Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, PROFESOR UNIVERZITETA CRNE GORE I ISTORIČAR: Država se ponaša prema Univerzitetu kao da je firma

Objavljeno prije

na

MONITOR: O Univerzitetu Crne Gore, čiji ste i Vi profesor, izriču se kontroverzne ocjene. Koji su najveći poblemi te državne visokoškolske institucije?
RASTODER: Univerzitet je elitna institucija koja nužno mora biti kontraverzna. Međutim, ako mislite u kontekstu savremenih ,,rasprava” o Univerzitetu, njegov najveći problem je u tome što mi još ne znamo šta ćemo sa njim: da li da ga u cjelosti komercijalizujemo i tajkunizujemo kao dokaz mogućnosti komercijalizacije znanja; da ga profilišemo kao ideološki servis centara moći i tako opravdamo postojanje neprofitabilne potrošačke jedinice; da ga pretvorimo u magacin i amortizer socijalnih konflikata u društvu koje ne proizvodi; da ga globalizujemo do nivoa besmisla kako bi pokazali da pratimo svjetske trendove ili da pokušamo vratiti kredibilitet znanju o obrazovanju kao osnovi društvenog razvoja i napretka. Dilema je mnogo i treba razlikovati formu od suštine. Jedna koleginica tu dilemu postavila je kao razliku između pukog ,,šminkanja mrtvaca” ili pokušaja da se daju odgovori na suštinska pitanja, smisla i cilja postojanja takve institucije.

MONITOR: Često se čuje da država prema UCG ima maćehinski odnos, a da se favorizuju privatni univerziteti sumnjivog kvaliteta?
RASTODER: Država se ponaša kao poslodavac i vlasnik Univerziteta od kojeg očekuje da bude kao investicija – isplativ, kao ideologija – upotrebljiv, a kao institucija – nevidljiv. Pri tome se zaboravlja da je Univerzitet dio društva, ništa više i manje od toga. Onoliko koliko su znanje i kompetetnost na cijeni, toliko će se država okretati institucijama koje su personifikacija toga. Sve dok papiri (diploma) budu osnovni smisao obrazovnog sistema dotle će se obrazovanje mjeriti ne po tome koliko vrijedi, već koliko košta. U toj logici država je izgubila sve utakmice. Privatna inicijativa (univerzitet) će uvijek biti u prilici da jeftinije i brže proizvodi papir (diplomu). Već imamo pojavu da se papir s jednog ,, privatnog univerziteta”, na kojem nema profesora koji nije radio na nekom državnom univerzitetu, prodaje kao nešto što obezbjeđuje prohodnost na tržištu rada.

MONITOR: Godinama se upozorava da su studijski programi neusklađeni sa tržištem rada. Danas ima petnaest hiljada nezaposlenih sa fakultetskom diplomom i na stotine magistara.
RASTODER: Bio sam svjedok pojave da su nuklearni fizičari ,,višak” u Crnoj Gori. Nema tog zanimanja s diplomom visokog obrazovanja, koje nekom danas u Crnoj Gori garantuje uposlenje. To što mi danas zovemo ,,tržište rada” svedeno je na administraciju države u najširem smislu, jer ovo društvo više ne proizvodi. Proizvodnja je uništena a znanje marginalizovano. U takvim uslovima sve je višak osim neznavenih, nepismenih i snalažljivih. Društvo može imati viška ljudi s diplomama, ali ne može imati višak onih koji znaju. Takvi su uvijek deficitarni. Viška ima samo tamo gdje ne postoje uslovi da se znanje ,,proda” na tržištu kojeg nema. Tek tada bi mogli praviti analize da li je u pitanju hiperprodukcija nepotrebnog kadra ili socijalna atrofija društva.

MONITOR: Sudeći po tzv. odlivu mozgova, a i na osnovu drugih pokazatelja, u Crnoj Gori veću šansu imaju oni sa članskom kartom DPS-a od onih koji znaju? .
RASTODER: Ljudi će uvijek ići tamo gdje misle da će im biti bolje. Ako Crna Gora ima taj problem, onda to znači da se radi o bolesti koja se ne može izliječiti terapijom jednim lijekom, već da je nužan sveobuhvatan hirurški zahvat, kojim će biti odstranjeno mrtvo tkivo. Ako neko misli da je tkivo trajno oštećeno DPS bakterijom onda se zna da osim hirurškog zahvata vrijedi probati i zračenjem. A to u konkretnom znači trijumfalno konstatovati da se neko u Crnoj Gori zaposlio na konkursu zato što je imao najbolje reference. Ja se ne bih libio ni od toga da svako radno mjesto učinimo konkurentim, tako što na njega može uvijek konkurisati onaj koji smatra da ima bolje reference od onog koji pokriva to mjesto. Tako bi izgubili ljudi ,,opšte prakse ili političke podobnosti”, a dobili oni koji imaju stvarno zvanje i znanje.

MONITOR: Kako državni Univerzitet učiniti kredibilnim i reprezentativnim?
RASTODER: Mislim da je on već kredibilan i reprezentativan. Ako nije tako, molim vratite njegove diplome, pa da vidimo ko će ostati. Možda on trenutno preživljava frustracije svojih najgorih studenata ali on, bar za sada, nema adekvatnu alternativu. Ako društvo u cjelini vrati dostojanstvo znanju i obrazovanju, Univerzitet će naći svoje mjesto bez problema, u suprotnom će uvijek biti upitan.

MONITOR: Pored svih problema sa kojima se UCG suočava rijetki su profesori koji o tome javno govore. Zašto?
RASTODER: Mislim da je to samo privid u kojem značajan dio njih misli da nema što kome reći, odnosno da je govor izgubio smisao.Virtuelna slika društva koju kreiraju mediji je daleko od potrebe mnogih mislećih ljudi da iskažu svoj stav, a da on bude bar jednako atraktivan, koliko stav neke ličnosti sa estrade (muzičke, političke…).

Dovoljno je vidjeti da na stručnim, esnafskim ili naučnim raspravama više nema novinara koje bi to zanimalo, a da ne govorim o sjednicama univerzitetskih stručnih tijela. Apsurd u kojem je za medije atraktivnija sjednica glavnog odbora bilo koje partije od sjednice Senata Univerziteta ubjedljivo govori u prilog tezi da profanizacija društva čijem smislu kumuju današnji mediji, veliki dio pametnih ljudi lišava potrebe da se čuju.

MONITOR: Oskar Vajld je rekao: „Jedino što dugujemo istoriji je njeno ponovno pisanje”. Šta Vi kao istoričar mislite – treba li ponovo pisati istoriju Crne Gore?
RASTODER: Taj sjajni citat ima smisao samo ako se tome doda i sljedeće: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Ako to razumijete onda pitanje gubi smisao. ,,Ponovo” pisati je gubljenje vremena, a pisati je smisao nauke.

MONITOR: Da li se istorija kao nauka oslobodila tradicionalnog ideološkog obrasca?
RASTODER: Tradicionalni obrazac je pitanje metodologije, a tradicionalni ideološki obrazac – politike. Ako mislite na ideološki obrazac, istoriografije 80-ih, onda je dovoljno vidjeti da se više niko istraživački ne bavi partizanima, komunistima i da su naši istoričari tu ideološku paradigmu sahranili sa padom Berlinskog zida. No, ako mislite na sadašnjost kao logičan nastavak prošlosti i na istoriografiju koja se tome prilagođava (kao kći svog vremena), onda treba samo vidjeti radove nekih u kojima su ,,Podgorička skupština” ili ,,Mojkovačka bitka” 1998. bili ,,legitimni, legalni i istorijski opravdani događaji” koji čine ,,čast i slavu crnogorskoj istoriji”, a 2016. su to ,, nelegalni, nelegitimni i uzaludni” primjeri žrtvovanja.

U čemu je tu problem? Problem je u tome što promjena stava nije proizašla iz saznanja, već iz potrebe. Promjena iz ,,saznanja” je legitimna i potrebna, promjena iz potrebe prilagođavanja je – nemoralna i nenaučna. Nažalost, vrlo je malo onih koji će uprijeti prstom u takve, jer se njihovo ,,prilagođavanje” prikriva ideološkom oblandom aktualnih centara moći.

MONITOR: Srpski nacionalistički diskurs odavno je prisutan u crnogorskoj istoriji, pa i danas. Kako to komentarišete?
RASTODER: Nacionalistički diskurs je sam po sebi faza romantičarske tradicije koju su prošli svi narodi Evrope u vrijeme konstituisanja nacionalnih država. Srpski nacionalistički diskurs je u tom smislu ,,bio obnovljen” u vremenu ponovnog otvaranja pitanja državnog identiteta. Kao što biva u sličnim situacijama, to se nekada žešće osjeti na periferiji nego u centru. Kako je u tom diskursu Crna Gora značajno istorijsko ishodište tog diskursa, to je logično da je dugo vremena pažljivo, osmišljeno i naučno održivo njegovan takav diskurs. I tu se nema šta prigovoriti. Svako radi svoj posao. Jedino se često zaboravlja da taj diskurs ima ozbiljan kontinuitet i institucije, te ga je nemoguće neutralisati vulgarnom retorikom ili kontra nacionalističkim diskursom. Samo ozbiljno, utemeljeno i provjerljivo znanje može postati brana tim trendovima.

,,Tajno glasanje” bez prava žalbe

MONITOR: I Vi ste u nemilosti uprave Univerziteta. O čemu se radi?
RASTODER: Ne, ja to nikad ne bih rekao. Ja sam samo svjesno odabrao rizik da ne ,,pišem i mislim” po direktivi bilo koga, i da kao slobodouman čovjek stvorim sebi prostor da iskažem stav, koji se nekom i ne sviđa, što je očekivano. Ako mislite da sam u ,,nemilosti” to bi mi čak moglo i da godi, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je ,,Glavni” jasno poručio ,,da najbolje ionako ne možemo zadržati”.

Ako mislite na prizemne pokušaje moje profesionalne diskreditacije, ja sam onda samo jedna od osoba koje plaćaju ceh društvu koje kulturološki nije bilo spremno da mu Turčin piše istoriju, a da ne govorim o Zakonu o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori. Zato je osmišljeno da se marginalizujem. Tako nešto je prvi najavio Glas Čepuraka ili Pobjeda. Jedino ne razumijem potrebu da bi nekog promovisali što drugog morate diskreditovati, posebno ako se zna da sam ja učinio sve kako bi oni koji pokušavaju da me diskredituju ,,prohodali”. I onda imate apsurd da oni koji su zahvaljujući meni ,,prohodali” počnu da gaze one koji tek treba da naprave prve korake. Ja se tome glasno protivim, jer sam ulagao mnogo truda u to da naučim one koje sam učio da ne treba nikad da pljuju u bunar iz kojeg su pili vode.

Što se uprave tiče, to je samo trenutna administrativna struktura i ona je, kao i sve uprave, prolazna. Jedino što ova misli da je sva ,,pamet” UCG u njihovim kancelarijama. Kada javno ukažete na gluposti te ,,pameti”, oni umjesto da otvore debatu promovišu tajno glasanje kao način odlučivanja na koje niko nema pravo žalbe. Ako analizirate ,,rezultate” tog ,,glasanja”, onda shvatite da oni vrše izbor logikom partijskih štabova.

Istorija kao bojište

MONITOR: Borba za nacionalni identitet, kako ste jednom rekli, jedno je od najpolemičnijih i najkontroverznijih pitanja crnogorske istoriografije. Šta pod tim podrazumijevate?
RASTODER: Naravno, pri tome sam, u vremenu kada sam promišljao ta pitanja imao na umu crnogorsku kvadraturu kruga koja se očitavala u pitanju: Da li je crnogorska nacija stvorila crnogorsku državu ili je crnogorska država stvorila crnogorsku naciju? Pitanje je naizgled retoričko, no suštinski ono rijetko kada postaje i naučno jer se dominatno prepoznaje kao političko. Tako je istorija u Crnoj Gori najčešće postajala bojište na kojem se vodi borba za identitet, umjesto da bude intelektualni sukob mišljenja koji rađa novi kvalitet.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo