Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, PROFESOR UNIVERZITETA CRNE GORE I ISTORIČAR: Država se ponaša prema Univerzitetu kao da je firma

Objavljeno prije

na

MONITOR: O Univerzitetu Crne Gore, čiji ste i Vi profesor, izriču se kontroverzne ocjene. Koji su najveći poblemi te državne visokoškolske institucije?
RASTODER: Univerzitet je elitna institucija koja nužno mora biti kontraverzna. Međutim, ako mislite u kontekstu savremenih ,,rasprava” o Univerzitetu, njegov najveći problem je u tome što mi još ne znamo šta ćemo sa njim: da li da ga u cjelosti komercijalizujemo i tajkunizujemo kao dokaz mogućnosti komercijalizacije znanja; da ga profilišemo kao ideološki servis centara moći i tako opravdamo postojanje neprofitabilne potrošačke jedinice; da ga pretvorimo u magacin i amortizer socijalnih konflikata u društvu koje ne proizvodi; da ga globalizujemo do nivoa besmisla kako bi pokazali da pratimo svjetske trendove ili da pokušamo vratiti kredibilitet znanju o obrazovanju kao osnovi društvenog razvoja i napretka. Dilema je mnogo i treba razlikovati formu od suštine. Jedna koleginica tu dilemu postavila je kao razliku između pukog ,,šminkanja mrtvaca” ili pokušaja da se daju odgovori na suštinska pitanja, smisla i cilja postojanja takve institucije.

MONITOR: Često se čuje da država prema UCG ima maćehinski odnos, a da se favorizuju privatni univerziteti sumnjivog kvaliteta?
RASTODER: Država se ponaša kao poslodavac i vlasnik Univerziteta od kojeg očekuje da bude kao investicija – isplativ, kao ideologija – upotrebljiv, a kao institucija – nevidljiv. Pri tome se zaboravlja da je Univerzitet dio društva, ništa više i manje od toga. Onoliko koliko su znanje i kompetetnost na cijeni, toliko će se država okretati institucijama koje su personifikacija toga. Sve dok papiri (diploma) budu osnovni smisao obrazovnog sistema dotle će se obrazovanje mjeriti ne po tome koliko vrijedi, već koliko košta. U toj logici država je izgubila sve utakmice. Privatna inicijativa (univerzitet) će uvijek biti u prilici da jeftinije i brže proizvodi papir (diplomu). Već imamo pojavu da se papir s jednog ,, privatnog univerziteta”, na kojem nema profesora koji nije radio na nekom državnom univerzitetu, prodaje kao nešto što obezbjeđuje prohodnost na tržištu rada.

MONITOR: Godinama se upozorava da su studijski programi neusklađeni sa tržištem rada. Danas ima petnaest hiljada nezaposlenih sa fakultetskom diplomom i na stotine magistara.
RASTODER: Bio sam svjedok pojave da su nuklearni fizičari ,,višak” u Crnoj Gori. Nema tog zanimanja s diplomom visokog obrazovanja, koje nekom danas u Crnoj Gori garantuje uposlenje. To što mi danas zovemo ,,tržište rada” svedeno je na administraciju države u najširem smislu, jer ovo društvo više ne proizvodi. Proizvodnja je uništena a znanje marginalizovano. U takvim uslovima sve je višak osim neznavenih, nepismenih i snalažljivih. Društvo može imati viška ljudi s diplomama, ali ne može imati višak onih koji znaju. Takvi su uvijek deficitarni. Viška ima samo tamo gdje ne postoje uslovi da se znanje ,,proda” na tržištu kojeg nema. Tek tada bi mogli praviti analize da li je u pitanju hiperprodukcija nepotrebnog kadra ili socijalna atrofija društva.

MONITOR: Sudeći po tzv. odlivu mozgova, a i na osnovu drugih pokazatelja, u Crnoj Gori veću šansu imaju oni sa članskom kartom DPS-a od onih koji znaju? .
RASTODER: Ljudi će uvijek ići tamo gdje misle da će im biti bolje. Ako Crna Gora ima taj problem, onda to znači da se radi o bolesti koja se ne može izliječiti terapijom jednim lijekom, već da je nužan sveobuhvatan hirurški zahvat, kojim će biti odstranjeno mrtvo tkivo. Ako neko misli da je tkivo trajno oštećeno DPS bakterijom onda se zna da osim hirurškog zahvata vrijedi probati i zračenjem. A to u konkretnom znači trijumfalno konstatovati da se neko u Crnoj Gori zaposlio na konkursu zato što je imao najbolje reference. Ja se ne bih libio ni od toga da svako radno mjesto učinimo konkurentim, tako što na njega može uvijek konkurisati onaj koji smatra da ima bolje reference od onog koji pokriva to mjesto. Tako bi izgubili ljudi ,,opšte prakse ili političke podobnosti”, a dobili oni koji imaju stvarno zvanje i znanje.

MONITOR: Kako državni Univerzitet učiniti kredibilnim i reprezentativnim?
RASTODER: Mislim da je on već kredibilan i reprezentativan. Ako nije tako, molim vratite njegove diplome, pa da vidimo ko će ostati. Možda on trenutno preživljava frustracije svojih najgorih studenata ali on, bar za sada, nema adekvatnu alternativu. Ako društvo u cjelini vrati dostojanstvo znanju i obrazovanju, Univerzitet će naći svoje mjesto bez problema, u suprotnom će uvijek biti upitan.

MONITOR: Pored svih problema sa kojima se UCG suočava rijetki su profesori koji o tome javno govore. Zašto?
RASTODER: Mislim da je to samo privid u kojem značajan dio njih misli da nema što kome reći, odnosno da je govor izgubio smisao.Virtuelna slika društva koju kreiraju mediji je daleko od potrebe mnogih mislećih ljudi da iskažu svoj stav, a da on bude bar jednako atraktivan, koliko stav neke ličnosti sa estrade (muzičke, političke…).

Dovoljno je vidjeti da na stručnim, esnafskim ili naučnim raspravama više nema novinara koje bi to zanimalo, a da ne govorim o sjednicama univerzitetskih stručnih tijela. Apsurd u kojem je za medije atraktivnija sjednica glavnog odbora bilo koje partije od sjednice Senata Univerziteta ubjedljivo govori u prilog tezi da profanizacija društva čijem smislu kumuju današnji mediji, veliki dio pametnih ljudi lišava potrebe da se čuju.

MONITOR: Oskar Vajld je rekao: „Jedino što dugujemo istoriji je njeno ponovno pisanje”. Šta Vi kao istoričar mislite – treba li ponovo pisati istoriju Crne Gore?
RASTODER: Taj sjajni citat ima smisao samo ako se tome doda i sljedeće: Istorija se ne može napisati, ona se piše. Ako to razumijete onda pitanje gubi smisao. ,,Ponovo” pisati je gubljenje vremena, a pisati je smisao nauke.

MONITOR: Da li se istorija kao nauka oslobodila tradicionalnog ideološkog obrasca?
RASTODER: Tradicionalni obrazac je pitanje metodologije, a tradicionalni ideološki obrazac – politike. Ako mislite na ideološki obrazac, istoriografije 80-ih, onda je dovoljno vidjeti da se više niko istraživački ne bavi partizanima, komunistima i da su naši istoričari tu ideološku paradigmu sahranili sa padom Berlinskog zida. No, ako mislite na sadašnjost kao logičan nastavak prošlosti i na istoriografiju koja se tome prilagođava (kao kći svog vremena), onda treba samo vidjeti radove nekih u kojima su ,,Podgorička skupština” ili ,,Mojkovačka bitka” 1998. bili ,,legitimni, legalni i istorijski opravdani događaji” koji čine ,,čast i slavu crnogorskoj istoriji”, a 2016. su to ,, nelegalni, nelegitimni i uzaludni” primjeri žrtvovanja.

U čemu je tu problem? Problem je u tome što promjena stava nije proizašla iz saznanja, već iz potrebe. Promjena iz ,,saznanja” je legitimna i potrebna, promjena iz potrebe prilagođavanja je – nemoralna i nenaučna. Nažalost, vrlo je malo onih koji će uprijeti prstom u takve, jer se njihovo ,,prilagođavanje” prikriva ideološkom oblandom aktualnih centara moći.

MONITOR: Srpski nacionalistički diskurs odavno je prisutan u crnogorskoj istoriji, pa i danas. Kako to komentarišete?
RASTODER: Nacionalistički diskurs je sam po sebi faza romantičarske tradicije koju su prošli svi narodi Evrope u vrijeme konstituisanja nacionalnih država. Srpski nacionalistički diskurs je u tom smislu ,,bio obnovljen” u vremenu ponovnog otvaranja pitanja državnog identiteta. Kao što biva u sličnim situacijama, to se nekada žešće osjeti na periferiji nego u centru. Kako je u tom diskursu Crna Gora značajno istorijsko ishodište tog diskursa, to je logično da je dugo vremena pažljivo, osmišljeno i naučno održivo njegovan takav diskurs. I tu se nema šta prigovoriti. Svako radi svoj posao. Jedino se često zaboravlja da taj diskurs ima ozbiljan kontinuitet i institucije, te ga je nemoguće neutralisati vulgarnom retorikom ili kontra nacionalističkim diskursom. Samo ozbiljno, utemeljeno i provjerljivo znanje može postati brana tim trendovima.

,,Tajno glasanje” bez prava žalbe

MONITOR: I Vi ste u nemilosti uprave Univerziteta. O čemu se radi?
RASTODER: Ne, ja to nikad ne bih rekao. Ja sam samo svjesno odabrao rizik da ne ,,pišem i mislim” po direktivi bilo koga, i da kao slobodouman čovjek stvorim sebi prostor da iskažem stav, koji se nekom i ne sviđa, što je očekivano. Ako mislite da sam u ,,nemilosti” to bi mi čak moglo i da godi, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je ,,Glavni” jasno poručio ,,da najbolje ionako ne možemo zadržati”.

Ako mislite na prizemne pokušaje moje profesionalne diskreditacije, ja sam onda samo jedna od osoba koje plaćaju ceh društvu koje kulturološki nije bilo spremno da mu Turčin piše istoriju, a da ne govorim o Zakonu o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori. Zato je osmišljeno da se marginalizujem. Tako nešto je prvi najavio Glas Čepuraka ili Pobjeda. Jedino ne razumijem potrebu da bi nekog promovisali što drugog morate diskreditovati, posebno ako se zna da sam ja učinio sve kako bi oni koji pokušavaju da me diskredituju ,,prohodali”. I onda imate apsurd da oni koji su zahvaljujući meni ,,prohodali” počnu da gaze one koji tek treba da naprave prve korake. Ja se tome glasno protivim, jer sam ulagao mnogo truda u to da naučim one koje sam učio da ne treba nikad da pljuju u bunar iz kojeg su pili vode.

Što se uprave tiče, to je samo trenutna administrativna struktura i ona je, kao i sve uprave, prolazna. Jedino što ova misli da je sva ,,pamet” UCG u njihovim kancelarijama. Kada javno ukažete na gluposti te ,,pameti”, oni umjesto da otvore debatu promovišu tajno glasanje kao način odlučivanja na koje niko nema pravo žalbe. Ako analizirate ,,rezultate” tog ,,glasanja”, onda shvatite da oni vrše izbor logikom partijskih štabova.

Istorija kao bojište

MONITOR: Borba za nacionalni identitet, kako ste jednom rekli, jedno je od najpolemičnijih i najkontroverznijih pitanja crnogorske istoriografije. Šta pod tim podrazumijevate?
RASTODER: Naravno, pri tome sam, u vremenu kada sam promišljao ta pitanja imao na umu crnogorsku kvadraturu kruga koja se očitavala u pitanju: Da li je crnogorska nacija stvorila crnogorsku državu ili je crnogorska država stvorila crnogorsku naciju? Pitanje je naizgled retoričko, no suštinski ono rijetko kada postaje i naučno jer se dominatno prepoznaje kao političko. Tako je istorija u Crnoj Gori najčešće postajala bojište na kojem se vodi borba za identitet, umjesto da bude intelektualni sukob mišljenja koji rađa novi kvalitet.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

MONITOR: Bili ste na dan pobjede Tomislava Tomaševića i Možemo u Zagrebu. U jednom intervjuu ste rekli da vjerujete da ste vi „ti ljudi“ koji će promijeniti sistem upravljanja i vrijednosti na kojima bi on trebalo da se osniva. Većina opozicionih stranaka u Srbiji  su prilično konzervativnije od vas I njihovo razumijevanje „nacionalnog interesa“ ima drugačiji fokus. Koliko je daleko to vrijeme, za novu lijevo-zelenu politiku 21.vijeka, u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Mislim da to vreme dolazi. Mislim da se talas promena oseća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promena biti suštinska i održiva.

MONITOR: U Beogradu se, prije nekoliko dana, udružilo 28 organizacija u Otvorenu građansku platformu „Akcija“, na osnovu zajedničkog dokumenta „Zeleni dogovor za Srbiju“, a za predsjednika je izabran Nebojša Zelenović, sa kojim, inače, blisko sarađujete. Iako od planetarnog značaja, tema zaštite prirode i održivog razvoja, postala je i u Srbiji važna i u malim zajednicama. Da li su „ekološke revolucije“ ta nova baza za progresivne sistemske promjene?

VESELINOVIĆ: Kada smo pre nekoliko godina teme održivog razvoja i ekologije krenuli da postavljamo u javni prostor svi su nam govorili da to ljude ne zanima, i da grdno grešimo. No, evo sada su upravo ta pitanja glavna pitanja u našem društvu. Čini mi se da sada živimo jedno bujanje građanskog aktivizma i organizovanja, koje se dešava baš oko zelenih tema.
To me jako raduje, i u tome se mi pronalazimo i osećamo se sigurno. Takođe, što više zelenih aktera doprineće pluralizumu ideja i delovanja i u konačnici najboljim rešenjima za građane i građanke Srbije. Tome se svakako treba radovati.

MONITOR: Podržavate EU integracije Srbije, ali niste nekritički nastrojeni prema tome kako EU funkcioniše. Kakva je vaša „dugoročna vizija promjene“ i za šta biste se borili ako i kada Srbija uđe u Evropsku uniju?

VESELINOVIĆ: Naš stav i cilj je da Srbija mora postati deo Evropske unije. I sa tim u vezi, slobodno putovanje robe i ljudi, vladavina prava, multikulturalnost i demokratija su vrednosti koje mi želimo da vidimo u Srbiji zato što su to vrednosti Evrope.
Sa druge strane autoritarne tendencije koje takođe rastu širom Evrope i zatvorenost i prevelika birokratičnost institucija EU svakako su problemi na koje je nužno dati zajednički odgovor.

MONITOR: Sarađujete sa Možemo u Hrvatskoj i pokretom URA u Crnoj Gori koji su sada na vlasti, vidim da vam je bliska i grčka DIEM 25, Janisa Varufakisa, a povezani ste i u Progresivnoj internacionali. Da li, po Vama, postoji neki „model“ po kojem su ove partije iz šireg regiona, došle do podrške birača, a koji bi djelovao i u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Nema univerzalnog recepta, a pogotovu nema ,,prečica”. Svako društvo je posebno i specifično na svoj način iako su pravi problemi i izazovi 21. veka zapravo problemi koji su iznad nacionalnih podela. Za nas je od izuzetnog značaja povezivanje na međunarodnom nivou, jer nam daje snage i utvrđuje našu uverenost da smo na dobrom putu.
Razmena iskustava i znanja je takođe veoma važna, i unapred se radujemo i budućim povezivanjima i posetama naših prijatelja Srbiji.

MONITOR: Njemačku na jesen, a Francusku sljedeće godine, očekuju važni izbori koji bi mogli da daju odlučujući pravac politici EU. Riječ je donekle i o personalnom uticaju, naročito jer Angela Merkel odlazi iz aktivne politike. U Francuskoj se očekuje da glavna protivkandidatkinja sadašnjem predsjedniku bude Marin Le Pen, dok se za Njemačku, na parlamentarnim izborima, očekuje dobar rezultat Zelenih. Šta je izvjesnije?

VESELINOVIĆ: Misim da će biti jako napeto i neizvesno do poslednjeg dana, pogotovu u Nemačkoj tako da se ne bih usudio da prejudiciram ishode sada. Ono što mogu da kažem je da se u slučaju Zelenih u Nemačkoj jedan višedecenijski rad počinje i ,,politički isplaćivati” i da je to svakako put kojim i mi kao lokalna inicijativa idemo, jer želimo da izgradimo stabilne organizacione i vrednosne strukture koje će biti otporne na različite loše uticaje politike, korupciju, napade…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TANJA VUJOVIĆ, SPISATELJICA: Svaka stopa popločana je nadom

Objavljeno prije

na

Objavio:

U duši sam ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom

 

Roman spisateljice Tanje Vujović Ulica slobode, u izdanju Ouroborosa, predstavljen je podgoričkoj javnosti u KIC-u „Budo Tomović“, a prošlog mjeseca u organizaciji Narodne biblioteke Budve u holu Akademije znanja. Tanja Vujović rođena je u Zagrebu. U Titogradu je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Njeni radovi objavljeni su u više časopisa.

MONITOR: Djelove romana ,,Ulica slobode” postavljali ste kao statuse na društvenim mrežama i već tada je bilo jasno, zbog mnogobrojnih komentara, da će biti veoma čitan i hvaljen. Da li ste tada razmišljali da objavite roman ili je ta ideja zapravo nastala kada ste bili ohrabrivani i podstaknuti od strane mnogobrojnih ljudi, koji su željeli da čitaju Vašu knjigu?

VUJOVIĆ:  Razmišljajući o proteklom vremenu, mislim da sam stalno nešto zapisivala. U početku su to bile neke misli, istrgnuta sjećanja prenijeta u rokovnik, koji bi se uvijek negdje nalazio u tašni. Kasnije su to bili statusi na društvenim mrežama, koje sam dijelila sa prijateljima. Ohrabrivana podrškom velikog broja prijatelja, začela se misao da sve to objedinim u jednu cjelinu. Trajao je taj period, stalno sam nešto prepravljala, dopunjavala, vraćala se. Znate, komplikovano je to sa dušom i riječima…

MONITOR: Roman počinje ,,Gotovo je, Tanja, probudi se!”, rečenicom za koju kažete da Vam je veoma poznata, gdje opisujete buđenje nakon operacije. Tada ste i odlučili da nastavite da pišete, pa me zanima kako su nastajale priče iz romana? Djeluju da su sve autobiografske – jesu li bazirane na stvarnosti ili ima i mašte?

VUJOVIĆ:  Nepredvidiv je život. Davno sam savladala lekciju da se iz teških situacija može iznjedriti  nešto lijepo. Koliko god da vam se čini nemogućim. A može. Sve su to mali znakovi koje treba upoznavati. Izbor je na vama. Jedna takva situacija, jedno buđenje, bilo je znak. Jedna stranica tada još imaginarnog romana. Priče iz romana su dio mog života. Dragocjeni ljudi, čije sam djeliće sudbina dala mojim likovima. A ima u njima svega, plavičastog sutona nad zalivom, neosvojenih vrhova Durmitora, ceklinskih jutara pod onim dragim trijemom, moje rijeke.  Ima i Zagreba,  Beograda, možda najviše… Kafanskih stolova, na kojima bi sa punim pepeljarama i praznim čašama uvijek ostajala ona pjesma koje nikako da se sjetimo. Ima i ljubavi. Poneke se još drče ulicom koju prepoznaju. Pa i laži. Njih sam abolirala. Njima je teže.

MONITOR: Roman je smješten u nekadašnji Titograd, u Ulicu slobode – koja i dalje nosi to ime. U romanu se sve vrijeme prepliću motivi – ljubav i nostalgija. Da li je zapravo roman svojevrsna kritika našeg društva i omaž tom drugačijem glavnom gradu?

VUJOVIĆ: Priznajem da sam bila i ostala veliki jugonostalgičar. Baš ta nostalgija naselila se trajno u Ulici slobode, ulici moje mladosti, odrastanja, gdje je svaka stopa popločana nadom. Ne smatram da je to ona priča „eh, kako je bilo u naše vrijeme”. Tvrdim da je bilo sretno i bezbrižno. Prepoznavali smo se po smijehu, sitnim nestašlucima, dobroti, poštenju. Važna, vrijedna mjerila, ponijeta iz roditeljskih domova. Današnja prestrojavanja, svrstavanja u različite tabore, po nekim nametnutim mjerilima, od nas su bila miljama daleko. Ne priznajem ih. Poštujem pravo na različitost, ali samo u mjeri u kojoj se ne nameće i ne ugrožava drugog. Moja podjela je samo na dobre i loše ljude. To nije floskula, već aksiom.

MONITOR: Vaš roman je jedno vrlo aktuelno žensko pismo, jasno obraćanje problemima svakodnevice. Ugradili ste ozbiljne teme – odrastanje, porodične ispovijesti, srećne i nesrećne ljubavi, problema u brakovima. Je li postajala autocenzura i dok ste pisali da li ste zamišljali nekog idealnog čitaoca, kome je zapravo i namijenjena knjiga?

VUJOVIĆ: Vaspitavana sam u porodici gdje je žensko dijete itekako bilo vrijedno. Roditelji su puno polagali u naše obrazovanje, samostalnost, samosvijest. Ni u jednom trenutku nisam čula ono „ćuti i trpi” kojeg i danas, poslije pola vijeka često čujem. U duši sam  ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom. Volim kada je nadigraju, provuku se kao štit. Vezivno tkivo bedema koje se zove hrabrost. Blagosiljam tu magiju. Vaskrsne tačno kada treba. Kada posustaneš, kada misliš da si prebrodio.

Iskreno, pišući, nisam zamišljala idealnog čitaoca. Jednostavno sam dala duši na volju. Stvarnost je objektivnost, ako je čovjek shvati zdravo za gotovo. Ako tako radite, postaćete  ravnodušni, a to je najgore stanje duha. Treba nalaziti sitnice, dobra djela, razlog za smijeh, isprsiti se često problemima u lice. Ne rasipati vrijeme na bezvrijedne stvari. Tako se čuva mladost. Ne u salonima.

Ja se i dalje umijem obradovati kao dijete, čuvam ljubomorno jedan san, volim slušati, vrebam one prilike za dobre vijesti. A smijem se često preglasno, ni tu se nije desila nikakva alhemija. I to je dobro. Mladost mi se smije odnekud, uvijek. Tu je, ne napušta me. Naselila se u duši. Valjda joj prijam, ovako nesavršena. Ima tu još posla sa emocijama.

A slobodna je, može otići kad hoće. Možda je to i zadržava, ko zna.

Neka je.

MONITOR: Čitajući vašu knjigu, nameće se pitanje – zašto i kada smo pristali da budemo bezosjećajni, prilično površni, zaboravljivi… Na svakoj stranici se osjeća sjeta, a djeluje da vi ne mislite da je ljubav prevaziđena tema. Šta se to desilo svijetu pa je omalovažava, naročito u literaturi? Da li je ,,Ulica slobode” alibi za teme kojima se i danas nekako teško ili previše površno posvećujemo?

VUJOVIĆ: Živimo u vremenu kada su vrijednosti marginalizovane. One prave vrijednosti, koje boje život, skromnost, poštenje, ljubav – potisnute su. To nije dobro. Sav taj potrošački, prilično porozan svijet u kome živimo, malo po malo krnji dušu čovjeka. Kao roditelju, često su mi se nametale dileme – da li griješim, da li sam našla onu pravu mjeru, nastavljajući da gradim u njima vrijednosti koje ponijeh u svom vaspitanju. Ipak, smatram da je to jedini pravi put. Sve je u nama i do nas. Kada dostignete u sebi taj divni osjećaj radovanja sreći drugih ljudi, izranjanja osmijeha koji ne vidite ali je tu, onu treperavu iskru u oku, na dobrom ste putu.

Ne pristajem na površnost. Po cijenu ranjavanja. Smatram najvećom srećom baš tu spoznaju. „Ulica slobode” je za mene baš to. Tu sam se malo poigrala sa naslovom. Povratak u lica slobode, ispunjenih bića, koja ne pristaju na površnost i osrednjost. Srednja klasa je oslonac i avangarda svakog dobrog društva. Na nama je da ih vratimo na pijedastal s koga su u prethodnom period skrajnute.

MONITOR: Prošla je jedna veoma teška godina, pandemija je i dalje u cijelom svijetu. Šta smo naučili o nama sjedeći u samoizolaciji? Da li nam prošlost može pomoći da pobijedimo realnost?

VUJOVIĆ: Prošla godina je na početku unijela cio konglomerat osjećanja, kao sve sa čim se prvi put srijećete. Strah, nemoć, panika, bolest, otuđenje. Neminovnost prihvatanja drugačijeg načina života. Iznjedrila se nevjerovatna snaga zdravstvenih i prosvjetnih radnika, dnevno prilagođavanje u očuvanju kako života, tako i ništa manje vrijednom očuvanju, prije svega, mentalnog zdravlja mladih ljudi.  Polako smo shvatalii da nije sav život u tržnim centrima, egzotičnim putovanjima. Okrenuli smo se sebi, porodici, razgovoru, ponovo se nastanila empatija, briga za drage ljude, dijeljenje dobročinstava. Vjera u prave vrijednosti, da se na ovom prostoru može bolje živjeti. Boreći se obrazovanjem, inteligentom, čestitošću, protiv svih uvezenih ikona novog doba, kako je oduvijek bilo na ovim prostorima, sačuvano u arhivama zdravog sjećanja, bez prava na opravdanje svoje izgubljenosti. Sada, više nego ikada, svako zrnce dobrote je orbita.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo