Povežite se sa nama

PERISKOP

Skrnavljenje svetog januara

Objavljeno prije

na

Bio sam svjedokom kada je kamarila Karadžićevih maloumnika napustila zasjedanje Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u januaru 1992. Slijepo se pokoravajući stranačkoj odluci zastupnici predratnog saziva Skupštine Republike Bosne i Hercegovine iz redova Srpske demokratske stranke već su tim aktom učinili politički puč za koji je primjerena kaznena odgovornost…

Ali, oni se nisu zaustavili na napuštanju parlamentarnog zasjedanja. Naredni njihov korak bio je diverzija najvišeg stupnja u parlamentarnoj praksi… Karadžićevi, a to znači i sljedbenici đenerala Mihajlovića i Nedića, konstituirali su hitro Skupšinu Srpske republike Bosne i Hercegovine.Time je Srpska demokratska stranka potpompognuta ne samo logistički nego i filozofijom ubijanja, genocida i kulturocida tog 9. januara otpočela masovna istrebljenja Muslimana, Hrvata i svog nesrpskog življa na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine.

Krvavi pir nezaustavljivo je Bosnu i Hercegovinu pretvarao u pepeo, a u mnogim dijelovima, osobito u Podrinju, počela se ostvarivati Karadžićeva fašistoidno genocidna prijetnja izrečena sa skupštinske govornice da bi jednog naroda moglo nestati…

Dan kad je sve počelo je upravo deveti januar koji danas bh. Srbi, podjednako iz opozicionih i stranaka na vlasti, slave kao rođendan Republike Srpske, iako je ona nastala u Dejtonu jednim krajnje nakaradno sklepanim međunarodnim dogovorom koji je na dugi rok spriječio da Bosna i Hercegovina funkcioniše kao sve normalne države svijeta…

Dakle, krajnje tendenciozno se slavi dan početaka ubijanja, paljenja, silovanja i svekolikoga uništenja jedne države i dva naroda, koja su u njoj živjela. O tom i takvom devetom januaru Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je preciznu odluku da se u tom slučaju radi o kršenju Ustava i antidejtonskoj djelatnosti.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je na ovu odluku i kao i na upozorenje visokog predstavnika za BiH Valentina Incka odgovorio karikaturalnim postrojavanjima policijskih jedinica i enormnim slavljima.

Protivljenje cjelokupne demokratske osvještene bh. javnosti najbolje je politički ubojito, a historijski precizno artikulirao poslanik Predstavničkog doma Parlamenatrne skupštine BiH (PD PSBiH), doktor historijskih nauka, Denis Bećirović kada je ovih dana uputio Javni poziv rukovodstvu PD PSBiH Borjani Krišto, Šefiku Džaferoviću i Mladenu Bosiću da se u dnevni red naredne sjednice Predstavničkog doma legalno i poslovnički uvrsti “Prijedlog zakona o proglašenju 9. januara danom sjećanja na žrtve ratnih zločina i genocida koje su počinili organi samoproglašene i nelegalne tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine/Republike Srpske”.

Ovaj Bećirovićev prijedlog je u istovremeno i način da se spriječe dalji pokušaji uspostave potpuno neustavnog i nelegitimnog kontinuiteta Republike Srpske, koji je pravno i ustavno oboriv u svakoj svojoj fazi…

Srpski narod cijeli mjesec januar vjerski i običajno ima ispunjen svečanostima i slavama, pa ga u narodu zovu i sveti januar…

Nacionalisti su slavljenjem ovog datuma kao antidejtonske, antiustavne i po druga dva naroda u dejtonskoj Bosni i Hercegovini uvredljivo pozicionirane fašitoidne politike uspjeli u najvećoj mjeri oskrnaviti taj sveti januar…

Na potezu je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, a visoki predstavnik i njegov nalogodavac, Vijeće za provedbu mira, takođe moraju reagirati i to hitnim smjenama…

Jer, kao što su na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu zastupnici SDS-a napravili do danas nekažnjen državni udar na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda, tako danas Dodikova strahovlada prisiljava građane manjeg bh. entiteta da slavljenjem najsramotnijeg dana u povjesti svekolikih, a ne samo bosanskih Srba, daju nove dokaze o fašistoidnoj matrici sa koje djeluju on i njegov SNSD i pridruženi im patuljasti politički trabanti…

Što će se dalje dešavati pokazaće naredni dani, ali prvu polovinu januara i historijski je već obilježila u skupštinskoj proceduri potvrđena inicijativa zasupnika dr Denisa Bećirovića.

Braćo Srbi, skrnavite sveti januar. Ne ide to!

No pasaran!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Magnetična bjelina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veliki mostarski slikar Meho Sefić dozvolio je jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”. Posmatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, u svakoj je prilici ostavljao dojam ozbiljnog gospodina. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca

 

U rodnom gradu sam upoznao Mehu Sefića. I ne samo upoznao, veliki mostarski slikar dozvolio je tih godina jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”.

Promatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, kako u kavani, na ulici, jednako u njegovom ateljeu, i u svakoj prilici je ostavljao dojam ozbiljnog gospodina respektabilnog godišta. Bio je to svojevrsni privid. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca.

Nikada ne mogu i neću zaboraviti Sefićevo humorno „nadigravanje” sa drugim mostarskim slikarom Mustafom Icom Voljevicom. Veli Voljevica: „Hajmo, bolan Meha, popiti koju”. A Sefić će na to ko′ iz topa: „Ono, ne pijem po danu, ali nema smetnje, pustićemo zavjese na prozorima u kafani…”

Sefić je, što malo i današnjih Mostaraca zna, svojedobno bio poznat i kao vrsni izvođač šansona. Čuvena su bila njegova natpjevavanja sa Ivom Robićem u poznatom zagrebčkom RITZ baru…

No, ovaj renesansno talentirani Mostarac ipak je u domenu likovne umjetnosti ostavio briljantno naslijeđe koje povijest umjetnosti tek treba dubinski valorizirati. Alkemija Sefićevog slikarstva sastojala se u neponovljivoj crtačkoj virtuoznosti, nadasve u magnetičnoj bjelini. Sefić je nijansama bijele boje na svojim platnima donosio čudesnu svjetlost Mostara, o kojoj nobelovac Ivo Andrić svjedoči na najpotpuniji i artistički najgracilniji način.

Mi koji pamtimo našega Mehu Sefića, možemo svjedočiti da se veliki slikar mostarske svjetlosti i vedrine i u biranju vlastite garderobe nije odmicao od svoje magnetične bijele boje „u mali milion nijansi”.

Neponovljivi naš Maestro!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo