Povežite se sa nama

FOKUS

EKONOMIJA PREMIJEROVIH OBEĆANJA: Strpite se ovo do kraja vijeka

Objavljeno prije

na

Građanin Crne Gore star 28 godina doživjeće da barem pola godine – godinu, na kraju svog života, uživa u standardu kakav će imati ljudi u Evropskoj uniji. Takva prognoza moguća je zato što je prosječan životni vijek u Crnoj Gori 74 i po godine i zato što imamo optimističnog premijera.

,,Očekivani prosječni rast za period 2015 – 2017 je iznad tri odsto – znatno više od regionalnog prosjeka. Ako bi se zadržao ovaj trend rasta, a ekonomija EU rasla po stopi od jedan odsto, Crna Gora bi 2060. godine dostigla nivo dohotka EU”, kazao je premijer Crne Gore Milo Đukanović na Bečkom samitu o Zapadnom Balkanu, na temu Ekonomska situacija i procesi reformi na Zapadnom Balkanu.

„Ne možete očekivati da u kriznim godinama stopa rasta bude preko tri odsto”, kaže za Monitor Milenko Popović, profesor na Univerzitetu Mediteran i pojašnjava da je zapravo riječ o vrlo maloj stopi rasta. „Ni jedan ozbiljan premijer s tim se ne može dičiti”. Fakat da Crna Gore ne može imati stopu rasta od 7-8 procenata, prema objašnjenju profesora Popovića, posljedica je toga što vlast nije u stanju da vodi ozbiljnu ekonomsku politiku i što živimo u vremenu globalne ekonimske krize.

Svakakve je računice na skupu u Beču premijer obnarodovao. ,,Od početka tranzicije, 2000. godine, bruto društveni proizvod u Crnoj Gori po glavi stanovnika je udvostručen. Tada je bila na 30 odsto prosjeka EU, a danas je na gotovo 40 odsto”, kazao je Đukanović.

Milenko Popović ocjenjuje da je premijer malo poranio. ,,Prije svega, rast BDP-a po glavi stanovnika u periodu od 2000. do 2013, za koji imamo pouzdane podatke, je bio 2,96 procenata godišnje. Pri ovakvoj stopi rasta, BDP po stanovniku se udvostručuje tek nakon 24 godine, što znači da je sa ovim muštulukom trebalo sačekati bar do 2024 godine”.

Prema riječima profesora Popovića, u minulih 15 godina se dohodak po stanovniku povećao samo za nepunih 55 procenata. Đukanovićeva bečka računica, kaže Popović, ipak je znatno bolji pokušaj od onog od prije nekoliko mjeseci kada smo obaviješteni da se u prethodnih deset godina BDP po glavi stanovnika utrostručio.

Posebno važnim profesor Popović smatra izbor perioda iz kojeg se uzima stopa rasta na bazi koje se radi analiza i projekcija. ,,Tako, recimo, ako uzmemo period od 1990. do 2013, što bi bilo logično pošto se taj period poklapa i sa mandatom ove ‘vlasti’, a i sa periodom tranzicije, dolazimo do saznanja da je stopa rasta BDP-a po stanovniku bila tek 0,40 procenata godišnje. Pri ovoj stopi rasta dohodak po stanovniku se udvostručuje tek nakon 180 godina, pa bi se sa muštulukom o udvostručenju BDP-a po stanovniku moralo sačekati do, cirka, 2170. godine, ako ko „pretekne”.

U periodu od 2008. do 2013. crnogorska ekonomija rasla je po stopi od 0,09 procenata. U prošloj godini BDP je porastao 1,1 odsto. U godinama koje je premijer odabrao – 2015 – 2017 – BDP će možda i rasti onoliko koliko je rekao. Prognoza MMF-a iz aprila je da će crnogorska ekonomija ove godine porasti 4,7 odsto. Za 2016. MMF predviđa jačanje ekonomije za 3,5 odsto, dok za 2020. predviđaju rast od 3,3 procenta. Riječ je o godinama kada će, kako se očekuje, na BDP uticati poslovi oko gradnje autoputa. Ideja da bismo, ako je gradnja autoputa tako dobra za našu ekonomiju, mogli u narednih 45 godina da gradimo autoputeve od Kurikuća u beranskoj, do Donjeg Štoja u ulcinjskoj opštini, na primjer, i sve tako unakrst po Crnoj Gori, nažalost, pada u vodu jer, kao što znamo, ne znamo ni kako ćemo da otplatimo kredit za parčence od Smokovca do Mateševa, koje ovih dana, kažu nadležni, počinje da se gradi. MMF je predvidio nastavak trenda rasta državnog duga Crne Gore na 75,8 odsto BDP u 2018. godini.

Proesor Popović kaže da je tačno da je crnogorska ekonomija stabilnija od svih u regionu, ali to je, kako objašnjava, posljedica toga što rasprodajemo resurse. ,,Crnogorska ekonomija stabilnija je i od Grčke, ali je Grčka tek sad od kreditora dobila nalog da rasproda nacionalne resurse”.

Pošto je u Beču imao složen zadatak – da se istovremeno pohvali napretkom Crne Gore i da pokuša da iskamči neke pare iz evropskih fondova – Đukanović je govorio i o očekivanju da EU ,,pospješi proces oporavka”, ali i o nevoljama regiona. Konstatovao je da je Zapadni Balkan, ekonomski posmatrano, oduvijek bio, i danas je, evropska periferija. ” Osvrnimo se samo na posljednjih četvrt vijeka. Tranzicija našeg regiona kasnila je za državama Centralne i Istočne Evrope deset godina. Tokom te posljednje decenije XX vijeka BDP je u našim državama stagnirao. U nekima je prepolovljen. Industrijska struktura je bukvalno nestala. Infrastruktura, ako nije razrušena, propala je i zastarjela”, podsjetio je Đukanović. Jedino je zaboravio da se sjeti da je lično, tokom te četvrtine vijeka, predvodio strukture koje su proizvodile tu očajnu stvarnost. Da se razumijemo, i kad je Branko Kostić obećavao da ćemo jesti korijenje, Milo Đukanović je bio premijer.

Sve i ako se po strani ostavi priča o odgovornosti, i sve i da je ono što je Đukanović u Beču ispričao tačno, i da je riječ o projekcijama kojima građani Crne Gore mogu biti zadovoljni – ko kaže da sve skupa na kraju neće biti – još samo jedno neispunjeno obećanje.

Toga smo se barem naslušali. Čim su minuli ratovi s početka devedestih, nahrupila su obećanja. Da živimo bolje – Milo Đukanović, zvala se koalicija koja je pobijedila na izborima 1998. Običan svijet boljeg života nije gledao. I tada su obećavali med, mlijeko i puteve, posebno je na uvjerljivosti premijer radio kad je prodajući Telekom 2005. obznanio da će dio novca od tog posla ,,sačuvati” za gradnju autoputa. Telekom je prodat za 114 miliona eura, priča nije imala veze s mozgom, ali je prošla.

Jednako kao obećanja o prosječnoj plati od 500 eura, koju nemamo ni danas, i jednako kao bajka o 40 hiljada novih radnih mjesta. Evo ističu mandati osvojeni na izborima 2012, uoči kojih je palo to obećanje, na posao duže od dvije godine čeka 30.000 ljudi, od čega više od 10.000 visokoškolaca.

Malo koji podatak odgovara Đukanovićevom optimizmu. Izvoz Crne Gore za period januar-jul ove godine vrijedio je 165 miliona eura i bio manji u odnosu na prošlogodišnji za 6,9 odsto ili za 12 miliona. Uvoz je istovremeno porastao za četiri odsto ili za 41 milion. Vrijednost uvoza prelazi milijardu eura. Pokrivenost uvoza izvozom iznosila je 15,7 procenata i najmanja je u posljednjih deset godina.

Kako se u DPS-ovom blagostanju živi svjedoče i masovni pokušaji bjekstva ovdašnjeg stanovništva od bijede, najčešće sa sjevera zemlje. U Njemačkoj je, u prvih šest mjeseci ove godine, azil zatražilo 2.047 crnogorskih građana, saopšteno je nedavno agenciji MINA iz Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice. Toliko nam je dobro.

Prema zvaničnim projekcijama zavoda za statistiku, ukoliko sve tri komponente populacione dinamike – fertilitet, mortalitet i migracije –

ostanu na sadašnjem nivou u ovoj zemlji 2061. će živjeti za četvrtinu manje ljudi. U projekciju, izvjesno, nije uključen, podatak o odlasku preko dvije hiljade građana za samo pola godine iz prethodnog pasusa.

Vikend novine su nedavno, pozivajući se na zvanične podatke Poreske uprave, objavile da je najveća plata isplaćena u Crnoj Gori, u periodu januar-avgust ove godine, iznosila 67.001. Na drugom mjestu po visini prijavljenih primanja je osoba koja je za mjesec zaradla 37.086 eura. Sve takve i slične brojke ulaze u zbir na osnovu kojeg se računa prosječna plata, isto kao što u BDP ulaze kule i gradovi koje su povlašteni sazidali dok su se ostali borili da prežive.

Uz još volje da se premijeru vjeruje, dostizanje evropskog BDP-a može proizvesti i sliku odmarališta za bogate u kojoj su crnogorski građani konobari, sobarice i čistači ulica, kao i sliku pristojne zemlje. Po svemu što je dosad uradila ova vlast, nije teško odlučiti koji je scenario vjerovatniji.

Ipak, mora se priznati da je ideja o Evropi u našem sokaku kroz samo 45 godina – zanosna. Ako Đukanović ostane premijer zadovijek, u šta ne treba sumnjati, i ako doživi sto godina, za šta se mora proviđenje zamoliti, i sam će dvije godine u plodovima svoga rada uživati.

Kome se učini da u ovim rečenicama ima suviše „ako”, morao bi poraditi na svom entuzijazmu, čak i u slučaju da živi od prosječne plate koja u ovoj zemlji iznosi 476 eura. U julu je u odnosu na jun pala jedan odsto, što je skoro ništa, ako se zna da je, recimo, ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja Petar Ivanović upravo najavio otvaranje stotinu radnih mjesta. Ili — s kojim obrazom neko može da se žali da ne zna kako će da kupi drva, kad svi vidimo kako cvjeta Porto Montenegro. Budimo realni.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. . Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Posljednja potpisana NVO su proputinovski Noćni vukovi koji javno podržavaju agresiju na Ukrajinu i takođe se predstavljaju kao „pravoslavni vernici“. Okupljanjima su prisustvovali i neki sveštenici SPC poznatim po pročetničkom aktivizmu. Pisanu poruku je poslao preko vučićevskih portala militantni gornjegrbaljski paroh Miajlo Backović, poznat po čestom pojavljivanju u uniformi i podršci totalitarnom ruskom režimu. Backović je bogohulno poručio da će glas Vlade u UN-u za „sramnu odluku biti istinski genocid nad voljom i časnom istorijom naroda CG, i za to će pred Gospodom i narodom morati da se odgovara“.

Lažnom narativu o proglašenju Srba za genocidni narod se, na žalost, pridružio prije četiri dana i Sveti arhijerejski sabor SPC-a koji je razmatrao ovozemaljske teme među kojima su „Kosovo i Metohija – rak rana srpskog naroda“ koje je uz Jasenovac i Srebrenicu „u naše dane“ – stalni „žalac u telu naše Crkve“. U ime Sabora je objavljeno saopštenje da je na djelu „istorijski revizionizam koji bi dao legitimitet istorijskoj inverziji“ i da su shodno tome „pravoslavni Srbi, žrtve višekratnih genocida i etničkog čišćenja treba da budu proglašeni ne samo za zločince nego i za izvršitelje genocida“. Da li je Sabor  konsultiran oko ovakvog saopštenja je prilično maglovito. Ranije je bilo slučajeva da uzdanice ruskih službi ili domaće UDBE (sada BIA) napišu saopštenja u ime svih a da nikoga i ne pitaju osim možda patrijarha.

Patrijarh Porfirije Perić je pred odlazak gospodara Srbije Aleksandra Vučića za Njujork održao moleban u Hramu Svetog Save i ponovio djelove saopštenja. Takozvanom molebanu su iz Crne Gore prisustvovali Milan Knežević i Dario Vraneš. Predsjednik Srbije je na Instagramu rekao da ide u Njujork da se „bori svom snagom i srcem za budućnost naše zemlje“i da je „zatražio blagoslov od patrijarha srpskog Porfirija i pomolio se Bogu u našoj svetinji“. Patrijarh je objasnio da su se sabrali da se pomole pred Vučićev put u Njujork, „gde u UN-u velike sile sveta nameravaju da donesu rezoluciju o takozvanom genocidu u Srebrenici“ što je za njega „neistina i nepravda u odnosu na srpski narod“. Patrijarh se već duže vrijeme ponaša kao službenik ureda predsjednika Srbije. Pojavio se u predizbornom spotu Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS), išao je u Podgoricu po zadatku da agitira da se Crnogorci izjasne kao Srbi na popisu, dok se i sam  bavi istorijskim revizionizmom i politikom. Istovremeno, patrijarh ćuti na kriminal i korupciju koji razaraju Srbiju i RS i propagiranje nemorala na udarnim terminima režimskih medija. Kao vjerski poglavar kome Jevanđelje zapovijeda da poštuje zemaljske vlasti, on ne priznaje odluku Međunarodnog suda pravde (ICJ) iz 2007. god. o genocidu u Srebrenici kao i sedam presuda za genocid UN-ovog Haškog tribunala i 13 presuda za genocid sudova BH. Istovremeno se često poziva na rezoluciju 1244 iz 1999. kada je Kosovo opisano kao dio tadašnje Jugoslavije i na međunarodno pravo. Opštoj histeriji se pridružio i ruski patrijarh Kiril Gunđajev (ujedno i basnoslovno bogati službenik i agent bogoboračkog KGB-a – sada FSB) koji je „naložio da se u svim ruskim crkvama u otadžbini i rasijanju u noći između 22. i 23.maja služi svenoćno bdenije za spas bratskog srpskog naroda“.

Istovremeno ne prestaje vrijeđanje Crne Gore od strane srpskih političara zbog namjere Vlade da se dodatno individualizira krivica kroz amandmane koji su u bitnom uvršteni u tekst Rezolucije. Srpski predsjednik Vučić je izjavio da su „vrlo prljavu ulogu odigrali crnogorski amandmani, ali tu nije kriva Crna Gora ona je samo nečiji potrčko jer je to rađeno po nečijem nalogu”.  Premijer Miloš Vučević, koga srbijanska opozicija smatra marionetom i batlerom porodice Vučić i akterom brojnih korupcionaških afera, opet je ponovio neistinu da se „rezolucijom žigoše srpski narod kao genocidni“ dok amandmani Crne Gore „suštinski ništa ne menjaju već to predstavlja bacanje prašine u oči“. Crnogorski sljedbenici Vučića i dalje ponavljaju horski istu mantru iz Beograda. Izuzetak je donekle predsjednik parlamenta Andrija Mandić koji pokušava umjerenijom retorikom napraviti kakav takav otklon od „bratskog zagrljaja“. Upitno je šta će od toga ispasti.  Svojevremeno je to nekoliko puta bezuspješno pokušao bivši šef države Momir Bulatović u odnosu na Slobodana Miloševića.

Srbijanski predsjednik gura crnogorsku rezoluciju o Jasenovcu koju sam nije htio donijeti u svom parlamentu u decembru 2021. godine. U intervjuu za FACE TV sa novinarom Senadom Hadžifejzovićem iz aprila 2021. godine Vučić je dva puta izbjegao odgovor na pitanje da li se u Jasenovcu desio genocid rekavši da on kao šef države nema pravo da to kaže jer bi to značilo „narednih 100 godina loših odnosa sa Hrvatima“. Na insistiranje novinara da ipak odgovori, Vučić je rekao da je „jasno šta ja mislim privatno, ali  kao predsednik države imam mnogo veću odgovornost i moram da vodim računa o interesima celog regiona i moje zemlje“.  Vučićeva „potrčkala“ u Crnoj Gori vidno imaju „naloge“ uprkos izjavi Vučića u Kotoru  koji je formalno i neznaveno rekao da je „rezolucija o Jasenovcu pitanje za crnogorske građane, a naravno da ćemo to podržati“.

Očigledna je namjera da se isprovocira Hrvatska da blokira crnogorski evropski put i pozitivan Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (Interim Benchmark Assessment Report – IBAR) Evropske komisije. Potpisnici prijedloga rezolucije o Jasenovcu iz vučićevskog DNP-a, SNP-a i NSD-a, istovremeno ne priznaju genocid u Srebrenici, kao ni četnički genocid u Crnoj Gori nad Bošnjacima 1943. godine. O mirnodopskom masakru u Šahovićima kod Bijelog Polja iz 1924. godine se nisu ni oglašavali osim Milana Kneževića koji je rekao da njegov DNP neće podržati rezoluciju o pokolju u Šahovićima jer „to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. To što su potpisima  podršku da se rezolucija o Jasenovcu nađe u parlementu, dali i poslanici PES- a i Demokrata, samo može biti znak Vučiću i njegovima, da budu još agresivniji prema Crnoj Gori.

Rezolucija o genocidu u Srebrenici će,  sasvim izvjesno,  biti izglasana u UN. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Ali,  tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li Pokret Evropa sad (PES) i Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim prtiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo