Primijetili ste: mnogo se govori i piše o ekstremizmu ovih dana. Naravno da ste primijetili: nema nikoga ko nam se obraća sa stranica novina i magazina, iz etera, sa TV ekrana, ukratko, preko svih javnih medija, koji bi si dozvolio da, bez obzira na temu, propusti priliku i ne kaže koju o ekstremizmu! I naravno, taj hor istu pjesmu pjeva jednoglasno. Dakle dosadno i ako hoćete – monotono (što je čak i tautologija, jer pjevanje u jedan glas, zapravo i jeste doslovan prevod termina ,,monotono”; uporedi: mono=jedan + ton = ton, glas). Svakako vam nije promaklo ni to da svi članovi ovog dosadno-monotonog hora, samu pomisao da objasne šta podrazumijevaju pod pojmom ,,ekstremizam”, smatraju totalno redundantnom (dakle: suvišnom, nepotrebnom!)!*
Pristupimo, dakle, razgledanju ove ozloglašene riječi, rizikujući da lupamo u otvorena vrata. To što su vrata otvorena, ne znači da znamo šta je iza tih vrata. Ako konsultirate bilo koji rječnik stranih riječi, uvtrdićete da ekstremizam znači praksu ili tendenciju da se stvari dovedu do kraja! Bez brige, svjestan sam da nećete konsultovati ni jedan rječnik, jer ste sigurni da vam nije ni potreban, pa ću analizu produžiti umjesto vas. Dakle, da ponovimo, ekstremizam označava poziciju da stvari treba dovesti do kraja! Svejedno koje stvari: da li put na koji ste pošli, posao koji ste započeli, naučno istraživanje, pjesmu, kuću, filozofska meditacija, Vilerov goblen… šta god to bilo, treba ga dovesti do kraja.
A nastojati da se stvari dovedu do kraja, znači – biti doslijedan! Ne odustajati! Ne dozvoliti ni malodušnosti, ni zamoru, ni razočarenjuima, ni prijetnjama, ni strahu – ničemu i nikome – da vas pokoleba na putu kojim ste krenuli! Svaki podvig, ali i svaki zločin, djelo su ekstremizma! To znači da ekstremizam nema svoju sadržinu, da se, dakle, ne definiše ciljevima, nego – metodom! Budući da nema svoj cilj, ekstremizam jednostavno ne može biti predmet moralne ocjene! Ekstremizam se ne odnosi sadržinu, nego na intenzitet djelovanja! Ne postoji dobar i loš ekstremizam. I đavo i anđeo su ekstremisti! Ne po tome što čine, nego po potpunoj predanosti i strasti, dosljednosti i beskompromisnosti kojom čine to što čine! Lupajte po đavolu zbog onoga što radi, ali ne dirajte u prilježnost kojom to radi! A lijenog anđela povucite za uši!
Utoliko, povika protiv ekstremizma je potpuno promašila adresu. Umjesto da napada sam čin, ta povika napada intenzitet kojim je čin izvršen!
Polovična rješenja, utjehe u polu-istinama, svaki pragmatizam, oportunizam i filozofija ,,kako vjetar duva”, sasvim su nespojive sa ekstremizmom! Svi slavni ljubavnici svijeta bili su ekstremisti; svi veliki heroji, svih epoha i svih naroda, bili su ekstremisti. Jer ljubav je već po svojoj suštini, oblik ekstremizma; i heroizam je, autentični stoprocentni destilat ekstremizma! Veliki duhovni učitelji, vojskovođe, državnici, svi od reda su bili ekstremisti, jer su njihova djela ekstremnih proporcija, i samo kroz ekstremizam je bilo moguće ostvariti ih. Kao nastojanja da se uspostavi relacija prema Bogu, dakle prema Apsolutu! – sve su religije, moglo bi se reći – ekstremno ekstremistički poduhvati! Priznali mi to ili ne, Sokrat je bio ekstremist; Đordano Bruno je bio ekstremist, Van Gog je bio ekstremist, kao i Majakovski, kao Jesenjin; ili Medžnun i Lejla, Romeo i Julija. Ili, recimo kao Anica Savić-Rebac, koja nije mogla prihvatiti ni dan života bez svog Hasana!
* Shvatili ste o čemu pričam? Bez obzira na područje djelovanja, ekstremizam odbija da prihvati standarde ovog nesavršenog, skučenog i prolaznog svijeta, e da bi ga mjerio aršinima savršenog, beskrajnog i vječnog svijeta. Utoliko, ekstremizam i ne spada u normalne pojave, nego u čuda ovoga svijeta. Ekstremizam se javlja kada u grudima vrapca, neobjašnjivo kako, počne da kuca srce orla!
Ferid MUHIĆ