Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN IČEVIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR IZ PODGORICE: Crnogorci nijesu mimo svijeta

Objavljeno prije

na

Univerzitetski profesor, socijalni antropolog, etičar i teoretičar nacije dr Dušan Ičević nedavno je objavio knjigu Čojstvo. To je bio i povod da sa njim porazgovaramo o čojstvu, koje je u početku razgovora ovako definisao:

– Čojstvo je čovjekovo svojstvo. Čojstvo je mogući način života, stvaranje novih vrijednosti, svakodevno ophođenje. Mjerilima čojstva moguće je cijeniti sve čovjekove postupke. Čojstvo je u razvoju crnogorske nacije bitna odrednica. Čojstvo je opšteljudska osobenost. Čojstvo je ljudski način da se odupre svakom siledžijstvu i beznađu. U suštini to je ljudski odnos, odnos sa drugima. Pravi čovjek biva čojstven. Potpuni čovjek je u čojstvu u svim vremenima. Ako ga nema, postaje rob, pokorni sluga gospodara, roba za prodaju, robot, korisna alatka… Od čojstva se, vele ne živi, za čojstvo se, kažem ja – živi, pa kako kome bude.

MONITOR: Kako u tom pogledu stojimo u Crnoj Gori?
IČEVIĆ: Kada je riječ o Crnoj Gori, vrhunska svojstva čojstva ispunila su se u masovnome narodnome Trinaestojulskome ustanku 1941. godine, NOB-u i antifašizmu. Tada je ustao crnogorski narod da svrgne tuđega gospodara i da osvoji slobodu.

MONITOR: A kad je riječ o ovom vremenu?
IČEVIĆ: Istorijski izbor u 21. vijeku je kako ispunjavati vrhunske kulturno-duhovne, etičke i društvene vrijednosti. Sklon sam da u vrlinama čojstva kao načina života, društvenog odnosa i sistema vrijednosti nalazim mogućnost svih građana Crne Gore, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili neku drugu posebnost, da se ispolje u svojim najboljim odlikama.

MONITOR: Za Crnogorce se kaže da nemaju sredine: ili su najbolji ili su najgori?
IČEVIĆ: Crnogorci su kao i svi narodi sa mnoštvom raznovrsnih osobina koje u svakodnevnome životu ispoljavaju prema prilikama, interesima, konkretnim povodima, prihvaćenim sistemom vrijednosti… „Osrednji Crnogorci” su valjda najbrojniji, ali su i „svaštočine” veoma brojne i djelatne. Zašto bi baš Crnogorci bili „mimo svijeta” i bili jedino čojstveni, osim ako nijesu „odabrani narod”? Čojstvo nije u svakome, ali svako može da postupi čojstveno. I Crnogorci bivaju skloni svakakvim nepodopštinama i zlobama. Po mjeri čojstva nepoželjne i prezrene osobine su: zavist, udvorištvo, izdajstvo, lažljivost, podlost, krađa, siledžijstvo, nezahvalnost…

MONITOR: Crnogorcima je svojstveno da se hvale da potiču od slavnih predaka…
IČEVIĆ: Crnogorci se dovijaju da i slavnu prošlost i znamenite pretke posvoje. U Crnoj Gori su u modi rodoslovi, prema kojima svi potiču od poznatih dinastija, vladara, junaka… Čak i od onih koji prema istorijskim izvorima nijesu postojali ili se nijesu ženili! I Gerhard Gezeman, u knjizi Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca, navodi poznate priče o porijeklu Bjelopavlića od Bijeloga Pavla, Bratonožića od Brankovića, porijeklu Banjana od Miloša Obilića, Drekalovića od Đerđa Kastriota Skenderbega… U mitu sve može da se dogodi, pa tako i ličnosti koje nijesu postojale ili bar nema pouzdanih dokaz za to.

MONITOR: U Crnoj Gori često se u sistemu vrijednosti o ljudskosti koristi sintagma čojstvo i junaštvo.
IČEVIĆ: Nju je ovjekovječio Marko Miljanov Popović u Primjerima čojstva i junaštva. Markova sintagma odavno je ušla u svakodevnu upotrebu. Mnogima je i poštapalica, a sve se češće koristi i za dnevno-političke prigode. Naviklo se da se kaže da je čojstvo odbraniti drugog od sebe, a junaštvo odbraniti sebe od drugoga. U Markovim spisima mogu se naći složenija, suptilnija i slojevitija značenja.

Po mom mišljenju, skladnije je poimanju cjeline čovjekovog bića i smisla: da braniš sebe od drugoga: junaštvo – drugoga od sebe: plemenitost – drugoga od drugoga: viteštvo – drugoga od njega samoga: čovjekoljublje – sebe od sebe samoga. Najteže je ponekad odbraniti sebe od sebe. Čojstvo nije samo odbrana, samoodbrana. Čojstvo je mogući način života, stvaranje novih vrijednosti, svakodnevno ophođenje. Ko smogne da stvori sposobnost svekolike ljudskosti u svim prilikama i da (samo)svjesno postupa čojstveno može da se diči da je potpun čovjek, cjelovita Ličnost. Čojski misli i djela jer se tako hoće, tako može, tako mora. Moralno je biti svoj, svojstven, soj, sojstven, i – čojstven.

Njegoševo Što je čovjek, a mora bit čovjek? ispunjava se i u čojstvu.

Sve-Čojstvo, da tako nazovem, jeste i odbrana i svojstvo, samodjelatnost i samosvrha, društvena potreba i odlika

MONITOR: U Crnoj Gori ipak nije vladala idila?
IČEVIĆ: Da, uvijek je virilo i nepoštenje, svaštočinstvo, „zla krv”. Zlo je nasuprot čojstvu. Ako bi se cijenilo po poslanicama Petra Prvoga Petrovića Njegoša, u Crnoj Gori haralo je zlo. Zlo jeste puzajuća i jureća sila kad god uzmogne, ali je više trpeljviih, trudoljubivih, rodoljubivih, slobodoljubivih ljudi. I sam časni vladika je u nemoći da svojom molbom, kletvom i zakletvom umilostivi i umiri delije koji se glože. Punoća zla nadvladava ako se ljudi suviše obuzmu samo svojom potrebom. Mučna je i mutna izreka: „Zlo se trpi od straha gorega”. Zlo je zlo svejedno zašto i kome se čini. Čojstvu je oprečno zlo svake vrste. Zlo se potire dobrim djelima. Čojstvo ništi slo. Zlo potire čojstvo.

MONITOR: Kako opstaje čojstvo u teškim vremenima?
IČEVIĆ: Crnogorsko čojstvo je dokaz da je baš u smutnim vremenima potrebno ono najvrijednije: čojski odnos i borba dobra protiv zla. Danas je sve na prodaju. Koristoljupci svih vrsta: vlastoljupci, bogoljupci, rodoljupci… prodaju čast za vlast, vjeru za večeru, patriju za partiju… Jedino čojstvo nije na prodaji. Suviše mu je visoka cijena ili nema cijenu da bi se njime trgovalo. Čojstvo nije kupoprodajna roba za tržište!

MONITOR: U knjizi kažete da je vrhunsko mjerilo čojstva i u odnosu prema ženi.
IČEVIĆ: Čojstvo je cjelina čovjeka: muško i žensko podjednako. Engels je svojevremeno emancipaciju društva cijenio odnosom prema ženi. Čojstvo i jeste sposobnost društva da sve jedinke zajednice budu ravnopravne. Čojstvo je vrhunsko čovjekovo svojstvo, vrlina i uzor..

MONITOR: Političari i čojstvo?
IČEVIĆ: Političarima se pripisuje da su po prirodi svoga posla kvarljivi i varljivi. Ako se politika „očisti” od ljudskih vrlina onda je opak i naopak zanat, u kojemu je sve dozvoljeno. Makijaveli je iz iskustva zapisao: „Cilj opravdava sredstva”. Makijavelizam se krivo upotrebljava kao da je autorov sistem vrijednosti. U politici se rado koristi dosjetka da političari imaju sva prava da postupaju kako im se prohtije. Ako politika nema načela, mjerila i pravila da donosi odluke za dobro ljudi i društva nego samo u koristi političara, onda je ona odista štetno zanimanje.

MONITOR: Šta bi trebalo da budu vrline političara?
IČEVIĆ: Vrlina pravoga političara je da se dogovara, pregovara, sarađuje, da istrajava u primjeni demokratskih normi odlučivanja i ponašanja. Demokratija potrebuje moralne vrline čojstva. Najgore je kada se prazni ljudi napune sobom, a obaviju vlašću i moći, pa izigravaju veličine kojima je sve dopušteno.

MONITOR: Znači li to da je vlast najčešće izvan čojstva?
IČEVIĆ: Žudnja za vlašću najčešće je izvan čojstva, pošto ni od čega ne preza da uspije. Političarima je vrhunska dobrobit da osvoje i održe vlast što je moguće duže, ponekad nekima i doživotno, i da sebi ugode.

MONTOR: Kako sa aspekta čojstva vidite Crnu Goru?
IČEVIĆ: Crna Gora je veoma složena, slojevita, protivrječna, u mnogim izazovima i iskušenjima da bi se olako spoznala, shvatila i vrjednovala. U modi je, pak, neoliberalistička komercijalizacija koja sve vrijednosti svodi na dnevnu korist. U neoliberalističkoj „ponudi” nema čojstva. Ono nije na tržištu traženih artikala i drangulija koje opsjedaju masovne rijaliti potrošače, niti u „ukusu” parajlija, tajkuna, paradnih političara. Nije za dobit i prestiž skorojevića, koji sve mjere spram sebe. U Crnoj Gori se ispunjava američki san – od golaća se segne do milionera. Nigdje ne biva da zanatlija, majstor, krupije… odjednom zgrnu velike pare otkupom preduzeća prilikom privatizacije. U takozvanoj tranziciji nastali su moćni bogatuni; ona je dala priliku da se početnici u poslovanju, a skorojevići u sticanju bogatstva, naglo obogate, najčešće uz podršku vlasti. Skorojevići postaju osioni i siledžije koje ne poštuju zakone u prisvajanju prostora, građenju objekata, uzurpiranju imovine…

U preokretu u „bolje društvo” iz samourušenoga socijalizma uz veliku pomoć nacionalizama „uspjelo” se da se svako zabavi o svome jadu: većina, puka sirotinja, kako da preživi, bogatuni skorojevići kako da uvećaju ono što su na brzaka zagrabili. U zamku upadaju i oni koji bi bar po „pozivu” trebalo da se suprotstave. U tzv. neoliberalizaciji čovjek kao takav biva sredstvo… na medijskome, političkome, nacionalnome, umjetničkome… tržištu. Golo tržište ne miluje, nego kada god uzmogne siluje.

MONITOR: Traje li još čojstvo?
IČEVIĆ: Iskušenje za cjelovito poimanje čojstva nastaje kada se pokušava da zatvori u patrijarhalno društvo koje je nestalo. Patrijarhalni moral jeste u prošlosti. Čojstvenost ne nastaje, samo i ne zastaje u plemenskim okvirima, niti je osobina samo tradicionalnih društava nego ima univerzalne ljudske vrijednosti. Mjerilima čojstva moguće je cijeniti sve čovjekove postupke. Čojstvo je svevažeća ljudska tvorba i tekovina, svojstvo i djejstvo koje biva dok je čovjeka. Naravno u novim značenjima, sadržinama, djelanjima, prema potrebi. Potrti čojstvo značilo bi poreći čovjekovu potrebu da u svim vremenima i životnim prilikama saobrazno postupa sa svrhom punoga ljudskoga slobodnoga, pravednoga/pravičnoga, ravnopravnoga, dostojanstvenoga… življenja.

Crnogorke su stvorile Crnu Goru

MONITOR: Posvetili ste dosta prostora Crnogorkama?
IČEVIĆ: Crnogorci i Crnogorke jednaki su u crnogorskom čojstvu. Zajedno stvaraju i uzore i vrline. Čojstvo se polno ne razdvaja i ne razlikuje. Crnogorke su najviše održale Crnu Goru: rađale su, radile, vaspitavale, njivile, kad je trebalo i ratovale. Crnogorke su bile i ostale temelj kuće. One su uzorite za svojstvo čojstva. Netačni su stereotipi o potlačenoj i obespravljenoj Crnogorki. Crnogorka je veće „čudeso” od Crnogorca. Zapravo, Crnogorke su stvorile Crnu Goru.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović saopštio je nedavno da je ova Vlada za vrijeme otkako je formirana napravila rezultate za koji su neophodne godine. Slažete li se sa tim stavom?

ĐUKIĆ: Nemoguće je složiti se sa izjavama iz domena samoreklame. Mogli bismo je preformulisati – drugim vladama su bile potrebne godine da plasiraju ovoliko PR sadržaja vezanog za sopstveni rad. U tome zaista prednjači ova garnitura – o neprestanom samoreklamerstvu.

MONITOR: Mjesece smo potrošili na debate o inicijativi Otvoreni Balkan. Kako Vi vidite tu inicijativu, i način na koji se u Crnoj Gori o tome razgovara?

ĐUKIĆ: Dobro je što, nakon perioda u kom se o OB govorilo besmislenim terminima, ta debata prešla u razumne okvire gdje stvarno raspravljamo da li su postojeći ugovori (i oni budući) u našem interesu. Televizije koje su organizovale kvalitetne rasprave na tu temu su odigrale dobru ulogu, mada je to tek početak. Sada je na onima koji podržavaju inicijativu da nam razložno predstave benefite ulaska u OB , jer naravno da svi želimo manja zadržavanja na granicama, otvoreni platni promet sa regionom, poslovne olakšice. Neophodno je zato da znamo kako bi to funkcionisalo i da li postoje negativni aspekti.

MONITOR:  Neke suštinske promjene, prvenstveno u pravosuđu, još čekaju. Šta to govori?

ĐUKIĆ: Govori da je teško, maltene nemoguće dogovarati se sa DPS-om oko tako važne stvari i da je bila iluzija pri formiranju ove Vlade da će to ići lako. Kroz zapošljavanja i imenovanja vidimo da najjača partija u CG ne namjerava da se oslobodi balasta korumpiranih kadrova te je još teže očekivati da dignu ruku za tužioce i sudije koji bi trebalo prvenstveno da češljaju poslove njihovih poslanika i članova glavnog odbora. Istovremeno, imali smo sistem kojim je rukovodila Vesna Medenica, iz kog su istjerani mnogi kvalitetni kadrovi, ljudi koji su pronašli karijere van državnog tužilaštva i sudstva i koji sad ne žele da se tamo  vrate. Zato je teško probrati među već tankim kadrom nekoga u koga imate povjerenja, jer je danas nezavisno sudstvo grana vlasti za kojom građani Crne Gore najviše čeznu, i još dogovoriti ta imenovanja sa DPS-om, koji računa na sebi lojalne.

MONITOR:  Dvije velike afere, Telekom i Carine, pale su pred sudovima, a odgovornost za to niko nije preuzeo.  Koliko je od  avgusta i pada DPS-a urađeno na suštinskim reformama koje se tiču vladavine prava?

ĐUKIĆ: Urađeno je zaista nedovoljno. Izgubili smo mjesece u prepucavanju nove većine, u zakonodavnim rješenjima koja nisu bila dobra, pa onda u neglasanju za predložena imenovanja. Pokazalo se da partije tadašnje većine nisu ni vjerovale u pobjedu, a kada su im je građani donijeli, da nisu baš znali šta će sa njom, sem da sebi dodijele funkcije.

MONITOR: I dalje je aktuelno partijsko zapošljavanje i popunjavanje dubina.

ĐUKIĆ: Očigledno je da će nam biti potrebno  još mnogo vremena da promijenimo modus po kom su partije ustrojene. Iako smo bjesomučno partijsko zapošljavanje vidjeli kao poseban kancer izrastao iz DPS-a, ali i iz SDP-a (pa SD-a), BS-a uvjerili smo se da partije nove većine od 30. 08. 2020. nisu imale bolju viziju do zamjene ovih kadrova sopstvenim. Oni su poručili građanima ,,sada je malo na nas red” pritom postavljajući kadrove čija je ključna kvalifikacija bila partijski staž, a ne znanje. Ovim su usporili demokratiju i pluralizam u Crnoj Gori ali učinili i sebi medveđu uslugu jer su propustili priliku da privuku sebi kvalitetne ljude koji su do tad bili van partija. Istovremeno, mislim da nikoga ne čudi što ova posljednja vladajuća garnitura kandiduje u javna preduzeća očeve, partnerke, i prije svega kadrove pod sumnjom da su vršili koruptivne radnje te kadrove koji su konstantno imali negativan poslovni rezultat.

MONITOR: Kako vidite poziciju DPS-a danas, dvije godine nakon gubitka izbora?

ĐUKIĆ: DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima ove države i u poziciji je da uputi svojim biračima poruku – ,,mi se opet pitamo”, mi zapošljavamo, radi naš ,,teren”. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020, da nikad više neće biti dominatna partija te da, ako ne odustanu od retorike podjela i mržnje, ne mogu privući sebi nove birače. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena za to je vjerovatno što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana ove zemlje. Iz zaborava blijede Koverta, Snimak, Telekom, Zavala, Možura, Primorka, KAP itd.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Poznati ste i kao oštar i inventivan polemičar. Kakvo je Vaše iskustvo: doprinosi li javna polemika međusobnom razjašnjenju i razumijevanju između polemičara i „prosvećivanju“ javnosti u vezi sa meritumom polemike?

VISKOVIĆ: Za  razliku od Mandića i Matvejevića koji su polemičari po vokaciji; baš su svjesno njegovali taj žanr, ja sam bio „polemičar iz nužde“, polemizirao sam onda kad sam bio napadnut ili sam nekoga želio zaštititi. Naposljetku, ispada da sam napisao možda i više polemičkih tekstova od spomenute dvojice. Prije 15-tak godina poveo sam polemiku za  spas „Hrvatske književne enciklopedije“,protiv Jergovića i Bogišića; u tu se poemiku uključilo valjda pedesetak pisaca iz cijele bivše Jugoslavije. Iz te polemike je proistekla i moja knjiga Rat za Enciklopediju. Trebalo bi napisati i nastavak o polemici nakon pojave Enciklopedije. Problem mi je samo što bih pritom, da bi se mogla razumijeti narav spora, morao ekstenzivno citirati i tekstove svojih  protivnika,  a tu se pojavljuje problem autorskih prava. U svakom slučaju ispada da sam napisao preko stotinu polemičkih tekstova, sve ne htijući, suzdržavajući se.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Ukrajinsko je vodstvo, nažalost, dobilo pomoć i poticaj samo za rat, a prije toga godinama nije imalo konkretnu pomoć u investicijama koje bi unaprijedile ukrajinsku privredu i izvukle je iz siromaštva. Pa Ukrajina godinama ekonomski stravično zaostaje: ruski je dohodak per capita 270 posto veći od ukrajinskog, bjeloruski duplo, a u doba raspada SSSR-a bili su približni. Zašto Zapad nije pomagao Ukrajini, recimo, osnivanjem pogona Tesle i sličnih propulzivnih firmi, nego ih je poticao da postanu njegov proturuski bastion?

MONITOR: Francuski predsjednički i parlamentarni izbori su pokazali, pored već ranije izraženog uspona Marin Le Pen, i još brži napredak lijeve koalicije koju predvodi Žan-Lik Melanšon. Da li bi rezultati najnovijih izbora u Francuskoj, ali i uspon zeleno-lijevih partija i koalicija u više zemalja EU i Evrope, mogli biti znak reagovanja na niz kriza od kojih se neke produbljuju?

VISKOVIĆ: Ishod francuskih parlamentarnih izbora potencijalno ugrožava evropsku proturusku jedinstvenost. Koliko god se razlikovali desničarski nacionalisti Mari Le Pen od Melanšonovih ljevičara, i jedni i drugi su antinatovski orijentirani.

Evropa će imati tešku zimu jer sad je već posve očito da je Rusija bila dobro ekonomski pripremljena za ratni sukob, puno bolje nego Evropa. Sankcije, bar zasad, neusporedivo jače pogađaju Evropu nego Rusiju. Evropski problem ove zime neće biti samo nedostatak plina za grijanje, već prije svega izuzetno poskupljenje ulaznih komponernti u industriji, posebno kemijskoj. Osim silnog poskupljenja cijena plina pa i nafte, tu je drastično poskupljenje cijena nikla i drugih metala, posebno onih koji su nužni za automobilsku industriju. Da ne spominjem daljnje poskupljenje poljoprivrednih proizvoda s kojim se svakodnevno suočavamo kad odemo u dućan.

Govorilo se dosta o tome kako će onemogućavanje izvoza sofisticirane kompjutorske tehnologije onemogućiti rusku vojnu  proizvodnju, zaustaviti proizvodne trake. Sumnjam – jer skoro sve što je Rusija uvozila može supstituirati Kina, a ako ona ne može, uvijek postoji mogućnost uvoza preko trećih zemalja. Predviđan je na Zapadu strmoglav pad rublje, pad zaposlenosti, pad BDP-a 8–15 posto. Ne znam, stvarnost to demantira.

Makron je proteklih mjeseci dosta govorio o tome kako Putina treba poraziti, ali ne i poniziti. OK, lijepo to zvuči, ali što ako Putin odnese pobjedu u ukrajinskom ratu, a Evropa poklekne u svojem jedinstvu pod teretom sankcija i nemira antinatovskih snaga?

Kako se stvari razvijaju, bojim se da će ukrajinski narod biti velika žrtva anglosaksonskih nastojanja da se destabilizira  Rusija i da joj se pokaže kako je tek trećerazredna ekonomska, pa i vojna sila, dostojna da bude tek opskrbljivač Zapada jeftinim sirovinama.

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Pri tome valja voditi računa da je Zapad možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob.

 

Napadi na Krležu devedestih učinili su ga živim piscem

MONITOR: Kao saradnik Miroslava Krleže i urednik enciklopedijskih izdanja – samim tim i „posjednik“ velike dokumentarne građe, kako vidite ulogu „fenomena Krleža“ u istorijskoj kodifikaciji hrvatske kulturne, ali i državne, politike?

VISKOVIĆ: Došavši u Leksikografski zavod 1976, nekoliko sam godina izravno surađivao s Krležom jer mi je on bio šef u „Enciklopediji Jugoslavije“. Bio je već u visokim godinama, prešao je osamdesetu, nije više bio operativni urednik, više neka vrsta supervizora.

Bio je živi spomenik, mnoge je mlađe književnike to smetalo, njega je to dosta boljelo. Ni tzv. krugovaši, ni tzv. razlogovci nisu se previše osvrtali na njegov golemi opus, nisu ga ni napadali (to bi teško prošlo u nadziranim medijima), ali nisu ni govorili o njemu. To ga je vodilo prema svojevrsnoj osvetoljubivosti i osornosti. Antun Šoljan i Slobodan Novak svjedoče kako je odbio njihov poziv da im se pridruži u inicijativi da pokrenu časopis „Književnik“ početkom šezdesetih. Govorili su mu o njihovoj grupi mladih književnika i njihovu zalaganju za umjetničke slobode. Osjetivši da oni žele imati Krležu samo kao „politički kišobran“, a ne kao važnog suradnika, rekao im jer uvrijeđeno i  nabusito: „Znate, postoji vaša krugovaška grupa pisaca, ali postoji u hrvatskoj književnosti i jedna duga grupa koja se zove Miroslav Krleža“!

Od devedesetih i promjene režima Krleža više nije zaštićeni pisac, dapače, češće ga napadaju nego brane, ali po mojem mišljenju to je intelektualno produktivnija situacija, koja ga je učinila živim piscem, a ne samo muzealnim eksponatom. On je danas prisutan ponajprije u našem kazališnom životu. Svake godine pojavi se nekoliko intrigantnih novih postava njegovih drama (sustavno se njime bavi prije svega Ivica Buljan).

 

Zapad smatra da je Hrvatska namirena i da zahtjevi Hrvata u BiH nisu vrijedni pažnje

MONITOR: Nedavno su i glavne institucije EU odlučile da Ukrajina i Moldavija dobiju status kandidata. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je poslije svoje neuspješne agitacije za status kandidata i za BiH, ponašanje hrvatskih predstavnika nazvao „izdajom“. Kako Vi razumijete Milanovićeve prilično „nametljive“ izjave i solo akcije?

VISKOVIĆ: Hrvatski narod u BiH jest objektivno u teškom položaju. Činjenica da svi imaju dvojno državljanstvo te da im je otvoreno radno tržište EU, utjecala je da se rapidno smanjuje postotak radno produktivnog hrvatskog korpusa u samoj BiH. Budući da je Dejtonskim sporazumima hrvatski korpus ostao bez vlastitog teritorijalnog entiteta, doveden je objektivno u inferioran položaj u odnosu prema druga dva naroda. Bošnjaci, osim toga, svojom brojnošću mogu uvijek osigurati svoja dva predstavnika u Predsjedništvu BiH. Milanović svim silama, povremeno i na grub način, pokušava utjecati na popravljanje hrvatskog položaja. S malim ili nikakvim uspjehom jer međunarodna zajednica očito smatra da je hrvatska namirena etnički skoro čistom vlastitom državom te da zahtjevi Hrvata u BiH nisu vrijedni pažnje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TIHA K. GUDAC, REDITELJKA: Velik raspon intenzivnih emocija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žica je posljedica migrantske krize, kao nekog novog trenutka koji se počeo događati u Europi nakon 2010 . Htjela sam se s njom baviti na razini mjere koju je Evropa postavila u pogranično područje kao rješenje te krize

 

Film Tihe K. Gudac Žica nedavno je prikazan na UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Podgorici. Dokumentarac donosi priču o žilet-žici urezanoj na hrvatsko-slovenačkoj granici u kanjonu rijeke Kupe, na samoj zadnjoj liniji šengenske zone.

Tiha K. Gudac diplomirala je produkciju na Akademiji dramske umjetnosti i ekonomiju na Sveučilištu u Zagrebu. Pohađala je niz filmskih radionica (Berlinale Talent Campus, Sarajevo City of Film, Sarajevo Talent Campus), a godinama je radila i u nevladinom sektoru na projektima razvoja dijaloga u konfliktnim regijama. S rediteljskim prvijencem Goli osvojila je Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film te niz drugih međunarodnih nagrada i priznanja. Film Žica je premijerno prikazan na DocFestu u Minhenu, a na ZagrebDoxu je nagrađen priznanjem Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI.

MONITOR: Film Žica se bavi veoma kompleksnim pitanjima globalne izbjegličke krize, a data su kroz priču o sudbini mjesta predviđenom za opuštanje lokalnog stanovništva i turista. Film je nastajao više od pet godina. Kako je krenuo proces rada na filmu?

GUDAC: Proces rada na filmu je krenuo s idejom belgijskog producenta koji je u odrasloj dobi, iz njemu slobodne Europe bez granica, došao na vanjske granice kontinenta i začudio se time koliko su one danas i kroz povijest bile čvrste. Tako je nastala ideja o seriji filmova o granicama i ja sam angažirana da napravim hrvatski dio priče. Sve što se na početku znali je da postoji žica na hrvatsko-slovenskoj granici i da trebam zaguliti ispod površine kako bih našla priču i snimila film. Trebalo je pet godina da se pređe taj put.

MONITOR: Koja je bila prvobitna ideja? Niste planirali da se bavite migrantskom krizom? Kako je došlo do preokreta?

GUDAC: Žica je posljedica migrantske krize, kao nekog novog trenutka koji se počeo događati u Europi nakon 2010. Htjela sam se s njom baviti na razini mjere koju je Europa postavila u pogranično područje kao rješenje te krize. Točnije, htjela sam snimati zajednicu ljudi koji kroz povijest žive zajedno s dvije strane prekrasne pogranične rijeke Kupe, a sada ih je na jednoj strani rijeke ogradila i odvojila žilet žica koja bi trebala riješiti velike europske teme. Ipak jedino što je napravila je da je donijela probleme i sukobe u do tada miran kraj.

Na početku priče ljudi tog kraja nisu vjerovali da bi u teško prohodan kanjon rijeke ikada mogli doći emigranti, no trasa je promijenila smijer i oni su zaista počeli prelaziti preko Kupe u sela koje sam snimala. Tada sam odlučila da moram naću način da snimim i svjedočanstva migranata i izbleglica i zato sam priču proširila  i na hrvatsko–bosansku granicu koja predstavlja prva vrata ulaska u Europsku uniju i s koje ilegalni migranti kreću pješice prema Šengenu, to jest rijeci Kupi.

MONITOR: U filmu vidimo ljude različitih profesija – od mještana, ljevičara, turističkih radnika, paravojne ekipe…. Kako ste pridobili njihovo povjerenje?

GUDAC: Često sam odlazila u  mjesta koja sam na kraju snimala  i razgovarala s ljudima, pratila situaciju. To je razlika između filma i reportaže ili vijesti. Film zahtjeva vrijeme u kojem se uspostavlja povjerenje između svih koji u njemu sudjeluju. Mislim da se to međusobno povjerenje stiče spontano, barem je tako u mom slučaju.

MONITOR: Koji su bili najveći izazovi tokom rada na filmu?

GUDAC: Velik izazov je bio dobiti financiranje jer pitanje granica Europe nije bilo neko goruće kada smo počeli predlagati ideju raznim fondovima. Mi smo na terenu lako mogli vidjeti da se Europa mijenja i fortificira, ali daleko od medijske pažnje, a što nije u medijima kao da ne postoji.  Zato je trebalo puno upornosti i strpljenja za pokretanje snimanja. Mislim da je tek pri kraju snimanja ova tema postala aktualna i za main stream interese, jer mediji više ne mogu ignorirati razne turbulencije na granicama i tlu Europe. Moj film je pozornica na kojoj se u malom vide promjene europskog društva nad kojima se trebamo zapitati.

MONITOR: Da li je bilo i nezgodnih situacija, šta Vas je najviše potreslo?

GUDAC: Proces je bio dug, pripremali smo se dugo, a  snimali smo godinu i pol, tako da sam zaista prošla velik raspon intenzivnih emocija i situacija koje nikada ranije ne bih mogla zamisliti. No, anegdote na stranu, najbitniji je film. Nadam se da sam dio intenziteta s terena, emocije koju sam prolazila, uspjela pretočiti u film.

MONITOR: “Žica” je imala svjetsku premijeru u Minhenu. Prikazana na mnogim prestižnim festivalima? Kakve su bile reakcije nakon filma?

GUDAC: Film najčešće pokreće intenzivne rasprava o promjenama koje prolazi europsko društvo zbog nezaustavljivog vala migracija i sve intenzivnije polarizacije društva. Najšeće se razgovor koji pokreće dotiče tema puno većih od naših malih zemalja koje su se ponovo našle u ulozi „vrata Europe“. Film sam oblikovala kroz intimne ljudske situacije i zato mislim da on  ima univerzalnu vrijednost i dimenziju zbog koje je razumljiv i daleko od naših prostora.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo