Povežite se sa nama

PERISKOP

Od Kupresa dva putića

Objavljeno prije

na

Kupres je u postdaytonskoj BiH jedna od središnjica novohrvatske ideologije, a prije agresije na državu BiH to je bio dominantno srpski grad.

Kad su osloboditelji, što je novohrvatski naziv za protjerivače Srba iz ovih krajeva, obavili etničku purifikaciju tog planinskog mjesta, sada karakterističnog po katoličkoj crkvi sa dva ogromna tornja, ostale su brojne nastambe sa ožiljcima koji govore o neoustaštvu u postdaytonskoj BiH. Naseljen je rijetko, trči trči pa kuća, sav u pašnjacima i livadama! Posjetio sam ga nedavno prvi put u životu samo dva dana nakon što je u inspekciju ovog etnički monolitnog grada stigao poglavnik Dragan Čović!

U epicentru jednog od Čovićevih stolnih gradova našao sam dvije zanimljive kulturologijske činjenice!

Prvo sam naišao na čudo od ulice koja nosi naziv prema jednom od najznačajnijih hrvatskih slikara u BiH – Gabrijela Jurkića. Ulica je potpuno zarasla u korov! Na tu ulicu nadovezuje se sokače koje simbolizira ime još slavnijeg Hrvata u BiH i Hrvatskoj – velikog pjesnika Augustina Tina Ujevića.

Novohrvatstvo napreduje u Bosni i Hercegovini! Korov se širi na sve strane! Zamislite poglavnika Čovića koji hodi ulicama zaraslim u korov, koje nose imena najslavnijih hrvatskih umjetnika u BiH!

Poglavnik Čović sa svojom svitom hadezeovske provenijencije nije imao potrebe da posjećuje sokake hrvatskih umjetnika. Proveo ga je njegov domaćin, inače lokalni šerif kockastog tipa (crveno-bijele kockice!) najljepše asfaltiranom ulicom lokalnog hrvatstva u kojoj je Dom zdravlja, kojim stoluje aktualni načelnik općine, jedini liječnik u ovoj ustanovi, koji svoje zdravstvene usluge građanima kupreške pitoresknosti pruža, sa čak(!!!) devetnaest medicinskih sestara!

Iako je pored silnih pašnjaka pravo čudo vidjeti u Kupresu neku domaću životinju, jer poglavnika i njegove ne zanima stočarstvo, trijumfuje u ovom kraju moje domaje zdravstvo!

U gradu koji je prije rata, u tamošnjem Domu zdravlja imao devet liječnika, danas je dovoljan jedan načelnik općine – liječnik. Ubijeđen sam da devetnaest medicinskih sestara imaju uredne iskaznice Hrvatske demokratske zajednice!

Što bi se neko brinuo o hrvatskim piscima i sokacima u koje ih smještaju, kad je značajnije u ovom trenutku misliti na zdravlje hrvatskog čovjeka u BiH.

Tamošnji hadezeovski šerif, pa još k tome i lječnik, baškari se u društvu devetnaest sestara, dok gradić, jer stvarno je riječ o gradiću, a ne o gradu, tone u provincijalizam nevjerovatnih razmjera!

Od Kupresa idu dva putića… Oba u korovu! Jedan rezervisan za Jurkića, a drugi za Ujevića! Pitate me zašto pišem o ta dva putića? Sve to činim radi što bolje probave poglavnika Čovića! Jer, ono janje, jedno od rijetkih na visoravni koja je idealna za stočarstvo, koje je sa hadezeovskom svitom blagovao za vrijeme svoje posjete gradiću sa dva sokaka, nije mu toga dana prisjelo!

Ali, sijači anticivilizacijske logike u BiH, kakvi jesu i poglavnik i njegov lokalni šerif, liječnik iz Kupresa, vrlo brzo će biti na mukama!

I ne samo stomačnim. Ostarjeli Hrvati (jer oni mladi su već davno u inozemstvu!), u poznim godinama više neće moći trpjeti zulum onih koji se bave janjetinom na trpezi, umjesto janjetinom na pašnjacima, dok bezobzirno i bezobrazno hode zaraslim putićima posvećenim perjanicama hrvatske kulture!?!

Eto male skaske sa dubokim korijenima zla nacionalističke vizije, natopljene u ogromni kriminal.

Jadna li nam majka od ovakvih poglavnika i njihovih lokalnih šerifa!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

KONTINUITET PROVINCIJALNOG MENTALITETA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošlo je desetljeće od smrti Rdomira Konstantinovića, i više od pola vijeka od objavljivanja njegove Filosofije palanke, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima

Rijetki intelektualci i poglavito samosvjesne osobe sjetiti će se da je prošla decenija od smrti književnika i filozofa Radomira Konstantinovića, koji je iza sebe ostavio nevjerojatno kvalitetan književni opus (poezija Kuća bez krova; romani Daj nam danas, Mišolovka, Čisti i prljavi, Izlazak; eseji i teoretska djela Ahasver ili traktat o pivskoj flaši, Pentagram, Beleške iz hotelske sobe, Filosofija palanke, Biće i jezik, Dekartova smrt, Beket prijatelj, Miloš Crnjanski, Na margini, Duh umetnosti).

Ipak, od svih njegovih djela najveći odjek imala je Filosofija palanke, čije je prvo izdanje publicirano u Sarajevu! Tu Konstantinovićevu studiju o palankama u nama, o teškom prodoru civilizacijsko-intelektualnih modela ponašanja u svakoga od nas na Zapadnom Balkanu, osobno smatram iznimnim kulturološkim i književno-filozofskim dostignućem.

Nažalost, prošlo je desetljeće od smrti autora i više od pola vijeka od objavljivanja, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima.

Na našim prostorima, tačnije u svim bantu državicama Zapadnog Balkana cvjeta primitivizam kao idealan humus za nacionalizam i njegov najkancerozniji derivat fašizam.

A upravo je Konstantinović bio prononsirani antinacionalist i antifašist.

Sjećam se posjete ovom sjajnom piscu i filozofu, prvom predsjedniku Beogradskog kruga u njegovom ljetnjem egzilu, obiteljskoj kući u Ivanjici, i Konstantinovićeve posjete Sarajevu…

Oba susreta bila su prožeta njegovom duboko misaonom analizom naše šizoidne nacionalističke zbilje.

Ni deset godina od smrti velikog pisca palanka nikako neće iz nas.

Opća provincijalizacija, tabloidizacija balkanskih društava vodi nas sve u civilizacijski sunovrat.

Teško da će se uskoro pojaviti mudrac da poput Konstantinovića i Krleže nastavi istjerivati palanačku svijest i sve vidove provincijalizacije iz nas, ovakvih kakvi jesmo.

I ostajemo takvi, nažalost!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Od poeme sve je počelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam ubijeđen da je grad Mostar, osobito njegove današnje generacije, svjestan šta su ansambl Mostarske kiše i njihov tvorac  Mišo Marić značili i znače u kulturnoj povijesti ovoga grada

 

Bila neka vremena kad je Mostar bio jedna od južnoslavenskih kulturnih metropola. Tada u goste korifejima mostarskoga duha i književnosti u goste, hodočasteći ovu kulturnu ćabu, dolazio je, među ostalim, i Stevan Sremac.

Onda opet bile neke godine kulturne ,,suše”.

Tako to biva, ne mogu umjetnost i kultura stalno držati ritam.

A onda šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća u općem zamahu cjelokupnog društva, uz tradicijom opervažene i potvrđene vrijednosti, nastaju i potpuno nove, koje postaju biljezima toga doba. Tada u grad na Neretvi i Radobolji gotovo svakomjesečno, a nekada i češće, gajeći veliko prijateljstvo sa novinarom i pjesnikom Milenkom Mišom Marićem u Mostar dolaze novosadske poete Mika Antić i Pero Zubac.

Fenomenalnom uspjehu Zupčeve poeme Mostarske kiše, koja je samo u tadašnjem Sovjetskom Savezu prodata u tiražu od dvadeset milijuna, nije odolio niti Mišo Marić, koji temeljem naslova pjesmotvora Pere Zupca osniva ženski vokalni zbor.

Od samog nastanka ansambl Mostarske kiše zadobiva naklonost najširih slojeva publike. U suradnji s profesorom Josipom Sliškom, a koristeći poglavito vlastite, nevjerojatno pjevljive poetske tekstove, Marić gaji ponajviše zavičajnu i patriotsku usmjerenost pjesama, koje interpretiraju Kiše. 

Patriotske Marićeve pjesme, interpretacija Mostarskih kiša, ali i opći ambijent Mostara toga doba, vrlo brzo su postali amblematskim znakom ne samo  grada na Neretvi i Radobolji nego i cijele Bosne i Hercegovine, pa će Marićevo muzičko čedo za koje je on vodio konferanse, ostati primamljivo u široj medijskoj slici toga vremena.

Nastupi pred Josipom Brozom Titom i njegovim uglednim gostima uspjesima Mostarskih kiša dometnuli su i internacionalnu dimenziju, pa ovaj vokalni ansambl postaje hit u cijeloj jugoslavenskoj kulturnoj javnosti.

Mostarske kiše do današnjih dana ostale su jedinstven kulturološki fenomen!

Imponira način na koji je Marić uz svoje poetične konferanse uvodio i izvodio prepuna gledališta organizirajući tako performanse snažne domoljubne, ali i zavičajno bojene muzičko-poetske game.

Nisam ubjeđen da je grad Mostar, osobito njegove današnje generacije, svjestan što su ansambl Mostarske kiše i njihov tvorac značile i danas znače u kulturnoj povijesti ovoga grada.

Ansambl je taj koji traje u našim sjećanjima, on nije zaboravljen od generacija Mostaraca, ali i na nosačima zvuka traje niska njihovih melodija.

Nažalost, rat je u Mostaru i BiH ostavio pustoš.

I Marić je postao apatridom u dalekoj i hladnoj Engleskoj. Kontakti koje imam s ovim pjesnikom i urednikom mojih prvih medijskih istupa, iako rijetki, vraćaju me u dane kada je Mostar bio Mostarom, kad smo se ponosili mnogim njegovim znamenitostima, pa i Mostaskim kišama.

Eto tako, od fascinacije veličanstvenom poemom o jednoj Svetlani i mostarskim kišama do postignuća ansambla Mostarske kiše traju uglavnom u mislima, moje uspomene na rodni grad, a zgodimice, postaju i te kako jarke…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Tihi biskup gromovite misli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjalučki biskup Franjo Komarica je gromovito podviknuo na tzv. hrvatsku politiku u BiH, optužujući ih za iznevjeravanje nada i uskraćivanje pomoći vlastitom puku. Uzalud. Hrvatska demokratska zajednica, ne poštuje ni humanističku širinu ovog katoličkog pastira, a niti temeljnu žudnju katoličkog puka u BiH

 

Sa banjalučkim biskupom i mitropolitom katoličke crkve u njegovoj zavičajnoj Bosanskoj Krajini sreo sam se u tri navrata. Prvi put kad je u organizaciji njegove biskupije igrana predstava u produkciji HKD Napredak Majka Terezija, svetica tame makedonskog pisca Venka Andonovskog, u mome redateljskom čitanju; drugi put kada sam sa direktoricom NVO Gariwo Svetlanom Broz donio na poklon svoju zbirku poezije Šekspirov sonet u Trapistima tamošnjem, u BiH posljednjem staništu i svetištu svećenika trapista i  konačno, u Sarajevu u uredu kardinala Vinka Puljića.

Svaki put dr Komarica je zračio gospodstveno, ali i rijetko tiho, smireno i u toj smirenosti intelektualno premoćno! Ipak, kako je vrijeme odmicalo upoznavao sam  više i sadržajnije rad ovog duhovnika, koji je cijelo vrijeme agresije na državu BiH proveo osuđen od tamošnjih vlastodržaca na neku vrstu kućnog zatvora...

Posljednjih, pak, godina angažman biskupa Komarice privukao je pozornost europske i svjetske javnosti. Jer uz karitativnu djelatnost koja u njegovom obliku angažmana nije svrstavala ljude na pripadnike etničkih grupa, nego na gladne i site, bogate i siromašne, biskup je bio glas vapijućeg u pustinji.

Zalaganje za zajednički život, njegov više nego angažiran karitativni rad u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, sve to ga je i u drugim narodima a ne samo njegovom, izdiglo na pijedestal svećenika sa maksimalnim humanitarnim tendencijama.

Međutim, tihi i prefinjeni pastir morao je u jednom trenutku podići glas i zagrmiti, gromovito zagrmiti, jer dok je pastva koju je predvodio protjerivana sa ognjišta, zvjerski ubijana i pljačkana, oni koji se predstavljaju kao njihovi politički i nacionalni zaštitnici, hrvatske političke stranke u BiH, bukvalno su ostavile te ljude na cjedilu.

Zato je Komarica gromovito podviknuo na tzv. hrvatsku politiku u BiH, jasno i glasno optužujući ih za iznevjeravanje nada i uskraćivanje pomoći vlastitom puku.

Biskupov glas zbog njegovog iznimnog ugleda u zemlji i inozemstvu daleko se čuje.

Nažalost, uzalud, jer najjača stranka sa hrvatskim predznakom, Hrvatska demokratska zajednica, ne poštuje niti humanističku širinu ovog katoličkog pastira, a niti temeljnu žudnje katoličkog puka… Istina, nađu se oni uz taj puk pred izbore kad im ostavljeni narod, ta buvalna sirotinja, treba dati glasove, odnosno nove mandate za dobro plaćene pozicije.

Ostajući uz svoj puk biskup i ovih dana gromovito vapi: „Ostavljeni smo!“

Nisam siguran da i u vrhovima katoličke crkve ima dostatnog razumijevanja za biskupove i muke pastve koju predvodi. I zato biskupove gromovite poruke imaju itekako smisla. Imaju i dugoročan značaj, jer u budućnosti, a jedina ona će izricati pravorijek, vagati će se plusevi i minusi doba koje živimo tragično da tragičnije ne može biti!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo