Povežite se sa nama

PERISKOP

Ekspresionizam i lirizam Mirka Kujačića

Objavljeno prije

na

U svom djetinjstvu, mostarskom, intuitivno sam pojam slikara, tačnije pojam umjetnika i umjetničkog, vezao za iznimno markantnu figuru gorštačke postamentiranosti Mirka Kujačića.

Neka me je plemenita toplina oblijevala kada bih na nekoj mostarskoj ulici susreo slikara koji je tada, ukoliko me nepouzdano sjećanje ne vara, radio na konzervatorskim poslovima i za koga su Mostarci moje generacije, ne bez divljenja,govorili da je to onaj što je ofarbao kuće u Kujundžiluku.

Njegovo slikarstvo mnogo godina kasnije iznimno će me intrigirati, mislim da ću okončati svoj životni vijek,a neću proniknuti u veliku tajnu slikara iz malog crnogorskog mjesta Nudola kod Kolašina…

Bila je 1931. kada je Kujačićevu izložbu u Sarajevu otvorio sabrat mu po kavanskim danonoćjima Tin Ujević: “Čast mi je predstaviti Mirka Kujačića,člana boemskog naraštaja. On je u Parizu na Monparnasu pored kavanskog života studirao i slikarstvo, a lutao je sa sanjarskom i pomalo pustolovnom dušom čak i do druge hemisfere.Prijatelj divljih elemenata,mora i hridina danas je ostao u suštini gotovo i neprijatelj civilizacije,pa ipak je svojim kistom ilustrovao takve duhovne krize i rascjepe,koji graniče sa razularenošću vizija Van Goga ili da uzmem bliži termin – s bolećivom osjećajnošću Ignjata Joba.Samo što ga nikada nije napuštala želja za promjenom,pustolovinama,a isto tako ni za čašom vina, ugodnim razgovorom, lakom pjesmom i obrokom ribe,koju je obično sam lovio.U skromnosti svojega života znao je da se snalazi najjednostavnije, skoro kao kakav indijski fakir…”

Čudo života ovaj je suvremeni Don Kihot pronalazio iz dana u dan djetinjom

radoznalošću…Nije se libio donijeti na pačetvorinu platna izranjavljenu poderanu staru cokulu.

Kujačićevo slikarstvo u svojim kontinuitetima trpilo je blagotvorni utjecaj El Greka i Delakroa.

Kršni Crnogorac iz Nudola nije ostao izvan fascinacije i antičkom skulpturalnošću.

Snažni epski izričaj obilježio je strastan potez širokih zamaha na platnu.Ali, jednostrano bi i krajnje simplificirano bilo govoriti o Kujačiću, a ne pominjati njegov razvihoreni društveni angažman. Borio se već u mladosti protiv društvenih nepravdi i, kako je u svom antifašističkom zanosu volio naglasiti, protiv oficijalnih izložbi…protiv svih jama i ljudskih gubilišta…

Imao je toliko buntovnosti u svojim znatiželjama da se

udu života predavao toliko da su zabilježene i godine bez veće prisutnosti u ateljeu.

Njegovo stvaralaštvo u poznijim godištima isijava nevjerojatnu dozu mladalačke vatre, čudesnog rafinmana kao posljedice životnog i umjetničkog vojevanja na životnoj i umjetničkoj stazi.

U stilskom pogledu kod Kujačića je dominantan široki potez kistom, svojevrsna slikareva opsjednutost bojom i temeljnom figuralnošću.

Povjesničari umjetnosti i kritičari ističu dva perioda u njegovom,snažnom ekspresijom obilježenom stvaranju, onaj od 1929. do 1935. i onaj od šezdesetih do osamdesetih godišta prošlog stoljeća.

Postoje dvije slike koje kao spojnica Kujačićevog likovnog individuuma vežu te dvije njegove životne i stvaralačke transverzale. Slika Crnogorac iz 1932. godine i Obraz gorštaka, nastala sedamdesetih godina.

Kao da je na zboranim licima svojih crnogorskih gorštaka rekreirao narodnosnu mitologiju. Sav epičan, a duboko angažiran ekstatično je slikao mase u prosvjedima, ali i gotovo lirski tankoćutno tegobni život i socijalnu bijedu ribara i mornara.

Tri puta je Kujačić posjetio Lota, pa će poslije trećeg posjeta napisati kritičarki Katarini Ambrozić:”…pokazalo se da to nije samo iz sentimentalnosti prema svom nekada nego da mi je bilo nužno da se otresem teške zaparloženosti u nekom neslikrskom realizmu.”

To o čemu je govorio pokazuje se i u djelima Figura u plavom i Figura sa Lotovim potezima.Značaj obojenog crteža u sedamdesetim, transformiranja prirode u geometrizirane cjeline, a u mostarskoj, kako neki tvrde kubističkoj fazi nastaje niz slika na kojima je donešen lirski treptaj poput pejzaža Mostara, Počitelja,Bune, fascinacije stećcima; to je gotovo lirično raspjevani Kujačić, sa uvijek finim osjećajem za biće boje. To se posebno odnosi na slike Bukovi na Buni i Oro.

Neka vječna mladost progovarala je iz Kujačićevih poznih godina stvaranja, pa će povjesničarka umjetnosti Azra Begić konstatirti: Ovo vrijeme”Golorukih”,”Zamaha”,”Obraza gorštaka” mogli bi nazvati drugom mladošću umjetnikovom,u njemu je on svoj predratni ekspresionizam doveo do bijelog usijanja.

Iskru lirskog sam oduvijek nalazio kod crnogorskog ekspresioniste.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Objekti a ne subjekti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, postoji samo sloj iznimnih bogataša i sloj izgladnjele sirotinje! U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih rezonuje logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati

 

Živimo surova vremena, surovija od mnogih koja su prohujala…

U tim i takvim vremenima sve češće se zapitam: šta mi, stanovnici ovih balkanskih bantu državica zapravo živimo, kakav život? Da li je uopće riječ o životu dostojnom čovjeka s početka dvadeset prvog stoljeća?

Siguran sam da ne živimo život dostojan čovjeka, da zapravo svi mi, žitelji balkanskog poluotočja, preživljavamo nekako od prvog do petnaestog u mjesecu, a od petnaestog nas vile nose kroz bijedne nam, siromaštvom optočene živote. Činjenica je da više na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, da je prisutan samo sloj iznimnih bogataša i sloj dobrano izgladnjele sirotinje!

U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća rezonira logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati. Veliki dio svjesnijeg stanovništva odavno se ne interesira za politiku niti za bilo što vezano uz nju…

Imam dubokog razumjevanja za sve te izmučene ljude, životnim, posebice političkim manipulacijama i surovostima, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, više gladuju nego što su siti i oni i njihove porodice…

Ali ne mogu shvatiti da ti gladni, obespravljeni ljudi, od kojih su mnogi bukvalno na ulici, bez posla, kuće i kućišta uporno flagelantski sami sebe bičuju glasajući iz godine u godinu za iste one vlastodršce koji su ih ostavili bez korice kruha, bez posla i ikakvih sredstava za život.

Jer, preživljavanje nije život. Nije mi namjera da huškam na nemire. Ali, jeste mi namjera da u ovom Periskopu kažem otvoreno, jasno i glasno, da smo svi mi objekti u igrama velikih mešetara svjetskog kapitalizma, koji je drugi naziv za najsurovije pljačke…

Ne plediram ni za  nove socijalne revolucije, ali hoću kazati i do neba kriknuti da demokratskim sredstvima treba rušiti one koji svakodnevno u ime tobožnjeg naciona potkradaju one koji su im povjerili vlast u državama u kojima ti, nažalost objekti, žive, gubeći i ono malo subjektiviteta, dakle ono malo ljudskosti što im je preostalo.

Dogorjelo je do nokata. Pritjerani smo uza zid.

Ne dozvolimo da nas kapitalistička banda i dalje pretvara u objekte svojih pljačkaških pohoda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

I kvalitet i vitalitet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ove zore razmišljao sam o Radetu Šerbedžiji. On nije samo glumac, on nije samo pjesnik,on je više i od šansonjera.

 

Budim se sve ranije.

U cik zore.

Pjesnički moćno Ljubomir Simović bi to kazao: uoči trećih petlova.

Jer podvižništva i teatarska i muzička jednostavno snu ne daju na oči svakovrsne brige,kako profesionalne jednako egzistencijalne. Međutim, trudim se, bar na tren, odagnati ih. U tim trenucima pokušavam u misli dozvati neke lijepe i meni drage stvari, ljude i pojave.

Prošle sam se zore prisjećao fenomenalnog direktora nekadašnjeg Festivala djeteta u gradu podno Šubićevca. Drago Putniković je bio jedinstvena osoba, cijenjena diljem Jugoslavije. U sjećanju su mi ostala njegova brojna podvižništva u produciranju muzike, drame, baleta, plesa, opere. Jednom rječju, njegovim odlaskom taj se festival provincijalizirao…

To je bilo prošle, a ove zore razmišljao sam o Radetu Šerbedžiji.

On nije samo glumac, on nije samo pjesnik,on je više i od šansonjera.

Bliski mi ljudi dobro znaju da dok sam predavao na Akademiji scenskih umjetnjosti u Sarajevu i Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru svojim studentima nisam dopuštao da sebe nazivaju umjetnicima. Moja je teza bila da smo svi mi stvaraoci, a onaj koga u jednom trenutku obasja božanska zraka (možda je!? toga trenutka umjetnik).

Jedini glumac za kojeg nikada  nisam imao drugi predikat doli: umjetnik bio je i ostao Rade Šerbedžija!

Govornom klavijaturom kojom je vajao jezičke filigrane, ukupnim gardom, osobito u zrelosti Šerbedžija osigurava u dužim kontinuitetima poziciju istinskog umjetnika, pri čemu i glazbena nadarenost i strasni prilaz životu, sve to ovog čovjeka čini istinskim umjetnikom.

Noćas sam u zorištu razmišljao o Šerbedžiji i jednom trenutku upravo sa Festivala kojim je besprijekorno decenijama rukovodio Drago Putniković. Kako su roditelji mislili da su svi programi Jugoslovenskog festivala djeteta namjenjeni djeci dovodili su te male gledatelje i na tzv. noćne programe dakle teatarski off prostor, prikazivane su Balade Perice Kerempuha trupe Pozdravi u Šerbedžijinoj režiji…

Predstavu su igrali studenti zagrebačke kazališne akademije. Šibenska djeca i pospana u predponoćni sat i nevična kajkavskom dijalektu napravila su silnu ciku i viku…

Kao kakva deus ex machina Šerbedžija je sa tri metra visoke lože skočio na pozornicu i najprije tražio da se odmah spusti zavjesa, a onda se umuklom gledalištu obratio kazavši da predstavu promatra njegov profesor Tom Durbešić i da on zahtjeva trenutni nastup tišine.

I zavladala je besprijekorna tišina.

Predstavu smo, naravno, ispratili burnim pljeskom, a najveći je dobio redatelj i profesor Šerbedžija!

Danas se prisjećam tih divnih šibenskih noći dok gledam Radeta Šerbedžiju kako moćno nosi svoje godine.

Stvarno je umjetnik, koji pored vrhunske glume i pedagogije, dakle kvaliteta par ekselence pokazuje i rijedak vitalitet!

Samo rijetki umjetnici u njegovim godinama zadrže kondiciju, snagu i gotovo nevjerojatnu svježinu. On ne zna za umor!

Pored glume i režiranja uzorno obavlja sve dužnosti oca i djeda…

A tek ako svemu pridodamo i vođenje teatra Uluses na Malom Brijunu dobije se cjelovita slika o veličini i snazi umjetnika Šerbedžije…

U njegovom slučaju riječ je i o kvalitetu i o vitalitetu.

A davno su bile njegove prve vrsne kreacije poput one u Gildensternu i Rozenkrancu Toma Stoparda sa jednako vrsnim Ivicom Vidovićem.

Jedan je i jedinstven Rade Šerbedžija.

Umjetnik Šerbedžija!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kuća bez vrata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Velikom bosanskohercegovačkom piscu Nedžadu Ibrišimoviću priprema se svojevrsni umjetnički omaž u Bosanskom kulturnom centru tuzlanskog kantona. Omaž će obuhvatiti predstavu Kuća bez vrata, koja nastaje na kolažno izvedenoj dramaturgiji temeljem vrhunskih Ibrišimovićevih proza, te velikoj retrospektivi slikarskog i skulptorskog djela ovog  svestranog umjetnika. Pripala mi je čast da dramaturški i redateljski oblikujem Kuću bez vrata. Nakon režija drama Ugursuz, Zmaj od Bosne, Woland u Sarajevu i Karabeg imperativ mog tvoračkog bića bio je pokušati od proza ovoga pisca načiniti scensko zbivanje…

Ubijeđen u dramsko-poetski potencijal materijala koji sam odabrao i neustrašivost mladih i talentiranih glumica i glumaca, prilazim ovom velikom izazovu sa ogromnim respektom, pogotovo jer sam pod krovom BKC Tuzla napravio od kritike i publike hvaljenu postavku tekstova Samjuela Beketa Malone umire, Tada.

Ibrišimovićevu Kuću bez vrata okončati ću njegovom antologijskom pjesmom o Bosni…

Ibrišimovića pokušavam misliti u ključu njegove filozofsko-poetske, a onda i dramatske logike.

Sve će, naravno, u budućoj predstavi ovisiti od virtuoziteta glumačkih preobrazbi, koje moraju biti tačne, pa tek onda i virtuozno pozicionirane i izvedene.

Mladi ansambl prvi se put susreće sa ovakvom složenom prozno-dramatskom, ne manje filozofskom polifonijom. Zato je i moj zadatak složeniji, najprije u tumačenju slojevitosti Ibrišimovićevog teksta, a onda u preciznosti mizansceniranja, slikovne i tonske (i)realnosti buduće predstave.

Poseban studij zahtijeva tloris predstave i vizualne okomice, te rafiniranje svjetlosnih atmosfera, poglavito u stvaranju scenskih dubina.

U predstavi želim i nastojati ću da postignem sinhronitet vizualne i govorne radnje.

Druga suradnja sa scenografom i vrsnim  slikarom  Harijem Ejubovićem inspirativna je u smislu mog iznimno respektabilnog odnosa prema njegovim figurinama živuljaka, ali i prema uporabi materijala kojima ostvaruje svoje likovne naume. Ti materijali kao i artefakti nastali od njih podsjetili su me na jednu sarajevsku izložbu, fantastični vernisaž Jagode Bujić.

Moj izbor glazbe za ovu predstavu kreće se od oporosti i atonalnosti do umilnosti i pastoralnosti skladatelja čuvenih Sunčanih polja Blagoja Berse.

U predstavi Kuća bez vrata nastojaću izvlačiti sve što korespondira sa vanvremenošću, a i sačuvati beketovsku srčiku tako karakterističnu za Ibrišimovićev opus.

Ako ne uspijem dosegnuti poetske i, dozvoliti ću sebi slobodu, što inače rijetko radim, i umjetničku razinu mojih prethodnih redateljskih radnji sa tekstovima Samjuela Beketa i Nedžada Ibrišimovića, utjeha će mi svakako biti da smo davali sve od sebe na ovom prezahtjevnom projektu.

Kuća bez vrata je jedna od najtežih rigoroza u mom redateljstvu. Zato i dolazi na zalasku moje režijske angažiranosti…

Valjda nećemo promašiti!?!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo