Povežite se sa nama

PERISKOP

Ekspresionizam i lirizam Mirka Kujačića

Objavljeno prije

na

U svom djetinjstvu, mostarskom, intuitivno sam pojam slikara, tačnije pojam umjetnika i umjetničkog, vezao za iznimno markantnu figuru gorštačke postamentiranosti Mirka Kujačića.

Neka me je plemenita toplina oblijevala kada bih na nekoj mostarskoj ulici susreo slikara koji je tada, ukoliko me nepouzdano sjećanje ne vara, radio na konzervatorskim poslovima i za koga su Mostarci moje generacije, ne bez divljenja,govorili da je to onaj što je ofarbao kuće u Kujundžiluku.

Njegovo slikarstvo mnogo godina kasnije iznimno će me intrigirati, mislim da ću okončati svoj životni vijek,a neću proniknuti u veliku tajnu slikara iz malog crnogorskog mjesta Nudola kod Kolašina…

Bila je 1931. kada je Kujačićevu izložbu u Sarajevu otvorio sabrat mu po kavanskim danonoćjima Tin Ujević: “Čast mi je predstaviti Mirka Kujačića,člana boemskog naraštaja. On je u Parizu na Monparnasu pored kavanskog života studirao i slikarstvo, a lutao je sa sanjarskom i pomalo pustolovnom dušom čak i do druge hemisfere.Prijatelj divljih elemenata,mora i hridina danas je ostao u suštini gotovo i neprijatelj civilizacije,pa ipak je svojim kistom ilustrovao takve duhovne krize i rascjepe,koji graniče sa razularenošću vizija Van Goga ili da uzmem bliži termin – s bolećivom osjećajnošću Ignjata Joba.Samo što ga nikada nije napuštala želja za promjenom,pustolovinama,a isto tako ni za čašom vina, ugodnim razgovorom, lakom pjesmom i obrokom ribe,koju je obično sam lovio.U skromnosti svojega života znao je da se snalazi najjednostavnije, skoro kao kakav indijski fakir…”

Čudo života ovaj je suvremeni Don Kihot pronalazio iz dana u dan djetinjom

radoznalošću…Nije se libio donijeti na pačetvorinu platna izranjavljenu poderanu staru cokulu.

Kujačićevo slikarstvo u svojim kontinuitetima trpilo je blagotvorni utjecaj El Greka i Delakroa.

Kršni Crnogorac iz Nudola nije ostao izvan fascinacije i antičkom skulpturalnošću.

Snažni epski izričaj obilježio je strastan potez širokih zamaha na platnu.Ali, jednostrano bi i krajnje simplificirano bilo govoriti o Kujačiću, a ne pominjati njegov razvihoreni društveni angažman. Borio se već u mladosti protiv društvenih nepravdi i, kako je u svom antifašističkom zanosu volio naglasiti, protiv oficijalnih izložbi…protiv svih jama i ljudskih gubilišta…

Imao je toliko buntovnosti u svojim znatiželjama da se

udu života predavao toliko da su zabilježene i godine bez veće prisutnosti u ateljeu.

Njegovo stvaralaštvo u poznijim godištima isijava nevjerojatnu dozu mladalačke vatre, čudesnog rafinmana kao posljedice životnog i umjetničkog vojevanja na životnoj i umjetničkoj stazi.

U stilskom pogledu kod Kujačića je dominantan široki potez kistom, svojevrsna slikareva opsjednutost bojom i temeljnom figuralnošću.

Povjesničari umjetnosti i kritičari ističu dva perioda u njegovom,snažnom ekspresijom obilježenom stvaranju, onaj od 1929. do 1935. i onaj od šezdesetih do osamdesetih godišta prošlog stoljeća.

Postoje dvije slike koje kao spojnica Kujačićevog likovnog individuuma vežu te dvije njegove životne i stvaralačke transverzale. Slika Crnogorac iz 1932. godine i Obraz gorštaka, nastala sedamdesetih godina.

Kao da je na zboranim licima svojih crnogorskih gorštaka rekreirao narodnosnu mitologiju. Sav epičan, a duboko angažiran ekstatično je slikao mase u prosvjedima, ali i gotovo lirski tankoćutno tegobni život i socijalnu bijedu ribara i mornara.

Tri puta je Kujačić posjetio Lota, pa će poslije trećeg posjeta napisati kritičarki Katarini Ambrozić:”…pokazalo se da to nije samo iz sentimentalnosti prema svom nekada nego da mi je bilo nužno da se otresem teške zaparloženosti u nekom neslikrskom realizmu.”

To o čemu je govorio pokazuje se i u djelima Figura u plavom i Figura sa Lotovim potezima.Značaj obojenog crteža u sedamdesetim, transformiranja prirode u geometrizirane cjeline, a u mostarskoj, kako neki tvrde kubističkoj fazi nastaje niz slika na kojima je donešen lirski treptaj poput pejzaža Mostara, Počitelja,Bune, fascinacije stećcima; to je gotovo lirično raspjevani Kujačić, sa uvijek finim osjećajem za biće boje. To se posebno odnosi na slike Bukovi na Buni i Oro.

Neka vječna mladost progovarala je iz Kujačićevih poznih godina stvaranja, pa će povjesničarka umjetnosti Azra Begić konstatirti: Ovo vrijeme”Golorukih”,”Zamaha”,”Obraza gorštaka” mogli bi nazvati drugom mladošću umjetnikovom,u njemu je on svoj predratni ekspresionizam doveo do bijelog usijanja.

Iskru lirskog sam oduvijek nalazio kod crnogorskog ekspresioniste.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Magnetična bjelina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veliki mostarski slikar Meho Sefić dozvolio je jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”. Posmatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, u svakoj je prilici ostavljao dojam ozbiljnog gospodina. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca

 

U rodnom gradu sam upoznao Mehu Sefića. I ne samo upoznao, veliki mostarski slikar dozvolio je tih godina jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”.

Promatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, kako u kavani, na ulici, jednako u njegovom ateljeu, i u svakoj prilici je ostavljao dojam ozbiljnog gospodina respektabilnog godišta. Bio je to svojevrsni privid. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca.

Nikada ne mogu i neću zaboraviti Sefićevo humorno „nadigravanje” sa drugim mostarskim slikarom Mustafom Icom Voljevicom. Veli Voljevica: „Hajmo, bolan Meha, popiti koju”. A Sefić će na to ko′ iz topa: „Ono, ne pijem po danu, ali nema smetnje, pustićemo zavjese na prozorima u kafani…”

Sefić je, što malo i današnjih Mostaraca zna, svojedobno bio poznat i kao vrsni izvođač šansona. Čuvena su bila njegova natpjevavanja sa Ivom Robićem u poznatom zagrebčkom RITZ baru…

No, ovaj renesansno talentirani Mostarac ipak je u domenu likovne umjetnosti ostavio briljantno naslijeđe koje povijest umjetnosti tek treba dubinski valorizirati. Alkemija Sefićevog slikarstva sastojala se u neponovljivoj crtačkoj virtuoznosti, nadasve u magnetičnoj bjelini. Sefić je nijansama bijele boje na svojim platnima donosio čudesnu svjetlost Mostara, o kojoj nobelovac Ivo Andrić svjedoči na najpotpuniji i artistički najgracilniji način.

Mi koji pamtimo našega Mehu Sefića, možemo svjedočiti da se veliki slikar mostarske svjetlosti i vedrine i u biranju vlastite garderobe nije odmicao od svoje magnetične bijele boje „u mali milion nijansi”.

Neponovljivi naš Maestro!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo