Povežite se sa nama

KULTURA

Đukanović ministrima, ministri zaboravu

Objavljeno prije

na

  Novi skandal oko prije šest godina ugašenog Cetinjskog bijenala još jednom je, u ogoljenom izdanju, pokazao višegodišnji ponižavajući odnos crnogorske vlasti prema princu Nikoli i dinastiji Petrović Njegoš.

Ministar kulture Crne Gore Branislav Mićunović obradovao je prije nekoliko dana javnost viješću da će Marina Abramović i on, “uz podršku utemeljivača Bijenala princa Nikole Petrovića” obnoviti kulturnu manifestaciju Cetinjsko bijenale. Poznata umjetnica je pojasnila da se sa ministrom dogovorila da to bude 2013., na 200-godišnjicu rođenja Petra II Petrovića Njegoša.

 

“Neka to bude jedan novi početak ove manifestacije”, kazala je Marina Abramović, odnedavno crnogorska državljanka.

A onda je iz Pariza stigla vijest koja je bacila sjenku na ambiciozni plan tandema Mićunović – Abramović.

BESKRUPULOZAN AKT PROTIV PRINCA: “Princa Petrovića niko nije kontaktario niti pitao za mišljenje o obnavljanju bijenala”, reagovala je Tanja Turquin Spičanović, ovlašćena zastupnica princa Nikole.

“Odluka ministra kulture je još jedan beskrupolozan akt protiv princa Nikole
Petrovića Njegoša, utemeljitelja i autora Cetinjskog bijenala, kroz koji je princ, u vrijeme najstrašnijih ratnih godina, očuvao kontakte Crne Gore sa svijetom. To je djelo princa Nikole Petrovića, na koje on ima autorstvo i nijedan ministar, niti vlada države koja poštuje evropsku praksu i norme ne može otuđiti autorska prava”, rekla nam je, u razgovoru za Monitor, Tanja Turquin Spičanović.

Princa Nikolu, kaže Turquin Spičanović, ne čudi da Vlada, koja godinama manipuliše dostojanstvom crnogorske dinastije, koristi i taj način da zatre sva djela živih Petrovića-Njegoša, ali ga čudi da je jedna velika svjetska umjetnica prihvatila da u tom kontekstu bude saučesnik takvog nedostojnog odnosa crnogorske Vlade prema princu.

Slična izjava objavljena je u crnogorskim medijima. Na nju je hitro reagovalo, i to prilično oštro, Ministarstvo kulture.

LEKCIJA IZ MINISTARSTVA KULTURE: “U Crnoj Gori niko neće ni pomisliti da učini bilo šta u vezi Cetinjskog bijenala što bi narušilo status i ugled princa Nikole Petrovića Njegoša, kao utemeljivača jedne od najznačajnijih kulturnih manifestacija na ovim prostorima” uzvratilo je Ministarstvo kulture.

Iz Ministarstva su posavjetovali da bi bilo dobro “da se Spičanović informiše detaljno” o čemu se radi i “pažljivije da preispita formalno-pravne okvire za svoje teze o ‘ukidanju autorstva’ i evropskoj praksi vezanoj za autorska prava”.

U saopštenju se navodi da je reagovanje Tanje Turkin Spičanović manipulacija i “najnovija uzurpacija činjenica prema ličnoj volji” i da bez obzira na sve to “u Crnoj Gori niko neće ni pomisliti da učini bilo što u vezi Bijenala što bi narušilo status i ugled princa Nikole”.

Ministarstvo se pohvalilo da se “Crna Gora posebno pažljivo odnosi prema dinastiji Petrović Njegoš, njenoj istorijskoj ulozi i značaju, ali i prema njenim potomcima”.

Ima još: “Ukoliko Turkin Spičanović nije obaviještena, ministar Mićunović je još prije više od godinu u telefonskom razgovoru upoznao princa Nikolu sa idejom da Bijenale bude obnovljeno”.

Na kraju upozorenje – ubuduće će se svaka komunikacija između ministra Mićunovića i princa Nikole “odvijati direktno, van medija i bez zastupnika bilo koje vrste”.

PRINC DEMANTUJE MINISTARSTVO: U Parizu se, ipak, nisu povinovali ovom uputstvu revnosnog Ministarstva kulture. Monitor je od princa dobio izjavu povodom optužbi i hvala Ministarstva kulture, a od njegove pravne zastupnice detaljna objašnjenja i dokumenta koji demantuju tvrdnje iza kojih je tako tvrdo stalo Ministarstvo.

“Moje lično saopštenje samo je proslijedila moja zastupnica Tanja Turquin Spičanović. Potvrđujem da nijesam primio nikakav predlog za obnavljanje Bijenala. Podsjećam na moj stav da ne želim da učestvujem u bilo kakvoj javnoj akciji u Crnoj Gori niti da budem predmet bilo kakve javne inicijative sve dok se ne iznađe pravedno rješenje za status dinastije. Da bi se izbjegle sve mogućnosti nesporazuma verbalne komunikacije, zamolio bih ministre zadužene za dinastiju Petrović Njegoš za nastavak pregovora početih 2004. i nastave komunikaciju pisanim putem preko mog ovlašćenog zastupnika Tanje Turquin Spičanović”, navodi se u izjavi princa Nikole.

Od Tanje Turquin Spičanović saznali smo da princ dolazi u Crnu Goru između 16. i 18. jula i da će tada održati konferenciju za novinare na kojoj će lično objasniti kako crnogorska vlast rješava status dinastije Petrović Njegoš, koji „nije stvar prijateljstva nego stvar crnogorskog naroda”.

I PRAVNO I POLITIČKO PITANJE: Prema riječima Tanje Turquin Spičanović pitanje koje se sada ponovo postavlja o statusu i ulozi dinastije Petrović Njegoš u Crnoj Gori nije samo pravno, nego prije svega političko pitanje.

„Aktuelna i dugogodišnja anahrona glorifikacije mrtvih Petrovića iskazana u gomili birokratskih fraza, posebno prilikom podizanja spomenika ili jubileja, nije nažalost najbolji pokazatelj o spremnosti Crne Gore da modernim pristupom i pravičnim rješenjem statusa živih potomaka dinastije Petrović očuva svoj istorijski kontinuitet”, kaže ona.

Suština spora na relaciji princ Nikola – Vlada Crne Gore je rehabilitacija i restitucija imovine dinastije Petrović Njegoš. Do sada javnost nije imala priliku da sazna sadržaj prepiske sa Vladom Crne Gore, koja traje od 2004. godine do danas, „jer se ostajalo u nadi da će se u direktnim pregovorima naći časno rješenje za dinastiju Petrović”. A ta prepiska, u koju smo imali uvid, pokazuje da je današnji odnos Vlade Crne Gore prema crnogorskoj dinastiji Petrović Njegoš nastavak velike istorijske nepravde. Podsjetićemo samo na nekoliko detalja.

Princ Nikola je kao nosilac nasljednih prava dinastije Petrović Njegoš, poslije nekoliko razgovora sa premijerom Milom Đukanovićem, uputio zvaničan dopis crnogorskoj vladi 2004. godine. Time počinje maratonski pregovor sa Vladom o rehabilitiaciji i restituciji imovine crnogorske dinastije. Ta priča ni do danas nije okončana.

ZAHTJEVI BEZ ODGOVORA: Vlada je obavijestila princa u avgustu 2005. godine da “prema važećim propisima Republike Crne Gore ne postoji mogućnost povraćaja imovine bivšim vlasnicima ako je oduzeta prije 15. maja 1945. godine, i da se to može regulisati samo posebnim zakonom”. Zvanično je obrazloženo da bez države tadašnja Crna Gora ne može da trajno riješi to pitanje.

Vlada je iste godine odlučila da princu Nikoli da na korišćenje kuću kralja Nikole na Njegušima i zadužila Ministarstvo kulture da iznađe mogućnost da mu na korišćenje stavi i određene prostorije u Plavom dvorcu na Cetinju. Međutim, princ nikada nije dobio precizan odgovor na svoje zahtjeve da se konkretno definiše način korišćenja tih objekata, kaže Tanja Turquin Spičanović.

O prinčevim zahtjevima informisani su i Predsjednik Crne Gore i predsjednik parlamenta i to i prije i poslije obnove nezavisnosti Crne Gore. Poslije referenduma princ je više puta obnovio svoj zahtjev, ali bez ikakvih konkretnih rezultata, iako su mu odgovore obećavali i Vlada i predsjednik parlamenta.

UMJESTO ĐUKANOVIĆA – MIĆUNOVIĆ I RADOVIĆ: U novembru prošle godine premijer Milo Đukanović poslao je princu pismo u kojem ga obavještava da, pošto je nekoliko godina “sa posebnom pažnjom i interesovanjem pratio temu povodom koje se obraćate”, više nema potrebe da se tim pitanjem bavi predsjednik Vlade.

“Ne samo zbog moje prezauzetosti, već i zbog toga što su gospoda Branislav Mićunović, ministar kulture sporta i medija, i Miraš Radović, ministar pravde, detaljno upoznati sa ovom inicijativom i sa mogućnostima kojima Vlada raspolaže po ovom pitanju…. Stoga Vam predlažem da buduće komunikacije povodom ove teme nastavite sa ministrima Radovićem i Mićunovićem…”

Poslije susreta sa pomenutim ministrima u decembru prošle godine, princ je još jednom obnovio svoj zahtjev. U tom dopisu, pozivajući se na javno preuzete obaveze premijera Đukanovića, precizirao je šta traži: punu rehabilitaciju, odnosno uspostavljanje dostojanstva dinastije Petrović – Njegoš; restituciju koja bi podrazumijevala (u nemogućnosti restiticuje imovine) obeštećenje u dogovorenoj novčanoj sumi koja bi bila prenesena na fondaciju Petrović, a fondacija bi se bavila kulturnom baštinom i razvojnim projektima u Crnoj Gori; da Vlada Crne Gore definiše status crnogorske dinastije u skladu sa evropskom praksom, što podrazumijeva vođenje računa o dostojanstvu dinastije kao i o realnim ekonomskim mogućnostima Vlade Crne Gore.

Na taj dopis princ do početka ovog mjeseca nije dobio nikakav odgovor niti ga je iko o tome kontaktirao od crnogorskih zvaničnika!

Bitno je napomenuti da princ Nikola nikada nije tražio da mu se vrati sve što je pripadalo njegovoj porodici.

Iz Ministarstva kulture odaslali su javnosti, kao što se vidi iz saopštenja koje smo citirali na početku teksta, mnogo drugačije poruke – Crna Gora obasipa princa neviđenom pažnjom.

Prinčeva višegodišnja prepiska sa crnogorskim zvaničnicima svjedoči da su oni ignorantskim odnosom ponovo na egzil osudili crnogorsku kraljevsku dinastiju i vrijednosti koje je branila i koje nastavlja da brani njen nasljednik Nikola Petrović Njegoš.

Prigodan prilog proslavi stogodišnjice kraljevine Crne Gore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo