Povežite se sa nama

PERISKOP

Skrnavljenje svetog januara

Objavljeno prije

na

Bio sam svjedokom kada je kamarila Karadžićevih maloumnika napustila zasjedanje Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u januaru 1992. Slijepo se pokoravajući stranačkoj odluci zastupnici predratnog saziva Skupštine Republike Bosne i Hercegovine iz redova Srpske demokratske stranke već su tim aktom učinili politički puč za koji je primjerena kaznena odgovornost…

Ali, oni se nisu zaustavili na napuštanju parlamentarnog zasjedanja. Naredni njihov korak bio je diverzija najvišeg stupnja u parlamentarnoj praksi… Karadžićevi, a to znači i sljedbenici đenerala Mihajlovića i Nedića, konstituirali su hitro Skupšinu Srpske republike Bosne i Hercegovine.Time je Srpska demokratska stranka potpompognuta ne samo logistički nego i filozofijom ubijanja, genocida i kulturocida tog 9. januara otpočela masovna istrebljenja Muslimana, Hrvata i svog nesrpskog življa na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine.

Krvavi pir nezaustavljivo je Bosnu i Hercegovinu pretvarao u pepeo, a u mnogim dijelovima, osobito u Podrinju, počela se ostvarivati Karadžićeva fašistoidno genocidna prijetnja izrečena sa skupštinske govornice da bi jednog naroda moglo nestati…

Dan kad je sve počelo je upravo deveti januar koji danas bh. Srbi, podjednako iz opozicionih i stranaka na vlasti, slave kao rođendan Republike Srpske, iako je ona nastala u Dejtonu jednim krajnje nakaradno sklepanim međunarodnim dogovorom koji je na dugi rok spriječio da Bosna i Hercegovina funkcioniše kao sve normalne države svijeta…

Dakle, krajnje tendenciozno se slavi dan početaka ubijanja, paljenja, silovanja i svekolikoga uništenja jedne države i dva naroda, koja su u njoj živjela. O tom i takvom devetom januaru Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je preciznu odluku da se u tom slučaju radi o kršenju Ustava i antidejtonskoj djelatnosti.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je na ovu odluku i kao i na upozorenje visokog predstavnika za BiH Valentina Incka odgovorio karikaturalnim postrojavanjima policijskih jedinica i enormnim slavljima.

Protivljenje cjelokupne demokratske osvještene bh. javnosti najbolje je politički ubojito, a historijski precizno artikulirao poslanik Predstavničkog doma Parlamenatrne skupštine BiH (PD PSBiH), doktor historijskih nauka, Denis Bećirović kada je ovih dana uputio Javni poziv rukovodstvu PD PSBiH Borjani Krišto, Šefiku Džaferoviću i Mladenu Bosiću da se u dnevni red naredne sjednice Predstavničkog doma legalno i poslovnički uvrsti “Prijedlog zakona o proglašenju 9. januara danom sjećanja na žrtve ratnih zločina i genocida koje su počinili organi samoproglašene i nelegalne tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine/Republike Srpske”.

Ovaj Bećirovićev prijedlog je u istovremeno i način da se spriječe dalji pokušaji uspostave potpuno neustavnog i nelegitimnog kontinuiteta Republike Srpske, koji je pravno i ustavno oboriv u svakoj svojoj fazi…

Srpski narod cijeli mjesec januar vjerski i običajno ima ispunjen svečanostima i slavama, pa ga u narodu zovu i sveti januar…

Nacionalisti su slavljenjem ovog datuma kao antidejtonske, antiustavne i po druga dva naroda u dejtonskoj Bosni i Hercegovini uvredljivo pozicionirane fašitoidne politike uspjeli u najvećoj mjeri oskrnaviti taj sveti januar…

Na potezu je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, a visoki predstavnik i njegov nalogodavac, Vijeće za provedbu mira, takođe moraju reagirati i to hitnim smjenama…

Jer, kao što su na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu zastupnici SDS-a napravili do danas nekažnjen državni udar na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda, tako danas Dodikova strahovlada prisiljava građane manjeg bh. entiteta da slavljenjem najsramotnijeg dana u povjesti svekolikih, a ne samo bosanskih Srba, daju nove dokaze o fašistoidnoj matrici sa koje djeluju on i njegov SNSD i pridruženi im patuljasti politički trabanti…

Što će se dalje dešavati pokazaće naredni dani, ali prvu polovinu januara i historijski je već obilježila u skupštinskoj proceduri potvrđena inicijativa zasupnika dr Denisa Bećirovića.

Braćo Srbi, skrnavite sveti januar. Ne ide to!

No pasaran!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Objekti a ne subjekti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, postoji samo sloj iznimnih bogataša i sloj izgladnjele sirotinje! U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih rezonuje logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati

 

Živimo surova vremena, surovija od mnogih koja su prohujala…

U tim i takvim vremenima sve češće se zapitam: šta mi, stanovnici ovih balkanskih bantu državica zapravo živimo, kakav život? Da li je uopće riječ o životu dostojnom čovjeka s početka dvadeset prvog stoljeća?

Siguran sam da ne živimo život dostojan čovjeka, da zapravo svi mi, žitelji balkanskog poluotočja, preživljavamo nekako od prvog do petnaestog u mjesecu, a od petnaestog nas vile nose kroz bijedne nam, siromaštvom optočene živote. Činjenica je da više na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, da je prisutan samo sloj iznimnih bogataša i sloj dobrano izgladnjele sirotinje!

U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća rezonira logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati. Veliki dio svjesnijeg stanovništva odavno se ne interesira za politiku niti za bilo što vezano uz nju…

Imam dubokog razumjevanja za sve te izmučene ljude, životnim, posebice političkim manipulacijama i surovostima, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, više gladuju nego što su siti i oni i njihove porodice…

Ali ne mogu shvatiti da ti gladni, obespravljeni ljudi, od kojih su mnogi bukvalno na ulici, bez posla, kuće i kućišta uporno flagelantski sami sebe bičuju glasajući iz godine u godinu za iste one vlastodršce koji su ih ostavili bez korice kruha, bez posla i ikakvih sredstava za život.

Jer, preživljavanje nije život. Nije mi namjera da huškam na nemire. Ali, jeste mi namjera da u ovom Periskopu kažem otvoreno, jasno i glasno, da smo svi mi objekti u igrama velikih mešetara svjetskog kapitalizma, koji je drugi naziv za najsurovije pljačke…

Ne plediram ni za  nove socijalne revolucije, ali hoću kazati i do neba kriknuti da demokratskim sredstvima treba rušiti one koji svakodnevno u ime tobožnjeg naciona potkradaju one koji su im povjerili vlast u državama u kojima ti, nažalost objekti, žive, gubeći i ono malo subjektiviteta, dakle ono malo ljudskosti što im je preostalo.

Dogorjelo je do nokata. Pritjerani smo uza zid.

Ne dozvolimo da nas kapitalistička banda i dalje pretvara u objekte svojih pljačkaških pohoda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

I kvalitet i vitalitet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ove zore razmišljao sam o Radetu Šerbedžiji. On nije samo glumac, on nije samo pjesnik,on je više i od šansonjera.

 

Budim se sve ranije.

U cik zore.

Pjesnički moćno Ljubomir Simović bi to kazao: uoči trećih petlova.

Jer podvižništva i teatarska i muzička jednostavno snu ne daju na oči svakovrsne brige,kako profesionalne jednako egzistencijalne. Međutim, trudim se, bar na tren, odagnati ih. U tim trenucima pokušavam u misli dozvati neke lijepe i meni drage stvari, ljude i pojave.

Prošle sam se zore prisjećao fenomenalnog direktora nekadašnjeg Festivala djeteta u gradu podno Šubićevca. Drago Putniković je bio jedinstvena osoba, cijenjena diljem Jugoslavije. U sjećanju su mi ostala njegova brojna podvižništva u produciranju muzike, drame, baleta, plesa, opere. Jednom rječju, njegovim odlaskom taj se festival provincijalizirao…

To je bilo prošle, a ove zore razmišljao sam o Radetu Šerbedžiji.

On nije samo glumac, on nije samo pjesnik,on je više i od šansonjera.

Bliski mi ljudi dobro znaju da dok sam predavao na Akademiji scenskih umjetnjosti u Sarajevu i Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru svojim studentima nisam dopuštao da sebe nazivaju umjetnicima. Moja je teza bila da smo svi mi stvaraoci, a onaj koga u jednom trenutku obasja božanska zraka (možda je!? toga trenutka umjetnik).

Jedini glumac za kojeg nikada  nisam imao drugi predikat doli: umjetnik bio je i ostao Rade Šerbedžija!

Govornom klavijaturom kojom je vajao jezičke filigrane, ukupnim gardom, osobito u zrelosti Šerbedžija osigurava u dužim kontinuitetima poziciju istinskog umjetnika, pri čemu i glazbena nadarenost i strasni prilaz životu, sve to ovog čovjeka čini istinskim umjetnikom.

Noćas sam u zorištu razmišljao o Šerbedžiji i jednom trenutku upravo sa Festivala kojim je besprijekorno decenijama rukovodio Drago Putniković. Kako su roditelji mislili da su svi programi Jugoslovenskog festivala djeteta namjenjeni djeci dovodili su te male gledatelje i na tzv. noćne programe dakle teatarski off prostor, prikazivane su Balade Perice Kerempuha trupe Pozdravi u Šerbedžijinoj režiji…

Predstavu su igrali studenti zagrebačke kazališne akademije. Šibenska djeca i pospana u predponoćni sat i nevična kajkavskom dijalektu napravila su silnu ciku i viku…

Kao kakva deus ex machina Šerbedžija je sa tri metra visoke lože skočio na pozornicu i najprije tražio da se odmah spusti zavjesa, a onda se umuklom gledalištu obratio kazavši da predstavu promatra njegov profesor Tom Durbešić i da on zahtjeva trenutni nastup tišine.

I zavladala je besprijekorna tišina.

Predstavu smo, naravno, ispratili burnim pljeskom, a najveći je dobio redatelj i profesor Šerbedžija!

Danas se prisjećam tih divnih šibenskih noći dok gledam Radeta Šerbedžiju kako moćno nosi svoje godine.

Stvarno je umjetnik, koji pored vrhunske glume i pedagogije, dakle kvaliteta par ekselence pokazuje i rijedak vitalitet!

Samo rijetki umjetnici u njegovim godinama zadrže kondiciju, snagu i gotovo nevjerojatnu svježinu. On ne zna za umor!

Pored glume i režiranja uzorno obavlja sve dužnosti oca i djeda…

A tek ako svemu pridodamo i vođenje teatra Uluses na Malom Brijunu dobije se cjelovita slika o veličini i snazi umjetnika Šerbedžije…

U njegovom slučaju riječ je i o kvalitetu i o vitalitetu.

A davno su bile njegove prve vrsne kreacije poput one u Gildensternu i Rozenkrancu Toma Stoparda sa jednako vrsnim Ivicom Vidovićem.

Jedan je i jedinstven Rade Šerbedžija.

Umjetnik Šerbedžija!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kuća bez vrata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Velikom bosanskohercegovačkom piscu Nedžadu Ibrišimoviću priprema se svojevrsni umjetnički omaž u Bosanskom kulturnom centru tuzlanskog kantona. Omaž će obuhvatiti predstavu Kuća bez vrata, koja nastaje na kolažno izvedenoj dramaturgiji temeljem vrhunskih Ibrišimovićevih proza, te velikoj retrospektivi slikarskog i skulptorskog djela ovog  svestranog umjetnika. Pripala mi je čast da dramaturški i redateljski oblikujem Kuću bez vrata. Nakon režija drama Ugursuz, Zmaj od Bosne, Woland u Sarajevu i Karabeg imperativ mog tvoračkog bića bio je pokušati od proza ovoga pisca načiniti scensko zbivanje…

Ubijeđen u dramsko-poetski potencijal materijala koji sam odabrao i neustrašivost mladih i talentiranih glumica i glumaca, prilazim ovom velikom izazovu sa ogromnim respektom, pogotovo jer sam pod krovom BKC Tuzla napravio od kritike i publike hvaljenu postavku tekstova Samjuela Beketa Malone umire, Tada.

Ibrišimovićevu Kuću bez vrata okončati ću njegovom antologijskom pjesmom o Bosni…

Ibrišimovića pokušavam misliti u ključu njegove filozofsko-poetske, a onda i dramatske logike.

Sve će, naravno, u budućoj predstavi ovisiti od virtuoziteta glumačkih preobrazbi, koje moraju biti tačne, pa tek onda i virtuozno pozicionirane i izvedene.

Mladi ansambl prvi se put susreće sa ovakvom složenom prozno-dramatskom, ne manje filozofskom polifonijom. Zato je i moj zadatak složeniji, najprije u tumačenju slojevitosti Ibrišimovićevog teksta, a onda u preciznosti mizansceniranja, slikovne i tonske (i)realnosti buduće predstave.

Poseban studij zahtijeva tloris predstave i vizualne okomice, te rafiniranje svjetlosnih atmosfera, poglavito u stvaranju scenskih dubina.

U predstavi želim i nastojati ću da postignem sinhronitet vizualne i govorne radnje.

Druga suradnja sa scenografom i vrsnim  slikarom  Harijem Ejubovićem inspirativna je u smislu mog iznimno respektabilnog odnosa prema njegovim figurinama živuljaka, ali i prema uporabi materijala kojima ostvaruje svoje likovne naume. Ti materijali kao i artefakti nastali od njih podsjetili su me na jednu sarajevsku izložbu, fantastični vernisaž Jagode Bujić.

Moj izbor glazbe za ovu predstavu kreće se od oporosti i atonalnosti do umilnosti i pastoralnosti skladatelja čuvenih Sunčanih polja Blagoja Berse.

U predstavi Kuća bez vrata nastojaću izvlačiti sve što korespondira sa vanvremenošću, a i sačuvati beketovsku srčiku tako karakterističnu za Ibrišimovićev opus.

Ako ne uspijem dosegnuti poetske i, dozvoliti ću sebi slobodu, što inače rijetko radim, i umjetničku razinu mojih prethodnih redateljskih radnji sa tekstovima Samjuela Beketa i Nedžada Ibrišimovića, utjeha će mi svakako biti da smo davali sve od sebe na ovom prezahtjevnom projektu.

Kuća bez vrata je jedna od najtežih rigoroza u mom redateljstvu. Zato i dolazi na zalasku moje režijske angažiranosti…

Valjda nećemo promašiti!?!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo