Povežite se sa nama

INTERVJU

ČARNA BRKOVIĆ, ANTROPOLOŠKINJA: Ne treba da „dostignemo Evropu“, već da razgovaramo

Objavljeno prije

na

carna-brkovic

Čarna Brković je etnološkinja i antropološkinja koja radi na Diplomskoj školi za studije istočne i jugoistočne Evrope, Univerzitet u Regensburgu. Diplomirala je etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2007. godine i iste godine dobila punu stipendiju za doktorske studije socijalne antropologije na Univerzitetu u Mančesteru. Doktorsku tezu je odbranila sa dvadeset sedam godina, kao prva u generaciji. Objavila je preko deset originalnih naučnih radova u Crnoj Gori, Holandiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Srbiji i Velikoj Britaniji.

MONITOR: Dobili ste nagradu za mlade naučnike/ce koja se dodjeljuje jednom u dvije godine za najbolje etnološko istraživanje – SIEF Young Scholar Prize. Tema Vašeg rada odnosila se na Bosnu. Kažite nam nešto o nagrađenom radu?
BRKOVIĆ: Taj rad se zasniva na jednogodišnjem etnografskog istraživanja humanitarnih akcija, koje sam u toku svog doktorata vršila u BiH. Proučavala sam kako porodice pokušavaju da sakupe desetine hiljada eura za liječenje nekog svog člana u inostranstvu. Poredila sam te, male, svakodnevne prakse humanitarnosti usmjerene na jednu osobu, odnosno na jednu porodicu, sa projektima velikih međunarodnih humanitarnih organizacija koje u BiH rade od početka 1990-ih. Kada se piše i govori o takvim globalnim oblicima humanitarnosti, često se pravi razlika između „političkog života” (života u nekoj političkoj zajednici, koji je omeđen pravima i obavezama) i „golog života” (proste činjenice fizičkog, biološkog postojanja). Vrlo često se smatra da se humanitarnost odnosi samo na spašavanje ovog „golog života”. U tom nagrađenom radu razmatram zašto ljudi kojima je bila neophodna pomoć za liječenje u inostranstvu nijesu bili redukovani na „goli život”, već su u okviru humanitarnih akcija postojali i kao društvena bića, čiji su glas, potrebe i nezadovoljstva bili vidljivi.

MONITOR: Koliko se studiranje i rad na univerzitetima na Zapadu razlikuje ili sliči onome kod nas?
BRKOVIĆ: Istraživanja u društvenim su jeftinija nego u prirodnim naukama. Stoga mislim da je sasvim moguće živjeti i raditi u Crnoj Gori i pisati međunarodno relevantne radove iz društvenih nauka, ukoliko je literatura dostupna i postoji jasna finansijska podrška institucija za vršenje istraživanja i redovne odlaske na konferencije, kao i za njihovu organizaciju.

Etnologija i antropologija, nažalost skoro i da ne postoje u institucionalnom smislu u visokom obrazovanju u Crnoj Gori. Postoje pojedinačni predmeti na različitim studijskim programima i pojedinci koji se bave istraživanjima, ali čini mi se da ne postoji razrađen dijalog unutar etnološke i antropološke zajednice, jer nema institucija koje bi ga mogle povesti. Ne postoji profesionalno, strukovno društvo za etnologiju i antropologiju ili istraživački institut, pa samim tim ni studijski programi. U tom smislu se studiranje u Britaniji i rad u Njemačkoj dosta razlikuju, zato što obje zemlje imaju više od sto godina tradicije antropoloških, odnosno etnoloških istraživanja.

MONITOR: Na UCG objavljivanje radova u međunarodnim časopisima koji su rangirani na SCI i SCOPUS listama je postalo neophodno za izbor u akademska zvanja. Primjetno je manje objavljenih radova u pomenutim časopisima sa crnogorskih fakulteta koji se bave društvenim naukama.
BRKOVIĆ: Meni se čini da postoji razlika u procjeni značaja predavačkog i istraživačkog dijela posla na univerzitetima u Crnoj Gori i širom regiona (gdje su predavanja ključna) i u Britaniji ili Njemačkoj (gdje je ugovorom precizirano koliko vremena morate provesti istražujući, koliko predajući, a koliko baveći se univerzitetskom administracijom, i slično). Zbog tog naglaska, univerziteti u Britaniji i Njemačkoj daju punu podršku za istraživanja. To znači da, prvo i osnovno, možete redovno čitati savremenu međunarodnu naučnu literaturu – te časopise koji su rangirani na SSCI listama, između ostalog. Drugo, možete se prijaviti za novčanu podršku za terenski ili arhivski dio istraživanja. Treće, postoji određena podrška za prezentaciju radova na kojima još uvijek radite, u okviru konferencija i kongresa. I tako redom. Objavljivanje naučnog rada u časopisu na SSCI listi je rezultat višegodišnjeg procesa – čiji svaki korak treba da bude institucionalno podržan.

Neophodnost da zadovoljite i istraživački i predavački i administrativni dio posla znači da, na primjer, radni dan na mnogim naučnim institucijama u Britaniji i Njemačkoj traje barem deset sati, bez pretjerivanja. Dalje, postoje sve glasnije rasprave o tome kako finansirati univerzitete i koliki značaj na odluke o finansiranju naučnih istraživanja bi trebalo da ima njihov direktni, samo-očigledni doprinos životu izvan naučne zajednice. Njemačka i dalje pokušava da održi model u kome je visoko obrazovanje besplatno i u kome je daleko lakše naći finansijsku podršku za naučni rad koji nema odmah očiglednu primjenu. Ovo su jako važna pitanja za sve društvene nauke.

Takođe, u posljednjih nekoliko godina javio se čitav pokret koji se zalaže za to da se naučni časopisi učine besplatno dostupnim, budući da ogroman broj ljudi besplatno radi svoj dio izdavačkog procesa. Međutim, globalni izdavači poput Francis&Taylor, Elsevier i drugih, koji objavljuju na desetine ili stotine naučnih časopisa, dobijaju ogroman profit na osnovu toga što drže cijene naučnih časopisa tako visokim da ih samo određene naučne institucije mogu priuštiti. Tako da, u trenutno dominantnom modelu, naučni rad koji se finansira iz javnih budžeta donosi ogroman profit privatnim izdavačima.

MONITOR: Koje vas teme preokupiraju u naučnom radu? Koliko su one vezane za Crnu Goru i Balkan? Na čemu trenutno radite?
BRKOVIĆ: Budući da etnološka i antropološka istraživanja zahtijevaju da znate jezik zajednice koju istražujete, kako biste mogli da razumijete unutrašnju logiku njihovih društvenih praksi, u svom radu sam fokusirana na zemlje bivše Jugoslavije. Do sada sam istraživala nekoliko tema – humanitarnost, značaj ličnih veza za pristup socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, pregovaranja oko nacionalnog pripadanja, LGBT aktivizam i slično.

U svim tim temama, mene jako zanima na koji način se u nekom društvu raspodjeljuju resursi onima kojima je pomoć potrebna, kako kroz formalne, odnosno institucionalne kanale, tako i neformalno, kroz neki lični impuls da se pomogne. Način na koji jedno društvo organizuje takvu raspodjelu govori o mnogim drugim stvarima – o tome kako se shvataju granice političke zajednice (ko su ljudi koji ne mogu da učestvuju u raspodjeli), kako su definisane različite društvene pozicije unutar te političke zajednice (npr. da li osoba može da traži dio resurasa kao državljanka, kao radnica, kao majka, ili na neki četvrti način), o odnosima nejednakosti i povlašćenosti (kome su resursi potrebni da preživi, a ko odlučuje o njihovoj raspodjeli) i slično.

Trenutno radim istraživanje koje zasad zovem Između saosjećanja i socijalne pravde, u okviru koga istražujem kako je humanitarnost praktikovana u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata i danas. Posebno se fokusiram na Crveni krst, koji kod nas postoji i pomaže od kraja 19. vijeka, kao i na kamp za raseljena lica na Koniku kojim upravljaju. Uz njihovu pomoć, pokušavam da kroz istovremeno posmatranje i učestvovanje učim o tome kako se socijalna pravda i saosjećanje prepliću u svakodnevnom životu kod nas.

MONITOR: Prošle godine ste osvojili nagradu na konkursu Matice – Crnogorski identitet pred evropskim izazovima. Mediji su izvijestili da je zaključak vašeg rada da „bez borbe za radikalno otvorene i fer procedure javnog razgovora, naša politika i odgovori na pitanja ko smo, što smo i kuda treba da idemo nemaju šanse da budu pravedni”. Jeste li optimista što se tiče našeg puta u neko pravednije društvo?
BRKOVIĆ: Čini mi se da „pravedno društvo” nije nešto što se jednom dostigne, a zatim obnavlja samo od sebe. Kako bi tačno izgledalo to „pravedno društvo” nije datost, već pitanje kontinuiranog razgovora i dogovora između pripadnica i pripadnika tog društva. Kako kaže antropolog Stef Jansen, širom bivše Jugoslavije postoji ideja o tome da „normalan život” uključuje stabilan posao, dostupan stambeni prostor, besplatno i kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu, socijalnu zaštitu i slično – i ja lično duboko vjerujem da tu ideju treba da nastavimo da njegujemo i da treba konačno da pokušamo da je ostvarimo.

Međutim, takođe bi trebalo da se uzme u obzir da tako zamišljen „normalni život” ne postoji za sve veći broj ljudi širom Evrope. U bivšoj Jugoslaviji vrlo često možemo čuti kako „tamo negdje” (na Zapadu) ljudi žive „normalno”, ili kako smo „mi nekad” (u doba SFRJ) živjeli „normalno”. Ovi stavovi manje opisuju kako izgleda život u zapadnoj Evropi ili u periodu SFRJ. Oni prije izražavaju kritiku današnjeg stanja u kome ogroman broj ljudi živi u stanju kontinuirane finansijske neizvjesnosti i životne nesigurnosti. To se dešava kako u EU, tako i kod nas.

Način na koji je organizovan proces pregovaranja oko pristupa Evropskoj uniji stvara utisak da postoji neka ljestvica uz koju, ako se popnemo, ako „evoluiramo”, svi ćemo živjeti bolje i pravednije, imaćemo te „normalne živote”. U radu koji ste spomenuli sam pokušala da sugerišem da ne treba da pokušavamo da „dostignemo Evropu” – već da povedemo radikalno fer i otvoreni razgovor o tome šta su javna dobra i kako njima upravljati, kako organizovati ekonomsku raspodjelu na fer način, kako kulturno prepoznati i politički reprezentovati ljude koji su marginalizovani i žive uz svakodnevnu represiju i slično. Kad kažem „mi”, pod time mislim na sve one kojih se tiče „Evropa”, uključujući tu i ljude koji žive u Crnoj Gori. Takav razgovor je i te kako moguć, ali hoće li biti ostvaren zavisi od nas samih.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Treba nam ubrzanje reformi koje će osnažiti ugled pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poštujući vladavinu prava kao osnovni princip, te podjelu vlasti kao njen bitan sastojak, mislim da se rješavanje stambenih pitanja kada se radi o sudskoj grani vlasti mora odigravati isključivo u okviru nje same. Drugačija praksa otvara prostor za legitimnu sumnju u politički uticaj izvršne vlasti na sudsku vlast

 

MONITOR: Da li bi opozicija trebalo da učestvuje u  radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva, obzirom da je rok za reforme produžen i tako smanjeno vrijeme za pripremu fer izbora, i  da nije ispunjen zahtjev za formiranjem tehničke vlade? I da li je ta reforma uopšte dovoljna za odžavanje fer izbora, ili su potrebne sveobuhvatnije promjene? 

SEKULOVIĆ: Mislim da opozicija treba da učestvuje u radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva. Neučesvovanje bi u ovom trenutku bilo teško opravdati međunarodnim partnerima. Naravno, imam u vidu činjenicu da opozicija nije jedinstvena po ovom pitanju i da prisustvujemo opozicionom ratu kakav je malo ko očekivao. U tom smislu držim, uz određenu ogradu jer je opoziciona scena nepredvidiva,  da će jedan dio opozicije prije izabrati strategiju povlačenja iz rada Odbora, kako bi privukao ili vratio dio opozicionih birača koji imaju jak antizapadni stav.

Međutim, i ako se ovo desi, drugi dio opozicije koji je prozapadno orijentisan bi trebao da uzme učešće. Naravno, da će taj put biti pun zamki, ali se na djelu mora pokazati kapacitet i snaga da se ovakvi procesi vode, odnosno da se preuzme odgovornost. U krajnjem, ako imate jasne agrumente  uvijek se možete povući, pri čemu teret neuspjeha prelazi na drugu stranu.

Ne treba imati iluziju da bilo koja reforma može dovesti do idealnih izbornih uslova. U svakoj državi vlast na određeni način ima startnu prednost, u našem kontekstu institucionalna prednost se ogleda primarno u činjenici da je država glavni poslodavac a da nemamo iskustvo sa demokratskom smjenom vlasti. Ono što se može realno očekivati od čitavog procesa – ukoliko on bude vođen politički razborito,- sa jasnom predstavom što se hoće i sposobnošću da se to u realnosti iznese – je ambijent koji izborni proces čini elementarno fer i poštenim.

MONITOR: Organizatori protesta Odupri se i opozicija potpisali su Sporazum o budućnosti u  kojem se, između ostalog, najavljuje bojkot svih izbora u slučaju da ne bude formirana tehnička vlada. Kako vidite ponašanja dijela opozicije, u tom smislu? 

SEKULOVIĆ: Mislim da priča oko tehničke vlade nije završena, samo što tu vlada prilična konfuzija. Iako sam saglasan da bi mandat takve vlade trebao biti što duži, ne mislim da je tragedija ukoliko umjesto dvanaest mjeseci bude recimo deset. Ono što je suština je da ulazak u takvu vladu mora biti dio paketa koji bi bio pripremljen ozbiljno, stručno i održivo, kako bi imala svoj efekat u dijelu pojačane kontrole izbornog procesa.

Poželjno bi bilo da iza takve ideje direkno ili indirektno stanu svi, jer se time jača legitimitet procesa i dobija se na političkoj težini. Kako će to u krajnjem izgledati, ostaje da se vidi, pri čemu zadržavam određenu rezervu zbog pomenutog ponašanja opozicije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo