Povežite se sa nama

PERISKOP

Skrnavljenje svetog januara

Objavljeno prije

na

Bio sam svjedokom kada je kamarila Karadžićevih maloumnika napustila zasjedanje Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u januaru 1992. Slijepo se pokoravajući stranačkoj odluci zastupnici predratnog saziva Skupštine Republike Bosne i Hercegovine iz redova Srpske demokratske stranke već su tim aktom učinili politički puč za koji je primjerena kaznena odgovornost…

Ali, oni se nisu zaustavili na napuštanju parlamentarnog zasjedanja. Naredni njihov korak bio je diverzija najvišeg stupnja u parlamentarnoj praksi… Karadžićevi, a to znači i sljedbenici đenerala Mihajlovića i Nedića, konstituirali su hitro Skupšinu Srpske republike Bosne i Hercegovine.Time je Srpska demokratska stranka potpompognuta ne samo logistički nego i filozofijom ubijanja, genocida i kulturocida tog 9. januara otpočela masovna istrebljenja Muslimana, Hrvata i svog nesrpskog življa na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine.

Krvavi pir nezaustavljivo je Bosnu i Hercegovinu pretvarao u pepeo, a u mnogim dijelovima, osobito u Podrinju, počela se ostvarivati Karadžićeva fašistoidno genocidna prijetnja izrečena sa skupštinske govornice da bi jednog naroda moglo nestati…

Dan kad je sve počelo je upravo deveti januar koji danas bh. Srbi, podjednako iz opozicionih i stranaka na vlasti, slave kao rođendan Republike Srpske, iako je ona nastala u Dejtonu jednim krajnje nakaradno sklepanim međunarodnim dogovorom koji je na dugi rok spriječio da Bosna i Hercegovina funkcioniše kao sve normalne države svijeta…

Dakle, krajnje tendenciozno se slavi dan početaka ubijanja, paljenja, silovanja i svekolikoga uništenja jedne države i dva naroda, koja su u njoj živjela. O tom i takvom devetom januaru Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je preciznu odluku da se u tom slučaju radi o kršenju Ustava i antidejtonskoj djelatnosti.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je na ovu odluku i kao i na upozorenje visokog predstavnika za BiH Valentina Incka odgovorio karikaturalnim postrojavanjima policijskih jedinica i enormnim slavljima.

Protivljenje cjelokupne demokratske osvještene bh. javnosti najbolje je politički ubojito, a historijski precizno artikulirao poslanik Predstavničkog doma Parlamenatrne skupštine BiH (PD PSBiH), doktor historijskih nauka, Denis Bećirović kada je ovih dana uputio Javni poziv rukovodstvu PD PSBiH Borjani Krišto, Šefiku Džaferoviću i Mladenu Bosiću da se u dnevni red naredne sjednice Predstavničkog doma legalno i poslovnički uvrsti “Prijedlog zakona o proglašenju 9. januara danom sjećanja na žrtve ratnih zločina i genocida koje su počinili organi samoproglašene i nelegalne tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine/Republike Srpske”.

Ovaj Bećirovićev prijedlog je u istovremeno i način da se spriječe dalji pokušaji uspostave potpuno neustavnog i nelegitimnog kontinuiteta Republike Srpske, koji je pravno i ustavno oboriv u svakoj svojoj fazi…

Srpski narod cijeli mjesec januar vjerski i običajno ima ispunjen svečanostima i slavama, pa ga u narodu zovu i sveti januar…

Nacionalisti su slavljenjem ovog datuma kao antidejtonske, antiustavne i po druga dva naroda u dejtonskoj Bosni i Hercegovini uvredljivo pozicionirane fašitoidne politike uspjeli u najvećoj mjeri oskrnaviti taj sveti januar…

Na potezu je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, a visoki predstavnik i njegov nalogodavac, Vijeće za provedbu mira, takođe moraju reagirati i to hitnim smjenama…

Jer, kao što su na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu zastupnici SDS-a napravili do danas nekažnjen državni udar na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda, tako danas Dodikova strahovlada prisiljava građane manjeg bh. entiteta da slavljenjem najsramotnijeg dana u povjesti svekolikih, a ne samo bosanskih Srba, daju nove dokaze o fašistoidnoj matrici sa koje djeluju on i njegov SNSD i pridruženi im patuljasti politički trabanti…

Što će se dalje dešavati pokazaće naredni dani, ali prvu polovinu januara i historijski je već obilježila u skupštinskoj proceduri potvrđena inicijativa zasupnika dr Denisa Bećirovića.

Braćo Srbi, skrnavite sveti januar. Ne ide to!

No pasaran!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

KONTINUITET PROVINCIJALNOG MENTALITETA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošlo je desetljeće od smrti Rdomira Konstantinovića, i više od pola vijeka od objavljivanja njegove Filosofije palanke, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima

Rijetki intelektualci i poglavito samosvjesne osobe sjetiti će se da je prošla decenija od smrti književnika i filozofa Radomira Konstantinovića, koji je iza sebe ostavio nevjerojatno kvalitetan književni opus (poezija Kuća bez krova; romani Daj nam danas, Mišolovka, Čisti i prljavi, Izlazak; eseji i teoretska djela Ahasver ili traktat o pivskoj flaši, Pentagram, Beleške iz hotelske sobe, Filosofija palanke, Biće i jezik, Dekartova smrt, Beket prijatelj, Miloš Crnjanski, Na margini, Duh umetnosti).

Ipak, od svih njegovih djela najveći odjek imala je Filosofija palanke, čije je prvo izdanje publicirano u Sarajevu! Tu Konstantinovićevu studiju o palankama u nama, o teškom prodoru civilizacijsko-intelektualnih modela ponašanja u svakoga od nas na Zapadnom Balkanu, osobno smatram iznimnim kulturološkim i književno-filozofskim dostignućem.

Nažalost, prošlo je desetljeće od smrti autora i više od pola vijeka od objavljivanja, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima.

Na našim prostorima, tačnije u svim bantu državicama Zapadnog Balkana cvjeta primitivizam kao idealan humus za nacionalizam i njegov najkancerozniji derivat fašizam.

A upravo je Konstantinović bio prononsirani antinacionalist i antifašist.

Sjećam se posjete ovom sjajnom piscu i filozofu, prvom predsjedniku Beogradskog kruga u njegovom ljetnjem egzilu, obiteljskoj kući u Ivanjici, i Konstantinovićeve posjete Sarajevu…

Oba susreta bila su prožeta njegovom duboko misaonom analizom naše šizoidne nacionalističke zbilje.

Ni deset godina od smrti velikog pisca palanka nikako neće iz nas.

Opća provincijalizacija, tabloidizacija balkanskih društava vodi nas sve u civilizacijski sunovrat.

Teško da će se uskoro pojaviti mudrac da poput Konstantinovića i Krleže nastavi istjerivati palanačku svijest i sve vidove provincijalizacije iz nas, ovakvih kakvi jesmo.

I ostajemo takvi, nažalost!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Od poeme sve je počelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam ubijeđen da je grad Mostar, osobito njegove današnje generacije, svjestan šta su ansambl Mostarske kiše i njihov tvorac  Mišo Marić značili i znače u kulturnoj povijesti ovoga grada

 

Bila neka vremena kad je Mostar bio jedna od južnoslavenskih kulturnih metropola. Tada u goste korifejima mostarskoga duha i književnosti u goste, hodočasteći ovu kulturnu ćabu, dolazio je, među ostalim, i Stevan Sremac.

Onda opet bile neke godine kulturne ,,suše”.

Tako to biva, ne mogu umjetnost i kultura stalno držati ritam.

A onda šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća u općem zamahu cjelokupnog društva, uz tradicijom opervažene i potvrđene vrijednosti, nastaju i potpuno nove, koje postaju biljezima toga doba. Tada u grad na Neretvi i Radobolji gotovo svakomjesečno, a nekada i češće, gajeći veliko prijateljstvo sa novinarom i pjesnikom Milenkom Mišom Marićem u Mostar dolaze novosadske poete Mika Antić i Pero Zubac.

Fenomenalnom uspjehu Zupčeve poeme Mostarske kiše, koja je samo u tadašnjem Sovjetskom Savezu prodata u tiražu od dvadeset milijuna, nije odolio niti Mišo Marić, koji temeljem naslova pjesmotvora Pere Zupca osniva ženski vokalni zbor.

Od samog nastanka ansambl Mostarske kiše zadobiva naklonost najširih slojeva publike. U suradnji s profesorom Josipom Sliškom, a koristeći poglavito vlastite, nevjerojatno pjevljive poetske tekstove, Marić gaji ponajviše zavičajnu i patriotsku usmjerenost pjesama, koje interpretiraju Kiše. 

Patriotske Marićeve pjesme, interpretacija Mostarskih kiša, ali i opći ambijent Mostara toga doba, vrlo brzo su postali amblematskim znakom ne samo  grada na Neretvi i Radobolji nego i cijele Bosne i Hercegovine, pa će Marićevo muzičko čedo za koje je on vodio konferanse, ostati primamljivo u široj medijskoj slici toga vremena.

Nastupi pred Josipom Brozom Titom i njegovim uglednim gostima uspjesima Mostarskih kiša dometnuli su i internacionalnu dimenziju, pa ovaj vokalni ansambl postaje hit u cijeloj jugoslavenskoj kulturnoj javnosti.

Mostarske kiše do današnjih dana ostale su jedinstven kulturološki fenomen!

Imponira način na koji je Marić uz svoje poetične konferanse uvodio i izvodio prepuna gledališta organizirajući tako performanse snažne domoljubne, ali i zavičajno bojene muzičko-poetske game.

Nisam ubjeđen da je grad Mostar, osobito njegove današnje generacije, svjestan što su ansambl Mostarske kiše i njihov tvorac značile i danas znače u kulturnoj povijesti ovoga grada.

Ansambl je taj koji traje u našim sjećanjima, on nije zaboravljen od generacija Mostaraca, ali i na nosačima zvuka traje niska njihovih melodija.

Nažalost, rat je u Mostaru i BiH ostavio pustoš.

I Marić je postao apatridom u dalekoj i hladnoj Engleskoj. Kontakti koje imam s ovim pjesnikom i urednikom mojih prvih medijskih istupa, iako rijetki, vraćaju me u dane kada je Mostar bio Mostarom, kad smo se ponosili mnogim njegovim znamenitostima, pa i Mostaskim kišama.

Eto tako, od fascinacije veličanstvenom poemom o jednoj Svetlani i mostarskim kišama do postignuća ansambla Mostarske kiše traju uglavnom u mislima, moje uspomene na rodni grad, a zgodimice, postaju i te kako jarke…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Tihi biskup gromovite misli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjalučki biskup Franjo Komarica je gromovito podviknuo na tzv. hrvatsku politiku u BiH, optužujući ih za iznevjeravanje nada i uskraćivanje pomoći vlastitom puku. Uzalud. Hrvatska demokratska zajednica, ne poštuje ni humanističku širinu ovog katoličkog pastira, a niti temeljnu žudnju katoličkog puka u BiH

 

Sa banjalučkim biskupom i mitropolitom katoličke crkve u njegovoj zavičajnoj Bosanskoj Krajini sreo sam se u tri navrata. Prvi put kad je u organizaciji njegove biskupije igrana predstava u produkciji HKD Napredak Majka Terezija, svetica tame makedonskog pisca Venka Andonovskog, u mome redateljskom čitanju; drugi put kada sam sa direktoricom NVO Gariwo Svetlanom Broz donio na poklon svoju zbirku poezije Šekspirov sonet u Trapistima tamošnjem, u BiH posljednjem staništu i svetištu svećenika trapista i  konačno, u Sarajevu u uredu kardinala Vinka Puljića.

Svaki put dr Komarica je zračio gospodstveno, ali i rijetko tiho, smireno i u toj smirenosti intelektualno premoćno! Ipak, kako je vrijeme odmicalo upoznavao sam  više i sadržajnije rad ovog duhovnika, koji je cijelo vrijeme agresije na državu BiH proveo osuđen od tamošnjih vlastodržaca na neku vrstu kućnog zatvora...

Posljednjih, pak, godina angažman biskupa Komarice privukao je pozornost europske i svjetske javnosti. Jer uz karitativnu djelatnost koja u njegovom obliku angažmana nije svrstavala ljude na pripadnike etničkih grupa, nego na gladne i site, bogate i siromašne, biskup je bio glas vapijućeg u pustinji.

Zalaganje za zajednički život, njegov više nego angažiran karitativni rad u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, sve to ga je i u drugim narodima a ne samo njegovom, izdiglo na pijedestal svećenika sa maksimalnim humanitarnim tendencijama.

Međutim, tihi i prefinjeni pastir morao je u jednom trenutku podići glas i zagrmiti, gromovito zagrmiti, jer dok je pastva koju je predvodio protjerivana sa ognjišta, zvjerski ubijana i pljačkana, oni koji se predstavljaju kao njihovi politički i nacionalni zaštitnici, hrvatske političke stranke u BiH, bukvalno su ostavile te ljude na cjedilu.

Zato je Komarica gromovito podviknuo na tzv. hrvatsku politiku u BiH, jasno i glasno optužujući ih za iznevjeravanje nada i uskraćivanje pomoći vlastitom puku.

Biskupov glas zbog njegovog iznimnog ugleda u zemlji i inozemstvu daleko se čuje.

Nažalost, uzalud, jer najjača stranka sa hrvatskim predznakom, Hrvatska demokratska zajednica, ne poštuje niti humanističku širinu ovog katoličkog pastira, a niti temeljnu žudnje katoličkog puka… Istina, nađu se oni uz taj puk pred izbore kad im ostavljeni narod, ta buvalna sirotinja, treba dati glasove, odnosno nove mandate za dobro plaćene pozicije.

Ostajući uz svoj puk biskup i ovih dana gromovito vapi: „Ostavljeni smo!“

Nisam siguran da i u vrhovima katoličke crkve ima dostatnog razumijevanja za biskupove i muke pastve koju predvodi. I zato biskupove gromovite poruke imaju itekako smisla. Imaju i dugoročan značaj, jer u budućnosti, a jedina ona će izricati pravorijek, vagati će se plusevi i minusi doba koje živimo tragično da tragičnije ne može biti!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo