Povežite se sa nama

INTERVJU

Dušana Silnog obično nasljeđuje Uroš Nejaki

Objavljeno prije

15 godina

na

jovicevic

MONITOR: Gospodine Jovićeviću, da li su Vas iznenadili rezultati prošlonedjeljnih lokalnih izbora u Crnoj Gori?

JOVIĆEVIĆ: U Crnoj Gori odavno, nažalost, nema skoro nikakvih izbornih iznenađenja. Sve se manje-više odvija na predvidljiv način i očigledno je da kao društvo nijesmo spremni za nagle, neočekivane promjene. Zato ni ovi izbori nijesu donijeli ništa novo iako su se po mnogo čemu razlikovali od drugih. Prvi put opozicija je probala drugi način organizovanja za koji su mnogi bili ubijeđeni da je spasonosni lijek za pobjedu vlasti na demokratski način. Novina je i to što je SDP u nekim opštinama nastupio samostalno. MONITOR: Kako ocjenjujete nastup opozicije, da li bi bio produktivniji nastup u takozvane dvije kolone?
JOVIĆEVIĆ: Ne mogu opoziciji da stavim skoro nikakvu primjedbu iako sam smatrao da je možda bolje ići u dvije kolone sa kompaktnijim sastavom u odnosu na, recimo, državno i neka pitanja oko kojih postoje drastično različiti pristupi. Potpuno je logično što je opozicija bila uvjerena da je najbolji zajednički izlazak na izbore. Tu je SNP odigrao rizičan potez, ali ipak potez glavnog aktera nudeći svoje ljude za nosioce liste u svim gradovima što su prihvatile i druge partije.

MONITOR: I nakon ovih izbora ostaje stari zaključak – ova vlast je do daljeg nesmjenjiva.
JOVIĆEVIĆ: Rezultat i ovih izbora i jedne, kako bi vlast rekla, velike pobjede DPS-a i SDP-a, naravno i dalje frustrira javnu scenu, pojačava taj kobni utisak da je vlast nesmjenjiva. To ne samo da povećava nezadovoljstvo pojedinaca nego jača vlast tako što joj prilaze mnogi kolebljivi ljudi, a mnogo je takvih čak i među intelektualcima, po onoj kad im se ne može ništa onda im se pridruži. Vlast dobija nove pristalice ne zbog želje građana nego prosto iz ljudskog interesa. Otuda se stvara privid da jača vlast koja je sebe inaugurisala za apsolutnog branioca crnogorske države i tradicije. U formalnom smislu jača, ali suštinski sumnjam da je tako.

MONITOR: Da li su ovi izbori otkrili postojanje struja unutar DPS-a ili je to samo varka?
JOVIĆEVIĆ: Nevjerovatno je da poslije toliko godina raznih lomova, afera, mijena, neuspjeha, radničkih nezadovoljstava, propadanja privrednih subjekata itd. unutar DPS-a nije već i do sada došlo do raslojavanja. Mislim da se to može objasniti time što je na čelu DPS-a ličnost koja je izgradila jak sopstveni autoritet unutar svoje partije. I sve dok Milo Đukanović uspijeva da zadrži vlast, i svoju i svih onih oko njega, logično je da nema stvarne opasnosti da dođe do ozbiljnih lomova u DPS-u. Čak i takve afere kao što je kokainska ni kod jednog člana DPS-a, od vrha do dna, ne izazivaju osjećanje zastiđenosti iako su u njih uključeni i njima bliski ljudi. Očigledno da je draž vlasti toliko jaka da nadvladava i ljudsku savjest. Ipak, i u DPS-u se naziru neke pukotine. One će se tek vidjeti kad dođe do smjene u vrhu DPS-a. Podsjećam da je istorijsko pravilo – poslije autoritarnih ličnosti i režima uvijek dolazi do preuzimanja vlasti od bar prividno slabih nosilaca vlasti. Pravilo je da poslije Dušana Silnog dolazi Uroš Nejaki. Ne zato što je Uroš toliko nejak, nego zato što je Dušan isuviše bio silan, pa onda teško iko može nastaviti taj način vladanja.

MONITOR: Da li to može ugroziti državu?
JOVIĆEVIĆ: Ako do tih procesa ne dođe na blagovremen i kontrolisan način oni mogu da poljuljaju temelje i jače države. Autokratija nikad ne vodi dobru. Zato mislim da Crna Gora odavno nužno zahtijeva demokratizaciju društva da sjutra ne bi došlo do eruptivnih procesa. Poslije toliko godina vladanja nužna je promjena vlasti ne zato što sam ubijeđen da će doći mnogo bolji nego zato što sam ubijeđen da ta promjena , koja u nečemu može biti i lošija, otvara mogućnost za drugi, bolji put i to je suština stvari. I zato to u velikoj mjeri isforisirano zadržavanje na vlasti u jednoj maloj državi kontrolom javnog mnjenja može toliko da ‘ zakori ‘ da na duže staze može stvarno da ugrozi državu. Zato mislim da je za Đukanovića najpovoljniji trenutak za odlazak bio onaj nakon referenduma.

MONITOR: Koje će struje u DPS-u isplivati nakon Đukanovićevog odlaska?
JOVIĆEVIĆ: Mislim da će biti više struja, ali jedna će biti spremnija za saradnju sa opozicijom – struja koja je manje kompromitovana u materijalno-finansijskom smislu. No, o tome je očigledno rano govoriti. Ali, što se više odgađa taj trenutak, uprkos slavodobitnom raspoloženju vlasti, to će sve biti gore i po samu vlast.

MONITOR: Proteklih dana posebno su bili zanimljivi napadi socijaldemokrata na predsjednika države i jednog od potpredsjednika DPS-a Filipa Vujanovića. Kako to objašnjavate?
JOVIĆEVIĆ: Za to, po mom mišljenju, postoje samo dva objašnjenja. Ili je Filip Vujanović svoje stavove oko nacionalnih simbola i kontakt sa Tadićem obavljao u dogovoru sa Đukanovićem, pa je Vujanović bio pogodna ličnost da se takve stvari lansiraju u javost i ublaži razilaženje sa Srbijom, ili je Tadić pozvao Vujanovića, u koga možda ima više povjerenja, da mu razjasni kakva oni imaju saznanja u vezi sa kokainskom i nekim drugim aferama. Šta je od toga tačno ne znam, ali vjerujem da je za napade iz SDP-a i od onih rigidnih suverenista, nalog dao neko iz vrha vlasti.

MONITOR: Zašto se još nije iskristalisala ozbiljna alternativa vlasti?
JOVIĆEVIĆ: Podjele na državnim i identitetskim pitanjima u Crnoj Gori toliko su jake da je bilo skoro nemoguće izgraditi neki jak front koji može parirati vlasti. Najmanje se naravno moglo očekivati da taj front izraste na činjenici da se osporavaju sva identitetska pitanja i da se osporava država. Opozicija mora razbiti svoju iluziju da može osvojiti vlast sporeći državu.

MONITOR: Koji je recept za dalje uspješno djelovanje opozicije?
JOVIĆEVIĆ: Ovo jeste poraz opozicije za one koji su očekivali, kao što je opozicija često najavljivala – da je samo pitanje dana kada će smijeniti vlast u glavom gradu, ali i u nekim drugim. Činjenica je, ipak, da je taj konglomerat osvojio ne mali broj glasova. To jeste kapital na kome može nastati neka nadgradnja, a tu su po mojem mišljenju moguće dvije solucije. Jedna je da se zajedno nastavi na konkretnim jasnim principima, gdje se sva sporna pitanja moraju staviti na tapet i vidjeti da li taj konglomerat može imati zajednički stav, naravno kompromisan u ponečemu, ali o suštinskim pitanjima potpuno jasan, naročito kad je riječ o državnom pitanju. To može biti osnov da taj konglomerat preraste u jedinstvenu „političku snagu” koja može da parira vlasti. Mora djelovati kao vlada u sjenci, mora za životna pitanja nuditi alternativu. Ali ako sjutradan nakon izbora jedna od članica kaže da neće sa „najvećim srbomrziteljima”, misleći na SDP, onda tu nema šta da se priča.

MONITOR: Koja je druga mogućnost?
JOVIĆEVIĆ: Bojim se da neće doći do zajedničkog imenitelja, pa će gurati sporove pod tepih. Ako nema spremnosti da se sa tim suoče, onda je bolje da idu u dvije kolone, pa neka se traže oni koji su bliski. Opozicija se mora pokazati kao ozbiljan faktor, sa ozbiljnim ljudima, bez pojedinačnih istrčavanja. Moraju se afirmisati ličnosti koje predstavljaju autoritet u određenoj oblasti. To je do sada bila velika mana opozicije, nijesu se nametnule ličnosti u koje građanin ima povjerenja. Bez toga se teško može izgraditi ozbiljna protivteža vlasti.

MONITOR: Koliko je opoziciji štete nanijela tvrdnja da je njeno udruživanje režirao Beograd?
JOVIĆEVIĆ: Opozicija je napravila grešku što je stvorila utisak da je formiranje jedinstvenog fronta inicirano u velikoj mjeri iz Beograda. Boris Tadić nije nacionalista Koštuničinog tipa, ali sva moja saznanja govore da se ni on ne može osloboditi toga da Srbija ostane dominantan faktor u regionu, držeći takozvanu srpsku Bosnu i Crnu Goru kao svoje interesne sfere. Time na određen način u novim okolnostima nastavlja odavno prevaziđeni san o velikoj Srbiji. S druge strane, DPS tumači ta Tadićeva nastojanja kao ugrožavanje te partije, a to znači ništa manje nego ugrožavanje naše državne samostalnosti. To je, naravno, pogrešno i opasno kad svoju partiju poistovjećujete sa državom.

MONITOR: U centru političke pažnje nakon lokalnih izbora našao se gradonačelnik Podgorice. Kakva je njegova politička sudbina?
JOVIĆEVIĆ: Niko ne može poreći da se u Podgorici mnogo toga izgradilo. To je uočljiv napredak, ali svaki napredak ima svoju cijenu. Ako uz to ne promovišete još neke vrijednosti onda je pitanje da li vas kao građanina može zadovoljiti to što imate lijepu i široku ulicu. Svi istupi gradonačelnika Mugoše prema novinarima i drugim ličnostima i uopšte njegov način ponašanja za mene je neprihvatljiv. Mugoša jeste naravno gubitnik na ovim izborima i on je svjestan da ima oponentne i u vrhu DPS-a. Kako nije uspio da izvojuje apsolutnu pobjedu njegova pozicija biće ugrožena ne samo zato što ga SDP neće podržati, bilo na sopstvenu inicijativu ili na nagovor vrha DPS-a. Da li će on uspjeti da se održi na već uobičajen način prelaskom ‘nezavisnih’ odobornika u njegove redove ostaje da vidimo.

 

SDP i vlast

 

MONITOR: Da li će poslije ovih izbora politička mapa Crne Gore biti bitno drugačija?
JOVIĆEVIĆ: Zavisi šta će opozicija dogovoriti kao način rada. Ako i dalje te partije budu pojedinačno djelovale ona će ostati ista sa dominantnim DPS-om, SDP-om kao pridruženim članom DPS-a i ništa se tu neće mijenjati sve dok ne dođe do makar neke promjene u DPS-u. Scena se može promijeniti i djelovanjem SDP-a, koji deset godina ima poziciju da može, da hoće, da promijeni situaciju. Nakon izglasavanja nezavisnosti njihovo ostajanje uz vlast najgora je varijanta za njih, ali opasno je i za državu Crnu Goru. Oni, okreni-prevrni, mogu da se prikazuju da su u kontinuitetu dosljedni, da ne mijenjaju svoj stav od Isusa Hrista do dana današnjeg i da ćemo tek kroz koju deceniju shvatiti koliko su bili u pravu. Sva ta isprazna retorika zapravo je prosipanje magle. Oni se, ako ih stvarno žulja savjest zbog takvih problema kakva je recimo kokainska afera, moraju povlačiti iz vlasti. Svako zadržavanje u vlasti imaće iste posljedice kao što je imalo njihovo aminovanje privatizacije. Vjerujem da tamo ima ljudi, mlađih prije svega, koji su svjesni tog rizika očuvanja vlasti sa svim njenim deformitetima a ne souočavati se sa njima. Naravno, to im nije lako ako nemaju s druge strane pouzdanog partnera. Zato je tu odgovornost opozicije da svojim programskim pristupom spornim pitanjima, koje SDP dosljedno zastupa, može biti partner takvom SDP-u.

 

Vrijeme za „amnestiju”

 

MONITOR: I četiri godine nakon nezavisnosti crnogorskim građanima koji su se izjasnili za zajedničku državu sa Srbijom vlast to uzima kao neoprostiv grijeh.
JOVIĆEVIĆ: U relativno kratkoj kampanji opozicija je napadala vlast za korupciju, kriminal i slično, a s druge strane DPS je odbijao sve napade jednim jedinim izgovorom – vi ste bili protiv države, vi nemate pravo ni da pričate. Kao da je DPS u kontinuitetu bio za tu državu. Pokazuje se ono što je često u životu istina – nečije grijehe najlakše opraštaju oni koji su čisti, koji su sigurni u svoja uvjerenja i u ono što su radili. A najveći su inkvizitori oni koji su griješili da bi iskupili na neki način svoje grijehe. Kao građanin stvarno se pitam do kada mi mislimo ovako? Može vlast opstati na ovakvoj podjeli, ali može li država opstati ako vam skoro polovina građana osporava tu državu i godinama ih svakodnevno tučete po glavi za grešni stav koji su imali u jednom trenutku. Mislim da je stvarno došlo vrijeme „amnestije” za one koji su imali drugačiji stav na referendumu. Utoliko prije što je to amnestija za članove naših porodica, za naše najbliže komšije, prijatelje…

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke

Objavljeno prije

7 dana

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Pojavljuje se pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vrijeme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD

 

 

MONITOR: Kako ocjenjujete spoljnu politiku laburističke vlade Kira Starmera? Šta bi danas-posebno poslije pada sirijskog režima Bašara al Asada, trebalo da znači stav premijera Starmera u razgovoru sa Mahmudom Abasom iz jula 2024-3, da priznanje države Palestine vidi u sklopu mirovnog procesa na Bliskom istoku?

GORDI: Bilo je razloga da se mnogo očekuje od Starmera na početku, s obzirom da se on afirmisao kao pravnik specijaliziran za ljudska prava, i njegov ministar inostranih poslova je sin imigranata iz Guyane. Njih su dvojica bila u stanju da pokažu razumevanje za teška iskustva civila, za neophodnost primene međunarodnog humanitarnog prava i za političke probleme koji dolaze zajedno s okupacijom teritorije. Kad je ova vlada tek bila izabrana izgledalo je kao da će od nje nečega od toga biti. Ali uglavnom su se povukli od tih početnih stavova u strahu da se ne zameraju SAD. Sad je pitanje da li će Starmer imati isto poštovanje prema Trampu kao što je imao prema Bajdenu. I i isto tako se pojavljuje pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vreme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD-u.

MONITOR: Starmera i druge evropske lidere uznemirila je ofanziva „političkih direktiva“ Ilona Maska. Od UK Mask je tražio da iz zatvora pusti Tomija Robinsona, lidera krajnje desnice. Podržao je i njemačku ultra-desničarsku AFD, sve sa pozicije spoljnjeg savjetnika Donalda Trampa. Da li Mask nagovještava Trampovu politiku prema Evropi?

GORDI: Najbolje bi bilo zaboraviti malo na Maska. Radi se o osobi koja priziva sažaljenje, ideje su mu loše i vidi se da u društvu nije ni voljen ni poštovan. Sada izigrava vrhunac hubrisa, a to jedino može završiti u degutantnom poniženju. Neprijatno je gledati tu jeftinu dramu.

Iza njegove aktivnosti stoji stari projekt o ujedinjenju evropske pa onda svetske desnice. Drugi ljudi su to pokušavali, nikada nije išlo dobro. Prvo treba imati na umu da su možda svi desničari nacionalisti, ali za “svoje” nacije, pritom su šovinisti pa se međusobno ne podnose. Drugo, možda jesu desničari rasisti i sve što ljudi poput Trampa vole, ali uglavnom su i antiamerički.

MONITOR: Lideri konzervativaca Liz Trast i Boris Džonson bili su i na Republikanskoj konvenciji u julu… Nazire li se stav vladajućih Laburista prema novoj američkoj administraciji?

GORDI: Očigledno im ne ide lako. S jedne strane Tramp predstavlja čistu negaciju svih socijaldemokratskih vrednosti za koje se Laburistička stranka zalaže, pa čak i negaciju liberalnih vrednosti Starmerovog krila stranke. S druge strane, Britanija gaji istorijski bliske odnose sa SAD-om i ne bi bilo preterano reći da u određenoj meri zavisi od SAD-a u ekonomskoj i političkoj sferi. Britanski političari pokušavaju da nađu odmeren način da čuvaju taj odnos a da pritom ne gube sav integritet i svo samopoštovanje. Više je nego očigledno da će UK morati da popravi svoje odnose s Evropom. U nekom smislu pomaže to što ovih dana Trampov glasnogovornik Mask napada Starmera i druge britanske zvaničnike, i podržava domaće rasiste u Britaniji, jer to Starmeru daje slobodu da pravi veću distancu od američke politike.

MONITOR: Može li se očekivati da Tramp i njegova administracija-odmah na početku mandata, iskoriste krize vlasti u više evropskih zemalja- posebno u Francuskoj i Njemačkoj, i nametnu već nagoviještene carinske i druge restrikcije?  Šta će biti sa starim evro-atlantskim savezništvom?

GORDI: Ne znam šta će biti s carinskim merama. Razumno bi bilo očekivati nešto nekoherentno u kojemu se ideološko samopokazivanje meša s očiglednim izuzecima od carinske politike za političke podržavaoce i prijatelje.

Alijansa s Evropom svakako ne zauzima visoko mesto na spisku prioriteta dolazeće administracije. Ako gledate onu malu programsku dokumentaciju koju imaju, na primer “Projekat 2025,” videćete da oni gledaju na svet kao na plen koji treba biti podeljen između tri velike sile: SAD, Kine i Rusije. Nema tu mesta za saveznike u Evropi, naročito ne za saveznike koji bi mogli pružati nekakvu alternativu desničarskom fundamentalizmu.

MONITOR: Djeluje da se za Trampov povratak-bar verbalno, najbolje pripremio Mark Rute, generalni sekretar NATO. On je još prije Trampove pobjede rekao da se nje ne treba bojati. Kako se očekuje da SAD krenu da rješavaju pitanja globalnih ratnih žarišta, može li se očekivati da se promijeni stari kritički odnos Trampa prema NATO?

GORDI: Naravno da neće nova vlada SAD-a rešiti globalne sukobe! Neće rešiti ni sukobe unutar sopstvene stranke.

Na pitanje-da li se treba bojati, uglavnom čujem dve priče. Prva priča vam je već poznata, a to je da preti velika opasnost od administracije koju će voditi jedan potpuni ignoramus bez osnovnih vrednosti, koji prezire i demokratiju i fundamentalna načela civilizacije. Druga priča je da su sve te strepnje preterane, da nismo videli do sada nikakve dokaze da taj čovek može da izvede nešto sasvim obično a kamoli nešto ambiciozno-i da će se, uglavnom, nova administracija ponašati kao sve američke administracije do sada, samo u karikaturalnoj formi.

MONITOR: Emanuel Makron je rekao da bi Ukrajina trebalo da smanji svoja očekivanja u vezi sa teritorijalnim aspektom mirovnog rješenja. U vrijeme krize svoje Vlade, Olaf Šolc je telefonom razgovarao sa Vladimirom Putinom. Da li se EU priprema da ne ispusti kakav-takav uticaj na budućnost Ukrajine ali i Evrope?

GORDI: Više je verovatno da će se Evropa potruditi da podržava Ukrajinu i bez američke podrške. I, verovatno, Evropa ima kapacitet za takvu podršku. Ali to neće biti dovoljno da Ukrajina izvojuje pobedu u ratu, ako pod pobedom podrazumeva povratak cele teritorije i eliminaciju opasnosti od nove agresije s ruske strane. Ne može pobediti ni Rusija, ako imamo na umu da je njihov početni cilj bila promena režima u Ukrajini-i to u roku od tri dana. Politički pritisak od SAD-a će, verovatno, učiniti da zaraćene strane moraju da idu na pregovore. Naravno da ne mogu predvideti ishod takvih pregovora, ali najverovatnije će Rusija pristati da vrati neke teritorije u Ukrajini, a Ukrajina će vratiti Kursk.

MONITOR: EU snažno verbalno ali ne tako jasno u svojim aktivnostima, podržavaju integraciju Zapadnog Balkana u njihov prostor. Hoće li Tramp-kako neki polušaljivo komentarišu  –  i u svojoj politici prema ZB, najviše brinuti o svom, i krugu svojih rođaka i prijatelja, političkom  i materijalnom interesu?

GORDI: Rođaka malo ima u regionu, tu bi bila porodica njegove supruge u Sloveniji, pa možda neke sumnjive investicije njegovog zeta po Srbiji i Albaniji. Sve u svemu, nije lako pronaći neki materijalni interes u regionu koji bi mogao značajno uticati na politiku američke administracije. Jedino, kao što je bio slučaj kada je podržao državni udar u kosovskom parlamentu i iskoristio rezultirajuću kratkoročnu vladu da napravi neki spektakl sa šatro dogovorom između Kosova i Srbije, možda će se naći neki trenutak u kojemu neke države u regionu  budu korisne za propagandu. Inače će mu Balkan, srećom, ostati nebitan. Vara se režimska štampa u Srbiji koja misli da je njihova strana nešto dobila izborom Trampa.

MONITOR: Tramp se,-za sada, drži predizbornog obećanja da će carina na kinesku robu biti 60 posto.  Da li Tramp zbog svojih ekonomsko-političkih interesa ali i globalnog uticaja, ovim navodima samo ucjenjuje Si Đinpinga kojeg je, neuobičajeno, pozvao i na svoju inauguraciju?

GORDI: Greška bi bila računati da njegova predizborna obećanja znače bilo šta.

MONITOR: Koliko će pad Al Asada u Siriji i povlačenje Rusije (sem baza), uticati na sudbinu Bliskog istoka i posebno na palestinsko pitanje?

GORDI: Ne mogu predvideti budućnost, naravno, ali jasno je da je uticaj Rusije u regionu u padu, kao i da će Izrael da iskoristi situaciju da ojača svoju poziciju spram Sirije i Libana. Treba napomenuti da novonastala situacija dosta povećava i uticaj Turske u regionu. Teško je ići dalje od toga, pogotovo kada još uvek nisu konsolidirane nove vlasti u Siriji, pa još i ne znamo kakav će im biti politički karakter.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Januara, 2025

Objavio:

Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života

 

 

MONITOR: Dešava nam se „američki sindrom“.  Zabrinuti ljudi govore o mjerama bezbjednosti u školi, a kao da svijest o okolnostima odrastanja, društvenim vrijednostima i mentalnom zdravlju nije toliko u njihovom fokusu?

JURIĆ: Problem sistemski. Živimo u civilizaciji i kulturi nasilja i nije nimalo čudno da se „američki sindrom“ proširio po cijelom svijetu, jer živimo- zahvaljujući medijima, u istom svijetu koji je užasan, pa bi se onog beogradskog dječaka moglo promatrati kao simptom tog svijeta, a ne kao jednu izuzetnu nakazu. Time ne umanjujem zločine u kojima netko ubije jednu ili deset osoba, nego želim reći da je nakazno prvenstveno to što nakon svih ratova, masovnih zločina i genocida, još i danas- upravo u ovom času, netko tko u samo godinu dana potamani više od 40.000 civila još uvijek može biti smatran herojem.

„Zagrebački slučajevi“ nisu istog tipa i ranga kao „beogradski slučaj“ koji je mnogo korjenitiji i kompliciraniji. Međutim, reakcije vlasti i drugih političara, medija i mnogih građana, pogotovo putem društvenih mreža, iste su – panične, histerične i kratkovidne, a nerijetko i licemjerne. Osim toga, takve reakcije čak mogu biti okidač za  druge labilne osobe. Najpametnije što su naši političko-medijski pametnjakovići uspjeli smisliti jest da treba pojačati direktnu kontrolu i represiju-te od škola napraviti tvrđave sa kamerama, detektorima metala, obezbjeđenjem ili čak policijom, i to ne samo na ulazima. Obrazovanje i odgoj danas se ionako već nalaze u dubokoj krizi, a uz ovakve mjere postali bi sasvim neurotični-pa i psihotični, što smo već testirali u vrijeme pandemije koronavirusa. Dakle, umjesto histerično- individualno i vankontekstualno, ovim bismo se svi zajedno, kao zajednica, trebali baviti pažljivo, smireno i kontinuirano. Iz ovakvih bi situacija trebali proizaći ozbiljni apeli i odgovarajuće aktivnosti, s usmjerenjem na sistematsku i multidimenzionalnu brigu o mentalnom zdravlju – individualnom i kolektivnom.

MONITOR: Hrvatska je pred predsjedničkim izborima. Kako ocjenjujete kampanje osam kandidata/kinja, od kojih je troje nezavisnih? Kakav je odnos tzv. nacionalnih prema egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama?

JURIĆ: Možda nisam baš najbolja osoba za odgovaranje na ova pitanja, jer aktivno bojkotiram rituale tzv. parlamentarne demokracije, pri čemu moja sklonost anarhizmu igra ključnu ulogu. Nisam apolitičan i itekako pratim što se zbiva u sferi tzv. visoke politike, ali ne želim se uplitati u to, čak ni kao statist. Socijalno i politički sam angažiram na druge načine, ponajprije javno propitujući globalno i lokalno vladajući pseudodemokratski sistem koji bi zapravo trebalo zvati oligarhijom, političkih i ekonomskih silnika. Iz te perspektive, za aktualne predsjedničke izbore u Hrvatskoj mogu reći da su – skupo ništavilo. Nitko ne govori ništa bitno, pa ni o egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama. Nitko se, dok se hvali svojim demokratskim legitimitetom, ne osvrće na činjenicu da vrlo mali broj ljudi izlazi na izbore. Naposljetku, nitko se nimalo ne stidi enormnih troškova ove predstave. Navodno je ovih osam kandidata, koje bismo mogli zvati „Zoran i sedam patuljaka“, u kampanji do sada potrošilo 1,28 milijuna eura. Za taj iznos mogla bi se nabaviti dva ili tri skupa medicinska aparata kao što je CT, izgraditi jednu ili dvije sportske dvorane u provincijskim školama, nahraniti mnoge gladne, skućiti mnoge beskućnike… Sve ono za što se inače skuplja novac putem donacija građana. A oni su to bacili u vjetar ili-bolje rečeno, rasporedili po prijateljskim džepovima.

MONITOR: U paketu Crne Gore za „odobrovoljavanje“ Hrvatske je i molba da se Crnoj Gori ustupe predmeti protiv njenih državljana koji su učestvovali u napadu na Dubrovnik 1991. Koliko su današnja Hrvatska, vlast i građanstvo osjetljivi na temu agresije na Hrvatsku?

JURIĆ: Naravno da su građani osjetljivi na to, jer su duboke rane ostale nakon pokolja koje su režirali naši voždovi uz pomoć onih svjetskih. Ali umjesto da se prepisuju blagotvorni terapeutski lijekovi, narodu se sa najviših vrhova vlasti dilaju teške halucinogene droge. Zato moramo usmjeriti pogled na svakodnevni život običnih ljudi. Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života.

MONITOR: U Hrvatskoj je Katolička crkva prilično involvirana u egzistencijalna pitanja, posebno kada se radi o pravu na abortus. Toliko da se mnogi akušeri pozivaju na pravo na prigovor savjesti. Hrvatska se sprema da ponovo uvede vojnu obavezu. Kakav je Vaš stav o korišćenju zakonskog prava na prigovor savjesti?

JURIĆ: Ne možemo govoriti o prigovoru savjesti bez razlikovanja prigovora savjesti u različitim područjima. Nije isto odbiti da se služi vojska i da se ide u rat-s jedne strane, i odbiti-s druge strane, da se izvršava medicinski postupak koji spada u opis posla koji ste sami izabrali, za koji ste se školovali i za koji ste znali da ćete ga morati provoditi. Da i ne govorimo o tome kako se tim odbijanjem u ginekologiji ugrožavaju ili poništavaju zagarantirana prava žena, sve dok abortus nije ilegalan. Siguran sam da većina liječnika koji su uložili prigovor savjesti to nisu učinili zbog savjesti-nego baš zbog manjka savjesti, to jest zbog neke vrste socijalnog oportunizma, želje da se ne zamjeraju nekim autoritetima poput Crkve. A ima i dosta licemjerja, jer znamo da ima liječnika koji u javnim ustanovama ulažu prigovor savjesti, dok abortuse obavljaju privatno.

MONITOR: Vaš fakultet je podržao studentske proteste u Beogradu i Srbiji. Ali, u njima su i srednjoškolci. Više zvaničnika izjavilo je da se djeca zloupotrebljavaju jer kao maloljetnici ne bi smjeli da se „bave politikom“… Neki stručnjaci se, međutim  pozivaju na Konvenciju o pravima dijeteta i brane njihovo pravo na društveni angažman, pominjući i primer Grete Tunberg. Kakvo je Vaše razumijevanje ove situacije?

JURIĆ: Podržavam kritički orijentirane, emancipatorske i progresivne proteste i akcije mladih u današnjim okolnostima, ali i zato što smatram da se bez toga nikada nikakav socijalno-politički pomak nije dogodio. O instrumentalizaciji djece i omladine govore oni koji za svoj ćar neskriveno instrumentaliziraju i djecu i omladinu, kao i odrasle i stare. A i oni koji slave Gavrila Principa ili Boška Buhu, koji su, po današnjim kriterijima, zapravo bili djeca. Teza o instrumentalizaciji mladih dio je opće infantilizacije svih građana-uključujući mlade, sa ciljem da se suzbije bilo kakva vaninstitucionalna politička inicijativa.

MONITOR: Ljudska prava su i dalje na vrhu agende Zapada. Kada su etički postulati vrijednosti zapadne civilizacije u pitanju, koliko je relativizacija njihove primjene postala opasna za njen opstanak?

JURIĆ: Zapadu se vraćaju arogancija i nasilje koje su stoljećima neometano prakticirali diljem svijeta. Relativizaciju tzv. zapadnjačkih i europskih vrijednosti provodili su prvenstveno Zapad i Europa. Tko ima još neke vjere u to da zapadnjačke i europske vrijednosti reprezentiraju SAD i EU – živi u dubokoj deluziji. Ali i općenito, ne smijemo prestati propitivati što uopće podrazumijevaju i impliciraju „vrijednosti Zapada“ i „europske vrijednosti“, kao što je činio Miroslav Krleža u svom eseju „Evropa danas“ iz 1935. godine. Vrijedilo bi ga umnožavati, raspačavati i čitati na devedesetu godišnjicu njegovog objavljivanja.

MONITOR:. Da li je povratkom Trampa politika, koja je bila i promoterka emancipatorskih ideja u svojoj istoriji, ustuknula pred otvorenom vladavinom plutokratije?

JURIĆ: Već sam rekao da ono što se danas smatra demokracijom ja smatram oligarhijom, a u većini slučajeva radi se i o eksplicitnoj ili implicitnoj plutokraciji. Budući da su ti oligarsi i plutokrati „hakirali“ sam pojam demokracije, demokracija nam je dalja nego ikad, ako je ideal demokracije maksimalno lokalizirana i maksimalno direktna demokracija, čiji je smisao da zajednički odlučujemo o zajedničkim stvarima.

Što se tiče Trumpa, naravno da je on ekološka katastrofa, ali mislim da o njemu ne smijemo pričati kao da je Bidenova ili Obamina Amerika bila dobra za razliku od one koju će voditi ili one koju je već vodio Trump. Čak mislim da neće biti mnogo gora, barem za ostatak svijeta, mimo same Amerike.

 

Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi je tragičan incident

MONITOR: Dogodila se tragedija u zagrebačkoj osnovnoj školi Prečko. U medijima je bilo informacija da je počinilac bio đak te škole, a njegova majka je izjavila da se liječio od psihičkih problema. Bio je i protest građanstva koje je tražilo veće bezbjednosno osiguranje u školama. Da li se ovakva tragedija mogla izbjeći?

JURIĆ: Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi ne treba tretirati kao promišljeni i planirani teroristički čin-što su neki radili, nego kao tragičan incident do kojeg je došlo zbog duševnog rastrojstva osobe kojoj je taj zločin vjerojatno neshvatljiv kao i nama. Takvi događaji ne mogu se predvidjeti i spriječiti-ni na ulicama, ni u zgradama različitih institucija, ni u porodičnim domovima, tako da je teško reći da li se ova tragedija mogla izbjeći. Djelomično su možda odgovorni psihijatrijska ustanova gdje se ovaj nesretnik liječio i zdravstveni sistem. Prije manje od godinu u Zagrebu smo imali sličan slučaj, kad je mladić-također duševno rastrojen, ubio vlastitog oca. Izvrstan prilog o tome objavila je emisija „Provjereno“ na zagrebačkoj Nova TV, gdje je majka tog mladića ukazala na probleme medicinske skrbi i cijelog sistema u ovakvim slučajevima. Ali taj apel otišao je, izgleda, u prazno. I svaki put kao da je prvi. To je razočaravajuće i zabrinjavajuće, a posebno je degutantno to što neki čak i na ovome nastoje steći političke bodove.

 

Uskoro će se Hrvatska i Crna Gora kuvati u EU loncu

MONITOR: Hrvatska je odbila da podrži prijevremeno zatvaranje 31. poglavlja u pristupnim pregovorima Crne Gore. Izgleda da Hrvatska realizuje prijetnje koje je uputila Podgorici posle Rezolucije o Jasenovcu?

JURIĆ: Izgleda da je tako. Ali Republika Hrvatska samo čini ono što se očekuje od nje kao štreberice i bullyja u razredu Europske unije. Te međudržavne čarke će proći kako su i došle-niotkuda i nizašto, s profitom za političke i ekonomske moćnike i sa štetama za sve ostale. Osim u NATO-u, uskoro će se naše dvije zemlje, a potom i ostale balkanske zemlje-zajedno kuhati u EU-loncu, kao ona žaba koja se živahno kuha u vreloj vodi sve dok ne premine. A kada se shvati da u EU ima još manje demokracije nego u našim pseudodemokratskim državama, bit će prekasno. EU-demokracija nalik je na takmičenje za pjesmu Eurovizije, ali je ovo drugo barem zabavno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NERMA DOBARDŽIĆ, ZAMJENICA ZAŠTITNIKA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA CRNE GORE: Nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti

Objavljeno prije

3 sedmice

na

27 Decembra, 2024

Objavio:

Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta

 

 

MONITOR: Koje su najčešče predstavke koje kancelarija Ombudsmana razmatra a odnose se na povredu rodnih  prava?

DOBARDŽIĆ:Pritužbe se uglavnom odnose na lično svojstvo pol, rodni identitet, seksualna orijentacija i/ili interseksualne karakteristike u oblasti rada i zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Takođe, pritužbe se odnose i na govor mržnje, na koji reagujemo, osim postupanja po pritužbama i po sopstvenoj inicijativi, kroz saopštenja za javnost, kao i preventivno, odnosno pojavljivanje institucije Zaštitnika u medijima i to ukazivanjem na načela zabrane diskriminacije i štetnost pojave govora mržnje, kao oblika diskriminacije.

MONITOR: Koji primjeri kršenja ovih prava su najdrastičniji?

DOBARDŽIĆ:Jedan od najaktuelnijih problema jeste porast rodno zasnovanog nasilja. U oblasti rada i zapošljavanja, u odnosu na porodični status; seksizam i mizoginija, govor mržnje zbog ličnog svojstva – seksualna orijentacija.

MONITOR: Kako institucije reaguju na preporuke koje upućujete a tiču se povrede nekih od ljudskih prava?

DOBARDŽIĆ:Institucija Zaštitnika prati u kontinuitetu izvršenje preporuka. Takođe, dajemo sistemske preporuke koje uključuju i izmjene zakona i podzakonskih akata, kao i preporuke za ubuduće kako bi se prevenirao neopravdano nejednak tretman. Ostajem nezadovoljna zbog neizvršavanja svih preporuka jer ipak imamo trend kontinuiteta kada je u pitanju neizvršavanje datih preporuka.

MONITOR: Kako biste ocijenili stanje ženskih prava u našem društvu, koji su ključni problemi?

DOBARDŽIĆ:Teže je uspostaviti balans između porodičnog i profesionalnog života. Ukazujem na posebno ranjiv položaj žena koje dolaze iz ruralnih područja, slabijeg socijalno ekonomskog statusa, žene Romkinje, žene lica sa invaliditetom, žene pripadnice LGBTIQ zajednice, kao i žene za vrijeme trudničkog i porodiljskog odsustva i korisnice psihoaktivnih supstanci. Ova ranjiva kategorija je u posebnom riziku od diskriminacije, pa i nasilja. Nasilje nad ženama je oblik diskriminacije, koji je kao takav prepoznat Istanbulskom konvencijom, a institucija Zaštitnika je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.

Podsjećam da je izmjenama Zakona o izboru odbornika i poslanika iz 2011. godine, kao posebna mjera, uveden kvotni sistem propisivanjem obaveze da na izbornoj listi bude najmanje 30 odsto kandidata manje zastupljenog pola. Međutim, pokazalo se da ovaj model nije dao očekivane rezultate u jačanju parlamentarne zastupljenosti žena jer su uglavnom bile rangirane pri dnu partijskih lista, bez stvarnih šansi da budu izabrane, što je dalo povoda da se izmjenama Zakona iz 2014. godine uvede dodatna garancija saglasno kojoj na izbornoj listi među svaka četiri kandidata prema redosljedu na listi mora biti najmanje po jedan kandidat pripadnik manje zastupljenog pola. Što znači da su političke stranke ispoštovale zakonske obaveze ali primjećujem da to govori o spremnosti partija da samo ispoštuju zakonski osnov, formalno, kako bi im se odobrila lista, dok napori za postizanje suštinske jednakosti i jednakih mogućnosti izostaju.

Ukazujem da je za postizanje de facto jednakosti u parlamentarnoj zastupljenosti žena, osim dosljedne primjene privremenih mjera, kakve su kvotni sistem, neophodan posvećen i stalan odnos prema razvoju kapaciteta i snažnijem institucionalnom podsticanju žena da aktivno učestvuju u političkim procesima.

Pitanje rodne ravnopravnosti je široko pitanje kojem se kontinuirano mora posvećivati pažnja kroz sistemski pristup na svim nivoima od obrazovanja do profesionalnog angažmana. Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta.

Primjećujem da se žene ne nalaze na rukovodećim mjestima, u dovoljnoj mjeri.

Zapažam nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti.

MONITOR: Ima li nekih pozitivnih promjena u praksi?

DOBARDŽIĆ: Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore je, uz tehničku i finansijsku podršku sistema Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori, uspostavio Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetim u Crnoj Gori, koji čine predstavnici/e deset organizacija osoba sa invaliditetom i udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju, kao i predstavnik/ca institucije Zaštitnika, koji su izabrani na osnovu javnog poziva za članove/ice Nezavisnog mehanizma.

Nastavljena je saradnja sa civilnim sektorom i međunarodnim organizacijama. Dalje, ističem da su novinari/ke zainteresovani za rad Zaštitnika i da redovno izvještavaju o radu i donijetim mišljenjima i preporukama, što je za instituciju od posebnog značaja. Ovo zbog toga što je za rad institucije izuzetno važno da javnost bude upoznata sa njenim radom, odnosno sa eventualnim kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao i mjerama koje se s tim u vezi preduzimaju od strane nadležnih organa, a po preporukama Zaštitnika.

 

Komisija protiv rasizma i netolerancije

MONITOR: Krajem prošle godine izabrani ste za članicu Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI), u svojstvu nezavisne ekspertkinje iz Crne Gore. Kakvi su izazovi sa kojima se susrećete u radu u toj komisiji?

DOBARDŽIĆ: Podsjećam da ECRI prati zakonodavne politike, administrativne i druge mjere u borbi protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije, provjerava njihovu efikasnost.

Mandat ECRI-ja se sprovodi kroz tri segmenta: posjete i izvještavanje o situaciji u zemljama članicama SE, saradnja sa civilnim sektorom i rad na opštim temema po kojima se daju odgovarajuće preporuke generalne politike.

Imajući u vidu mandat ECRI-ja imam priliku da se bliže upoznam sa zakonodavnim politikama i situacijom u ovoj oblasti u zemljama članicama Savjeta Evrope i da dam svoj doprinos. ECRI u svom godišnjem izvještaju ukazuje na potrebu za efikasnijom primjenom preporuka koje ECRI upućuje zemljama članicama prilikom svake nadzorne posjete.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo