Povežite se sa nama

INTERVJU

Dušana Silnog obično nasljeđuje Uroš Nejaki

Objavljeno prije

na

MONITOR: Gospodine Jovićeviću, da li su Vas iznenadili rezultati prošlonedjeljnih lokalnih izbora u Crnoj Gori?

JOVIĆEVIĆ: U Crnoj Gori odavno, nažalost, nema skoro nikakvih izbornih iznenađenja. Sve se manje-više odvija na predvidljiv način i očigledno je da kao društvo nijesmo spremni za nagle, neočekivane promjene. Zato ni ovi izbori nijesu donijeli ništa novo iako su se po mnogo čemu razlikovali od drugih. Prvi put opozicija je probala drugi način organizovanja za koji su mnogi bili ubijeđeni da je spasonosni lijek za pobjedu vlasti na demokratski način. Novina je i to što je SDP u nekim opštinama nastupio samostalno. MONITOR: Kako ocjenjujete nastup opozicije, da li bi bio produktivniji nastup u takozvane dvije kolone?
JOVIĆEVIĆ: Ne mogu opoziciji da stavim skoro nikakvu primjedbu iako sam smatrao da je možda bolje ići u dvije kolone sa kompaktnijim sastavom u odnosu na, recimo, državno i neka pitanja oko kojih postoje drastično različiti pristupi. Potpuno je logično što je opozicija bila uvjerena da je najbolji zajednički izlazak na izbore. Tu je SNP odigrao rizičan potez, ali ipak potez glavnog aktera nudeći svoje ljude za nosioce liste u svim gradovima što su prihvatile i druge partije.

MONITOR: I nakon ovih izbora ostaje stari zaključak – ova vlast je do daljeg nesmjenjiva.
JOVIĆEVIĆ: Rezultat i ovih izbora i jedne, kako bi vlast rekla, velike pobjede DPS-a i SDP-a, naravno i dalje frustrira javnu scenu, pojačava taj kobni utisak da je vlast nesmjenjiva. To ne samo da povećava nezadovoljstvo pojedinaca nego jača vlast tako što joj prilaze mnogi kolebljivi ljudi, a mnogo je takvih čak i među intelektualcima, po onoj kad im se ne može ništa onda im se pridruži. Vlast dobija nove pristalice ne zbog želje građana nego prosto iz ljudskog interesa. Otuda se stvara privid da jača vlast koja je sebe inaugurisala za apsolutnog branioca crnogorske države i tradicije. U formalnom smislu jača, ali suštinski sumnjam da je tako.

MONITOR: Da li su ovi izbori otkrili postojanje struja unutar DPS-a ili je to samo varka?
JOVIĆEVIĆ: Nevjerovatno je da poslije toliko godina raznih lomova, afera, mijena, neuspjeha, radničkih nezadovoljstava, propadanja privrednih subjekata itd. unutar DPS-a nije već i do sada došlo do raslojavanja. Mislim da se to može objasniti time što je na čelu DPS-a ličnost koja je izgradila jak sopstveni autoritet unutar svoje partije. I sve dok Milo Đukanović uspijeva da zadrži vlast, i svoju i svih onih oko njega, logično je da nema stvarne opasnosti da dođe do ozbiljnih lomova u DPS-u. Čak i takve afere kao što je kokainska ni kod jednog člana DPS-a, od vrha do dna, ne izazivaju osjećanje zastiđenosti iako su u njih uključeni i njima bliski ljudi. Očigledno da je draž vlasti toliko jaka da nadvladava i ljudsku savjest. Ipak, i u DPS-u se naziru neke pukotine. One će se tek vidjeti kad dođe do smjene u vrhu DPS-a. Podsjećam da je istorijsko pravilo – poslije autoritarnih ličnosti i režima uvijek dolazi do preuzimanja vlasti od bar prividno slabih nosilaca vlasti. Pravilo je da poslije Dušana Silnog dolazi Uroš Nejaki. Ne zato što je Uroš toliko nejak, nego zato što je Dušan isuviše bio silan, pa onda teško iko može nastaviti taj način vladanja.

MONITOR: Da li to može ugroziti državu?
JOVIĆEVIĆ: Ako do tih procesa ne dođe na blagovremen i kontrolisan način oni mogu da poljuljaju temelje i jače države. Autokratija nikad ne vodi dobru. Zato mislim da Crna Gora odavno nužno zahtijeva demokratizaciju društva da sjutra ne bi došlo do eruptivnih procesa. Poslije toliko godina vladanja nužna je promjena vlasti ne zato što sam ubijeđen da će doći mnogo bolji nego zato što sam ubijeđen da ta promjena , koja u nečemu može biti i lošija, otvara mogućnost za drugi, bolji put i to je suština stvari. I zato to u velikoj mjeri isforisirano zadržavanje na vlasti u jednoj maloj državi kontrolom javnog mnjenja može toliko da ‘ zakori ‘ da na duže staze može stvarno da ugrozi državu. Zato mislim da je za Đukanovića najpovoljniji trenutak za odlazak bio onaj nakon referenduma.

MONITOR: Koje će struje u DPS-u isplivati nakon Đukanovićevog odlaska?
JOVIĆEVIĆ: Mislim da će biti više struja, ali jedna će biti spremnija za saradnju sa opozicijom – struja koja je manje kompromitovana u materijalno-finansijskom smislu. No, o tome je očigledno rano govoriti. Ali, što se više odgađa taj trenutak, uprkos slavodobitnom raspoloženju vlasti, to će sve biti gore i po samu vlast.

MONITOR: Proteklih dana posebno su bili zanimljivi napadi socijaldemokrata na predsjednika države i jednog od potpredsjednika DPS-a Filipa Vujanovića. Kako to objašnjavate?
JOVIĆEVIĆ: Za to, po mom mišljenju, postoje samo dva objašnjenja. Ili je Filip Vujanović svoje stavove oko nacionalnih simbola i kontakt sa Tadićem obavljao u dogovoru sa Đukanovićem, pa je Vujanović bio pogodna ličnost da se takve stvari lansiraju u javost i ublaži razilaženje sa Srbijom, ili je Tadić pozvao Vujanovića, u koga možda ima više povjerenja, da mu razjasni kakva oni imaju saznanja u vezi sa kokainskom i nekim drugim aferama. Šta je od toga tačno ne znam, ali vjerujem da je za napade iz SDP-a i od onih rigidnih suverenista, nalog dao neko iz vrha vlasti.

MONITOR: Zašto se još nije iskristalisala ozbiljna alternativa vlasti?
JOVIĆEVIĆ: Podjele na državnim i identitetskim pitanjima u Crnoj Gori toliko su jake da je bilo skoro nemoguće izgraditi neki jak front koji može parirati vlasti. Najmanje se naravno moglo očekivati da taj front izraste na činjenici da se osporavaju sva identitetska pitanja i da se osporava država. Opozicija mora razbiti svoju iluziju da može osvojiti vlast sporeći državu.

MONITOR: Koji je recept za dalje uspješno djelovanje opozicije?
JOVIĆEVIĆ: Ovo jeste poraz opozicije za one koji su očekivali, kao što je opozicija često najavljivala – da je samo pitanje dana kada će smijeniti vlast u glavom gradu, ali i u nekim drugim. Činjenica je, ipak, da je taj konglomerat osvojio ne mali broj glasova. To jeste kapital na kome može nastati neka nadgradnja, a tu su po mojem mišljenju moguće dvije solucije. Jedna je da se zajedno nastavi na konkretnim jasnim principima, gdje se sva sporna pitanja moraju staviti na tapet i vidjeti da li taj konglomerat može imati zajednički stav, naravno kompromisan u ponečemu, ali o suštinskim pitanjima potpuno jasan, naročito kad je riječ o državnom pitanju. To može biti osnov da taj konglomerat preraste u jedinstvenu „političku snagu” koja može da parira vlasti. Mora djelovati kao vlada u sjenci, mora za životna pitanja nuditi alternativu. Ali ako sjutradan nakon izbora jedna od članica kaže da neće sa „najvećim srbomrziteljima”, misleći na SDP, onda tu nema šta da se priča.

MONITOR: Koja je druga mogućnost?
JOVIĆEVIĆ: Bojim se da neće doći do zajedničkog imenitelja, pa će gurati sporove pod tepih. Ako nema spremnosti da se sa tim suoče, onda je bolje da idu u dvije kolone, pa neka se traže oni koji su bliski. Opozicija se mora pokazati kao ozbiljan faktor, sa ozbiljnim ljudima, bez pojedinačnih istrčavanja. Moraju se afirmisati ličnosti koje predstavljaju autoritet u određenoj oblasti. To je do sada bila velika mana opozicije, nijesu se nametnule ličnosti u koje građanin ima povjerenja. Bez toga se teško može izgraditi ozbiljna protivteža vlasti.

MONITOR: Koliko je opoziciji štete nanijela tvrdnja da je njeno udruživanje režirao Beograd?
JOVIĆEVIĆ: Opozicija je napravila grešku što je stvorila utisak da je formiranje jedinstvenog fronta inicirano u velikoj mjeri iz Beograda. Boris Tadić nije nacionalista Koštuničinog tipa, ali sva moja saznanja govore da se ni on ne može osloboditi toga da Srbija ostane dominantan faktor u regionu, držeći takozvanu srpsku Bosnu i Crnu Goru kao svoje interesne sfere. Time na određen način u novim okolnostima nastavlja odavno prevaziđeni san o velikoj Srbiji. S druge strane, DPS tumači ta Tadićeva nastojanja kao ugrožavanje te partije, a to znači ništa manje nego ugrožavanje naše državne samostalnosti. To je, naravno, pogrešno i opasno kad svoju partiju poistovjećujete sa državom.

MONITOR: U centru političke pažnje nakon lokalnih izbora našao se gradonačelnik Podgorice. Kakva je njegova politička sudbina?
JOVIĆEVIĆ: Niko ne može poreći da se u Podgorici mnogo toga izgradilo. To je uočljiv napredak, ali svaki napredak ima svoju cijenu. Ako uz to ne promovišete još neke vrijednosti onda je pitanje da li vas kao građanina može zadovoljiti to što imate lijepu i široku ulicu. Svi istupi gradonačelnika Mugoše prema novinarima i drugim ličnostima i uopšte njegov način ponašanja za mene je neprihvatljiv. Mugoša jeste naravno gubitnik na ovim izborima i on je svjestan da ima oponentne i u vrhu DPS-a. Kako nije uspio da izvojuje apsolutnu pobjedu njegova pozicija biće ugrožena ne samo zato što ga SDP neće podržati, bilo na sopstvenu inicijativu ili na nagovor vrha DPS-a. Da li će on uspjeti da se održi na već uobičajen način prelaskom ‘nezavisnih’ odobornika u njegove redove ostaje da vidimo.

 

SDP i vlast

 

MONITOR: Da li će poslije ovih izbora politička mapa Crne Gore biti bitno drugačija?
JOVIĆEVIĆ: Zavisi šta će opozicija dogovoriti kao način rada. Ako i dalje te partije budu pojedinačno djelovale ona će ostati ista sa dominantnim DPS-om, SDP-om kao pridruženim članom DPS-a i ništa se tu neće mijenjati sve dok ne dođe do makar neke promjene u DPS-u. Scena se može promijeniti i djelovanjem SDP-a, koji deset godina ima poziciju da može, da hoće, da promijeni situaciju. Nakon izglasavanja nezavisnosti njihovo ostajanje uz vlast najgora je varijanta za njih, ali opasno je i za državu Crnu Goru. Oni, okreni-prevrni, mogu da se prikazuju da su u kontinuitetu dosljedni, da ne mijenjaju svoj stav od Isusa Hrista do dana današnjeg i da ćemo tek kroz koju deceniju shvatiti koliko su bili u pravu. Sva ta isprazna retorika zapravo je prosipanje magle. Oni se, ako ih stvarno žulja savjest zbog takvih problema kakva je recimo kokainska afera, moraju povlačiti iz vlasti. Svako zadržavanje u vlasti imaće iste posljedice kao što je imalo njihovo aminovanje privatizacije. Vjerujem da tamo ima ljudi, mlađih prije svega, koji su svjesni tog rizika očuvanja vlasti sa svim njenim deformitetima a ne souočavati se sa njima. Naravno, to im nije lako ako nemaju s druge strane pouzdanog partnera. Zato je tu odgovornost opozicije da svojim programskim pristupom spornim pitanjima, koje SDP dosljedno zastupa, može biti partner takvom SDP-u.

 

Vrijeme za „amnestiju”

 

MONITOR: I četiri godine nakon nezavisnosti crnogorskim građanima koji su se izjasnili za zajedničku državu sa Srbijom vlast to uzima kao neoprostiv grijeh.
JOVIĆEVIĆ: U relativno kratkoj kampanji opozicija je napadala vlast za korupciju, kriminal i slično, a s druge strane DPS je odbijao sve napade jednim jedinim izgovorom – vi ste bili protiv države, vi nemate pravo ni da pričate. Kao da je DPS u kontinuitetu bio za tu državu. Pokazuje se ono što je često u životu istina – nečije grijehe najlakše opraštaju oni koji su čisti, koji su sigurni u svoja uvjerenja i u ono što su radili. A najveći su inkvizitori oni koji su griješili da bi iskupili na neki način svoje grijehe. Kao građanin stvarno se pitam do kada mi mislimo ovako? Može vlast opstati na ovakvoj podjeli, ali može li država opstati ako vam skoro polovina građana osporava tu državu i godinama ih svakodnevno tučete po glavi za grešni stav koji su imali u jednom trenutku. Mislim da je stvarno došlo vrijeme „amnestije” za one koji su imali drugačiji stav na referendumu. Utoliko prije što je to amnestija za članove naših porodica, za naše najbliže komšije, prijatelje…

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo