Povežite se sa nama

INTERVJU

Dušana Silnog obično nasljeđuje Uroš Nejaki

Objavljeno prije

na

MONITOR: Gospodine Jovićeviću, da li su Vas iznenadili rezultati prošlonedjeljnih lokalnih izbora u Crnoj Gori?

JOVIĆEVIĆ: U Crnoj Gori odavno, nažalost, nema skoro nikakvih izbornih iznenađenja. Sve se manje-više odvija na predvidljiv način i očigledno je da kao društvo nijesmo spremni za nagle, neočekivane promjene. Zato ni ovi izbori nijesu donijeli ništa novo iako su se po mnogo čemu razlikovali od drugih. Prvi put opozicija je probala drugi način organizovanja za koji su mnogi bili ubijeđeni da je spasonosni lijek za pobjedu vlasti na demokratski način. Novina je i to što je SDP u nekim opštinama nastupio samostalno. MONITOR: Kako ocjenjujete nastup opozicije, da li bi bio produktivniji nastup u takozvane dvije kolone?
JOVIĆEVIĆ: Ne mogu opoziciji da stavim skoro nikakvu primjedbu iako sam smatrao da je možda bolje ići u dvije kolone sa kompaktnijim sastavom u odnosu na, recimo, državno i neka pitanja oko kojih postoje drastično različiti pristupi. Potpuno je logično što je opozicija bila uvjerena da je najbolji zajednički izlazak na izbore. Tu je SNP odigrao rizičan potez, ali ipak potez glavnog aktera nudeći svoje ljude za nosioce liste u svim gradovima što su prihvatile i druge partije.

MONITOR: I nakon ovih izbora ostaje stari zaključak – ova vlast je do daljeg nesmjenjiva.
JOVIĆEVIĆ: Rezultat i ovih izbora i jedne, kako bi vlast rekla, velike pobjede DPS-a i SDP-a, naravno i dalje frustrira javnu scenu, pojačava taj kobni utisak da je vlast nesmjenjiva. To ne samo da povećava nezadovoljstvo pojedinaca nego jača vlast tako što joj prilaze mnogi kolebljivi ljudi, a mnogo je takvih čak i među intelektualcima, po onoj kad im se ne može ništa onda im se pridruži. Vlast dobija nove pristalice ne zbog želje građana nego prosto iz ljudskog interesa. Otuda se stvara privid da jača vlast koja je sebe inaugurisala za apsolutnog branioca crnogorske države i tradicije. U formalnom smislu jača, ali suštinski sumnjam da je tako.

MONITOR: Da li su ovi izbori otkrili postojanje struja unutar DPS-a ili je to samo varka?
JOVIĆEVIĆ: Nevjerovatno je da poslije toliko godina raznih lomova, afera, mijena, neuspjeha, radničkih nezadovoljstava, propadanja privrednih subjekata itd. unutar DPS-a nije već i do sada došlo do raslojavanja. Mislim da se to može objasniti time što je na čelu DPS-a ličnost koja je izgradila jak sopstveni autoritet unutar svoje partije. I sve dok Milo Đukanović uspijeva da zadrži vlast, i svoju i svih onih oko njega, logično je da nema stvarne opasnosti da dođe do ozbiljnih lomova u DPS-u. Čak i takve afere kao što je kokainska ni kod jednog člana DPS-a, od vrha do dna, ne izazivaju osjećanje zastiđenosti iako su u njih uključeni i njima bliski ljudi. Očigledno da je draž vlasti toliko jaka da nadvladava i ljudsku savjest. Ipak, i u DPS-u se naziru neke pukotine. One će se tek vidjeti kad dođe do smjene u vrhu DPS-a. Podsjećam da je istorijsko pravilo – poslije autoritarnih ličnosti i režima uvijek dolazi do preuzimanja vlasti od bar prividno slabih nosilaca vlasti. Pravilo je da poslije Dušana Silnog dolazi Uroš Nejaki. Ne zato što je Uroš toliko nejak, nego zato što je Dušan isuviše bio silan, pa onda teško iko može nastaviti taj način vladanja.

MONITOR: Da li to može ugroziti državu?
JOVIĆEVIĆ: Ako do tih procesa ne dođe na blagovremen i kontrolisan način oni mogu da poljuljaju temelje i jače države. Autokratija nikad ne vodi dobru. Zato mislim da Crna Gora odavno nužno zahtijeva demokratizaciju društva da sjutra ne bi došlo do eruptivnih procesa. Poslije toliko godina vladanja nužna je promjena vlasti ne zato što sam ubijeđen da će doći mnogo bolji nego zato što sam ubijeđen da ta promjena , koja u nečemu može biti i lošija, otvara mogućnost za drugi, bolji put i to je suština stvari. I zato to u velikoj mjeri isforisirano zadržavanje na vlasti u jednoj maloj državi kontrolom javnog mnjenja može toliko da ‘ zakori ‘ da na duže staze može stvarno da ugrozi državu. Zato mislim da je za Đukanovića najpovoljniji trenutak za odlazak bio onaj nakon referenduma.

MONITOR: Koje će struje u DPS-u isplivati nakon Đukanovićevog odlaska?
JOVIĆEVIĆ: Mislim da će biti više struja, ali jedna će biti spremnija za saradnju sa opozicijom – struja koja je manje kompromitovana u materijalno-finansijskom smislu. No, o tome je očigledno rano govoriti. Ali, što se više odgađa taj trenutak, uprkos slavodobitnom raspoloženju vlasti, to će sve biti gore i po samu vlast.

MONITOR: Proteklih dana posebno su bili zanimljivi napadi socijaldemokrata na predsjednika države i jednog od potpredsjednika DPS-a Filipa Vujanovića. Kako to objašnjavate?
JOVIĆEVIĆ: Za to, po mom mišljenju, postoje samo dva objašnjenja. Ili je Filip Vujanović svoje stavove oko nacionalnih simbola i kontakt sa Tadićem obavljao u dogovoru sa Đukanovićem, pa je Vujanović bio pogodna ličnost da se takve stvari lansiraju u javost i ublaži razilaženje sa Srbijom, ili je Tadić pozvao Vujanovića, u koga možda ima više povjerenja, da mu razjasni kakva oni imaju saznanja u vezi sa kokainskom i nekim drugim aferama. Šta je od toga tačno ne znam, ali vjerujem da je za napade iz SDP-a i od onih rigidnih suverenista, nalog dao neko iz vrha vlasti.

MONITOR: Zašto se još nije iskristalisala ozbiljna alternativa vlasti?
JOVIĆEVIĆ: Podjele na državnim i identitetskim pitanjima u Crnoj Gori toliko su jake da je bilo skoro nemoguće izgraditi neki jak front koji može parirati vlasti. Najmanje se naravno moglo očekivati da taj front izraste na činjenici da se osporavaju sva identitetska pitanja i da se osporava država. Opozicija mora razbiti svoju iluziju da može osvojiti vlast sporeći državu.

MONITOR: Koji je recept za dalje uspješno djelovanje opozicije?
JOVIĆEVIĆ: Ovo jeste poraz opozicije za one koji su očekivali, kao što je opozicija često najavljivala – da je samo pitanje dana kada će smijeniti vlast u glavom gradu, ali i u nekim drugim. Činjenica je, ipak, da je taj konglomerat osvojio ne mali broj glasova. To jeste kapital na kome može nastati neka nadgradnja, a tu su po mojem mišljenju moguće dvije solucije. Jedna je da se zajedno nastavi na konkretnim jasnim principima, gdje se sva sporna pitanja moraju staviti na tapet i vidjeti da li taj konglomerat može imati zajednički stav, naravno kompromisan u ponečemu, ali o suštinskim pitanjima potpuno jasan, naročito kad je riječ o državnom pitanju. To može biti osnov da taj konglomerat preraste u jedinstvenu „političku snagu” koja može da parira vlasti. Mora djelovati kao vlada u sjenci, mora za životna pitanja nuditi alternativu. Ali ako sjutradan nakon izbora jedna od članica kaže da neće sa „najvećim srbomrziteljima”, misleći na SDP, onda tu nema šta da se priča.

MONITOR: Koja je druga mogućnost?
JOVIĆEVIĆ: Bojim se da neće doći do zajedničkog imenitelja, pa će gurati sporove pod tepih. Ako nema spremnosti da se sa tim suoče, onda je bolje da idu u dvije kolone, pa neka se traže oni koji su bliski. Opozicija se mora pokazati kao ozbiljan faktor, sa ozbiljnim ljudima, bez pojedinačnih istrčavanja. Moraju se afirmisati ličnosti koje predstavljaju autoritet u određenoj oblasti. To je do sada bila velika mana opozicije, nijesu se nametnule ličnosti u koje građanin ima povjerenja. Bez toga se teško može izgraditi ozbiljna protivteža vlasti.

MONITOR: Koliko je opoziciji štete nanijela tvrdnja da je njeno udruživanje režirao Beograd?
JOVIĆEVIĆ: Opozicija je napravila grešku što je stvorila utisak da je formiranje jedinstvenog fronta inicirano u velikoj mjeri iz Beograda. Boris Tadić nije nacionalista Koštuničinog tipa, ali sva moja saznanja govore da se ni on ne može osloboditi toga da Srbija ostane dominantan faktor u regionu, držeći takozvanu srpsku Bosnu i Crnu Goru kao svoje interesne sfere. Time na određen način u novim okolnostima nastavlja odavno prevaziđeni san o velikoj Srbiji. S druge strane, DPS tumači ta Tadićeva nastojanja kao ugrožavanje te partije, a to znači ništa manje nego ugrožavanje naše državne samostalnosti. To je, naravno, pogrešno i opasno kad svoju partiju poistovjećujete sa državom.

MONITOR: U centru političke pažnje nakon lokalnih izbora našao se gradonačelnik Podgorice. Kakva je njegova politička sudbina?
JOVIĆEVIĆ: Niko ne može poreći da se u Podgorici mnogo toga izgradilo. To je uočljiv napredak, ali svaki napredak ima svoju cijenu. Ako uz to ne promovišete još neke vrijednosti onda je pitanje da li vas kao građanina može zadovoljiti to što imate lijepu i široku ulicu. Svi istupi gradonačelnika Mugoše prema novinarima i drugim ličnostima i uopšte njegov način ponašanja za mene je neprihvatljiv. Mugoša jeste naravno gubitnik na ovim izborima i on je svjestan da ima oponentne i u vrhu DPS-a. Kako nije uspio da izvojuje apsolutnu pobjedu njegova pozicija biće ugrožena ne samo zato što ga SDP neće podržati, bilo na sopstvenu inicijativu ili na nagovor vrha DPS-a. Da li će on uspjeti da se održi na već uobičajen način prelaskom ‘nezavisnih’ odobornika u njegove redove ostaje da vidimo.

 

SDP i vlast

 

MONITOR: Da li će poslije ovih izbora politička mapa Crne Gore biti bitno drugačija?
JOVIĆEVIĆ: Zavisi šta će opozicija dogovoriti kao način rada. Ako i dalje te partije budu pojedinačno djelovale ona će ostati ista sa dominantnim DPS-om, SDP-om kao pridruženim članom DPS-a i ništa se tu neće mijenjati sve dok ne dođe do makar neke promjene u DPS-u. Scena se može promijeniti i djelovanjem SDP-a, koji deset godina ima poziciju da može, da hoće, da promijeni situaciju. Nakon izglasavanja nezavisnosti njihovo ostajanje uz vlast najgora je varijanta za njih, ali opasno je i za državu Crnu Goru. Oni, okreni-prevrni, mogu da se prikazuju da su u kontinuitetu dosljedni, da ne mijenjaju svoj stav od Isusa Hrista do dana današnjeg i da ćemo tek kroz koju deceniju shvatiti koliko su bili u pravu. Sva ta isprazna retorika zapravo je prosipanje magle. Oni se, ako ih stvarno žulja savjest zbog takvih problema kakva je recimo kokainska afera, moraju povlačiti iz vlasti. Svako zadržavanje u vlasti imaće iste posljedice kao što je imalo njihovo aminovanje privatizacije. Vjerujem da tamo ima ljudi, mlađih prije svega, koji su svjesni tog rizika očuvanja vlasti sa svim njenim deformitetima a ne souočavati se sa njima. Naravno, to im nije lako ako nemaju s druge strane pouzdanog partnera. Zato je tu odgovornost opozicije da svojim programskim pristupom spornim pitanjima, koje SDP dosljedno zastupa, može biti partner takvom SDP-u.

 

Vrijeme za „amnestiju”

 

MONITOR: I četiri godine nakon nezavisnosti crnogorskim građanima koji su se izjasnili za zajedničku državu sa Srbijom vlast to uzima kao neoprostiv grijeh.
JOVIĆEVIĆ: U relativno kratkoj kampanji opozicija je napadala vlast za korupciju, kriminal i slično, a s druge strane DPS je odbijao sve napade jednim jedinim izgovorom – vi ste bili protiv države, vi nemate pravo ni da pričate. Kao da je DPS u kontinuitetu bio za tu državu. Pokazuje se ono što je često u životu istina – nečije grijehe najlakše opraštaju oni koji su čisti, koji su sigurni u svoja uvjerenja i u ono što su radili. A najveći su inkvizitori oni koji su griješili da bi iskupili na neki način svoje grijehe. Kao građanin stvarno se pitam do kada mi mislimo ovako? Može vlast opstati na ovakvoj podjeli, ali može li država opstati ako vam skoro polovina građana osporava tu državu i godinama ih svakodnevno tučete po glavi za grešni stav koji su imali u jednom trenutku. Mislim da je stvarno došlo vrijeme „amnestije” za one koji su imali drugačiji stav na referendumu. Utoliko prije što je to amnestija za članove naših porodica, za naše najbliže komšije, prijatelje…

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo