Povežite se sa nama

INTERVJU

Napad na Dubrovnik je bio besmislica

Objavljeno prije

na

Nakon burne vojno-političke karijere, Branko Mamula (89 godina), admiral flote (četiri generalske zvjezdice), provodi penzionerske dane u Tivtu. Mamula je Srbin, porijeklom iz Hrvatske. Kao mladić je bio partizan a nakon 1945. profesionalni oficir, napredovao do načelnika Generalštaba JNA (1979-1982). Nakon Titove smrti je od 1982. do 1988. jugoslovenski ministar odbrane.

Admiral Mamula je za Monitor objasnio svoje viđenje tzv. dubrovačke operacije iz 1991, AB revolucije, ratne pripreme SFRJ…

MONITOR: I nakon što ste se maja 1988. penzionisali, ostali ste u kontaktima sa vojnim vrhom. Da li ste 1991. diskutovali sa Veljkom Kadijevićem (1988. ste ga preporučili za svog nasljednika) o napadu na Dubrovnik?

MAMULA: O napadu na Dubrovnik ništa nisam prethodno znao. Sa Kadijevićem sam se razišao na važnim pitanjima upotrebe JNA i oružanih snaga u odbrani ustavnog poretka.

MONITOR: Što mislite o osvrtu na tzv. dubrovačku operaciju u Kadijevićevoj knjizi Moje viđenje raspada?

MAMULA: U svojoj knjizi Kadijević negira gotovo cjelokupno političko i vojno djelo građeno u Jugoslaviji. U svemu tome je sudjelovao, bezrezervno se slagao i na kraju preuzeo čelni položaj u vojsci izgrađenoj na konceptu koji negira. Borislav Jović u svom dnevniku Poslednji dani SFRJ 5. jula 1991. bilježi „kategoričke zahtjeve vojsci”. Kadijeviću zahtjeve nalažu Slobodan Milošević i Jović, a „Veljko ih bez ikakve diskusije prihvata”, da se glavne snage JNA trebaju koncentrirati na linijama: Karlovac – Karlobag na zapadu, Baranja – Osijek – Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu, kako bi se pokrile teritorije gdje žive Srbi, do konačnog raspleta. Da bi se izvršili postavljeni operativno-strategijski zahtjevi vojsci, Kadijević, u ideji manevra, predviđa da glavnim snagama JNA oslobodi Istočnu Slavoniju i produži napad k Zagrebu, Varaždinu i granici Slovenije. Na jugu zemlje „jakim snagama iz rejona Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve”, da bi sadjejstvovao snagama na pravcu Mostar – Split. Kako je poznato, napad JNA prema Varaždinu, Zagrebu i granici Slovenije nikada nije izveden. Operacija Mostar – Split bila je, u samoj zamisli, nerealna i besmislena. Došlo je do borbi kod Dubrovnika, što nije bila prvobitna namjera JNA. Plan je izmijenjen, trebinjsko-hercegnovska grupacija JNA je dobila zadatak da oslobodi Prevlaku i blokira širi rejon Dubrovnika. Stvarni objekat bila je Prevlaka, koja kontrolira ulaz u Boku kotorsku. Na Prevlaci su se nalazila glavna raketna skloništa i suvremena poligonska oprema za ispitivanje novih raketnih oruđa. Sve drugo, uključivo Dubrovnik, služilo je kompromitaciji JNA, Srbije i Crne Gore, koje su stajale iza nje.

MONITOR: Iz crnogorskoga rukovodstva su, naknadno, rekli kako ih je JNA obmanula tvrdnjom da se, prije ratnih sukoba, na Debelom brijegu nalazi „20.000 ustaša”. Ispade da su bili „naivni”. Što mislite o tome?

MAMULA: Kako je došlo do napada na Dubrovnik dijelom je otkriveno u presudama izrečenim pred Tribunalom u Hagu. Otvaraju se novi postupci. Predmeti su pred sudstvom i moraće se dalje raščišćavati slika događaja oko Dubrovnika. Među ostalim, odgovornost i drugih struktura rukovođenja i komandovanja, a ne samo vojske. U kritičnim ratnim uslovima u komandovanju JNA je bilo različitih utjecaja i situacija. Odluke su se donosile i na drugim mjestima složenog sistema rukovođenja i komandovanja a ne samo u vojnim štabovima i Generalštabu.

Neuvjerljiva je bila informacija da će Hrvatska napasti Crnu Goru i da se pripremaju jake vojne snage za operaciju na Boku kotorsku. Poznato je da Franjo Tuđman tokom ljeta 1991. još uvijek izbjegava šire sukobe sa JNA, da je sužavao front.

MONITOR: Crnogorsko rukovodstvo je 1991. objavilo kako bezrezervno podržava JNA. Da li bi se mogla desiti tzv. dubrovačka operacija da JNA nije imala takvu podršku zvaničnika Crne Gore?

MAMULA: Za utvrđivanje činjeničnog stanja i odgovornosti – sudske i političke – samovolje vojske i nesposobnosti da upravlja i komanduje svojim sastavima, biće neophodno objelodaniti dokumente koji će dokazati tko je odlučivao, naređivao na svim nivoima a ne samo borbenim sastavima. To je jedini put da se odgovori na pitanje: tko je donio odluku za napad na Dubrovnik. Vjerujem da ti dokumenti postoje. Danas JNA nema tko braniti, ali to ne bi smio biti razlog da samo ona ponese teret odgovornosti za događaje 1991.

Raspoloženje većine Crnogoraca bilo je za odbranu avnojevske Jugoslavije. Crnogorci su sudjelovali u njezinom stvaranju, u njoj su povratili državnost oduzetu 1918. a 13. jula 1941. mala Crna Gora digla je 35.000 boraca u odbranu od fašizma, više od bilo koje druge nacionalne zajednice u Jugoslaviji.

Kada je 1991. doveden u pitanje opstanak Jugoslavije, Crnogorci nisu mogli ostati mirni. Odziv na mobilizaciju bio je vrlo visok, jednako tako su se javljali dobrovoljci. Vrše se pritisci na političko rukovodstvo da se donese odluka. Dolazi i do nediscipline, raspojasanosti, čak i pobune. U toj situaciji izvršen je pokret jedinica JNA iz Crne Gore septembra 1991.

MONITOR: Da li je JNA, preko svojih moćnih političkih i obavještajnih poluga, dala podršku prevratu u Crnoj Gori u AB revoluciji 1988/89. godine?

MAMULA: JNA nikada nije dala podršku AB revoluciji. Od početka se cijenilo da je ona antijugoslavenska, bez obzira što su o njoj mogli misliti i od nje očekivati njeni nosioci u Srbiji i Crnoj Gori i drugdje. Promjene u SKJ bile su potrebne. Dolazeće, mlađe generacije, željele su to ishitreno i vrlo improvizirano izvesti. Milošević i ljudi oko njega u Srbiji vraćali su jugoslavensko društvo nazad sve do velikosrpskog programa. Vodeći crnogorski državni i partijski rukovodioci toga vremena u razgovoru s predsjednikom CK SKJ Stpom Šuvarom, dogovorili su se podržati Miloševića upravo očekujući od njega da se politički obračuna s Memorandumom SANU. No, Milošević je krenuo drugim putem, na izvoz AB revolucije. Floskulama o „jagnjećim brigadama” podigao je velike radne kolektive u Crnoj Gori i oborio uspješne i provjerene ljude. Crna Gora je pala u zagrljaj Miloševićeve Srbije. Mladi kadrovi, „junoše” kako su ih nazivali, ušli su u vrzino kolo a da najvjerojatnije nisu znali kuda ih to vodi. Trebalo im je vremena i gorko iskustvo, Jugoslavije i Crne Gore i vlastito, da to shvate. Zablude iz mladosti vodeće političke garniture, koje u historiji Crne Gore nisu bile ni prve ni jedine, završile su državnom pobjedom Crne Gore i otvorile novi stranicu njezinog razvoja.

MONITOR: Sredinom 1980-ih, za Vašeg mandata na čelu SSNO-a, promijenjen je prioritet odbrambenih priprema; sa plana S-1, odbrana od Varšavskoga ugovora i SSSR-a, na plan S-2, odbrana od NATO-a. Lako je uočiti da su se koncentracija i borbeni raspored snaga JNA iz Crne Gore i TO Crne Gore odigrali u 1991. na identičan način (iako u različitim okolnostima od planiranih) predviđenim u planu S-2. Kako to objašnjavate?

MAMULA: Informacija da smo sredinom 1980-ih mijenjali prioritete u ratnom planiranju, odbranu od Zapada (NATO-a) stavili u prvi plan umjesto Istoka (Varšavskoga ugovora), sasvim je netačna. Poslije 1968, kad su se za vrijeme intervencije Varšavskoga ugovora u Čehoslovačkoj uočile manjkavosti našeg ratnog planiranja, to se nikad nije ponovilo. Planovi su rađeni prema stvarnim opasnostima po bezbjednost zemlje. Sredinom 1980-ih napisao sam knjigu Savremeni svijet i naša odbrana i otvoreno izložio geostrategijski studij naše odbrane. Ovo se razmatralo na skupovima aktivnih i bivših vojnih izaslanika oba vojna bloka. Knjiga je ocijenjana kao temeljita analiza jedne specifične vojne doktrine kakva je bila naša jugoslavenska.

MONITOR: Prema onom što je dosad poznato, teritoriju NR/SR Crne Gore nije realno ugrožavao niti jedan spoljni agresor. Upotreba regruta i rezervista Crne Gore je bila predviđena samo za ratna djejstva na teritorijama drugih republika SFRJ. Molim za veoma precizan odgovor – da li je to tačno ili ne?

MAMULA: Ne može se govoriti o upotrebi vojnika i rezervista Crne Gore „samo za ratna djejstva na teritorijama drugih republika”. Vojni obveznici iz Crne Gore sudjelovali su u vojnim vježbama i manevrima na prostoru čitave Jugoslavije.Granice republika nisu bile ograničenje u vojnom planiranju u miru i odbrane zemlje u ratu. Ako se govori o ograničenjima, onda se to odnosi na prostornu strukturu Teritorijalne odbrane, ali ne i na njenu manevarsku strukturu. Ne može se tvrditi da Crnu Goru ne bi zahvatila ratna djejstva jednog ili drugog vojnog bloka. Na primjer, Varšavskoga ugovora u prodoru na Jadran i Sredozemlje iz Bugarske. Ili NATO-a u borbama na Balkanu da se što dublje obezbijedi od sovjetskih namjera prema Sredozemlju i Bliskom istoku, koje se povremeno bile vrlo aktualne.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo