Povežite se sa nama

INTERVJU

ČARNA BRKOVIĆ, ANTROPOLOŠKINJA: Ne treba da „dostignemo Evropu“, već da razgovaramo

Objavljeno prije

na

Čarna Brković je etnološkinja i antropološkinja koja radi na Diplomskoj školi za studije istočne i jugoistočne Evrope, Univerzitet u Regensburgu. Diplomirala je etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2007. godine i iste godine dobila punu stipendiju za doktorske studije socijalne antropologije na Univerzitetu u Mančesteru. Doktorsku tezu je odbranila sa dvadeset sedam godina, kao prva u generaciji. Objavila je preko deset originalnih naučnih radova u Crnoj Gori, Holandiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Srbiji i Velikoj Britaniji.

MONITOR: Dobili ste nagradu za mlade naučnike/ce koja se dodjeljuje jednom u dvije godine za najbolje etnološko istraživanje – SIEF Young Scholar Prize. Tema Vašeg rada odnosila se na Bosnu. Kažite nam nešto o nagrađenom radu?
BRKOVIĆ: Taj rad se zasniva na jednogodišnjem etnografskog istraživanja humanitarnih akcija, koje sam u toku svog doktorata vršila u BiH. Proučavala sam kako porodice pokušavaju da sakupe desetine hiljada eura za liječenje nekog svog člana u inostranstvu. Poredila sam te, male, svakodnevne prakse humanitarnosti usmjerene na jednu osobu, odnosno na jednu porodicu, sa projektima velikih međunarodnih humanitarnih organizacija koje u BiH rade od početka 1990-ih. Kada se piše i govori o takvim globalnim oblicima humanitarnosti, često se pravi razlika između „političkog života” (života u nekoj političkoj zajednici, koji je omeđen pravima i obavezama) i „golog života” (proste činjenice fizičkog, biološkog postojanja). Vrlo često se smatra da se humanitarnost odnosi samo na spašavanje ovog „golog života”. U tom nagrađenom radu razmatram zašto ljudi kojima je bila neophodna pomoć za liječenje u inostranstvu nijesu bili redukovani na „goli život”, već su u okviru humanitarnih akcija postojali i kao društvena bića, čiji su glas, potrebe i nezadovoljstva bili vidljivi.

MONITOR: Koliko se studiranje i rad na univerzitetima na Zapadu razlikuje ili sliči onome kod nas?
BRKOVIĆ: Istraživanja u društvenim su jeftinija nego u prirodnim naukama. Stoga mislim da je sasvim moguće živjeti i raditi u Crnoj Gori i pisati međunarodno relevantne radove iz društvenih nauka, ukoliko je literatura dostupna i postoji jasna finansijska podrška institucija za vršenje istraživanja i redovne odlaske na konferencije, kao i za njihovu organizaciju.

Etnologija i antropologija, nažalost skoro i da ne postoje u institucionalnom smislu u visokom obrazovanju u Crnoj Gori. Postoje pojedinačni predmeti na različitim studijskim programima i pojedinci koji se bave istraživanjima, ali čini mi se da ne postoji razrađen dijalog unutar etnološke i antropološke zajednice, jer nema institucija koje bi ga mogle povesti. Ne postoji profesionalno, strukovno društvo za etnologiju i antropologiju ili istraživački institut, pa samim tim ni studijski programi. U tom smislu se studiranje u Britaniji i rad u Njemačkoj dosta razlikuju, zato što obje zemlje imaju više od sto godina tradicije antropoloških, odnosno etnoloških istraživanja.

MONITOR: Na UCG objavljivanje radova u međunarodnim časopisima koji su rangirani na SCI i SCOPUS listama je postalo neophodno za izbor u akademska zvanja. Primjetno je manje objavljenih radova u pomenutim časopisima sa crnogorskih fakulteta koji se bave društvenim naukama.
BRKOVIĆ: Meni se čini da postoji razlika u procjeni značaja predavačkog i istraživačkog dijela posla na univerzitetima u Crnoj Gori i širom regiona (gdje su predavanja ključna) i u Britaniji ili Njemačkoj (gdje je ugovorom precizirano koliko vremena morate provesti istražujući, koliko predajući, a koliko baveći se univerzitetskom administracijom, i slično). Zbog tog naglaska, univerziteti u Britaniji i Njemačkoj daju punu podršku za istraživanja. To znači da, prvo i osnovno, možete redovno čitati savremenu međunarodnu naučnu literaturu – te časopise koji su rangirani na SSCI listama, između ostalog. Drugo, možete se prijaviti za novčanu podršku za terenski ili arhivski dio istraživanja. Treće, postoji određena podrška za prezentaciju radova na kojima još uvijek radite, u okviru konferencija i kongresa. I tako redom. Objavljivanje naučnog rada u časopisu na SSCI listi je rezultat višegodišnjeg procesa – čiji svaki korak treba da bude institucionalno podržan.

Neophodnost da zadovoljite i istraživački i predavački i administrativni dio posla znači da, na primjer, radni dan na mnogim naučnim institucijama u Britaniji i Njemačkoj traje barem deset sati, bez pretjerivanja. Dalje, postoje sve glasnije rasprave o tome kako finansirati univerzitete i koliki značaj na odluke o finansiranju naučnih istraživanja bi trebalo da ima njihov direktni, samo-očigledni doprinos životu izvan naučne zajednice. Njemačka i dalje pokušava da održi model u kome je visoko obrazovanje besplatno i u kome je daleko lakše naći finansijsku podršku za naučni rad koji nema odmah očiglednu primjenu. Ovo su jako važna pitanja za sve društvene nauke.

Takođe, u posljednjih nekoliko godina javio se čitav pokret koji se zalaže za to da se naučni časopisi učine besplatno dostupnim, budući da ogroman broj ljudi besplatno radi svoj dio izdavačkog procesa. Međutim, globalni izdavači poput Francis&Taylor, Elsevier i drugih, koji objavljuju na desetine ili stotine naučnih časopisa, dobijaju ogroman profit na osnovu toga što drže cijene naučnih časopisa tako visokim da ih samo određene naučne institucije mogu priuštiti. Tako da, u trenutno dominantnom modelu, naučni rad koji se finansira iz javnih budžeta donosi ogroman profit privatnim izdavačima.

MONITOR: Koje vas teme preokupiraju u naučnom radu? Koliko su one vezane za Crnu Goru i Balkan? Na čemu trenutno radite?
BRKOVIĆ: Budući da etnološka i antropološka istraživanja zahtijevaju da znate jezik zajednice koju istražujete, kako biste mogli da razumijete unutrašnju logiku njihovih društvenih praksi, u svom radu sam fokusirana na zemlje bivše Jugoslavije. Do sada sam istraživala nekoliko tema – humanitarnost, značaj ličnih veza za pristup socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, pregovaranja oko nacionalnog pripadanja, LGBT aktivizam i slično.

U svim tim temama, mene jako zanima na koji način se u nekom društvu raspodjeljuju resursi onima kojima je pomoć potrebna, kako kroz formalne, odnosno institucionalne kanale, tako i neformalno, kroz neki lični impuls da se pomogne. Način na koji jedno društvo organizuje takvu raspodjelu govori o mnogim drugim stvarima – o tome kako se shvataju granice političke zajednice (ko su ljudi koji ne mogu da učestvuju u raspodjeli), kako su definisane različite društvene pozicije unutar te političke zajednice (npr. da li osoba može da traži dio resurasa kao državljanka, kao radnica, kao majka, ili na neki četvrti način), o odnosima nejednakosti i povlašćenosti (kome su resursi potrebni da preživi, a ko odlučuje o njihovoj raspodjeli) i slično.

Trenutno radim istraživanje koje zasad zovem Između saosjećanja i socijalne pravde, u okviru koga istražujem kako je humanitarnost praktikovana u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata i danas. Posebno se fokusiram na Crveni krst, koji kod nas postoji i pomaže od kraja 19. vijeka, kao i na kamp za raseljena lica na Koniku kojim upravljaju. Uz njihovu pomoć, pokušavam da kroz istovremeno posmatranje i učestvovanje učim o tome kako se socijalna pravda i saosjećanje prepliću u svakodnevnom životu kod nas.

MONITOR: Prošle godine ste osvojili nagradu na konkursu Matice – Crnogorski identitet pred evropskim izazovima. Mediji su izvijestili da je zaključak vašeg rada da „bez borbe za radikalno otvorene i fer procedure javnog razgovora, naša politika i odgovori na pitanja ko smo, što smo i kuda treba da idemo nemaju šanse da budu pravedni”. Jeste li optimista što se tiče našeg puta u neko pravednije društvo?
BRKOVIĆ: Čini mi se da „pravedno društvo” nije nešto što se jednom dostigne, a zatim obnavlja samo od sebe. Kako bi tačno izgledalo to „pravedno društvo” nije datost, već pitanje kontinuiranog razgovora i dogovora između pripadnica i pripadnika tog društva. Kako kaže antropolog Stef Jansen, širom bivše Jugoslavije postoji ideja o tome da „normalan život” uključuje stabilan posao, dostupan stambeni prostor, besplatno i kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu, socijalnu zaštitu i slično – i ja lično duboko vjerujem da tu ideju treba da nastavimo da njegujemo i da treba konačno da pokušamo da je ostvarimo.

Međutim, takođe bi trebalo da se uzme u obzir da tako zamišljen „normalni život” ne postoji za sve veći broj ljudi širom Evrope. U bivšoj Jugoslaviji vrlo često možemo čuti kako „tamo negdje” (na Zapadu) ljudi žive „normalno”, ili kako smo „mi nekad” (u doba SFRJ) živjeli „normalno”. Ovi stavovi manje opisuju kako izgleda život u zapadnoj Evropi ili u periodu SFRJ. Oni prije izražavaju kritiku današnjeg stanja u kome ogroman broj ljudi živi u stanju kontinuirane finansijske neizvjesnosti i životne nesigurnosti. To se dešava kako u EU, tako i kod nas.

Način na koji je organizovan proces pregovaranja oko pristupa Evropskoj uniji stvara utisak da postoji neka ljestvica uz koju, ako se popnemo, ako „evoluiramo”, svi ćemo živjeti bolje i pravednije, imaćemo te „normalne živote”. U radu koji ste spomenuli sam pokušala da sugerišem da ne treba da pokušavamo da „dostignemo Evropu” – već da povedemo radikalno fer i otvoreni razgovor o tome šta su javna dobra i kako njima upravljati, kako organizovati ekonomsku raspodjelu na fer način, kako kulturno prepoznati i politički reprezentovati ljude koji su marginalizovani i žive uz svakodnevnu represiju i slično. Kad kažem „mi”, pod time mislim na sve one kojih se tiče „Evropa”, uključujući tu i ljude koji žive u Crnoj Gori. Takav razgovor je i te kako moguć, ali hoće li biti ostvaren zavisi od nas samih.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Zabrinjava što će Knežević pred nereformisane sudove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Biće posebno zanimljivo vidjeti kakve će političke implikacije imati ponovno otvaranje predmeta Koverta, i da li će tužilaštvo ovog puta u istrazi ići dalje od Slavoljuba Stijepovića, za koga se sigurno ne može reći da je bio „mozak operacije“

 

 

MONITOR: Kako komentarišete  ekstradiciju  Duška Kneževića Crnoj Gori, te njegove tvrdnje da je došao dobrovoljno, uz ponovno pominjanje plave torbe?

MILOVAC: Knežević je izgubio proces pred Visokim sudom u Londonu kada je odbijena njegova žalba na odluku da bude izručen i to bi trebao da bude početak procesa pred crnogorskim pravosudnim organima koji bi do kraja trebalo da rasvijetli ulogu Kneževića u poslovima čiju zakonitost naše tužilaštvo dovodi u pitanje.

Dakle, ne radi se o dobrovoljnoj odluci Kneževića da se vrati u Crnu Goru, a još manje treba na njegov dolazak gledati kao na zaslugu ovdašnjih političara koji već počinju da presuđuju i za to sebi pripisuju zasluge.

Pred crnogorskim tužilaštvom se nalaze zaista kompleksni predmeti koji će zahtijevati značajne kapacitete kada su u pitanju prije svega finansijske istrage, naročito za onaj dio imovine i poslove Kneževića koji se odvijao na offshore destinacijama i van granica Crne Gore.

MONITOR:  Ima li crnogorsko pravosuđe kapacitete da te procese izvede do kraja?

MILOVAC: Nažalost, ti kapaciteti su ujedno i najslabija karika u istragama, na što je više puta ukazivano i iz Evropske komisije u njenim izvještajima o napretku Crne Gore.

Posebno zabrinjava to što će kompletan postupak biti sproveden pred sudovima koji nisu reformisani i gdje nije do kraja otkrivena mreža korumpiranih sudija koji su radili  po političkom diktatu, a ne slovu Ustava i zakona. Postupak protiv Kneževića je samo jedan od mnogih koji tek treba da  epilog dobiju na sudu. Zbog toga se MANS snažno zalaže za proces vetinga u pravosuđu koji bi trebalo da rezultira zdravim osnovama za vođenje ovako kompleksnih predmeta.

Za sada ne ohrabruju najave iz Vlade Crne Gore, a prije svega iz Ministarstva pravde, da bi mogli u skorom roku da očekujemo takozvanu katarzu u pravosuđu, iako su javno data  brojna obećanja koja su uključivala i značajno unaprijeđen zakonski okvir.

Ovo je posebno važno za predmete kao što je predmet Duška Kneževića gdje će tužilaštvu biti potrebna svaka moguća pomoć u, prije svega, finansijskoj istrazi. Nažalost, za očekivati je da će kod predmeta koji uključjuju veliki broj aktera, međunarodnu istragu i značajan protok vremena, postati bolno očigledan nedostatak takozvanog „italijanskog modela“ koji bi značajno olakšao posao tužilaštvu i ubrzao kompletnu finansijsku istragu.

MONITOR: Može li Kneževićevo izručenje otvoriti neke druge procese?

MILOVAC: Biće posebno zanimljivo vidjeti kakve će političke implikacije imati ponovno otvaranje predmeta Koverta , i da li će tužilaštvo ovog puta u istrazi ići dalje od Slavoljuba Stijepovića, za koga se sigurno ne može reći da je bio „mozak operacije“ i nalogodavac kada je u pitanju korišćenje takozvanih crnih fondova za finansiranje izbornih kampanja Demokratske partije socijalista.

Iako je to tek jedan od nekoliko postupaka koje tužilaštvo vodi protiv Kneževića, predmet Koverta ima posebnu težinu, imajući u vidu da se radi o političkoj korupciji sa mnogo dugoročnijim štetnim efektima po crnogorsko društvo. Svi smo svjedočili predaji novca i snimku koji je poslužio kao konačna potvrda da se DPS finansira iz nelegalnih izvora.

Druga potvrda je došla od samog tadašnjeg predsjednika te partije, Mila Đukanovića, koji je još početkom 2019. godine priznao da je predsjednik Atlas Grupe finansijski pomagao njegovu partiju: „Sve to što je rađeno je završavalo na odgovarajućoj adresi u Demokratskoj partiji socijalista, dakle u računovodstvu. Tamo je pažljivo evidentirano, a prema državnim organima su pravljeni onakvi izvještaji kakve su ti organi tražili.“

MANS je od tadašnjeg Glavnog specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića,  tražio da se ispitaju sumnjive donacije DPS-a, ali to nikada nije urađeno.

Sa druge strane, bilo bi naivno vjerovati da je sve ono što je do sada otkrio javnosti, Duško Knežević uradio kao izraz nekog patriotskog čina, uključujući i najavu dokaza vezanih za “plavu torbu”. Radi se prosto o pokušaju da se ojača pozicija u onome što je neminovan krivični postupak protiv njega pred crnogorskim institucijama. Tako treba gledati i najave mogućeg statusa svjedoka-saradnika. Biće zanimljivo vidjeti kako će tužilaštvo cijeniti ono što Knežević najavljuje kao dokaze protiv samog vrha prethodnog režima, u prvom redu bivšeg predsjednika, Mila Đukanovića.

MONITOR: Kritikovali ste neke od akata na kojima Vlada radi u susret eventualnom dobijanju IBAR-a, a koji se tiču aktikorupcijskih politika, te mehanizama borbe sa kriminalom. Radi li vlast suštinski na reformama koje se tiču poglavlja 23, 24 ?

MILOVAC: Za sada nemamo potvrdu političke volje da je vlada Milojka Spajića ozbiljna u namjeri da zakonski okvir upodobi onome što su ne samo međunarodni standardi, već prije svega realne potrebe Crne Gore kada je u pitanju borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. To je sasvim vidljivo iz onoga što predstavlja paket reformi koje je Ministarstvo pravde predstavilo pod nazivom Pravda Sad, ali i sasvim očigledno kada je u pitanju nova Strategija za borbu protiv korupcije koja već u formi ne ispunjava čak ni prilično niske standarde koje su postavile prethodne vlade pod vlašću DPS-a.

Ogromno neznanje i nerad su dominantna karakteristika onoga što se građanima nudi kroz izmjene ključnih zakona, u prvom redu Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oduzimanju imovine stečene kriminalom, te Zakona o tužilaštvu. Korak dalje je  Strategija za borbu protiv korupcije koja ne tretira ključne izazove sa kojima se nosi crnogorsko društvo. MANS  godinama ukazuje na probleme u ovoj oblasti i predlaže rješenja, dajući komentare i obezbjeđujući pomoć međunarodnih eksperata. Komunikacija sa nosiocima vlasti u posljednje četiri godine je dodatno intezivirana, nakon svih obećanja koja su, iz tada opozicionih klupa, data kada je u pitanju borba protiv korupcije.

Nakon četiri godine apsolutnog nerada kada je u pitanju antikorupcijska reforma, smatram da više ne možemo govoriti samo o neznanju koje jeste dominantna prepreka, već i o značajnom nedostatku političke volje da se u ovoj oblasti stvari pomjere sa mrtve tačke. Poseban izazov će predstavljati odbrojavanje dana do momenta odlučivanja o tome da li će Crna Gora dobiti pozitivan odgovor na IBAR, te količina prečica za koje postiji sumnja da će administracija Spajića napraviti kako bi ispunila formu, dok će suština kao mnogo puta do sada ostati u drugom planu.

U svakom slučaju, sve ono što sada budemo pogrešno postavili kada je u pitanju borba protiv korupcije, biće izuzetno teško kasnije ispraviti, a već smo izgubili previše vremena.

MONITOR: Kako vidite prošlonedeljnju Đukanovićevu izjavu, kojom je hapšenja Milivoja Katnića i Zorana Lazovića poistovijetio sa krvnom osvetom?

MILOVAC: Radi se o veoma nepromišljenim izjavama, koje nisu strane bivšem predsjedniku države Crne Gore, Milu Đukanoviću, naročito onda kada ocijeni da je potrebno “podići moral” u teškim trenucima za njegovu partiju. Nakon svega što smo mogli da pročitamo u Skaj prepiskama, ostaje malo prostora za sumnju da su Milivoje Katnić i Zoran Lazović bili čuvari jednog potpuno paralelnog sistema koji je Đukanovića održavao na vlasti i van domašaja bilo kakve političke ili krivične odgovornosti.

Znog toga ne iznenađuje potreba da se javno oglasi i sam Đukanović koji i nakon odlaska u takozvanu političku penziju, nastavlja da biva svojevrsni stožer DPS-a, sa očitim uticajem ne samo na političko tkivo te partije, već i na ono što se često u javnosti naziva kriminalnim. Izjava Đukanovića može se čitati i kao direktna poruka Katniću i Lazoviću, da kao vjerni vojnici pomenutog sistema nisu zaboravljeni ili otpisani.

Đukanović i njegova partija su već neko vrijeme bez tradicionalnih poluga moći zahvaljujući kojima su vladali prethodne tri decenije. Sa druge strane, ako je vjerovati onome što smo mogli da pročitamo u SKAJ prepisakama, a odnosi se na učešće kriminalnih struktura u izbornim procesima, to može biti posljednja poluga moći na koju Đukanović računa i zbog čega njegove poruke kakve smo imali prilike da čujemo mogu biti opasne.

MONITOR: Ko sve vrši pritisak na Specijalno državno tužilaštvo?

MILOVAC: Nakon trideset godina DPS režima, sasvim je realno očekivanje građana Crne Gore da konačno pravda bude zadovoljena, ali taj proces nikako ne bi trebao da bude u službi i pod uticajem bilo koje partije na vlasti. Nažalost, rezultati u borbi protiv korupcije su očigledno percipirani kao politički kapital koji pojedine političke partije žele da prigrabe za sebe i potpuno neosnovano sebi pripišu zasluge za rezultate kojima su malo ili nimalo doprinjele.

Sa druge strane, iako smo i ranije imali hapšenje javnih funkcionera koji su bili članovi DPS-a ili bili percipirani kako njihov poslušnici, do hapšenja Milivoja Katinića i Zorana Lazovića, nismo imali izražen otvoren pritisak na tužilaštvo od strane te partije. Ovakvo ponašanje predstavnika DPS-a u javnosti ne samo da ukazuje da od “reformisanog DPS-a” nema ništa, već daje za pravo i onima koji sumnjaju da su veze sa organizovanim kriminalom bile duboko utkane u sve ono što je ta partija radila, a da su Katnić i Lazović bili među glavnim kopčama sa tim strukturama.

Kada se stvari stave u tu perspektivu, nije iznenađenje što glavna poruka DPS-a više nije da “prepustimo institucijama da rade svoj posao”, već ona koja direktno crta metu na GST Vladimiru Novoviću, nazivajući ga “skaj tužiocem”.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo