do početka ovog mjeseca nije dobio nikakav odgovor niti ga je iko o tome kontaktirao od crnogorskih zvaničnika!

Bitno je napomenuti da princ Nikola nikada nije tražio da mu se vrati sve što je pripadalo njegovoj porodici.

Iz Ministarstva kulture odaslali su javnosti, kao što se vidi iz saopštenja koje smo citirali na početku teksta, mnogo drugačije poruke – Crna Gora obasipa princa neviđenom pažnjom.

Prinčeva višegodišnja prepiska sa crnogorskim zvaničnicima svjedoči da su oni ignorantskim odnosom ponovo na egzil osudili crnogorsku kraljevsku dinastiju i vrijednosti koje je branila i koje nastavlja da brani njen nasljednik Nikola Petrović Njegoš.

Prigodan prilog proslavi stogodišnjice kraljevine Crne Gore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Građenje uz divlje kruške i pitome ljude

Objavljeno prije

na

Objavio:

O knjizi Andrije Markuša arhitekte, arhitektonsklog kritičara, neumornog borca protiv naših ,,vjetrenjača”,  autora   svjesnog da su  arhitektura i prostor svuda  oko nas i da se nijedna radnja niti istorijski događaj  ne mogu desiti izvan njih

 

Andrija Markuš, autor knjige  Građenje uz divlje kruške i pitome ljude,       koja je pred nama, ostvareni je arhitekta, arhitektonski kritičar i  pisac koji, već duže vrijeme unosi  dinamiku u profesinalni i ukupni  intelektualni prostor naše države i regiona. Ne samo knjigama već i argumentovanim  medijskim istupima na teme vezane za arhitektonsku scenu. Sve što piše i radi  čini to na  nekonvencionalan način. Izgradio je  sopstveni stil pa je njegov  opus teško svrstati u neki žanr ali se zadovoljstvo nakon pročitanog ne može  osporiti. Svjestan je da su  arhitektura i prostor svuda  oko nas i nijedna radnja niti istorijski događaj se ne  mogu desiti izvan njih. Taj uticaj je i povratan pa nam arhitektonska djela i gradovi prenose jasne  poruke koje kolega Markuš uočava  i na bujan način definiše kroz svoja djela pa i u djelu o kojem je ovdje riječ.

Radi stvaranja šire slike, kolega  Andrija njeguje  holistički pristup prema svim obrađivanim temama. Nudi  sadržaj protkan humorom, satirom, karikaturom  ili aforizmom čime  vješto stvara  izvanredne prečice do istine koju želi da saopšti. To radi, mislim,  znajući da se uz osmijeh gorčina lakše prihvati.  Ove činjenice  ukazuju na intelektualca širokog spektra  percipiranja stvarnosti  a posebno odlikuje  na suptilnim   percipiranjem prostora i vremena u kome se produkuje  arhitektura kao vrhunac materijalnog stvaralaštva  čovjeka.

Nego, u zabludi je onaj ko bi ustvrdio kroz čitanje  većine njegovih knjiga i eseja,  da uvaženi kolega Markuš  ,,puca sačmaricom” istovremeno na razne teme. Nakon promišljenog sagledavanja pročitanog  ostaje utisak da je svako ispaljeno  zrno sačme pogodilo  po jednu metu čijim se slaganjem, kao Lego kockicama, formira kompleksna cjelina koju nam želi saopštiti.                                Kolega Markuš odstupa od svog stila samo onda kada želi da napravi  faktografski potpune i kritički precizne opservacije, kao što je to uradio sa antologijskom knjigom 50 NEIMARA  CRNE GORE. Bez nje se ne može napisati nijedan osvrt na arhitekturu XX vijeka u našoj zemlji. Neumoran  je borac pri odbrani priznatih djela svojih kolega, uvijek na prvoj liniji  fronta koji traje  već decenijama. Ne ustručava se  da vinovnicima nepočinstava direktno saspe istinu u oči li  uši a da im  uvijek sačuva dostojanstvo. Takav je kada se obraća  pojedincu,  bilo ,,oči u oči” ili kada piše. Bitke koje vodi, svjestan je on toga, često su bezuspješne zbog svih okolnosti  ali on u nove ulazi uvijek svjež i pun optimizma.                                                                                                              Takav   utisak je  nezaobilazan i kada se naiđe na kolaž tema  u knjizi Građenje uz divlje kruške i pitome ljude.  Kao arhitekta, usuđujem se javno  da promišljam samo o temama  koje se tiču arhitekture u ovoj  knjizi. U početku, možda, zbunjujući naslov polako se  profiliše u jasnu predstavu koja  na kraju navodi da  se zapitamo: da li je epitete, vezane za kruške i ljude,  trebalo međusobno zamijeniti kada je u pitanju današnji duh graditelja  koji ne samo da rijetko  stvara nove arhitektonske vrijednosti već   devastira i postojeće.                                        Autor nas, kroz svoje opise  osvježava i lijepim temama pa počinje  sa Olgivanom, unukom Marka Miljanova, i suprugom  poznatog svjetskog arhitekte Frenk Lojd Rajta. Ne samo ovom knjigom, kao niko do sada od kolega i koleginica, odužio se borbom za očuvanje arhitektonska djela, arhitektima:  Iliji Šćepanoviću, Milanu Popoviću,  Pavlu Popoviću, Svetlani-Kani Radević, Miodragu Bevenji, Vasiliju-Tupi Vukotiću, Mišku Dmitroviću, Đorđiju Minjeviću, Bogdanu Nestoroviću, Aleksandru Đokiću, Mileti Bojoviću  i drugim.

Sa istim žarom kolega Markuš, u ovoj knjizi,  prikazuje svoj  inovativni    projekat crkve Pokajnice u Beogradu i poetski oslikava Staru džamiju u Plavu gdje vještim okom primjećuje sve ljepote drvene arhitekture tog podneblja. Pravi esej priredio  je i kada su u pitanju Tre sorele u Prčanju, originalne građevine u mediteranskom stilu.

Svježinu duha Markuš pokazuje i kada mučnu temu svoje ,,borbe sa vjetrenjačama”  garnira sa izvanrednom opservacijom Gugenhajm muzeja u Bilbau, arhitekte Franka Gerija, čime pokazuje otpornost na vrijeme i permanentnu  otvorenost za savremene arhitektonske događaje.

Tu je i vješto upakovano pitanje: gdje je svijet a gdje  smo mi kada je arhitektura u pitanju? I ne samo arhitektura.

Prof.dr Rifat ALIHODŽIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Knjiga Tomasa Braja u izdanju Fondacije Fridrih Nauman: Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi – primjeri Hrvatske, Srbije i drugih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Medijska slika Zapadnog Balkana – njemački pogled

 

Dugogodišnji njemački dopisnik sa prostora bivše Jugoslavije i predavač na nekoliko njemačkih univerziteta Tomas Braj je objavio udžbenik o kvalitetu novinarstva u jugoistočnoj Evropi sa korisnim praktičnim vježbama i savjetima kako da se poboljša kvalitet izvještavanja na Balkanu.

Današnje novinarstvo karakteriše ozbiljan pad štampanih izdanja i tzv. prelazak ili potenciranje „online izdanja“. Kao i u Evropi, na Balkanu se tiraž za manje od decenije prepolovio, naročito u Hrvatskoj i Srbiji, dok je istovremeno došlo do velike koncentracije tržišta u kome mali broj vlasnika povećava udio i uticaj na medijskim tržištima. Prema istraživanju IPSOS-a četiri najveća vlasnika medija u Srbiji su 2017. god. pokrivala 70 odsto čitateljstva. Državne Večernje novosti (koje su 2019. dobile novog vlasnika bliskog vlasti) i Politika su pokrivali 21 odsto čitalaštva dok je isto toliki procenat pokrivalo njemačko-švajscarsko preduzeće Axel Springer Media sa dnevnim Blicom i nedjeljnim NIN-om. Agresivno režimski i žuti Informer je držao primarnu pažnju skoro 20 odsto auditorijuma dok je grupa sa takođe prorežimskim Kurirom i žutim Alo i Srpskim telegrafom na četvrtom mjestu. Međutim, i pored velike prevlasti medija pod kontrolom i uticajem beogradskih vlasti, po istraživanju iz 2019, samo 15 odsto građana Srbije smatra dnevne novine pouzdanim izvorom informacija. Nekadašnji dugogodišnji direktor Večernjih novosti i poznati beogradski publicista Manojlo Vukotić je u jednom intervjuu objasnio da je pad tiraža i povjerenja u novine povezan sa puno nekompetentnih urednika i neostvarenih novinara koje je na čelo medija dovela vlast ili vladajuće stranke čime se proizvodi „sluganstvo i nekreativnost“. Stoga sve takve dnevne novine posežu za istim sagovornicima i izvorima čime same gube svoj identitet. Vukotić navodi primjer tri prorežimske dnevne novine koje su istog dana objavile iste naslove jer su glavni urednici i izdavači mislili da će se to svidjeti vlasti. Drugi primjer je kada tri dnevna lista istog dana objave intervju sa istim ministrom. Stanje u srbijanskim medijima dodatno objašnjava direktor nedeljnika Vreme Stevan Ristić koji upozorava da bi tiraž dodatno opao ako bi dnevni tisak „samo tri dana zaredom imao normalne naslove“. Naime, novine moraju isticati senzacionalne i često izmišljene i neuvjerljive vijesti „jer ljudi očekuju tu dozu slatke doze i adrenalina svakog dana“. Ristić se žali da „u Srbiji 30 odsto ljudi samo pogleda fotografiju i naslov dok tekst uopšte ne pročitaju“ i da se „ponašaju kao navijači koji ne prate novosti da bi se informisali već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“. Stoga se i dešava da je u dnevnim novinama sa najvećim tiražom dokazano 350 laži na naslovnicama. Situacija sa televizijom je slična. Sveprisutni i svemoćni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je stalni gost na svim kanalima. Samo 2020. godine Vučić je nastupio 45 puta u posebnim emisijama televizija koje imaju nacionalnu frekvenciju. Takođe, statistički gledano, srpski predsjednik se pojavljuje na televiziji više nego svi njegovi ministri zajedno. Prostor koji opozicija dobija na javnim emiterima su mrvice u odnosu na vlast, dok su državni novinari i urednici nosioci patriotizma i domoljublja. Bivša glavna urednica Politike (inače najstarije dnevne novine na Balkanu) Ljiljana Smajlović je sama opisala kako vidi medijsku scenu. „Srbiji su potrebne snažne nacionalne novine koje štite nacionalne i državne interese“ i u kojima „ima prostora za ultramodernu odbranu srpstva“. Mediji i novinari koji se ne slažu sa državnim narativom su „strani agenti“, „neprijatelji Srbije i lažljivci“ itd.

Tomas Braj dalje navodi primjere koji pokazuju da slike medijskog poltronstva nisu samo vezane za Srbiju. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković su se zadnjih godina profilirali u negativnom odnosu prema njima kritičnim medijima. Na pitanje novinara javnog servisa HRT koje nije tepalo i godilo proruskom predsjedniku, Milanović je odgovorio da je HRT-ov „politički program sramota i na nivou Sovjetskog Saveza“, da „većina građana misli tako“ te se upitao, nakon konstatacije da je HRT „korumpirana televizija“, ko određuje urednike i dopušta im „da nekažnjeno lažu i varaju ljude“. Premijer Plenković takođe izbjegava kritična pitanja i umjesto odgovora voli javno poručivati novinarima kakvi naslovi trebaju da idu „radi zdravlja hrvatskog društva“. Kao i u susjednoj Srbiji, za sve probleme u Hrvatskoj su krivi novinari. Televizija N1 je posebno bila na tapetu jer je njen novinar sa pitanjem, kako Plenković kaže, „dopustio sitni bezobrazluk ali više neće“. Poslanik Evropskog parlamenta iz hrvatske opozicije Fred Matić se javno požalio da su novinari i mediji u Hrvatskoj „izloženi nevjerovatnom pristisku moćnika“. Braj navodi da je situacija isto slična u susjednoj Bosni i Hercegoviniu u oblastima sa hrvatskom većinom gdje se u informativnom programu potenciraju slične stvari sa kojima se možemo susresti u geografski i kulturološki sličnoj DPS-ovskoj Crnoj Gori. Naime, u režimskim medijima primat imaju crna hronika, zabava, promocija lokalnih despota i sport. Hrvatski narodni sabor BiH, kao krovna organizacija svih stranaka sa hrvatskim predznakom, ima primat u medijima jer se bori „protiv potiskivanja Hrvata iz političkog života BiH“. Osim navedenog mediji vole naglašavati zločine i nepravde koji su u zadnjem ratu počinjeni protiv Hrvata uz obaveznu glorifikaciju šefa bosanskog HDZ-a i bivšeg člana predsjedništva Dragana Čovića. Tako je među udarnim vijestima 1. septembra 2021. osvanulo da je Čović proslavio 65. rođendan dok je na Facebook stranici hrvatske RTV Herceg-Bosna osvanula fotografija HDZ-ovog vođe Čovića na planinskom vrhu uz komentar uredništva – „ponosni smo što naš predsjednik voli prirodu i društvo“. Tik uz njegovu objavljena je i fotografija mišićavog ruskog diktatora Vladimira Putina koji go do pasa jaše konja i još jedna fotografija Josipa Broza Tita iz lova.

Braj na kraju sumira visok nivo političke nepismenosti i medijske komptetencije među mladim Hrvatima i Srbima gdje veliki broj ispitanika na anketama ne zna osnovne pojmove politike ili odgovore na osnovno pitanje – šta je to Ustav. Kod znatnog dijela balkanske omladine preovladava interesovanje za rijaliti emisijama, novostima iz svijeta poznatih, pogotovo iz domena turbo folk muzike i drugim temama žute štampe.

Mnogi u Evropskoj uniji smatraju novinarstvo kao „četvrti stub“ društva uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, koji ima važnu ulogu u podjeli vlasti kao demokratskog načela. Njemački umjetnik Rajnhard Vicorek je medije prikazao kao jednu od četiri noge na stolici, koja, ako se presiječe, može dovesti do gubljenja ravnoteže dobro funkcionirajuće demokratije. Stoga mediji imaju odlučujuću ulogu u održavanju vitalnosti tog načela. Bivši njemački političar i poslanik Bundestaga Adolf Arndt je zapisao 50-ih godina da u „velikim industrijskim društvima nema demokratije bez medija jer bez njih nedostaje širina i intenzitet komunikacije kojom se uspostavlja demokratija“. Sadašnji savezni predsjednik Njemačke Frank-Valter Štajnmajer je u jednom govoru istakao da su za „demokratiju potrebni informirani građani i građanke, zato što svijet postaje sve složeniji a procesi u njemu zahtijevaju klasifikaciju“.

Cilj Brajovog diskursa je da obični građani shvate mehanizme medijske scene i iz toga izvedu zaključke za svoje procjene. Tim prije, smatra Tomas Braj, što danas političari i zabavljači ne trebaju „klasične medije i konferencije za novinare kako bi doprli do svoje publike“, već to čine direktno putem društvenih mreža. Međutim, „mediji i novinari ipak nisu izgubili ulogu tumača složenih sadržaja“ i da je to na čemu trebaju raditi balkanski mediji.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ U 2022.: Individualni iskoraci i partijskim kadrovima okovana kultura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski umjetnici govore po čemu dobrom i lošem će se u kulturi pamtiti ova godina

 

TANJA MARKUŠ, UMJETNICA
Entuzijazam nezavisne scene

Imajući u vidu uslove u kojima kultura nastaje u Crnoj Gori, treba da se radujemo kad talentovani ljudi uopšte uspiju da predstave svoj rad javnosti. To posebno važi za nezavisnu scenu koja opstaje jedino zbog entuzijazma svojih aktera. U nju spadaju i Rokumentarni dani,  na kojima smo ove godine gledali filmove  o muzici kao faktoru društvenih promjena i  slušali zanimljive diskusije na temu antiratnog aktivizma, umjetnosti i feminizma.

I pored upitnih skulpturalnih formacija koje su osvitale u javnom prostoru, zlatnu malinu definitivno osvaja igra prestola koja se rasplamsala između Centra savremene umjetnosti i Ministarstva kulture.


BORISLAV VUKIĆEVIĆ, ARHITEKTA

Vojnici pjevaju bluz

Iza izložbe Vojnici pjevaju (flomaster) bluz (Ljiljana Karadžić, Crnogorska galerija umjetnosti Miodrag Dado Đurić, Cetinje, 10. novembar – 31. decembar 2022), stajala je čista i jasna namjera kustoskinje da dostojno predstavi opus umjetnika Novice Kovača (Nikšić, 1980 – Kotor, 2021) – uz dosta znalački kalibriranog sentimenta. Crteži pod zajedničkim (pod)naslovom Ljubav, kao zasebna cjelina u okviru postavke, prizori su iz svakodnevnog života umjetnikove porodice – a ujedno su i krajnje nepretenciozno, ali i neposredno i vrlo sugestivno ukazivanje na činjenicu da je ljubav – ovoga puta u svjetlu apsolutne privrženosti porodici – zapravo jedini realni imperativ u ovim anksioznim vremenima.

S druge strane imamo činjenicu da se u potonje vrijeme ne ulažu adekvatni napori da se crnogorska kulturna scena – uz pretpostavku da (ipak) postoji – aktivno odredi i prema sebi i prema ključnim značajkama vremena sadašnjeg – koliko god to bilo bolno i mučno.


NATALIJA VUJOŠEVIĆ, UMJETNICA
Privatizacija kulture

Promašaj u kulturi je definitivna spoznaja da se višedecenijski princip privatizacije kulture, te tretmana iste kao terena za realizaciju ličnih interesa nasuprot opšetem dobru i javnom interesu nesmetano nastavlja i sa novom garniturom. Ono što je promašaj u promašaju godine je i spoznaja da je ovo višedecenijsko Oro koje pleše kompletna crnogorska „kultura” rezultiralo efektom „spržene zemlje”, te da se davimo u provincijalnom mulju koji multiplicira proizvoljnosti i samodovoljnosti, koji u potpunosti onemogućava ozbiljno bavljenje kulturom, i više nije u kapacitetu da ozbiljan rad prepozna.

Događaj godine i dalje su pojedinci koji svojim radom i djelovanjem dokazuju da postoji i drugačija kultura, ona za koju nije moguće „uhvatiti vezu”, i koja govori jezik kulture razumljiv i van prostora ovog vakuuma, jedina stvarna i opipljiva, i jedina koja će zaista opstati.

 

MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ
Podobnici bez vizije

Od događaja koje bih pohvalio izdvajam UNDERHILL, međunarodni festival dokumentarnog filma u Podgorici, jer je, kao i uvijek, uvrstio aktuelne i važne naslove, nagrađivanih. Prisutni su bili brojni gosti iz regiona. Takođe, zbog programa U fokusu, sa odličnim panel razgovorima, novim programom kratkog dokumentarnog filma, zbog edukativnih radionica… Kao i ideju nadnacionalne prezentacije kojom smo se predstavili na 59. Bijenalu u Veneciji u koju su uključena i djela kolekcije nesvrstanih i sve umjetnike, sa akcentom na djela Darka Vučkovića, kasnijeg dobitnika Grand prix 44. Crnogorskog likovnog salona 13. novembar za rad Meke forme.

Za kritiku bih rekao da je jako važno naglasiti da su „političke elite“ nastavile dobro poznatu utabanu praksu postavljanja partijskih podobnika koji su bez vizije, a skupa sa njima, nastavili da se ophode prema kulturi kao da je osvajački poduhvat, usko vezan za kratkročne ciljeve dal’ partija ili njihovnih izabranika, svejedno je. Time, oni trajno urušavaju i ono malo što je ostalo, i urušavaju sve što je u začetku. A da imaju svijesti o tome da je kultura doslovno SVE što ih okružuje i što je u njima, da znaju da uz najmanja ulaganja mogu da postignu najviše, da ima ko da ih edukuje, vrlo lako bi razumjeli da strategijskim, vizionarskim i transparentim ulaganjem u kulturu mogu još i da nadiđu sve podjele koje razaraju ovo društvo u temelju, a kamoli što drugo…

 

SVETLANA DUKIĆ, KONZERVATORKA
Odbrana Centra savremene umjetnosti

Kad željno iščekuješ smjenu Vesne Bratić i dobiješ Mašu Vlaović na mjestu ministrice kulture, to izgleda ovako. E, sad ću uz pomoć saradnika i premijera da transformišem Centar savremene umjetnosti CG u Muzej savremene umjetnosti. Kako? Lako, dekretom! Ona srećna, premijer Abazović oduševljen. Međutim, to ne ide baš tako. Proces je veoma dug i komplikovan, iziskuje ogroman trud, znanje i materijalna sredstva. Iza ove zamisli samo mogu stajati neznanje koje vrišti i želi da sprži sve pred sobom, ili jaka želja za rukovodećim mjestom, cijena je nebitna! Crnoj Gori nedostaju konzervatori, istoričari umjetnosti, arheolozi, etnolozi… i to nikoga ne brine?!

Najbolji događaj koji se desio ove godine u Crnoj Gori je taj što je struka odreagovala na sramni pokušaj uništavanja Centra savremene umjetnosti od strane ministrice sa saradnicima. Većina struke, zajedno sa civilnim sektorom se pobunila. U CCUCG se krenulo sa organizacijom panela, gdje struka svojim znanjem drži čas neznanju, prostakluku, bahatosti i promašenim političkim postavljenima.

MIRO ŠUKOVIĆ, SLIKAR
Transfer ljubavi

Izložba rano preminulog crtača Novice Kovača Vojnici pjevaju u Narodnom muzeju  događaj je po kom ću  pamtiti ovu godinu. Sjajan crtač, a osim njegovih upečatljivih vojnika, posebno dirljivi su crteži djece i supruge, poetske crtice  njegove svakodnevnice,  nazvani baš kako treba – Ljubav.  Zato Novičin transfer ljubavi izdvajam kao ono najupečatljivije na ovogodišnjoj  crnogorskoj kulturnoj sceni.

Skupštinski restoran, s druge strane, u kom za siću jedu oni koji kreiraju politike, pa i politike kulture, ubjedljivo je najveći kulturni promašaj. Ta „kultura“ nejednakosti, bahatosti i neosjetljivosti koja se ukorijenila.

 

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA U OBLASTIMA URBANIZMA I ARHITEKTURE
Spomeničko nasilje i kič

Među najvažnijim kulturnim događajima zasigurno je bila predstava Pjer Paolo Pazolini režira strašni sud reditelja Zlatka Pakovića, čiju je generalnu probu u Dramskom studiju Prazan prostor šira publika mogla da vidi 21. oktobra ove godine, putem direktnog internet prenosa ovog doslovno underground izvođenja. Način na koji je uprava Glavnog grada pokušala da zabrani rad na ovoj predstavi i način na koji je predstava ipak izvedena govore mnogo o političkom trenutku u kom se nalazimo i o moći umjetničkog stvaralaštva i saradnje.

S druge strane, kao loše ali važno, izdvajam kontinuiranu nemogućnost razgovora o tome kako koristimo i uređujemo javne gradske prostore. U ovom slučaju, konkretno, mislim na skulpture i spomenike koji u našim gradovima niču, čini se, preko noći, bez ikakve umjetničke i kulturne vrijednosti koja bi ih preporučila za tako prominentno mjesto – ali i bez jasne procedure, bez javne debate iz koje bi proizišao dogovor o tome koja značenja upisujemo u javni prostor, zbog čega, i na koji način. A bez toga, dobijamo nasilje i kič.

 

SEAD ŠABOTIĆ, REDITELJ
Opasnost od zloupotrebe

Uvijek je nezahvalno govoriti šta je to što je obilježilo godinu koja je iza nas, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je to uvijek subjektivan pogled. Za mene, posebno drag momenat predstavlja to što su se moj prijatelj Goran Radojičić i drugar Krsto Giljen predstavili crnogorskoj publici zbirkama poezije nagrađenim na konkursima Nikšićkih književnih susreta odnosno Ratkovićevim večerima poezije. S druge strane za mene lično 2022. godinu obilježio je i Filmski festival u Herceg Novom, posebno dolazak Želimira Žilnika kome je dodijeljena Nagrada za životno djelo. Nedavno je u Nikšiću gostovao i Goran Petrović predstavljajući dva nova romana: Papir i Ikonostas, što je bila prava poslastica za nas koji volimo književnost.

Crnogorskoj kulturi na duže staze prijeti opasnost da bude zloupotrijebljena, opljačkana, pogrešno interpretirana, pripojena nekome ili nečemu i sl. Na nama koji stvaramo kulturu je da to i ne dozvolimo. Uslovno rečeno ono što je negativno, u smislu da je osiromašilo crnogorsku kulturu, sledstveno predstavlja odlazak Ljubomira Ljuba Đurkovića.

 

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Lijepi incidenti

Na razvalinama komesarske kulture koja je bila vrhunac DPS mišljenja u ovoj oblasti, svjedočimo novim i novim formama diletantizma i pogubljenosti… Raspomamljeni aktivisti kojima su svi drugi krivi za sopstvene budalaštine.

Da stvari budu još gore, nastavlja se velika i opasna klerikalizacija kulture. U svakom slučaju, prostor autentičnog iskaza marginalizovan je i bez suštinske podrške institucija.

Ali, uprkos svemu tome, uvijek iznova dešavaju se oni lijepi „incidenti”, koji čine da jednu godinu pamtite… Upravo sam pročitao tek objavljeni, izuzetni roman Planinski orao Aleksandra Bečanovića. Knjiga nevjerovatno ozbiljna, istovremeno i beskrajno šarmantna. Čeka vas mladi Hičkok, kakvog ne poznajete…

Pamtiću ovu godinu i po knjizi Miraša Martinovića Doba velikih poema. Dobar dio ove sjajne poezije poznat je čitaocima subotnjeg Arta. Istinski pjesnik u svom najboljem izdanju.

Vrlo je zanimljiva i knjiga poezije Milene Perović, a dokumentarno autobiografska knjiga profesora Miodraga Perovića o nastanku Monitora i Vijesti je kapitalno važna i potrebna knjiga.

Nastup na Bijenalu u Veneciji kreirao je jedan drugačiji pogled na Crnu Goru, i zato je dragocjen.

Leksikon likovnih umjetnika CANU je takođe podvig za pamćenje.

Za jednu godinu koja je donijela uglavnom diletantsku i neprincipijelnu politiku, kultura se i nije pokazala tako lošom…

 

Pripremio: P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo