Mahmud Derviš, Dnevnik uobičajene tuge, proza

Dnevnik uobičajene tuge (Yawmiyyāt al-ḥuzn al-ʿādī) prvo je od tri ključna prozna ostvarenja Mahmuda Derviša, pjesnika čija je riječ obilježila palestinsko i arapsko iskustvo 20. i 21. stoljeća. Objavljeno sedamdesetih godina, kada je Derviš već bio globalno priznat kao “glas Palestine”, ovo djelo zauzima centralno mjesto u njegovom opusu. Riječ je o zbirci autobiografskih eseja u kojima se Dervišova poetika suočava sa krutom stvarnošću, a intimna sjećanja prepliću s kolektivnom traumom. Dnevnik uobičajene tuge razotkriva ne samo osobni pejzaž autorovih iskustava već i dublje strukture palestinskog identiteta, egzila i otpora.

Po svom izrazu Dervišev Dnevnik je hibridno djelo. Ono oscilira između lirskog zapisa, filozofske refleksije i dokumentarnog svjedočanstva, a upravo ta višeslojnost čini ga jedinstvenim mjestom susreta književnosti i historije. Autor govori o djetinjstvu u selu Birva, o izgnanstvu i povratku, o domovini kao stvarnom i mitskom prostoru, o gubitku i nadi. Njegove rečenice, premda oslobođene metričkog vezivanja, nose snažan pjesnički naboj: “Mjesto nije samo geografsko područje; to je i stanje uma. A drveće nije samo drveće; to su rebra djetinjstva”. Upravo takva sinteza lirike i proze daje ovoj knjizi jedinstvenu snagu.

Dnevnik uobičajene tuge otvara prostor introspektivnog i kolektivnog: ona je svjedočanstvo o ličnoj boli, ali i o povijesnoj tragediji naroda. U arapskoj književnosti, ovo djelo se često posmatra u kontekstu “literature otpora” (adab al-muqāwama), jer ne pristaje na pasivno bilježenje stvarnosti, nego je aktivno preoblikuje u jezik otpora. Istovremeno, ono se može smjestiti i u širi tok autobiografske i memoarske proze arapske književnosti, gdje Derviš svojim stilom nudi most između individualnog i kolektivnog sjećanja.

U knjizi se pojavljuju tri dominantne tematske linije. Domovina je predstavljena kao egzistencijalna i metafizička kategorija. Naime, Derviš ne prihvata jednostavne definicije domovine. Ona je istovremeno mjesto rođenja, sjećanja, čežnje i borbe. Stoga on kaže: “Moja zemlja nije uvijek u pravu, ali ne mogu ostvariti istinsko pravo osim u svojoj domovini”. Takva izjava razotkriva paradoks ljubavi i kritičkog odnosa prema zemlji koja je i rana i izlaz. Na temu domovine „prirodno“ se nadovezuju  narativi o egzilu i povratku. Stoga je veliki dio Derviševih autobiografskih eseja posvećen iskustvu izbjeglištva, poniženju i životu na prijelomnoj liniji “prisutnosti“ i „odsutnosti”. Egzil se opisuje kroz prizore djetinjstva, ali i kroz filozofsku meditaciju o značenju pripadnosti. Derviš pokazuje da povratak u zemlju ne znači i povratak dostojanstvu, jer povratnici često ostaju lišeni prava. Kao treći tematski blok izdvajaju se pamćenje i historija. Derviš konstantno propituje službene narative: “Ne pitaj učitelja istorije. On zarađuje za život govoreći laži”. Dnevnik uobičajene tuge  uvjerljivo dekonstruira historiju kao ideološku konstrukciju te pledira za pamćenje kao autentično iskustvo naroda. U toj dijalektici, književnost postaje ključni instrument očuvanja identiteta.

Prijevod Džema Redžematovića predstavlja nastavak njegovog ogromnog poduhvata. Nakon što je u prethodnim godinama uspješno preveo Derviševu poeziju, objavljenu u četvorotomnom izdanju, sada je načinio korak dalje – prenio je na bosanski jezik prozno djelo u kojem je Derviš jednako pjesnik i esejist, i jednako zahtjevan. Zahtjevnost prijevoda ogleda se u nekoliko dimenzija. Prva se tiče ritmičke i metaforičke strukture Dnevnik uobičajene tuge. Derviševe rečenice, iako prozne, nose snažan poetski ritam, koji je prevodilac  morao  pažljivo prenijeti bez gubitka smisla. Nadalje, Derviševa djela u pravilu krasi bogata intertekstualnost. Djelo je ispunjeno aluzijama na biblijske, kur’anske i historijske motive. Svaka od tih referenci traži duboko razumijevanje i kulturološku osjetljivost. Konačno, ključna je bila i emotivna tenzija koja prožima Dnevnik. Prijenos Derviševe tuge i čežnje, a da se ne sklizne u patetiku, bio je i ostao jedan od najvećih izazova za svakog prevodioca.

Redžematović se trudio da što vjernije ili doslovnije prenese Derviševu poruku, zadržavajući autentičnost glasa. Stoga se iznova mora ukazati na Redžematovićev ogroman prevodilački napor, vrijedan poštovanja, jer je svako Derviševo djelo neprestani izazov i kušnja jezika, kako izvornika tako i onog koji udomljuje književnikov svijet.

Objavljivanje Dnevnika uobičajene tuge na bosanskom jeziku ima višestruku vrijednost. S jedne strane, ono doprinosi recepciji Mahmuda Derviša, autora koji u našem kulturnom prostoru već uživa status klasika svjetske književnosti. S druge strane, ovo izdanje uspostavlja dijalog između palestinskog i balkanskog iskustva, između trauma egzila i rata, između pitanja identiteta i opstanka. Nažalost ili na sreću, čitatelji u našem regionu prepoznat će vlastitu historiju u Derviševim tekstovima, potvrđujući univerzalnost autorovog glasa. Iako će krajnji sud uvijek pripasti čitateljima, već sada se može reći da je ovo izdanje istinski doprinos književnoj kulturi, i svojevrsni most između arapskog i bosanskog jezika, te između kovitlavih historija Bliskog istoka i Balkana. U skladu sa svim navedenim, s velikim zadovoljstvom predlažem izdavaču ovu knjigu za objavljivanje.

Neka mi ne bude zamjeren neuobičajen epilog ove recenzije kojeg nalaže neprevodivo i neizdrživo breme sadašnjeg trenutka. Kada je Mahmud Derviš pisao svoj Dnevnik uobičajene tuge, Palestinci su već decenijama nosili teret izgnanstva, zatvaranja, poniženja. Ta tuga je bila „uobičajena“ jer je postala ritam svakodnevnog života – kruh podijeljen na premale komade, povratak u selo koje više ne postoji, sjećanje na djetinjstvo koje se pretvara u ranjivu metaforu. Derviš je tugu učinio riječju, riječ pretvorio u tijelo, a tijelo u kolektivni zapis. Pisati je za njega značilo odoljeti brisanju, pronaći smisao tamo gdje ga stvarnost nije dopuštala.

Danas, međutim, pred našim očima odvija se dnevnik neuobičajene tuge. Gaza nije samo mjesto geografski zatvoreno, nego laboratorij smrti koja se emitira u realnom vremenu. Svijet je svjedok – ne posredno, ne iz arhiva, nego u prijenosu uživo. Slike mrtve djece, majki što nose tijela bez imena, bolnica u mraku – sve nam se utiskuje u oči, a opet, gotovo ništa ne mijenja. Ako je Derviš zapisivao sjećanja kao kamenčiće pronađene u srcu, danas se kamenčići sručuju u ruševinama zgrada koje nestaju pred kamerama.

“Mjesto nije samo geografsko područje; to je i stanje uma”, zapisao je Derviš. Gaza je danas upravo to: stanje uma čovječanstva, ogledalo u kojem se prelama naša nemoć i ravnodušnost. Ona pokazuje do koje mjere se svijet naviknuo na smrt: toliko da se i najneobičnija, najstrašnija tuga pretvara u običnu vijest, u statistiku. U tom apsurdu susreću se dvije krajnosti: obična tuga o kojoj je Derviš pisao, i tugaljiva neobičnost današnjeg trenutka – u kojem je jezivo normalizirana. Još košmarnije zvuči činjenica da upravo takvu normalizaciju (al-taṭb ) Izrael promovira kao vrhunac demokratije i jedino civilizacijsko rješenje za Bliski istok, i sve uz blagoslov većine svijeta. Dalekim se čini obala suprotna od sadašnjeg normalnog i uobičajenog.

Mirza SARAJKIĆ
(Autor je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu,  odsjek za orijentalnu filologiju)

Pjesnički glas u ime rođenih i nerođenih, u ime šutnje i nepravde

Postoje knjige koje se čitaju radi zabave, postoje one koje nas zadrže na trenutak u ljepoti, one koje nas jezički i svakako bogate, a postoje i  knjige pred kojima zašutimo, spustimo pogled da se zapitamo: ljudi li smo ili zvijeri?

Knjiga  poezije Miraša Martinovića Smrt u Gazi snažno emituje pjesnički glas i moralni krik pjesnika usmjeren protiv strahota rata, i patnje, i stradanja  djece u Gazi. Ovaj pjesnički krik se daleko čuje, ovaj čovječni vapaj nas sve poziva i opominje. Njegova riječ, onoga kojeg je „sramota“  što je živ i što je čovjek glasnogovorik, poziva i proziva sve koji osjećaju, sve nas nijeme na ovu sveopštu nesreću.

U uvodnoj pjesmi „Gospode“ Martinović koristi snažan, gotovo biblijski ton da pozove Boga na djelovanje:

„pokaži moć/što čekaš/ što ćutiš/kako da ti vjerujem/kako/sramota me /što sam živ/ što sam čovjek/….

Poziva ga, čini mi se,  onako kao što ga priziva Njegoš u Luči Mikrokozma 

„Ah, presveti, milostivi tvorče,

Slabo naše usliši molenje

Za preblagost božestvene duše!

Martinovićevi stihovi u pjesmi „Gospode“ predstavljaju glas egzistencijalnog protesta pred ćutnjom Boga, iskazuju sumnju i stid – molitva mu je zahtjev i revolt usljed Božije šutnje. Njegoševi su metafizička molitva. I jedni i drugi nose biblijski ritam i osjećaj kosmičke drame čovjeka pred Bogom. Obojica prizivaju Boga direktno, u snažnom tonu, s osjećanjem ljudske nemoći i olovne težine nad pitanjem smisla.

…pokaži moć/što čekaš, što ćutiš/ kako da ti vjerujem“…

Miraš Martinović preuzima ulogu glasnogovornika u ime svih onih koji ne mogu govoriti. Postavlja pitanja koja odjekuju kroz istoriju šutnje, praznine, zla, slike „kako  živi nose u naručju mrtvu djecu“.

Pjesnik ne štedi nikoga – ni Boga, ni čovjeka, ni nas nijeme od nemoći. Upravo u tome leži snaga ove Martinovičeve Riječi pjesničke.

Smrt u Gazi više je od umjetnosti, ovo je moralni čin, protest protiv zla, elegija za nedužne. Pjesnički glas Miraša Martinovića glasniji je nego topovska paljba, jer odzvanja istinom, vapajem bez božije milosti i vjerom da se još nešto može promijeniti. Pjesnčki glas se poziva na starozavjetni motiv izbavljenja Izrailjaca iz Egipta, tražeći isto takvo čudo za djecu Gaze

„… i ovo su/djeca Božija/ Spasi djecu u Gazi“… 

Ovo „pjevanje“ upućeno Bogu, nije ni naricanje nego tihi rezignat i konstatacija činjenice „ nemoguće je da ništa ne učiniš“.

Knjiga  Smrt u Gazi ne traži pažnju niti divljenje – ona vrišti, ali ne glasom neartikulisanim , već zvonkim, u ime sve djece svijeta, onih koji su nestali u ruševinama, koji od gladi umiru, one koje niko pitao nije žele li se igrati igračkama, gdje je „učiteljica koja ih je učila“. U vremenu kada Svijet okreće glavu, kada se slike zgarišta smjenjaju na ekranu, kada brojke mijenjaju imena, Miraš Martinović je „morao napisati“ ovu knjigu ( kako je naslovio u meni namijenjenoj posveti)

U pjesmi „Kome treba “, retorski pitano, Gaza nije geografski pojam, već simbol stradanja bez života, metafora svakog pokošenog djetinjstva, pokošene travke, cvijeta, mjesto gdje ne može porasti drvo, mjesta gdje „nijesu prestale da kaplju dječije suze“, zločina koji je vidljivo nevidljiv i nad kojim čovječanstvo zatvara oči. 

„Gaza je zemlja puna plača/ Gaza je zemlja puna suza./A kome treba zemlja bez trave/ i drveta…“

U jednostavnosti pjesničkog izraza, kratkih stihovnih cjelina, ogleda se dubina i snaga Martinovićeve misli koja govori u ime svakog sna što je zatrpan, zločina što je  neviđen. Ima djelova teksta gdje, stihovi se krate, riječi se lome, kao da se i jezik oštri pred tolikom patnjom, a oštrica slovlja i stihovlja ubojito suštinu pogađa – „pečati Smrti sa ljudskim licem“ ostaju da svjedoče toliku (ne)moć pred zlom.

Knjiga Smrt u Gazi Miraša Martinovića poput zmijskog kruga, Ouroboros-a otvara se i zatvara prizivom Boga. Na početku je Bog viđen kao šutljivi i odsutni autoritet, a u završnoj pjesmi Miraš Martinović   izvodi krajnji poetsko-dramski čin, spušta Boga u Gazu, u zgarište i pepeo, u tu sramotu ljudske nemoći nad zlom. Spušta Boga među ljude, ne da bi bio slavljen, nego da bude suočen.

Ne snalazim se/Kako odavde/Izaći/ A Bog sam/Svemoćan sam/Kažu/Šapuće/…

On nije više svemogući vladar, on je zamišljeni, zatečeni, posramljeni Bog koji priznaje da je „otišao na nebo i zaboravio na zemlju“. Činjenica da ta zemlja ostavljena ljudima postaje dječije groblje, ruševina, prah i pepeo. Ta spoznaja Boga toliko pogađa da je istrajan u odluci „ Ostaću na zemlji/ Ostaću u Gazi/pa neka/ I mene ubiju/…Bog sada nije optuženik već saučesnik, on nije nedostižni sudija već ranjiv i zarobljen u ljudskoj tragediji. Ovo je put od prijekora do saosjećanja. Na početku lirsko „Ja“ pita  Boga:„Gdje si“ Na kraju Bog je prisutan , i nemoćan, on pita sebe: „Gdje sam bio“ što govori o sveopštem nesavršenstvu i o tome da je tu Bog bliži čovjeku nego ikad . Ova dva pjesnička čina oblikuju snažan okvir knjige „Smrt u Gazi“ sa jasnom porukom – Bog nije u sili koja upravlja i sudi, nego u prisutnosti koja pati uz nevine.

Perspektiva pjesničkog „JA“ dolazi iz  glasa djeteta koje doziva iz ruševina, kao lirski krik i univerzalni glas sve djece koja vape za pomoć, a pomoć ne dolazi.  Ako krik i pjesnički glas shvatimo kao skup svih glasova stradale djece, onda svako slovo, riječ, svaki stih knjige, nije samo pjesma nego odjek dječijih glasova koji zovu i traže pomoć. Kao da govore: Ja nijesam Gaza, već  glas ugušen u prašini, igra prekinuta granatiranjem. Ako ne možete da me zagrlite, nosite me u riječima.

Riječ Miraša Martinovića vraća dostojanstvo izgubljenim životima pjesničkom etikom – pjesnički jav živi, a pjesnički glas glasnogovori. Čini se, toliko prodorno da vrišti. A ako neko u ovom trenutku ima pravo da vrišti – to je pjesnik koji pjeva u ime djece, u ime ovolike šutnje, u ime pravde koja ne dolazi, spržene zemlje iz koje život nestaje. Onaj koji zna da nema drugog oružja do riječi, koja će „ da sudi/ pravdu da izriče“.

P.S. I ja sam morala ovo da napišem !

Zorica JOKSIMOVIĆ

Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko

Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.

Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.

MONITOR: Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?

KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.

Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor  kroz  boju i formu,  da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.

MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?

KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih  impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.

Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti

MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?

KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za  prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.

U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.

MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?

KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora  biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.

MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?

KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U  vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.

MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?

KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad  bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja  neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nebojša BABIĆ