Povežite se sa nama

MONITORING

Firma jaka, gomila ortaka

Objavljeno prije

na

Sin kontroverznog kosovskog biznismena Nasera Keljmendija, Elvis, prema Monitorovom pouzdanom izvoru iz policije, skriva se na Kosovu pred potragom policija Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Elvis Keljmendi je, prema istom izvoru, promijenio ime i došao u posjed kosovskih dokumenata sa novim identitetom. „Sa tim dokumentima kreće se slobodno po Kosovu, ali vani ne ide. Poznata je i adresa na kojoj živi”, kaže naš izvor.

Iako se, kako izvor tvrdi, pridružio jednoj radikalnoj vjerskoj grupaciji, Elvis Keljmendi se nije odrekao luksuza i skupih automobila.

„Koristi crni džip bosanskih registarskih oznaka. Bosanskih oznaka je i hamer, dok na crnogorske tablice, sa oznakama Rožaja, vozi mercedes. Očigledno da mu novca ne fali”, dodaje Monitorov izvor.

Elvis Keljmendi u bjesktvu je od kada je osumnjičen za pokušaj ubistva Elvisa Hodžića iz suprotstavljenog sarajevkog klana. U Hodžića je ispaljeno sedam hitaca iz pištolja u Klubu Bad, u naselju Breka, ali je nekim čudom preživio. Kasnije se pričalo kako je Naser pokušao da mu novcem „izbriše” sjećanje, ali je Hodžić, kako pišu Dani, izjavio da „Keljmendi ne može da ga kupi”.

Najopsežniju novinarsku istragu o porodici Keljmendi sproveo je Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva.

„Elvis Keljmendi se, prema izvještaju Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) iz 2008. godine, nalazi na popisu članova međunarodne zločinaške organizacije kojom rukovodi njegov otac Naser Keljmendi, sarajevski biznismen porijeklom sa Kosova”, piše CIN.

Opštinski sud u Sarajevu je u junu 2009. godine osudio Elvisa Keljmendija uslovno na godinu zatvora zbog nasilničkog ponašanja. U presudi se navodi da se kazna neće izvršiti ukoliko Elvis u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.

Bilo je to upravo u vrijeme kada je crnogorska Uprava policije podnijela krivičnu prijavu protiv Elvisa (34) i njegovog brata Liridona (29). Oni su kasnije i osuđeni na zatvorske kazne od devet, odnosno sedam mjeseci, zbog toga što su na osnovu lažnih rješenja o prijemu u crnogorsko državljanstvo u filijali MUP-a u Kotoru zatražili crnogorska lična dokumenta. Liridon ih nije uspio dobiti, dok su Elvisu izdati lična karta, pasoš i vozačka dozvola.

Prema izvoru iz crnogorske policije braća Keljmendi su to pokušali da urade za male pare, svega dvije hiljade eura, ali je prevara otkrivena. Službenici iz Kotora koji su pokušali da im pomognu, takođe su osuđeni na kazne zatvora.

,,Čak se zna i čije matične podatke je Liridon iskoristio. I on je bio u bjekstvu i krajem prošle godine je uhapšen u Hrvatskoj i izručen Crnoj Gori. Završio je u zatvoru u Spužu. Elvis je u bjekstvu i za njim je potjernica crnogorske policije i dalje na snazi”, podsjeća Monitorov izvor.

Incident u Sarajevu sa ranjavanjem Elvisa Hodžića ima predistoriju, jer je Hodžić ranije imao okršaj sa osobama povezanim s porodicom Keljmendi.

,,On je dvije godine ranije sudjelovao u revolveraškom obračunu u klubu Inkognito u sarajevskom naselju Grbavica, kada je teško ranjen Fatmir Muljaj, kojeg Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) BiH naziva članom organizacije Keljmendi i ‘vojnikom albanske mafije’. Iako je za napad na Muljaja bilo osumnjičeno više osoba, Hodžić je svu odgovornost preuzeo na sebe i priznao krivicu, nakon čega je u junu te godine osuđen na 22 mjeseca zatvora”, piše CIN.

Ova novinarska asocijacija objašnjava da su Muljaj i Kelmendijevi u rodbinskim odnosima.

,,Sestra Fatmira Muljaja je supruga mog sina Liridona”, kazao je Naser Keljmendi u izjavi datoj tužilaštvu Kantona Sarajevo 3. septembra 2007. godine.

CIN piše i da je sarajevska policija protiv Keljmendijevih u proteklih pet-šest godina podnijela najmanje 13 prijava, među kojima su i one za ubistvo, pokušaj ubistva, te nasilničko ponašanje. Većina predmeta nije završila na sudu zbog nedostatka dokaza, a u pojedinim slučajevima i promjene iskaza svjedoka optužbe.

Keljmedni je ovih dana pribavio uvjerenje da protiv njega nije potvrđena optužnica ni kod Opštinskog suda u tom gradu, ni kod sarajevskog Kantonalnog suda.

Mediji u regionu objavili su ranije da se Naser Keljmendi nalazi na čelu najjače albanske kriminalne porodice na Balkanu, koja vodi poslove iz Peći i Sarajeva. Centar za istraživačko novinarstvo pisao je krajem 2009. kako Keljmendi i njegov klan upravljaju nizom firmi u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i Kosovu, te imaju veze sa uticajnim ljudima u regionu.

Prema podacima srpske policije, Keljmendi je glavni finansijer i organizator prometa heroina sa Kosova, koji u Peć stiže autobusima iz Istanbula i Albanije, a zatim se, preko Rožaja, doprema u Novi Pazar, a odatle u Zapadnu Evropu. Prije godinu dana Politika je objavila da je srpska policija, istražujući slučaj Darka Šarića, dobila saznanja da su ovaj Pljevljak i klan Keljmendija u bliskim odnosima, što Keljmendi sada negira i kaže da ne poznaje ni Safeta Kalića ni Darka Šarića.

,,Ja sam biznismen, a to što o meni pišu neka im je na čast”, izjavio je Keljmendi.

Direktor Uprave policije Crne Gore Veselin Veljović i direktor Federalne policije BiH Dragan Lukač najavili su nedavno da će se obračunati s organizovanim kriminalom i klanom Nasera Keljmendija. Oni su objelodanili da će informacije o Keljmendiju ,,objediniti s podacima susjednih država”.

Dobro obaviješteni izvor iz crnogorske policije nedavno je specijalno za Monitor napravio šemu klana Nasera Keljmendija, u kojoj se navode imena najmanje šezdeset ljudi kao njegovih najbližih saradnika. Ovaj izvor, isto kao i SIPA, tvrdi da se uticaj Keljmednijeve oragnizacije osim BiH, proteže i na Crnu Goru, Kosovo, Makedoniju, Hrvatsku, Srbiju, Njemačku, a da jedan krak čak stiže i do Sjedinjenih Američkih Država, zbog čega je povedena istraga, odnosno akcija ,Besa u koju se uključio i Američki federalni biro (FBI).

Da se akcija Besa vodi, potvrđeno je i iz crnogorske kancelarije Interpola. Na nedavno održanom sastanku Asocijacije šefova policije zemalja jugoistočne Evrope (SEPCA) moglo se čuti da je u okviru zajedničkog projekta, u akciji pod nazivom ,,Besa” sprovedenoj u saradnji sa Interpolom, već uhapšeno četiristo lica i zaplijenjeno više hiljada kiliograma droge.

Gdje je u svemu tome Naser Keljmendi, pokazaće vrijeme. Safet Kalić je, ne tako davno, u sudskim sporovima s novinarima donosio potvrde iz Srbije da se protiv njega ne vodi istraga. Dijelio je novac kapom i šakom, donirao i za crkvu i za džamiju. Nijesu ga bez neke nazivali ,,gazda od Rožaja”. Ostala je sumnja da je finansirao kampanje DPS-a. Tome u prilog govori i podatak da je izlaznost na posljednjim parlamentarnim izborima u tom gradu do kasnih poslijepodnevnih sati bila katastrofalno loša, da bi se odjednom, odnekuda, pojavile velike količine novca, i do zaključenja biračkih mjesta izlaznost je maksimalno porasla. Za to vrijeme u štabu DPS-a u Rožajama sjedio je Safetov brat Mersudin i čekao rezultate.

Da pare sumnjivog porijekla nijesu DPS-u mrzne, potvrdilo se i ovih dana kada je Keljmendi javno rekao da je finansijski pomagao referendumsku kampanju, a iz DPS-a saopšteno da im to služi na čast. Tako se saznalo da Naser Keljmendi ima ličnu kartu u Crnoj Gori, i da čeka crnogorsko državljanstvo. Samo se nije doznalo po kojem osnovu je dobio ličnu kartu, koju izbjeglice koje žive u Crnoj Gori ne mogu dobiti ni poslije dvadeset godina, i po kojem osnovu čeka pasoš. Sindrom ,,šinavatra”, tj. zaslužni investitor?

Da su u stilu velikih bosova Naser Keljmnendi, Safet Kalić i braća Šarić ušli u socijalnu sferu, govori i priča iz Pljevalja gdje se, kao u Rožajama, podigla čaršija da brani svoje dobrotvore. Lider SNP-a Srđan Milić odavno je tvrdio da je Darko Šarić finansirao i kampanju DPS-a na Žabljaku 2008. godine. Tako teška optužba tužilaštvo do danas nije zainteresovala.

Priča o organizovanom kriminalu zatvara se u kružnom toku prljavog novca, kriminalaca i vlasti. Baš kao u udžbeničkoj definiciji koja podrazumijeva spregu organizovanih kriminalnih grupa s predstavnicima vlasti, kao i vezu kriminalnih grupa s finansijskim institucijma, privrednim kompanijama i političkim strankama.

Naser Keljmendi, Safet Kalić, braća Šarić… Dobri momci, gospoda, dok pod pritiskom Zapada ne dođu na red. Tada ih se odriču i kažu da se sa njima nikada nijesu čuli, sjedjeli ili pili kafu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo