Povežite se sa nama

PERISKOP

Od Kupresa dva putića

Objavljeno prije

na

Kupres je u postdaytonskoj BiH jedna od središnjica novohrvatske ideologije, a prije agresije na državu BiH to je bio dominantno srpski grad.

Kad su osloboditelji, što je novohrvatski naziv za protjerivače Srba iz ovih krajeva, obavili etničku purifikaciju tog planinskog mjesta, sada karakterističnog po katoličkoj crkvi sa dva ogromna tornja, ostale su brojne nastambe sa ožiljcima koji govore o neoustaštvu u postdaytonskoj BiH. Naseljen je rijetko, trči trči pa kuća, sav u pašnjacima i livadama! Posjetio sam ga nedavno prvi put u životu samo dva dana nakon što je u inspekciju ovog etnički monolitnog grada stigao poglavnik Dragan Čović!

U epicentru jednog od Čovićevih stolnih gradova našao sam dvije zanimljive kulturologijske činjenice!

Prvo sam naišao na čudo od ulice koja nosi naziv prema jednom od najznačajnijih hrvatskih slikara u BiH – Gabrijela Jurkića. Ulica je potpuno zarasla u korov! Na tu ulicu nadovezuje se sokače koje simbolizira ime još slavnijeg Hrvata u BiH i Hrvatskoj – velikog pjesnika Augustina Tina Ujevića.

Novohrvatstvo napreduje u Bosni i Hercegovini! Korov se širi na sve strane! Zamislite poglavnika Čovića koji hodi ulicama zaraslim u korov, koje nose imena najslavnijih hrvatskih umjetnika u BiH!

Poglavnik Čović sa svojom svitom hadezeovske provenijencije nije imao potrebe da posjećuje sokake hrvatskih umjetnika. Proveo ga je njegov domaćin, inače lokalni šerif kockastog tipa (crveno-bijele kockice!) najljepše asfaltiranom ulicom lokalnog hrvatstva u kojoj je Dom zdravlja, kojim stoluje aktualni načelnik općine, jedini liječnik u ovoj ustanovi, koji svoje zdravstvene usluge građanima kupreške pitoresknosti pruža, sa čak(!!!) devetnaest medicinskih sestara!

Iako je pored silnih pašnjaka pravo čudo vidjeti u Kupresu neku domaću životinju, jer poglavnika i njegove ne zanima stočarstvo, trijumfuje u ovom kraju moje domaje zdravstvo!

U gradu koji je prije rata, u tamošnjem Domu zdravlja imao devet liječnika, danas je dovoljan jedan načelnik općine – liječnik. Ubijeđen sam da devetnaest medicinskih sestara imaju uredne iskaznice Hrvatske demokratske zajednice!

Što bi se neko brinuo o hrvatskim piscima i sokacima u koje ih smještaju, kad je značajnije u ovom trenutku misliti na zdravlje hrvatskog čovjeka u BiH.

Tamošnji hadezeovski šerif, pa još k tome i lječnik, baškari se u društvu devetnaest sestara, dok gradić, jer stvarno je riječ o gradiću, a ne o gradu, tone u provincijalizam nevjerovatnih razmjera!

Od Kupresa idu dva putića… Oba u korovu! Jedan rezervisan za Jurkića, a drugi za Ujevića! Pitate me zašto pišem o ta dva putića? Sve to činim radi što bolje probave poglavnika Čovića! Jer, ono janje, jedno od rijetkih na visoravni koja je idealna za stočarstvo, koje je sa hadezeovskom svitom blagovao za vrijeme svoje posjete gradiću sa dva sokaka, nije mu toga dana prisjelo!

Ali, sijači anticivilizacijske logike u BiH, kakvi jesu i poglavnik i njegov lokalni šerif, liječnik iz Kupresa, vrlo brzo će biti na mukama!

I ne samo stomačnim. Ostarjeli Hrvati (jer oni mladi su već davno u inozemstvu!), u poznim godinama više neće moći trpjeti zulum onih koji se bave janjetinom na trpezi, umjesto janjetinom na pašnjacima, dok bezobzirno i bezobrazno hode zaraslim putićima posvećenim perjanicama hrvatske kulture!?!

Eto male skaske sa dubokim korijenima zla nacionalističke vizije, natopljene u ogromni kriminal.

Jadna li nam majka od ovakvih poglavnika i njihovih lokalnih šerifa!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kafeterija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja

 

Moj rodni grad ne liči više na negdanji europski Mostar. Grad u koji je navraćao Stevan Sremac, na duži rok boravili Miroslav Antić i Pero Zubac, gdje je Prva književna komuna u jugoslavenskim razmjerama zauzimala visoku poziciju u izdavaštvu, gdje je živio dio života veliki pjesnik i dramatičar Skender Kulenović, gdje su slikali Kujačić, Afande Rivera, Dobrivoje Bobo Samardžić, Vlado Puljić, gdje su nastale kazališne čudesnosti poput Pakao u gradu M, Majčina Sultanija Svetozara Ćorovića, danas je najbliži kulturnoj kasabi, koja tek za ljetnih mjeseci poglavito radi svoje kulturno-povijesne i graditeljske baštine malo živne… Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja…

Elem, u tom, nazovi gradu političari, a bogami i veći dio populacije, što ih slijede i glasaju za njih, žive logikom „u se, na se i poda se“.

Pošto nisam nositelj niti jedne od političkih iskaznica koje „piju vodu“ u današnjim ostacima negdanjeg grada, nisam mogao dobiti niti jedan pristojniji prostor da obilježim sedamdeset godina života i pedeset godina stvaralaštva u teatru i književnosti.

Mostarski publicist Zlatko Serdarević, koji je priredio izložbu o mom radu i življenju, ipak je našao mogućnost. U strogom centru još polurazrušenog istočnoga dijela grada u „žili kucavici“ – Fejićevoj ulici postavljena je Serdarevićeva izložba i održano druženje mojih poznanika i prijatelja. U popularnoj kafeteriji „Globus“. Ništa nam u ovoj kafeteriji nije falilo, jer bili su tu dragi ljudi. I što je vrlo značajno nisu nazočni bili niti ustaše niti mudžahedini.

Došao je pristojan svijet, nisu došli ruralci niti „papci“, došla su gradska gospoda, prava mostarska raja, novinari, inženjeri, profesori, veliki golman jugoslavenske reprezentacije Enver Marić, urednica Oslobođenja Nada Salom, jedan od najboljih Veležovih nogometaša Glavović Rom…

Kafeterija je rezervirana za rođenog Mostarca, akademika Gradimira Gojera. I neka je, neka su mostarski fašisti pokazali svoje lice…

Oni su samo potvrdili o kakvoj se ljudskoj bagri radi, jer kako bih mogao bolje proći kad najprevođenijem na svjetske jezike, mostarskom piscu Predragu Matvejeviću, ta ista splačina od vlasti ne dozvoljava postaviti na zgradu u kojoj se rodio profesor pariške Sorbone i rimske La Sapience spomen ploču koju mu je namjenio agilni Centar za mir i multietničku saradnju…

Sutradan pošto smo u kafeteriji obilježili moje obljetnice prošetao sam ulicama grada moga djetinjstva i mladosti. Od Bulevara do Rondoa nisam se mogao načuditi količini lijepih zgrada, uređenih parkova, ugostiteljskih reprezentativnih objekata… To je tzv. zapadni današnji Mostar… Ali niti istočni i sad izranavljeni, niti zapadni „europejski“ dio grada ne mogu ugušiti moju unutarnju gorčinu, da moj rodni Mostar moje obljetnice ne obilježava u jednom od svojih pet teatara, niti kulturnim centrima…

Dobra je Gojeru i kafeterija, jer ja ne nosim niti kockasti crveno bijeli dres hrvatskih nacionalista, a niti onaj zeleni nasljednika mudžahedina…

Kafeterija je mjerilo za člana Akademije Balkanike Europeane. I to redovitog!!!

Jadan i čemeran je ovaj moj rodni grad.

Kaže jedan moj znanac: „Biće, Grada, bolje“.

Spremno mu odgovaram iz kafeterije: Bolje je već bilo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Dvije obljetnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako je izložba u Sarajevu bila vrhunska i isijavala emotivnost najvišega nivoa, onda je izložba u Mostaru bila svojevrstan buket ljubavi i prijateljstva brojnih mojih mostarskih prijatelja iz najrazličitijih profesija i socijalnih i staleških struktura, ne samo za moj polustoljetni angažman, već i za moju osobnost en general

 

Doživio sam da se mojih sedamdeset godina života i pedeset godina umjetničkog rada obilježi u gradovima u kojima sam proveo najveći dio života, u Sarajevu i Mostaru.

Čarobni prostor Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića bio je ispunjen intelektualnom „kremom“ bosanskohercegovačke prestonice, našlo se tu i akademika, ambasadora, pisaca, glumaca, katoličkih svećenika najvišega ranga, a moju radost dvostruke obljetnice posebno su ukrasila dva detalja – čestitke predsjednika i počasnog predsjednika Akademije Balkanike Europeane Jordana Plevneša i Žan Patrik Konrada, te specijalna besjeda za otvaranje izložbe „Gradimir Gojer 50 godina u književnosti i teatru“, koji je pročitala moja muza Svetlana Broz, iz pera akademika Esada Durakovića, te posebno prisustvo Luke Šehovca, osnovca, moga idola u mnogim oblastima života…

Naravno kad čovjek doživi ta zlaćana godišta pa bude okićen priznanjima, pažnja ljudi je beskrajno važna, ali jutarnja šetnja Šeherom nakon dvogodišnjeg izbivanja bila mi je inspiracijom da u narednom periodu zapišem retke o današnjem Sarajevu…

Put za rodni Mostar ugodnijim su mi učinili Mostarci, privrednik Mirad Ćupina i publicist Zlatko Serdarević… Jutro u Mostaru andrićevski je „zvonilo“ svjetlošću. Imitirao sam samoga sebe pa sam i u Mostaru napravio jutarnji „đir“ do Musale, Starog mosta, do Rondoa… Nizale su se u sjećanjima godine i uspomene…

Potom odlasci u Međugorje i Žitomislić, drugovanje sa najboljim hercegovačkim vinarom Stankom Vasiljem…

Ako je izložba koju je virtuozno o mom životu i djelu u Sarajevu napravila kustosica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Amina Abdičević, bila vrhunska i isijavala emotivnost najvišega nivoa, onda je izložba u caffeu Globus u Mostaru bila po svim elementima svojevrstan buket istinske ljubavi i prijateljstva brojnih mojih mostarskih prijatelja, ispisnika, iz najrazličitijih profesija i socijalnih i staleških struktura, ne samo za moj polustoljetni angažman, već i za moju osobnost en general…

Čudesni dani ovih mojih malih radosti, sasvim ljudskih, zaokružila je i pojava moga troknjižja „Preko plota“ kojim me darivala urednica mojih knjiga, ali i moga života, Svetlana Broz i štampar i vrhunski gospodarstvenik Smail Vilić. Ne može se opisati radost moga prvog susreta sa knjigama u koje sam unio i vlastitu emotivnost, ali i znanja sticana godinama upravo u teatru i književnosti…

Ti dani sarajevski i mostarski razgorili su, a i sad razgorjevaju ognjice svih tih predstava koje sam režirao i libara kojima sam poklanjao dušu…

Razgovarajući tih sarajevskih i mostarskih dana bio sam i sjetan i tužan, nostalgičan i radostan, bio sam na tren uznosit, a tek malo kasnije na svoj način i kritičan, propitujući se jesam li ovo sve zaslužio…

Bio sam i ostao svjestan da rad ne smije biti prekinut, pa niti u mojim godištima, ali sve ima svoje limite…

Mostarske i Sarajevske dane ne zaboravljam. Niti ću, ali je sada nakon ove dvije izložbe o mom životu i stvaralaštvu sasvim jasno da sve prolazno u životu nikoga od nas ne određuje. Određuju nas tek poneki biseri u našem djelovanju i ljudovanja, brojni susreti sa ljudima koji oplemenjuju i daju novu snagu za uspravljanje u ovom vremenu povijenih kralježnica.

Nadam se da moji mostarski i sarajevski dani i dalje teku…

Trudiću se da to zapišem u mojim Sarajevskim danima i Mladosti mostarskoj, tekstovima toliko intimnim koliko i sam sadržaj ovog samo na mene nalik Periskopa…

Hvala svima koji su uljepšali moje zemaljske dane.

Ne pišem više da ne zasuzim…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Partizani prohodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povjesničar i žurnalist, ljevičar Dragan Markovina u ovo doba kad slave kriminalce svake vrste, odlučio se pisati o partizanskom pokretu i njegovim najistaknutijim protagonistima. Markovina je odabrao format poeme, u ovo doba nesklono svakoj vrsti poetskoga izraza. Knjiga „Partizani prohodu!“ vraća vjeru u temeljnu ljudskost

 

Samo je ljevičarska ideja u ovome zlom i naopakom vremenu mogla nagnati povjesničara i žurnalistu Dragana Markovinu da ima inspiraciju dobom koje je bilo herojsko i u svakom smislu dostojnije čovjeka, ali o kojem zboriti danas, na bilo koji način bogohulna je i gotovo zabranjena stvar u društvu i državama koje slave prononsirane fašiste i na pijedestal uzdižu koljače, ubice i kriminalce svake vrste. Markovina se odlučio „plivati uz vodu“, pisati o partizanskom pokretu i njegovim najistaknutijim protagonistima. Markovina se odlučio pisati u formatu poeme, pa je i to za doba ovo svakoj vrsti poetskoga izraza nesklono…

Već u naslovnoj sintagmi nadahnut konte Ivom, Ivom Vojnovićem, autor poeme upotrebio je vojnovićevsku riječ „prohodu“, označavajući netrajnost partizanskog pokreta i temeljnog im čovjekoljublja.

Između naracije povijesnih asocijacija gdje je kao povjesničar Markovina „na svom terenu“ i lirskom tankoutnošću natopljenih uspomena na predraće sa bakom i djedom teče neusiljen, ali znakovit kaleidoskop u kojem slike civilizacijskih snizilica koje je donijela agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu moćno zaklapaju vizire pravorijeka o zlu što je drobilo i do kraja urušilo jugoslavensku stvarnost…

Zanimljiva je pojava čitave galerije likova, političke, kulturne i medijske zbilje, u kojem pisac vješto „miješa“ planove surovo realnog i fikcionalnosti. Njegovom poemom marširati će partizani od Vicka Krstulovića preko Koče Popovića, Olge Humo, pa sve do borbene ljevičarske intelektualnosti Borke Pavićević.

Poneki proplamsaj nostalgije zazrcali u trenucima Markovininih sjećanja na simbole negdanjih doba poput pjesništva Maka Dizdara ili pak glazbe Džonija Štulića…

Ljevičar Markovina u svom poetskom suprotstavljanju nemanima nadiruće fašizacije, saveznika prvoklasnog je imao u nakladniku ove poeme začinjane između Splita i Mostara, ali sa nemalim zaustavljanjima na duhovnim povijesnim i političkim toponimima Beograda i Zagreba, agilnom Draganu Stojkoviću čije se izdvačko jezgro Most Art Jugoslavija iz Zemuna orijentiralo isključivo na krajnje angažiranu literaturu naše suvremenosti. Kao za naše doba rijedak literarni žanr ispoljavanja, poema je zahvaljujući Markovini i Stojkoviću uskrsla svijetleći i snažno osvjetljavajući putove antifašizma u literaturi svjesno zaboravljanog i potiskivanog!

Knjiga koja vraća vjeru u temeljnu ljudskost je „Partizani prohodu!“ povjesničara i pisca Dragana Markovine.

Smisao ovakvih djela kakva je poema Dragana Markovine nije u virtuoznosti pozicioniranja stihova već u značenjskim slojevima. Markovina je napisao a Stojković tiskao djelo čiji je angažman ne samo u političkom smislu, već u šire kozmopolitskom smislu, jer, premda u dvadeseto stojeće je ostalo iza nas, mnogi na ovim prostorima i dalje robuju staroj žanrovskoj i stilskoj logici u književnom izrazu. Markovina je pokušao i uspio spojiti povijesno i ovovremeno, asocijativni narativ i lirične pasaže… Knjiga je ovo, stoga, i stanovitog uspjeloga eksperimentiranja. Znalac, ali i osjećajan pitac i provjerilac suština života, poglavito u Mostaru i Splitu, Markovina ocrtava svijetlu stranu današnjeg promišljanja sadašnjosti i neslavne nam prošlosti u krajevima zavičajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo