Povežite se sa nama

PERISKOP

Ekspresionizam i lirizam Mirka Kujačića

Objavljeno prije

na

U svom djetinjstvu, mostarskom, intuitivno sam pojam slikara, tačnije pojam umjetnika i umjetničkog, vezao za iznimno markantnu figuru gorštačke postamentiranosti Mirka Kujačića.

Neka me je plemenita toplina oblijevala kada bih na nekoj mostarskoj ulici susreo slikara koji je tada, ukoliko me nepouzdano sjećanje ne vara, radio na konzervatorskim poslovima i za koga su Mostarci moje generacije, ne bez divljenja,govorili da je to onaj što je ofarbao kuće u Kujundžiluku.

Njegovo slikarstvo mnogo godina kasnije iznimno će me intrigirati, mislim da ću okončati svoj životni vijek,a neću proniknuti u veliku tajnu slikara iz malog crnogorskog mjesta Nudola kod Kolašina…

Bila je 1931. kada je Kujačićevu izložbu u Sarajevu otvorio sabrat mu po kavanskim danonoćjima Tin Ujević: “Čast mi je predstaviti Mirka Kujačića,člana boemskog naraštaja. On je u Parizu na Monparnasu pored kavanskog života studirao i slikarstvo, a lutao je sa sanjarskom i pomalo pustolovnom dušom čak i do druge hemisfere.Prijatelj divljih elemenata,mora i hridina danas je ostao u suštini gotovo i neprijatelj civilizacije,pa ipak je svojim kistom ilustrovao takve duhovne krize i rascjepe,koji graniče sa razularenošću vizija Van Goga ili da uzmem bliži termin – s bolećivom osjećajnošću Ignjata Joba.Samo što ga nikada nije napuštala želja za promjenom,pustolovinama,a isto tako ni za čašom vina, ugodnim razgovorom, lakom pjesmom i obrokom ribe,koju je obično sam lovio.U skromnosti svojega života znao je da se snalazi najjednostavnije, skoro kao kakav indijski fakir…”

Čudo života ovaj je suvremeni Don Kihot pronalazio iz dana u dan djetinjom

radoznalošću…Nije se libio donijeti na pačetvorinu platna izranjavljenu poderanu staru cokulu.

Kujačićevo slikarstvo u svojim kontinuitetima trpilo je blagotvorni utjecaj El Greka i Delakroa.

Kršni Crnogorac iz Nudola nije ostao izvan fascinacije i antičkom skulpturalnošću.

Snažni epski izričaj obilježio je strastan potez širokih zamaha na platnu.Ali, jednostrano bi i krajnje simplificirano bilo govoriti o Kujačiću, a ne pominjati njegov razvihoreni društveni angažman. Borio se već u mladosti protiv društvenih nepravdi i, kako je u svom antifašističkom zanosu volio naglasiti, protiv oficijalnih izložbi…protiv svih jama i ljudskih gubilišta…

Imao je toliko buntovnosti u svojim znatiželjama da se

udu života predavao toliko da su zabilježene i godine bez veće prisutnosti u ateljeu.

Njegovo stvaralaštvo u poznijim godištima isijava nevjerojatnu dozu mladalačke vatre, čudesnog rafinmana kao posljedice životnog i umjetničkog vojevanja na životnoj i umjetničkoj stazi.

U stilskom pogledu kod Kujačića je dominantan široki potez kistom, svojevrsna slikareva opsjednutost bojom i temeljnom figuralnošću.

Povjesničari umjetnosti i kritičari ističu dva perioda u njegovom,snažnom ekspresijom obilježenom stvaranju, onaj od 1929. do 1935. i onaj od šezdesetih do osamdesetih godišta prošlog stoljeća.

Postoje dvije slike koje kao spojnica Kujačićevog likovnog individuuma vežu te dvije njegove životne i stvaralačke transverzale. Slika Crnogorac iz 1932. godine i Obraz gorštaka, nastala sedamdesetih godina.

Kao da je na zboranim licima svojih crnogorskih gorštaka rekreirao narodnosnu mitologiju. Sav epičan, a duboko angažiran ekstatično je slikao mase u prosvjedima, ali i gotovo lirski tankoćutno tegobni život i socijalnu bijedu ribara i mornara.

Tri puta je Kujačić posjetio Lota, pa će poslije trećeg posjeta napisati kritičarki Katarini Ambrozić:”…pokazalo se da to nije samo iz sentimentalnosti prema svom nekada nego da mi je bilo nužno da se otresem teške zaparloženosti u nekom neslikrskom realizmu.”

To o čemu je govorio pokazuje se i u djelima Figura u plavom i Figura sa Lotovim potezima.Značaj obojenog crteža u sedamdesetim, transformiranja prirode u geometrizirane cjeline, a u mostarskoj, kako neki tvrde kubističkoj fazi nastaje niz slika na kojima je donešen lirski treptaj poput pejzaža Mostara, Počitelja,Bune, fascinacije stećcima; to je gotovo lirično raspjevani Kujačić, sa uvijek finim osjećajem za biće boje. To se posebno odnosi na slike Bukovi na Buni i Oro.

Neka vječna mladost progovarala je iz Kujačićevih poznih godina stvaranja, pa će povjesničarka umjetnosti Azra Begić konstatirti: Ovo vrijeme”Golorukih”,”Zamaha”,”Obraza gorštaka” mogli bi nazvati drugom mladošću umjetnikovom,u njemu je on svoj predratni ekspresionizam doveo do bijelog usijanja.

Iskru lirskog sam oduvijek nalazio kod crnogorskog ekspresioniste.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

KONTINUITET PROVINCIJALNOG MENTALITETA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošlo je desetljeće od smrti Rdomira Konstantinovića, i više od pola vijeka od objavljivanja njegove Filosofije palanke, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima

Rijetki intelektualci i poglavito samosvjesne osobe sjetiti će se da je prošla decenija od smrti književnika i filozofa Radomira Konstantinovića, koji je iza sebe ostavio nevjerojatno kvalitetan književni opus (poezija Kuća bez krova; romani Daj nam danas, Mišolovka, Čisti i prljavi, Izlazak; eseji i teoretska djela Ahasver ili traktat o pivskoj flaši, Pentagram, Beleške iz hotelske sobe, Filosofija palanke, Biće i jezik, Dekartova smrt, Beket prijatelj, Miloš Crnjanski, Na margini, Duh umetnosti).

Ipak, od svih njegovih djela najveći odjek imala je Filosofija palanke, čije je prvo izdanje publicirano u Sarajevu! Tu Konstantinovićevu studiju o palankama u nama, o teškom prodoru civilizacijsko-intelektualnih modela ponašanja u svakoga od nas na Zapadnom Balkanu, osobno smatram iznimnim kulturološkim i književno-filozofskim dostignućem.

Nažalost, prošlo je desetljeće od smrti autora i više od pola vijeka od objavljivanja, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima.

Na našim prostorima, tačnije u svim bantu državicama Zapadnog Balkana cvjeta primitivizam kao idealan humus za nacionalizam i njegov najkancerozniji derivat fašizam.

A upravo je Konstantinović bio prononsirani antinacionalist i antifašist.

Sjećam se posjete ovom sjajnom piscu i filozofu, prvom predsjedniku Beogradskog kruga u njegovom ljetnjem egzilu, obiteljskoj kući u Ivanjici, i Konstantinovićeve posjete Sarajevu…

Oba susreta bila su prožeta njegovom duboko misaonom analizom naše šizoidne nacionalističke zbilje.

Ni deset godina od smrti velikog pisca palanka nikako neće iz nas.

Opća provincijalizacija, tabloidizacija balkanskih društava vodi nas sve u civilizacijski sunovrat.

Teško da će se uskoro pojaviti mudrac da poput Konstantinovića i Krleže nastavi istjerivati palanačku svijest i sve vidove provincijalizacije iz nas, ovakvih kakvi jesmo.

I ostajemo takvi, nažalost!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Od poeme sve je počelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam ubijeđen da je grad Mostar, osobito njegove današnje generacije, svjestan šta su ansambl Mostarske kiše i njihov tvorac  Mišo Marić značili i znače u kulturnoj povijesti ovoga grada

 

Bila neka vremena kad je Mostar bio jedna od južnoslavenskih kulturnih metropola. Tada u goste korifejima mostarskoga duha i književnosti u goste, hodočasteći ovu kulturnu ćabu, dolazio je, među ostalim, i Stevan Sremac.

Onda opet bile neke godine kulturne ,,suše”.

Tako to biva, ne mogu umjetnost i kultura stalno držati ritam.

A onda šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća u općem zamahu cjelokupnog društva, uz tradicijom opervažene i potvrđene vrijednosti, nastaju i potpuno nove, koje postaju biljezima toga doba. Tada u grad na Neretvi i Radobolji gotovo svakomjesečno, a nekada i češće, gajeći veliko prijateljstvo sa novinarom i pjesnikom Milenkom Mišom Marićem u Mostar dolaze novosadske poete Mika Antić i Pero Zubac.

Fenomenalnom uspjehu Zupčeve poeme Mostarske kiše, koja je samo u tadašnjem Sovjetskom Savezu prodata u tiražu od dvadeset milijuna, nije odolio niti Mišo Marić, koji temeljem naslova pjesmotvora Pere Zupca osniva ženski vokalni zbor.

Od samog nastanka ansambl Mostarske kiše zadobiva naklonost najširih slojeva publike. U suradnji s profesorom Josipom Sliškom, a koristeći poglavito vlastite, nevjerojatno pjevljive poetske tekstove, Marić gaji ponajviše zavičajnu i patriotsku usmjerenost pjesama, koje interpretiraju Kiše. 

Patriotske Marićeve pjesme, interpretacija Mostarskih kiša, ali i opći ambijent Mostara toga doba, vrlo brzo su postali amblematskim znakom ne samo  grada na Neretvi i Radobolji nego i cijele Bosne i Hercegovine, pa će Marićevo muzičko čedo za koje je on vodio konferanse, ostati primamljivo u široj medijskoj slici toga vremena.

Nastupi pred Josipom Brozom Titom i njegovim uglednim gostima uspjesima Mostarskih kiša dometnuli su i internacionalnu dimenziju, pa ovaj vokalni ansambl postaje hit u cijeloj jugoslavenskoj kulturnoj javnosti.

Mostarske kiše do današnjih dana ostale su jedinstven kulturološki fenomen!

Imponira način na koji je Marić uz svoje poetične konferanse uvodio i izvodio prepuna gledališta organizirajući tako performanse snažne domoljubne, ali i zavičajno bojene muzičko-poetske game.

Nisam ubjeđen da je grad Mostar, osobito njegove današnje generacije, svjestan što su ansambl Mostarske kiše i njihov tvorac značile i danas znače u kulturnoj povijesti ovoga grada.

Ansambl je taj koji traje u našim sjećanjima, on nije zaboravljen od generacija Mostaraca, ali i na nosačima zvuka traje niska njihovih melodija.

Nažalost, rat je u Mostaru i BiH ostavio pustoš.

I Marić je postao apatridom u dalekoj i hladnoj Engleskoj. Kontakti koje imam s ovim pjesnikom i urednikom mojih prvih medijskih istupa, iako rijetki, vraćaju me u dane kada je Mostar bio Mostarom, kad smo se ponosili mnogim njegovim znamenitostima, pa i Mostaskim kišama.

Eto tako, od fascinacije veličanstvenom poemom o jednoj Svetlani i mostarskim kišama do postignuća ansambla Mostarske kiše traju uglavnom u mislima, moje uspomene na rodni grad, a zgodimice, postaju i te kako jarke…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Tihi biskup gromovite misli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjalučki biskup Franjo Komarica je gromovito podviknuo na tzv. hrvatsku politiku u BiH, optužujući ih za iznevjeravanje nada i uskraćivanje pomoći vlastitom puku. Uzalud. Hrvatska demokratska zajednica, ne poštuje ni humanističku širinu ovog katoličkog pastira, a niti temeljnu žudnju katoličkog puka u BiH

 

Sa banjalučkim biskupom i mitropolitom katoličke crkve u njegovoj zavičajnoj Bosanskoj Krajini sreo sam se u tri navrata. Prvi put kad je u organizaciji njegove biskupije igrana predstava u produkciji HKD Napredak Majka Terezija, svetica tame makedonskog pisca Venka Andonovskog, u mome redateljskom čitanju; drugi put kada sam sa direktoricom NVO Gariwo Svetlanom Broz donio na poklon svoju zbirku poezije Šekspirov sonet u Trapistima tamošnjem, u BiH posljednjem staništu i svetištu svećenika trapista i  konačno, u Sarajevu u uredu kardinala Vinka Puljića.

Svaki put dr Komarica je zračio gospodstveno, ali i rijetko tiho, smireno i u toj smirenosti intelektualno premoćno! Ipak, kako je vrijeme odmicalo upoznavao sam  više i sadržajnije rad ovog duhovnika, koji je cijelo vrijeme agresije na državu BiH proveo osuđen od tamošnjih vlastodržaca na neku vrstu kućnog zatvora...

Posljednjih, pak, godina angažman biskupa Komarice privukao je pozornost europske i svjetske javnosti. Jer uz karitativnu djelatnost koja u njegovom obliku angažmana nije svrstavala ljude na pripadnike etničkih grupa, nego na gladne i site, bogate i siromašne, biskup je bio glas vapijućeg u pustinji.

Zalaganje za zajednički život, njegov više nego angažiran karitativni rad u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, sve to ga je i u drugim narodima a ne samo njegovom, izdiglo na pijedestal svećenika sa maksimalnim humanitarnim tendencijama.

Međutim, tihi i prefinjeni pastir morao je u jednom trenutku podići glas i zagrmiti, gromovito zagrmiti, jer dok je pastva koju je predvodio protjerivana sa ognjišta, zvjerski ubijana i pljačkana, oni koji se predstavljaju kao njihovi politički i nacionalni zaštitnici, hrvatske političke stranke u BiH, bukvalno su ostavile te ljude na cjedilu.

Zato je Komarica gromovito podviknuo na tzv. hrvatsku politiku u BiH, jasno i glasno optužujući ih za iznevjeravanje nada i uskraćivanje pomoći vlastitom puku.

Biskupov glas zbog njegovog iznimnog ugleda u zemlji i inozemstvu daleko se čuje.

Nažalost, uzalud, jer najjača stranka sa hrvatskim predznakom, Hrvatska demokratska zajednica, ne poštuje niti humanističku širinu ovog katoličkog pastira, a niti temeljnu žudnje katoličkog puka… Istina, nađu se oni uz taj puk pred izbore kad im ostavljeni narod, ta buvalna sirotinja, treba dati glasove, odnosno nove mandate za dobro plaćene pozicije.

Ostajući uz svoj puk biskup i ovih dana gromovito vapi: „Ostavljeni smo!“

Nisam siguran da i u vrhovima katoličke crkve ima dostatnog razumijevanja za biskupove i muke pastve koju predvodi. I zato biskupove gromovite poruke imaju itekako smisla. Imaju i dugoročan značaj, jer u budućnosti, a jedina ona će izricati pravorijek, vagati će se plusevi i minusi doba koje živimo tragično da tragičnije ne može biti!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo