Povežite se sa nama

INTERVJU

ČARNA BRKOVIĆ, ANTROPOLOŠKINJA: Ne treba da „dostignemo Evropu“, već da razgovaramo

Objavljeno prije

na

carna-brkovic

Čarna Brković je etnološkinja i antropološkinja koja radi na Diplomskoj školi za studije istočne i jugoistočne Evrope, Univerzitet u Regensburgu. Diplomirala je etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2007. godine i iste godine dobila punu stipendiju za doktorske studije socijalne antropologije na Univerzitetu u Mančesteru. Doktorsku tezu je odbranila sa dvadeset sedam godina, kao prva u generaciji. Objavila je preko deset originalnih naučnih radova u Crnoj Gori, Holandiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Srbiji i Velikoj Britaniji.

MONITOR: Dobili ste nagradu za mlade naučnike/ce koja se dodjeljuje jednom u dvije godine za najbolje etnološko istraživanje – SIEF Young Scholar Prize. Tema Vašeg rada odnosila se na Bosnu. Kažite nam nešto o nagrađenom radu?
BRKOVIĆ: Taj rad se zasniva na jednogodišnjem etnografskog istraživanja humanitarnih akcija, koje sam u toku svog doktorata vršila u BiH. Proučavala sam kako porodice pokušavaju da sakupe desetine hiljada eura za liječenje nekog svog člana u inostranstvu. Poredila sam te, male, svakodnevne prakse humanitarnosti usmjerene na jednu osobu, odnosno na jednu porodicu, sa projektima velikih međunarodnih humanitarnih organizacija koje u BiH rade od početka 1990-ih. Kada se piše i govori o takvim globalnim oblicima humanitarnosti, često se pravi razlika između „političkog života” (života u nekoj političkoj zajednici, koji je omeđen pravima i obavezama) i „golog života” (proste činjenice fizičkog, biološkog postojanja). Vrlo često se smatra da se humanitarnost odnosi samo na spašavanje ovog „golog života”. U tom nagrađenom radu razmatram zašto ljudi kojima je bila neophodna pomoć za liječenje u inostranstvu nijesu bili redukovani na „goli život”, već su u okviru humanitarnih akcija postojali i kao društvena bića, čiji su glas, potrebe i nezadovoljstva bili vidljivi.

MONITOR: Koliko se studiranje i rad na univerzitetima na Zapadu razlikuje ili sliči onome kod nas?
BRKOVIĆ: Istraživanja u društvenim su jeftinija nego u prirodnim naukama. Stoga mislim da je sasvim moguće živjeti i raditi u Crnoj Gori i pisati međunarodno relevantne radove iz društvenih nauka, ukoliko je literatura dostupna i postoji jasna finansijska podrška institucija za vršenje istraživanja i redovne odlaske na konferencije, kao i za njihovu organizaciju.

Etnologija i antropologija, nažalost skoro i da ne postoje u institucionalnom smislu u visokom obrazovanju u Crnoj Gori. Postoje pojedinačni predmeti na različitim studijskim programima i pojedinci koji se bave istraživanjima, ali čini mi se da ne postoji razrađen dijalog unutar etnološke i antropološke zajednice, jer nema institucija koje bi ga mogle povesti. Ne postoji profesionalno, strukovno društvo za etnologiju i antropologiju ili istraživački institut, pa samim tim ni studijski programi. U tom smislu se studiranje u Britaniji i rad u Njemačkoj dosta razlikuju, zato što obje zemlje imaju više od sto godina tradicije antropoloških, odnosno etnoloških istraživanja.

MONITOR: Na UCG objavljivanje radova u međunarodnim časopisima koji su rangirani na SCI i SCOPUS listama je postalo neophodno za izbor u akademska zvanja. Primjetno je manje objavljenih radova u pomenutim časopisima sa crnogorskih fakulteta koji se bave društvenim naukama.
BRKOVIĆ: Meni se čini da postoji razlika u procjeni značaja predavačkog i istraživačkog dijela posla na univerzitetima u Crnoj Gori i širom regiona (gdje su predavanja ključna) i u Britaniji ili Njemačkoj (gdje je ugovorom precizirano koliko vremena morate provesti istražujući, koliko predajući, a koliko baveći se univerzitetskom administracijom, i slično). Zbog tog naglaska, univerziteti u Britaniji i Njemačkoj daju punu podršku za istraživanja. To znači da, prvo i osnovno, možete redovno čitati savremenu međunarodnu naučnu literaturu – te časopise koji su rangirani na SSCI listama, između ostalog. Drugo, možete se prijaviti za novčanu podršku za terenski ili arhivski dio istraživanja. Treće, postoji određena podrška za prezentaciju radova na kojima još uvijek radite, u okviru konferencija i kongresa. I tako redom. Objavljivanje naučnog rada u časopisu na SSCI listi je rezultat višegodišnjeg procesa – čiji svaki korak treba da bude institucionalno podržan.

Neophodnost da zadovoljite i istraživački i predavački i administrativni dio posla znači da, na primjer, radni dan na mnogim naučnim institucijama u Britaniji i Njemačkoj traje barem deset sati, bez pretjerivanja. Dalje, postoje sve glasnije rasprave o tome kako finansirati univerzitete i koliki značaj na odluke o finansiranju naučnih istraživanja bi trebalo da ima njihov direktni, samo-očigledni doprinos životu izvan naučne zajednice. Njemačka i dalje pokušava da održi model u kome je visoko obrazovanje besplatno i u kome je daleko lakše naći finansijsku podršku za naučni rad koji nema odmah očiglednu primjenu. Ovo su jako važna pitanja za sve društvene nauke.

Takođe, u posljednjih nekoliko godina javio se čitav pokret koji se zalaže za to da se naučni časopisi učine besplatno dostupnim, budući da ogroman broj ljudi besplatno radi svoj dio izdavačkog procesa. Međutim, globalni izdavači poput Francis&Taylor, Elsevier i drugih, koji objavljuju na desetine ili stotine naučnih časopisa, dobijaju ogroman profit na osnovu toga što drže cijene naučnih časopisa tako visokim da ih samo određene naučne institucije mogu priuštiti. Tako da, u trenutno dominantnom modelu, naučni rad koji se finansira iz javnih budžeta donosi ogroman profit privatnim izdavačima.

MONITOR: Koje vas teme preokupiraju u naučnom radu? Koliko su one vezane za Crnu Goru i Balkan? Na čemu trenutno radite?
BRKOVIĆ: Budući da etnološka i antropološka istraživanja zahtijevaju da znate jezik zajednice koju istražujete, kako biste mogli da razumijete unutrašnju logiku njihovih društvenih praksi, u svom radu sam fokusirana na zemlje bivše Jugoslavije. Do sada sam istraživala nekoliko tema – humanitarnost, značaj ličnih veza za pristup socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, pregovaranja oko nacionalnog pripadanja, LGBT aktivizam i slično.

U svim tim temama, mene jako zanima na koji način se u nekom društvu raspodjeljuju resursi onima kojima je pomoć potrebna, kako kroz formalne, odnosno institucionalne kanale, tako i neformalno, kroz neki lični impuls da se pomogne. Način na koji jedno društvo organizuje takvu raspodjelu govori o mnogim drugim stvarima – o tome kako se shvataju granice političke zajednice (ko su ljudi koji ne mogu da učestvuju u raspodjeli), kako su definisane različite društvene pozicije unutar te političke zajednice (npr. da li osoba može da traži dio resurasa kao državljanka, kao radnica, kao majka, ili na neki četvrti način), o odnosima nejednakosti i povlašćenosti (kome su resursi potrebni da preživi, a ko odlučuje o njihovoj raspodjeli) i slično.

Trenutno radim istraživanje koje zasad zovem Između saosjećanja i socijalne pravde, u okviru koga istražujem kako je humanitarnost praktikovana u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata i danas. Posebno se fokusiram na Crveni krst, koji kod nas postoji i pomaže od kraja 19. vijeka, kao i na kamp za raseljena lica na Koniku kojim upravljaju. Uz njihovu pomoć, pokušavam da kroz istovremeno posmatranje i učestvovanje učim o tome kako se socijalna pravda i saosjećanje prepliću u svakodnevnom životu kod nas.

MONITOR: Prošle godine ste osvojili nagradu na konkursu Matice – Crnogorski identitet pred evropskim izazovima. Mediji su izvijestili da je zaključak vašeg rada da „bez borbe za radikalno otvorene i fer procedure javnog razgovora, naša politika i odgovori na pitanja ko smo, što smo i kuda treba da idemo nemaju šanse da budu pravedni”. Jeste li optimista što se tiče našeg puta u neko pravednije društvo?
BRKOVIĆ: Čini mi se da „pravedno društvo” nije nešto što se jednom dostigne, a zatim obnavlja samo od sebe. Kako bi tačno izgledalo to „pravedno društvo” nije datost, već pitanje kontinuiranog razgovora i dogovora između pripadnica i pripadnika tog društva. Kako kaže antropolog Stef Jansen, širom bivše Jugoslavije postoji ideja o tome da „normalan život” uključuje stabilan posao, dostupan stambeni prostor, besplatno i kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu, socijalnu zaštitu i slično – i ja lično duboko vjerujem da tu ideju treba da nastavimo da njegujemo i da treba konačno da pokušamo da je ostvarimo.

Međutim, takođe bi trebalo da se uzme u obzir da tako zamišljen „normalni život” ne postoji za sve veći broj ljudi širom Evrope. U bivšoj Jugoslaviji vrlo često možemo čuti kako „tamo negdje” (na Zapadu) ljudi žive „normalno”, ili kako smo „mi nekad” (u doba SFRJ) živjeli „normalno”. Ovi stavovi manje opisuju kako izgleda život u zapadnoj Evropi ili u periodu SFRJ. Oni prije izražavaju kritiku današnjeg stanja u kome ogroman broj ljudi živi u stanju kontinuirane finansijske neizvjesnosti i životne nesigurnosti. To se dešava kako u EU, tako i kod nas.

Način na koji je organizovan proces pregovaranja oko pristupa Evropskoj uniji stvara utisak da postoji neka ljestvica uz koju, ako se popnemo, ako „evoluiramo”, svi ćemo živjeti bolje i pravednije, imaćemo te „normalne živote”. U radu koji ste spomenuli sam pokušala da sugerišem da ne treba da pokušavamo da „dostignemo Evropu” – već da povedemo radikalno fer i otvoreni razgovor o tome šta su javna dobra i kako njima upravljati, kako organizovati ekonomsku raspodjelu na fer način, kako kulturno prepoznati i politički reprezentovati ljude koji su marginalizovani i žive uz svakodnevnu represiju i slično. Kad kažem „mi”, pod time mislim na sve one kojih se tiče „Evropa”, uključujući tu i ljude koji žive u Crnoj Gori. Takav razgovor je i te kako moguć, ali hoće li biti ostvaren zavisi od nas samih.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, SLOBODNI NOVINAR: Otvorena je Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kod nas nije teško indukovati mržnju.  Mi smo stalno u stanju gdje je i jedan mrk pogled dovoljan da zapali vatru mržnje. Mi se nismo detoksikovali i zato se začas pretvaramo u zvijeri.

 

MONITOR: Kakva je situacija u medijima u Crnoj Gori?

MONITOR: Mutnija nego devedesetih. Tada je postojala polarizovana medijska scena, ali na neki drugi, čist i jasan način. Ta polarizacija je bila poštenija. Zagovarao se  rat ili mir, ali je u tom zagovaranju bilo ubjeđenja. Sad to ne vidim. Vidim samo kalkulantska razmišljanja – hoće li mi ovo donijeti neko dobro na kratak rok, hoću li se ogrebati iz nekog fonda. Vidim jednu neiskrenost koja je problematična.

MONITOR: Lista kandidata za Savjet RTCG govori da se vlast neće odreći javnog servisa?

VUKOVIĆ:To je jasno i očekivano. Nije vlast  lani izvela akciju osvajanja RTCG  radi kratkoročnog rezultata, već radi  dugoročne kontrole. To je demotivisalo neke ozbiljne ljude koji bi htjeli da stvari popravljaju, da se bore u tom Savjetu.

Kad se pogleda spisak kandidata, ne vidim među novima nikog ko se uključio u borbu za javno dobro minulih godinu dana.

Ono što je za mene posebno razočaravajuće je da u samom RTCG nije bilo vidljivog otpora. Neki kažu – pa mi razgovaramo o tome svaki dan, mi se bunimo. Da, ali moraš to činiti javno, da bi  korespondiralo sa onim što javnost čini u odbrani  javnog servisa.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRKO RADONJIĆ, DIPLOMIRANI SLIKAR I POZORIŠNI REDITELJ: Tumor traži skalpel

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučajevi protesta su usamljeni ili nevidljivi zbog elitizma umjetnika i neshvatanja da tumor koji dišemo ne traži ni pero, niti mač, već sklapel i preciznu ruku. Drugi razlog je sveobuhvatna apatija koja je duboko pustila svoje korijenje i čini da svaka promjena djeluje nemoguće

 

MONITOR: Predstava Sin dobila je neočekivani marketing nakon što je jesenas gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović sa suprugom demonstrativno napustio izvođenje predstave. Brojna gostovanja, povoljne kritike, nagrade, ali ipak gest političara, koji su postale zvijezde javnog života, učinio je više za reklamu ove predstave. Kako to tumačite?

RADONJIĆ: Prije bih rekao da je predstava dobila očekivani marketing i da je g. Grbović bio izrežiran da demonstrativno napusti predstavu.

Sin progovara o prošlosti i crnogorskom učešću u ratovima 90-ih, no još više govori o rašrafljenom društvenom trenutku u kome trenutno živimo. Teme krivice, traume i individualne odgovornosti ne spadaju u domen ,,pitkih”, te je za očekivati da generišu i osjećaj nezadovoljstva, kao kod gorepomenutog gospodina. U tom smislu, gest po sebi ne nosi nikakav skandal. Skandalozno pak jeste što se kroz taj i naknadne nastupe povodom ove teme sasvim jasno pokazalo da prvi čovjek Opštine direktno utiče na repertoarsku politiku Gradskog pozorišta, do te mjere da i gostujuće predstave moraju da prođu njegovo odobrenje. To je suština ove teme, no za nju je potrebno naći sagovornika među umjetnicima koji rade u pomenutom pozorištu.

MONITOR: Krajem prošle godine na festivalu ,,Dani Jurislava Korenića” u Sarajevu osvojili ste nagradu za najbolju režiju za predstavu “Sin”, dok je Mirjana Medojević za istu predstavu osvojila Nagradu  za najbolji tekst. Komentar na to da je Medojević već godinama u Sloveniji, dok je Vaša posljednja režija bila u Srbiji?

RADONJIĆ: Nagrade iz Sarajeva su i Mirjani i meni jako drage jer su pokazatelj međuzavisnosti teksta i režije, proizvod bliske saradnje i jedan od dokaza da ta saradnja ima smisla. U međuvremenu, oboje širimo svoj krug saradnika i u već postojeći nukleus uvodimo one za koje smatramo da tom smislu mogu da doprinesu. Kad je riječ o velikim pozorišnim sistemima (a i Mirjana  je u prethodnom mjesecu imala premijeru u nacionalnom teatru u Ljubljani) mora i kod rukovodioca / umjetničkog direktora da postoji vjerovanje da je smisleno pozvati baš vas. Očigledno je da ne tražimo svi smisao na istoj strani.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo