Ratni huškači dobijaju plakete, prestižne državne nagrade, kreiraju kulturne politike, dijele lekcije u medijima, izdaju knjige, biraju se u institucije. Ne zato što je zaboravljena njihova ratnohuškačka uloga devedesetih. Upravo suprotno, to im je referenca

Skoro 34 godine je od napada na Dubrovnik. Crna Gora deklarativno stremi ka Evropi, Milan Stojović, uzdanica ratnohučkačkog novinarstva devedesetih, opet je mjera profesionalizma. On je na proslavi jubileja RTV Nikšić, 17. septembra, održao lekciju novom rukovodstvu tog medija. Ne sviđa mu se što nema ćirilice. Ni u programu medija kojim je rukovodio devedesetih, ali ni na plaketi kojom je koji minut ranije nagrađen od strane gradskih vlasti i aktuelnog rukovodstva RTV Nikšić.

„Bio bih mnogo srećniji da je ova plaketa ispisana ćirilicom“, njegove uvodne riječi prekinuo je gromki pljesak iz sale. U prvom redu gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević. Pokraj govornika aktuelni direktor RTVNK Nikola Marković.

„Ja sam 1995. otvorio RTV Nikšić na ćirilici i sa guslama“, nastavio je samozadovoljno Stojović. Opet pljesak. „Vi ste otvorili novi studio uz simfonijski orkestar i na latinici. Ali nadam se da će doći vrijeme da se za ćirilicu nađe mjesta u vašem programu. Ta ćirilica ne može da smeta evropskom putu na koji smo se usmjerili, jer smo mi bili Evropa i prije te Evrope“. U nastavku je Stojović održao odu srpskom jeziku, posprdao se malo Englezima jer ne mogu da smisle pismo jedno slovo jedan glas i pohvalio nikšićke profesore Gimnazije koji su svojevremeno odbili da predaju crnogorski jezik. „Kao profesori u Bjelopavlićima za vrijeme Austrougarske“, zaključio je u starom maniru.

Samo dva dana ranije, Stojović, u čije su vrijeme mediji kojima je rukovodio objavljivali naslove tipa „Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva“, izabran je u uredništvo struke Mediji i novinarstvo u okviru „Enciklopedije Crne Gore“- Projekta CANU .

„Redakcija je usvojila predlog urednika struke Medi j i i novinars tvo, Buda Simonovića i donijela Odluku o imenovanju uredništva struke Medi j i i novinars tvo. Imenovani članovi uredništva ove struke su: Budo Simonović, urednik struke, Milan Stojović, novinar i Adem Ado Softić”, navodi se u saopštenju CANU iz 15. septembra ov godine.

Simonović će tako pod pokroviteljstvom CANU u Enciklopediji Crne Gore predstaviti istoriju crnogorskog novinarstva. Da se po njemu ravnamo.

Zbog imenovanja Stojovića od strane CANU i njegovog govora na jubileju RTVNK oglasili su se crnogorski PEN centar i Fakultet za crnogorski jezik.

„Čovjek koji je s naslovnih strana Nikšićkih novina raspirivao ratnu mržnju i veličao agresiju – uz parole poput ,Crnogorac uz Srbina rješavaće muke Knina’, ‘Život damo, Krajinu ne damo’, ‘Ići ćemo ako treba kroz pobjede do Zagreba’ – danas je od strane lokalne javne televizije i vlasti dobio plaketu i priliku da, umjesto suočavanja s prošlošću, ismijava crnogorski jezički i kulturni identitet”, saopštili su i podsjetili da je Stojović devedesetih na Radiju Nikšić zabranjivao emitovanje crnogorskih, hrvatskih, bosanskih, pa i američkih pjesama, davao otkaze zapošljenima koji na to nijesu pristajali, a u programu javno čitao imena ljudi koji nijesu htjeli da idu u rat. Ocijenili su da „isticanje ovakve figure predstavlja normalizaciju ratnohuškačke retorike i opasnu poruku budućim generacijama“.

Saopštili su da je posebno sramotno to što je Stojović imenovan u redakciju Enciklopedije Crne Gore: „Umjesto da čuva naučnu vjerodostojnost i kritičko pamćenje, državna akademija ovim činom nastavlja biti saučesnik u rehabilitaciji ratne propagande i pretvara se u dekor za povratak ideologija devedesetih”.

Iz CANU nijesu obrazlagali kojim su se kriterijumima vodili kada su Stojoviću omogućili ovu poziciju, no očigledno je da je u toku renesansa ratnih huškača. Dobijaju plakete, prestižne državne nagrade, kreiraju kulturne politike, dijele lekcije u medijima, izdaju knjige, biraju se u institucije. Ne zato što je zaboravljena njihova uloga devedesetih, već upravo zbog nje.

Stojović se na jubileju RTVNK nije pojavio iznebuha. Posljednjih nekoliko godina vidno je prisutan u javnom životu kao gost i analitičar medija koje gravitiraju dijelu vlasti bivšeg Demokratskog fronta – RTVNK, Gradska , Prva TV… Urednik je i priređivač knjige Ime crnogorsko, prezime srpsko, Momira Bulatovića, koja je promovisana u Sabornom hramu u Podgorici u maju ove godine. Tom prigodom govorio je između ostalih lider DNP Milan Knežević. Moderator je bio protojerej Predrag Šćepanović.

Stojović ni prije dolaska nove vlasti nije bio baš u zapećku. U ime Privredne komore Crne Gore 2006. godine našao se u organizaciji regionalnog skupa „Prijatelji i partneri“, kao promoter regionalnog pomirenja i povezivanja.

I nije Stojović jedini ratni propagandist iz devedesetih kome ide dobro. Tu je, Emilo Labudović, novinar i urednik u Televiziji Crne Gore devedesetih, perjanica patriotskog novinarstva, čiji su ratnohuškački TV dnevnici nadaleko bili poznati.

Nakon što je proveo četiri mandata kao poslanik u crnogorskom parlamentu, Labudović je 2017. postao direktor Srpske kuće. Vlada Srbije izdvojila je iz budžetske rezerve oko 3,4 miliona eura za gradnju Srpske kuće u Podgorici. Labudović je jedan od osnivača te ustanove. Među osnivačima su i potpredsjednik Vlade Budimir Aleksić, ministar Slaven Radunović, predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović, svježi dobitnik Trinaestojulske nagrade Bećir Vuković, bivši poslanik Strahinja Bulajić, Novica Đurić, Gojko Raičević urednik portala IN4S… Tu su bili i rektor crnogorskog Univerziteta (UCG) Vladimir Božović, protojerej Nikola Marojević, još jedan dobitnik Trinaestojulske nagrade, i kratko član Upravnog odbora UCG. Podnio je ostavku, nakon reakcije jednog dijela javnosti. „Iz ličnih razloga“, naveo je.

U Srpskoj kući je za 1. oktobar ove godine najavljena „velika konferencija sabranja srpskih medija u Crnoj Gori”, pod nazivom „Mediji u rasejanju – čvrsta spona sa maticom”.

Neki od njenih osnivača među kojima i Emilo Labudović izabrani su 2023. godine u Savjet Narodne biblioteke Radosav Ljumović. Osim Labudovića izabrani su i Bećir Vuković i Novica Đurić. Vuković, koji je ove godine ovjenčan Trinaestojulskom nagradom, javnosti je poznatiji po negiranju crnogorske nacije, nego po poeziji, o čemu je Monitor već pisao.

Otkako su Labudović, Vuković i Đurić, u Savjetu Narodne biblioteke, program je obogaćen u skladu sa njihovim senzibilitetima. Za ovaj vikend je eto najavljena promocija knjige poezije Marka Kovačevića, nikšićkog gradonačelnika poznatog po govoru mržnje. Prethodno je u programu bio Ćiriličnik.

Osnivači Srpske kuće okupljaju se i na portalu IN4s, čiji je urednik i direktor Gojko Raičević. Tu Labudović ima posebno kolumnističko mjesto. Portal je mjesto gdje se često može pročitati govor mržnje, antievropske retorike, i naravno slavljenja srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegove politike. I njegovih izvođača u Crnoj Gori.

„Otkad postoji mit o ‘djeci noći’ postoji i mit o njihovim uništiteljima. O neustrašivim borcima, naoružanim krstom, koji zubljom istine, one prave, zalaze u njihove katakombe i istjeruju ih na svjetlo. Ovih dana, to svjetlo koje još uvijek brani da sumrak ledenog sjevera pokrije vidike, u svijetu visoko drže tek nekoliko državnika. Među njima, Aleksandar Vučić, koji, svidjelo se to nekome ili ne, ne da da Srbija potone u bezumlje, u ludilo bratoubilačkog rata, u bezdan sveopšteg privrednog i socijalnog rasula“, piše o situaciji u Srbiji Labudović u posljednjoj kolumni na tom portalu. Nazivajući one koji ustaju protiv Vučićeve vladavine između ostalog i „kopiljanima“. Kao nekad. U pola osam.

Na istom portalu, kolumnista je i Perica Đaković, revnosni izvještač sa dubrovačkog ratišta. Njegove kolumne prenose i objavljuju i drugi brojni portali sličnog profila, Borba, 083, Adria….

U jednoj od svježijih kolumni Đaković se osvrnuo na nezakonito uklanjanje spomenika, među kojima je i onaj Pavlu Đurišiću u Zaostru: „Mi ovdje nažalost prekopavamo naše nebeske njive i ne dozvoljavamo likovima koji su se odavno pomirili tamo negdje na nebu ili pod zemljom, da imaju svoj zasluženi spokoj. Mi preoravamo njihove njive i postavljamo se u ulogu sudije koji od njih zaslužuje da ima svoju bistu, spomenik, i sjećanje zaslužno ili ne u narodu. Dijeleći njih mi dijelimo sebe, naša borba sa vjetrenjačama i dalje traje”.

Đaković je još u vrijeme bivše vlasti imenovan za direktora Televizije Herceg Novi. Na toj je televiziji dugo vodio emisiju U Žiži, a danas je redovan gost i analitičar te televizije. U jesen prošle godine izdao je knjigu tendencioznog naziva „Svjedočanstvo jednog vremena (Tumarajući oko Vlade dobismo IB(A)RA)“, koja je promovisana u bašti Gradskog muzeja Mirko Komnenović u Herceg Novom. Prethodno je prigodno izdao knjigu „Morački jasnovidac, Razgovori ugodni sa blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem”.

Uzlet perjanica ratnohuškačkog novinarstva iz devedesetih nije nikakvo čudo u zemlji u kojoj dio vlasti i mitropoliti Srpske pravoslavne crkve otvoreno veličaju ratnog zločinca i četničkog komandanta Pavla Đurišića i četničku ideologiju. Ili javno žale za Đukanovićem iz devedesetih, koji je mrzio šahovnicu. Njihova vremena.

Milena PEROVIĆ

Đukanović nije imao priliku da se u sudnici brani od mnogobrojnih privatizacionih afera i optužbi za korupciju. Pojavio se kao oštećeni. To je naša fenomenologija

Uprkos višedecenijskim najavama, bila je to izuzetno rijetka slika: Milo Đukanović u sudnici. Ali, na ročište zakazano u Osnovnom sudu u Podgorici bivši predsjednik i premijer pojavio se kao oštećeni. Tužilac u sporu protiv države, odnosno njene Agencije za sprečavanje korupcije (ASK).

“ASK je odluku, kojom je utvrdila da je (Đukanović) prekršio Zakon jer nije prijavio uvećanje imovine od 16.741 eura, donijela s nedvosmislenom namjerom da se njegova ličnost prikaže kao kriminalna, bahata i nedostojna funkcije i ugleda koji uživa u društvu i državi”, navedeno je u tužbi koju, kao advokat, zastupa prva sestra Ana Đukanović.

Počasni predsjednik DPS je pojasnio: “Grozno sam se osjećao zbog odluke ASK da sam prekršio Zakon, jer je ta odluka donesena u cilju da se predstavim kao čovjek nedostajan funkcija predsjednika i premijera koje sam obavljao”. Dodatno, da opravda traženih pet hiljada naknade zbog povrede ličnosti, požalio se sudu: “Tokom 30 godina bavljenja politikom, ja sam izgradio integritet da mogu da podnesem udarce, da funkcionišem i obavljam posao. Ali, takvi ataci i udari naravno da utiču na mene kao ličnost i da oštećuju tu ličnost”.

U pomenutoj tužbi još je navedeno da je ASK u više navrata nezakonito postupala prema Đukanoviću, te da je on, kao predsjednik i premijer tokom dvije i po decenije, svoje dužnosti obavljao časno, savjesno i s najvišim stepenom odgovornosti.

Lako se sjetiti makar jednog primjera.  Doduše, Mlo Đukanović je tada bio samo poslanik.  Da prekrati vrijeme osnovao je firmu Capital invest u kojoj je bio vlasnik, direktor i ovlašćeno lice. Obrtni kapital obezbijedio je u Londonu, kreditom kod Pireus banke. Malo mu je pomogao Duško Knežević a obojica su isprva tvrdila da je kredit odobren bez kolaterala, na osnovu međunarodnog ugleda zajmoprimca.

Isprva je problematizovana činjenica što je Đukanović bio poslanik i čelnik privatne firme. A to je, prema tada važećem Zakonu o sprječavanju konflikta interesa, bilo nezakonito i kažnjivo.  Komisija za sprječavanje konflikta interesa (preteča ASK-a) odlučila je: „Đukanović nije prekšio zakon iako ga nije poštovao“.

Prošlo je desetak godina, Đukanović i Knežević su se razišli. Vlasnik Atlas grupe, sadašnji pritvorenik u Spužu, učinio je javnim ugovor jedne od njegovih kiparskih firmi sa Pireus bankom iz koga se vidi da je ta kompanija založila depozit od 1,5 miliona eura kao obezbjeđenje za Đukanovićev kredit.

Onda je Đukanović pojasnio da novac na računu njegovog jemca nije Kneževićev, već dvojice njegovih pravih prijatelja. Da prekrati nagađanja, javnosti se obratio Dušan Ban. „Odgovorno izjavljujem da sam, skupa, sa svojim drugom i poslovnim partnerom Željkom Mihailovićem, sklopio ugovor o investiranju sa firmom Comstel Duška Kneževića, kojom prilikom mu je prebačeno na račun milion i po eura. Uz našu saglasnost taj novac je upotrijebljen kao kolateral za pomenuti kredit…“. Još se Ban požalio: „Od tada je prošlo 11 i po godina i mi do sada nijesmo dobili svoj novac u cjelini…”.

Ban je propustio da kaže najvažnije, odgovorio je Knežević, „da je to zapravo Đukanovićev novac koji su oni u Švajcarskoj držali na svoja imena”. Posrnuli biznismen još je ustvrdio kako mu je Đukanović objasnio da su to „pare od tranzita cigara i poslova koje su zajedno obavljali“. I da je on novac vratio: „Ja sam mu donio 1,5 miliona keša, koji je svakako bio njegov. U jednom momentu je počeo da se ne sjeća, jer je mislio da je to donacija za DPS“.

Nije pravosuđe u toj prepisci našlo ništa neobično ili inspirativno. A nas priča može odvesti u nekoliko pravaca.

Jedan je Prva banka. Nizom berzanskih transakcija početkom vijeka, vlasnik nekadašnje Nikšićke banke postao je Milov brat Aco Đukanović. Preimenovao je banku i krenuo u osvajanje finansijskog tržišta. Pokazalo se da je to bila rizična operacija. Koristeći novac dobijen od Pireusa za kupovinu 12.000 akcija Prve po nominalnoj cijeni (127 eura), Milo mu se, među akcionarima banke, pridružio 2007.

U ljeto naredne godine, Capital invest prodaje dio akcija za 1,55 miliona, po cijeni pet puta većoj od nabavne, i vraća londonski kredit. Akcije je kupila firma registrovana na istoj adresi kao Milov Capital i Acove Republički zavod za urbanizam i planiranje i Invest Nova, a novac za transakciju obezbijeđen je kreditom Prve banke. Dese se takve slučajnosti. Važeći domaći propisi i međunarodne preporuke zabranjuju bankama da kreditiraju kupovinu svojih akcija. Ali, nadležne u Crnoj Gori to nije podstaklo na akciju.

Ostatak akcija od Mila je kupio Aco, 2013. godine, za približno million eura.

Krajem 2008, Vlada Mila Đukanovića spasila je banku braće Đukanović kreditom od 44 miliona eura. “Činjenice rodbinskih odnosa mojih ili bilo kog drugog predstavnika vlasti sa nekim od akcionara Prve banke ili bilo kog drugog bankarskog subjekta ne smiju biti razlog da ta banka ima neravnopravan položaj na tržištu…”, obrazlagao je tadašnji premijer.

Kada je došlo vrijeme za vraćanje prve rate pozajmice, desila se čak i za crnogorske prilike neobična operacija. Vlada Igora Lukšića je sa računa državnog trezora uplatila jedan milion na račun Prve banke, u korist njenog klijenta Regionalni vodovod Crne Gore. Isti iznos, praktično u istom trenu, Prva banka uplaćuje na račun državnog trezora. Pa još jednom. I opet… Identične transakcije su ponovljene 11 puta za nepunih pola sata 13. marta 2009. Prva rata je vraćana, pa akcionari Prve  nijesu izgubili svoje akcije. I niko nije pominjao „neravnopravan položaj na tržištu“. Podnijete krivične prijave (više njih) nijesu podstakle Državno tužilaštvo da procesuira kontroverznu operaciju.

Dok je Aco pomagao Milu da postane „bankar“, Milo je pomagao Acu da postane građevinski investitor.

Ukratko: Vlada Mila Đukanovića 2008., je održala licitaciju za prodaju placa na kome se nalazi limenka Uprave policije. Na licitaciji je pobijedio Aco, kome je potom Milova Vlada  višestruko uvećala spratnost predviđenih objekata na kupljenom placu. Počinje svjetska ekonomska kriza, investicije staju, a Vlade Đukanovića i Lukšića kasne sa oslobađanjem prodate lokacije, zbog čega Aco konačno stiče osnov za tužbu… Spor počinje 2012. kada Aco traži da mu država, zbog neispunjenja obaveza, isplati šest miliona eura. Stvar je došla i do Vrhovnog suda, pa se suma koju su poreski obveznici isplatili premijerovom bratu popela na 10,5 miliona eura.

Deset i po miliona eura. A pravosuđe je dozvolilo da afera Limenka ode u zastaru 2018. godine. Doduše, braće Đukanović nije bilo među osumnjičenima.

Dok je Đukanović opisivao duševne bolove ¸koje mu je nanio ASK, javnost se  bavila zastarom još jedne velike privatizacione afere. Ovako je o tome slušaoce obavijestio Radio Slobodna Evropa (izvodi iz izvještaja):

Državni Crnogorski Telekom je 2005. godine prodat Mađar telekomu za 114 miliona eura. Komisija za hartije od vrijednosti SAD-a (SEC) pokrenula je 2011. tužbu protiv čelnika Mađar telekoma, zbog optužbi da su tokom privatizacije u Makedoniji i Crnoj Gori podmićivali zvaničnike.

Mito u slučaju Crne Gore, od 7,3 miliona eura, utvrdio je SEC, plaćen je preko četiri lažna konsultantska ugovora “preko sestre najvišeg zvaničnika Vlade”, kako je tada navedeno. (Niko nije imao dilemu o kome se radi – prim. Monitora).

Američka ambasada u Crnoj Gori je marta 2014. saopštila da je njihova Komisija za hartije od vrijednosti došla do dokaza da je u aferi Telekom došlo do koruptivnih radnji. U aprilu 2015. crnogorsko tužilaštvo dobilo je iz SAD dokumentaciju o aferi Telekom. Naredne četiri godine tužioci su tvrdili da se čeka prevod…

I bi šta bi.

Slične priče mogli bi ispričati i o zločinima iz 90-tih (Rat za mir, deportacije izbjeglica iz BiH), švercu/tranzitu cigareta (afera Nacional…), kreditnim garancijama za KAP, odluci Milove Vlade da se koncesije za gradnju malih elektrana povjeri njegovom sinu Blažu, ulozi dijela porodice Đukanović u aferi Avala (privatizacija popularnog budvanskog hotela), mreži Đukanovićevih ofšor kompanija otkrivenoj u Pandora papirima (ta istraga, navodno, traje).

Drugi krak vodio bi nas ka nezakonitom finansiranju DPS (Đukanović je to opisao kao „interesnu dobrovoljnost“ dijela ovdašnjih biznismena, dok Knežević  kaže „reket“), nezakonitom prikupljanju glasova (afera snimak: zasposlimo jednog našeg – dobijemo četiri glasa)…

Ipak, Đukanović nije još imao priliku da se u sudnici brani ataka i udara. Pojavio se kao oštećeni. To je naša fenomenologija pravde.

Zoran RADULOVIĆ

Napušteni hotel Falkons kompanije Bemax primjer je kako su ambicije investitora i vlasnika zemljišta nadmašile njihove mogućnosti. Kada će ovaj hotel primiti prve goste i stanare nije poznato. Ni šta će država ili opština preduzeti da natjera ovog i druge investitore da dovrše svoje građevine

Započet u jesen 2017. godine, hotel neobičnog naziva Falkons, što bi u prevodu značilo – hotel Sokolovi, smješten uz šetalište na Slovenskoj obali, u neposrednoj blizini zgrade gradske Pošte, nije završen, a ne zna se ni kada će to biti. Ružna betonska građevina ogromnih gabarita, sa svojih 14 nadzemnih etaža predstavlja do sada najveću vizuelnu i urbanističku degradaciju turističkog centra. Agresivnom arhitekturom i masivnim “krilima” Falkons je zauvijek zazidao jedinstvenu vizuru prema moru, koja se otvarala na ulazu u Budvu, od prvih gradskih semafora.

Hotel je izgrađen na parcelama UP 16.5 i 16.3 ukupne površine 4060 kvadrata, u zahvatu DUP Budva centar, koje su u vlasništvu budvanskih porodica. Vlasnici su sa investitorom, podgoričkom kompanijom S&I Invest DOO, zaključili ugovor o zajedničkom ulaganju radi izgradnje hotela.

Osnivač i stopostotni vlasnik firme S&I Invest je podgorička kompanija Bemax.

Zašto moćni Bemax kasni sa završetkom velelepnog hotela, nije poznato. Razlozi možda leže u promijenjenoj političkoj situaciji u zemlji zbog koje je najveća građevinska firma u zemlji posustala, izgubila podršku i beneficije. Ili je problem u megalomaniji, predimenzioniranoj gradnji kako bi  apetiti svih učesnika u zajedničkom investicionom poduhvatu bili namireni.

Planirana investicija, zvanično, vrijedna je oko 26,5 miliona eura.

Gotovo je nevjerovatno da je na parceli površine 4 hiljade kvadrata, u skladu sa DUP-om Budva centar i izdatim UTU, moguće izgraditi objekat ukupne površine oko 20.000 kvadrata. Sa oko 9.000 kvadrata podrumskog prostora pride, izgrađeno je više od 30.000 kvadrata betona, gvožđa i stakla nadomak morske obale.

Građevinsku dozvolu za gradnju luksuznog hotela sa pet zvjezdica, u avgustu 2017. potpisao je ministar Pavle Radulović. Autori idejnog projekta hotela Falkons su profesor Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, Branislav Mitrović i arhitektica Jelena Kuzmanović.

Prema podacima iz građevinske dozvole objektat se sastoji iz pet odvojenih cjelina, tri hotela, prizemlja i podzemne garaže. Tri zasebne hotelske zgrade visoke spratnosti nakalemljene su na zajednički postament visokog  prizemlja. Tri hotela za tri suvlasnika. Centralni, najviši dio, sa 14 nadzemnih etaža pripada Bemaxu, dok su dva odvojena krila “Sokola” sa 10 i 8 spratova namijenjena vlasnicima zemljišta.

Različite arhitektonske forme  zastupljene su na zgradi hotela. Od ogromnih kamenih kolonada prema moru, postavljenih na ivicu katastraske parcele, i bukvalno na šetalištu od koga nema ni metar odmaka, pa do razigranih betonskih krila Sokola koji streme ka nebu.

Hotel će raspolagati sa većim brojem lokala, restorana, velikim reprezentativnim kongresnim centrom sa nekoliko povezanih sala. Na krovovima tri hotela planirana su tri otvorena bazena. Za svakog po jedan.

Prema rješenjima iz DUP-a Budva centar-izmjene i dopune, upisana spratnost na navedenim urbanističkim parcelama je 7 etaža.

Najveću štetu gradu i korist investitorima donijela je nezakonita odrednica iz koruptivnog plana DUP Budva centar, o preporučenoj spratnosti. Ona podrazumijeva da je planom navedeni broj etaža samo preporuka, te da svako može da gradi kako i koliko želi. Na taj način je Budva urbanistički uništena. Ova priča i dalje funkcioniše, 17 godina nakon donošenja plana, čija je važnost po svim propisima odavno istekla.

Betonska gromada nebodera Falkons i mnoge višespratnice u centru Budve, neprilagođene mediteranskom podneblju, sagrađeni su na zemljištu koje je bilo u vlasništvu mještana. Budvani snose veliki  dio odgovornosti za urbanističku devastaciju Budve i gradnju velikog broja kula i solitera.

Zanimljivo je da je Opština Budva privremeno oslobodila investitora, S&I Invest, plaćanja naknade za komunalno opremanje građevinskog zemljišta, pod izgovorom izgradnje hotela kategorije 5 zvjezdica. Međutim, u hotelu Falkons nisu imuni na prodaju jednog broja apartmana privatnicima. Vlasnici smještajnih jedinica, kojih prema projektu ima oko 250, prodaju apartmane na tržištu nekretnina. Time je rijetkim srećnicima omogućeno da na obali mora, u centru Budve, postanu vlasnici stanova koji se evidentiraju kao apartmani ili hotelske sobe a da pri tom investitor ne plati pripadajuće komunalije jer je prijavljen kao ekskluzivni hotel visokih standarda.

Hotel Falkons je markentinški promovisan kao prvi hotel na budvanskoj rivijeri, poslije Splendida u Bečićima, koji će biti kategorisan sa pet prestižnih zlatnih zvjezdica.

Na zvaničnom sajtu Bemaxa navodi se da je hotel i nakon osam godina i dalje u fazi gradnje. Da su betonski, zidarski i armirano-betonski radovi završeni u potpunosti, ali da su unutrašnji zanatski radovi na samom početku, odnosno na nivou od 17 odsto.

U izdatoj građevinskoj dozvoli navedno je upozorenje po kome investitoru prestaje pravo gradnje po izdatoj dozvoli ukoliko ne započne građenje objekta u roku od dvije godine od dana izdavanja. Rok za završetak gradnje mnogo je fleksibilniji, kao da je građevinska dozvola značajnija od samog objekta.

Prema članu 43 novog Zakona o izgradnji objekata investitor je dužan da završi građenje objekta u roku od pet godina od dana izdavanja građevinske dozvole.​​

Ako ne završi dužan je da do završetka građenja objekta, plaća godišnju naknadu za svaku započetu godinu prekoračenja roka, na osnovu predračunske vrijednosti objekta, kao i da kontinuirano održava gradilište do pribavljanja upotrebne dozvole.​​

Međutim, investitori koji grade u turističkim područjima i ovdje imaju izuzeća zbog ograničavanja građevinskih radova tokom turističke sezone. Zakonom propisan rok do kojeg gradnja obejkta mora biti završena, produžava se srazmjerno vremenu ograničenja gradnje.

U slučaju gradnje hotela Falkons, svi zakonom propisani rokovi o okončanju gradnje i stavljanju hotela u turistički promet su prekoračeni. Zakon se  ne primjenjuje. Ne samo u vezi završetka gradnje Bemaksovog hotela, koji kao građevinsko ruglo stoji u srcu turističke metropole, nego i u drugim sličnim slučajevima.

Slika nezavršenog hotela Falkons, gigantske građevine, posađene pored mora, predstavlja sublimaciju svih urbanističkih promašaja jedne vlasti, jedne generacije Budvana i njihove pohlepe, koji su omogućili da se grad pretvori u megalopolis kula i solitera, grad nebrojenih turističkih apartmana, koji najveći dio godine zvrje sablasno prazni.

Prostor Budve opterećuju glomazne grdosije u izgradnji koje su zaposjele obalni prostor od Avale do Zavale. Mega investicije poput stambenog kompleksa Porto Budva, koje čekaju svoj završetak.

Napušteni hotel Falkons kompanije Bemax primjer je kako su ambicije investitora i vlasnika zemljišta nadmašile njihove mogućnosti. Kada će ovaj hotel primiti prve goste i stanare nije poznato. Ni šta će država ili opština preduzeti da natjera ovog i druge investitore da dovrše svoje građevine.

Branka PLAMENAC