Povežite se sa nama

PERISKOP

Ekspresionizam i lirizam Mirka Kujačića

Objavljeno prije

na

U svom djetinjstvu, mostarskom, intuitivno sam pojam slikara, tačnije pojam umjetnika i umjetničkog, vezao za iznimno markantnu figuru gorštačke postamentiranosti Mirka Kujačića.

Neka me je plemenita toplina oblijevala kada bih na nekoj mostarskoj ulici susreo slikara koji je tada, ukoliko me nepouzdano sjećanje ne vara, radio na konzervatorskim poslovima i za koga su Mostarci moje generacije, ne bez divljenja,govorili da je to onaj što je ofarbao kuće u Kujundžiluku.

Njegovo slikarstvo mnogo godina kasnije iznimno će me intrigirati, mislim da ću okončati svoj životni vijek,a neću proniknuti u veliku tajnu slikara iz malog crnogorskog mjesta Nudola kod Kolašina…

Bila je 1931. kada je Kujačićevu izložbu u Sarajevu otvorio sabrat mu po kavanskim danonoćjima Tin Ujević: “Čast mi je predstaviti Mirka Kujačića,člana boemskog naraštaja. On je u Parizu na Monparnasu pored kavanskog života studirao i slikarstvo, a lutao je sa sanjarskom i pomalo pustolovnom dušom čak i do druge hemisfere.Prijatelj divljih elemenata,mora i hridina danas je ostao u suštini gotovo i neprijatelj civilizacije,pa ipak je svojim kistom ilustrovao takve duhovne krize i rascjepe,koji graniče sa razularenošću vizija Van Goga ili da uzmem bliži termin – s bolećivom osjećajnošću Ignjata Joba.Samo što ga nikada nije napuštala želja za promjenom,pustolovinama,a isto tako ni za čašom vina, ugodnim razgovorom, lakom pjesmom i obrokom ribe,koju je obično sam lovio.U skromnosti svojega života znao je da se snalazi najjednostavnije, skoro kao kakav indijski fakir…”

Čudo života ovaj je suvremeni Don Kihot pronalazio iz dana u dan djetinjom

radoznalošću…Nije se libio donijeti na pačetvorinu platna izranjavljenu poderanu staru cokulu.

Kujačićevo slikarstvo u svojim kontinuitetima trpilo je blagotvorni utjecaj El Greka i Delakroa.

Kršni Crnogorac iz Nudola nije ostao izvan fascinacije i antičkom skulpturalnošću.

Snažni epski izričaj obilježio je strastan potez širokih zamaha na platnu.Ali, jednostrano bi i krajnje simplificirano bilo govoriti o Kujačiću, a ne pominjati njegov razvihoreni društveni angažman. Borio se već u mladosti protiv društvenih nepravdi i, kako je u svom antifašističkom zanosu volio naglasiti, protiv oficijalnih izložbi…protiv svih jama i ljudskih gubilišta…

Imao je toliko buntovnosti u svojim znatiželjama da se

udu života predavao toliko da su zabilježene i godine bez veće prisutnosti u ateljeu.

Njegovo stvaralaštvo u poznijim godištima isijava nevjerojatnu dozu mladalačke vatre, čudesnog rafinmana kao posljedice životnog i umjetničkog vojevanja na životnoj i umjetničkoj stazi.

U stilskom pogledu kod Kujačića je dominantan široki potez kistom, svojevrsna slikareva opsjednutost bojom i temeljnom figuralnošću.

Povjesničari umjetnosti i kritičari ističu dva perioda u njegovom,snažnom ekspresijom obilježenom stvaranju, onaj od 1929. do 1935. i onaj od šezdesetih do osamdesetih godišta prošlog stoljeća.

Postoje dvije slike koje kao spojnica Kujačićevog likovnog individuuma vežu te dvije njegove životne i stvaralačke transverzale. Slika Crnogorac iz 1932. godine i Obraz gorštaka, nastala sedamdesetih godina.

Kao da je na zboranim licima svojih crnogorskih gorštaka rekreirao narodnosnu mitologiju. Sav epičan, a duboko angažiran ekstatično je slikao mase u prosvjedima, ali i gotovo lirski tankoćutno tegobni život i socijalnu bijedu ribara i mornara.

Tri puta je Kujačić posjetio Lota, pa će poslije trećeg posjeta napisati kritičarki Katarini Ambrozić:”…pokazalo se da to nije samo iz sentimentalnosti prema svom nekada nego da mi je bilo nužno da se otresem teške zaparloženosti u nekom neslikrskom realizmu.”

To o čemu je govorio pokazuje se i u djelima Figura u plavom i Figura sa Lotovim potezima.Značaj obojenog crteža u sedamdesetim, transformiranja prirode u geometrizirane cjeline, a u mostarskoj, kako neki tvrde kubističkoj fazi nastaje niz slika na kojima je donešen lirski treptaj poput pejzaža Mostara, Počitelja,Bune, fascinacije stećcima; to je gotovo lirično raspjevani Kujačić, sa uvijek finim osjećajem za biće boje. To se posebno odnosi na slike Bukovi na Buni i Oro.

Neka vječna mladost progovarala je iz Kujačićevih poznih godina stvaranja, pa će povjesničarka umjetnosti Azra Begić konstatirti: Ovo vrijeme”Golorukih”,”Zamaha”,”Obraza gorštaka” mogli bi nazvati drugom mladošću umjetnikovom,u njemu je on svoj predratni ekspresionizam doveo do bijelog usijanja.

Iskru lirskog sam oduvijek nalazio kod crnogorskog ekspresioniste.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zlatonosna magija Miodraga Tabačkog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Miodrag Mića Tabački je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže. Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može bukvalno sve

 

Miodrag Mića Tabački po formalnom obrazovanju je arhitekta i scenograf (diplomirao na Arhitektonskom fakultetu i na Akademiji scenskih umetnosti u Beogradu), dapače profesor je scenografije na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Ali, Tabački je mnogo više, on je najveći živi scenograf i kostimograf južnoslavenskog prostora; istinski umjetnik kojem sve komponente primijenjenog umjetničkog stvaralaštva leže.

Najmanje tri su bitne komponente kvaliteta kompletnog opusa ovog scenografa: originalnost promišljanja teatarskih scenografija; atraktivno senzibiliziranje odnosa oblika i boja koje instalira da bi omogućio kazališnu propulzivnost svakog scenskog akta kojem se posvećuje; konačno, kao temeljnu vrijednost valja istaći funkcionalnost prostora za glumačku ili baletnu igru.

Tabački s istim žarom i stvaralačkom poletnošću kreira scensku likovnost za prestoničke kao i za teatre van kazališnog main streama.

U svojim scenografijama, i kada su scenski oneobičajenih oblika i kada realističnost pokušava pobjeđivati atraktivnom, čistom likovnošću, umjetnik stvara novu, izmaštanu stvarnost u funkcionalno mišljenim tlorisima, a scenske okomice su panoi prave maštovitosti i lucidnog poklonjenja čudu boje.

Uz ovog majstora učio sam kako krpa postaje zavjesa, kako svjetlo u teatru može sve, bukvalno sve.

Mića je i drugar svojim studentima i glumcima, ali u trenu on postaje otmjeni vojvođanski gospodin, što stvarno i jeste, iznimno strog i pravedan, ali i tada lalinski širokog osmjeha.

Čovjek je to koji je napravio najefektniju scenografiju koju sam vidio u životu (Orffova Carmina Burana u Narodnom pozorištu Sarajevo), kojom je dobrim dijelom  i redateljski rješio predstavu.

Tabački je graditelj i useljivač kazališnog prostora, ali on je u isto vrijeme i uljepšivač tih scenografskih ploha. Mići nije teško da u širokom potezu napravi čitave gradove na pozornici, ali i da na cipeli, stilskoj dakako, napravi vremenu adekvatnu, prijemčivu podvezicu.

Tabačkog obožavaju teratarski stolari, krojači osobito, šminkeri i vlasuljari…

On jedini od scenografa nema nikada, bukvalno nikada, problema sa teatarskim garderoberkama i spremačicama.

Ali zlaćani vezovi u klasičnim komadima i metal koji isijava modernitet jednako pristaju petici Miodraga Tabačkog.

Kada prijepor između urednice mojih knjiga i mene nastane po estetskim pitanjima, samo je jedan slučaj općeg konsenzusa – on se zove Miodrag Tabački, iz ugledne obitelji vojvođanskih učitelja.

I moja baka je imala golemu želju da budem učiteljem…

Kod velikog Tabačkog se to sretno poklopilo i neka je. S razlogom je!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Razgovori koji hrabre

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vremenu opštih rezignacija, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua koja pokazuju da humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom zloslutnom vremenu. Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva

 

U doba opšte nesigurnosti, u kojem pošast korone ne da snu na oči, bar svjesnijem dijelu svjetske populacije, opšti je tonus, osjećanje svakog pojedinca, palo u ponore duboke rezignacije i tuge. Jednostavno, ne možemo, ako iole racionalno razmišljamo, prihvatiti zdravo za gotovo da smo kao generacija žrtvovani.

Ko je taj svjetski moćnik drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnog rezoniranja koji može zaustaviti pandemiju, koliko treba proći vremena i koliko još oboljelih i umrlih dok se nađe vakcina i lijek za KOVID 19? Sve su to pitanja koja u ovom trenutku život znače…

U vremenu  opštih rezignacija, na šta se nadovezuju razočarenja i svakodnevni primjeri neodgovornih, nepotističkih, potkupljivih i gramzivih ovdašnjih političara, koji nacionalizam koriste za kreiranje ambijenata vlastitih pljačkaških ambicija, teško je u sivoj svakodnevici prepoznati tragove drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnijeg rezoniranja i djelovanja…

Jednu večer koju sam posvetio pregledu aktualnih televizijskih programa, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua dijametralno suprotna svemu što nas okružuje, koja pokazuju da ljudskost, humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom našem nesretnom i najčešće zloslutnom vremenu.

Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić.

Grigorije (Durić) je govorio o događanjima na beogradskim ulicama i trgovima, kao i o osudama vrhova srpsko-pravoslavne crkve nekih njegovih javnih istupa. Razborit, u dobrom dijelu narodnosno, a nimalo populistički i povlađujući način mišljenja i govora vladike diseldorfskog Griogorija osvjetlio je događanje naroda u srbijanskoj prestonici na autentičan način, respektujući kao vrhovni princip pravdoljublje i temeljno čovjekoljublje. To kako je vladika Grigorije govorio o mladim ljudima u beogradskim događanjima, o vlastitim iskustvima nekadašnjeg sudjelovanja u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, zaslužuje ozbiljnu politološku i sociološku procjenu, a njegovi uvidi u stvarnost koju živimo su draguljno vrijedni u odnosu na površne, najčešće neutemeljene stavove i političara, ali i političkih analitičara kod nas.

Pjesnik, dramatičar i zoon politikon Džemaludin Latić, opet je, u sjajno vođenom intervjuu od strane vlasnika i prvog čovjeka Face TV Senada Hadžifejzovića, stavio u fine, povijesno fundirane kontekste pojavnost Stake Skenderove i planetarni zločin počinjen u Srebrenici nad tamošnjim nevinim bošnjačkim življem…

Latić je književno moćno komparirao našu tragičnu stvarnost i vremena nekih vertikala ljudskosti, kakva je nesumnjivo bila Staka Skenderova, prva javno angažirana žena među sarajevskim i bh. Srbima.

Kroz Latićev interpretni zaplet i rasplet oživjela je i kao lik iz sarajevske kulturne povijesti, ali i kao simbol onog najljudskijeg i u krajnjem rezonu najmoćnijeg, što u historiji BiH i Srba, kao jednog od njenih naroda, možemo prepoznati u zrcalenju i asocijacijama na našu suvremenost.

Oba intervjua, svaki na svoj način, vraćaju povjerenje u intelektualnu moć na našim prostorima, moćna promišljanja koja vode harmonizaciji našeg svakodnevlja, ali poglavito naše historije s evropskim modelima promišljanja svijeta i našeg prisustva u njemu.

Nade ima, pogotovo sa intelektualnim i moralnim stavovima poput onih kakvim su me te večeri  počastili u svojim TV nastupima, koji na svaki način hrabre, vladika Grigorije i Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Harijeve vile i vilenjaci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetnik Hari Ejubović iz Tuzle je, u vrijeme pošasti korone, na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi

 

Likovnog stvaraoca Harija Ejubovića iz Tuzle upoznao sam podrobnije tokom rada na zamamnom teatarskom projektu baziranom na literaturi veličanstvenih Samjuela Beketa Malone umire, Tada. Likovni maštar, ali i scenografski praktičar, realizator kakvog redatelj samo poželjeti može.

Sljedeći naš projekat prekinule su, ugasile su manjkavosti proračuna za kulturu, ali i ova stravična koronska pošast. No, internet spašava stvar.

Umjetnik je na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, ali i potpuno likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi. Elegantni crvoliki ljudi tvore posve nestvaran svijet u kojem dominira dobrota, smirenost i okrenutost samima sebi… Slikar s tim svojim bićima očito živi svijet, bolji, humaniji od ovoga u kojem smo se svi zatekli, pogotovo ovih koronskih dana provođenih u zaptovima kuća i kojekakvih staništa i pribježišta. U imaginativnoj Ejubovićevoj tankoćutnosti blaga je neka likovna glazba, tonovi čudesnih picikata.

Dok Hari likovno glazbari, pored njega i nas orijaši svijet koji ni počemu nije po mjeri čovjeka. U njegovim bićima stanuje skrivena poezija, čiju poetsku srčiku otkrivati mogu samo oni na čija vrata svake noći dolaze pojci urbanih tišina, spojeni energijom ljubavi i čudesnih snova.

Slikarstvo je to tankoćutnosti koja je zaronjena u vilinsku logiku življenja, u kojoj dominira ljubavni poj sličan onom koji samo slavuji gaje u maju, kad iz njih šikne ljubavna energija i eros kakav druga bića nemaju.

Hari se preselio među ta svoja čudesna bića dodajući im likovnom lingvom-čarobnicom dijelove onih srcolikih pokretača iz kojih izlaze samo ljubav i čisto čovjekoljublje. Slikar je do te mjere ušao u sfere paralelnih svjetova da ga naš realni svijet samo opterećuje.

Ljepota življenja među njegovim vilama i vilenjacima postala je za slikara i scenografa modus vivendi. On stvara poput starih majstora, toliko nježno i toliko čovjeku blisko da nemam prave riječi da iskažem treptaje njegove likovne duše.

Ali dâ se iskazati nešto drugo, daleko manje alkemijsko. To je slikarovo uzorno školovanje u svim disciplinama likovnosti, kako u crtežu, jednako ili jednakije u grafici, a nekoj čudnoj liht nijansi boje svakako sam u svakom trenutku spreman skinuti svoje krležijansko pokrivalo i saget do zemlje ostati dugo, dugo.

Ejubovićevo slikarstvo ima rijetku mjeru estetske gracilnosti. Njegova estetska moć je u lahorastom potezu olovke, pera, kista ili dječije drvene bojanke. Slikarstvo je to dubokog respekta prema prohujalim epohama, ali jednako suvremeno u čudesnoj ćutnji tragičnog vremena koje zajedno sa Ejubovićem proživljavamo.

Vraćajući se njegovom slikarstvu, grafici, scenografiji, plakatu kao da čujem tananu bosansku glazbu, koja ovog umjetnika prati dok jezdi svojim vilinskim svjetovima.

Poetičnim do beskraja!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo