Povežite se sa nama

INTERVJU

ČARNA BRKOVIĆ, ANTROPOLOŠKINJA: Ne treba da „dostignemo Evropu“, već da razgovaramo

Objavljeno prije

na

carna-brkovic

Čarna Brković je etnološkinja i antropološkinja koja radi na Diplomskoj školi za studije istočne i jugoistočne Evrope, Univerzitet u Regensburgu. Diplomirala je etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2007. godine i iste godine dobila punu stipendiju za doktorske studije socijalne antropologije na Univerzitetu u Mančesteru. Doktorsku tezu je odbranila sa dvadeset sedam godina, kao prva u generaciji. Objavila je preko deset originalnih naučnih radova u Crnoj Gori, Holandiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Srbiji i Velikoj Britaniji.

MONITOR: Dobili ste nagradu za mlade naučnike/ce koja se dodjeljuje jednom u dvije godine za najbolje etnološko istraživanje – SIEF Young Scholar Prize. Tema Vašeg rada odnosila se na Bosnu. Kažite nam nešto o nagrađenom radu?
BRKOVIĆ: Taj rad se zasniva na jednogodišnjem etnografskog istraživanja humanitarnih akcija, koje sam u toku svog doktorata vršila u BiH. Proučavala sam kako porodice pokušavaju da sakupe desetine hiljada eura za liječenje nekog svog člana u inostranstvu. Poredila sam te, male, svakodnevne prakse humanitarnosti usmjerene na jednu osobu, odnosno na jednu porodicu, sa projektima velikih međunarodnih humanitarnih organizacija koje u BiH rade od početka 1990-ih. Kada se piše i govori o takvim globalnim oblicima humanitarnosti, često se pravi razlika između „političkog života” (života u nekoj političkoj zajednici, koji je omeđen pravima i obavezama) i „golog života” (proste činjenice fizičkog, biološkog postojanja). Vrlo često se smatra da se humanitarnost odnosi samo na spašavanje ovog „golog života”. U tom nagrađenom radu razmatram zašto ljudi kojima je bila neophodna pomoć za liječenje u inostranstvu nijesu bili redukovani na „goli život”, već su u okviru humanitarnih akcija postojali i kao društvena bića, čiji su glas, potrebe i nezadovoljstva bili vidljivi.

MONITOR: Koliko se studiranje i rad na univerzitetima na Zapadu razlikuje ili sliči onome kod nas?
BRKOVIĆ: Istraživanja u društvenim su jeftinija nego u prirodnim naukama. Stoga mislim da je sasvim moguće živjeti i raditi u Crnoj Gori i pisati međunarodno relevantne radove iz društvenih nauka, ukoliko je literatura dostupna i postoji jasna finansijska podrška institucija za vršenje istraživanja i redovne odlaske na konferencije, kao i za njihovu organizaciju.

Etnologija i antropologija, nažalost skoro i da ne postoje u institucionalnom smislu u visokom obrazovanju u Crnoj Gori. Postoje pojedinačni predmeti na različitim studijskim programima i pojedinci koji se bave istraživanjima, ali čini mi se da ne postoji razrađen dijalog unutar etnološke i antropološke zajednice, jer nema institucija koje bi ga mogle povesti. Ne postoji profesionalno, strukovno društvo za etnologiju i antropologiju ili istraživački institut, pa samim tim ni studijski programi. U tom smislu se studiranje u Britaniji i rad u Njemačkoj dosta razlikuju, zato što obje zemlje imaju više od sto godina tradicije antropoloških, odnosno etnoloških istraživanja.

MONITOR: Na UCG objavljivanje radova u međunarodnim časopisima koji su rangirani na SCI i SCOPUS listama je postalo neophodno za izbor u akademska zvanja. Primjetno je manje objavljenih radova u pomenutim časopisima sa crnogorskih fakulteta koji se bave društvenim naukama.
BRKOVIĆ: Meni se čini da postoji razlika u procjeni značaja predavačkog i istraživačkog dijela posla na univerzitetima u Crnoj Gori i širom regiona (gdje su predavanja ključna) i u Britaniji ili Njemačkoj (gdje je ugovorom precizirano koliko vremena morate provesti istražujući, koliko predajući, a koliko baveći se univerzitetskom administracijom, i slično). Zbog tog naglaska, univerziteti u Britaniji i Njemačkoj daju punu podršku za istraživanja. To znači da, prvo i osnovno, možete redovno čitati savremenu međunarodnu naučnu literaturu – te časopise koji su rangirani na SSCI listama, između ostalog. Drugo, možete se prijaviti za novčanu podršku za terenski ili arhivski dio istraživanja. Treće, postoji određena podrška za prezentaciju radova na kojima još uvijek radite, u okviru konferencija i kongresa. I tako redom. Objavljivanje naučnog rada u časopisu na SSCI listi je rezultat višegodišnjeg procesa – čiji svaki korak treba da bude institucionalno podržan.

Neophodnost da zadovoljite i istraživački i predavački i administrativni dio posla znači da, na primjer, radni dan na mnogim naučnim institucijama u Britaniji i Njemačkoj traje barem deset sati, bez pretjerivanja. Dalje, postoje sve glasnije rasprave o tome kako finansirati univerzitete i koliki značaj na odluke o finansiranju naučnih istraživanja bi trebalo da ima njihov direktni, samo-očigledni doprinos životu izvan naučne zajednice. Njemačka i dalje pokušava da održi model u kome je visoko obrazovanje besplatno i u kome je daleko lakše naći finansijsku podršku za naučni rad koji nema odmah očiglednu primjenu. Ovo su jako važna pitanja za sve društvene nauke.

Takođe, u posljednjih nekoliko godina javio se čitav pokret koji se zalaže za to da se naučni časopisi učine besplatno dostupnim, budući da ogroman broj ljudi besplatno radi svoj dio izdavačkog procesa. Međutim, globalni izdavači poput Francis&Taylor, Elsevier i drugih, koji objavljuju na desetine ili stotine naučnih časopisa, dobijaju ogroman profit na osnovu toga što drže cijene naučnih časopisa tako visokim da ih samo određene naučne institucije mogu priuštiti. Tako da, u trenutno dominantnom modelu, naučni rad koji se finansira iz javnih budžeta donosi ogroman profit privatnim izdavačima.

MONITOR: Koje vas teme preokupiraju u naučnom radu? Koliko su one vezane za Crnu Goru i Balkan? Na čemu trenutno radite?
BRKOVIĆ: Budući da etnološka i antropološka istraživanja zahtijevaju da znate jezik zajednice koju istražujete, kako biste mogli da razumijete unutrašnju logiku njihovih društvenih praksi, u svom radu sam fokusirana na zemlje bivše Jugoslavije. Do sada sam istraživala nekoliko tema – humanitarnost, značaj ličnih veza za pristup socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, pregovaranja oko nacionalnog pripadanja, LGBT aktivizam i slično.

U svim tim temama, mene jako zanima na koji način se u nekom društvu raspodjeljuju resursi onima kojima je pomoć potrebna, kako kroz formalne, odnosno institucionalne kanale, tako i neformalno, kroz neki lični impuls da se pomogne. Način na koji jedno društvo organizuje takvu raspodjelu govori o mnogim drugim stvarima – o tome kako se shvataju granice političke zajednice (ko su ljudi koji ne mogu da učestvuju u raspodjeli), kako su definisane različite društvene pozicije unutar te političke zajednice (npr. da li osoba može da traži dio resurasa kao državljanka, kao radnica, kao majka, ili na neki četvrti način), o odnosima nejednakosti i povlašćenosti (kome su resursi potrebni da preživi, a ko odlučuje o njihovoj raspodjeli) i slično.

Trenutno radim istraživanje koje zasad zovem Između saosjećanja i socijalne pravde, u okviru koga istražujem kako je humanitarnost praktikovana u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata i danas. Posebno se fokusiram na Crveni krst, koji kod nas postoji i pomaže od kraja 19. vijeka, kao i na kamp za raseljena lica na Koniku kojim upravljaju. Uz njihovu pomoć, pokušavam da kroz istovremeno posmatranje i učestvovanje učim o tome kako se socijalna pravda i saosjećanje prepliću u svakodnevnom životu kod nas.

MONITOR: Prošle godine ste osvojili nagradu na konkursu Matice – Crnogorski identitet pred evropskim izazovima. Mediji su izvijestili da je zaključak vašeg rada da „bez borbe za radikalno otvorene i fer procedure javnog razgovora, naša politika i odgovori na pitanja ko smo, što smo i kuda treba da idemo nemaju šanse da budu pravedni”. Jeste li optimista što se tiče našeg puta u neko pravednije društvo?
BRKOVIĆ: Čini mi se da „pravedno društvo” nije nešto što se jednom dostigne, a zatim obnavlja samo od sebe. Kako bi tačno izgledalo to „pravedno društvo” nije datost, već pitanje kontinuiranog razgovora i dogovora između pripadnica i pripadnika tog društva. Kako kaže antropolog Stef Jansen, širom bivše Jugoslavije postoji ideja o tome da „normalan život” uključuje stabilan posao, dostupan stambeni prostor, besplatno i kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu, socijalnu zaštitu i slično – i ja lično duboko vjerujem da tu ideju treba da nastavimo da njegujemo i da treba konačno da pokušamo da je ostvarimo.

Međutim, takođe bi trebalo da se uzme u obzir da tako zamišljen „normalni život” ne postoji za sve veći broj ljudi širom Evrope. U bivšoj Jugoslaviji vrlo često možemo čuti kako „tamo negdje” (na Zapadu) ljudi žive „normalno”, ili kako smo „mi nekad” (u doba SFRJ) živjeli „normalno”. Ovi stavovi manje opisuju kako izgleda život u zapadnoj Evropi ili u periodu SFRJ. Oni prije izražavaju kritiku današnjeg stanja u kome ogroman broj ljudi živi u stanju kontinuirane finansijske neizvjesnosti i životne nesigurnosti. To se dešava kako u EU, tako i kod nas.

Način na koji je organizovan proces pregovaranja oko pristupa Evropskoj uniji stvara utisak da postoji neka ljestvica uz koju, ako se popnemo, ako „evoluiramo”, svi ćemo živjeti bolje i pravednije, imaćemo te „normalne živote”. U radu koji ste spomenuli sam pokušala da sugerišem da ne treba da pokušavamo da „dostignemo Evropu” – već da povedemo radikalno fer i otvoreni razgovor o tome šta su javna dobra i kako njima upravljati, kako organizovati ekonomsku raspodjelu na fer način, kako kulturno prepoznati i politički reprezentovati ljude koji su marginalizovani i žive uz svakodnevnu represiju i slično. Kad kažem „mi”, pod time mislim na sve one kojih se tiče „Evropa”, uključujući tu i ljude koji žive u Crnoj Gori. Takav razgovor je i te kako moguć, ali hoće li biti ostvaren zavisi od nas samih.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DR ESAD KUČEVIĆ, UNIVERZITETSKI PREDAVAČ IZ TUTINA: Vuhan u Sandžaku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo Sandžaklije, nego svi građani Srbije su prevareni da je opasnost od epidemije prošla. Naprečac, ishitreno i lakomisleno su ukinute sve preventivne mjere

 

MONITOR: Novi Pazar je uveo vanredno stanje zbog epidemije korona virusa. Zašto se Gradski štab za vanredne situacije Novog Pazara odlučio za to?

KUČEVIĆ:  Gradski štab za vanredne situacije Novog Pazara odlučio je na onlajn sednici da proglasi vanredno stanje zbog naglog skoka broja zaraženih i alarmantne kliničke slike stotinak inficiranih osoba. Tim povodom uveden je niz mera, postupaka i aktivnosti u cilju zabrane okupljanja na javnim površinama više od pet osoba, zabrane organizovanja porodičnih veselja i ograničenog rada ugostiteljskih objekata od sedam do 19 časova. U kafićima i restoranima za stolom ne može biti više od dve osobe, a obavezna je i distanca od dva metra između stolova. Takođe, na snazi je zabrana konzumiranja ovde popularnih nargila, uzročnika prošlogodišnje galopirajuće epidemije tuberkuloze, posle koje se i najnovijim povodom virusne kulminacije, svakodnevno dezinfikuju sve medicinske ustanove i najprometnije gradske ulice.

Međutim, ekskluzivni raport iz sandžačke prestonice je nedorečen bez letimičnog osvrta na političku, ekonomsku i socijalnu situaciju na obalama Raške i Jošanice, koja je, ako se ne varam, sveukupno doprinela da Pazarci plaćaju najskuplju cenu aktuelnoj epidemiji. Sve je zvanično eskaliralo do nivoa epidemiološke eksplozije pre deset dana, iako dobro obavešteni pominju nedelju dana ranije. Prethodno, ne samo Sandžaklije, nego svi građani Srbije su prevareni da je opasnost od epidemije prošla i da treba 21. juna što masovnije da izađu na parlamentarne i lokalne izbore. Naprečac, ishitreno i lakomisleno su ukinute sve preventivne mere, iako se očekivao postepeni povratak u normalni život. Uz jalovo podsećanje na nezavidno kadrovsko stanje krhkog zdravstvenog sistema Srbije kome nedostaje 15 posto radnika, a još 10 posto je epidemija izbacila iz stroja. Toliki kvalitativno-kvantitativni kadrovski manjak izostanka četvrtine radnika u najtežem trenutku je nenadoknadiv i najtransparentiji hendikep u sudaru sa nevidljivim i jezivo nepredvidivim virusom. 

Ali, prema teorijskom scenariju virusa Covid 19, prirodna selekcija je preko noći došla po svoje zalihe. Ekstremno i gromovito, baš u Novom Pazaru, zbog već nabrojanih preduslova i tradicionalno kompromitovanoj Opštoj bolnici, bremenitoj aferama u znaku mita, korupcije i kriminala. Naročito na hirurgiji, ginekologiji i internom odeljenju, kao i kadrovskoj nesposobnosti neiskusnih radnika nedavno osnovanog Zavoda za javno zdravlje, kojima je struka definisala želje, a politika stav, pred svako oficijelno obraćanje javnosti.

MONITOR: Poštuju li građani vanredne mjere?

KUČEVIĆ:  Ponašanje većine građana je u skladu s propisima, bez obzira na to što individualno svako poseduje jedinstvenu i različitu unutrašnju prirodu. Tokom epidemije poumirala je sirotinja raja. Ona je najviše stradala, u gradu sa hiljadama socijalnih slučajeva, obila se o glavu, najčešće socijalnoj spontanosti, iskrenosti i bliskosti. Ali, virus Covid 19 ne bira žrtve. Među njima je i mnogo elitnih intelektualaca, visoko pozicioniranih društveno-političkih radnika iz Novog Pazara.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SREĆKO CRNOGORAC, FILOZOF I POLITIKOLOG: Postoji pravo na pobunu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći

 

MONITOR: Kako biste najkraće opisali današnju Crnu Goru?

CRNOGORAC: Kad god se takvo pitanje postavi, s nelagodom se sjetim jedne večeri na Oksfordu, kada sam prisustvovao predavanju profesora Džozefa Naja, jednog od najslavnijih svjetskih politikologa i tvorca pojma „meke moći”. Održavši predavanje i odgovarajući na pitanja publike, profesor Naj se dotakao i balkanske politike. Došavši do savremene Crne Gore, opisao ju je kao „balkansku satrapiju, rukovođenu od strane kriminalnog kartela, koji u evropskim i evroatlantskim integracijama prepoznaje samo privremenu ličnu korist”. Ma kako neprijatno i poražavajuće ta ocjena zvučala, ni danas nemam ništa da dodam, osim iskrene želje da stid koji sam kao student tada osjetio, više ne doživi niti jedan naš mlad čovjek u inostranstvu.

MONITOR: A njenu vlast?

CRNOGORAC: Politička teorija je iznašla terminološki nezadovoljavajuće opise režima u Podgorici – a „režim”, ne zaboravimo, je politički neutralan izraz. Reći da se radi o „stabilokratiji”, dakle sistemu u kome sloboda, demokratija i prava bivaju žrtvovana radi stabilnosti, opisuje isključivo spoljnopolitički aspekt – jer se na hibridnu prirodu poretka gleda kao na žaljenja vrijednu, ali neophodnu cijenu stabilnosti na trusnom Balkanu. Interno, radi se o nominalno liberalnoj autokratiji – nominalno, jer je usvajanje liberalnih vrijednosti površno i ima isključivo trenutnu pragmatičnu svrhu, dok je teza o samodržavlju sasvim opravdana, budući da je vlast lidera vladajuće partije sine qua non čitave strukture. Prava istina je da se radi o akterima savršeno lišenim bilo kakvog ideološkog usmjerenja, koje bi ih samo ograničilo i smanjilo manevarski prostor. Vlast karakteriše, međutim, nemogućnost da prevaziđe problem legitimnosti, koju nadomješta naslijeđenim totalitarnim mehanizmima proizvodnje saglasnosti dijela populacije, kao i disciplinovanjem putem kontrole radnih mjesta, izbornih manipulacija, a sve češće i otvorene represije. Vlast ima jasan zavjerenički karakter, jer je riječ o grupi okupljenoj oko projekta očuvanja nezarađenih sredstava i privilegija, kao i nezasluženih pozicija u profesionalnoj hijerarhiji.

MONITOR: Kako vidite dešavanja u Budvi, iz koje nam svakodnevno stižu nove slike nasilja, mahom policijskog?

CRNOGORAC :Dva su ključna aspekta prisutna u budvanskim dešavanjima: legalizacija političke korupcije i normalizacija nasilja. I dok prvo odavno više nikog ne skandalizuje, ovo drugo je jasna indicija da su žaljenja vrijedna instrumentalizacija policije i upotreba neuniformisanih plaćenika dio strategije eskalacije, a ne pokušaji pacifikacije antirežimski orijentisanog stanovništva. Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojima je policija po operativnim sposobnostima u najmanju ruku rival vojnim snagama, iako te kapacitete koristi ekstremno (i sumnjivo) neefikasno u borbi protiv organizovanog kriminala. Stoga bi se dalo zaključiti da primaran razlog takvog stanja leži u svrsi kontrole stanovništva u slučaju opravdanog bunta. Ne smije se zaboraviti – u uslovima predstojećeg i sasvim izvjesnog ekonomskog kraha, policijski poziv može privremeno nanovo postati privlačan očajnim mladim ljudima, čija će stvarna lojalnost svakako vremenom biti stavljena na probu.

Milena PEROVIĆ

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva: BiH nije siromašna već opljačkana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mafijaška hobotnica je zahvatila sve sfere društva, od politike, preko pravosuđa, preduzetništva, zdravstva, pa sve do obrazovanja. Najbolji dokaz za to je da u Bosni i Hercegovini niko od ljudi s vrha piramide nije osuđen za korupciju i organizovani kriminal

 

MONITOR: Kakva je  politička situacija u BiH?

MARIĆ: Politička situacija u Bosni i Hercegovini je već dugi niz godina loša i zabrinjavajuća. Kriza je za nas postala normalno političko i društveno stanje. Izazivanje vještačkih kriza i podizanje nacionalnih tenzija je snaga koja održava političke stranke na vlasti. Ukoliko bi se situacija normalizirala i smirila, građani bi mogli početi razmišljati o kvalitetu svog života i perspektivi koju njima i njihovoj djeci nudi Bosna i Hercegovina. Vještačkim stvaranjem sukoba i izazivanjem straha od „drugih“ političari svoje narode uspješno drže pod kontrolom. Vodeći političari ne žele da zaista dođe do sukoba, pogotovo ne oružanog i stoga uspješno balansiraju. Oni ciljano stvaraju onoliko tenzija koliko im je potrebno da se održe na vlasti, a dobro paze da slučajno ne pređu nedozvoljenu granicu. I dok se narod zabavlja njihovim predstavama oni mogu neometano dalje da dijele „osvojeni plijen“.

MONITOR: Koji su to najveći problemi sa kojima se BiH suočava?

MARIĆ: Najveći problem Bosne i Hercegovine, uostalom, kao i čitavog regiona, je korupcija i organizirani kriminal koji su doveli do velike nezaposlenosti i jako loše ekonomske i socijalne situacije u državi. Bosna i Hercegovina nije siromašna država, ona je opljačkana država. Mafijaška hobotnica je zahvatila sve sfere društva, od politike, preko pravosuđa, poduzetništva, zdravstva, pa sve do obrazovanja. Najbolji dokaz za to je da u Bosni i Hercegovini niko od ljudi s vrha piramide nije osuđen za korupciju i organizirani kriminal. Građani su korupciju prihvatili kao sastavni dio života i uobičajen način da dođu do onoga što žele. Prioritet većine vodećih političara je lično bogaćenje nauštrb građana i sve dok im građani to tolerišu, oni se neće brinuti za dobrobit društva. Bosna i Hercegovina je zahvaljujući svojim korumpiranim političarima, ali i biračima koji ih već decenijama opetovano biraju, postala crna rupa na Balkanu koju više niko ne shvata ozbiljno.

MONITOR: Lokalni izbori u BiH odgođeni su za 15. novembar. Zbog toga je negodovao srpski član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a Milorad Dodik. Je li ta odluka Centralne izborne komisije legitimna?

MARIĆ: U Bosni i Hercegovini je uvijek važniji uzrok problem kojeg vladajuće strukture dobro kriju, nego sam problem. To je i ovaj put u pitanju. Vodeće stranke bh. Hrvata i Srba su nezadovoljni nedavnim kadrovskim promjenama u Centralnoj izbornoj komisiji BiH (CIK). Javna je tajna da su lideri upravo ove dvije stranke imali utjecaj na pet od ukupno sedam članova CIK-a. SDA, vodeća Bošnjačka stranka u BiH, je u suradnji s još nekoliko stranaka nedavno uspjela promijeniti taj odnos snaga tako da trenutno u CIK-u niko nema monopol. To je glavni razlog za Dodikove kritike „nelegalnom“ odgađanju lokalnih izbora.

S druge strane, SDA je tokom pandemije ostavila građane da se sami liječe, ugrožavala je njihova ljudska prava nedozvoljenim restrikcijama, te bila upletena u brojne aferesa sumnjivim nabavkama. SDA je svjesna da će zbog toga izgubiti podršku birača i zato se najglasnije zalaže za odgađanje izbora, po mogućnosti i njihovo spajanje s općim izborima 2022. godine. HDZBiH i SNSD su taj očaj SDA pokušale iskoristiti da odgađanje izbora uvjetuju ponovnim izborom članova CIK-a ne bi li vratili raniji utjecaj u ovoj, za izborne rezultate, jako korisnoj instituciji. Možda bi i uspjeli u tome da se nije umiješala međunarodna zajednica, koja je nedvosmisleno poručila da se izbori moraju održati.

Veseljko KOPRIVICA

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo