Povežite se sa nama

INTERVJU

ČARNA BRKOVIĆ, ANTROPOLOŠKINJA: Ne treba da „dostignemo Evropu“, već da razgovaramo

Objavljeno prije

na

Čarna Brković je etnološkinja i antropološkinja koja radi na Diplomskoj školi za studije istočne i jugoistočne Evrope, Univerzitet u Regensburgu. Diplomirala je etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2007. godine i iste godine dobila punu stipendiju za doktorske studije socijalne antropologije na Univerzitetu u Mančesteru. Doktorsku tezu je odbranila sa dvadeset sedam godina, kao prva u generaciji. Objavila je preko deset originalnih naučnih radova u Crnoj Gori, Holandiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Srbiji i Velikoj Britaniji.

MONITOR: Dobili ste nagradu za mlade naučnike/ce koja se dodjeljuje jednom u dvije godine za najbolje etnološko istraživanje – SIEF Young Scholar Prize. Tema Vašeg rada odnosila se na Bosnu. Kažite nam nešto o nagrađenom radu?
BRKOVIĆ: Taj rad se zasniva na jednogodišnjem etnografskog istraživanja humanitarnih akcija, koje sam u toku svog doktorata vršila u BiH. Proučavala sam kako porodice pokušavaju da sakupe desetine hiljada eura za liječenje nekog svog člana u inostranstvu. Poredila sam te, male, svakodnevne prakse humanitarnosti usmjerene na jednu osobu, odnosno na jednu porodicu, sa projektima velikih međunarodnih humanitarnih organizacija koje u BiH rade od početka 1990-ih. Kada se piše i govori o takvim globalnim oblicima humanitarnosti, često se pravi razlika između „političkog života” (života u nekoj političkoj zajednici, koji je omeđen pravima i obavezama) i „golog života” (proste činjenice fizičkog, biološkog postojanja). Vrlo često se smatra da se humanitarnost odnosi samo na spašavanje ovog „golog života”. U tom nagrađenom radu razmatram zašto ljudi kojima je bila neophodna pomoć za liječenje u inostranstvu nijesu bili redukovani na „goli život”, već su u okviru humanitarnih akcija postojali i kao društvena bića, čiji su glas, potrebe i nezadovoljstva bili vidljivi.

MONITOR: Koliko se studiranje i rad na univerzitetima na Zapadu razlikuje ili sliči onome kod nas?
BRKOVIĆ: Istraživanja u društvenim su jeftinija nego u prirodnim naukama. Stoga mislim da je sasvim moguće živjeti i raditi u Crnoj Gori i pisati međunarodno relevantne radove iz društvenih nauka, ukoliko je literatura dostupna i postoji jasna finansijska podrška institucija za vršenje istraživanja i redovne odlaske na konferencije, kao i za njihovu organizaciju.

Etnologija i antropologija, nažalost skoro i da ne postoje u institucionalnom smislu u visokom obrazovanju u Crnoj Gori. Postoje pojedinačni predmeti na različitim studijskim programima i pojedinci koji se bave istraživanjima, ali čini mi se da ne postoji razrađen dijalog unutar etnološke i antropološke zajednice, jer nema institucija koje bi ga mogle povesti. Ne postoji profesionalno, strukovno društvo za etnologiju i antropologiju ili istraživački institut, pa samim tim ni studijski programi. U tom smislu se studiranje u Britaniji i rad u Njemačkoj dosta razlikuju, zato što obje zemlje imaju više od sto godina tradicije antropoloških, odnosno etnoloških istraživanja.

MONITOR: Na UCG objavljivanje radova u međunarodnim časopisima koji su rangirani na SCI i SCOPUS listama je postalo neophodno za izbor u akademska zvanja. Primjetno je manje objavljenih radova u pomenutim časopisima sa crnogorskih fakulteta koji se bave društvenim naukama.
BRKOVIĆ: Meni se čini da postoji razlika u procjeni značaja predavačkog i istraživačkog dijela posla na univerzitetima u Crnoj Gori i širom regiona (gdje su predavanja ključna) i u Britaniji ili Njemačkoj (gdje je ugovorom precizirano koliko vremena morate provesti istražujući, koliko predajući, a koliko baveći se univerzitetskom administracijom, i slično). Zbog tog naglaska, univerziteti u Britaniji i Njemačkoj daju punu podršku za istraživanja. To znači da, prvo i osnovno, možete redovno čitati savremenu međunarodnu naučnu literaturu – te časopise koji su rangirani na SSCI listama, između ostalog. Drugo, možete se prijaviti za novčanu podršku za terenski ili arhivski dio istraživanja. Treće, postoji određena podrška za prezentaciju radova na kojima još uvijek radite, u okviru konferencija i kongresa. I tako redom. Objavljivanje naučnog rada u časopisu na SSCI listi je rezultat višegodišnjeg procesa – čiji svaki korak treba da bude institucionalno podržan.

Neophodnost da zadovoljite i istraživački i predavački i administrativni dio posla znači da, na primjer, radni dan na mnogim naučnim institucijama u Britaniji i Njemačkoj traje barem deset sati, bez pretjerivanja. Dalje, postoje sve glasnije rasprave o tome kako finansirati univerzitete i koliki značaj na odluke o finansiranju naučnih istraživanja bi trebalo da ima njihov direktni, samo-očigledni doprinos životu izvan naučne zajednice. Njemačka i dalje pokušava da održi model u kome je visoko obrazovanje besplatno i u kome je daleko lakše naći finansijsku podršku za naučni rad koji nema odmah očiglednu primjenu. Ovo su jako važna pitanja za sve društvene nauke.

Takođe, u posljednjih nekoliko godina javio se čitav pokret koji se zalaže za to da se naučni časopisi učine besplatno dostupnim, budući da ogroman broj ljudi besplatno radi svoj dio izdavačkog procesa. Međutim, globalni izdavači poput Francis&Taylor, Elsevier i drugih, koji objavljuju na desetine ili stotine naučnih časopisa, dobijaju ogroman profit na osnovu toga što drže cijene naučnih časopisa tako visokim da ih samo određene naučne institucije mogu priuštiti. Tako da, u trenutno dominantnom modelu, naučni rad koji se finansira iz javnih budžeta donosi ogroman profit privatnim izdavačima.

MONITOR: Koje vas teme preokupiraju u naučnom radu? Koliko su one vezane za Crnu Goru i Balkan? Na čemu trenutno radite?
BRKOVIĆ: Budući da etnološka i antropološka istraživanja zahtijevaju da znate jezik zajednice koju istražujete, kako biste mogli da razumijete unutrašnju logiku njihovih društvenih praksi, u svom radu sam fokusirana na zemlje bivše Jugoslavije. Do sada sam istraživala nekoliko tema – humanitarnost, značaj ličnih veza za pristup socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, pregovaranja oko nacionalnog pripadanja, LGBT aktivizam i slično.

U svim tim temama, mene jako zanima na koji način se u nekom društvu raspodjeljuju resursi onima kojima je pomoć potrebna, kako kroz formalne, odnosno institucionalne kanale, tako i neformalno, kroz neki lični impuls da se pomogne. Način na koji jedno društvo organizuje takvu raspodjelu govori o mnogim drugim stvarima – o tome kako se shvataju granice političke zajednice (ko su ljudi koji ne mogu da učestvuju u raspodjeli), kako su definisane različite društvene pozicije unutar te političke zajednice (npr. da li osoba može da traži dio resurasa kao državljanka, kao radnica, kao majka, ili na neki četvrti način), o odnosima nejednakosti i povlašćenosti (kome su resursi potrebni da preživi, a ko odlučuje o njihovoj raspodjeli) i slično.

Trenutno radim istraživanje koje zasad zovem Između saosjećanja i socijalne pravde, u okviru koga istražujem kako je humanitarnost praktikovana u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata i danas. Posebno se fokusiram na Crveni krst, koji kod nas postoji i pomaže od kraja 19. vijeka, kao i na kamp za raseljena lica na Koniku kojim upravljaju. Uz njihovu pomoć, pokušavam da kroz istovremeno posmatranje i učestvovanje učim o tome kako se socijalna pravda i saosjećanje prepliću u svakodnevnom životu kod nas.

MONITOR: Prošle godine ste osvojili nagradu na konkursu Matice – Crnogorski identitet pred evropskim izazovima. Mediji su izvijestili da je zaključak vašeg rada da „bez borbe za radikalno otvorene i fer procedure javnog razgovora, naša politika i odgovori na pitanja ko smo, što smo i kuda treba da idemo nemaju šanse da budu pravedni”. Jeste li optimista što se tiče našeg puta u neko pravednije društvo?
BRKOVIĆ: Čini mi se da „pravedno društvo” nije nešto što se jednom dostigne, a zatim obnavlja samo od sebe. Kako bi tačno izgledalo to „pravedno društvo” nije datost, već pitanje kontinuiranog razgovora i dogovora između pripadnica i pripadnika tog društva. Kako kaže antropolog Stef Jansen, širom bivše Jugoslavije postoji ideja o tome da „normalan život” uključuje stabilan posao, dostupan stambeni prostor, besplatno i kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu, socijalnu zaštitu i slično – i ja lično duboko vjerujem da tu ideju treba da nastavimo da njegujemo i da treba konačno da pokušamo da je ostvarimo.

Međutim, takođe bi trebalo da se uzme u obzir da tako zamišljen „normalni život” ne postoji za sve veći broj ljudi širom Evrope. U bivšoj Jugoslaviji vrlo često možemo čuti kako „tamo negdje” (na Zapadu) ljudi žive „normalno”, ili kako smo „mi nekad” (u doba SFRJ) živjeli „normalno”. Ovi stavovi manje opisuju kako izgleda život u zapadnoj Evropi ili u periodu SFRJ. Oni prije izražavaju kritiku današnjeg stanja u kome ogroman broj ljudi živi u stanju kontinuirane finansijske neizvjesnosti i životne nesigurnosti. To se dešava kako u EU, tako i kod nas.

Način na koji je organizovan proces pregovaranja oko pristupa Evropskoj uniji stvara utisak da postoji neka ljestvica uz koju, ako se popnemo, ako „evoluiramo”, svi ćemo živjeti bolje i pravednije, imaćemo te „normalne živote”. U radu koji ste spomenuli sam pokušala da sugerišem da ne treba da pokušavamo da „dostignemo Evropu” – već da povedemo radikalno fer i otvoreni razgovor o tome šta su javna dobra i kako njima upravljati, kako organizovati ekonomsku raspodjelu na fer način, kako kulturno prepoznati i politički reprezentovati ljude koji su marginalizovani i žive uz svakodnevnu represiju i slično. Kad kažem „mi”, pod time mislim na sve one kojih se tiče „Evropa”, uključujući tu i ljude koji žive u Crnoj Gori. Takav razgovor je i te kako moguć, ali hoće li biti ostvaren zavisi od nas samih.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo