Povežite se sa nama

INTERVJU

ČARNA BRKOVIĆ, ANTROPOLOŠKINJA: Ne treba da „dostignemo Evropu“, već da razgovaramo

Objavljeno prije

na

carna-brkovic

Čarna Brković je etnološkinja i antropološkinja koja radi na Diplomskoj školi za studije istočne i jugoistočne Evrope, Univerzitet u Regensburgu. Diplomirala je etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2007. godine i iste godine dobila punu stipendiju za doktorske studije socijalne antropologije na Univerzitetu u Mančesteru. Doktorsku tezu je odbranila sa dvadeset sedam godina, kao prva u generaciji. Objavila je preko deset originalnih naučnih radova u Crnoj Gori, Holandiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Srbiji i Velikoj Britaniji.

MONITOR: Dobili ste nagradu za mlade naučnike/ce koja se dodjeljuje jednom u dvije godine za najbolje etnološko istraživanje – SIEF Young Scholar Prize. Tema Vašeg rada odnosila se na Bosnu. Kažite nam nešto o nagrađenom radu?
BRKOVIĆ: Taj rad se zasniva na jednogodišnjem etnografskog istraživanja humanitarnih akcija, koje sam u toku svog doktorata vršila u BiH. Proučavala sam kako porodice pokušavaju da sakupe desetine hiljada eura za liječenje nekog svog člana u inostranstvu. Poredila sam te, male, svakodnevne prakse humanitarnosti usmjerene na jednu osobu, odnosno na jednu porodicu, sa projektima velikih međunarodnih humanitarnih organizacija koje u BiH rade od početka 1990-ih. Kada se piše i govori o takvim globalnim oblicima humanitarnosti, često se pravi razlika između „političkog života” (života u nekoj političkoj zajednici, koji je omeđen pravima i obavezama) i „golog života” (proste činjenice fizičkog, biološkog postojanja). Vrlo često se smatra da se humanitarnost odnosi samo na spašavanje ovog „golog života”. U tom nagrađenom radu razmatram zašto ljudi kojima je bila neophodna pomoć za liječenje u inostranstvu nijesu bili redukovani na „goli život”, već su u okviru humanitarnih akcija postojali i kao društvena bića, čiji su glas, potrebe i nezadovoljstva bili vidljivi.

MONITOR: Koliko se studiranje i rad na univerzitetima na Zapadu razlikuje ili sliči onome kod nas?
BRKOVIĆ: Istraživanja u društvenim su jeftinija nego u prirodnim naukama. Stoga mislim da je sasvim moguće živjeti i raditi u Crnoj Gori i pisati međunarodno relevantne radove iz društvenih nauka, ukoliko je literatura dostupna i postoji jasna finansijska podrška institucija za vršenje istraživanja i redovne odlaske na konferencije, kao i za njihovu organizaciju.

Etnologija i antropologija, nažalost skoro i da ne postoje u institucionalnom smislu u visokom obrazovanju u Crnoj Gori. Postoje pojedinačni predmeti na različitim studijskim programima i pojedinci koji se bave istraživanjima, ali čini mi se da ne postoji razrađen dijalog unutar etnološke i antropološke zajednice, jer nema institucija koje bi ga mogle povesti. Ne postoji profesionalno, strukovno društvo za etnologiju i antropologiju ili istraživački institut, pa samim tim ni studijski programi. U tom smislu se studiranje u Britaniji i rad u Njemačkoj dosta razlikuju, zato što obje zemlje imaju više od sto godina tradicije antropoloških, odnosno etnoloških istraživanja.

MONITOR: Na UCG objavljivanje radova u međunarodnim časopisima koji su rangirani na SCI i SCOPUS listama je postalo neophodno za izbor u akademska zvanja. Primjetno je manje objavljenih radova u pomenutim časopisima sa crnogorskih fakulteta koji se bave društvenim naukama.
BRKOVIĆ: Meni se čini da postoji razlika u procjeni značaja predavačkog i istraživačkog dijela posla na univerzitetima u Crnoj Gori i širom regiona (gdje su predavanja ključna) i u Britaniji ili Njemačkoj (gdje je ugovorom precizirano koliko vremena morate provesti istražujući, koliko predajući, a koliko baveći se univerzitetskom administracijom, i slično). Zbog tog naglaska, univerziteti u Britaniji i Njemačkoj daju punu podršku za istraživanja. To znači da, prvo i osnovno, možete redovno čitati savremenu međunarodnu naučnu literaturu – te časopise koji su rangirani na SSCI listama, između ostalog. Drugo, možete se prijaviti za novčanu podršku za terenski ili arhivski dio istraživanja. Treće, postoji određena podrška za prezentaciju radova na kojima još uvijek radite, u okviru konferencija i kongresa. I tako redom. Objavljivanje naučnog rada u časopisu na SSCI listi je rezultat višegodišnjeg procesa – čiji svaki korak treba da bude institucionalno podržan.

Neophodnost da zadovoljite i istraživački i predavački i administrativni dio posla znači da, na primjer, radni dan na mnogim naučnim institucijama u Britaniji i Njemačkoj traje barem deset sati, bez pretjerivanja. Dalje, postoje sve glasnije rasprave o tome kako finansirati univerzitete i koliki značaj na odluke o finansiranju naučnih istraživanja bi trebalo da ima njihov direktni, samo-očigledni doprinos životu izvan naučne zajednice. Njemačka i dalje pokušava da održi model u kome je visoko obrazovanje besplatno i u kome je daleko lakše naći finansijsku podršku za naučni rad koji nema odmah očiglednu primjenu. Ovo su jako važna pitanja za sve društvene nauke.

Takođe, u posljednjih nekoliko godina javio se čitav pokret koji se zalaže za to da se naučni časopisi učine besplatno dostupnim, budući da ogroman broj ljudi besplatno radi svoj dio izdavačkog procesa. Međutim, globalni izdavači poput Francis&Taylor, Elsevier i drugih, koji objavljuju na desetine ili stotine naučnih časopisa, dobijaju ogroman profit na osnovu toga što drže cijene naučnih časopisa tako visokim da ih samo određene naučne institucije mogu priuštiti. Tako da, u trenutno dominantnom modelu, naučni rad koji se finansira iz javnih budžeta donosi ogroman profit privatnim izdavačima.

MONITOR: Koje vas teme preokupiraju u naučnom radu? Koliko su one vezane za Crnu Goru i Balkan? Na čemu trenutno radite?
BRKOVIĆ: Budući da etnološka i antropološka istraživanja zahtijevaju da znate jezik zajednice koju istražujete, kako biste mogli da razumijete unutrašnju logiku njihovih društvenih praksi, u svom radu sam fokusirana na zemlje bivše Jugoslavije. Do sada sam istraživala nekoliko tema – humanitarnost, značaj ličnih veza za pristup socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, pregovaranja oko nacionalnog pripadanja, LGBT aktivizam i slično.

U svim tim temama, mene jako zanima na koji način se u nekom društvu raspodjeljuju resursi onima kojima je pomoć potrebna, kako kroz formalne, odnosno institucionalne kanale, tako i neformalno, kroz neki lični impuls da se pomogne. Način na koji jedno društvo organizuje takvu raspodjelu govori o mnogim drugim stvarima – o tome kako se shvataju granice političke zajednice (ko su ljudi koji ne mogu da učestvuju u raspodjeli), kako su definisane različite društvene pozicije unutar te političke zajednice (npr. da li osoba može da traži dio resurasa kao državljanka, kao radnica, kao majka, ili na neki četvrti način), o odnosima nejednakosti i povlašćenosti (kome su resursi potrebni da preživi, a ko odlučuje o njihovoj raspodjeli) i slično.

Trenutno radim istraživanje koje zasad zovem Između saosjećanja i socijalne pravde, u okviru koga istražujem kako je humanitarnost praktikovana u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata i danas. Posebno se fokusiram na Crveni krst, koji kod nas postoji i pomaže od kraja 19. vijeka, kao i na kamp za raseljena lica na Koniku kojim upravljaju. Uz njihovu pomoć, pokušavam da kroz istovremeno posmatranje i učestvovanje učim o tome kako se socijalna pravda i saosjećanje prepliću u svakodnevnom životu kod nas.

MONITOR: Prošle godine ste osvojili nagradu na konkursu Matice – Crnogorski identitet pred evropskim izazovima. Mediji su izvijestili da je zaključak vašeg rada da „bez borbe za radikalno otvorene i fer procedure javnog razgovora, naša politika i odgovori na pitanja ko smo, što smo i kuda treba da idemo nemaju šanse da budu pravedni”. Jeste li optimista što se tiče našeg puta u neko pravednije društvo?
BRKOVIĆ: Čini mi se da „pravedno društvo” nije nešto što se jednom dostigne, a zatim obnavlja samo od sebe. Kako bi tačno izgledalo to „pravedno društvo” nije datost, već pitanje kontinuiranog razgovora i dogovora između pripadnica i pripadnika tog društva. Kako kaže antropolog Stef Jansen, širom bivše Jugoslavije postoji ideja o tome da „normalan život” uključuje stabilan posao, dostupan stambeni prostor, besplatno i kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu, socijalnu zaštitu i slično – i ja lično duboko vjerujem da tu ideju treba da nastavimo da njegujemo i da treba konačno da pokušamo da je ostvarimo.

Međutim, takođe bi trebalo da se uzme u obzir da tako zamišljen „normalni život” ne postoji za sve veći broj ljudi širom Evrope. U bivšoj Jugoslaviji vrlo često možemo čuti kako „tamo negdje” (na Zapadu) ljudi žive „normalno”, ili kako smo „mi nekad” (u doba SFRJ) živjeli „normalno”. Ovi stavovi manje opisuju kako izgleda život u zapadnoj Evropi ili u periodu SFRJ. Oni prije izražavaju kritiku današnjeg stanja u kome ogroman broj ljudi živi u stanju kontinuirane finansijske neizvjesnosti i životne nesigurnosti. To se dešava kako u EU, tako i kod nas.

Način na koji je organizovan proces pregovaranja oko pristupa Evropskoj uniji stvara utisak da postoji neka ljestvica uz koju, ako se popnemo, ako „evoluiramo”, svi ćemo živjeti bolje i pravednije, imaćemo te „normalne živote”. U radu koji ste spomenuli sam pokušala da sugerišem da ne treba da pokušavamo da „dostignemo Evropu” – već da povedemo radikalno fer i otvoreni razgovor o tome šta su javna dobra i kako njima upravljati, kako organizovati ekonomsku raspodjelu na fer način, kako kulturno prepoznati i politički reprezentovati ljude koji su marginalizovani i žive uz svakodnevnu represiju i slično. Kad kažem „mi”, pod time mislim na sve one kojih se tiče „Evropa”, uključujući tu i ljude koji žive u Crnoj Gori. Takav razgovor je i te kako moguć, ali hoće li biti ostvaren zavisi od nas samih.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Struka prije političkog predznaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU

 

MONITOR: CGO je brzo nakon izbijanja COVID19 epidemije u Crnoj Gori objavio izvjestaj  ,,Crna Gora i korona: stanje nacije u prvih šest sedmica”. Iako je i tada bilo stvari za kritiku,  danas je situacija sa virusom ozbiljnija i lošija. Koja je Vaša ocjena sada? 

ULJAREVIĆ: Danas živimo posljedice onog na što smo tada upozoravali – partija je pregazila struku. Umjesto da je pandemija, kao naš zajednički problem, iskorišćena za društvenu homogenizaciju ona je ogolila do srži probleme partijski okovanog sistema. Tužno je što su brojni ljekari iz NKT strukture, a posebno oni nama najvidljiviji, pristali da služe partijskim interesima gazeći Hipokratovu zakletvu i unižavajući profesiju. Prošlo je nezapaženo, a cijenim da bi trebalo utvrditi i odgovornost onih koji su u Institutu za javno zdravlje dali mišljenje DIK-u i NKT-u na osnovu kojeg su osobe u samoizolaciji mogle da glasaju na biračkom mjestu bez prethodnog testiranja. A to je jedna u nizu štetnih odluka onih kojima smo mnogo vjerovali u martu, a koji su do danas izigrali naše povjerenje i dnevno nam vrijeđaju zdrav razum. Ostaće zapamćeno i ponašanje predsjednika i članova NKT-a koji su svojom podrškom određenim javnim skupovima, a i učešćem na njima, poručili da ni ljudski životi nijesu ništa u odnosu na partijski interes.

MONITOR: Epidemiološka situacija eskalirala je nakon izbora i političkih okupljanja koja su uslijedila. Čini li Vam se da se osim sa Kovidom, Crna Gora bori i sa drugim vrstama virusa, nacionalizma, recimo?  I da li je promjena vlasti prilika da se sa tim virusom nacionalizma  izborimo, ili je to, kako neki, kažu povratak u devedesete?

ULJAREVIĆ: Virus nacionalizma, nažalost, nikad nije ni nestajao ne samo iz Crne Gore nego iz regiona čiji smo sastavni dio. Sam DPS je dobar dio svoje vlasti, pa i one nakon obnove nezavisnosti 2006. godine, bazirao na elementima nacionalizma i podjela iz 90-ih. Doskorašnja vlast suštinski nije puno toga uradila ni na suočavanju sa nasljeđem 90-ih u crnogorskom društvu i na prevazilaženju podjela nastalih na njima. Štaviše, u nekim aspektima, aktivno je te podjele i gajila i podržavala.

Pred novom vlašću će biti rješavanje društvenih boljki izazvane nacinalizmom, sa kojima se DPS nije obračunao ali i koje su kreirale i širile određene članice nove vladajuće većine. No, ne mislim da je moguć povratak u 90. kojima nas DPS i njegovi kerberi plaše, a zaboravljaju da nam kažu i što je DPS tada radio i kakvu je retoriku imao i da li je upravo to uticalo da do danas nemamo niti jednu optužnicu u ratnim zločinima za komandnu odgovornost. Prošlo je 30 godina, i ako dođe do porasta nacionalizma, to će biti u nekoj drugačijoj, blažoj formi sa drugačijim ciljevima.

MONITOR: Kako vidite reakcije spolja, prvenstveno iz regiona, u kojima se Milo Đukanović i dalje vidi kao ,,garant stabilnosti”?

ULJAREVIĆ: Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU.

Region je bio druga priča, a posebno Srbija. ,,Prva” i ,,druga” Srbija su našle tačku spajanja u Crnoj Gori i pokazali su nam da su za njih prihvatljivi samo oni naši izbori koje bi oni odobrili. Licimjerni su bili oni koji se raduju pobjedi opozicije kao pobjedi nad svojim političkim protivnikom Milom Đukanovićem uz prateći nacionalistički foklor, iako su mu, ne tako davno, rentirali najprizemnije medije za potrebe obračuna sa neistomišljenicima u Crnoj Gori. Licimjerni su bili i oni koji su se zgražavali nad pobjedom opozicije i stali u odbranu Đukanovića, a u Srbiji su protivnici iste takve vlasti Vučića i borci za ljudska prava čije kršenje nikada nisu vidjeli u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠKELJZEN MALIĆI, POLITIČKI ANALITIČAR I PUBLICISTA IZ PRIŠTINE: Balkanski šengen ili rat

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi taj „šengen” bio izgrađen prema modelu EU, i kao priprema za učlanjenje u EU, mogla bi se stvoriti formacija koja ublažava tendenciju stvaranja velikih nacionalnih država koje se ne mogu stvoriti, kao takve, bez ratova. To je  svakako bolje nego i dalje nazadovati ili održavati „zaleđene” ili tinjajuće ratne sukobe

 

MONITOR: Proteklih dana u Srbiji i na Kosovu najaktuelnija tema bilo je potpisivanje u Vašingtonu sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. U Srbiji vlast i opozicija imaju sasvim suprotne stavove. Kakav je Vaš stav o tom dokumentu?

MALIĆI: Sporazum iz Vašingtona nakićen je svim i svačim, više je popis obećanja sa nejasnim garancijama oko mnogih milijardi investicija… Naravno, i na Kosovu su, kao i u Srbiji, opozicija i pozicija podeljene oko sporazuma. Kritičnija je situacija kod vladine stranke, zato što je kosovska delegacija i u Vašingtonu pokazala nesuglasice. U jednom trenutku Ramuš Haradinaj je iz Prištine pretio da će srušiti krhku vladinu koaliciju, ali je brzo primiren, možda i zbog direktnog snažnog demarša američke strane. Ako bismo ukršteno čitali stavove vlasti i opozicija na Kosovu i Srbiji, imali bismo zanimljiv stepen visoke saglasnosti u oceni sporazuma: srpska opozicija smatra da sporazum ide u prilog Kosovu, da je Vučić praktično priznao nezavisnost Kosova. Kosovska opozicija naprotiv smatra da je u Vašingtonu najviše profitirala Srbija, a da je kosovska delegacija bila nelegitimna, nesposobna i neodgovorna.

MONITOR: Šta je sporazumom dobilo Kosovo? Da li on ugrožava suverenitet Kosova?

MALIĆI: Sporazum je po formi i sadržaju najviše bio u funkciji podržavanja izborne kampanje predsednika Trampa. Kosovo i Srbija nisu mnogo dobili. Izostalo je ono što su kosovski pregovarači očekivali, a od čega je srpska strana najviše strepela. Naime, kada je Donald Tramp pre skoro dve godine uputio pismo predsednicima Kosova i Srbije, pozvao ih je bio u Belu kuću da tamo finaliziraju završni mirovni sporazum i proslave uzajamno priznanje. Zbog toga se dugo sepekulisalo da je sporazum o Kosovu praktično postignut ili će prosto biti diktiran u Vašingtonu, gde delegacije samo treba da se dogovore oko nekih detalja i stave potpis. Zbog tih glasina je bivši kosovski premijer Albin Kurti, koji je vladao nepunih sto dana, odbijao pozive da ode u Belu kuću, jer je mislio da ga tamo čekaju „noževi probodeni na mapu Kosova”, aludirajući na glasine da su Tači i Vučic već dogovorili nove granice i razmenu teritorija.

Od ideje uzjamnog priznanja nije ništa bilo 4. septembra. Ona se pojavila u prvom draftu sporazuma i kada je ona odmah „procurela” kao alarmantna vest na udarnim stranicama štampe koju kontroliše Vučić, koji je odbio formulaciju, ta tačka sporazuma je uklonjena uz elegantno objašnjenje da je skup u Beloj kući fokusiran na ekonomski i neke druge sporazume, a pitanje završnog političkog sporazuma o priznanju ostavljeno je za pregovore koje vodi EU.

Suverenost Kosova nije narušena sporazumom, ali kosovska opozicija smatra da je suverenost ugrožena zbog prihvatanja zahteva Srbije da se reguliše korišćenje strateških resursa veštačkog jezera i elektrane Gazivode. Jezero se najvećim delom prostire na teritoriji Kosova, oko 15 posto zapadnog dela je na teritoriji Srbije. Ovo pitanje se pokušava ispolitizirati na isti način kao i sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom. Premijer Hoti se optužuje da je navodno Srbiji poklonio deo nečega što je sto posto kosovsko. Američke vladine institucije preuzele su obavezu da naprave projekt fizibiliteta za jezero koje je stvoreno akumulacijom protočnih voda čiji sliv počinje na teritoriji Srbije, ima široku primenu na Kosovu, a onda, dobrim delom preko reke Ibar, ponovo prelazi u Srbiju.

MONITOR: Predsjednik Pokreta za preokret Janko Veselinović izjavio je da je Srbija potpisala „de fakto priznavanje Kosova”.

MALIĆI: Nije priznala, ali je napravila korak u tom smeru i, više simbolički, priznala Sjedinjene Države kao arbitra u rešavanju kosovskog pitanja. Pošto su SAD glavni sponzor nezavisnosti Kosova, Beograd zna da ne može od Vašingtona tražiti potpunu promenu kursa, ali zna da bi Tramp možda mogao ponuditi određene korisne ustupke, kako bi bezbolnije naplatio „odštetu” za neminovno prepuštanje Kosova i proibližavanje Srbije EU i NATO-u. Pored unosnih ekonomskih ponuda koje je potpisao, Vučić je pristao i na određene elemente sporazuma koji znače otklon Srbije od Rusije i Kine na linijama Trampovih konfrontacija sa ovim silama, na kojoj se oslanjala u ekonomskim i vojnim projektima, kao i glavnim partnerima za odbranu Kosova u Ujedinjenim nacijama.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR NEVENKA LUKOVAC JANJIĆ, INTERNISTA ONKOLOG INSTITUTA ZA ONKOLOGIJU KCCG: Nije sramota bolovati od kancera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Muškarci u Crnoj Gori najčešće obolijevaju od karcinoma pluća, a slijede karcinom prostate, debelog crijeva, pa karcinomi glave i vrata. Kod žena na prvom mjestu je karcinom dojke, a potom slijede karcinom debelog crijeva, pluća i karcinom grlića materice. Redosljed obolijevanja od ovih vrsta karcinoma i kod muškaraca i kod žena istovjetan je redosljedu obolijevanja u svijetu

 

MONITOR: Prema relevantnim istraživanjima kancer je vodeća bolest 21. vijeka? Je li takav slučaj i u Crnoj Gori? 

LUKOVAC – JANJIĆ: U većini razvijenih zemalja u svijetu obolijevanje od maligne bolesti je na vodećem mjestu, tačnije u posljednjoj dekadi su pretekle broj oboljelih od kardiovaskualrniih bolesti i to u prvom redu zbog dobre prevencije bolesti srca i krvnih sudova. Kod nas su bolesti srca i krvnih sudova još na prvom mjestu, a maligne bolesti odmah iza.

MONITOR: Postoji više od 200 tipova kancera. Od kojih se najčešće obolijeva i umire u Crnoj Gori?

LUKOVAC – JANJIĆ: U Crnoj Gori, nažalost, još ne postoji zvanični registar malignih bolesti. Podaci sa kojima mi raspolažemo su podaci dobijeni iz naše medicinske dokumentacije te procjena Internacionalne agencije za istraživanje raka (GLOBOCAN).

U populaciji muškaraca na prvom mjestu je karcinom pluća, a nakon njega slijede karcinom prostate, karcinom debelog crijeva, pa karcinomi glave i vrata. Kod žena na prvom mjestu je karcinom dojke, a potom slijede karcinom debelog crijeva, pluća i karcinom grlića materice. Moram dodati da je redosljed obolijevanja od ovih vrsta karcinoma i kod muškaraca i kod žena istovjetan redosljedu obolijevanja u svijetu.

MONITOR: Kažete da je karcinom dojke najčešći malignitet kod žena. Koji su najznačajniji faktori rizika za tu bolest? Koje su najznačanije preventivne mjere?

LUKOVAC – JANJIĆ: Faktori rizika za kancer dojke mogu biti oni na koje ne možemo uticati (uzrast – porastom godina raste i rizik, rasna pripadnost – žene bijele rase češće obolijevaju od žena žute i crne rase, genetski faktori – rizik za nastanak ove bolesti je oko dva puta veći kod žena koje imaju jednog bliskog srodnika, nemaligna proliferativna stanja u dojci, dug reproduktivni period – rana prva menstruacija, kasna menopauza) i oni na koje možemo uticati a to su: gojaznost, upotreba hormonske terapije – substituciona terapija u postmenopauznom periodu povećava rizik za nastanak karcinoma, alkohol, hrana bogata masnoćom.

Ukupni individualni rizik zavisi od prisustva i kombinacije ovih faktora.

Preventivne mjere mogu biti primarne: adekvatna fizička aktivnost, smanjenje tjelesne mase, redukcija uzimanja alkohola, konzumiranje voća i povrća. Takođe, pokazano je da se rizik obolijevanja smanjuje sa porastom broja porođaja, te da žene koje su dojile imaju oko 40 odsto manji rizik da obole od kancera dojke.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo