Povežite se sa nama

MONITORING

Fešta Duška od Mauricijusa

Objavljeno prije

na

Crnogorski tajkun Duško Knežević upisan je kao vlasnik 50 odsto firme Fiesta investments limited u registru Republike Mauricijus. Fiesta je primala novac za fiktivne ugovore sa Matavom prilikom privatizacije Telekoma, što trese sami vrh vladajuće partije. Brojni dokazi do kojih su došli američki istražitelji ukazuju na umiješanost najviših zvaničnika Crne Gore u korupciju. Knežević ima razgranate poslove sa porodicom Mila Đukanovića, a mnogi tragovi su i ranije ukazivali da se preko imperije ovog najbogatijeg crnogorskog biznismena legalizuje sumnjivo stečeni novac bivšeg premijera. Kneževićeva Fiesta je, osim koruptivnog posla sa Telekomom, deceniju bez tendera uzimala milionske iznose od RTCG za posredovanje oko satelitskih usluga. Iz crnogorskog registra je jasno da je Knežević povezan sa ovom kompanijom jer je, kako su ranije izvijestile Vijesti, Fiesta osnivač Attika Land, preko koje je Knežević poslovao, a Monitor opširno pisao više puta.

,,Odgovorno tvrdimo da Atlas Grupa, niti njen vlasnik ili bilo koja kompanija u vlasništvu Atlas Grupe, nije vlasnik kompanije Fieste investments sa Mauricijusa”, saopšteno je iz Atlas grupe odmah nakon izbijanja skandala oko Telekoma.

Evo kako su odgovorne te tvrdnje:

Prema podacima Registra Vlade Republike Mauricijus do kojih je došao Monitor, Duško Knežević je vlasnik polovine Fiesta investments limited koja je osnovana 7.11. 1996. na Mauricijusu i to u Port Luisu, na adresi Barkly Wharf, Le Caudan Waterfront. Da ne bi bilo zabune, i Fiesta iz evidencije crnogorskog Privrednog suda na istoj je portluiskoj adresi. Prema izvodu iz Mauricijsa, drugu polovinu Fieste posjeduje kiparska of šor kompanija Avery Nominees limited.

Vlasnici Avery, prema izvodu iz registra sa Kipra, su Frederica Koudounaris Tsiattala i Maro Sup, a sekretar je George Elissaios. Probali smo da dobijemo podatke o ovim osobama, ali bez uspjeha. Stručnjaci koje smo kontaktirali smatraju da su oni najvjerovatnije samo zastupnici iza kojih se krije pravi vlasnik kompanije. Da li neko odavde, moćniji od Kneževića? Duško Knežević nije htio da odgovora na naša pitanja zbog, kako je rekao „prirode posla u bankarskom sektoru”.

Kiparska kompanija je, prema zvaničnim izvodima iz registra te zemlje, osnovana 2. 09. 1998, nekoliko mjeseci prije nego što je potpisan sporni ugovor između Fieste i RTCG oko satelita. U to doba direktor državne televizije bio je Goran Sito Rakočević.

,,Pod punom moralnom i pravnom odgovornošću tvrdim da sa Fiestom, njenim poslovanjem, stvarnim ili fingiranim vlasnicima, sve jedno, nemam nikakve veze, jer se očito pravi pogrešan spin da bi se makar privremeno odvratila pažnja sa pravih aktera ove afere, što se mora brzo objelodaniti”, kazao je za Monitor Rakočević.

Rakočević je nedavno prekinuo diplomatsku karijeru i prešao u Kneževićevu Atlas grupu. I tokom ambasadorskih dana bio je u odboru Jadranskog sajma, koji kontroliše Knežević. Bivši direktor RTCG je kum sa Đukanovićem, čija se sestra Ana Kolarević dovodi u vezu sa aferom Telekom.

Za više od deceniju firma Fiesta je primila oko 10 miliona eura samo za poslove oko satelita, koji su višestruko preplaćeni, na što su ranije upozoravali pojedinci. Vlada je donosila odluku o zakupu satelita i plaćala, izjavili su neki od bivših čelnika RTCG. Tačno: dio troškova Fiesti je plaćala Đukanovića Vlada, a dio RTCG i to godinama nakon što istekao ugovor. Tačno je i da se, preko ovog aranžmana na račun RTCG i Vlade, emitovao i satelitski program Atlas televizije Duška Kneževića.

Prema američkoj istrazi Fiesta i firma Activa Invest LTD su od Matava dobile 4.47 miliona eura za fiktivne konsultantske ugovore, najveći dio od sumnjivih 7, 35 miliona eura koliko su primili crnogorski zvaničnici i bivši menadžment Telekoma. Pored ovih kompanija novac se slio i na račune firmi Rawleigh Trading S.A i Sigma inter corp. U registru sa Sejšela navodi se da je firma Activa invest LTD registrovana na adresi Revolution Avenue u gradu Viktoria. Monitor još čeka podatke iz registara o osnivačkim aktima kompanija Sigma i Rawleigh.

Otkada je izbila afera Telekom, Milo Đukanović – ćuti. A bio je na čelu Vlade koja je privatizovala Telekom. Prema njemačkim izvorima kajmak od posla pokupio je baš ondašnji vladin vrh, što se može zaključiti i iz njujorških papira o poravnanju sa Dojče Telekomom. Ovi izvori tvrde da suma od preko sedam miliona nije slučajna. To je 10 odsto od procijenjene vrijednosti Telekoma prije privatizacije (oko 70 miliona), koju su navodno tražili najviši zvaničnici.

Premijer Igor Lukšić, koji je u doba prodaje bio ministar finansija, odbacio je odgovornost Vlade i mogućnost revizije privatizacije Telekoma na šta su upućivali neki pravnici nakon odluke američke Komisije za hartije od vrijednosti o poravnanju sa Dojče Telekomom zbog korupcije (Dojče Telekom je većinski vlasnik Matava i kotira se na Njujorškoj berzi).

Vlada Srbije je krajem 2002. godine vratila kontrolu nad tamošnjim Telekomom, kojeg je Slobodan Milošević 1997. godine prodao Italiji. Italijani su pristali nakon otkrića da se radi o korupcionaškom poslu na kojem su se pojedini italijanski zvaničnici obogatili, dok je srpski ratni režim u jeku krize novcem od te prodaje kreditiran. Ali, da bi se revidirala privatizacija bilo je potrebno da Milošević ode sa vlasti. Naš vođa je još aktivan, a Lukšić mu očito služi da bi pokrio, a ne ispravio kriminalne radnje kojih je bilo u izobilju.

Igor Lukšić je u nedavnom TV nastupu svu odgovornost za korupciju prebacio na menadžment Telekoma. Kao – privatizacija je od strane Vlade sprovedena transparentno, sve nevolje su se desile kasnije. To je zamagljivanje slike. Mađari su potplatili vladine zvaničnike i to – u Crnoj Gori da bi dobili što povoljniji ugovor, a u Makedoniji da bi zaustavili ulazak novih firmi i spriječili konkurenciju, kako je to odlično primijetio Fajnanšel tajms.

Novi vlasnici Telekoma ovdje nijesu morali brinuti o konkurenciji, pošto im je uz većinski paket preduzeća Vlada prodala i infrastrukturu, što je Matavu unaprijed obezbijedilo monopol nad nacionalnim resursima.

U peglanju ugovora tokom pregovora, makar onih glavnih stavki, centralnu ulogu imali su predstavnici Đukanovićeve vlade, u kojoj je Igor Lukšić bio ministar finansija. Pregovore sa Mađarima vodio je Darko Uskoković, tadašnji ministar ekonomije. U ugovor nijesu ušle obaveze oko socijalnog programa i investicije. Uz to Mađarima je Vlada, a ne menadžment, obezbijedila da za cijenu znatno nižu od one za većinski paket kupe akcije manjinskih akcionara i tako dođu do apsolutne kontrole nad kompanijom. Samo po osnovu toga izgubljeni su milioni eura. U godinama nakon privatizacije, manjinski akcionari koji i dalje imaju udio u ovoj firmi u kontinuitetu gube. Matav je investirao, umjesto svojih, sredstva Telekoma, pa su po tom osnovu dividende značajno umanjene.

Kao predsjednik Savjeta za privatizaciju Lukšić je 2010. dobio izvještaj Ekonomskog fakulteta u kome stoji da Matav nije ispunio navode iz Investicionog programa o 67 miliona eura investicija iz svojih sredstava, na šta su se Mađari obavezali odmah nakon rangiranja. U dokumentu Ekonomskog fakulteta se navodi i da novi vlasnici nijesu dostavili potvrdu o izvršenju obaveza za socijalni program. Radnici Telekoma koji su napustili ovu firmu odmah nakon što je preuzeo Matav, danas se u Strazburu sude sa Telekomom – poslije maratonskog procesa u Crnoj Gori koji su izgubili, kako kažu, uprkos pravu koje je na njihovoj strani.

Vlada je na svom sajtu postavila 17 dokumenata o privatizaciji Telekoma. Na sajtu nema važnih papira – kao što je Investicioni program novog vlasnika. Mnoga dokumenta o privatizaciji ove kompanije bestragom su nestala. U revizorskom izvještaju iz 2008. koji je za Telekom uradio Pric waterhouseCoopers iz Beograda, navodi se da je: „utvrđeno da su tokom 2006. godine određeni zaposleni uklonili dokaze od važnosti za istragu” i da je firma White & Case koju je angažovao Mađarski Telekom „donijela preliminarni zaključak da postoje razlozi da se vjeruje da su četiri konsultantska ugovora iz 2005. godine potpisana u neprimjerene svrhe”.

Ti nalazi ništa nijesu značili crnogorskoj državnoj tužiteljici Vesni Medenici koja je je 2007. godine obavijestila Telekom „da ugovori koji su predmet unutrašnje istrage u Crnoj Gori ne sadrže elemente koji se mogu protumačiti kao kriminalne radnje”.

Kako li se osjeća ova ugledna pravnica kada je ovih dana demantuje prvi čovjek Crnogorskog Telekoma: „Prema mojim saznanjima u cijelom ovom poslu postoje određeni elementi kriminalnih uplitanja… Ono što mogu da kažem jeste da je čitav slučaj i odluka da dođe do poravnanja sa Ministarstvom pravde SAD i Komisijom za hartije od vrijednosti SAD, u nadležnosti većinskog akcionara, odnosno Mađar Telekoma”, rekao je Rudiger Šulc, koji je na poziciju direktora Crnogorskog Telekoma došao prije nekoliko mjeseci. Njegovi prethodnici iz prve postave suspendovani su sa posla, i sada se protiv njih vodi građanska parnica u Americi. Hoće li oni odgovoriti ko im je tačno tražio proviziju u Crnoj Gori?

„Do sada smo uložili 125 miliona eura, od čega 95 miliona u razvoj infrastrukture i sistema veza. Tokom ovih šest godina, državi smo platili 150 miliona kroz razne poreze”, dodao je Šulc. Ali nije pojasnio da je sve to izvučeno iz džepova crnogorskih građana, iz ekstra profita zahvaljujući monopolskoj poziciji na tržištu i visokim tarifama. Šulc je istakao da je u razgovorima sa predstavnicima Vlade shvatio da je privatizacija Telekoma jedna od najuspješnijih u Crnoj Gori.

Šulc je u pravu – privatizacija zbog koje su novi vlasnici Telekoma platili 95 miliona dolara radi poravnanja zbog kriminalnih radnji u našoj zemlji, jedna je od najuspješnijih. Zamislite onda kave su druge. Kod Telekoma makar znamo ko je vlasnik, u Željezari, recimo, samo nagađamo.

Koliko je naših firmi i novca završilo u rukama korumpiranog vrha, povjerljivih tajkuna i njihovih of šor kompanija od Kipra do Mauricijusa, vrag bi ga znao. Značaj afere Telekom je što se ušlo konačno u trag puteva novca, makar jedne pljačkaške privatizacije našeg vrha.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo