Povežite se sa nama

INTERVJU

Napad na Dubrovnik je bio besmislica

Objavljeno prije

na

Nakon burne vojno-političke karijere, Branko Mamula (89 godina), admiral flote (četiri generalske zvjezdice), provodi penzionerske dane u Tivtu. Mamula je Srbin, porijeklom iz Hrvatske. Kao mladić je bio partizan a nakon 1945. profesionalni oficir, napredovao do načelnika Generalštaba JNA (1979-1982). Nakon Titove smrti je od 1982. do 1988. jugoslovenski ministar odbrane.

Admiral Mamula je za Monitor objasnio svoje viđenje tzv. dubrovačke operacije iz 1991, AB revolucije, ratne pripreme SFRJ…

MONITOR: I nakon što ste se maja 1988. penzionisali, ostali ste u kontaktima sa vojnim vrhom. Da li ste 1991. diskutovali sa Veljkom Kadijevićem (1988. ste ga preporučili za svog nasljednika) o napadu na Dubrovnik?

MAMULA: O napadu na Dubrovnik ništa nisam prethodno znao. Sa Kadijevićem sam se razišao na važnim pitanjima upotrebe JNA i oružanih snaga u odbrani ustavnog poretka.

MONITOR: Što mislite o osvrtu na tzv. dubrovačku operaciju u Kadijevićevoj knjizi Moje viđenje raspada?

MAMULA: U svojoj knjizi Kadijević negira gotovo cjelokupno političko i vojno djelo građeno u Jugoslaviji. U svemu tome je sudjelovao, bezrezervno se slagao i na kraju preuzeo čelni položaj u vojsci izgrađenoj na konceptu koji negira. Borislav Jović u svom dnevniku Poslednji dani SFRJ 5. jula 1991. bilježi „kategoričke zahtjeve vojsci”. Kadijeviću zahtjeve nalažu Slobodan Milošević i Jović, a „Veljko ih bez ikakve diskusije prihvata”, da se glavne snage JNA trebaju koncentrirati na linijama: Karlovac – Karlobag na zapadu, Baranja – Osijek – Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu, kako bi se pokrile teritorije gdje žive Srbi, do konačnog raspleta. Da bi se izvršili postavljeni operativno-strategijski zahtjevi vojsci, Kadijević, u ideji manevra, predviđa da glavnim snagama JNA oslobodi Istočnu Slavoniju i produži napad k Zagrebu, Varaždinu i granici Slovenije. Na jugu zemlje „jakim snagama iz rejona Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve”, da bi sadjejstvovao snagama na pravcu Mostar – Split. Kako je poznato, napad JNA prema Varaždinu, Zagrebu i granici Slovenije nikada nije izveden. Operacija Mostar – Split bila je, u samoj zamisli, nerealna i besmislena. Došlo je do borbi kod Dubrovnika, što nije bila prvobitna namjera JNA. Plan je izmijenjen, trebinjsko-hercegnovska grupacija JNA je dobila zadatak da oslobodi Prevlaku i blokira širi rejon Dubrovnika. Stvarni objekat bila je Prevlaka, koja kontrolira ulaz u Boku kotorsku. Na Prevlaci su se nalazila glavna raketna skloništa i suvremena poligonska oprema za ispitivanje novih raketnih oruđa. Sve drugo, uključivo Dubrovnik, služilo je kompromitaciji JNA, Srbije i Crne Gore, koje su stajale iza nje.

MONITOR: Iz crnogorskoga rukovodstva su, naknadno, rekli kako ih je JNA obmanula tvrdnjom da se, prije ratnih sukoba, na Debelom brijegu nalazi „20.000 ustaša”. Ispade da su bili „naivni”. Što mislite o tome?

MAMULA: Kako je došlo do napada na Dubrovnik dijelom je otkriveno u presudama izrečenim pred Tribunalom u Hagu. Otvaraju se novi postupci. Predmeti su pred sudstvom i moraće se dalje raščišćavati slika događaja oko Dubrovnika. Među ostalim, odgovornost i drugih struktura rukovođenja i komandovanja, a ne samo vojske. U kritičnim ratnim uslovima u komandovanju JNA je bilo različitih utjecaja i situacija. Odluke su se donosile i na drugim mjestima složenog sistema rukovođenja i komandovanja a ne samo u vojnim štabovima i Generalštabu.

Neuvjerljiva je bila informacija da će Hrvatska napasti Crnu Goru i da se pripremaju jake vojne snage za operaciju na Boku kotorsku. Poznato je da Franjo Tuđman tokom ljeta 1991. još uvijek izbjegava šire sukobe sa JNA, da je sužavao front.

MONITOR: Crnogorsko rukovodstvo je 1991. objavilo kako bezrezervno podržava JNA. Da li bi se mogla desiti tzv. dubrovačka operacija da JNA nije imala takvu podršku zvaničnika Crne Gore?

MAMULA: Za utvrđivanje činjeničnog stanja i odgovornosti – sudske i političke – samovolje vojske i nesposobnosti da upravlja i komanduje svojim sastavima, biće neophodno objelodaniti dokumente koji će dokazati tko je odlučivao, naređivao na svim nivoima a ne samo borbenim sastavima. To je jedini put da se odgovori na pitanje: tko je donio odluku za napad na Dubrovnik. Vjerujem da ti dokumenti postoje. Danas JNA nema tko braniti, ali to ne bi smio biti razlog da samo ona ponese teret odgovornosti za događaje 1991.

Raspoloženje većine Crnogoraca bilo je za odbranu avnojevske Jugoslavije. Crnogorci su sudjelovali u njezinom stvaranju, u njoj su povratili državnost oduzetu 1918. a 13. jula 1941. mala Crna Gora digla je 35.000 boraca u odbranu od fašizma, više od bilo koje druge nacionalne zajednice u Jugoslaviji.

Kada je 1991. doveden u pitanje opstanak Jugoslavije, Crnogorci nisu mogli ostati mirni. Odziv na mobilizaciju bio je vrlo visok, jednako tako su se javljali dobrovoljci. Vrše se pritisci na političko rukovodstvo da se donese odluka. Dolazi i do nediscipline, raspojasanosti, čak i pobune. U toj situaciji izvršen je pokret jedinica JNA iz Crne Gore septembra 1991.

MONITOR: Da li je JNA, preko svojih moćnih političkih i obavještajnih poluga, dala podršku prevratu u Crnoj Gori u AB revoluciji 1988/89. godine?

MAMULA: JNA nikada nije dala podršku AB revoluciji. Od početka se cijenilo da je ona antijugoslavenska, bez obzira što su o njoj mogli misliti i od nje očekivati njeni nosioci u Srbiji i Crnoj Gori i drugdje. Promjene u SKJ bile su potrebne. Dolazeće, mlađe generacije, željele su to ishitreno i vrlo improvizirano izvesti. Milošević i ljudi oko njega u Srbiji vraćali su jugoslavensko društvo nazad sve do velikosrpskog programa. Vodeći crnogorski državni i partijski rukovodioci toga vremena u razgovoru s predsjednikom CK SKJ Stpom Šuvarom, dogovorili su se podržati Miloševića upravo očekujući od njega da se politički obračuna s Memorandumom SANU. No, Milošević je krenuo drugim putem, na izvoz AB revolucije. Floskulama o „jagnjećim brigadama” podigao je velike radne kolektive u Crnoj Gori i oborio uspješne i provjerene ljude. Crna Gora je pala u zagrljaj Miloševićeve Srbije. Mladi kadrovi, „junoše” kako su ih nazivali, ušli su u vrzino kolo a da najvjerojatnije nisu znali kuda ih to vodi. Trebalo im je vremena i gorko iskustvo, Jugoslavije i Crne Gore i vlastito, da to shvate. Zablude iz mladosti vodeće političke garniture, koje u historiji Crne Gore nisu bile ni prve ni jedine, završile su državnom pobjedom Crne Gore i otvorile novi stranicu njezinog razvoja.

MONITOR: Sredinom 1980-ih, za Vašeg mandata na čelu SSNO-a, promijenjen je prioritet odbrambenih priprema; sa plana S-1, odbrana od Varšavskoga ugovora i SSSR-a, na plan S-2, odbrana od NATO-a. Lako je uočiti da su se koncentracija i borbeni raspored snaga JNA iz Crne Gore i TO Crne Gore odigrali u 1991. na identičan način (iako u različitim okolnostima od planiranih) predviđenim u planu S-2. Kako to objašnjavate?

MAMULA: Informacija da smo sredinom 1980-ih mijenjali prioritete u ratnom planiranju, odbranu od Zapada (NATO-a) stavili u prvi plan umjesto Istoka (Varšavskoga ugovora), sasvim je netačna. Poslije 1968, kad su se za vrijeme intervencije Varšavskoga ugovora u Čehoslovačkoj uočile manjkavosti našeg ratnog planiranja, to se nikad nije ponovilo. Planovi su rađeni prema stvarnim opasnostima po bezbjednost zemlje. Sredinom 1980-ih napisao sam knjigu Savremeni svijet i naša odbrana i otvoreno izložio geostrategijski studij naše odbrane. Ovo se razmatralo na skupovima aktivnih i bivših vojnih izaslanika oba vojna bloka. Knjiga je ocijenjana kao temeljita analiza jedne specifične vojne doktrine kakva je bila naša jugoslavenska.

MONITOR: Prema onom što je dosad poznato, teritoriju NR/SR Crne Gore nije realno ugrožavao niti jedan spoljni agresor. Upotreba regruta i rezervista Crne Gore je bila predviđena samo za ratna djejstva na teritorijama drugih republika SFRJ. Molim za veoma precizan odgovor – da li je to tačno ili ne?

MAMULA: Ne može se govoriti o upotrebi vojnika i rezervista Crne Gore „samo za ratna djejstva na teritorijama drugih republika”. Vojni obveznici iz Crne Gore sudjelovali su u vojnim vježbama i manevrima na prostoru čitave Jugoslavije.Granice republika nisu bile ograničenje u vojnom planiranju u miru i odbrane zemlje u ratu. Ako se govori o ograničenjima, onda se to odnosi na prostornu strukturu Teritorijalne odbrane, ali ne i na njenu manevarsku strukturu. Ne može se tvrditi da Crnu Goru ne bi zahvatila ratna djejstva jednog ili drugog vojnog bloka. Na primjer, Varšavskoga ugovora u prodoru na Jadran i Sredozemlje iz Bugarske. Ili NATO-a u borbama na Balkanu da se što dublje obezbijedi od sovjetskih namjera prema Sredozemlju i Bliskom istoku, koje se povremeno bile vrlo aktualne.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo