Povežite se sa nama

MONITORING

Ruše li Lukšića

Objavljeno prije

na

Sve institucije sistema angažovane su na rasvjetljavanju afere listing: državni vrh, policija, tužilaštvo, mediji… Igor Lukšić i Milan Roćen odmah su demantovali da su imali kontakte sa Darkom Šarićem, odbjeglim narko bosom. Njihova se imena nalaze na listingu telefonskih razgovora Šarića koji je objavio Dan. Lukšić je zatražio hitnu istragu. Ipak, iako institucije rade 24 sata, od nedjelje kada je objavljen listing u Danu, još ništa nije jasno – ko je u javnost pustio dokument o telefonskim razgovorima Darka Šarića; da li neko pokušava politički da oslabi premijera Igora Lukšića. Da li, možda, moćni dio vladajuće grupe, preko lojalnih u službama, aferom pokušava da diskredituje Lukšića, favorita mnogih zapadnih vlada, kome je navodno namijenjena uloga da počne pregovore sa Evropom, ali i proces sanaderizacije u Crnoj Gori. Roćen bi tu, navodno, mogao biti kolateralna šteta.

Ovo nije prvi listing koji je Dan objavio. Nešto ranije objavljen je spisak telefonskih razgovora Nasera Keljmendija, koga navodno policije u regionu istražuju u akciji Besa, zbog sumnji da se bavio nedozvoljenim kriminalnim radnjama. I u tom listingu ima zvučnih imena, političara, od kojih su neki potvrdili da su razgovarali sa Keljmendijem, kao biznismenom koji razvija poslove po Crnoj Gori.

Prema jednoj teoriji listinzi cure iz crnogorskih službi jer je sistem počeo da puca, pa se razotkrivaju poslovi kriminalne piramide.

Novinar Duško Vuković ocijenio je da je Dan trebalo da organizuje istragu i kompletira priču, ali da fokus javne pažnje treba da bude na temama koje je dokument otvorio. ,,Bez obzira što nije postupio saglasno pravilima i standardima novinarske profesije, Dan je učinio dobru stvar i otvorio važnu temu o zloupotrebama tajnih službi”, izjavio je Vuković.

Zaštitnici imena i djela Mila Đukanovića nakon objave posljednjeg listinga odmah su požurili da saopšte javnosti da iza svega stoji tajna obavještajna služba susjedne nam Srbije pred istorijske događaje, kleveta Crnu Goru i njenu vlast, kako bi Brisel našoj zemlji odgodio datum o otvaranju pregovora.

Tužilaštvo ih je, međutim, demantovalo i potvrdilo da dokument ,,potiče iz Uprave policije Crne Gore”, ali tvrdi da su falsifikovani i naknadno uneseni podaci o razgovorima Šarića sa Lukšićem i Roćenom. Moguće da je tako, ali u 2008. godini Šarić je imao isprepletane veze sa crnogorskim zvaničnicima i institucijama.

U novembru 2008. godine Šarićeva Mat company povukla je pet miliona eura kredita od Prve banke, i to kada je ta banka imala zabranu za izdavanje kredita.

Tokom procesa pred sudom koji se ovdje vodi protiv Darkovog brata Duška i partnera Jovana Lončara, potvrđeno je da su Šarić i njegovi najviše novca od prodaje droge oprali preko dvije crnogorske banke – Prve i Hipo alpe adrija banke. Monitor je u proljeće 2010. objavio seriju tekstova o sumnjivim transakcijama koje je klan Šarić vršio posredstvom Hipo, a preko svog poslovnog partnera Dragana Dudića, ubijenog prošle godine i njegovog sina Damjana, nedavno uhapšenog u Atini zbog pranja novca. U Hipo su upumpavane desetine miliona eura preko of šor firmi, ali i iz grčkih banaka na račune pokojnog Dudića i njegovih saradnika.

Monitor je takođe objavio da je Dudić ubijen neposredno pošto je njemačko tužilaštvo, prema tvrdnjama Nebojše Medojevića, počelo istragu zbog sumnji na pranje novca čiji su tragovi vodili do Prve. Medojević je tvrdio da ima podatke da je Dudićev saradnik na izgradnji cementare u Pljevljima, u Otilovićima, Al Memari Fard, iz Crne Gore u jednu njemačku banku odnio 1.7 miliona eura u kešu. Taj je novac, prema navodima Medojevića, podignut iz Prve, što je izazvalo reakciju tamošnjih pravosudnih organa. Pljevaljska vlast je ranije preko Uprave za nekretnine pokrenula eksproprijaciju zemljišta u selu Otilović.

Dudić je bio vlasnik i Luke Risan, koja je Šariću mogla posebno koristit za posao sa narkoticima, a preko koje su u jednom periodu uvezene ogromna količina cementa, praha tako sličnog kokainu.

Iste, 2008. godine Šarićeva Mat ima više poslova sa opštinom Pljevlja. U aprilu 2008. godine na tenderu Mat dobija posao tamponiranja više puteva, vrijedan preko 120 hiljada eura, a u decembru iste godine od opštine Pljevlja dobija posao izgradnje i rekonstrukcije hidrotehničke infrastrukture i saobraćajnice vrijedan blizu milion eura. Tu su i sitni poslovi za JP Komunalno Pljevlja. Gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković Šariće je nazivao korektnim momcima i govorio da ne bi odao gdje se Šarić nalazi i da zna.

Poslovi se nastavljaju, u januaru 2009. Mat dobija posao na tenderu Elektroprivrede, u dijelu angažovanja mehanizacije. Tu je i licenca od Vlade za distribuciju naftnih derivata.

Specijalnu tužiteljicu Đurđinu Nina Ivanović, izgleda manje interesuju ti poslovi od Pljevalja do Kotora i ko je sve iz vlasti komunicirao sa Šarićima. Ali tužiteljica će nakon utvrđivanja ko je, kako tvrdi, unio netačne podatke i doturio ih Danu, ,,odlučiti o odgovornosti autora teksta objavljenog u dnevnim novinama”. Kako bi ovdje završio Džulijan Asanž.

Lukšić je saopštio da neće tužiti Dan i da je on samo građanin željan istine i da zato traži akciju nadležnih. Ne krasi premijera tolika osjetljivost kad su u pitanju neki drugi građani. Kada kritičare režima blate u novini čiji je većinski vlasnik Lukšićeva Vlada, premijer priziva tržište kao vrhovnog sudiju, a ne tužilaštvo. U prevodu: svi su građani isti, samo su neki jednakiji.

Tužilaštvo je za samo 24 časa pokrenulo istragu i premijera oslobodilo ,,krivice”. Teško je sjetiti se slične reakcije tužilaštva u čijim ladicama afere sa opasnim sumnjama čekaju decenijama. Još nema istrage o ulozi Mila Đukanovića u slučaju zločina deportacija bosanskih izbjeglica. Ništa ni o ulozi ratne crnogorske vlade u zločinima na dubrovačkom ratištu, o sumnjivim poslovima Prve banke, privatizacijama, kreditima sina Svetozara Marovića zbog kojih je Budva u dugovima, finansiranju DPS-a, švercu cigareta…

U dugom nizu nerasvijetljena su i ubistava, napadi i prijetnje nezgodnim svjedocima, opozicionarima, intelektualcima…

S druge strane, za jedan dan uhvaćena je osoba koja je slala prijeteće sms poruke Milu Đukanoviću. Šteta što se Aleksandar Zeković ne zove Milo Đukanović, kako li bi tek njegov slučaj brzinom svjetlosti bio razjašnjen.

Pita li se premijer Lukšić kako se neki građani Crne Gore mogu osjećati kad čitaju kako ih Đukanović, onako čisto pjesnički, naziva političkim miševima koje treba deratizovati. Tužilaštvo nije reagovalo na brojne Đukanovićeve pozivi na nasilje prema neistomišljenicima.

Lukšić je, konačno, ocijenio da je afera listing način da se on i Crna Gora diskredituju pred briselsko odlučivanje o datumu za Crnu Goru.

A valjda je evropski standard kad Srđan Kusovac, odgovorni urednik Pobjede, nakon afere listing, ukori premijera što je preblag sa ,,onima čija je glava trebala da leti”, ili kad poziva crnogorske službe da stanu na put tome što se ,,u tri privatna medija objavljuju podmetačine stranih obavještajnih službi”. Zamjerio je novoj Vladi što nelojalne medije (a ne Pobjedu ili makar Antenu M) ,,filuju informacijama”. Ni zrno žita neprijatelju.

Nijesu samo državni mediji ustali da odbrane ,,napadnutu državu” i njenu vlast. Afera listing iskorištena je da se dodatno pojača kampanja protiv medija koji nijesu pod kontrolom vladajućih struktura. Javila su se i uspavana novinarska udruženja i budni profesionalci.

Iskazao se i urednik portala Analitika Draško Đuranović, član Savjeta RTCG. U razotkrivanju falsifikovanog dokumenta (što je utvrdio prije tužilaštva), Đuranović ukazuje na važne detalje u listingu: ,,Ko god zna Podgoricu i ovdašnje javne ličnosti, bilo bi mu jasno da su se potkrale grube greške u lociranju mjesta stanovanja crnogorskih državnih funkcionera”.

Ko god zna ovdašnje prilike zna da su neki naši državnici i te kako komunicirali sa Šarićem i biznismenima poput njega. Da su se zalagali da gospodin Šarić dobije pasoš. Da su držali svečane govore kada su Safetu Kaliću uručili državnu imovinu. Da su nekima prijatelji lica sa međunarodnih potjernica. Da su zajedno na međunarodnim optužnicama i crnogorski političari i mafijaški bosovi.

No, što veli Milo Đukanović, neka građani malo manje piju kafe po lokalima. Ajd’ što džebalebare, nego mogu i još dokoni da pročitaju antidržavne novine.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Obavještajac

Jedan osoba u tzv. obavještajnim poslovima spaja Igora Lukšića i Milana Roćena. Zove se Ivan Mašulović.

Storija oko Mašulovića je zanimljiva u aktuelnom kontekstu. Novembra 2009, dok je direktor ANB-a bio sadašnji vicepremijer i ministar pravde Duško Marković, objavljeno je da je Mašulović smijenjen sa dužnosti načelnika Centra ANB Podgorica.

Ivan Mašulović, rođen 1972. u Nikšiću, tipičan je primjer,,vođenog kadra”, koji je jedno vrijeme bio viđen za Markovićevog nasljednika. Magistrirao je na Fakultetu za uslužni menadžment u Novom Sadu a doktorirao na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Autor je i koautor nekoliko knjiga, priručnika i pisac članaka o bezbjednosti, saradnik kod dr Veselina Vukotića na Univerzitetu Donja Gorica.

Karijeru je počeo u policiji. Veselin Veljović ga je oktobra 2005. postavio za šefa Uprave kriminalističke policije. U novembru 2006, kada je ministar inostranih poslova prvi put postao Milan Roćen, Mašulović je imenovan za rukovodioca Službe za informativno-bezbjednosnu i tehničku podršku Ministarstva vanjskih poslova. Septembra 2008. Mašulović prelazi u ANB i biva postavljen za šefa Centra za Podgoricu. Miomir Mugoša ga je namjestio u upravu FK Budućnost.

Sredinom 2009. neki mediji su Mašulovića viđeli za novog direktora Uprave za sprječavanje pranja novca jer se mislilo kako će Predrag Mitrović biti imenovan za direktora šefa carina. Važan podatak: Uprava za sprječavanje pranja novca se nalazi u Ministarstvu finansija, ministar tada bio Igor Lukšić.

Kada ga je u novembru 2009. smijenio Duško Marković sa dužnosti načelnika Centra ANB, to se dovodilo u vezu sa navodnim pokušajima Milana Roćena da u Ministarstvu odbrane ustroji OBS, posebnu Obavještajno-bezbjednosnu službu, nezavisnu od ANB. Marković i Roćen su kasnije demantovali da između njih postoji sukob.

Kada je postao premijer, Lukšić je Ivana Mašulovića postavio za svog savjetnika za nacionalnu bezbjednost. Sredinom prošlog mjeseca, odlukom Vlade, Mašilović je v.d. pomoćnik ministra odbrane za politiku odbrane – faktični prvi bezbjednjak u Vojsci Crne Gore.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo