Povežite se sa nama

INTERVJU

Dušana Silnog obično nasljeđuje Uroš Nejaki

Objavljeno prije

na

MONITOR: Gospodine Jovićeviću, da li su Vas iznenadili rezultati prošlonedjeljnih lokalnih izbora u Crnoj Gori?

JOVIĆEVIĆ: U Crnoj Gori odavno, nažalost, nema skoro nikakvih izbornih iznenađenja. Sve se manje-više odvija na predvidljiv način i očigledno je da kao društvo nijesmo spremni za nagle, neočekivane promjene. Zato ni ovi izbori nijesu donijeli ništa novo iako su se po mnogo čemu razlikovali od drugih. Prvi put opozicija je probala drugi način organizovanja za koji su mnogi bili ubijeđeni da je spasonosni lijek za pobjedu vlasti na demokratski način. Novina je i to što je SDP u nekim opštinama nastupio samostalno. MONITOR: Kako ocjenjujete nastup opozicije, da li bi bio produktivniji nastup u takozvane dvije kolone?
JOVIĆEVIĆ: Ne mogu opoziciji da stavim skoro nikakvu primjedbu iako sam smatrao da je možda bolje ići u dvije kolone sa kompaktnijim sastavom u odnosu na, recimo, državno i neka pitanja oko kojih postoje drastično različiti pristupi. Potpuno je logično što je opozicija bila uvjerena da je najbolji zajednički izlazak na izbore. Tu je SNP odigrao rizičan potez, ali ipak potez glavnog aktera nudeći svoje ljude za nosioce liste u svim gradovima što su prihvatile i druge partije.

MONITOR: I nakon ovih izbora ostaje stari zaključak – ova vlast je do daljeg nesmjenjiva.
JOVIĆEVIĆ: Rezultat i ovih izbora i jedne, kako bi vlast rekla, velike pobjede DPS-a i SDP-a, naravno i dalje frustrira javnu scenu, pojačava taj kobni utisak da je vlast nesmjenjiva. To ne samo da povećava nezadovoljstvo pojedinaca nego jača vlast tako što joj prilaze mnogi kolebljivi ljudi, a mnogo je takvih čak i među intelektualcima, po onoj kad im se ne može ništa onda im se pridruži. Vlast dobija nove pristalice ne zbog želje građana nego prosto iz ljudskog interesa. Otuda se stvara privid da jača vlast koja je sebe inaugurisala za apsolutnog branioca crnogorske države i tradicije. U formalnom smislu jača, ali suštinski sumnjam da je tako.

MONITOR: Da li su ovi izbori otkrili postojanje struja unutar DPS-a ili je to samo varka?
JOVIĆEVIĆ: Nevjerovatno je da poslije toliko godina raznih lomova, afera, mijena, neuspjeha, radničkih nezadovoljstava, propadanja privrednih subjekata itd. unutar DPS-a nije već i do sada došlo do raslojavanja. Mislim da se to može objasniti time što je na čelu DPS-a ličnost koja je izgradila jak sopstveni autoritet unutar svoje partije. I sve dok Milo Đukanović uspijeva da zadrži vlast, i svoju i svih onih oko njega, logično je da nema stvarne opasnosti da dođe do ozbiljnih lomova u DPS-u. Čak i takve afere kao što je kokainska ni kod jednog člana DPS-a, od vrha do dna, ne izazivaju osjećanje zastiđenosti iako su u njih uključeni i njima bliski ljudi. Očigledno da je draž vlasti toliko jaka da nadvladava i ljudsku savjest. Ipak, i u DPS-u se naziru neke pukotine. One će se tek vidjeti kad dođe do smjene u vrhu DPS-a. Podsjećam da je istorijsko pravilo – poslije autoritarnih ličnosti i režima uvijek dolazi do preuzimanja vlasti od bar prividno slabih nosilaca vlasti. Pravilo je da poslije Dušana Silnog dolazi Uroš Nejaki. Ne zato što je Uroš toliko nejak, nego zato što je Dušan isuviše bio silan, pa onda teško iko može nastaviti taj način vladanja.

MONITOR: Da li to može ugroziti državu?
JOVIĆEVIĆ: Ako do tih procesa ne dođe na blagovremen i kontrolisan način oni mogu da poljuljaju temelje i jače države. Autokratija nikad ne vodi dobru. Zato mislim da Crna Gora odavno nužno zahtijeva demokratizaciju društva da sjutra ne bi došlo do eruptivnih procesa. Poslije toliko godina vladanja nužna je promjena vlasti ne zato što sam ubijeđen da će doći mnogo bolji nego zato što sam ubijeđen da ta promjena , koja u nečemu može biti i lošija, otvara mogućnost za drugi, bolji put i to je suština stvari. I zato to u velikoj mjeri isforisirano zadržavanje na vlasti u jednoj maloj državi kontrolom javnog mnjenja može toliko da ‘ zakori ‘ da na duže staze može stvarno da ugrozi državu. Zato mislim da je za Đukanovića najpovoljniji trenutak za odlazak bio onaj nakon referenduma.

MONITOR: Koje će struje u DPS-u isplivati nakon Đukanovićevog odlaska?
JOVIĆEVIĆ: Mislim da će biti više struja, ali jedna će biti spremnija za saradnju sa opozicijom – struja koja je manje kompromitovana u materijalno-finansijskom smislu. No, o tome je očigledno rano govoriti. Ali, što se više odgađa taj trenutak, uprkos slavodobitnom raspoloženju vlasti, to će sve biti gore i po samu vlast.

MONITOR: Proteklih dana posebno su bili zanimljivi napadi socijaldemokrata na predsjednika države i jednog od potpredsjednika DPS-a Filipa Vujanovića. Kako to objašnjavate?
JOVIĆEVIĆ: Za to, po mom mišljenju, postoje samo dva objašnjenja. Ili je Filip Vujanović svoje stavove oko nacionalnih simbola i kontakt sa Tadićem obavljao u dogovoru sa Đukanovićem, pa je Vujanović bio pogodna ličnost da se takve stvari lansiraju u javost i ublaži razilaženje sa Srbijom, ili je Tadić pozvao Vujanovića, u koga možda ima više povjerenja, da mu razjasni kakva oni imaju saznanja u vezi sa kokainskom i nekim drugim aferama. Šta je od toga tačno ne znam, ali vjerujem da je za napade iz SDP-a i od onih rigidnih suverenista, nalog dao neko iz vrha vlasti.

MONITOR: Zašto se još nije iskristalisala ozbiljna alternativa vlasti?
JOVIĆEVIĆ: Podjele na državnim i identitetskim pitanjima u Crnoj Gori toliko su jake da je bilo skoro nemoguće izgraditi neki jak front koji može parirati vlasti. Najmanje se naravno moglo očekivati da taj front izraste na činjenici da se osporavaju sva identitetska pitanja i da se osporava država. Opozicija mora razbiti svoju iluziju da može osvojiti vlast sporeći državu.

MONITOR: Koji je recept za dalje uspješno djelovanje opozicije?
JOVIĆEVIĆ: Ovo jeste poraz opozicije za one koji su očekivali, kao što je opozicija često najavljivala – da je samo pitanje dana kada će smijeniti vlast u glavom gradu, ali i u nekim drugim. Činjenica je, ipak, da je taj konglomerat osvojio ne mali broj glasova. To jeste kapital na kome može nastati neka nadgradnja, a tu su po mojem mišljenju moguće dvije solucije. Jedna je da se zajedno nastavi na konkretnim jasnim principima, gdje se sva sporna pitanja moraju staviti na tapet i vidjeti da li taj konglomerat može imati zajednički stav, naravno kompromisan u ponečemu, ali o suštinskim pitanjima potpuno jasan, naročito kad je riječ o državnom pitanju. To može biti osnov da taj konglomerat preraste u jedinstvenu „političku snagu” koja može da parira vlasti. Mora djelovati kao vlada u sjenci, mora za životna pitanja nuditi alternativu. Ali ako sjutradan nakon izbora jedna od članica kaže da neće sa „najvećim srbomrziteljima”, misleći na SDP, onda tu nema šta da se priča.

MONITOR: Koja je druga mogućnost?
JOVIĆEVIĆ: Bojim se da neće doći do zajedničkog imenitelja, pa će gurati sporove pod tepih. Ako nema spremnosti da se sa tim suoče, onda je bolje da idu u dvije kolone, pa neka se traže oni koji su bliski. Opozicija se mora pokazati kao ozbiljan faktor, sa ozbiljnim ljudima, bez pojedinačnih istrčavanja. Moraju se afirmisati ličnosti koje predstavljaju autoritet u određenoj oblasti. To je do sada bila velika mana opozicije, nijesu se nametnule ličnosti u koje građanin ima povjerenja. Bez toga se teško može izgraditi ozbiljna protivteža vlasti.

MONITOR: Koliko je opoziciji štete nanijela tvrdnja da je njeno udruživanje režirao Beograd?
JOVIĆEVIĆ: Opozicija je napravila grešku što je stvorila utisak da je formiranje jedinstvenog fronta inicirano u velikoj mjeri iz Beograda. Boris Tadić nije nacionalista Koštuničinog tipa, ali sva moja saznanja govore da se ni on ne može osloboditi toga da Srbija ostane dominantan faktor u regionu, držeći takozvanu srpsku Bosnu i Crnu Goru kao svoje interesne sfere. Time na određen način u novim okolnostima nastavlja odavno prevaziđeni san o velikoj Srbiji. S druge strane, DPS tumači ta Tadićeva nastojanja kao ugrožavanje te partije, a to znači ništa manje nego ugrožavanje naše državne samostalnosti. To je, naravno, pogrešno i opasno kad svoju partiju poistovjećujete sa državom.

MONITOR: U centru političke pažnje nakon lokalnih izbora našao se gradonačelnik Podgorice. Kakva je njegova politička sudbina?
JOVIĆEVIĆ: Niko ne može poreći da se u Podgorici mnogo toga izgradilo. To je uočljiv napredak, ali svaki napredak ima svoju cijenu. Ako uz to ne promovišete još neke vrijednosti onda je pitanje da li vas kao građanina može zadovoljiti to što imate lijepu i široku ulicu. Svi istupi gradonačelnika Mugoše prema novinarima i drugim ličnostima i uopšte njegov način ponašanja za mene je neprihvatljiv. Mugoša jeste naravno gubitnik na ovim izborima i on je svjestan da ima oponentne i u vrhu DPS-a. Kako nije uspio da izvojuje apsolutnu pobjedu njegova pozicija biće ugrožena ne samo zato što ga SDP neće podržati, bilo na sopstvenu inicijativu ili na nagovor vrha DPS-a. Da li će on uspjeti da se održi na već uobičajen način prelaskom ‘nezavisnih’ odobornika u njegove redove ostaje da vidimo.

 

SDP i vlast

 

MONITOR: Da li će poslije ovih izbora politička mapa Crne Gore biti bitno drugačija?
JOVIĆEVIĆ: Zavisi šta će opozicija dogovoriti kao način rada. Ako i dalje te partije budu pojedinačno djelovale ona će ostati ista sa dominantnim DPS-om, SDP-om kao pridruženim članom DPS-a i ništa se tu neće mijenjati sve dok ne dođe do makar neke promjene u DPS-u. Scena se može promijeniti i djelovanjem SDP-a, koji deset godina ima poziciju da može, da hoće, da promijeni situaciju. Nakon izglasavanja nezavisnosti njihovo ostajanje uz vlast najgora je varijanta za njih, ali opasno je i za državu Crnu Goru. Oni, okreni-prevrni, mogu da se prikazuju da su u kontinuitetu dosljedni, da ne mijenjaju svoj stav od Isusa Hrista do dana današnjeg i da ćemo tek kroz koju deceniju shvatiti koliko su bili u pravu. Sva ta isprazna retorika zapravo je prosipanje magle. Oni se, ako ih stvarno žulja savjest zbog takvih problema kakva je recimo kokainska afera, moraju povlačiti iz vlasti. Svako zadržavanje u vlasti imaće iste posljedice kao što je imalo njihovo aminovanje privatizacije. Vjerujem da tamo ima ljudi, mlađih prije svega, koji su svjesni tog rizika očuvanja vlasti sa svim njenim deformitetima a ne souočavati se sa njima. Naravno, to im nije lako ako nemaju s druge strane pouzdanog partnera. Zato je tu odgovornost opozicije da svojim programskim pristupom spornim pitanjima, koje SDP dosljedno zastupa, može biti partner takvom SDP-u.

 

Vrijeme za „amnestiju”

 

MONITOR: I četiri godine nakon nezavisnosti crnogorskim građanima koji su se izjasnili za zajedničku državu sa Srbijom vlast to uzima kao neoprostiv grijeh.
JOVIĆEVIĆ: U relativno kratkoj kampanji opozicija je napadala vlast za korupciju, kriminal i slično, a s druge strane DPS je odbijao sve napade jednim jedinim izgovorom – vi ste bili protiv države, vi nemate pravo ni da pričate. Kao da je DPS u kontinuitetu bio za tu državu. Pokazuje se ono što je često u životu istina – nečije grijehe najlakše opraštaju oni koji su čisti, koji su sigurni u svoja uvjerenja i u ono što su radili. A najveći su inkvizitori oni koji su griješili da bi iskupili na neki način svoje grijehe. Kao građanin stvarno se pitam do kada mi mislimo ovako? Može vlast opstati na ovakvoj podjeli, ali može li država opstati ako vam skoro polovina građana osporava tu državu i godinama ih svakodnevno tučete po glavi za grešni stav koji su imali u jednom trenutku. Mislim da je stvarno došlo vrijeme „amnestije” za one koji su imali drugačiji stav na referendumu. Utoliko prije što je to amnestija za članove naših porodica, za naše najbliže komšije, prijatelje…

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo