Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, PROFESOR UNIVERZITETA CRNE GORE I ISTORIČAR: Država se ponaša prema Univerzitetu kao da je firma

Objavljeno prije

na

MONITOR: O Univerzitetu Crne Gore, čiji ste i Vi profesor, izriču se kontroverzne ocjene. Koji su najveći poblemi te državne visokoškolske institucije?
RASTODER: Univerzitet je elitna institucija koja nužno mora biti kontraverzna. Međutim, ako mislite u kontekstu savremenih ,,rasprava” o Univerzitetu, njegov najveći problem je u tome što mi još ne znamo šta ćemo sa njim: da li da ga u cjelosti komercijalizujemo i tajkunizujemo kao dokaz mogućnosti komercijalizacije znanja; da ga profilišemo kao ideološki servis centara moći i tako opravdamo postojanje neprofitabilne potrošačke jedinice; da ga pretvorimo u magacin i amortizer socijalnih konflikata u društvu koje ne proizvodi; da ga globalizujemo do nivoa besmisla kako bi pokazali da pratimo svjetske trendove ili da pokušamo vratiti kredibilitet znanju o obrazovanju kao osnovi društvenog razvoja i napretka. Dilema je mnogo i treba razlikovati formu od suštine. Jedna koleginica tu dilemu postavila je kao razliku između pukog ,,šminkanja mrtvaca” ili pokušaja da se daju odgovori na suštinska pitanja, smisla i cilja postojanja takve institucije.

MONITOR: Često se čuje da država prema UCG ima maćehinski odnos, a da se favorizuju privatni univerziteti sumnjivog kvaliteta?
RASTODER: Država se ponaša kao poslodavac i vlasnik Univerziteta od kojeg očekuje da bude kao investicija – isplativ, kao ideologija – upotrebljiv, a kao institucija – nevidljiv. Pri tome se zaboravlja da je Univerzitet dio društva, ništa više i manje od toga. Onoliko koliko su znanje i kompetetnost na cijeni, toliko će se država okretati institucijama koje su personifikacija toga. Sve dok papiri (diploma) budu osnovni smisao obrazovnog sistema dotle će se obrazovanje mjeriti ne po tome koliko vrijedi, već koliko košta. U toj logici država je izgubila sve utakmice. Privatna inicijativa (univerzitet) će uvijek biti u prilici da jeftinije i brže proizvodi papir (diplomu). Već imamo pojavu da se papir s jednog ,, privatnog univerziteta”, na kojem nema profesora koji nije radio na nekom državnom univerzitetu, prodaje kao nešto što obezbjeđuje prohodnost na tržištu rada.

MONITOR: Godinama se upozorava da su studijski programi neusklađeni sa tržištem rada. Danas ima petnaest hiljada nezaposlenih sa fakultetskom diplomom i na stotine magistara.
RASTODER: Bio sam svjedok pojave da su nuklearni fizičari ,,višak” u Crnoj Gori. Nema tog zanimanja s diplomom visokog obrazovanja, koje nekom danas u Crnoj Gori garantuje uposlenje. To što mi danas zovemo ,,tržište rada” svedeno je na administraciju države u najširem smislu, jer ovo društvo više ne proizvodi. Proizvodnja je uništena a znanje marginalizovano. U takvim uslovima sve je višak osim neznavenih, nepismenih i snalažljivih. Društvo može imati viška ljudi s diplomama, ali ne može imati višak onih koji znaju. Takvi su uvijek deficitarni. Viška ima samo tamo gdje ne postoje uslovi da se znanje ,,proda” na tržištu kojeg nema. Tek tada bi mogli praviti analize da li je u pitanju hiperprodukcija nepotrebnog kadra ili socijalna atrofija društva.

MONITOR: Sudeći po tzv. odlivu mozgova, a i na osnovu drugih pokazatelja, u Crnoj Gori veću šansu imaju oni sa članskom kartom DPS-a od onih koji znaju? .
RASTODER: Ljudi će uvijek ići tamo gdje misle da će im biti bolje. Ako Crna Gora ima taj problem, onda to znači da se radi o bolesti koja se ne može izliječiti terapijom jednim lijekom, već da je nužan sveobuhvatan hirurški zahvat, kojim će biti odstranjeno mrtvo tkivo. Ako neko misli da je tkivo trajno oštećeno DPS bakterijom onda se zna da osim hirurškog zahvata vrijedi probati i zračenjem. A to u konkretnom znači trijumfalno konstatovati da se neko u Crnoj Gori zaposlio na konkursu zato što je imao najbolje reference. Ja se ne bih libio ni od toga da svako radno mjesto učinimo konkurentim, tako što na njega može uvijek konkurisati onaj koji smatra da ima bolje reference od onog koji pokriva to mjesto. Tako bi izgubili ljudi ,,opšte prakse ili političke podobnosti”, a dobili oni koji imaju stvarno zvanje i znanje.

MONITOR: Kako državni Univerzitet učiniti kredibilnim i reprezentativnim?
RASTODER: Mislim da je on već kredibilan i reprezentativan. Ako nije tako, molim vratite njegove diplome, pa da vidimo ko će ostati. Možda on trenutno preživljava frustracije svojih najgorih studenata ali on, bar za sada, nema adekvatnu alternativu. Ako društvo u cjelini vrati dostojanstvo znanju i obrazovanju, Univerzitet će naći svoje mjesto bez problema, u suprotnom će uvijek biti upitan.

MONITOR: Pored svih problema sa kojima se UCG suočava rijetki su profesori koji o tome javno govore. Zašto?
RASTODER: Mislim da je to samo privid u kojem značajan dio njih misli da nema što kome reći, odnosno da je govor izgubio smisao.Virtuelna slika društva koju kreiraju mediji je daleko od potrebe mnogih mislećih ljudi da iskažu svoj stav, a da on bude bar jednako atraktivan, koliko stav neke ličnosti sa estrade (muzičke, političke…).

Dovoljno je vidjeti da na stručnim, esnafskim ili naučnim raspravama više nema novinara koje bi to zanimalo, a da ne govorim o sjednicama univerzitetskih stručnih tijela. Apsurd u kojem je za medije atraktivnija sjednica glavnog odbora bilo koje partije od sjednice Senata Univerziteta ubjedljivo govori u prilog tezi da profanizacija društva čijem smislu kumuju današnji mediji, veliki dio pametnih ljudi lišava potrebe da se čuju.

MONITOR: Oskar Vajld je rekao: „Jedino što dugujemo istoriji je njeno ponovno pisanje”. Šta Vi kao istoričar mislite – treba li ponovo pisati istoriju Crne Gore?
RASTODER: Taj sjajni citat ima smisao samo ako se tome doda i sljedeće: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Ako to razumijete onda pitanje gubi smisao. ,,Ponovo” pisati je gubljenje vremena, a pisati je smisao nauke.

MONITOR: Da li se istorija kao nauka oslobodila tradicionalnog ideološkog obrasca?
RASTODER: Tradicionalni obrazac je pitanje metodologije, a tradicionalni ideološki obrazac – politike. Ako mislite na ideološki obrazac, istoriografije 80-ih, onda je dovoljno vidjeti da se više niko istraživački ne bavi partizanima, komunistima i da su naši istoričari tu ideološku paradigmu sahranili sa padom Berlinskog zida. No, ako mislite na sadašnjost kao logičan nastavak prošlosti i na istoriografiju koja se tome prilagođava (kao kći svog vremena), onda treba samo vidjeti radove nekih u kojima su ,,Podgorička skupština” ili ,,Mojkovačka bitka” 1998. bili ,,legitimni, legalni i istorijski opravdani događaji” koji čine ,,čast i slavu crnogorskoj istoriji”, a 2016. su to ,, nelegalni, nelegitimni i uzaludni” primjeri žrtvovanja.

U čemu je tu problem? Problem je u tome što promjena stava nije proizašla iz saznanja, već iz potrebe. Promjena iz ,,saznanja” je legitimna i potrebna, promjena iz potrebe prilagođavanja je – nemoralna i nenaučna. Nažalost, vrlo je malo onih koji će uprijeti prstom u takve, jer se njihovo ,,prilagođavanje” prikriva ideološkom oblandom aktualnih centara moći.

MONITOR: Srpski nacionalistički diskurs odavno je prisutan u crnogorskoj istoriji, pa i danas. Kako to komentarišete?
RASTODER: Nacionalistički diskurs je sam po sebi faza romantičarske tradicije koju su prošli svi narodi Evrope u vrijeme konstituisanja nacionalnih država. Srpski nacionalistički diskurs je u tom smislu ,,bio obnovljen” u vremenu ponovnog otvaranja pitanja državnog identiteta. Kao što biva u sličnim situacijama, to se nekada žešće osjeti na periferiji nego u centru. Kako je u tom diskursu Crna Gora značajno istorijsko ishodište tog diskursa, to je logično da je dugo vremena pažljivo, osmišljeno i naučno održivo njegovan takav diskurs. I tu se nema šta prigovoriti. Svako radi svoj posao. Jedino se često zaboravlja da taj diskurs ima ozbiljan kontinuitet i institucije, te ga je nemoguće neutralisati vulgarnom retorikom ili kontra nacionalističkim diskursom. Samo ozbiljno, utemeljeno i provjerljivo znanje može postati brana tim trendovima.

,,Tajno glasanje” bez prava žalbe

MONITOR: I Vi ste u nemilosti uprave Univerziteta. O čemu se radi?
RASTODER: Ne, ja to nikad ne bih rekao. Ja sam samo svjesno odabrao rizik da ne ,,pišem i mislim” po direktivi bilo koga, i da kao slobodouman čovjek stvorim sebi prostor da iskažem stav, koji se nekom i ne sviđa, što je očekivano. Ako mislite da sam u ,,nemilosti” to bi mi čak moglo i da godi, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je ,,Glavni” jasno poručio ,,da najbolje ionako ne možemo zadržati”.

Ako mislite na prizemne pokušaje moje profesionalne diskreditacije, ja sam onda samo jedna od osoba koje plaćaju ceh društvu koje kulturološki nije bilo spremno da mu Turčin piše istoriju, a da ne govorim o Zakonu o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori. Zato je osmišljeno da se marginalizujem. Tako nešto je prvi najavio Glas Čepuraka ili Pobjeda. Jedino ne razumijem potrebu da bi nekog promovisali što drugog morate diskreditovati, posebno ako se zna da sam ja učinio sve kako bi oni koji pokušavaju da me diskredituju ,,prohodali”. I onda imate apsurd da oni koji su zahvaljujući meni ,,prohodali” počnu da gaze one koji tek treba da naprave prve korake. Ja se tome glasno protivim, jer sam ulagao mnogo truda u to da naučim one koje sam učio da ne treba nikad da pljuju u bunar iz kojeg su pili vode.

Što se uprave tiče, to je samo trenutna administrativna struktura i ona je, kao i sve uprave, prolazna. Jedino što ova misli da je sva ,,pamet” UCG u njihovim kancelarijama. Kada javno ukažete na gluposti te ,,pameti”, oni umjesto da otvore debatu promovišu tajno glasanje kao način odlučivanja na koje niko nema pravo žalbe. Ako analizirate ,,rezultate” tog ,,glasanja”, onda shvatite da oni vrše izbor logikom partijskih štabova.

Istorija kao bojište

MONITOR: Borba za nacionalni identitet, kako ste jednom rekli, jedno je od najpolemičnijih i najkontroverznijih pitanja crnogorske istoriografije. Šta pod tim podrazumijevate?
RASTODER: Naravno, pri tome sam, u vremenu kada sam promišljao ta pitanja imao na umu crnogorsku kvadraturu kruga koja se očitavala u pitanju: Da li je crnogorska nacija stvorila crnogorsku državu ili je crnogorska država stvorila crnogorsku naciju? Pitanje je naizgled retoričko, no suštinski ono rijetko kada postaje i naučno jer se dominatno prepoznaje kao političko. Tako je istorija u Crnoj Gori najčešće postajala bojište na kojem se vodi borba za identitet, umjesto da bude intelektualni sukob mišljenja koji rađa novi kvalitet.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo