Povežite se sa nama

KULTURA

Đukanović ministrima, ministri zaboravu

Objavljeno prije

na

nikola

  Novi skandal oko prije šest godina ugašenog Cetinjskog bijenala još jednom je, u ogoljenom izdanju, pokazao višegodišnji ponižavajući odnos crnogorske vlasti prema princu Nikoli i dinastiji Petrović Njegoš.

Ministar kulture Crne Gore Branislav Mićunović obradovao je prije nekoliko dana javnost viješću da će Marina Abramović i on, “uz podršku utemeljivača Bijenala princa Nikole Petrovića” obnoviti kulturnu manifestaciju Cetinjsko bijenale. Poznata umjetnica je pojasnila da se sa ministrom dogovorila da to bude 2013., na 200-godišnjicu rođenja Petra II Petrovića Njegoša.

 

“Neka to bude jedan novi početak ove manifestacije”, kazala je Marina Abramović, odnedavno crnogorska državljanka.

A onda je iz Pariza stigla vijest koja je bacila sjenku na ambiciozni plan tandema Mićunović – Abramović.

BESKRUPULOZAN AKT PROTIV PRINCA: “Princa Petrovića niko nije kontaktario niti pitao za mišljenje o obnavljanju bijenala”, reagovala je Tanja Turquin Spičanović, ovlašćena zastupnica princa Nikole.

“Odluka ministra kulture je još jedan beskrupolozan akt protiv princa Nikole
Petrovića Njegoša, utemeljitelja i autora Cetinjskog bijenala, kroz koji je princ, u vrijeme najstrašnijih ratnih godina, očuvao kontakte Crne Gore sa svijetom. To je djelo princa Nikole Petrovića, na koje on ima autorstvo i nijedan ministar, niti vlada države koja poštuje evropsku praksu i norme ne može otuđiti autorska prava”, rekla nam je, u razgovoru za Monitor, Tanja Turquin Spičanović.

Princa Nikolu, kaže Turquin Spičanović, ne čudi da Vlada, koja godinama manipuliše dostojanstvom crnogorske dinastije, koristi i taj način da zatre sva djela živih Petrovića-Njegoša, ali ga čudi da je jedna velika svjetska umjetnica prihvatila da u tom kontekstu bude saučesnik takvog nedostojnog odnosa crnogorske Vlade prema princu.

Slična izjava objavljena je u crnogorskim medijima. Na nju je hitro reagovalo, i to prilično oštro, Ministarstvo kulture.

LEKCIJA IZ MINISTARSTVA KULTURE: “U Crnoj Gori niko neće ni pomisliti da učini bilo šta u vezi Cetinjskog bijenala što bi narušilo status i ugled princa Nikole Petrovića Njegoša, kao utemeljivača jedne od najznačajnijih kulturnih manifestacija na ovim prostorima” uzvratilo je Ministarstvo kulture.

Iz Ministarstva su posavjetovali da bi bilo dobro “da se Spičanović informiše detaljno” o čemu se radi i “pažljivije da preispita formalno-pravne okvire za svoje teze o ‘ukidanju autorstva’ i evropskoj praksi vezanoj za autorska prava”.

U saopštenju se navodi da je reagovanje Tanje Turkin Spičanović manipulacija i “najnovija uzurpacija činjenica prema ličnoj volji” i da bez obzira na sve to “u Crnoj Gori niko neće ni pomisliti da učini bilo što u vezi Bijenala što bi narušilo status i ugled princa Nikole”.

Ministarstvo se pohvalilo da se “Crna Gora posebno pažljivo odnosi prema dinastiji Petrović Njegoš, njenoj istorijskoj ulozi i značaju, ali i prema njenim potomcima”.

Ima još: “Ukoliko Turkin Spičanović nije obaviještena, ministar Mićunović je još prije više od godinu u telefonskom razgovoru upoznao princa Nikolu sa idejom da Bijenale bude obnovljeno”.

Na kraju upozorenje – ubuduće će se svaka komunikacija između ministra Mićunovića i princa Nikole “odvijati direktno, van medija i bez zastupnika bilo koje vrste”.

PRINC DEMANTUJE MINISTARSTVO: U Parizu se, ipak, nisu povinovali ovom uputstvu revnosnog Ministarstva kulture. Monitor je od princa dobio izjavu povodom optužbi i hvala Ministarstva kulture, a od njegove pravne zastupnice detaljna objašnjenja i dokumenta koji demantuju tvrdnje iza kojih je tako tvrdo stalo Ministarstvo.

“Moje lično saopštenje samo je proslijedila moja zastupnica Tanja Turquin Spičanović. Potvrđujem da nijesam primio nikakav predlog za obnavljanje Bijenala. Podsjećam na moj stav da ne želim da učestvujem u bilo kakvoj javnoj akciji u Crnoj Gori niti da budem predmet bilo kakve javne inicijative sve dok se ne iznađe pravedno rješenje za status dinastije. Da bi se izbjegle sve mogućnosti nesporazuma verbalne komunikacije, zamolio bih ministre zadužene za dinastiju Petrović Njegoš za nastavak pregovora početih 2004. i nastave komunikaciju pisanim putem preko mog ovlašćenog zastupnika Tanje Turquin Spičanović”, navodi se u izjavi princa Nikole.

Od Tanje Turquin Spičanović saznali smo da princ dolazi u Crnu Goru između 16. i 18. jula i da će tada održati konferenciju za novinare na kojoj će lično objasniti kako crnogorska vlast rješava status dinastije Petrović Njegoš, koji „nije stvar prijateljstva nego stvar crnogorskog naroda”.

I PRAVNO I POLITIČKO PITANJE: Prema riječima Tanje Turquin Spičanović pitanje koje se sada ponovo postavlja o statusu i ulozi dinastije Petrović Njegoš u Crnoj Gori nije samo pravno, nego prije svega političko pitanje.

„Aktuelna i dugogodišnja anahrona glorifikacije mrtvih Petrovića iskazana u gomili birokratskih fraza, posebno prilikom podizanja spomenika ili jubileja, nije nažalost najbolji pokazatelj o spremnosti Crne Gore da modernim pristupom i pravičnim rješenjem statusa živih potomaka dinastije Petrović očuva svoj istorijski kontinuitet”, kaže ona.

Suština spora na relaciji princ Nikola – Vlada Crne Gore je rehabilitacija i restitucija imovine dinastije Petrović Njegoš. Do sada javnost nije imala priliku da sazna sadržaj prepiske sa Vladom Crne Gore, koja traje od 2004. godine do danas, „jer se ostajalo u nadi da će se u direktnim pregovorima naći časno rješenje za dinastiju Petrović”. A ta prepiska, u koju smo imali uvid, pokazuje da je današnji odnos Vlade Crne Gore prema crnogorskoj dinastiji Petrović Njegoš nastavak velike istorijske nepravde. Podsjetićemo samo na nekoliko detalja.

Princ Nikola je kao nosilac nasljednih prava dinastije Petrović Njegoš, poslije nekoliko razgovora sa premijerom Milom Đukanovićem, uputio zvaničan dopis crnogorskoj vladi 2004. godine. Time počinje maratonski pregovor sa Vladom o rehabilitiaciji i restituciji imovine crnogorske dinastije. Ta priča ni do danas nije okončana.

ZAHTJEVI BEZ ODGOVORA: Vlada je obavijestila princa u avgustu 2005. godine da “prema važećim propisima Republike Crne Gore ne postoji mogućnost povraćaja imovine bivšim vlasnicima ako je oduzeta prije 15. maja 1945. godine, i da se to može regulisati samo posebnim zakonom”. Zvanično je obrazloženo da bez države tadašnja Crna Gora ne može da trajno riješi to pitanje.

Vlada je iste godine odlučila da princu Nikoli da na korišćenje kuću kralja Nikole na Njegušima i zadužila Ministarstvo kulture da iznađe mogućnost da mu na korišćenje stavi i određene prostorije u Plavom dvorcu na Cetinju. Međutim, princ nikada nije dobio precizan odgovor na svoje zahtjeve da se konkretno definiše način korišćenja tih objekata, kaže Tanja Turquin Spičanović.

O prinčevim zahtjevima informisani su i Predsjednik Crne Gore i predsjednik parlamenta i to i prije i poslije obnove nezavisnosti Crne Gore. Poslije referenduma princ je više puta obnovio svoj zahtjev, ali bez ikakvih konkretnih rezultata, iako su mu odgovore obećavali i Vlada i predsjednik parlamenta.

UMJESTO ĐUKANOVIĆA – MIĆUNOVIĆ I RADOVIĆ: U novembru prošle godine premijer Milo Đukanović poslao je princu pismo u kojem ga obavještava da, pošto je nekoliko godina “sa posebnom pažnjom i interesovanjem pratio temu povodom koje se obraćate”, više nema potrebe da se tim pitanjem bavi predsjednik Vlade.

“Ne samo zbog moje prezauzetosti, već i zbog toga što su gospoda Branislav Mićunović, ministar kulture sporta i medija, i Miraš Radović, ministar pravde, detaljno upoznati sa ovom inicijativom i sa mogućnostima kojima Vlada raspolaže po ovom pitanju…. Stoga Vam predlažem da buduće komunikacije povodom ove teme nastavite sa ministrima Radovićem i Mićunovićem…”

Poslije susreta sa pomenutim ministrima u decembru prošle godine, princ je još jednom obnovio svoj zahtjev. U tom dopisu, pozivajući se na javno preuzete obaveze premijera Đukanovića, precizirao je šta traži: punu rehabilitaciju, odnosno uspostavljanje dostojanstva dinastije Petrović – Njegoš; restituciju koja bi podrazumijevala (u nemogućnosti restiticuje imovine) obeštećenje u dogovorenoj novčanoj sumi koja bi bila prenesena na fondaciju Petrović, a fondacija bi se bavila kulturnom baštinom i razvojnim projektima u Crnoj Gori; da Vlada Crne Gore definiše status crnogorske dinastije u skladu sa evropskom praksom, što podrazumijeva vođenje računa o dostojanstvu dinastije kao i o realnim ekonomskim mogućnostima Vlade Crne Gore.

Na taj dopis princ do početka ovog mjeseca nije dobio nikakav odgovor niti ga je iko o tome kontaktirao od crnogorskih zvaničnika!

Bitno je napomenuti da princ Nikola nikada nije tražio da mu se vrati sve što je pripadalo njegovoj porodici.

Iz Ministarstva kulture odaslali su javnosti, kao što se vidi iz saopštenja koje smo citirali na početku teksta, mnogo drugačije poruke – Crna Gora obasipa princa neviđenom pažnjom.

Prinčeva višegodišnja prepiska sa crnogorskim zvaničnicima svjedoči da su oni ignorantskim odnosom ponovo na egzil osudili crnogorsku kraljevsku dinastiju i vrijednosti koje je branila i koje nastavlja da brani njen nasljednik Nikola Petrović Njegoš.

Prigodan prilog proslavi stogodišnjice kraljevine Crne Gore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo