Povežite se sa nama

INTERVJU

Nametanje neuspjelih „objašnjotina“

Objavljeno prije

na

Odavno više nije važno šta piše u novinama već šta se može čuti na TV. Elektronski mediji su upravljali sviješću masa i ratnih 90-tih, a sada ne žele da izgube taj „kapital”. Ko je u stvari „veliki brat” naših dana, razgovarali smo sa dr Ivanom Kronjom, poznatom teoretičarkom medija iz Beograda, koja se posljednjih godina bavi i teorijom i kritikom filma. Doktorirala je na temi Rodne teorije avangardnog i neoavangardnog filma, a prije toga usavršavala se na Univerzitetu Oksford. Danas je profesorka teorije masovnih medija na Visokoj strukovnoj školi likovnih i primenjenih umetnosti u Beogradu. MONITOR: Faktički, javnim servisima naših zemalja ,,u tranziciji”, dominiraju ,,politički tok-šou” i ,,rijaliti šou”. Zašto je i kome je potrebno da sve bude ,,šou”›?

KRONJA: Naše primedbe domaćim medijima nisu nimalo neuobičajene u odnosu na medije u drugim zemljama. Masovni mediji generalno održavaju postojeće stanje u društvu, amortizuju društvene potrese i krizne situacije i zastupaju oficijelne izvore informacija kontrolisane od strane političke vlasti i ekonomske vladajuće klase u toj zemlji. Mediji imaju ogromnu moć, jer kreiraju dominantnu sliku realnosti, koju bi neke grupe i instance sigurno mnogo drugačije definisale. Njihova realnost je i ,,zvanična” realnost aktuelnih vlasti, a što je društvo stabilnije, to je i medijska intervencija i ,,obrada” realnosti manje vidljiva. Tendencija da se ozbiljne političke teme i društveni problemi, na primer socijalne nejednakosti i neregularno poslovanje vlasti i elita, predstave kroz lagane ,,šou” programe i time spreči svaka utemeljenija kritika vladajućeg sloja, već duže je karakteristična za zapadne medije, od kojih smo preuzeli sve nove medijske žanrove, od političko-zabavnog programa do rijaliti-šoua. Tranzicijski mediji baziraju se na kulturi siromaštva i provincijalizma baš kao što to čine i tranzicione elite. Suština tih programa je stereotipna crno-bela slika stvarnosti i otpor ideji da je realnost kompleksna, višeslojna i stoga puna različitih značenja. Dosta brutalno domaći mediji nameću nam neuspele ,,objašnjotine” tradicije, modernosti, istorije, pravne države, morala, društva, porodice, rodnih uloga, znanja, globalne i domaće kulture, i uopšte svih osnovnih pitanja i definicija na kojima počiva jedna zajednica. Upravo nemuštost medija da nam objasne šta se dešava u našoj političkoj i socijalnoj sadašnjosti u odnosu kako na bližu i dalju lokalnu istoriju tako i na savremeni svet, svedoči o tome u koliko raspadnutom društvu živimo. Njihova malodušnost i konfuzija vrednosti verno odražavaju stanje naših elita i celokupnog društva.

MONITOR: Postali ste poznati prije desetak godina po studiji ,,Smrtonosni sjaj” koja govori o zloupotrebi medijskog prostora i nevjerovatnoj popularnosti TV Pink 90-tih godina. Njena popularnost, sada već regionalna, ne prestaje. Kako biste objasnili ovu ,,fatalnu privlačnost” JUL-ovske TV u više zemalja bivše Jugoslavije?

KRONJA: Prvo, to je visoko komercijalna TV sa velikim budžetom. Zatim, ona očigledno ima jednu parapolitičku funkciju, kao što to inače imaju mas-medijski zabavni sadržaji, što je dokazalo mnoštvo savremenih teoretičara. Pink veliča vrednost lokalnog kulturnog kapitala, dok istovremeno uvođenjem globalističkih modela zabave – tehničke opreme studija, muzičkih matrica, garderobe i šminke, kabaretskog i mjuzikl plesa – daje stanovništvu direktnu poruku o prilagođavanju na podređenu ulogu u svetskom kapitalizmu kao formuli za elementarni opstanak. Kroz humorističko uživanje u sopstvenoj kulturnoj nerafiniranosti, neobrazovanosti, skromnom poreklu zvezda i slično podiže se ,,nacionalni moral” u duhu na ovim prostorima večno vladajućeg populizma, gde je dovoljno biti ,,naš” i ne ispunjavati stroge i možda nepravedne kriterijume ,,velikog sveta”, dok se istovremeno zapadnoj paradigmi prilagođava, služi i povlađuje izgledom i umišljenim medijskim ,,noblesom”. Dati recept veoma dosledno slede domaći vladajući slojevi, te stoga zadivljuje kako je on precizno prenesen u vodeću nacionalnu industriju zabave.

MONITOR: ,,Rijaliti” programi su donijeli jednu novu dimenziju popularnosti TV koje ih emituju: mogućnost da ,,svako” bude na TV.

KRONJA: Radi se naravno o iluziji da obični ljudi podjednako učestvuju u medijskom kreiranju stvarnosti, baš koliko i medijsko-političke oligarhije, da imaju jednaka prava u društvu. U kulturi siromaštva i brutalne tranzicije, koja je po svemu sudeći trajno stanje, čak i istorijski gledano, znanje prestaje da igra važnu ulogu u ljudskim životima, jer ideja lične i kolektivne emancipacije gotovo prestaje da postoji. To je naravno socijalna klima koja zavisi i od pogleda na svet – kada se on promeni, počeće da se menjaju i društveno-političke okolnosti. Zato je bolje prikazivati ono što je Adorno zvao ,,uskraćenom egzistencijom” kao zabavni i glamurozni život ,,od šopinga do svadbe i kafane”, jer se time sprečava celovitiji uvid u stvarnost i širi razvoj svesti. U prirodi vladanja jeste jaka inercija i otpor promeni, te stoga i našim vlastodršcima, čiji su mediji verni saveznici, odgovara ovakvo statično stanje.

MONITOR: Kako objašnjavate dominaciju stereotipa, pa i seksizma u reklamama?

KRONJA: Seksizam tj. diskriminacija žena i učvršćivanje rigidno-patrijarhalne slike muškarca su daleko veći problem u našem društvu nego što se to inače misli. Radi se o simbolički snažnim definicijama ,,ženskosti” i ,,muškosti” koje se u suštini odnose na politička prava pojedinca, na socijalnu zaštitu jedinki i čitavih porodica, na kultivaciju ponašanja u socijalnoj sredini i kontrolu nagona, na intelektualni razvoj, sprečavanje kulture nasilja, opšte polno i mentalno zdravlje nacije i niz drugih važnih pitanja. Ako ,,žene” kao politički subjekt zamenite ,,Srbima”, možete daleko bolje razumeti o čemu se radi: strategije zadobijanja lične moći i boljih uslova opstanka kod žena u surovom patrijarhatu često idu u pravcu nipodaštavanja drugih žena i dodvoravanja muškarcima na poslu i u porodici; očajan položaj Srba u sopstvenoj državi i svetu navodi ih da se stalno grupišu u manje interesne grupe i klase koje se mrze i rade jedne protiv drugih, uzajamno se omalovažavajući: put za emancipaciju nacije bio je i biće ,,Samo sloga Srbina spasava”. Tako je i sa integritetom žena, koje treba da postanu složna i uvažavana grupa u društvu. Problem mizoginije i krize porodice u Srbiji je naravno izuzetno složen. Feministički usmerenim teoretičarkama i naučnicama je gotovo potpuno uskraćen medijski prostor, a ,,feministkinja” je ustaljeno omraženi termin.

MONITOR: Sa jedne strane smo još društva u kojima se veliča nasilje, a sa druge želimo da što više naših predstavnika u svijetu, kao na primjer, na Evroviziji, postanu ,,gej ikone” pa tako i ,,garantovani” pobjednici. Živimo li u vrijednosnom haosu ili smo spremni da ,,u svijetu” budemo ono što nikako nismo ,,kod kuće”?

KRONJA: Bojim se da je u našem palanačkom duhu ideja gej-slobode počela da dobija značenje ,,zapadnosti” i ,,modernosti”, te otuda estradni šefovi plasiraju zvezde pritajeno-kvir identiteta, ali zato političke tolerancije prema seksualnim manjinama nema ni na vidiku. Dopada mi se gest vrhunskog muzičkog umetnika Eltona Džona koji je najavio da u Beograd dolazi sa muškim suprugom i malo jačim obezbeđenjem: tu nema nikakve ambivalencije, tu su čista posla. Bez mistifikacije i zabrane čitava tema postaje manje interesantna i možemo se usredsrediti na višeznačnu stvarnost.

 

To gledaju svi

 

MONITOR: Ko su, po Vama, tipični gledaoci ,,Farme”, ,,Velikog brata”, a ko oni koji jedva čekaju novi ,,Insajder” RTV B-92? Da li se oni negdje «sreću»?

KRONJA: Ne treba se zavaravati, to gledaju svi. Ovakvi programi zapravo imaju nekakvu funkciju socijalne kohezije i održanja realnosti – kada još i Zorica Brunclik, afirmisana folk-diva, ne bi nosila kante u kožuhu na farmi sa sve svojom ružičastom pudlicom, kao da bismo poludeli i sve bi se raspalo. Generalna atmosfera ovog aktuelnog programa naročito, a i njemu sličnih, jeste izbezumljenost i apatičnost učesnika, koji večno čekaju da se nešto desi a u međuvremenu razotkrivaju naše nacionalne ,,slabosti”, na primer psovanje i suženi horizont znanja i interesovanja. Oni su naizmenično agresivni i duboko depresivni, poput Vladimira i Estragona u Beketovom Čekajući Godoa. Što se tiče politički angažovanih programa, u primetnoj meri pate od estradizacije i podilaženja ukusu publike, dok suviše veliki broj emisija prikazuje političare i javne ličnosti kao podeljene u dva tabora, tobože ,,nacionalni” i ,,pro-zapadni”, ili pak ,,za i protiv vlasti”. Time se proizvodi simplifikovana, stereotipna i veoma štetna predstava o javnom životu, koja, ponovo ističem, umanjuje odgovornost pojedinca i njegovog javnog delovanja i negira složenost problema u zemlji. Ako je neko samo ispostava ,,levog” ili ,,desnog”, ,,globalnog” ili ,,radikalskog” tabora, nema realne rasprave o socijalnoj katastrofi i sistemskoj korupciji, a kamoli rešenja. Stereotipije u medijima odraz su naše veoma niske političke kulture, ksenofobije i izolovanosti.

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo