Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, PROFESOR UNIVERZITETA CRNE GORE I ISTORIČAR: Država se ponaša prema Univerzitetu kao da je firma

Objavljeno prije

na

MONITOR: O Univerzitetu Crne Gore, čiji ste i Vi profesor, izriču se kontroverzne ocjene. Koji su najveći poblemi te državne visokoškolske institucije?
RASTODER: Univerzitet je elitna institucija koja nužno mora biti kontraverzna. Međutim, ako mislite u kontekstu savremenih ,,rasprava” o Univerzitetu, njegov najveći problem je u tome što mi još ne znamo šta ćemo sa njim: da li da ga u cjelosti komercijalizujemo i tajkunizujemo kao dokaz mogućnosti komercijalizacije znanja; da ga profilišemo kao ideološki servis centara moći i tako opravdamo postojanje neprofitabilne potrošačke jedinice; da ga pretvorimo u magacin i amortizer socijalnih konflikata u društvu koje ne proizvodi; da ga globalizujemo do nivoa besmisla kako bi pokazali da pratimo svjetske trendove ili da pokušamo vratiti kredibilitet znanju o obrazovanju kao osnovi društvenog razvoja i napretka. Dilema je mnogo i treba razlikovati formu od suštine. Jedna koleginica tu dilemu postavila je kao razliku između pukog ,,šminkanja mrtvaca” ili pokušaja da se daju odgovori na suštinska pitanja, smisla i cilja postojanja takve institucije.

MONITOR: Često se čuje da država prema UCG ima maćehinski odnos, a da se favorizuju privatni univerziteti sumnjivog kvaliteta?
RASTODER: Država se ponaša kao poslodavac i vlasnik Univerziteta od kojeg očekuje da bude kao investicija – isplativ, kao ideologija – upotrebljiv, a kao institucija – nevidljiv. Pri tome se zaboravlja da je Univerzitet dio društva, ništa više i manje od toga. Onoliko koliko su znanje i kompetetnost na cijeni, toliko će se država okretati institucijama koje su personifikacija toga. Sve dok papiri (diploma) budu osnovni smisao obrazovnog sistema dotle će se obrazovanje mjeriti ne po tome koliko vrijedi, već koliko košta. U toj logici država je izgubila sve utakmice. Privatna inicijativa (univerzitet) će uvijek biti u prilici da jeftinije i brže proizvodi papir (diplomu). Već imamo pojavu da se papir s jednog ,, privatnog univerziteta”, na kojem nema profesora koji nije radio na nekom državnom univerzitetu, prodaje kao nešto što obezbjeđuje prohodnost na tržištu rada.

MONITOR: Godinama se upozorava da su studijski programi neusklađeni sa tržištem rada. Danas ima petnaest hiljada nezaposlenih sa fakultetskom diplomom i na stotine magistara.
RASTODER: Bio sam svjedok pojave da su nuklearni fizičari ,,višak” u Crnoj Gori. Nema tog zanimanja s diplomom visokog obrazovanja, koje nekom danas u Crnoj Gori garantuje uposlenje. To što mi danas zovemo ,,tržište rada” svedeno je na administraciju države u najširem smislu, jer ovo društvo više ne proizvodi. Proizvodnja je uništena a znanje marginalizovano. U takvim uslovima sve je višak osim neznavenih, nepismenih i snalažljivih. Društvo može imati viška ljudi s diplomama, ali ne može imati višak onih koji znaju. Takvi su uvijek deficitarni. Viška ima samo tamo gdje ne postoje uslovi da se znanje ,,proda” na tržištu kojeg nema. Tek tada bi mogli praviti analize da li je u pitanju hiperprodukcija nepotrebnog kadra ili socijalna atrofija društva.

MONITOR: Sudeći po tzv. odlivu mozgova, a i na osnovu drugih pokazatelja, u Crnoj Gori veću šansu imaju oni sa članskom kartom DPS-a od onih koji znaju? .
RASTODER: Ljudi će uvijek ići tamo gdje misle da će im biti bolje. Ako Crna Gora ima taj problem, onda to znači da se radi o bolesti koja se ne može izliječiti terapijom jednim lijekom, već da je nužan sveobuhvatan hirurški zahvat, kojim će biti odstranjeno mrtvo tkivo. Ako neko misli da je tkivo trajno oštećeno DPS bakterijom onda se zna da osim hirurškog zahvata vrijedi probati i zračenjem. A to u konkretnom znači trijumfalno konstatovati da se neko u Crnoj Gori zaposlio na konkursu zato što je imao najbolje reference. Ja se ne bih libio ni od toga da svako radno mjesto učinimo konkurentim, tako što na njega može uvijek konkurisati onaj koji smatra da ima bolje reference od onog koji pokriva to mjesto. Tako bi izgubili ljudi ,,opšte prakse ili političke podobnosti”, a dobili oni koji imaju stvarno zvanje i znanje.

MONITOR: Kako državni Univerzitet učiniti kredibilnim i reprezentativnim?
RASTODER: Mislim da je on već kredibilan i reprezentativan. Ako nije tako, molim vratite njegove diplome, pa da vidimo ko će ostati. Možda on trenutno preživljava frustracije svojih najgorih studenata ali on, bar za sada, nema adekvatnu alternativu. Ako društvo u cjelini vrati dostojanstvo znanju i obrazovanju, Univerzitet će naći svoje mjesto bez problema, u suprotnom će uvijek biti upitan.

MONITOR: Pored svih problema sa kojima se UCG suočava rijetki su profesori koji o tome javno govore. Zašto?
RASTODER: Mislim da je to samo privid u kojem značajan dio njih misli da nema što kome reći, odnosno da je govor izgubio smisao.Virtuelna slika društva koju kreiraju mediji je daleko od potrebe mnogih mislećih ljudi da iskažu svoj stav, a da on bude bar jednako atraktivan, koliko stav neke ličnosti sa estrade (muzičke, političke…).

Dovoljno je vidjeti da na stručnim, esnafskim ili naučnim raspravama više nema novinara koje bi to zanimalo, a da ne govorim o sjednicama univerzitetskih stručnih tijela. Apsurd u kojem je za medije atraktivnija sjednica glavnog odbora bilo koje partije od sjednice Senata Univerziteta ubjedljivo govori u prilog tezi da profanizacija društva čijem smislu kumuju današnji mediji, veliki dio pametnih ljudi lišava potrebe da se čuju.

MONITOR: Oskar Vajld je rekao: „Jedino što dugujemo istoriji je njeno ponovno pisanje”. Šta Vi kao istoričar mislite – treba li ponovo pisati istoriju Crne Gore?
RASTODER: Taj sjajni citat ima smisao samo ako se tome doda i sljedeće: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Ako to razumijete onda pitanje gubi smisao. ,,Ponovo” pisati je gubljenje vremena, a pisati je smisao nauke.

MONITOR: Da li se istorija kao nauka oslobodila tradicionalnog ideološkog obrasca?
RASTODER: Tradicionalni obrazac je pitanje metodologije, a tradicionalni ideološki obrazac – politike. Ako mislite na ideološki obrazac, istoriografije 80-ih, onda je dovoljno vidjeti da se više niko istraživački ne bavi partizanima, komunistima i da su naši istoričari tu ideološku paradigmu sahranili sa padom Berlinskog zida. No, ako mislite na sadašnjost kao logičan nastavak prošlosti i na istoriografiju koja se tome prilagođava (kao kći svog vremena), onda treba samo vidjeti radove nekih u kojima su ,,Podgorička skupština” ili ,,Mojkovačka bitka” 1998. bili ,,legitimni, legalni i istorijski opravdani događaji” koji čine ,,čast i slavu crnogorskoj istoriji”, a 2016. su to ,, nelegalni, nelegitimni i uzaludni” primjeri žrtvovanja.

U čemu je tu problem? Problem je u tome što promjena stava nije proizašla iz saznanja, već iz potrebe. Promjena iz ,,saznanja” je legitimna i potrebna, promjena iz potrebe prilagođavanja je – nemoralna i nenaučna. Nažalost, vrlo je malo onih koji će uprijeti prstom u takve, jer se njihovo ,,prilagođavanje” prikriva ideološkom oblandom aktualnih centara moći.

MONITOR: Srpski nacionalistički diskurs odavno je prisutan u crnogorskoj istoriji, pa i danas. Kako to komentarišete?
RASTODER: Nacionalistički diskurs je sam po sebi faza romantičarske tradicije koju su prošli svi narodi Evrope u vrijeme konstituisanja nacionalnih država. Srpski nacionalistički diskurs je u tom smislu ,,bio obnovljen” u vremenu ponovnog otvaranja pitanja državnog identiteta. Kao što biva u sličnim situacijama, to se nekada žešće osjeti na periferiji nego u centru. Kako je u tom diskursu Crna Gora značajno istorijsko ishodište tog diskursa, to je logično da je dugo vremena pažljivo, osmišljeno i naučno održivo njegovan takav diskurs. I tu se nema šta prigovoriti. Svako radi svoj posao. Jedino se često zaboravlja da taj diskurs ima ozbiljan kontinuitet i institucije, te ga je nemoguće neutralisati vulgarnom retorikom ili kontra nacionalističkim diskursom. Samo ozbiljno, utemeljeno i provjerljivo znanje može postati brana tim trendovima.

,,Tajno glasanje” bez prava žalbe

MONITOR: I Vi ste u nemilosti uprave Univerziteta. O čemu se radi?
RASTODER: Ne, ja to nikad ne bih rekao. Ja sam samo svjesno odabrao rizik da ne ,,pišem i mislim” po direktivi bilo koga, i da kao slobodouman čovjek stvorim sebi prostor da iskažem stav, koji se nekom i ne sviđa, što je očekivano. Ako mislite da sam u ,,nemilosti” to bi mi čak moglo i da godi, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je ,,Glavni” jasno poručio ,,da najbolje ionako ne možemo zadržati”.

Ako mislite na prizemne pokušaje moje profesionalne diskreditacije, ja sam onda samo jedna od osoba koje plaćaju ceh društvu koje kulturološki nije bilo spremno da mu Turčin piše istoriju, a da ne govorim o Zakonu o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori. Zato je osmišljeno da se marginalizujem. Tako nešto je prvi najavio Glas Čepuraka ili Pobjeda. Jedino ne razumijem potrebu da bi nekog promovisali što drugog morate diskreditovati, posebno ako se zna da sam ja učinio sve kako bi oni koji pokušavaju da me diskredituju ,,prohodali”. I onda imate apsurd da oni koji su zahvaljujući meni ,,prohodali” počnu da gaze one koji tek treba da naprave prve korake. Ja se tome glasno protivim, jer sam ulagao mnogo truda u to da naučim one koje sam učio da ne treba nikad da pljuju u bunar iz kojeg su pili vode.

Što se uprave tiče, to je samo trenutna administrativna struktura i ona je, kao i sve uprave, prolazna. Jedino što ova misli da je sva ,,pamet” UCG u njihovim kancelarijama. Kada javno ukažete na gluposti te ,,pameti”, oni umjesto da otvore debatu promovišu tajno glasanje kao način odlučivanja na koje niko nema pravo žalbe. Ako analizirate ,,rezultate” tog ,,glasanja”, onda shvatite da oni vrše izbor logikom partijskih štabova.

Istorija kao bojište

MONITOR: Borba za nacionalni identitet, kako ste jednom rekli, jedno je od najpolemičnijih i najkontroverznijih pitanja crnogorske istoriografije. Šta pod tim podrazumijevate?
RASTODER: Naravno, pri tome sam, u vremenu kada sam promišljao ta pitanja imao na umu crnogorsku kvadraturu kruga koja se očitavala u pitanju: Da li je crnogorska nacija stvorila crnogorsku državu ili je crnogorska država stvorila crnogorsku naciju? Pitanje je naizgled retoričko, no suštinski ono rijetko kada postaje i naučno jer se dominatno prepoznaje kao političko. Tako je istorija u Crnoj Gori najčešće postajala bojište na kojem se vodi borba za identitet, umjesto da bude intelektualni sukob mišljenja koji rađa novi kvalitet.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo