Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN IČEVIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR IZ PODGORICE: Crnogorci nijesu mimo svijeta

Objavljeno prije

na

Univerzitetski profesor, socijalni antropolog, etičar i teoretičar nacije dr Dušan Ičević nedavno je objavio knjigu Čojstvo. To je bio i povod da sa njim porazgovaramo o čojstvu, koje je u početku razgovora ovako definisao:

– Čojstvo je čovjekovo svojstvo. Čojstvo je mogući način života, stvaranje novih vrijednosti, svakodevno ophođenje. Mjerilima čojstva moguće je cijeniti sve čovjekove postupke. Čojstvo je u razvoju crnogorske nacije bitna odrednica. Čojstvo je opšteljudska osobenost. Čojstvo je ljudski način da se odupre svakom siledžijstvu i beznađu. U suštini to je ljudski odnos, odnos sa drugima. Pravi čovjek biva čojstven. Potpuni čovjek je u čojstvu u svim vremenima. Ako ga nema, postaje rob, pokorni sluga gospodara, roba za prodaju, robot, korisna alatka… Od čojstva se, vele ne živi, za čojstvo se, kažem ja – živi, pa kako kome bude.

MONITOR: Kako u tom pogledu stojimo u Crnoj Gori?
IČEVIĆ: Kada je riječ o Crnoj Gori, vrhunska svojstva čojstva ispunila su se u masovnome narodnome Trinaestojulskome ustanku 1941. godine, NOB-u i antifašizmu. Tada je ustao crnogorski narod da svrgne tuđega gospodara i da osvoji slobodu.

MONITOR: A kad je riječ o ovom vremenu?
IČEVIĆ: Istorijski izbor u 21. vijeku je kako ispunjavati vrhunske kulturno-duhovne, etičke i društvene vrijednosti. Sklon sam da u vrlinama čojstva kao načina života, društvenog odnosa i sistema vrijednosti nalazim mogućnost svih građana Crne Gore, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili neku drugu posebnost, da se ispolje u svojim najboljim odlikama.

MONITOR: Za Crnogorce se kaže da nemaju sredine: ili su najbolji ili su najgori?
IČEVIĆ: Crnogorci su kao i svi narodi sa mnoštvom raznovrsnih osobina koje u svakodnevnome životu ispoljavaju prema prilikama, interesima, konkretnim povodima, prihvaćenim sistemom vrijednosti… „Osrednji Crnogorci” su valjda najbrojniji, ali su i „svaštočine” veoma brojne i djelatne. Zašto bi baš Crnogorci bili „mimo svijeta” i bili jedino čojstveni, osim ako nijesu „odabrani narod”? Čojstvo nije u svakome, ali svako može da postupi čojstveno. I Crnogorci bivaju skloni svakakvim nepodopštinama i zlobama. Po mjeri čojstva nepoželjne i prezrene osobine su: zavist, udvorištvo, izdajstvo, lažljivost, podlost, krađa, siledžijstvo, nezahvalnost…

MONITOR: Crnogorcima je svojstveno da se hvale da potiču od slavnih predaka…
IČEVIĆ: Crnogorci se dovijaju da i slavnu prošlost i znamenite pretke posvoje. U Crnoj Gori su u modi rodoslovi, prema kojima svi potiču od poznatih dinastija, vladara, junaka… Čak i od onih koji prema istorijskim izvorima nijesu postojali ili se nijesu ženili! I Gerhard Gezeman, u knjizi Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca, navodi poznate priče o porijeklu Bjelopavlića od Bijeloga Pavla, Bratonožića od Brankovića, porijeklu Banjana od Miloša Obilića, Drekalovića od Đerđa Kastriota Skenderbega… U mitu sve može da se dogodi, pa tako i ličnosti koje nijesu postojale ili bar nema pouzdanih dokaz za to.

MONITOR: U Crnoj Gori često se u sistemu vrijednosti o ljudskosti koristi sintagma čojstvo i junaštvo.
IČEVIĆ: Nju je ovjekovječio Marko Miljanov Popović u Primjerima čojstva i junaštva. Markova sintagma odavno je ušla u svakodevnu upotrebu. Mnogima je i poštapalica, a sve se češće koristi i za dnevno-političke prigode. Naviklo se da se kaže da je čojstvo odbraniti drugog od sebe, a junaštvo odbraniti sebe od drugoga. U Markovim spisima mogu se naći složenija, suptilnija i slojevitija značenja.

Po mom mišljenju, skladnije je poimanju cjeline čovjekovog bića i smisla: da braniš sebe od drugoga: junaštvo – drugoga od sebe: plemenitost – drugoga od drugoga: viteštvo – drugoga od njega samoga: čovjekoljublje – sebe od sebe samoga. Najteže je ponekad odbraniti sebe od sebe. Čojstvo nije samo odbrana, samoodbrana. Čojstvo je mogući način života, stvaranje novih vrijednosti, svakodnevno ophođenje. Ko smogne da stvori sposobnost svekolike ljudskosti u svim prilikama i da (samo)svjesno postupa čojstveno može da se diči da je potpun čovjek, cjelovita Ličnost. Čojski misli i djela jer se tako hoće, tako može, tako mora. Moralno je biti svoj, svojstven, soj, sojstven, i – čojstven.

Njegoševo Što je čovjek, a mora bit čovjek? ispunjava se i u čojstvu.

Sve-Čojstvo, da tako nazovem, jeste i odbrana i svojstvo, samodjelatnost i samosvrha, društvena potreba i odlika

MONITOR: U Crnoj Gori ipak nije vladala idila?
IČEVIĆ: Da, uvijek je virilo i nepoštenje, svaštočinstvo, „zla krv”. Zlo je nasuprot čojstvu. Ako bi se cijenilo po poslanicama Petra Prvoga Petrovića Njegoša, u Crnoj Gori haralo je zlo. Zlo jeste puzajuća i jureća sila kad god uzmogne, ali je više trpeljviih, trudoljubivih, rodoljubivih, slobodoljubivih ljudi. I sam časni vladika je u nemoći da svojom molbom, kletvom i zakletvom umilostivi i umiri delije koji se glože. Punoća zla nadvladava ako se ljudi suviše obuzmu samo svojom potrebom. Mučna je i mutna izreka: „Zlo se trpi od straha gorega”. Zlo je zlo svejedno zašto i kome se čini. Čojstvu je oprečno zlo svake vrste. Zlo se potire dobrim djelima. Čojstvo ništi slo. Zlo potire čojstvo.

MONITOR: Kako opstaje čojstvo u teškim vremenima?
IČEVIĆ: Crnogorsko čojstvo je dokaz da je baš u smutnim vremenima potrebno ono najvrijednije: čojski odnos i borba dobra protiv zla. Danas je sve na prodaju. Koristoljupci svih vrsta: vlastoljupci, bogoljupci, rodoljupci… prodaju čast za vlast, vjeru za večeru, patriju za partiju… Jedino čojstvo nije na prodaji. Suviše mu je visoka cijena ili nema cijenu da bi se njime trgovalo. Čojstvo nije kupoprodajna roba za tržište!

MONITOR: U knjizi kažete da je vrhunsko mjerilo čojstva i u odnosu prema ženi.
IČEVIĆ: Čojstvo je cjelina čovjeka: muško i žensko podjednako. Engels je svojevremeno emancipaciju društva cijenio odnosom prema ženi. Čojstvo i jeste sposobnost društva da sve jedinke zajednice budu ravnopravne. Čojstvo je vrhunsko čovjekovo svojstvo, vrlina i uzor..

MONITOR: Političari i čojstvo?
IČEVIĆ: Političarima se pripisuje da su po prirodi svoga posla kvarljivi i varljivi. Ako se politika „očisti” od ljudskih vrlina onda je opak i naopak zanat, u kojemu je sve dozvoljeno. Makijaveli je iz iskustva zapisao: „Cilj opravdava sredstva”. Makijavelizam se krivo upotrebljava kao da je autorov sistem vrijednosti. U politici se rado koristi dosjetka da političari imaju sva prava da postupaju kako im se prohtije. Ako politika nema načela, mjerila i pravila da donosi odluke za dobro ljudi i društva nego samo u koristi političara, onda je ona odista štetno zanimanje.

MONITOR: Šta bi trebalo da budu vrline političara?
IČEVIĆ: Vrlina pravoga političara je da se dogovara, pregovara, sarađuje, da istrajava u primjeni demokratskih normi odlučivanja i ponašanja. Demokratija potrebuje moralne vrline čojstva. Najgore je kada se prazni ljudi napune sobom, a obaviju vlašću i moći, pa izigravaju veličine kojima je sve dopušteno.

MONITOR: Znači li to da je vlast najčešće izvan čojstva?
IČEVIĆ: Žudnja za vlašću najčešće je izvan čojstva, pošto ni od čega ne preza da uspije. Političarima je vrhunska dobrobit da osvoje i održe vlast što je moguće duže, ponekad nekima i doživotno, i da sebi ugode.

MONTOR: Kako sa aspekta čojstva vidite Crnu Goru?
IČEVIĆ: Crna Gora je veoma složena, slojevita, protivrječna, u mnogim izazovima i iskušenjima da bi se olako spoznala, shvatila i vrjednovala. U modi je, pak, neoliberalistička komercijalizacija koja sve vrijednosti svodi na dnevnu korist. U neoliberalističkoj „ponudi” nema čojstva. Ono nije na tržištu traženih artikala i drangulija koje opsjedaju masovne rijaliti potrošače, niti u „ukusu” parajlija, tajkuna, paradnih političara. Nije za dobit i prestiž skorojevića, koji sve mjere spram sebe. U Crnoj Gori se ispunjava američki san – od golaća se segne do milionera. Nigdje ne biva da zanatlija, majstor, krupije… odjednom zgrnu velike pare otkupom preduzeća prilikom privatizacije. U takozvanoj tranziciji nastali su moćni bogatuni; ona je dala priliku da se početnici u poslovanju, a skorojevići u sticanju bogatstva, naglo obogate, najčešće uz podršku vlasti. Skorojevići postaju osioni i siledžije koje ne poštuju zakone u prisvajanju prostora, građenju objekata, uzurpiranju imovine…

U preokretu u „bolje društvo” iz samourušenoga socijalizma uz veliku pomoć nacionalizama „uspjelo” se da se svako zabavi o svome jadu: većina, puka sirotinja, kako da preživi, bogatuni skorojevići kako da uvećaju ono što su na brzaka zagrabili. U zamku upadaju i oni koji bi bar po „pozivu” trebalo da se suprotstave. U tzv. neoliberalizaciji čovjek kao takav biva sredstvo… na medijskome, političkome, nacionalnome, umjetničkome… tržištu. Golo tržište ne miluje, nego kada god uzmogne siluje.

MONITOR: Traje li još čojstvo?
IČEVIĆ: Iskušenje za cjelovito poimanje čojstva nastaje kada se pokušava da zatvori u patrijarhalno društvo koje je nestalo. Patrijarhalni moral jeste u prošlosti. Čojstvenost ne nastaje, samo i ne zastaje u plemenskim okvirima, niti je osobina samo tradicionalnih društava nego ima univerzalne ljudske vrijednosti. Mjerilima čojstva moguće je cijeniti sve čovjekove postupke. Čojstvo je svevažeća ljudska tvorba i tekovina, svojstvo i djejstvo koje biva dok je čovjeka. Naravno u novim značenjima, sadržinama, djelanjima, prema potrebi. Potrti čojstvo značilo bi poreći čovjekovu potrebu da u svim vremenima i životnim prilikama saobrazno postupa sa svrhom punoga ljudskoga slobodnoga, pravednoga/pravičnoga, ravnopravnoga, dostojanstvenoga… življenja.

Crnogorke su stvorile Crnu Goru

MONITOR: Posvetili ste dosta prostora Crnogorkama?
IČEVIĆ: Crnogorci i Crnogorke jednaki su u crnogorskom čojstvu. Zajedno stvaraju i uzore i vrline. Čojstvo se polno ne razdvaja i ne razlikuje. Crnogorke su najviše održale Crnu Goru: rađale su, radile, vaspitavale, njivile, kad je trebalo i ratovale. Crnogorke su bile i ostale temelj kuće. One su uzorite za svojstvo čojstva. Netačni su stereotipi o potlačenoj i obespravljenoj Crnogorki. Crnogorka je veće „čudeso” od Crnogorca. Zapravo, Crnogorke su stvorile Crnu Goru.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo