Dok se uz aplauze približavamo Evropi, crnogorske vlasti nijesu još ni okom trepnule na perfidni plan Aleksandra Vučića da preuzme Vijesti. Kao da im nije jasno da su uzalud svi evropski fondovi i zaštićena priroda, ako se dopusti da srpski autokrata zavlada ovdašnjim medijskim prostorom, i Crnu Goru pretvori u pusopoljnu srpskog sveta

Bude i dobrih vijesti. Evropska komisija je usvojila finansijski paket za Crnu Goru. Paket, kako je saopštila predsjednica EK Ursula fon der Lajen, predstavlja još jedan korak ka punopravnom članstvu Crne Gore u EU. „Pripremamo Crnu Goru, države članice i naše institucije za taj trenutak. Proširenje uspijeva kada je zajednički evropski projekat zasnovan na zaslugama, posvećenosti i međusobnom povjerenju“, poručila je.

Procijenjeno je da je doprinos Crne Gore zajedničkom budžetu EU oko 500 miliona eura, dok će iz te kase dobiti 3,2 milijarde. U slučaju da Crna Gora ne postane članica 2028. godine, nastaviće da prima sredstva iz pretpristupne pomoći. Crnogorski zvaničnici su ovu odluku EU pozdravili, nazvavši je jednim od najkonkretnijih koraka Crne Gore ka EU. Usput su se i samopohvalili. Sve u redu, ali ipak – hvala Briselu.

Ima dobrih vijesti zbog kojih treba pohvaliti i vlasti. Jedna od njih je Vladin predlog područja ekološke mreže zaštite Natura 2000, u kom se našla polovina teritorije Crne Gore. EK o tom predlogu, koji je ne samo značajan iskorak u zaštiti prirode, nego i važan korak na evropskom putu zemlje, treba da se izjasni do kraja godine. Ekološki aktivisti su bez rezerve Predlog nazvali najekološkijom odlukom bilo koje ovdašnje vlasti odavno.

Tu se dobre vijesti završavaju. Dok se uz aplauze približavamo Evropi, crnogorske vlasti i institucije nijesu još ni okom trepnule na perfidni plan Aleksandra Vučića da protivzakonito preuzme Vijesti. Kao da im nije jasno da su uzalud svi evropski fondovi i zaštićena priroda, ako se dopusti da srpski autokrata zavlada ovdašnjim medijskim prostorom. Urednik Informera Dragan Vučićević neće morati da dolazi. Vučićevići će biti posvuda.

Zvanični Beograd je, nakon što je Crna Gora zabranila ulazak uredniku Informera, uzvratio. Zabranjen je ulazak u Srbiju uredniku emisije Načisto na TV Vijesti Petru Komneniću. „Ono što je tragično je da se ovom odlukom ono što radim maltene poistovjećuje s bestijalnim kampanjama beogradskog tabloida. Doduše, za to ne krivim samo srbijanske vlasti, nego i crnogorske institucije koje ne nalaze sistemski odgovor na maligne kampanje i strane uticaje, nego posežu za odlukama koje se odnose na izvođače radove, a ne na naručioce”, saopštio je Komnenić.

Stara je to lekcija, ali je red pritvrditi. Vlast koja nije spremna da brani pravo svojih krtičara, suštinski podriva temelje države. Ukoliko naša vlast Vučiću dopusti da zavlada medijskim prostorom Crne Gore, on i njegovi će strateški određivati pravila javnog vladanja u Crnoj Gori. Sve dok je ne pretvore u pustopljinu srpskog sveta. Posestrimu RS, Milorada Dodika. Taj test polažu i Predsjednik države i premijer i njegova vlada. I ovo društvo.

Neće evropsku budućnost Crne Gore odrediti samo brzina kojom će politička klasa ispunjavati obaveze sa briselske liste, iako se ni time ne možemo pohvaliti. Nego istinska demokratizacija društva iznutra. Vlast koja ne shvata da demokratije nema bez slobodnih medija, ne može od ove zemlje napraviti demokratsko društvo. Na primjeru nacionalnog i lokalnih javnih servisa, jasno je da nove vlasti, baš kao i prethodne, nemaju taj osjećaj. Ili ih snažnije rade politički interesi.

A onda, mimo svega, stigla je još jedna vijest. Zstrašujuća. U Šavniku ove godine nema nijednog prvaka. Ni drugdje nije bitno drugačije. Ministarstvo prosvjete otćutalo je tu informaciju. Niko iz Vlade nije rekao ništa. Ni tvitnuo. Opijeni briselskim pohvalama.

Milena PEROVIĆ

Fudbalski poznavaoci vrte glavama na pomen mogućnosti da Zmajevi budu ti kojima će biti uručen pehar na Svjetskom u julu. No, pošto ovo nije priča o fudbalu, nego o snovima o boljem svijetu, lijepo bi to bilo: bosanski sinovi izbjeglih roditelja postaju šampioni i odbiju da prime nagradu od Donalda. Eh. I kod kuće treba sanjati. Zemlju čije se vlasti neće dodvoravati raznoraznim, domaćim i svjetskim nasilnicima

Dirljivo je gledati slavlje u Bosni i ono Zmajeva na terenu, nakon pobjede reprezentacije BiH nad Katarom na Svjetskom prvenstvu. Baš kao i raspjevano Sarajevo, kada je krajem marta postalo jasno da Bosna ide u SAD. No, ovo nije priča o fudbalu. Već o mladićima koji su mahom rasli van Bosne natapane krvlju tokom rata devedesetih, a koji danas toj zemlji, ali i nama, ne baš uzornim komšijama, donose radost decenijama kasnije.

Pa njihovi navijači, koje bi svako ko duše ima, najradije zagrlio. Na američkim ulicama skandirali su podržavajući Palestinu, a na tribinama pjevali ljubavnu pjesmu nedavno usnulog, vječnog  Halida Bešlića – Poljem se širi miris ljiljana. Sa fudbalskih tribina i muzičkog navijačkog repertoara šarmantno i s lakoćom izbacili su poenje nacionalizmu, ratu, zločincima.

No, postoje i druge priče o Mundijalu. Najmanje ih je, u stvari, o fudbalu. Miljenko Jergović u ovonedjeljnoj kolumni, recimo, upoređuje ovo svjetsko prvenstvo sa onim iz 1978. godine u Argentini, kada je tom zemljom vladala devetočlana vojna hutna, čiji je čelnik Jorge Rafael Videla Redondo direktno odgovoran za nestanak ili smrt između 10.000 i 30.000 ljevičara, sindikalista ili slobodoumnih studenata.  Danas se svjetsko prvenstvo u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu igra u SAD Donalda Trampa. Lika koji bi od razorene Palestine pravio rivijeru, a od svijeta naše devedesete. Sa milijarderskim VIP ložama. Lično je upozoravao da reprezentacija Irana ne dolazi na svjetsko, pa je na kraju iranski tim morao da boravi u Meksiku između utakmica i dolazi u SAD neposredno prije mečeva. Dok američke imigracijske službe maltretiraju učesnike prvenstva iz zemalja koje Trampu nijesu po volji. Somalijskom fudbalskom sudiji Omaru Abdulkadiru Artanu zabranjen je ulazak u SAD iako je imao važeću vizu. Morao je da propusti prvenstvo, gdje je trebalo da bude prvi sudija iz Somalije na Mundijalu. Američke vlasti obrazložile su tu odluku njegovom navodnom „povezanošću sa osumnjičenim članovima terorističkih organizacija“. Važi.

Kako je izjavio Gianni Infantino, predsjednik FIFA-e, američki predsjednik će zajedno s njim uručiti pehar pobjedniku finala Svjetskog prvenstva 19. jula 2026. na stadionu New York New Jersey (MetLife) u New Jerseyju. Kritičari te odluke ukazuju da FIFA time dodatno politizuje prvenstvo i odstupa od uobičajene prakse političke neutralnosti. FIFA je 2025. godine dodijelila Trumpu inauguralnu „FIFA Peace Prize“ nagradu. Toliko i o neutralnosti, i o ostalom.

Jergović u svojoj kolumni zaključuje: „Volio bih da svjetsko prvenstvo osvoji zemlja čiji će nogometni kapetan odbiti da primi pehar i medalju od Donalda Trumpa. Možda bi to mogla biti moja zemlja.” Možda. Ono, fudbalski poznavaoci vrte glavama i na pomen mogućnosti da Zmajevi budu ti kojima će biti uručen pehar u julu. No, pošto ovo nije priča o fudbalu, nego o snovima o boljem svijetu, lijepo bi to bilo: bosanski sinovi izbjeglih roditelja postaju šampioni i odbiju da prime nagradu od Donalda. Eh.

Kod kuće, na javi, predsjednik parlamenta Andrija Mandić saopštava da je sada „pravi trenutak za izgradnju strateškog partnerstva sa SAD“. Baš vala. I kod kuće treba sanjati. Zemlju čije se vlasti neće dodvoravati raznoraznim, domaćim i svjetskim nasilnicima.

Milena PEROVIĆ

Dok Vanja prima nagradu u Milanu, njene decenije posvećene borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, Crnu Goru jesu napravile boljom, ali ne i zemljom koja je zaslužuje

Prestižna italijanska nagrada Giorgio Ambrosoli pripala je ove godine  direktorici Mreže za afirmaciju nevladinog sektora Vanji Ćalović. Bilo je čestitki i pljeskanja kod kuće, no ipak ne dovoljno imajući u vidu važnost ovog priznanja.

Nagrada je ustanovljena 2012. godine i dugo je dodjeljivana isključivo italijanskim državljanima. Rezervisana je za one koji se ističu integritetom i hrabrošću u odbrani vladavine prava. Odnedavno ima i međunarodni karakter, a naša Vanja je jedna od tek nekoliko onih koji ne žive u Italiji koji su dobili ovo veliko priznanje. Među njima je, recimo, Diana Salazar Méndez, bivša glavna tužiteljka Ekvadora  poznata po borbi protiv narko-kartela i korupcije u tamošnjim državnim institucijama, ili Andrew Jennings, poznat po istraživanjima korupcije u FIFA. Prethodno su nagradu dobili ljudi impresivnih biografija – italijanski tužioci, policajci, naučnici, bankari, koji su riskirali i živote ustajući protiv korupcije i mafije. Nagrada nosi ime italijanskog advokata koji je ubijen 1974. godine, nakon što je razotkrio finansijske malverzacije povezane sa mafijom. U pismu supruzi napisao je da nije želio da bude heroj već da radi ono što je ispravno.

Vanja decenijama u Crnoj Gori radi ono što je ispravno. Zbog toga je bila na meti moćnika i njihovih prljavih kampanja. Brojne krivične prijave zbog korupcije i zloupotrebe moći MANS je uputio tužilaštvu proteklih decenija. Iako su mnoge dugo skupljale prašinu u fiokama, a neke i do danas ostale bez epiloga, bez njih bi brojnim ovdašnjim moćnicima bilo lakše živjeti i poslovati.

„Dolazim sa Balkana, iz regiona u kojem korupcija i organizovani kriminal nijesu apstraktni pojmovi, već sile koje oblikuju svakodnevni život ljudi. Oni određuju ko dobija posao, ko ima pristup pravdi, ko može da se osloni na institucije i ostvari osnovna prava, a ko ostaje bez stvarne šanse za normalan život”,  kazala je na dodjeli nagrade u Milanu, zahvalivši se posebno svojim saradnicima. „Zato ovu nagradu vidim i kao poruku građanima Crne Gore i Balkana: ne pristajte na ideju da je sve već izgubljeno, da se ništa ne može promijeniti ili da je ćutanje jedini način da se opstane… Borba protiv korupcije i organizovanog kriminala nije samo posao tužilaca i policije. To je borba za normalan život: za škole u kojima znanje vrijedi više od veza; za poslove koji se dobijaju sposobnošću, a ne partijskom ili kriminalnom lojalnošću; za institucije koje štite građane, a ne moćnike; za društvo u kojem se hrabrost ne kažnjava, nego poštuje”.

Dok Vanja prima nagradu u Milanu, njene decenije posvećene borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, Crnu Goru jesu napravile boljom, ali ne i zemljom koja je zaslužuje. Zemljom po njenoj mjeri. I dalje ovdje veze vrijede više od znanja, poslovi se ne dobijaju sposobnošću već partijskom i kriminalnom lojalnošću, a hrabrost se ne poštuje nego kažnjava.

Vanja je pojasnila da ova nagrada u ovom trenutku za nju ima i posebno lično značenje: „U periodu kada se oporavljam od liječenja i postepeno vraćam profesionalnim obavezama, ona predstavlja dodatni podsticaj da istrajem u borbi za vrijednosti u koje vjerujem”, kazala je na dodjeli priznanja.

Vanja Ćalović će, sasvim sigurno, istrajati. Red je, kod kuće, javno i gromko reći –  bez tebe Vanja i tvojih  pregnuća, ovdje bi bilo nepodnošljivo.

Milena PEROVIĆ