Povežite se sa nama

INTERVJU

FRANJO KOMARICA, BANJALUČKI BISKUP: Bosnu drže u kontrolisanom haosu

Objavljeno prije

9 godina

na

FRANJO-KOMARICA

MONITOR: Vi se hrabro, kako su mnogi primijetili, zalažete da svi građani moraju imati ista prava na cijeloj teritoriji BiH. Kakve su šanse da se ostvari taj evropski model?
KOMARICA: Prema dosadašnjem ponašanju europskih političara prema nama – bojim se da su šanse minimalne. Nisam nikakav pesimist, nego želim ponoviti – po tko zna koji put – pred cjelokupnom domaćom i stranom javnošću svoje pitanje: „Zašto mi ljudi i narodi u BiH i u ovom jugoistočnom dijelu Europe nismo ljudi za druge Europljane? Zašto i mi nemamo – kao i svi oni – pravo na temeljna ljudska prava, koja svaki službeni političar – i domaći i strani – mora uvažavati? Zašto se kod nas primjenjuje i uporno podržava žalosna i pogibeljna praksa drevnih vremena: Zavadi, pa vladaj!? Zašto se primjenjuje i podržava zakon jačeg tj. zakon džungle, a ne zakon ravnopravnosti, pravednosti i pravde? Zašto se kod nas svih poratnih godina u stotinama i tisućama slučajeva nagrađuju ratni zločinci i ratni i poratni profiteri, a dodatno kažnjavaju žrtve rata, zgaženi, obespravljeni, protjerani, otpušteni s posla jer ne pripadanju određenoj etničkoj skupini ili određenoj stranci?”

Smatrao sam svojom dužnošću – u ime brojnih stotina tisuća mojih obespravljenih sugrađana – ne samo mojih obespravljenih i nasilno iskorijenjenih miroljubivih vjernika niti samo mojih sunarodnjaka – pred europskim poslanicima u Strasbourgu reći kako se stidim moje generacije njih, europskih političara jer su svojim ponašanjem prije rata, tijekom rata i poslije rata izdali svoju vjerodostojnost, svoju očekivanu čestitost, humanost, dosljednost, odlučnost i jedinstvo u primjeni principa i vrijednosti europske civilizacije i demokracije u mojoj domovini.

Oni su moj govor pozdravili pljeskom, ali nakon toga – opet ništa nisu konstruktivno uradili da se kod nas počne konačno ostvarivati izgradnja pravne države i da i političari i državni službenici i narodi znaju, koja su im prava, a koje dužnosti. Taj dupli moral mnogih europskih političara spretno ili manje spretno kopiraju i naši domaći političari. To uglavnom svi vide i unatoč tome nemaju snage da se odlučnije usprotive takvoj manipulaciji od strane političara.

MONITOR: Jednom ste rekli da u BiH „glavnu riječ imaju stranci i da oni trebaju ovakve političare…”
KOMARICA: U brojnim razgovorima s predstavnicima međunarodne zajednice te na međunarodnim studijskim susretima uvijek iznova čuo sam kako je 90-ih godina kod nas vođen „zastupnički rat”. Velike sile su međusobno isprobavale vojnu taktiku i svoje oružje, ali preko naših leđa. Mi smo bili za njih samo poligon. Isti rukopis se ponovio i u Ukrajini i na Bliskom Istoku – rekoše mi i nedavno na jednom vrlo utjecajnom mjestu europske političke i vojne sile.

Meni su više puta rekli ti službeni međunarodni politički predstavnici da smo mi, tj. BiH „najviše što je moguće samo štala za njihove konje” i da njima nije stalo do pravne države u BiH, nego žele ovdje imati, kako rekoše, „kontrolirani kaos”.

Kako su i zašto pojedinci ili pojedine stranke u ovoj zemlji dolazili na vlast i kad su je – i u čijoj sve režiji – morali napustiti navest ću jedan duboko nehuman i za mnoge moje sugrađane tragičan primjer.

Ako šef OSCE-a postavlja – po vlastitoj tvrdnji – ratnog zločinca za poratnog gradonačelnika Banje Luke s obrazloženjem „bolje itko nego nitko”, a taj isti gradonačelnik tvrdi službenoj delegaciji iz Berna ni mjesec i pol dana nakon svoga „ustoličenja”, da „dok god je on gradonačelnik neće biti uopće diskusije o povratku protjeranih Banjolučana u Banju Luku, a kamo li ikakve njegove pomoći” i na tom mjestu – uz debelu podršku i instrukcije OSCE-a i drugih odgovornih međunarodnih predstavnika – ostaje četiri godine – fatalne za sve one prognane Banjolučane, koji su se na sve moguće načine htjeli vratiti u svoj rodni kraj – što vam je to drugo nego vučenje konca iza kulisa.

MONITOR: Da li se Hrvati izbjegli iz Republike Srpske, a protjerano ih je oko 150 hiljada, vraćaju svojim kućama?
KOMARICA: Cijelo poratno vrijeme se kontinuirano opstruirao od strane domaćih vlasti, ali i međunarodne zajednice održivi povratak prognanih Hrvata u njihova rodna mjesta. Mnoge tisuće obitelji su se kod moga Caritasa bile prijavile da im obnavljamo porušene i devastirane kuće, putove, struju, vodu.

Činili smo godinama koliko smo mogli i umjeli i obnovili oko 2500 stambenih jedinica – također i mnogim Srbima i Bošnjacima. Službeni podaci govore da su Hrvati za održivi povratak dobili tek tri odsto od međunarodne pomoći. Gdje je tu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda?

MONITOR: Zašto gotovo niko od onih koji sebe nazivaju “legitimnim” predstavnicima Hrvata nije reagovao na Dodikov pokušaj da Vas spriječi da iznesete svoje mišljenje o položaju i pitanju jednakopravnosti Hrvata u RS-u?
KOMARICA: Svi ovdašnji političari – i hrvatski i nehrvatski jako dobro znaju kakva je opća situacija u zemlji i kakva je situacija pojedinog od domaćih naroda, pa tako i hrvatskog.

Znali su to i sve dosadašnje poratne godine. Rezultat njihova službenog rada – za koji su plaćeni – također je dobro vidljiv – kad je u pitanju domicilni, nasilno protjerani hrvatski narod. To je njihova prava slika, koju poznajem ne samo ja nego i svi ovdašnji Hrvati i ne Hrvati. Koliko puta sam morao slušati domaće Bošnjake ili predstavnike međunarodne zajednice – koji su izražavali svoje čuđenje, pa i negodovanje – zašto hrvatski – bilo entitetski ili državni – dužnosnici uporno šute kad je u pitanju kontinuirano betoniranje nestanka Hrvata s prostora entiteta RS.

Osobno sam kao građanin ove zemlje i grada i kao službeni predstavnik jedne od katoličkih biskupija, u ovoj zemlji – smatrao i smatram svojom dužnošću pitati domaće političare zašto se ne ponašaju odgovorno na svojim službenim funkcijama za koje ih je narod izabrao, a izabrao ih je ne da budu zločinci u ime svoga naroda i u ime svojih birača, nego da omoguće jednakopravnost za sve svoje sugrađane bez obzira kojem narodu vjeri ili partiji pripadali. Moja je moralna dužnost upozoravati političare da je nedopustivo tražiti od naroda da ih on smatra novovjekim „faraonima”, jer su se oni obvezali da će biti u službi svih svojih građana, a ne samo u službi vlastitog uskogrudnog interesa.

MONITOR: Kakvi su međuvjerski odnosi u BiH? Da li se religija zloupotrebljava u političke svrhe?
KOMARICA: Glede međuvjerskih odnosna službenih vjerskih predstavnika u BiH, može se reći da su oni – u najboljem slučaju korektni, uz časne iznimke gdje su više od toga. Imam dojam da su oni uglavnom hladni i da službenih kontakata, razgovora i dogovora o nekim zajedničkim poduhvatima u korist općeg dobra ima pojedinačno, ali ne i na razini cijele zemlje niti sustavno.

Mi, članovi Biskupijske Konferencije BiH, imali smo zajedničke naizmjenične godišnje susrete s pravoslavnim episkopima iz BiH tijekom 8-9 poratnih godina, a onda su naša braća episkopi „posustali”. Imali smo i imamo Međureligijsko vijeće, sastavljeno od četiri vodeća vjerska predstavnika u Sarajevu, te i na terenu tamo, gdje to „glavni” vjerski predstavnici dopuste. Osobno nastojim koristiti svaku pogodnu prigodu da potaknem takve susrete i zajedničke akcije. Često mi pri tom padne na pamet jedna indikativna rečenica moje pokojne majke: „Djeco, teško je natjerati konja da poljubi vola!”

Nažalost, bio sam – kao i mnogi drugi u ovoj zemlji – svjedokom da se pojedini beskrupulozni političari nisu libili čak i vjerske osjećaje, pa i određene vjerske službenike, zloupotrebljavati za svoje isključive, duboko nehumane ciljeve, nanoseći tako nepopravljivu štetu ne samo drugoj vjerskoj zajednici nego i „svojoj”.

Hrvati prekriženi kao narod

MONITOR: Kakav je položaj Hrvata u Republici Srpskoj?
KOMARICA: „Ostatak ostataka” domaćeg, ovdje najstarijeg naroda – Hrvata – može se usporediti s jednim velikim staračkim domom, u kojemu se stanovnici doma na samo njima poznate načine domišljanja i svakodnevne muke i neizvjesnosti moraju brinuti da prežive. De facto oni nisu ni nacionalna manjina, a tobože se na papiru službeno kod međunarodnih predstavnika vode kao „konstitutivni narod”. Sve poratne godine, kao i tijekom rata, Caritasi naših biskupija se trude tražiti po svijetu materijalnu potporu za hranu, lijekove, ogrjev, namještaj, za brojne stare, nemoćne, siromašne – ne samo katolike – za koje se inače uglavnom ne skrbi nikakva politička vlast. Ima nešto poduzeća gdje se „ulovi” koje radno mjesto i za rijetkog domaćeg Hrvata, koji je ili ostao do kraja rata ili se uspio ponovno vratiti. Po nekom službenom „ključu” određeni broj Hrvata bi imao pravo na određene službe u općini, gradu ili mjesnoj zajednici. Neki su to uspjeli čak i dobiti. U mnogo više slučajeva – tako mi se žale domaći kandidati za dotična mjesta – domaći Srbi – u matičnom uredu zatraže promjenu svoje etničke pripadnosti, uzmu hrvatsku nacionalnost i dobiju dotično mjesto, koje bi trebalo pripasti hrvatskoj komponenti. Tko bi nabrojao sve anomalije, tuge i jade ovog ostavljenog i prekriženog naroda – od strane političara – pa čak i iz njihova vlastitog naroda, koji su više u službi zatirača hrvatskog naroda, a ne da bi ih i politički i pravno i materijalno pomagali da žive životom dostojnim čovjeka – svoji sa svojima na svome!

Solidarni i u dobru i u zlu

MONITOR: U svetište Gospa olovska dolaze i katolici, i muslimani i pravoslavni. Je li to usamljen primjer kako religije i vjernici ne žive u sukobu i nepomirljivim podjelama?
KOMARICA: Glede Gospinog svetišta u Olovu poznato je još iz ranijih vremena da je omiljeno hodočasničko mjesto za mnoge vjerujuće kršćane i muslimane. Ali, ono nije jedino u našoj zemlji. U malom mjestu Podmilačje, uz cestu i rijeku Vrbas između Jajca i Banje Luke, je drevno poznato svetište sv. Ivana Krstitelja (sv. Ive). Desetine tisuća vjernika – svih vjera – se tu skuplja, 23. i 24. lipnja svake godine, uz blagdan toga sveca. A ima i crkava posvećenih omiljenom svecu – sv. Antunu Padovanskom, koje su za dotični kraj prava mala svetišta. Poznata je tako crkva sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, te na Petrićevcu u Banjoj Luci. Tu se ne samo uz blagdan svetog Ante (13. lipanj) nego i mnogo češće nađe hodočasnika, dakako ne samo katolika. Inače, kad je riječ o tzv. „običnom svijetu”, „običnom čovjeku” u bezbroj slučajeva oni međusobno imaju dobrosusjedske odnose i njeguju međusobnu solidarnost i u dobru i u zlu, a što svatko normalan i human treba svim raspoloživim silama podržavati. Ja sam to smatrao svojom dužnošću činiti i tijekom rada i u poraću, i zahvaljujem Bogu da su me mnogi članovi moje biskupije u tome poslušali.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Nije poenta da padne prezime

Objavljeno prije

4 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Spektakularno hapšenje može srušiti mit o nedodirljivosti, ali samo dosljedne institucije mogu promijeniti sistem koji je tu nedodirljivost proizvodio

 

 

MONITOR: Brat Mila Đukanovića, Aleksandar, ime pominjano u milionskim aferama,  uhapšen je nakon što  mu je tokom pretresa imovine pronađeno oružje. Vladavina prava funkcioniše, ili?

DABIŽINOVIĆ: Hapšenje Aca Đukanovića ne treba čitati kroz to da li je neko našao oružje, nego kroz pitanje: da li institucije imaju snage da uđu u zonu koja je decenijama bila politički zaštićena? Bojim se da ovdje nije riječ o vladavini prava.  Nije poenta da “padne” prezime, nego da se standard primijeni na sve: na stare centre moći, ali i na nove. Ako se ovo završi kao “jedno spektakularno hapšenje”, a paralelno ne vidimo dosljedne postupke prema ljudima bliskim aktuelnoj vlasti, onda to nije vladavina prava nego promjena mete.U javnosti  prezime Đukanović je vezano za mnogo krupnije teme: političko-ekonomsku moć, privilegije, mreže, finansijske tokove. Zato je ključno: da li će sistem ići dalje od oružja ka suštini zarobljene države: novac, veze, uticaj, institucije. Ako se ne otvore ta pitanja to djeluje kao kontrolisana demonstracija sile, a ne demontaža sistema.

Ako političari unaprijed presuđuju, likuju ili koriste slučaj za dnevnu mobilizaciju i dozu izbornog marketinga, to je znak da institucije služe političkom narativu, a ne pravdi.

Ovo hapšenje je test, ne dokaz da je pravda dostižna a pravo primjenjivo u svim primjerima, onih onda i ovih danas. Biće dokaz vladavine prava samo ako se pretvori u princip: dosljednost, jednaki aršini, šire istrage i proces bez političkog trijumfalizma.
Ako ostane izolovani “trofej” i medijski događaj, onda gledamo političku dramaturgiju, a ne institucionalnu zrelost. Hapšenje može srušiti mit o nedodirljivosti, ali samo dosljedne institucije mogu promijeniti sistem koji je tu nedodirljivost proizvodio.

MONITOR: Vidite li nešto znakovito u Đukanovićevom hapšenju,  jednom u nizu  nakon bjekstva Miloša Medenice?

DABIŽINOVIĆ: Može se uočiti jedan važan pomak: urušava se percepcija nedodirljivosti ljudi koji su bili dio političko-pravosudnog vrha države. To je psihološki i politički značajno, jer u društvima sa dugom tradicijom koncentrisane moći upravo ta percepcija nedodirljivosti održava sistem. Međutim, ti događaji više liče na pojedinačne pukotine u staroj strukturi moći nego na jasan znak da je sistem u potpunosti promijenjen.

Bjekstvo Miloša Medenice je pokazalo dvije stvari: da su otvoreni procesi protiv ljudi koji su nekada bili vrlo blizu vrhu institucija, ali i da su institucionalne slabosti  duboke,  dok odgovornost izmiče jer je moguće da neko ko je osuđen na deceniju zatvora napusti zemlju. Zato je važno ove slučajeve posmatrati  kao indikator stanja institucija. Ako  ostanu  izolovani događaji, onda govore o sporadičnim lomovima unutar sistema. Ako postanu dio dosljedne i dugoročne prakse procesuiranja političko-ekonomskih mreža, onda bi mogli označiti početak stvarne promjene, što sumnjam da je stanje stvari trenutno. Za ljude u Crnoj Gori  je važno da li će institucije pokazati kontinuitet i jednak odnos prema svim centrima moći.

MONITOR: Prošle sedmice obilježena je godišnjica zločina u Štrpcima. Mijenja li se šta kad je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

DABIŽINOVIĆ:  I nakon više od tri decenije od tog zločina, teško je reći da je došlo do suštinske promjene. Ono što vidimo uglavnom su komemoracije, saopštenja i simbolična priznanja, ali mnogo manje sistemske spremnosti da se odgovornost za ratne zločine dosljedno istraži i politički artikuliše. Zločin u Štrpcima je posebno bolan primjer jer pokazuje koliko je dugo trebalo da pravosuđe ozbiljnije počne da se  bavi tim slučajem. Proces je bio spor, fragmentiran i često vođen pod pritiskom međunarodnih institucija. To govori da suočavanje sa prošlošću u Crnoj Gori nikada nije bilo rezultat jasne političke odluke države, već prije spore i često nevoljne institucionalne reakcije, iznuđena pod pritiskom.

Politički diskurs u regionu i dalje često relativizuje ratne zločine ili ih koristi za dnevne političke obračune, što dodatno otežava stvaranje prostora za suočavanje sa prošlošću. Aktuelne politike da svi brane svoje žrtve zloupotrebljavajući nacionalni identitet, udaljavaju nas od procesa utvrđivanja odgovornosti na svim nivoima.  Bez političkog konsenzusa da su ratni zločini moralna i pravna granica preko koje društvo ne smije prelaziti, komemoracije ostaju važan čin sjećanja, ali ne i dokaz da je društvo naučilo lekciju. Zato se promjena neće mjeriti brojem godišnjica koje obilježavamo, brojem prisutnih predstavnika institucija sistema koji se u marketinške službe okoriste žrtvama i inicijativama civilnog društva, nego spremnošću države da dosljedno utvrdi odgovornost, prizna žrtve i jasno se distancira od politika koje su takve zločine omogućile.

MONITOR: Evropska komesarka Marta Kos saopštila je da je vrijeme da  se počne sa razgovorima o ugovoru o pristupanju Crne Gore EU. Ličimo li na zemlju koja bi uskoro mogla ući u EU?

DABIŽINOVIĆ: Izjava Marte Kos je politički važna jer pokazuje da Evropska unija i dalje vidi Crnu Goru kao kandidata za naredno proširenje. Između političke poruke iz Brisela i stvarnog stanja u državi često postoji velik jaz. Formalno, Crnu Goru domaće i evropske politike vide odmaklu u pregovorima. Mislim da dužina ovog procesa pokazuje da  suština evropskih integracija nikada nije bila u pregovaračkoj tehnici, nego u kvalitetu institucija – u vladavini prava, nezavisnosti pravosuđa, stabilnosti institucija i sposobnosti države da se odupre političkom uticaju i korupciji.

Ako pogledamo našu političku stvarnost, vidimo duboku polarizaciju, česte institucionalne blokade, spor tempo reformi i snažan politički uticaj na ključne državne strukture. Put do članstva ne zavisi toliko od političkih izjava iz Brisela koliko od toga da li će Crna Gora uspjeti da izgradi funkcionalne i stabilne institucije . EU se ne osvaja političkim pamfletima i licemerjem, nego dubokom transformacijom institucija – a taj proces u Crnoj Gori sabotiraju politike na vlasti i nekad i sad.

MONITOR: Koliko Evropa danas liči na Evropu?

DABIŽINOVIĆ: To je zapravo pitanje koliko još  živi ideja na kojoj je ona nastala. Evropski projekat je poslije Drugog svjetskog rata nastao kao mirovni i antiratni projekat, zasnovan na uvjerenju da se sigurnost ne gradi kroz militarizaciju nego kroz saradnju, socijalnu pravdu i zaštitu ljudskih prava.

Danas Evropa sve češće progovara jezikom bezbjednosti, oružja i geopolitičkog nadmetanja. Rat u Ukrajini, Gazi, Iranu, globalne krize i rast autoritarnih politika gurnuli su u drugi plan neke od vrijednosti koje su činile moralnu osnovu projekta zvanog Evropa: kulturu mira, solidarnost, socijalnu državu i univerzalnost ljudskih prava. To ne znači da je ta ideja nestala, ali znači da je pod ozbiljnim pritiskom realne politike i straha. Mirovna politika se mjeri sposobnošću da čuva ljudsko dostojanstvo i u najtežim vremenima, da štiti civile, da brani međunarodno pravo i da ne prihvati rat kao normalno stanje svijeta. Kada ti standardi počnu da slabe, onda je legitimno pitanje koliko Evropa ostaje vjerna vlastitom identitetu. Zato danas možda više nego ikada vrijedi podsjećati da Evropa nije samo geografski prostor ili politička unija, nego prije svega etički projekt mira i ljudskih prava.Što je Evropa bliža militarizaciji i politici sile, to je dalje od ideje zbog koje je nastala.

MONITOR: Kako vidite odnos zemalja EU prema napadima SAD I Izraela na Iran i situaciju na Bliskom istoku?

DABIŽINOVIĆ: Reakcije pokazuju prije svega nedostatak političke autonomije Evrope. Evropski lideri formalno pozivaju na uzdržanost, diplomatiju i poštovanje međunarodnog prava, a u stvarnosti ostaju vezani za bezbjednosni okvir predvođen SADi NATO. Zbog toga ih čitam kao retoriku bez stvarnog političkog uticaja. Evropa govori jezikom međunarodnog prava, ali istovremeno prihvata geopolitičku logiku sile, što slabi njen kredibilitet kao prostora koji je nastao upravo na ideji mira i saradnje.

Iz antimilitarističke perspektive, problem je dublji od jedne konkretne krize. Evropa se sve češće ponaša kao akter koji reaguje na ratove, a ne kao politički prostor koji ih sprječava, ne štiteći vrijednosti na koje se poziva. Kada su vojne operacije dominantni jezik međunarodne politike, prostor za diplomatiju, međunarodno pravo i civilnu zaštitu nestaje .Ratna politika nije apstraktna strategija nego konkretna tragedija za civile, posebno  žene, djecu i najranjivije zajednice. Upravo je zato  problematično kada evropske vlade prihvataju logiku “nužnih ratova” ili “preventivnih udara”. Takva logika gotovo uvijek završava spiralom nasilja čije posljedice najviše snose društva koja nemaju moć da odlučuju. Pravo pitanje nije na čijoj je strani Evropa, nego da li je uopšte spremna da ponovo govori jezikom mira – a ne  jezikom savezništava i vojnih blokova.

 

Sigurnost ne može počivati na dominaciji

MONITOR: A Trampov svijet?

DABIŽINOVIĆ: To je metafora za dublju promjenu globalne politike koja se nije pojavila samo sa Donaldom Trampom, ali je kroz njega dobila vrlo jasan oblik. On dolazi u trenutku kada se otvaraju velike moralne i političke krize zapadnih elita – poput novih otkrića Epsteinovih fajlova, koji otvaraju pitanje odgovornosti i saučesništva moćnih.

Istovremeno vidimo žestoku militarizaciju međunarodnih odnosa: rat u Ukrajni,  u Gazi, američko-izraelske operacije protiv Irana i širenje sukoba na cijeli region.U toj logici “svjetova” uvijek postoji hijerarhija: neko je centar moći, a drugi su periferija koja treba da mu pripada politički, kulturno ili bezbjednosno. Takvi koncepti nose snažan nacionalistički ili imperijalni naboj, jer polaze od pretpostavke da je legitimno širiti uticaj i definisati identitete drugih ljudi iz jednog političkog centra.Problem nije samo u jednoj administraciji ili jednoj državi, nego u obrascu politike u kojem se moć, tajne mreže i militarizam međusobno hrane. Kada političke elite pokušavaju da upravljaju krizama kroz spektakl sile,ljudi, posebno civili,postaju kolateralna šteta velikih političkih igara.

Zato je možda važnije pitanje kako obnoviti političku ideju koja je nastala poslije najvećih katastrofa 20. vijeka: da sigurnost ne može počivati na dominaciji i blokovima, nego na miru, međunarodnom pravu i solidarnosti među društvima.

Što je više političkih “svjetova” koji se takmiče za moć, to je manje prostora za mir.

Miena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IDA MARKOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA: Mržnja iz virtuelnog lako prelazi u stvarni život

Objavljeno prije

4 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Naše društvo je duboko nezadovoljno i frustrirano, a iz tog nezadovoljstva često eskaliraju mizoginija i transfobija. Upravo te pojave bile su okidači za prijetnje koje sam dobijala na mrežama, ali i uvrede i prezir koje nerijetko doživim na ulici. Moja sloboda i autentičnost bivaju proglašene nemoralnim ili ,,aberantnim”, dok se istovremeno prećutno podržava diskriminacija i nasilje

 

MONITOR: Ponovo ste bili meta napada. O čemu se tačno radi i da li ste napad prijavili?


MARKOVIĆ: Ovog puta sam dobila poruke prijetećeg i zastrašujućeg sadržaja sa lažnog profila na Instagramu. Prijetnje su sadržale dovoljno elemenata da se osjetim ugroženo, naročito zato što sam prije samo tri mjeseca bila žrtva fizičkog napada, koji tada nijesam prijavila zbog dubokog nepovjerenja u institucije. Uprkos tome, ove najnovije prijetnje jesam prijavila jer se ne osjećam bezbjedno i smatram da takve situacije ne smiju proći bez institucionalne reakcije.

MONITOR: Govor mržnje je normalizovan na društvenim mrežama, a čest je i u javnosti. Kako to komentarišete i da li postoji opasnost da se ta mržnja iz virtuelnog prelije u realni život?

MARKOVIĆ: Naše društvo je duboko nezadovoljno i frustrirano, a iz tog nezadovoljstva često eskaliraju mizoginija i transfobija. Upravo te pojave bile su okidači za prijetnje koje sam dobijala na mrežama, ali i uvrede i prezir koje nerijetko doživim na ulici. Moja sloboda i autentičnost bivaju proglašene nemoralnim ili ,,aberantnim”, dok se istovremeno prećutno podržava diskriminacija i nasilje.

Nažalost, mržnja iz virtuelnog prostora vrlo lako prelazi u stvarni život. To se već desilo prije tri godine nakon što sam bila izložena medijskom linču, stvorena je atmosfera pogodna za fizički napad grupe mladića. Zato smatram da je iluzorno praviti jasnu granicu između onoga što se dešava online i onoga što nas čeka na ulici.

MONITOR: Da li ste zadovoljni reakcijom nadležnih prilikom ranijih prijetnji i napada?

MARKOVIĆ: Ne. Prije tri godine, kada sam bila žrtva fizičkog napada grupe momaka, policija nije preduzela ništa. To je bila kulminacija medijskog linča kojem sam prethodno bila izložena, a koji je stvorio ambijent u kojem je nasilje protiv mene postalo društveno prihvatljivo. Ni kasnije reakcije nadležnih nijesu ulivale povjerenje.I dalje je očigledna disproporcija u postupanju prema ženama i queer osobama u odnosu na privilegovane muškarce.

MONITOR: Kao psihološkinja, sa kojim problemima vam klijenti najčešće dolaze?

MARKOVIĆ: Najčešći problemi su anksioznost, osjećaj preopterećenosti, narušeni odnosi u porodici ili partnerstvima, kao i hroničan osjećaj nesigurnosti u sopstveni identitet i vrijednost. Mladi i žene posebno često donose teret društvenih očekivanja i pritisaka, dok queer osobe dolaze zbog kontinuiranog stresa koji proizilazi iz diskriminacije i neprihvatanja.

MONITOR: Koji su najteži problemi LGBTIQ osoba i koliko je sistem spreman da im pomogne?

MARKOVIĆ: LGBTIQ osobe najčešće se suočavaju sa institucionalnom i društvenom diskriminacijom, nevidljivošću i nedostatkom osnovne zaštite. Sistem, nažalost, često nije spreman da im pomogne. Ponekad je upravo sistem izvor problema.

Primjer toga je zdravstvena radnica koja odbija da mi izda hormonsku terapiju uz obrazloženje da sam ,,protivprirodna”, iako se istovremeno estetski koriguje bez ikakvih dilema. Ili policijski službenik koji je mom partneru otkrio moj rodni identitet, iako mu je dužnost da me štiti. To su samo djelići diskriminacije s kojom se suočavam i koje, sudeći po komentarima ispod vijesti o prijetnjama i napadima, dio javnosti čak odobrava.

MONITOR: Da li vas reakcije nakon najnovijih prijetnji ohrabruju ili obeshrabruju? Očekujete li da će počinioci biti procesuirani?

MARKOVIĆ: Reakcije javnosti su podijeljene: dio građana izražava solidarnost, a dio otvoreno podržava nasilje. To je poražavajuće, ali ne i neočekivano u društvu u kojem je žena, naročito queer žena, kažnjena svaki put kada zauzme ,,nedozvoljeno mjesto” u patrijarhalno skrojenom poretku.

Uprkos svemu, očekujem i zahtijevam da institucije identifikuju i procesuiraju počinioce. Ne zbog mene lično, već zato što svaka nekažnjena prijetnja normalizuje nasilje i otvara put novim napadima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JOVO BAKIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA UNIVERZITETA U BEOGRADU: Službe bezbjednosti, bezuspješno, daju sve od sebe da podijele studentski pokret

Objavljeno prije

4 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Kako vrijeme odmiče, studenti će kampanjom od vrata do vrata, odlascima u svako selo u Srbiji-a režim svojim greškama, još više omasoviti. Najveće dosadašnje dostignuće studentskih i građanskih protesta u Srbiji, jeste širenje solidarnosti kao osnovne društvene vrijednosti. U okviru toga posebno mjesto zauzima solidarnost Srba i Bošnjaka u Srbiji. Masovno smo bili ganuti, plakali od sreće

 

 

MONITOR: U Nišu je održan studentsko-građanski skup „ Država to smo mi“. Govori se, povremeno, da je elan pobunjenih studenata i građana opao.  Kako Vama izgleda pobunjenička dinamika i hoće li „čuvari vatre“ moći da za predstojeće lokalne i očekivane vanredne parlamentarne izbore, pridobiju još pristalica?

BAKIĆ: Naravno da se ne može držati isti ritam tokom više od godine dana skoro svakodnevnog protestovanja. No, čak i u takvim okolnostima, broj ljudi koji je pokrenut studentskim pokretom je i dalje impresivan. Pored toga, protesti se neretko održavaju istovremeno na nekoliko tačaka. Primerice, dok su niški studenti obeležavali godinu dana od velikog protesta u tom gradu, dotle su seljaci blokirali dobar deo zapadne Srbije. Uopšte nije bilo malo ljudi na oba protesta. Naprotiv, u Nišu je to bio još jedan impresivan skup, a seljaci su svojom borbom izazvali kriminalno ponašanje policije. Važno je da svima bude jasno da našu borbu mora da odlikuju strpljenje, upornost i borbenost. Takve vrline će  uroditi plodom, jer sve je vidljivije da autoritarni režim organizovanog kriminala-koji je zarobio republiku, ratuje protiv značajnog dela društva Srbije: celokupne kulture, prosvete, nauke, umetnosti, ali i seljaštva. U tom ratu protiv mladosti, pameti i žuljevitih seljačkih ruku Srbije, režim nema nikakvih izgleda. Zbog toga i odugovlači, pokušavajući da kupi vreme i iscrpi protivnike, nadajući se nekom čudu koje bi moglo da ga održi i tako spasi njegove čelnike od izvesne robije. Kako vreme odmiče, studenti će kampanjom od vrata do vrata, odlascima u svako selo u Srbiji-a režim svojim greškama, još više omasoviti podršku studentskom i građanskom pokretu.

MONITOR: Nedavno je jedan bivši visoko pozicionirani bezbjednosni funkcioner rekao da aktuelne bezbjednosne strukture u Srbiji, pokušavaju da-na razne načine, naprave razdor u studentskom pokretu.Ko se posebno „trudi“ da utiče na odluke studentskih plenuma?

BAKIĆ: Izvesno je da službe bezbednosti daju sve od sebe da podele studentski pokret-ali za sada nisu bile naročito uspešne. Pokret je jedinstven, iako je unutar sebe veoma ideološki raznorodan (ima levičara, liberala, konzervativaca, pa čak i radikalnihdesničara), a prevashodni razlog tome leži u demokratskoj kulturi koju mladost Srbije pokušava da razvije. Jednostavno, ko ima većinu na plenumima-nakon iscrpnih diskusija, taj odlučuje. O raznim temama su u različita vremena, različite struje imale većinu. Dosadašnja ograđivanja od pojedinaca ili stranaka bila su podstaknuta prevashodno činjenicom da ima onih koji bi da spolja utiču na odlučivanje studentskog pokreta. Nijedna strana služba nema uticaja na studentski pokret. Uostalom, da li znate da je ijedna strana vlada podržala studente? No, za dobrim konjem prašina se diže.

MONITOR: Pobunjeni studenti Srbije podržali su studente i građane u Sarajevu, koji traže odgovornost za žrtve tramvajske nesreće. I BiH i Srbija su visoko na listi najkorumpiranijih zemalja. To je i regionalni problem. Da li je za promjene neophodna i regionalna solidarnost žrtava korupcije i organizovanog kriminala?

BAKIĆ: Najveće dosadašnje dostignuće studentskih i građanskih protesta u Srbiji, jeste širenje solidarnosti kao osnovne društvene vrednosti. U okviru toga posebno mesto zauzima solidarnost Srba i Bošnjaka u Srbiji. Mislio sam da u svom veku neću doživeti njihovo pomirenje, a studenti su doveli do toga da sam to dočekao pre sopstvene starosti. Masovno smo bili ganuti, plakali od sreće, gledajući prizore naše uporne i međusobno pomirene mladosti. Ako su mladi pomireni, onda stariji moraju da ih slede, pod uslovom da imaju srca i mozga. Izgleda da, posle decenija provedenih u nacionalističkom bunilu, ratovima i pod vlašću kriminalaca koji manipulišu nacionalizmom kako bi olakšano mogli da kradu, polako dolazimo sebi. Možemo se nadati da će solidarnost sve jače da se preliva preko granica naših ojađenih post-jugoslovenskih država i njihovih provincijalizovanih društava, jer jedino tako možemo uspešno da pariramo organizovanom kriminalu, čija prekogranična saradnja nikada nije ni prestajala.

MONITOR: Široke demonstracije poljoprivrednika još traju,  država neke od njih hapsi…Dio njihovih predvodnika daje izjave da se ne bave politikom već da štite svoju egzistenciju. Otklon od politike je česta parola na ovakvim protestima. Da li je dominacija stava kojim se  traži da se  ispune konkretni „apolitični“ zahtjevi, jedan od faktora održavanja statusa kvo u Srbiji?

BAKIĆ: Kod nas je politika postala najprljavije zanimanje, pa otuda imam razumevanje za ovakav stav. Naročito zbog toga što svedočimo činjenici da nisu malobrojni glasači vladajućih stranaka koji aktivno učestvuju u protestu seljaka. Druga je stvar što se bez politike ne može upravljati jednom državom, a osnovno je pitanje da li je neka politika rđava ili korisna za društvo. Ostaje nada da će pomenuti glasači SNS-a i drugih vladajućih stranaka shvatiti da politika koja se s najvišeg mesta vodi u Srbiji nije u njihovom interesu, nego u interesu organizovanog kriminala. Verujem da će tako i biti, te da ćemo uskoro imati i promenu nakaradnog režima.

MONITOR: Glavna državna tužiteljka, Zagorka Dolovac, konačno je, kako neki to nazivaju, „progovorila“. Ona je sada gotovo povjerovala da je na vrhove državnih tužilaštava u Srbiji vršen pritisak od strane BIA, prilikom nedavnih ponovljenih izbora za VST. Kako razumijete ovu, bar javno, veliku promjenu u radu tužiteljke Dolovac?

BAKIĆ: Pretpostavljam da je pritisak njenih čestitih koleginica i kolega bio prilično jak-a i da su spolja pristigli signali, da režim zacelo gubi podršku koju je dosad sa Zapada uživao.

MONITOR: EU i UK su skoro najavili da će zajedno osnaživati Evropu. Iako se o potrebi jačanja evropske bezbjednosti govorilo i prije rata u Ukrajini, tek su najnoviji potezi Donalda Trampa, „otvorili oči“. Trampov povratak, smatra se i glavnim podstrekom za ultradesnicu u Francuskoj i Njemačkoj. Može li EU odbraniti vrijednosti na kojima je, deklarativno, nastala?

BAKIĆ: Mislim da je ona odavno na stranputici, a postojani rast krajnje desnice u poslednje skoro četiri decenije, govori da je ova stranputica dovela EU do same provalije. Ako imamo na umu i autoritarnog br(b)ljivca na čelu SAD-a, koji otvoreno prezire međunarodno pravo-ratujući gde stigne i podržavajući autoritarni zločinački režim Netanjahua, kao i eksponencijalni rast društvenih nejednakosti u poslednje četiri decenije u centru svetskog kapitalističkog sistema-te privredno snaženje Kine, onda možemo da zaključimo da je svetski kapitalistički sistem u najozbiljnijoj krizi od kraja Drugog svetskog rata, a da stanje umnogome podseća na ono pred Prvi svetski rat.

 

Vučić i Rama prave račun bez krčmara

MONITOR: Predsjednik Srbije i premijer Albanije, Aleksandar Vučić i Edi Rama, traže od EU da se Srbiji i Albaniji odobri ulazak u članstvo Šengen zone i specijalni ekonomski odnos sa Briselom, bez čekanja na članstvo. Oni nude-odustajanje od prava veta. Ako je za Vučića dosta jasan razlog za ovaj „proaktivan“ pristup, zašto ga je u tome podržao Premijer Albanije?

BAKIĆ: U oba slučaja reč je o lovcima u mutnom koji prave račun bez krčmara. Da li su uopšte pomislili šta o toj inicijativi misle građanke i građani Srbije i Albanije, kao i građanke i građani zemalja-članica? Očevidno-nisu, jer navikli su da građanke i građane ne zarezuju, vodeći isključivo računa o ličnim interesima. Za mene je njihov predlog izrazito uvredljiv, jer sami predlažu drugorazredni status za stanovništvo država koje ima nesreću da ih takvi ljudi predstavljaju.

 

Tramp izvozi primitivni i ogoljeni imperijalizam

MONITOR: Tramp po drugi put napada Iran. Kako ocjenjujete Trampov način „izvoza demkratije“, i kada se radi o Venecueli i u postizanju mira u Ukrajini i Gazi?

 BAKIĆ: Reč je, svakako, o jednom narcisoidnom i po međunarodni mir opasnom čoveku. Takvoga klovna na čelu najveće sile u svetu još bilo nije-a bilo je ratnih zločinaca, nedovoljno obrazovanih i moralno pokvarenih, pa i izlapelih ljudi. On je pet u jedan. Jedini političari s kojima bi se on-iako u ovom trenutku još uvek uz neophodan oprez, mogao porediti jesu oni koji su vladali Trećim Rajhom odnosno sebe smatrali naslednicima Rimskog Carstva. Razume se- kada već pominjem Rim, tu su takođe Neron i Kaligula, za koje se može kazati da ih Tramp uspešno oponaša. To što on izvozi nikako nije demokratija, nego primitivni i ogoljeni imperijalizam. Naročito je nečovečna i neoprostiva otvorena podrška genocidu i etničkom progonu koje sprovodi zločinački režim Netanjahua nad Palestincima u Gazi odnosno na Zapadnoj obali. Naravno, pomenuti prezir međunarodnog prava u slučaju otmice predsednika Venecuele i ubistva ajatolaha Hamneia, pa i u njegovim javnim istupima povodom Grenlanda, pokazuje da je ceo svet pretvoren u džunglu u kojem vlada zakon jačeg. Niko razuman, kada se suoči s tom činjenicom, ne može da ostane spokojan i bezbrižan.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo