Povežite se sa nama

INTERVJU

Miroslava Milenović, članica Savjeta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije, finansijska forenzičarka: Bezbjednija sam širom svijeta, nego u Beogradu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prije oko dva mjeseca napadnuti ste u haustoru zgrade u kojoj stanujete. Kada ste to saopštili medijima, ministar policije vam je uzvratio primjedbom da je trebalo da se prvo obratite policiji. Onda smo saznali da ste to uradili početkom septembra, jer ste primijetili da ste praćeni, a Vaš saradnik Ivan Ninić je pretučen, ali od policije o toj istrazi niste dobili ništa. Da li Vas neko iz policije i tužilaštva sada kontaktira, imate li državnu zaštitu i osjećate li se bezbjednije?
MILENOVIĆ: Prošlo je više od pet meseci kako sam primetila da me prate , više od četiri meseca kako sam prijavila tužilaštvu i policiji da me nepoznate osobe prate, i eto prošlo je dva meseca kako sam napadnuta izlazeći iz zgrade u kojoj stanujem. Više od mesec dana nemam nikakvih informacija, nemam nikakav vid zaštite i ne mogu da kažem da se osećam bezbedno. Paradoksalno, radim obuke policije i tužilaštva širom sveta i tamo se osećam bezbednije nego kada sam u Beogradu.

MONITOR: Odakle dolaze prijetnje po Vašu bezbjednost? Bavite se finansijskom forenzikom i to sada radite i u Vladinom Savjetu za borbu protiv korupcije. Učestvovali ste u izradi i objavili dva važna i po rezultatima „subverzivna” istraživanja o raspolaganju elitnim stambenim i poslovnim kvadratima u državnom DIPOS-u i o trošenju budžetskog novca za marketing i oglašavanje državnih organizacija i preduzeća.
MILENOVIĆ: Bavim se forenzičnim računovodstvom preko petnaest godina, član sam Saveta za borbu protiv korupcije od decembra 2012. godine, radila sam na mnogim kompleksnim predmetima finansijskog kriminala, bavim se obukama vezanim za uspostavljanje efikasnih finansijskih istraga, ali pre svega se zalažem za transparentnost u radu javnog sektora a naročito za transparentno trošenje našeg budžetskog novca. Ako me moj rad kvalifikuje za metu, onda nemam šta da dodam.

Dva izveštaja koja ste pomenuli su samo kap u moru drugih izveštaja koje je Savet za borbu protiv korupcije objavio u proteklih više od 14 godina. Samo da napomenem 24 predmeta Saveta urađena dok je Verica Barać bila živa, za koje je premijer izjavio da su rešeni a, nažalost, istina je da tapkaju u mraku i pored preuzete obaveze pred EU da će biti u najkraćem roku procesuirani. Takođe, novih 20 predmeta čeka…

MONITOR: Nalazi i u ova dva izvještaja pokazuju zakonske slabosti koje „opravdavaju” prilično jasnu nit korupcije i zloupotreba u raspolaganju državnom imovinom i novcem građana i nastavak moćne uloge partija i pojedinaca i slabost institucija. Jasno je da novac i neopravdane privilegije završavaju na kraju kod pojedinaca…
MILENOVIĆ: Savet je savetodavno telo Vlade i mi kroz izveštaje ukazujemo na sistemsku korupciju i Vladi preporučujemo koje mere treba da preduzme. Međutim, sve vlade pa i ova to doživljavaju kao stavljanje prsta u oko. I to sve po sistemu ako nisi sa nama onda si protiv nas.

Ekonomska elita zajedno sa političkom elitom već više od dvadeset pet godina drži Srbiju sa omčom oko vrata. Institucije sistema ne rade, i ono malo nezavisnih institucija koje su uspostavljene svakim danom trpe sve veći pritisak u radu. Pravosuđe ne postoji, ono je rastureno. Srbija grca u aferama koje se proizvode svakodnevno, a da niko ne odgovara za njih. Morao bi da se načini koreniti zaokret i da se u naš rečnik i u naše živote vrate čast, moral i poštenje.

MONITOR: U periodu 2011-2014, prema procjeni Savjeta, a na osnovu ispitanog uzorka, više od 800 miliona eura otišlo je na marketing i oglašavanje državnih institucija, javnih preduzeća , preduzeća u većinskom državnom vlasništvu, državnih fondova i lokalne samouprave. To je ogroman novac dat da se reklamiraju oni koji bi trebalo da imaju najmanje potrebe za tim. Zaključili ste da tako političke elite najlakše utiču na medije, preko marketinških firmi koje su im bliske?
MILENOVIĆ: U izveštaju je obrađen jako mali uzorak , manji od jednog procenta svih državnih institucija, javnih preduzeća, preduzeća u većinskom državnom vlasništvu, raznih agencija, fondova, lokalnih samouprava…I taj uzorak je potrošio za posmatrane četiri godine preko 60 miliona evra. Kada smo izvršili ekstrapolaciju na celi javni sektor Srbije došli smo do iznosa od preko 840 miliona evra. Sa velikom sigurnošću mogu da tvrdim da su i jedan i drugi iznos minimalni iznosi jer u izveštaj nisu ušli rashodi koje su platili Telekom, Srbijagas, deo sponzorstava PTT Pošta, Informatike a.d, kao ni celokupni troškovi Ministarstva spoljnih poslova i Vlade Republike Srbije.

Kada je privreda Srbije na kolenima i nema svežeg novca, jasno je da zapravo novac koji dolazi do medija u velikom broju slučajeva dolazi iz javnog sektora. Kada privreda slabo radi, diskreciono pravo pojedinaca iz javnog sektora, kom mediju će dati novac, gde će se oglasiti i kome će dodeliti donaciju, predstavlja mogući uticaj koji politička elita može imati na medije.

Svrha ovog izveštaja nije bila da podeli medije na čiste i prljave, već da ukaže na mogući uticaj koji politička elita može da ima na rad medija.

Ako u društvu nema debate, nema sučeljavanja mišljenja, ako na javnom servisu nisu ni objavili slovo o ovom izveštaju, logično je da se nameće pitanje cenzure, autocenzure i političkog uticaja na urednike i novinare.

Kada ste pritisnuti besparicom u društvu, ono što prvo ne želite da uradite je da naljutite vašeg klijenta odnosno, na primer, oglašivača…I o tome smo pisali, da je samo stvar koliko je neko pristojan i čestit i da li hoće ili neće da pritiska urednike i novinare a da nije zakonski regulisano šta ,koliko i kako može. U izveštaju smo se bavili i načinom izigravanja Zakona o javnim nabavkama, kod nabavki pomenutih usluga. Ogromni novci su ostavljeni na raspolaganje pojedincima bez jasno utvrđenih pravila.

MONITOR: Kako tumačite to što Vam Vlada Srbije nije odgovorila na sve Vaše upite, a Ministarstvo spoljnih poslova, javna preduzeća Srbijagas i Telekom kao i Informatika Novi Sad, uopše nisu htjeli da sarađuju sa Savetom?
MILENOVIĆ: To je pitanje pre svega za Vladu i za premijera, jer nema borbe protiv korupcije sa tajnim ugovorima, netransparentnim poslovanjem i neobelodanjivanjem informacija od javnog značaja.Transparentnost u radu je nešto oko čega ne bi trebalo uopšte da polemišemo. Čim se nešto krije, pitanje je zašto. Paradoksalno je da se Savet za borbu protiv korupcije, koji je odavno telo Vlade, obraćao povereniku prošle godine više od 50 puta da bi uspeo da određene informacije dobije a sve u svrhu izrade izveštaja.

MONITOR: Medijska strategija sa aljkavim odnosom prema zakonskim obavezama i države i novopečenih vlasnika, takođe je nešto prema čemu ste bili veoma kritički. Komentarisali ste da se uglavnom radi o preuzimanju medija pred predstojeće izbore. Centar za vladavinu prava je „prozvao” državne organe da reaguju i objasne kako je moguće da Radoica Milosavljević, biznismen iz Kruševca, ranije osuđivan krivično, kupi osam medija, i ne ispostavi bankarske garancije do današnjeg dana?ž
MILENOVIĆ: Savet za borbu protiv korupcije je u svom Izveštaju o vlasničkoj strukturi medija iz februara 2015.godine izneo stav da sama privatizacija neće rešiti problem medija u Srbiji. I ovoga puta, nažalost, pokazalo se da za pojedince koji su bliski političkoj eliti ne važe pravila i zakoni kao za sve ostale građane. Neko mora da ima ime i prezime, ko je dozvolio da se sve ne uradi u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, a na tužilaštvu je da uradi svoj posao.

Borba protiv korpucije je formalna

MONITOR: Nedavno je u policijskoj akciji Rezač, među 70-ak ljudi, uhapšen i Slobodan Milosavljević, član DS-a i ministar, za navodno nezakonito raspolaganje državnom imovinom. Vi ste pomenuli kako je, prema podacima Saveta, vlasnik TV Pink Željko Mitrović u 2014. dobio milionski kredit za refinansiranje u okviru pomoći države za podsticaj izvoza! Sad, po tim navodima kao atraktivnim primjerima, izgleda da se malo šta mijenja, iako je i ovoj vlasti, i čini se baš njoj više nego prethodnima, sve u znaku „borbe protiv korupcije”, tajkuna, običnog i političkog nepotizma?
MILENOVIĆ: Ova Vlada se ne razlikuje od drugih vlada po raspolaganju državnom imovinom. Imovina nije popisana, procenjena, pa prema tome i odnos je kao prema ničijoj, a ne kao prema našoj. Tajni ugovori, aneksi u privatizaciji koje potpisuju samo oni koji su bliski sa vladajućom elitom, podsticaji koje dobijaju privilegovani, nejednak tretman svih građana i pravnih lica pred licem pravde… Samo govore koliko je Srbija ogrezla u korupciji i koliko je sadašnja vladajuća politička elita deklarativna u borbi protiv korupcije. Borba protiv korupcije u Srbiji nije suštinska već formalna.

A na tužilaštvu je da pokrene postupke protiv svih koji su se ogrešili o Zakon – naravno, moram da napomenem ne selektivno, ne politički atraktivno, ne senzacionalistički…

Od znanja važnije koga znate

MONITOR: Kao forenzički računovođa, kako ocjenjujete značaj i domete finansijskih istraga u radu pravosudnih organa u Srbiji, s obzirom da je to dugo slaba tačka Srbije u godišnjim izvještajima Evropske komisije?
MILENOVIĆ: Kada pravosuđe ne funkcioniše, kada institucije sistema slabo funkcionišu i razaraju se, kada se institucije bave same sobom i udavljene su u aferama, onda se šalje poruka građanima da je sve moguće i da je sve dozvoljeno samo ako pripadate onima koji vladaju. Znanje se tako degradira jer nije važno šta znate, postaje važno koga znate…Tada počinje da bude isplativo bavljenje kriminalom. Značaj finansijskih istraga je veliki, jer ono što je opljačkano i oteto od nas građana trebalo bi da se vrati državi i nama građanima. Efikasne finansijske istrage u Srbiji su moj san, koji eto postaje java u raznim drugim zemljama širom sveta gde radim. U Srbiji još uvek su san…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

MONITOR: Na kome je odgovornost?

GORJANC PRELEVIĆ:  Za političku, nacionalnu i versku polarizaciju u državi najviše je odgovoran DPS, tačnije oni koji su u toj partiji insistirali na spornim odredbama o imovini u Zakonu o vjerskim zajednicama, a koje su Srpsku pravoslavnu crkvu promovisale u političkog aktera. DPS je krajem 2019. godine pokušao pred izbore da promeni glavnu temu sa korupcije na identitetska pitanja crkvene i nacionalne pripadnosti. To je krajem 2020. godine i dovelo do promene vlasti posle tri decenije monopolske vladavine DPS-a. Nažalost, pokazalo se da su obje nove Vlade bile nekompetentne za stabilan evropski kurs, koji traži konkretne rezultate da bi se na njemu napredovalo. Od 2020. na ovamo, odgovornost leži na novoj skupštinskoj većini. Vlast uvek ima veću odgovornost. Ostaće zato zapamćeno da je, npr. poslanica URA-e, odbila da glasa za svih 18 kandidata za Ustavni sud, iako svakako nije jedina koja je opstruirala ukupno pet izbornih procesa koji su do sad propali. Ali, ona je u tom procesu predstavljala partiju koja je držala premijersku poziciju i zaklinjala se u vladavinu prava, ljudska prava, evropske integracije… Žalosno je što je građanska opcija pala na takvim ispitima.

MONITOR: Kritikovali ste način na koji se pokušavaju mijenjati odredbe Zakona o tužilaštvu, ali i samo rješenje koje je Tužilački savjet, a potom i Vlada predložila.

GORJANC PRELEVIĆ: Kritikovali smo pokušavajući da ukažemo da zakoni u demokratskom društvu ne mogu da se prave po meri jednog čoveka ili žene ili jedne situacije, bilo da ih treba ukloniti sa funkcije ili da se na njoj održe. Mislim da bi i Tužilački savjet i svi poslanici i poslanice morali da osećaju kao svoju osnovnu dužnost prema Crnoj Gori to da urade sve što je u njihovoj nadležnosti da država posle tri godine ima vrhovnog državnog tužioca, umesto da se posvećuju tome da stanje vršilaca dužnosti produžavaju u nedogled. To je Venecijanska komisija sve već detaljno objasnila i u tome se s njima sasvim slažemo. Pošto-poto predlaganje i usvajanje takve izmene zakona usred postupka izbora VDT-a stvara pogrešnu atmosferu i ne pogoduje utisku o tome da država teži pravnoj sigurnosti.

MONITOR: Šta treba uraditi da bi Crna Gora uskoro dobila vrhovnog državnog tužioca u punom mandatu?

GORJANC PRELEVIĆ: Postoje prijavljeni kandidati za tu funkciju koji ispunjavaju uslove. Indikativno je da je malo zainteresovanih za taj posao, koji nosi znatan bezbjednosni rizik, nije komforan i pod pritiskom je vlasti. VDT ima velika ovlašćenja, radi se o osobi koja može da se umeša u svaki predmet, daje obavezujuća uputstva, strateški usmerava rad državnog tužilaštva, i na kraju krajeva, i odgovara za rad celokupnog tužilaštva. Sada će Tužilački savjet pribaviti mišljenja o svakoj prijavljenoj osobi, izabraće jednu i predložiti je Skupštini, a onda preostaje da je Skupština izabere 2/3 većinom, ili, ako to ne prođe, onda se 3/5 većinom bira od svih prijavljenih kandidata koji ispunjavaju uslove. Svako ko ima nešto protiv nekoga od njih, prilika je da sad na to i ukaže, to je svakako u javnom interesu. Ono što je sigurno je da je posle pune tri godine održavanja stanja, sad neophodan VDT u punom kapacitetu da bi se napravio strateški iskorak ka vladavini prava, a i da bi se pokazala sposobnost održavanja ključnih državnih organa.

MONITOR: A Ustavni sud?

GORJANC PRELEVIĆ: Državu naravno čini i Ustavni sud. Posle svih pet neopravdano propalih konkursa od avgusta 2020. sad se prijavilo čak 26 kandidata koji ispunjavaju uslove. Nismo očekivali toliki entuzijazam prema tako ispolitizovanom izbornom procesu, ali je veliki broj prijavljenih svakako koristan za ostvarenje opšteg cilja izbora sudija. Među prijavljenim kandidatima sigurno ima bar četvoro koji bi mogli uspešno da obavljaju te funkcije, pa očekujem da se i izaberu, na bilo koji način, i žrijebom, kako je predložila poslanica Branka Bošnjak, od onih koji uđu u uži izbor. Do sada se na intervjuima videlo da postoji i mnogo više od četiri kandidata prema kojima poslanici ni na koji način nisu bili kritični. Funkcionalan Ustavni sud je sad „biti ili ne biti“ za Crnu Goru, tako da nema dileme da do izbora svakako mora da dođe.

MONITOR: Kako vidite saslušanja kandidata za sudije Ustavnog suda i ishod tog procesa?

GORJANC PRELEVIĆ: Pratili smo taj proces uz pomoć naših volontera. Utisak je da je mogao biti efikasnije sproveden. Do četvrtka je saslušano 24 kandidata za 30 i po sati, tokom sedam dana. I kandidati koji su već intervjuisani, koji su se ranije dva puta javljali na konkurs, sada su po treći put ispitivani i po dva sata. Nije svima posvećena ista pažnja.

Uočljivo je da je previše vremena otišlo na komentare poslanika, na njihovo međusobno prepucavanje i političku priču, bez značaja za proces izbora. Većinom nije bilo kritičkih pitanja i potpitanja, osim u slučaju kandidata koji su prethodno obavljali političke funkcije, ili su prijavili članstvo u političkim strankama, gdje se videla očigledna partijska naklonost odnosno suprotstavljenost poslanika. Ti intervjui su i najduže trajali. Sve u svemu, sudeći po onome što su poslanici tokom intervjua javno saopštavali, teško bi bilo opravdati odbijanje da izaberu sve četvoro sudija koliko nedostaje.

MONITOR: Politička kriza i dalje traje. Predsjednički izbori raspisani su za mart, dok se još ne zna kada bi se mogli desiti vanredni parlamentarni izbori. Hoće li izbori donijeti stabilizaciju?

GORJANC PRELEVIĆ: Stabilizacija je državi neophodna. A da li će do nje i doći, zavisi od više faktora, najviše od najnepouzdanijeg, ljudskog. Nije dobro što su predsednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost. Svaki izbori državu mnogo koštaju, kako u novcu, tako i u vremenu, u pažnji, tj. u odvlačenju pažnje, pa i zbog toga žalim što se svi neće odigrati istovremeno. Bar se nadam da će njihov legitimitet garantovati Ustavni sud, i to djelotvoran sud, koji će imati sve sudije.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

MONITOR: Na sastanku ministara odbrane zemalja članica NATO-a u Ramštajnu, nije odmah bilo očekivanog jedinstva u vezi sa vrstom i dinamikom vojne pomoći Ukrajini.  Da li  predstoji zahuktavanje ovog rata i čemu bi to moglo da vodi?

DVORNIK: To se mijenja iz dana u dan. Sjenu koju ‘velika’ Rusija baca na „rascjepkanu“ Evropu tradicionalno se najviše osjeća u Njemačkoj. Danas, kad je Evropa samo po populaciji EU tri puta veća od današnje Rusije, bilo bi neobično da se nastavlja takav stav. Njemačka ima tradicijsko nasljeđe zbog kojeg se uzdržava od prejakog ratnog angažmana. Netko se još možda sjeća konvulzija koje su proživljavali njemački Zeleni kad su se našli pred odlukom da njihova država sudjeluje u intervenciji na Kosovu, premda je i tada postojalo očevidno opravdanje da se populaciju Kosova zaštiti od državnog terora Srbije.

Dakle opet dijalektika agresije i obrane i vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija. Pogotovu kad nemamo čvrstu vladavinu međunarodnog prava, a upravo najjače svjetske sile (i ne samo one) ne podvrgavaju se nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda.

Ne postoji formula kojom se to može razriješiti. Postoji samo politika koju se može držati manje ili više odgovornom. I opet, tu je neophodan sav mogući javni angažman.

MONITOR:  Nema jedinstvenog globalnog mirovnog pritiska da se zaustavi ovaj rat u čijem kontekstu se stalno pominje i nuklearni sukob. Da li se radi o procjeni da je nuklearni sukob u stvari nemoguć – a rat samo regionalnog značaja, ili je u pitanju promijenjena svijest o najvećim opasnostima za opstanak čovječanstva?

DVORNIK: Svijest da je nuklearni sukob moguć i te kako je prisutna i među vladama i u javnosti. Na tu mogućnost se stalno upozorava kada se odmjerava količinu i oblike vojne pomoći Ukrajini, a ruski lideri to koriste za tvrdnje da pružanje pomoći Ukrajini prelazi u ratni angažman. Upotrebu nuklearnog oružja bi broj ljudskih žrtava i materijalnu štetu povisila za barem jedan red veličine – dakle na milione. I uza sve želje da se ne uništi svijet kakav poznajemo, znamo da će svaka od strana nastojati da na kraju tog navodno ograničenog rata ne ostane u inferiornom položaju pa će biti u iskušenju da baci ‘samo još jednu bombicu’. Umnog kraja tu nema.

Protivnici rata u Rusiji su pod zagušujućim pritiskom, i dobro je ako još postoje. Protivnici na Zapadu („kolektivnom”, kako voli reći Putinov ministar vanjskih poslova) imaju podijeljenu svijest: vide potrebu za zaustavljanjem rata i njegovim eliminiranjem kao „medija“ međunarodnih odnosa, a isto tako i potrebu da se od već pokrenutog vojnog nasilja agresora (Rusije) Ukrajina brani jedinim primjerenim sredstvom – vojnim otporom. Ne zaboravimo da rat ne pokreće napadač, nego napadnuti, koji se odbija pokoriti i aktivno se brani. Dakle, volens nolens, pomažući ratne napore napadnutoga pomažete rat. Ne agresiju, ne zloupotrebu vojne sile za zločine, ali rat – da. Mnogi od nas to izgovaraju s knedlom u grlu, ali to je tako. Onaj tko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva. Dotad, bojim se da govorenje o zaustavljanju rata bez sile ostaje više izbjegavanje problema nego njegovo rješavanje.

 

U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu

MONITOR: Upravo je završen Svijetski ekonomski forum u Davosu pod nazivom „ Saradnja u fragmentiranom svijetu“. Koliko ovakvi i njima slični globalni sastanci moćnih ljudi iz sveta politike, finansija, biznisa i selebritija, mogu da reflektuju ozbiljnost onoga što se globalno događa?

DVORNIK:  To najviše ovisi o dva faktora: interesima i javnom mnjenju. Ako aktualne promjene pogađaju interese moćnih grupacija, one će doći na  „dnevni red” i ovakvih skupova i drugih značajnih susreta. U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu i planeti, ali ta cjelina nema svojeg socijalno-politički utemeljenog  i institucionalno osiguranog zastupnika. Nema političkog načina da tu brigu pretoči u odlučno globalno djelovanje za dobro većeg dijela čovječanstva.

Okupljanja poput ovog u Davosu vjerojatno su sudionicama i sudionicima interesantna kao prilika da se u suočavanju različitih pozicija eventualno sagleda neke zajedničke nazivnike i puteve prema rješenjima u širem interesu. Kada okoliš postane teško podnošljiv za život, ni najmoćniji i najbogatiji neće proći neoštećeni, premda će moći sebi priuštiti bolju zaštitu. Ne treba precjenjivati pluralizam svjetskog ekonomskog foruma. Osnova za sudjelovanje je na prvom mjestu oslonac na moć kapitala i političku moć. Zbog toga drugi faktor – javno mnjenje – nema tu neposrednog utjecaja. Ima ga ipak po tome što, kada neka tema jako zaokupi svjetsko javno mnjenje (a ono  nastaje, premda polako i postepeno), ona utječe i na široko političko djelovanje, pa je ni moćnici ne mogu ignorirati.

 

EU kao u starom vicu Ulriha Beka

MONITOR: Da li je„slučaj Varhelji“, u kojem Evropski parlament traži istragu u vezi sa sumnjom da je on kao evropski komesar za proširenje i dobrosusjedsku politiku  pod uticajen Viktora Orbana, pozitivno „frizirao“ izvještaje o stanju demokratije i ljudskih prava u Srbiji i drugim zemljama Zapadnog Balkana, indikativan za bliskost autoritaraca u EU i izvan nje?

DVORNIK: O tim Várhelyijevim sklonostima se piše već duže. Zahtjev za istragu – što god ta istraga otkrila ili promašila – dobar je znak sam po sebi. On je još jedan mali prilog izvlačenju Evropske komisije iz upliva nacionalnih država članica i jačanju demokratske kontrole posredstvom parlamenta. Jer temeljna blokada EU je njen još uvijek konfederalni karakter.

Uvijek se dao primijetiti  kronični optimizam izvještaja EK o napredovanju država-kandidatkinja za članstvo. To se vidjelo i u praćenju Hrvatske prije priključenja. A znamo da iza formalnih normi stoji određena ravnoteža moći, socijalne, ekonomske,  kulturne, a te ravnoteže u postsocijalističkim društvima nema, ili se tek polako uspostavlja.

To, uostalom, vidimo i u EU. Ona je  najboljem slučaju konfederacija: savez država, a ne i građanki i građana. Koliko je to neodrživo vidi se i po sedamdesetgodišnjoj   povijesti EU, koja je morala uvoditi nekonsenzualno glasanje o određenim pitanjima, parlament koji je ipak bliži tom principu jednake težine svih individualnih glasova… a i dalje se muči s operacionalizacijom procedura kojima se i nacionalnim državama može i mora nametnuti poštovanje zajednički usvojenih pravila. Još  važi stari vic pokojnog Ulricha Becka po kojem EU ne bi mogla biti primljena u EU jer ne ispunjava jedan od osnovnih kriterija – da je demokracija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo