INTERVJU
Napad na Dubrovnik je bio besmislica

Nakon burne vojno-političke karijere, Branko Mamula (89 godina), admiral flote (četiri generalske zvjezdice), provodi penzionerske dane u Tivtu. Mamula je Srbin, porijeklom iz Hrvatske. Kao mladić je bio partizan a nakon 1945. profesionalni oficir, napredovao do načelnika Generalštaba JNA (1979-1982). Nakon Titove smrti je od 1982. do 1988. jugoslovenski ministar odbrane.
Admiral Mamula je za Monitor objasnio svoje viđenje tzv. dubrovačke operacije iz 1991, AB revolucije, ratne pripreme SFRJ…
MONITOR: I nakon što ste se maja 1988. penzionisali, ostali ste u kontaktima sa vojnim vrhom. Da li ste 1991. diskutovali sa Veljkom Kadijevićem (1988. ste ga preporučili za svog nasljednika) o napadu na Dubrovnik?
MAMULA: O napadu na Dubrovnik ništa nisam prethodno znao. Sa Kadijevićem sam se razišao na važnim pitanjima upotrebe JNA i oružanih snaga u odbrani ustavnog poretka.
MONITOR: Što mislite o osvrtu na tzv. dubrovačku operaciju u Kadijevićevoj knjizi Moje viđenje raspada?
MAMULA: U svojoj knjizi Kadijević negira gotovo cjelokupno političko i vojno djelo građeno u Jugoslaviji. U svemu tome je sudjelovao, bezrezervno se slagao i na kraju preuzeo čelni položaj u vojsci izgrađenoj na konceptu koji negira. Borislav Jović u svom dnevniku Poslednji dani SFRJ 5. jula 1991. bilježi „kategoričke zahtjeve vojsci”. Kadijeviću zahtjeve nalažu Slobodan Milošević i Jović, a „Veljko ih bez ikakve diskusije prihvata”, da se glavne snage JNA trebaju koncentrirati na linijama: Karlovac – Karlobag na zapadu, Baranja – Osijek – Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu, kako bi se pokrile teritorije gdje žive Srbi, do konačnog raspleta. Da bi se izvršili postavljeni operativno-strategijski zahtjevi vojsci, Kadijević, u ideji manevra, predviđa da glavnim snagama JNA oslobodi Istočnu Slavoniju i produži napad k Zagrebu, Varaždinu i granici Slovenije. Na jugu zemlje „jakim snagama iz rejona Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve”, da bi sadjejstvovao snagama na pravcu Mostar – Split. Kako je poznato, napad JNA prema Varaždinu, Zagrebu i granici Slovenije nikada nije izveden. Operacija Mostar – Split bila je, u samoj zamisli, nerealna i besmislena. Došlo je do borbi kod Dubrovnika, što nije bila prvobitna namjera JNA. Plan je izmijenjen, trebinjsko-hercegnovska grupacija JNA je dobila zadatak da oslobodi Prevlaku i blokira širi rejon Dubrovnika. Stvarni objekat bila je Prevlaka, koja kontrolira ulaz u Boku kotorsku. Na Prevlaci su se nalazila glavna raketna skloništa i suvremena poligonska oprema za ispitivanje novih raketnih oruđa. Sve drugo, uključivo Dubrovnik, služilo je kompromitaciji JNA, Srbije i Crne Gore, koje su stajale iza nje.
MONITOR: Iz crnogorskoga rukovodstva su, naknadno, rekli kako ih je JNA obmanula tvrdnjom da se, prije ratnih sukoba, na Debelom brijegu nalazi „20.000 ustaša”. Ispade da su bili „naivni”. Što mislite o tome?
MAMULA: Kako je došlo do napada na Dubrovnik dijelom je otkriveno u presudama izrečenim pred Tribunalom u Hagu. Otvaraju se novi postupci. Predmeti su pred sudstvom i moraće se dalje raščišćavati slika događaja oko Dubrovnika. Među ostalim, odgovornost i drugih struktura rukovođenja i komandovanja, a ne samo vojske. U kritičnim ratnim uslovima u komandovanju JNA je bilo različitih utjecaja i situacija. Odluke su se donosile i na drugim mjestima složenog sistema rukovođenja i komandovanja a ne samo u vojnim štabovima i Generalštabu.
Neuvjerljiva je bila informacija da će Hrvatska napasti Crnu Goru i da se pripremaju jake vojne snage za operaciju na Boku kotorsku. Poznato je da Franjo Tuđman tokom ljeta 1991. još uvijek izbjegava šire sukobe sa JNA, da je sužavao front.
MONITOR: Crnogorsko rukovodstvo je 1991. objavilo kako bezrezervno podržava JNA. Da li bi se mogla desiti tzv. dubrovačka operacija da JNA nije imala takvu podršku zvaničnika Crne Gore?
MAMULA: Za utvrđivanje činjeničnog stanja i odgovornosti – sudske i političke – samovolje vojske i nesposobnosti da upravlja i komanduje svojim sastavima, biće neophodno objelodaniti dokumente koji će dokazati tko je odlučivao, naređivao na svim nivoima a ne samo borbenim sastavima. To je jedini put da se odgovori na pitanje: tko je donio odluku za napad na Dubrovnik. Vjerujem da ti dokumenti postoje. Danas JNA nema tko braniti, ali to ne bi smio biti razlog da samo ona ponese teret odgovornosti za događaje 1991.
Raspoloženje većine Crnogoraca bilo je za odbranu avnojevske Jugoslavije. Crnogorci su sudjelovali u njezinom stvaranju, u njoj su povratili državnost oduzetu 1918. a 13. jula 1941. mala Crna Gora digla je 35.000 boraca u odbranu od fašizma, više od bilo koje druge nacionalne zajednice u Jugoslaviji.
Kada je 1991. doveden u pitanje opstanak Jugoslavije, Crnogorci nisu mogli ostati mirni. Odziv na mobilizaciju bio je vrlo visok, jednako tako su se javljali dobrovoljci. Vrše se pritisci na političko rukovodstvo da se donese odluka. Dolazi i do nediscipline, raspojasanosti, čak i pobune. U toj situaciji izvršen je pokret jedinica JNA iz Crne Gore septembra 1991.
MONITOR: Da li je JNA, preko svojih moćnih političkih i obavještajnih poluga, dala podršku prevratu u Crnoj Gori u AB revoluciji 1988/89. godine?
MAMULA: JNA nikada nije dala podršku AB revoluciji. Od početka se cijenilo da je ona antijugoslavenska, bez obzira što su o njoj mogli misliti i od nje očekivati njeni nosioci u Srbiji i Crnoj Gori i drugdje. Promjene u SKJ bile su potrebne. Dolazeće, mlađe generacije, željele su to ishitreno i vrlo improvizirano izvesti. Milošević i ljudi oko njega u Srbiji vraćali su jugoslavensko društvo nazad sve do velikosrpskog programa. Vodeći crnogorski državni i partijski rukovodioci toga vremena u razgovoru s predsjednikom CK SKJ Stpom Šuvarom, dogovorili su se podržati Miloševića upravo očekujući od njega da se politički obračuna s Memorandumom SANU. No, Milošević je krenuo drugim putem, na izvoz AB revolucije. Floskulama o „jagnjećim brigadama” podigao je velike radne kolektive u Crnoj Gori i oborio uspješne i provjerene ljude. Crna Gora je pala u zagrljaj Miloševićeve Srbije. Mladi kadrovi, „junoše” kako su ih nazivali, ušli su u vrzino kolo a da najvjerojatnije nisu znali kuda ih to vodi. Trebalo im je vremena i gorko iskustvo, Jugoslavije i Crne Gore i vlastito, da to shvate. Zablude iz mladosti vodeće političke garniture, koje u historiji Crne Gore nisu bile ni prve ni jedine, završile su državnom pobjedom Crne Gore i otvorile novi stranicu njezinog razvoja.
MONITOR: Sredinom 1980-ih, za Vašeg mandata na čelu SSNO-a, promijenjen je prioritet odbrambenih priprema; sa plana S-1, odbrana od Varšavskoga ugovora i SSSR-a, na plan S-2, odbrana od NATO-a. Lako je uočiti da su se koncentracija i borbeni raspored snaga JNA iz Crne Gore i TO Crne Gore odigrali u 1991. na identičan način (iako u različitim okolnostima od planiranih) predviđenim u planu S-2. Kako to objašnjavate?
MAMULA: Informacija da smo sredinom 1980-ih mijenjali prioritete u ratnom planiranju, odbranu od Zapada (NATO-a) stavili u prvi plan umjesto Istoka (Varšavskoga ugovora), sasvim je netačna. Poslije 1968, kad su se za vrijeme intervencije Varšavskoga ugovora u Čehoslovačkoj uočile manjkavosti našeg ratnog planiranja, to se nikad nije ponovilo. Planovi su rađeni prema stvarnim opasnostima po bezbjednost zemlje. Sredinom 1980-ih napisao sam knjigu Savremeni svijet i naša odbrana i otvoreno izložio geostrategijski studij naše odbrane. Ovo se razmatralo na skupovima aktivnih i bivših vojnih izaslanika oba vojna bloka. Knjiga je ocijenjana kao temeljita analiza jedne specifične vojne doktrine kakva je bila naša jugoslavenska.
MONITOR: Prema onom što je dosad poznato, teritoriju NR/SR Crne Gore nije realno ugrožavao niti jedan spoljni agresor. Upotreba regruta i rezervista Crne Gore je bila predviđena samo za ratna djejstva na teritorijama drugih republika SFRJ. Molim za veoma precizan odgovor – da li je to tačno ili ne?
MAMULA: Ne može se govoriti o upotrebi vojnika i rezervista Crne Gore „samo za ratna djejstva na teritorijama drugih republika”. Vojni obveznici iz Crne Gore sudjelovali su u vojnim vježbama i manevrima na prostoru čitave Jugoslavije.Granice republika nisu bile ograničenje u vojnom planiranju u miru i odbrane zemlje u ratu. Ako se govori o ograničenjima, onda se to odnosi na prostornu strukturu Teritorijalne odbrane, ali ne i na njenu manevarsku strukturu. Ne može se tvrditi da Crnu Goru ne bi zahvatila ratna djejstva jednog ili drugog vojnog bloka. Na primjer, Varšavskoga ugovora u prodoru na Jadran i Sredozemlje iz Bugarske. Ili NATO-a u borbama na Balkanu da se što dublje obezbijedi od sovjetskih namjera prema Sredozemlju i Bliskom istoku, koje se povremeno bile vrlo aktualne.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I BIVŠI UREDNIK LIBERALA: Selektivni i u osudi nasilja

Kao društvo podijeljeni smo i veoma selektivni po pitanju nasilja. Zavisno od toga „čija” je žrtva ili nasilnik. A svi bi trebalo da budemo jedinstveni i osudimo svaku vrstu nasilja. Ne samo kod nas. Ovo što se dešava u Gazi je strašno. Niko ko ima “zrnce” ljudskosti u sebi, bez obzira na bilo kakve interese, ne smije da ćuti i ne osudi brutalna iživljavanja i ubijanja nevinih od strane izraelskog režima. Mnogi u Crnoj Gori, naročito na početku žestokih napada, su ćutali na događaje u Gazi
MONITOR: Popis je krenuo, nakon ispunjenih preduslova iz Sporazuma vlasti, opozicije i predstavnika vijeća nacionalnih manjina. Ipak, kampanja o nacionalnom izjašnjavanju se nastavlja. Kako to komentarišete?
PEPIĆ: Najsmješnija pamet je naknadna pamet. Dobro je što je popis konačno krenuo. Ali ne smijemo zaboraviti da taj popis kasni već više od dvije godine. Zašto se jedno, po pravilu statističko- tehničko pitanje problematizuje?
Moram reći i to da je, bez obzira na prolongiranje , dobro što je premijer . Spajić odložio početak popisa za 30 dana. I što se koliko- toliko došlo do kompromisa. No,primjećujem da će popis, bez obzira na rezultate, poslužiti više za identitetska pitanja i prepucavanja i ” dokazivanja ” kojih je više , ili manje. Nažalost, nacija i vjera, postali su zanimanje. Da je sreće, identitetska pitanja ne bi trebalo da nam budu toliko od značaja. Dobro bi bilo kada bi popis iskoristili u svrhe razvitka našeg društva. Da vidimo , koliko nas uopšte ima i čime raspolažemo.
Pritom, jasno je da popisno ” izjašnjavanje ” građana ne može da nam ukaže sa kakvom imovinom se raspolaže. Nema načina da se popisom utvrdi kako su nekI bliski vlastima stekli više imovine. Da je i volje i sreće, time bi se bavile druge službe.
Bilo bi mi drago da se rezultati popisa iskoriste na pravi način. A ne da nam on posluži, što me plaši, za prebrojavanje nacionalnih i vjerskih krvnih zrnaca.
MONITOR: Nakon prepiski između Vesne Medenice sa sutkinjama, tužiteljkama i predsjednicom Agencije za sprečavanje korupcije, ovonedjeljne Skaj prepiske svjeoče o razgovorima između bivših službenika policije i vrha kriminalnih grupa o rezultatu izbora 2020, pa i planiranju da se neki od poslanika ukloni. Govori se o Nebojši Medojeviću, jednom od lidera bivšeg DF. Šta to kazuje?
PEPIĆ: Ne bi trebalo da nas, koji smo na razne načine pratili pomnije javnu CG društveno – političku scenu, ili bolje rečeno, koji smo osjećali i uvidjeli da nešto nije u redu u višedecenijskoj vlasti DPS- a i Mila Đukanovića mogu iznenaditi ove i ovakve prepiske putem Skaj aplikacije.
Dobro je poznato da je ta i takva vlast stvorila i izuzetno dobro koristila taj i takav ” sistem vrijednosti”. Dobro je bilo poznato da je Vesna Medenica ” treću granu vlasti” stavila u zaštitu Đukanovića i njemu bliskih. I da ništa što je zadiralo u organizovani kriminal na visokom nivou, nije moglo da se pred sudskim instancama , ne samo pravosudno dokaže , nego ni pokrene. Ako hoćemo da budemo iole iskreni , moglo se znati, da i neki od policijskih službenika, nijesu bili u službi očuvanja javnog reda i mira , već više u lancu očuvanja Đukanovićeve i moći bogatstva.
Svako ko i je ukazivao na to nalazio se na udaru i djelova policije i djelova sudstva. Počesto i na meti nekih ” žestokih momaka” . Tako da me ove i ovakve prepiske – ne čude.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ALEKSANDAR KRAUS, PREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA SRBIJE: U Srbiji je dominantan populizam koji čini sve da zadrži vlast

Osnovni, svrsishodan cilj izbora u Srbiji trebao bi da bude približavanje zeleno-lijevih i socijal-liberalnih političkih opcija – i ne samo njih
MONITOR: Nedavno je prošlo 80 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Tih dana se u Teheranu održavala i konferencija glavnih savezničkih lidera-Staljina, Ruzvelta i Čerčila. Tvrdi se da je tada izdejstvovano priznanje Titovog pokreta kao dio kompromisa između trojice lidera. Kako ocjenjujete značaj ovog događaja i njegov legat danas?
KRAUS: Da, pre nekoliko dana, tačnije, ove godine 26.11. u Jajcu je svečano obeležena 80-ta godišnjica od održavanja II zasedanja AVNOJ-a. I na teritoriji Jugoslavije, kao i na međunarodnom planu, 1943. godina je bila prelomna godina II Svetskog rata. Te godine su vođene najveće bitke u NOB-u, na Neretvi i Sutjesci. Posle bitke na Neretvi, praktično je bio poražen kolaboracionistički četnički pokret, a tokom bitke na Sutjesci je Čerčilov šef britanske vojne misije Bil Dikin imao jasan uvid ko se i kako bori protiv Nemaca. Dikin je prisustvovao i II zasedanju AVNOJ-a, na kojem su donete istorijske odluke, pa i one o tzv.avnojevskim granicama i federativnom uređenju zemlje, kao i budućem ustrojstvu države kao republike. Velika trojica su u Teheranu, prihvatajući partizanski pokret kao saveznički, samo potvrdili stvarno stanje na terenu. Nije to bila nikakva diplomatska pobeda jednog pokreta otpora već savezničko prihvatanje jedinog narodno-oslobodilačkog pokreta, koji u to vreme broji oko 300.000 naoružanih i u vojne formacije organizovanih boraca i borkinja. Socijalistička Jugoslavija je razbijena dejstvom mnogobrojnih unutrašnjih i spoljašnjih činilaca, u kojima je tema granica bila samo jedna-doduše kobna kao okidač za ratove 90-tih odnosno za aktuelizovanje ideologije Velike Srbije. Bez avnojevskih granica, danas svakako jedan broj postojećih država ne bi postojao.
MONITOR: U Firenci je ovih dana održan samit ultra desnih partija. Domaćin je bio Mateo Salvini, potpredsjednik Vlade Italije. Inspirisala ih je pobjeda ultra desnog Gerta Vildersa u Holandiji. Pripremaju se da na izborima za EU parlament u 2024-oj budu treća grupacija po brojnosti. Postoji li opasnost da se to desi?
KRAUS: Povodom nedavne pobede Vildersa u Holandiji i pomenutog skupa u Firenci, postoje veoma opravdani strahovi, i to ne samo u Evropi. Mislim da je stanje alarmantno. Izbori u Poljskoj su ohrabrenje, a do izbora 2024-e, verujem da će doći do nekih inicijativa kako bi se ovaj prodor ekstremne desnice zaustavio. U biti, radi se o krizi kapitalizma, a levica još ne nudi stvarnu alternativu.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ILAN PAPPE, JEDAN OD NAJPOZNATIJIH EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK: Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno

Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u priči koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okončana u decenijama nakon 1948
U Torinu je nedavno boravio poznati istoričar, esejist i publicista Ilan Pappe jedan od najpoznatijih eksperata za Bliski istok, što je bio razlog za susret i kraći razgovor o aktuelnoj situaciji. Trenutno je jedan od rijetkih istraživača, istoričara, autora, izraelskog porijekla, koji na precizan, jasan i analitičan način barata istorijskim činjenicama i pokušava čitaocima sa naučnog aspekta približiti kompleksnu situaciju u Gazi i na Zapadnoj obali.
Pappé od 1990. godine predaje istoriju na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji. Zbog opozicionih stavova morao je napustiti svoju zemlju Izrael, jer je bio odveć kritičan prema cionizmu. Jedan je od predstavnika takozvane nove izraelske istoriografije, struje “nepodobnih” istoričara za one vlade Evrope i Zapada koje nastavljaju zagovarati, može se reći, lažnu verziju rata protiv Palestine.
Pappé je poznat po tome što je dokumentirao “etničko čišćenje” iz 1948. nad Palestincima, Nakbu/Katastrofu kako je nazivaju preživjeli, mračnu povijesnu stranicu s kojom se izraelska država nikada nije htjela suočiti.
Razlozi za susret sa Ilanom Pappeom su brojni. Izmedju ostalog i publikovanje nove knjige Ten Myths About Israel–Deset mitova o Izraelu.
Knjiga govori prevashodno o deset falš ideja na koje se oslanja okupacija Palestine i koje je istoričar pobio sa sjajnom preciznošću i hrabrošcu. Pappe demonstrira iz kog ugla treba gledati na realnost, ukazujući da je permanentno uznemiravanje vlasti urgentno i neophodno. I moguće.
Pappe je boravio u Torinu na poziv torinskog udruženja BDS koje je pokrenulo ekonomsku kampanju, boycott, disinvestment and sanctions (bojkot, dezinvestiranje i sankcije prema Izraelu) te univerzitetskog i studentskog pokreta Projekt Palestina. Govorio je pred brojnom publikom. Bilo je više od 500 slušaoca, a toliko je ostalo pred vratima prepune sale.
Izdvajamo par redova iz samog početka knjige Deset mitova o Izraelu.
“Palestina je uvijek bila zemlja izmedju rijeke i mora. I još je uvijek. Na njenu promenjljivu sudbinu nije uticala geografija vec demografija. Kolonizatorski pokret koji se ustoličio krajem 19 vijeka, sada predstavlja pola populacije i kontroliše drugu polovinu uz pomoć ideološke matrice rasizma i politike aparthejda. Mir nije pitanje demografskih promjena, niti ponovnog crtanja mapa: Mir je eliminacija postojeće ideologije i politike”
LIFEGATEU: Profesore Pappé, govorili ste o Nakbi-Katastrofi kao događaju “etničkog čišćenja” i dokumentirali ste postojanje PLANA D- Dalet plana (Akcioni plan izraelske vojske – Plan B iz septembra 1945, Plan iz maja 1946 i Plan Yehoshua iz 1948) ili kako su protjerivanja i masakri Palestinaca tih godina bili projektovani za stolom od grupe cionistički orjentiranih Izraelaca. Kako ostvariti taj “plan” danas, dok je u toku rat u Pojasu Gaze? Postoji li nešto od tog plana što je i danas aktuelno ?
PAPPE: Godinu 1948. palestinski Arapi su definirali kao “katastrofu”, tacnije Nakbu. Godinama kasnije uvijek su tvrdili da Nakba nikada nije završena. Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u toj priči, koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okoncana u decenijama nakon 1948. Temeljna ideja uvijek je ista: Izrael želi osvojiti nove teritorije, ali bez Palestinaca koji zive na njima. Ne mogu biti siguran da postoji plan poput Plana D iz tog vremena, ali koraci za konsolidaciju tog plana su isti. Prvo se stanovnici pojasa Gaze protjeruju sa sjevera na jug, zatim se predlaže prognati ih u Egipat, na Sinaj ili nagovoriti da odu u druge zemlje. Drugim riječima, zločini protiv čovječnosti dokumentirani 1948, nastavljaju se i danas.
Maurizio BONGIOANNI –LifeGateu
Prevod: Vesna ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
Izdvojeno1 sedmica
VESNA MEDENICA VRHOVNA PRESUDITELJKA IZVAN SUDNICE: SMS pravosuđe
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
INTERVJU1 sedmica
DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem
-
DRUŠTVO2 sedmice
DRŽAVA I FALSIFIKOVANE DIPLOME: U redu je to
-
DRUŠTVO3 sedmice
KO ĆE DA PLATI 300.000 EURA: Sječa direktora škola dolazi na naplatu