Povežite se sa nama

DRUŠTVO

DVIJE I PO DECENIJE OD OBNOVE CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE: Ugrožena sa svih strana

Objavljeno prije

na

Kada je 31. oktobra 1993. godine, na Lučindanskom narodnom zboru na Cetinju, obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva njeni vjernici i poštovaoci nisu mogli ni pretpostaviti u kakvoj će se poziciji ona naći nakon dvije i po decenije i sa kakvim se sve problemima u međuvremenu suočavala u sopstvenoj državi.

,,Crnogorska pravoslavna crkva, po mom mišljenju, taj značajni jubilej proslavlja u ne lakšem položaju nego što je bila u vrijeme restauracije”, kaže istoričar Novak Adžić. ,,Ne samo danas, nego je dugo Crnogorska crkva marginalizovana u društvenim procesima i tokovima u Crnoj Gori. Predmet je raznih hajki i udara, pokušaja instrumentalizacije i manipulacije od strane režima, ali i raznih političkih subjekata. Problem je u Crnoj Gori što mnogi pokušavaju da od Crnogorske crkve naprave partijsku crkvu i sredstvo u službi svoje politike, grupnih i pojedinačnih interesa raznih mešetara. Tim tendencijama konstantno je izložena Crnogorska crkva, koja je u mnogo čemu diskriminisana u odnosu na uzurpatorski i monopolski položaj Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori” napominje Adžić.

U Crnoj Gori ima 571 crkva i oko 60 manastira. Svi su bili pojedinačno pravno lice sa sopstvenim matičnim brojem. Vlasnici su bili sela, bratstava, plemena, a manastiri u posjedu države Crne Gore. Mitropolija Srpske pravoslavne crkve bila je vlasnik samo Cetinjskog manastira, ribolova na Karuču, nekoliko livada na Cetinju, te pašnjaka i šuma na Lovćenu.

,,Od 1996. godine do danas, Beogradska patrijaršija je nezakonito upisala na sebe oko 12 kvadratnih kilometara crkvenoga zemljišta i većinu manastira i crkava. Samo u posljednjih dvanaest godina uspjela je da nezakonito na sebe upiše i manastir Ostrog sa okolnim zemljištem i dobije dozvolu da gradi turistički kompleks na državno-crkvenome zemljištu manastira Gradište u Buljarici, površine 25 hektara. Dalje da ne ne nabrajam, jer je ovo dovoljno da se svaki Crnogorac zabrine za budućnost zemlje, u kojoj jedna okupaciona tvorevina, koja se ustremila na ustavni poredak Crne Gore, uživa i stiče beneficije kao da je ona država”, kaže Stevo Vučinić, potpredsjednik Savjeta Mitropolije Crnogorske pravoslavne crkve.

Prema njegovim riječima, državna administracija svakodnevno trguje državnom i plemenskom zemljom za račun i u korist Srpske crkve.

,,Isplaćuje njenim sveštenicima visoke svote novca za sopstvenu imovinu da bi na njoj Srpska crkva gradila opštinsku infrastrukturu, posebno na našem primorju. Takav odnos se može kvalifikovati kao krivično djelo sticanja protivpravne imovinske koristi u ime Beogradske patrijaršije, podstaknuto korupcijom”, smatra Vučinić.

On svoje navode potkrepljuje odlukom Osnovnog suda u Kotoru, koji je nedavno presudio da se Srpskoj crkvi plati 2,8 miliona eura za zemlju izuzetu 1988. godine crkvi Svete Petke, čiji je vlasnik budvanska Opština.

,,Na temelju čega je sud presudio da je Srpska crkva vlasnik paštrovske imovine i na temelju čega je prihvatio njenom pravnom zastupniku da bude stranka u postupku pred tim sudom, a u pitanju je državna imovina, nije nam jasno. A tek nam nije jasno na temelju kojeg zakona je presudio da je vlasnik budvanske imovine Srpska crkva. O ovim nezakonitim poslovima zaštinik državne imovine se ne očituje, ni pismeno ni usmeno”, kaže Vučinić ,,Uz to, Mitropolija SPC na Cetinju, u saglasju sa budvanskom administracijom, uspjela je da u novom urbanističkom planu budvanske Opštine zemljište paštrovskog manastira Gradište u Buljarici, koje je u državnom vlasništvu, prekvalifikuje kao vlasništvo Beogradske patrijaršije. Na njemu su urbanisti planirali izgradnju poslovno-stambenih objekata, turističkih vila i hotela u vlasništvu Srpske crkve. Taj manastir, kao i svi drugi, osim Cetinjskog, koji je bio državno sjedište, uvijek su bili isključivo u vlasništvu plemena na čijoj su se teritoriji nalazili”, objašnjava Vučinić.

Poslije Drugog svjetskog rata, pleme kao pravna kategorija je ukinuto, a plemenska imovina postala je vlasništvo države. To je u slučaju Gradišta pravno potvrđeno na prvom posljeratnom izlaganju katastarskih operata. Pod tim imenom, kao pravnom licu, izdato mu je rješenje kojim se potvrđuje njegovo vlasništvo od starine na ukupnoj površini od 203.097 metara kvadratnih. Dokaz: listovi nepokretnosti katastarskih opština Buljarica I i II. Dodijeljen mu je i matični broj 9200360021259, koji ga kvalifikuje kao pravno lice u državnom vlasništvu. U takvom vlasničkom statusu ostao je do danas, uključujući i sva njegova pokretna i nepokretna dobra.

Vučinić kaže da sveštenici Srpske crkve u Crnoj Gori u sprezi sa „korumpiranom opštinskom i državnom administracijom otimaju državnu i plemensku imovinu i prodaju je za račun Srbije i Republike Srpske, i u vrećama novac iznose van zemlje”. A, na primjer, samo crkvena imovina u Paštrovićima, kojom oni trguju, po sadašnjim cijenama zemljišta na Crnogorskom primorju, vrijedna je oko milijardu eura.

Poseban problem Crnogorske crkve je finanisiranje od strane države. Ona godišnje dobija 54.000 eura, kojima se servisira cijela Crkva.

,,Druge crkve, uključujući Srpsku i vjerske zajednice, iz toga istoga budžeta, dobiju hiljadu dvije manje. Ali zato dobijaju enormna sredstva od vani, i matičnih država. Recimo, samo Budimljansko-nikšićka eparhija Beogradske patrijaršije prije dvije godine dobila je od države Srbije milion eura. O basnoslovnim prihodima koje Beogradska patrijaršija stiče iz manastira Ostroga i nezakonite prodaje državno-crkvenog zemljišta na primorju da ne govorim. Na temelju tih činjenica, upoređujući Crnogorsku crkvu sa Beogradskom patrijaršijom u političkom, duhovnom i finansijskom smislu, lako je utvrditi i zaključiti koliko je bijedan položaj Crnogorske crkve u sopstvenoj državi”, ističe Vučinić.

Novak Adžić konstatuje da su se diobe u crnogorskom društvu odrazile i na Crnogorsku crkvu u tom smislu da ona danas ima u realnosti manje podrške nego što je imala od svog obnavljanja 1993. i u potonjoj deceniji XX vijeka.

“Crnogorska crkva je ugrožena na razne načine i treba sve preduzeti da popravi svoj položaj i pojača svoju misiju u crnogorskom društvu i religijskom životu Crne Gore, jer je ona važan činilac crnogorskog nacionalnog identiteta, slobode i nezavisnosti Crne Gore. Nadam se srećnijim i boljim, progresivnijim danima za Crnogorsku pravoslavnu crkvu želim da ona odoli svim izazovima i iskušenjima. Čestitam joj značajan jubilej na dobro Crne Gore i Crnogoraca i međunacionalne i međuvjerske harmonije u našoj državi”, kaže Adžić.

Za Amanet 7000 potpisa

Polovinom marta u Podgorici je Koordinacioni tim za praćenje sprovođenja peticije za poništenje svih nezakonitih upisa Srpske pravoslavne crkve nad crnogorskim manastirima i crkvama i njihovo vraćanje u vlasništvo državi Crnoj Gori organizovao skup potpisnika podrške peticiji. Skupu, pod simboličnim nazivom Amanet, prisustvovalo je više stotina ljudi.

Glavni cilj potpisivanja peticije, kako je tada objasnila rediteljka i predsjednica Savjeta građanske peticije Amanet Ana Vukotić, nije da se crkve daju Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi na upravljanje, nego da se vrate stvarnom vlasniku – državi Crnoj Gori, koja je bila vlasnik svih manastira i crkava prije 1918. godine kada je neustavno ukinuta i crnogorska država i crkva.

O tome šta se do danas postiglo peticijom Ana Vukotić kaže:

– Građanska peticija Amanet sakupila je više od 7000 potpisa koji su deponovani u Centralnoj banci Crne Gore. Nakon sakupljenih potpisa, obavljen je niz razgovora. Uputili smo pismo predsjedniku Skupštine Crne Gore, ministru pravde, ministru za ljudska i manjinska prava, svim poslaničkim klubovima i predsjedniku države, u kojem tražimo saradnju kako bismo zajedničkim snagama u skupštinsku proceduru stavili Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti, čiji se član 52 direktno odnosi na zahtjeve peticije Amanet. Do danas nijesmo dobili niti jedan zvaničan odgovor, ali, kako smo svjedoci posljednjih mjeseci, Amanet je u velikoj mjeri doprinio aktuelizovanju ove važne teme za crnogorsko društvo.

Ministar za ljudska i manjinska prava obavijestio je javnost da se posvećeno radi na izradi zakona i da će on biti donesen, ako ne do kraja ove godine, onda početkom sljedeće.

Sama predaja potpisa je formalna stvar, jer Amanet već u velikoj mjeri ispunjava svoju misiju. Sa velikom odgovornošću prema potpisnicima peticije očekujemo da Zakon o slobodi vjeroispovijesti na najbolji način uredi odnose države i vjerskih zajednica u skladu sa evropskim standardima.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo