Povežite se sa nama

PERISKOP

festivalizacija politike ili politrizacija festivala

Objavljeno prije

na

Ne tako davno u ovoj sam kolumni pisao o instrumentalizaciji jednog filmskog događaja u političke svrhe. Kada bi to bio jedini i jedinstven slučaj onda to ne bi predstavljalo nikakvu opasnost niti po duhovno zdravlje Bosanaca i Hercegovaca, a još manje bi značilo otvorenu politizaciju stvaralaštva u ovoj državi. Stvari se kompliciraju samim tim što više ne postoji logična ljestvica vrijednosnog karaktera, koja bi pozicionirala pojedine umjetničke manifestacije u BiH. U evidentnoj i sve snažnijoj besparici, festivalske manifestacije, bez obzira koju vrstu stvaralaštva potiču i prezentiraju, ostaju manje ili više totalnim ovisnicima o vladajućim političkim elitama. Finansijski najbogatiji festival teatarskog tipa u BiH održava se u Brčkom. Nekadašnji festival koji je duvao vjetar u leđa bh. savremene drame pretvoren je u teatarski sumnjiv, u pogledu kvalitete, a u političkom smislu apsolutno daytonski izlog svega i svačega što se stvara na jezicima kojima se govori u BiH.

Tako je funkcija promidžbe savremene bh. drame otišla u treći plan, a finansijska moć Distrikta Brčko otvoreno je počela forsirati neku, samo vođstvu ovog festivala poznatu, estetiku ekskluzive južnoslavenskih teatarskih prostora.

Moćni i vladajući politički krugovi u Distriktu Brčko zavedeni od stručnjaka napravili su skupi festival sa jeftinim umjetničkim učincima. Na ovoj manifestaciji brižno se pazi da ne budu povrijeđeni niti stvaraoci iz Mostara, niti oni iz Sarajeva, a pogotovo ne oni iz Banja Luke i Prijedora?!

Mjesto koje je nekada iznimno časno služilo bh. savremenoj drami postalo je mjesto političkih kalkulacija i naivne daytonizirane više političke a sve manje umjetničke logike. Takva funkcionalizacija teatra iznimno je opasna, jer teatar ne trpi politiziranje.

Po logici sve mirim te svijete selektori koji prihvataju ulogu naivnih prenositelja političkih naputaka sramote tradiciju ovog festivala, a o vlastitoj degradacji da i ne govorimo. Bilo bi neophodno da vlada Distrikta Brčko konačno povede računa za šta se odlijeva novac kada je u pitanju ova manifestacija.

Posebno pitanje koje, naravno, zadire i u političke sfere nestabilne bh. zbilje jeste na koji način se biraju selektori za ovaj festival i dokle će oni biti birani iz kruga koji formira logika nezamjeranja i tihog povlađivanja osovini Beograd – Zagreb?!

Ukidanje pojedinih segmenata, koji su nekada krasili ovu teatarsku manifestaciju, kao što su radionički oblici razmjene iskustava, zatim nedovoljno prisustvo stručnjaka iz prakse, za račun forsiranja profesora pojedinih umjetničkih akademija udaljava sa ove manifestacije iz godine u godinu stvarne protagoniste teatarskog života u BiH. Daleko bi svrsishodnije bilo oformiti ozbiljnu biblioteku savremenog domaćeg dramskog teksta bh. autora (ne autora koji pišu na jezicima kojima se govori u BiH!!!) negoli ulagati u koncept festivala koji bi da se takmiči sa MESSom, Sterijinim pozorjem i drugim velikim teatarskim manifestacijama.

Državi BiH treba festival u Brčkom kao mjesto na kojem će biti poticano stvaralaštvo bh. dramskih autora i bh. pisaca uopće. U opštoj politizaciji ovog festivala dramski autor se potpuno izgubio. To praktično znači da je organizatorima ove manifestacije daleko značajnije da Srbi, Hrvati i Bošnjaci (a ne stvaraoci!) budu zadovoljni manifestacijom.

Kvalitet ostvarenja je takođe u drugom planu. O najmutnijem dijelu festivalskog odbira predstava koje su posljednjih godina dobivale priznanja bolje je šutjeti…

Manifestaciju u Brčkom treba preprofilirati! Nisam protiv regionalnog koncepta, jer regionalizam je budućnost ovih prostora, ali jesam protiv političke instrumentalizacije jednog festivala u kojoj se gubi prefiks bosanskohercegovačkog zarad neke naivne ekskluzive i još naivnije utakmice sa većim festivalskim manifestacijama u regionu!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Vojska je njegova najjača

Objavljeno prije

na

Objavio:

Životni put Velimira Miloševića nosio je sa sobom dane i noći posvete lirskoj strani života kojoj je do posljednjeg daha pripadao… Posljednji omaž njegovoj literaturi koji  je NVO GARIWO  organizovao u Pragu predstavljao je trijumf književnosti, ali i prijateljstva češke, bosansko-hercegovačke i crnogorske književnosti i kulture

 

U Bosni i Hercegovini, svoj prekrivenoj i „zavučenoj“ u zaborav mnogi su književni opusi, iščezli iz fokusa javnosti, iako su imali i te kakvu književnu vrijednost i težinu.

Tako je, nažalost, i sa prebogatim i lirskim močnim djelom Velimira Miloševića Velje , crnogorskog književnika, koji je svoj tvorački zenit doživio u BiH.

Ovaj pisac, u čijoj formalnom biografiji stoji da je pjesnik i književni kritičar, najbolje stranice svoje literalne meštrije ostavio je u briljantnim radijskim emisijama, nekada Radio Sarajeva, kasnije Radija BIH…

Njegov životni put od đačkih domova preko ozbiljne književne karijere i pisca „iz čitanki“ nosio je sa sobom dane i noći posvete lirskoj strani života kojoj je do posljednjeg daha pripadao…

Bio je podjednako virtuozan pjesnik i za odrasle kao i za djecu i mlade… Autor je usvojene, ali nikad muzički dovršene himne BiH…

Pisac je največeg muzičkog hita za sve generacije ( autor muzike Esad Arnautalić) „Djeca su vojska najjača“.

Milošević je tom svojevrsnom himnom svim našim mladostima podigao čudestan pjesnički obelisk.  Lirske pjesme, kao i njegov rodoljubivi opus, sve je to proizišlo iz rijetke pjesničke dobrote, koju je živio cijeloga svog života.

Bio je pisac koji je na veličanstven način doprinio rastu i stasavanju nekoliko specifičnih kulturnih i književnih manifestacija kao što su Bienale jugoslovenskog lutkarstva i Susreti pozorišta lutaka BiH u Bugojnu.

Najbolji interpretator vlastite ali i ubjedljiv scenski recitator, uopšte, uspjevao je, svojim zbirkama posebno onim: Pasternak na Mojmilu i Ovo je Balkan draga da svoje pjesničko umiječe „ukotvi“ među najznačajnije lirske opuse u jugoslavenskim književnostima.

Ipak da nije bilio NVO GARIWO i direktorice ove nevladine udruge Svetlane Broz uspomena na ovog velikog pjesnika, krajnje nepravedno, zgasla bi. Posljednji omaž literaturi Velimira Miloševića koji je GARIWO organizovao u Pragu predstavljao je višestruki trijumf književnosti , ali i prijateljstva češke, bosansko- hercegovačke i crnogorske književnosti i kulture.

Doprinos Miloševića književnom stvaralaštvu tokom agresije na BiH uistinu je golemi biljur u ukupnoj kulturnoj istoriji države BiH

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Na rijeci, na vrelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čuda boja iz palete Juse Nikšića zrače neobičnom životodajnošću… Zato slavimo čudesnu rijeku i čarobni motiv slikara koji je dočarao dušu Radobolje

 

Kao dječarac zaljubio sam se u Radobolju. Dio koji smo zvali Pijesak bio je idealan za naše igre. I kad su stariji odlazili na Neretvu nas nekolicina ostala bi satima, danima, pa i noćima vjerna ovoj mostarskoj rječici.

Nije se čuditi što je Jusa Nikšić naslikao jednu od svojih najdramatskijih slika Na vrelu Radobolje.

Svakog promatrača pri susretu sa Nikšićevom majstorijom plijene te gotovo nestvarne boje. On bira jesenje vrijeme,  rastinje oko vrela i dijela toka Radobolje donosi u zagasito crvenim tonovima. Ne izostaju boje hercegovačkog kršnog ambijenta drap-braon i ona sivo-bijela. Ali, tek nijanse plavog i zelenog u odsjaju crvenog zrelog lišća i dominantno uzbibanog drveća daju pravu mjeru ovom  monolitu pokrenute prirode, koju  pokreće huj i huk Radobolje…

Malio  je slikara koji su u stanju dati trenutak opšteg kretanja prirode koja ispunjava prostor oko vrela iz kojeg izvire Radobolja. To su slikari  ogromne duše, a tek potom majstori kista i  palete boja.

Ivan Zovko, pisac i folklorist, o postanku i imenu ove čudesne rijeke zapisao je: Još u staro vrijeme bila je po cijelom širokom svijetu nastala velika suša. Sve rijeke po svoj zemlji bile su presušile. Ljudi i hajvani skapavali su po putovima od silne žeđi i vrućine. Žito i sve njive bile su preplanule da od njih nije više bilo ni glasa ni traga. Nad tim božijim bićem narod se skamenjivao kao crna kukavica i molio Boga da ga na čas prije od te pokore izbavi. Vruće i pobožne molitve svideše se Bogu i on pošalje anđela da njima jedinim (onim koje Radobolja koristi) dade vode i više nikom, jer je htio da i dalje ostane suša i žega po svekolikom svijetu, dok se god  ljudi ne obrate i ne poboljšaju. Po zapovjedi Božji anđeo  siđe na zemlju i udari zlatnim štapom u jednu pećinu, i odmah voda poteče. Svijet navali hrpimice da se okrijepi i napoji marvu. Tko bi god dolazio, anđeo bi ga, dok je sa zlatnom šipkom stajao na kamenu, opomenuo, neka požuri, govoreći: „Radi bolje!“ Jedan upita anđela: „Zašto da tako hitimo, božji anđele?“ Anđeo mu odgovori da će opet udariti štapom da voda presuši. Na to sav narod popada ničice na zemlju i stane se moliti Bogu da se to ne dogodi. Bog im usliši molitvu i tako voda ne prestade teći. A od anđeovog ,,Radi bolje” ostane i ime rijeci Radobolja.

Nije najbitnija legenda koju svijetom pronose Hercegovci,  ljubitelji čudesne rijeke. Najbitnije je ono radi bolje!

Rijeka i ljudi, čuda boja iz palete Juse Nikšića zrače neobičnom životodajnošću… Zato  slavimo čudesnu rijeku i čarobni motiv slikara koji je dočarao dušu Radobolje.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Partizan dramatičar

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviš Sušić je bio tipičan bosanskohercegovački pripovjedni majstor koji je uzimao komade života i njemu znanom alkemijom prijesni životni materijal preoblikovao u  intrigantne prozne legure. Njegov  bh. eglen  je  trijumfalno nalazio puteve do čitalaca

 

Kada je ovaj svijet napustio Derviš Sušić nestao je posljednji cvijet za čovjekoljublje.

Rođen u Vlasenici, književnik akademik Sušić književni je život Tuzle i Sarajeva činio literarno premoćnim u jugoslovenskim razmjerama. Pripovjetke i romane ovog sjajnog prozaiste karakterisao je snažan psihološki način profiliranja likova. Sušić je bio tipičan bosanskohercegovački pripovjedni majstor koji je uzimao komade života i samo njemu znanom alkemijom taj prijesni životni materijal preoblikovao u zanimljive i krajnje intrigantne prozne legure, uvijek promišljajući tako da ga običan čitalac maksimalno razumije, a da zakučastu umjetničku akrobaciju ostavi nekim svojim ambicioznijim kolegama. U doba maksimalne literarne potentnosti Ive Andrića, Meše Selimovića, Ćamila Sijarića nije bilo jednostavno nositi se s tim književnim hrastovima.

Ali autentični bh. eglen trijumfirao je i nalazio puteve do čitalaca. Za razliku od drugih proznih velikana bio je vezan i uz teatarsku umjetnost, sa angažmanom dramaturga u tuzlanskom teatru. Vrlo brzo svi profesionalni bh. teatri počeli su igrati njegove dramske tekstove, a značajni režiseri poput Ljube Miloševića, Georgija Para, Blagote Erakovića svoju teatarsku sudbu vezivali su za Sušićevo dramsko stvaralaštvo. Ipak dominantno pripovjedač i romansijer ispisao je stranice tako moćne proze da je dio tih tekstova i pored njegovog obimnog dramskog djela i dramatizovan. Serijama Odbornici i Tale postao je i prestižan televizijski scenarist. Čak je i izumio posve nove forme scensko-muzičkog kazivanja, prije svega o Drugom svjetskom ratu i revoluciji.

Iskustvo iz rata i aktivnog partizanskog vojevanja dalo mu je snagu, pa je kao partizan dramatičar iznjedrio potpuno nove forme i proznog i dramskog kazivanja. Praktikujući uporedo sa umjetničkim radom i politički angažman u vrijeme socijalizma sebi je osigurao značajne pozicije i u političkom životu, ali to se neće dopasti SDA-ovskoj vlasti, koja je ovom sjajnom piscu zamjerila  na posebno proznom ostvarenju Parergon, baziranom na dokumentima.

Sušić je dugo vremena smatran partijskim piscem, ali u književnom pogledu to smatram klasičnom besmislicom. Samo netalentovani i zlonamjerni pisci mogli su da stanu uz ovakve stavove posebice literarne čaršije.

Ozbiljna kritička i procjeniteljska misao u svim jugoslovenskim sredinama gajila je duboko razumjevanje za Sušićev literarno iznimno seriozan rad. Tako je vrlo brzo pobjeđivao svojim književnim talentom desničarske oponente i kojekakva zakerala jeftinog kritizerstva.

Partizan dramatičar nije se dao, naprotiv vodio je i uspješne polemičke bojeve, a zanimljivo je da ga je veliki Miroslav Krleža iznimno cijenio. Sušić je stalno tragao za novitetima u književnoj formi ne ostajući nikada u okamenjenim proznim i dramatskim shemama.

Njegova djela Čekajući Mijata, Jesenji cvat, Planeta štikla, Nevakat i druga vrhovi su književnosti bh. naroda mjereni i današnjim parametrima.

Šikaniranje na ideološkoj osnovi, koje je ovaj klasik bh. književnosti doživio poslije posljednjeg rata odnosno agresije, i to trostruke na BiH, sramota je posebno za kulturne vlasti, ali ne manje i za same vrhove vladajućih krugova.

Dosljedan sebi i svojim temeljnim uvjerenjima Sušić nije nijednog trenutka odustajao od oštrog kritičkog satiranja posebno bošnjačkog nacionalizma.

Ostao je poput obeliska koji svijetli nad urvinama primitivizama, nacionalizama i otvorenih fašizama.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo